§ IX. Samostan Cappenberg, kći münsterske Crkve.
Gotfrid je utemeljio više samostana. Glavno mjesto među njima zauzima Cappenberg, koji se kod Kanizija u Martirologiju naziva Capenburgum, a kod Florarija, Rolevincka i Roberta de Montea Campenberga, ali u starim ispravama i životopisu Cappenberga i Capenberga: tu riječ pisac kraćega životopisa, kako smo gore pod br. 20 rekli, prema njemačkom značenju tumači kao brdo promatranja, od gæpen ili kapen, motriti ili promatrati, i berg, što znači brdo. Sv. Norbert ga je nazvao brdom posvećenja desnice Gospodnje. Ovo je brdo s neba proslavljeno mnogim znamenjima: zlatnoga stupa, grada bjeljega od snijega, anđelova navještaja, silaska Duha Svetoga, pojave sjajne svjetlosti i drugim, tako da se može smatrati drugim Prémontréom. Svakako je Cappenberg bio vođa i začetnik uvođenja, učvršćivanja i širokoga širenja reda u Njemačkoj pri njegovu prvom nastanku: bio je također jedina milina sv. Norbertu, koji je smatran njegovim posebnim prepozitom; taj naslov, dok je on živio, nije nosio nitko drugi, premda se bez sumnje netko brinuo za kućnu stegu, najprije Kunon, a zatim možda učitelj Oton, koji je poslije bio postavljen za prepozita.
42 Postoji znamenita Pilckmannova pohvala o Cappenbergu, koju u djelu Chronicon Præmonstratense uz god. 1137. navodi Miraeus:
U Vestfaliji je glavni samostan našega reda Cappenberg itd. Iz njega su kao iz prvotnoga proizašli različiti drugi, kao što je Clarholz (u vlastelinstvu Rheda, blizu Lippstadta, a za utemeljitelja priznaje Ludolfa od Steinfurta), prepozitura kanonika; kao što je i sam Cappenberg još uvijek prepozitura, premda je majka svih drugih crkava. Također prepozitura zvana Varlar blizu Coesfelda u münsterskoj biskupiji. Također muška prepozitura zvana Scheida u grofoviji Mark. Također opatija zvana Wedinghausen blizu grada i utvrde Arnsberg. U ovoj opatiji ja sada boravim radi obnove. Tako Pilckmann. Crkvu u Weselu također potvrđuje kao kćer Cappenberga Bibliotheca Præmonstratensis u pregledu samostana koji su još postojali god. 1320. Također Servacije Lairveltz u djelu Optica regularium, zrcalo 112, gdje dodaje i drugu njegovu kćer, Heiligenthal (Sancta-Vallis), samostan za koji neki kažu da pripada verdskoj biskupiji.
43 Uobičajen je kod mnogih crkava naslov za isticanje izvanrednoga dostojanstva da se nazivaju kćerima Rimske Crkve; Mainška doduše posebnom, kako svjedoči Serarije u 1. knjizi, pogl. 1 djela Res Moguntiacæ, Kölnska vjernom, kako kaže Merssaeus, a Liègeška jedinom, kako piše Guicciardini. Manji je to doduše, ali ipak drevan i uzajamni ures münsterske Crkve i Cappenberga što se ovaj, premda slobodan i nikomu podložan, htio nazivati njezinom kćeri. To je dano iz zahvalnosti prema biskupu Werneru, a on sam i kasniji biskupi prigrlili su tu zajednicu očinskim srcem. Potvrđuju to isprave, od kojih se neke, izvađene iz blistave riznice svetih starina presvijetloga muža Egidija Gelenija, ovdje činilo prikladnim donijeti. Prva je Wernerova, odnosno Warnerova, koji je od otprilike 1131. do kraja 1131. upravljao mimigardevordskom (münsterskom) Crkvom; pokopan je u Cappenbergu, premda je mjesto ukopa nepoznato. Isprava glasi ovako:
44 Werner, milošću Božjom biskup Münstera. Budući da pripada biskupskoj službi štititi sve redovnike i čuvati njihova dobra, pa čak i prema svojim mogućnostima umnožavati, kako bi oni to pobožnije ustrajali u božanskim hvalama što su slobodniji i manje u oskudici; činimo poznatim kako budućima tako i sadašnjima da su blažene uspomene i sveta glasa grofovi od Cappenberga Gotfrid i Oton, kada su se odrekli svijeta i pretvorili utvrdu u samostan, darovali sv. Pavlu i münsterskoj Crkvi stotinu i više ministerijala s posjedima kojima su bili nadareni, sa ženama i dječicom i svom nadom potomstva, dodijelivši braći koja će služiti Kristu samo neka svoja vlastelinska dobra, koja su posebno odredili za svoje potrebe. Poslije, na moju želju te uz nastojanje i trud mene i naših priora, učitelj Oton prepozit i gospodin Oton, utemeljitelj mjesta, te ostala braća ustupili su samu cappenberšku Crkvu, dotad slobodnu od svake podložnosti jer je bila utemeljena na slobodnoj očevini, münsterskoj Crkvi za kćer. Kad je to napokon postignuto, naši su stariji i svi kanonici stolne crkve prosudili da je cappenberška Crkva dostojna ljubavi i dobročinstava. I tako smo njihovim savjetom i jednodušnim pristankom, darujući cappenberškoj Crkvi crkve u Ahlenu i Werneu, pridodali ih prihodima one braće, kako bi u njima vjerno vršili našu službu i ubirali sav njihov plod, imajući slobodnu ovlast propovijedanja, nalaganja pokora, slavljenja misa, krštenja, pohađanja bolesnika, pokapanja mrtvih i izvršavanja svega što pripada pastirskoj skrbi. Učinili smo to za spas naše duše i za duše naših prethodnika kanonika, vezujući okovom anateme bilo crkvene bilo svjetovne osobe koje bi se na bilo koji način, bilo tražeći natrag bilo uznemirujući pod nekom izlikom, usudile zlostavljati spomenutu braću. Svjedoci su: Henrik, prepozit stolne crkve; Albert, veliki dekan; Engelbert, prepozit; Balduin, opat Liesborna; Gottschalk; Ivan; Anzelmo, dekan u Warendorfu; Hartwig, kantor; Ernest, podrumar; Rabodo, kustos; gospodin Udo, Vilim, kanonici. Svjetovnjaci pak plemići: Rikard od Ahausa, Teodorik od Hamma i njegov brat Werembold, Goswin, Rudolf. Ministerijali pak: Bernard od Dülmena, Wolfhard upravitelj, Fridrik peharnik (Dapifer), Gerwin točitelj, Rudolf od Weinhövela, njegov brat Ludolf, Lupert od Ahlena, Herman od Dahtea, Etmar od Lünena, Boldemar od Wischela, Herman od Sendenhorsta i vrlo mnogi drugi. Učinjeno je to godine Gospodnjega utjelovljenja 1138. Drugi pišu sljedeće godine, tako da ovaj prijepis nije slobodan od sumnje u pogrešku.
43 Slijedi sada svjedočanstvo ili povelja o istoj stvari gospodina Otona, prepozita Cappenberga, sastavljena nakon smrti biskupa Wernera, kako upućuju ove riječi: pobožne uspomene g. Wernera, i ponovno: bio je muž u takvim stvarima veoma razborit.
U ime svetoga i nerazdjelnoga Trojstva, Oton, milošću Božjom prepozit cappenberške Crkve. Činimo poznatim kako budućima tako i sadašnjima da smo na želju i molbu, radi časti i uzvišenja njegova biskupstva, pobožne uspomene g. Wernera, biskupa münsterske Crkve, kako ja tako i naš ljubljeni brat Oton, pobožni utemeljitelj spomenute naše Crkve sa svojim najpobožnijim rođenim bratom grofom, uz pristanak sve braće, ustupili samu našu Crkvu, dotad slobodnu od svakoga prava podložnosti jer je bila utemeljena na slobodnoj i prostranoj očevini, naprijed imenovanoj münsterskoj Crkvi za kćer. To smo učinili s tom namjerom, tom nadom i odlukom da kako tadašnji biskup tako i svi njegovi nasljednici, ali i sva braća naše münsterske Crkve, srdačnije i sklonije ljube i revnije čuvaju i brane sve što im pripada. Stoga je i isti naš Otac, da se ne bi činio nezahvalnim što smo dali pristanak njegovoj volji i želji, kako je bio muž u takvim stvarima veoma razborit i dalekovidan, čim su došle u njegove ruke, darovao našoj Crkvi dvije crkve, Ahlen i Werne; i povrh toga rado je umnožio, čuvao i branio dobra i posjede iste Crkve, gdje i koliko mu je bilo prikladno, za spas svoje duše. Mi dakle, zabrinuti ne samo za sadašnjost nego i za budućnost, stoga smo htjeli da sadržaj gore spomenutoga ustupanja bude poznat spomenikom ove povelje; da ne bi tko od sljedećih biskupa, ili također naših nasljednika, bilo iz neznanja samoga događaja bilo kakvim neiskrenim tumačenjem, tražio i nanosio kakvu štetu našoj Crkvi u ovoj stvari: nego štoviše, nasljedujući sretnu pobožnost spomenutoga muža, neka revno predviđa svako dobro i muževno od nje odbija svako zlo. Neka je dakle onima koji budu obdržavali ovu ispravu mir i otpuštenje grijeha od Oca i Sina i Duha Svetoga, Amen.
46 Sljedećom ispravom, osim imena prijašnjih biskupa i tadašnjih prepozita premonstratenaca u Vestfaliji, biskup Oton potvrđuje Cappenbergu i crkvu u Borku te povlasticu Kćeri; o njemu Krantz u djelu Metropolis, knj. 7, pogl. 33, piše: Münsterska je Crkva nakon Hermana zaslužila za biskupa znamenita muža, prepozita bremenske Crkve, rođena kao grofa od Bentheima, srodnika grofa od Cappenberga.
U ime svetoga i nerazdjelnoga Trojstva, Oton, milošću Božjom biskup Münstera. Budući da naraštaj dolazi, činimo poznatim svim Kristovim vjernicima kako budućima tako i sadašnjima da su svete uspomene grofovi Gotfrid i Oton, naši krvni srodnici, kada su se za spas svojih duša odrekli svijeta, darovali svetom apostolu Pavlu stotinu i pet veoma hvalevrijednih ministerijala s posjedima kojima su bili nadareni, sa ženama i dječicom i svom nadom potomstva, pretvorivši utvrdu Cappenberg u samostan i zamijenivši svjetovnu vojnu vojnom duhovnoga vježbanja. Zatim, nakon proteka nekoliko godina, kad se činilo da samostan Cappenberg napreduje u redovništvu, na želju i molbu pobožne uspomene g. Wernera, biskupa münsterske Crkve, učitelj Oton, prepozit cappenberške Crkve, i g. Oton, utemeljitelj istoga mjesta, uz pristanak sve braće, ustupili su samu cappenberšku Crkvu, dotad slobodnu od svakoga prava podložnosti jer je bila utemeljena na slobodnoj i prostranoj očevini, naprijed imenovanoj münsterskoj Crkvi za kćer; s tom svakako nadom da će je kako sam časni biskup, tako i njegovi nasljednici, i sva braća münsterske Crkve u Cappenbergu uvijek srdačnije i sklonije ljubiti. Stoga je već spomenuti biskup, da se ne bi činio nezahvalnim što je udovoljeno njegovoj želji, darovao već spomenutoj braći dvije crkve, Ahlen i Werne, za svoju dušu, za duše svojih prethodnika i svih kanonika stolne crkve: te su crkve ista braća sve do vremena našega biskupovanja neokrnjeno i mirno posjedovala, zbog toga što su svi nasljednici g. Wernera, naime Fridrik, Ludovik i Herman, časni biskupi, bili naklonjeni i blagi prema braći iz Cappenberga, spominjući se dobara koja su gore spomenuti grofovi darovali sv. Pavlu. Stoga spomenute crkve Ahlen i Werne i njihove dekanate, koje su naši prethodnici dodijelili cappenberškoj Crkvi, a potvrdili kako oni sami tako i autoritet rimskih prvosvećenika, ali i crkvu Bork koju je naš prethodnik Herman dodijelio braći iste Crkve, i mi potvrđujemo autoritetom svoje službe, osnažujući ovu ispravu svojim pečatom, i vežući presudom izopćenja u snazi Duha Svetoga svakoga čovjeka koji bi im se suprotstavio i nepromišljeno pokušao ovo poništiti. U tom činu izjavljujemo da idemo stopama svojih prethodnika i da se blagonaklono sjećamo grofova od Cappenberga, iz čije krvne loze potječemo, te ujedno žarko želimo biti potpomognuti molitvama cappenberške braće. Svjedoci su ovoga djela: Herman, opat Cappenberga; Werner, opat Liesborna, i drugi prelati, naime Jordan iz Varlara, Fridrik iz Clarholza, Herman iz Scheide, učitelj Bernard iz Bremena, Ulrik iz Engera. Dano u Cappenbergu, godine Gospodnjega utjelovljenja 1200.
47 Ahlen i Werne nekoć su bila sela bez zidina, a danas su gradovi u münsterskoj biskupiji, gdje i danas službu dekana i župnika obavljaju i za duše se brinu kanonici iz Cappenberga: ali ponajčešće zamjeničkom službom drugih svećenika obaju mjesta, dok službu arhiđakona vrši sam prepozit. O tome isprave Cappenberžana dodaju: Werner joj je zbog tako velikodušne darovnice i svoje naklonosti prema ovoj Crkvi god. 1139. udijelio arhiđakonsko pravo, odnosno crkvenu vlast (Bannum Ecclesiasticum), u Ahlenu i Werneu, da njime upravlja u vječna vremena, te ju je također primio za kćer münsterske katedralne Crkve.
48 Piše se također da je cappenberška Crkva nekoć imala i tu izvrsnost da je prepozit na izbor novoga münsterskog biskupa bio pozivan radi davanja glasa, ništa drukčije nego bilo koji drugi od prelata te Crkve. Dužnost je cappenberškoga prepozita bila predstaviti svojim pismom izabranoga biskupa kölnskom nadbiskupu na potvrdu. K tomu, ako bi prepozit s dvojicom kapelana prisustvovao u koru posveti crkve i drugim najvećim svetkovinama, sjedio je uz dekana, te su se njemu i kapelanima, kao i ostalima, toga dana dijelili prinosi. Isti je na saborima i skupovima bio najbliži biskupu i dekanu. Naposljetku, ako bi umro cappenberški kanonik, njegov se spomen slavio ondje kao kanonika münsterske Crkve, i obratno, münsterskih u Cappenbergu. To su dokazi drevnoga bratstva i sinovstva o kojemu smo upravo govorili, ali danas više nisu ni u kakvoj uporabi.
§ X. Popis prepozita Cappenberga.
Bit će vrijedno truda ovdje dodati imena prepozita Cappenberga, dijelom iz pisama cappenberških redovnika, dijelom slavnoga muža gospodina Mallinckrotta:
I. Sv. Norbert, poslije nadbiskup magdeburški; koji, premda si nije prisvajao naziv prepozita, ipak je sam na mahove, a i po drugima kojima je to povjerio, upravljao ovim samostanom i položio temelje monaškoga života, uz pomoć nekoga brata zvanoga Kuno, koji je u odsutnosti sv. Norberta zamjenjivao prepozita, a godine 1130. postavio je za prepozita Otona I.
50 II. Magistar Oton I., zvan Legat: on je zbog mnogostrukoga i raznovrsnoga poznavanja stvari i iskustva bio od nadbiskupa, biskupa i ostalih prelata upotrebljavan za obavljanje svakojakih teških poslova: obavio je naime razna poslanstva kako u Njemačkoj tako i u Italiji, kod vrhovnoga svećenika i drugih velikaša drugdje, s najvećom marljivošću i pohvalom, odakle je nazvan Legat. Stoga su mu zbog sretnoga obavljanja poslanstva knez i staleži domovine jednom prilikom dali na dar znatnu svotu novca, naime trideset maraka čistoga i iskušanoga srebra, kojima je uz pristanak svojih kupio dva vinograda u selu zvanom Remagen, jedan u ravnici, a drugi na brdu koje se zove Keldenich; da sve što bi ondje darežljivošću božanstva rodilo vina ide na korist Cappenberške crkve. Ali te su spomenute vinograde nasljednici nekakvom zamjenom otuđili. Budući da je pak bio doktor ili magistar svete teologije, kako se tada nazivalo, nabavio je ovoj crkvi najopremljeniju zbirku knjiga. Upravljao je 22 godine, pokopan pred oltarom sv. Ivana Krstitelja god. 1132.
51 Napominje Mallinckrott iz drugih isprava da je upravljao od godine 1133. do 1143., koje je godine preminuo 3. travanjskih kalenda. Isti se Oton u obrani samostana sv. Maksimina u Trieru, u presudi kralja Konrada II. izdanoj u Speyeru 4. siječnja, indikcije IX., god. 1146., nakon sv. Bernarda iz Clairvauxa, Fridela iz Reichenaua, Benedikta iz Weißenburga i N. iz Murbacha, potpisuje kao nazočni svjedok: „Magistar Oton, predstojnik Cappenberga”, a nakon njega Gerland iz Floreffea. Onaj naziv predstojnika, ovdje pridijeljen prepozitu Otonu i opatu Gerlandu, jedva da se nalazi drugdje, a ujedno i časnije mjesto cappenberškomu ispred florefskoga, koji je otac opat i treći u čitavom redu. Štoviše, i sam je Floreffe nešto prije Cappenberga pristupio Redu. Svakako je prvoga posvećenoga opata primio od sv. Norberta god. 1128., i to jednoga od onih šest opata koji su malo poslije održali prvi generalni kapitul, kako donosi Vita S. Norberti, pogl. 47, a ovaj je poslije primio svoga prepozita, kao što se vidi u ovom popisu.
52 III. Bl. Oton, rođeni brat grofa Gotfrida, znameniti štovatelj Bl. Djevice i sv. Ivana Apostola, pohvalno je upravljao 18 godina, umro je godine 1172., pokopan u svetištu. Iz drugoga malog popisa gosp. Mallinckrotta: „Već je pak kao treći prelat naše crkve jednodušnim glasovima izabran gosp. grof Oton, rođeni brat bl. Gotfrida, naš pobožni utemeljitelj; koji je, pošto je obnašao službu gotovo 16 godina, preminuo iz ovoga života god. 1131., 6. veljačinih kalenda, pokopan uz bl. Gotfrida u grobnici nasuprot glavnomu oltaru u gornjem koru (nazivaju ga svetištem), uzdignutoj i izbočenoj: za koju se grobnicu doduše čita da od toga vremena nikada nije bila otvorena.” Spomenuti je gosp. Oton godine Gospodnje 1122. osnovao samostan djevica pokraj Wesela, nekoć zvan Averdorps, koji je sada zbog nemirnih vremena ili ratnih meteža potpuno razoren. Drugi bilježe Otonovu smrt 23. veljače. O njemu ponovno niže.
53 IV. Bl. Herman, grof od Ahrgaua, rođen od Lotara i bl. Hildegunde, utemeljitelj samostana u Meeru; s najvećom je pohvalom upravljao 40 godina, umro godine 1210., 6. kolovoza, pokopan u koru. O njemu citirani popis gosp. Mallinckrotta: „Četvrti je kormilo naše crkve preuzeo gosp. opat Herman, utemeljitelj meerskoga samostana: koji je, pošto je veoma pohvalno upravljao 40 godina, blaženo počinuo godine od utjelovljenja našega Otkupitelja 1210., 5. kolovoških ida, pokopan u koru.” I on je doduše za vrijeme svoje prelature držao naziv opata, koji su odmah njegovi nasljednici promijenili: iz kojega je razloga to učinjeno, nije poznato.
V. Andrija, upravljao je 22 godine, god. 1232., pokopan u kapeli Bl. Djevice.
VI. Hugo, upravljao je 25 godina, do 1237., pokopan pred oltarom sv. Ivana Krstitelja.
VII. Arnold, upravljao je 13 godina, umire godine 1270., pokopan pred oltarom sv. Nikole.
VIII. Bruno, upravljao je 2 godine, 9 mjeseci, umro je godine 1273., 7. listopada, pokopan pred oltarom sv. Stjepana.
IX. Erik, upravljao je 2 godine, 6 mjeseci, pokopan u kapeli Bl. Djevice godine 1275.
X. Hartlen, upravljao je 19 godina, pokopan pred oltarom sv. Augustina god. 1294.
XI. Oton III., upravljao je 2 godine, manje nekoliko tjedana, pokopan pred oltarom sv. Augustina godine 1296.
XII. Varmund, upravljao je 2 i pol godine; umire godine 1301., pokopan pred oltarom sv. Stjepana.
XIII. Ivan od Eulea, upravljao je 4 i pol godine, pokopan pred oltarom sv. Nikole godine 1306.
XIV. Venemar, upravljao je 2 i pol godine, umire godine 1308., pokopan pred oltarom sv. Augustina.
XV. Teodorik, upravljao je 41 godinu, umro je godine 1319., pokopan u prepozitovoj kapeli.
XVI. Ludovik, upravljao je 18 godina, pokopan pred oltarom sv. Augustina 1337.
XVII. Teodorik od Erma, upravljao je 2 i pol godine, pokopan u kapeli gosp. prepozita godine 1340.
XVIII. Vilim, upravljao je 2 godine, pokopan pred oltarom sv. Ivana Krstitelja god. 1342.
XIX. Herman, upravljao je 25 godina, pokopan u kapeli Bl. Djevice godine 1367.
XX. Adolf od Reckea, upravljao je 16 godina, umire godine 1383., pokopan u kapeli gosp. prepozita.
XXI. Everard Fridach, upravljao je 5 godina, pokopan u kapeli gosp. prepozita god. 1388.
XXII. Bernard od Horsta, upravljao je 17 godina, pokopan pred oltarom sv. Nikole godine 1405.
XXIII. Arnold od Boenena, upravljao je 10 godina, 7 mjeseci, umire godine 1415., pokopan u prepozitovoj kapeli.
XXIV. Fridrik Rogge, upravljao je 29 godina, 3 mjeseca, pokopan u prepozitovoj kapeli god. 1444.
XXV. Herman od Königsberga, upravljao je 10 godina, 10 tjedana, umro je godine 1435., pokopan pred oltarom Svetoga Križa.
XXVI. Lambert Deipenbroick, upravljao je 13 godina, 9 mjeseci i 9 dana, umro je god. 1469.
XXVII. Bernard od Galena, doktor dekreta, upravljao je 14 godina, 11 mjeseci, umro je godine 1484., pokopan u prepozitovoj kapeli.
XXVIII. Ludolf od Boenena, upravljao je 8 godina, umro je god. 1492., pokopan pred oltarom sv. Ane.
XXIX. Teodorik od Oeldena, upravljao je 19 godina, umro je god. 1511., pokopan u koru.
XXX. Gotfrid Hane, upravljao je 12 godina, umro je god. 1323.
XXXI. Ivan Ketteler, upravljao je 15 godina, umire godine 1538.
XXXII. Ivan Harman, upravljao je 8 godina, tri mjeseca, umire god. 1536.
XXXIII. Herman Ketteler, upravljao je 10 godina, umro je godine 1356.
XXXIV. Konrad Nagell, upravljao je 16 godina, umire godine 1352.
XXXV. Gotfrid od Velmedea, upravljao je 11 godina, umro je god. 1583.
XXXVI. Venemar od Hoetea, upravljao je 30 godina, umire god. 1613.
XXXVII. Teodor od Hanea, upravljao je 11 godina, umro je godine 1624.
Njega je naslijedio prečasni gosp. Ivan Reinard Schade, sadašnji XXXVIII. prepozit.
§ XI. Cappenberška crkva. Relikvije.
U Cappenbergu je, kao u takvim utvrdama, najprije bila kapelica; u nju je Gotfridov kapelan Epo, u životopisu br. 40, pošto je sagrađen samostan, zajedno kapelicu Bl. Djevici (onu staru ili, što radije mislim, novu, veću i prikladniju?) posvetio po biskupu 15. kolovoza 1122. Uskoro se počela graditi prostranija bazilika. Djelo je požurivao, kao i drugdje, Norbert; a još žešće sami utemeljitelji, smatrajući da će se tako čvršće učvrstiti štovanje Boga. A tada je i sam Gotfrid osobno sagradio gostinjac, kao što se kaže u br. 43. Za zaštitnike pak te bazilike, nakon Djevice Bogorodice, najprije su uzeti apostoli Petar i Pavao, kao što je očito iz povelje Honorija II., kojom je potvrdio Premonstratenški red god. 1126., indikcije 4., 14. ožujskih kalenda, a navodi je Pagi u knj. 2 Biblioth. Præmon; pogl. 28. Zatim se Ivan Evanđelist smatrao glavnim zaštitnikom, kao što je očito iz životopisa br. 61, zbog njegovih slavnih relikvija koje su onamo donesene. One su bile zatvorene unutar zlatnoga križa, koji se od davnine nazivao Križ sv. Ivana Evanđelista u Cappenbergu. Odakle su pak Cappenberžani stekli to blago, prenosi se kako u životopisu br. 61, tako i ovim starim spisom toga samostana.
33 „Neka znaju sva braća naše zajednice da je za vladavine Henrika IV. živjela neka veoma plemenita gospođa po imenu Ulhilda, majka Henrika, vojvode bavarskoga, koji je uzeo za ženu kćer cara Lotara. Ova preslavna gospođa, poslavši glasnike carigradskoj carici, svojoj tetki po majci, zamolila je da joj se dade neki dio od mnogostrukih relikvija kojima ondje običavaju obilovati. Udovoljivši njezinim molbama, ona joj je među ostalim poslala zlatni križ s draguljima i zlatnim lančićima, u kojemu je pohranjena naravna krv prolivena iz Kristova tijela, zgrušana na tri komadića platna; vlasi Gospodina našega Isusa Krista; dio Kristova križa; djelić Gospodnje tunike; suze koje su potekle iz srca Marije, majke Kristove; vlasi Bl. Marije; cvijeće Bl. Marije koje je držala u ruci dok joj je anđeo navijestio Kristovo utjelovljenje; od haljina iste Blažene Djevice; vlasi, kosa i brada sv. Ivana Evanđelista; na tri komadića platna obilno od krvi sv. Ivana Krstitelja; te relikvije sv. Augustina i sv. Katarine. Kćer ove Ulhilde, po imenu Jutu, uzeo je za ženu švapski vojvoda Fridrik, dobivši sa kćeri spomenuti križ, koji je u svim ratovima vješao o svoj vrat zbog pobjeda koje je po njemu izvojevao.”
56 „Pošto se to dogodilo, zbilo se da su se grofovi od Cappenberga Gotfrid i Oton, ostavivši sve, podložili Kristovu jarmu, te imajući pokraj Švapske dva veoma znamenita grada, mnogo ministerijala i oko dvije tisuće nadarbina zemlje, sve su to spomenutomu vojvodi Fridriku, radi srodstva, jer su baka ovih grofova i njegova majka bile sestre, dobrostivo predali: za što im je kao dužnu naknadu, premda skromnu, isti švapski vojvoda vratio četiri stotine maraka i spomenuti Križ, koji su već rečeni grofovi neusporedivo radije prihvatili nego već spomenuti novac. Norbert pak, začetnik našega reda i prvi Otac naše Crkve, tim je novcem u Rimskoj kuriji ishodio potvrdu čitavoga našeg reda. Ove je dakle relikvije časni Oton, nekoć grof i treći prelat naše crkve, jer je bio osobiti ljubitelj bl. Ivana, radostan donio k nama, pohranivši ih u pozlaćenu glavu: od koje su ih njegovi nasljednici zajedno s križem odvojili. Spomenuti dakle zlatni križ s draguljima i zlatnim lančićima i navedenim relikvijama, ja već spomenuti grof Oton, sa svojim bratom blage uspomene Gotfridom, pobožnim utemeljiteljem Cappenberške crkve, povjeravam čitavoj Cappenberškoj zajednici na čuvanje u onoj vjeri u kojoj je Krist svoju presvetu majku, viseći na križu, preporučio svomu ljubljenomu Ivanu.”
57 Toliko cappenberški rukopis. Posljednje je preuzeto iz nekakve Otonove isprave, ali umetnuto. Taj se Križ s lančićima i draguljima čuva netaknut. Na onoj pak pozlaćenoj glavi upisani su sljedeći stihovi:
Ovdje se čuva što se ima od Ivanove kose.
Nas koji te molitvom zazivamo usliši, sveti Ivane:
Ti pobožno priteci u pomoć darovatelju Otonu moleći.
O ostalim već navedenim relikvijama i sličnima govorit će se drugdje. Štovanje apostola osobito je poraslo zbog njegovih svetih vlasi. Na drugim se mjestima mogu vidjeti vlasi Bl. Djevice, sv. Ivana Krstitelja, sv. Marije Magdalene i drugih svetaca, pa i samoga Krista. Štoviše, i Kristove se suze časte javnim štovanjem i božanskim oficijem, kako drugdje tako ponajprije u Orignyju na rijeci Oise u Pikardiji, u preslavnom samostanu plemenitih djevica i zboru kanonika. K tomu samoga Ivanova zuba puni štovanja čuva i svake godine javno izlaže na gledanje Crkva u Metzu, kamo ga je, još za njegova života, donio njegov učenik sv. Pacijent, kao što smo rekli 8. siječnja u njegovu životopisu. Također se brada svetoga Antuna Velikoga čuva i nosi u ophodu u Kölnu na Rajni u crkvi sv. Kuniberta, glasovita po čudu godišnjega znojenja u određenom dijelu grada. Brada Petra Pustinjaka na cijeni je u Huyu na rijeci Meuse.
38 Nadalje, Ulhilda ili Vulfhilda (koja je prva primila ovaj časni zalog poslan s Istoka), rođena od Magnona ili Magnusa, saksonskoga vojvode, i Sofije, sestre ugarskoga kralja Kolomana, bila je žena Henrika IX., bavarskoga vojvode nakon svoga brata Velfa II.: i učinila ga je ocem Konrada, Henrika i Velfa, Judite, Sofije, Matilde i Vulfhilde, koje sve, oplemenjene ili djelima ili brakovima, nabraja naš Andreas Brunner u Annal. Boic; 3. dio. Judita se svakako udala za švapskoga vojvodu Fridrika, o kojemu je gore bilo riječi, i rodila mu cara Fridrika, žena velikodušna iznad svoga spola.
59 Imao je Cappenberg i druge relikvije svetaca: a smatra se da ih je sam sv. Norbert onamo donio vrlo mnogo iz Kölna. No većinu su ih hesenski vojnici god. 1634., 17. svibnja, raspršili i odvukli s nevjerojatnom okrutnošću, opljačkavši samostan i crkvu; te razrušivši i samu grobnicu u kojoj su gotovo pet stotina godina počivala tijela presvetih grofova Gotfrida i Otona unutar svetišta; a tada su i njihove kosti sramotno razbacane i pogažene.
§ XII. Drugi samostani koje su sagradili bl. Gotfrid i brat.
Drugi samostani koje su osnovali Gotfrid i Oton svojom revnošću i imetkom jesu osobito Ilbenstadt i Varlar. O potonjem je spomen u br. 10 i 31, a naziva se Varlar, Varlare, Varle, samostan Varlarense, a u povelji Honorija II. Vuallar, u kraćem životopisu Valar, drugdje Valarensis Ecclesia. Bio je to posjed neke plemenite i bogate münsterske gospođe: zatim je prešao u vlasništvo cappenberških grofova, i oni su ondje sagradili samostan, čiji grb prikazuje lik sv. Odulfa (o kojemu će se govoriti 12. lipnja). Novu je slavu mjesto steklo znamenitom bitkom u kojoj je god. 1434. Walram od Moersa potukao Erika od Hoye, otimača Münsterske stolice, 18. srpnja, koji se dan otada počeo slaviti godišnjom svetkovinom. Tako ima nekrologij te crkve: „Određen je ovaj blagdan na sam dan ispovjedaoca Arnulfa na čast Svetoga i nerazdijeljenoga Trojstva; a sutradan nakon toga blagdana spomen pokojnika koji su umrli za obranu Crkve i u poslušnosti Svetoj Apostolskoj Stolici.” Osnutak samostana u Varlaru potvrdio je ovom poveljom münsterski biskup Egbert:
61 „U ime Svetoga i nerazdijeljenoga Trojstva. Istina, koja ne može lagati, sama je po sebi potvrdila da su njezina braća oni koji vrše volju njezina nebeskog Oca: niti nas je ostavila u dvojbi glede volje samoga vječnog Oca, kada je onomu tko ostavi kuće ili njive i pođe za njim obećao ovdje stostruko, a u budućnosti život vječni. Da se to dogodilo u moje vrijeme, ja Egbert, premda grešnik, biskup crkve u Mimigardevordu, obradovao sam se s mnogim dobrima; kada je jedan a od najplemenitijih naše zemlje, naime Oton, sin Gotfrida, grofa cappenberškoga, najslobodnije seb svlačeći od svega što se činilo da posjeduje na svijetu i birajući za ubuduće jedinoga Boga za svoj dio, glavnoj crkvi sv. Pavla koja je u gradu Mimigardevordu, uz mnoga druga dobra kojima je isto mjesto darežljivo i slavno uvećao, predao i crkvu koja je u Varlaru sa svime što joj pripada, za vječni spomen sebe, svojih roditelja i svoga jednodušnog brata Gotfrida; uz najdobrostiviji pristanak istoga brata, koji je bio raspaljen istim žarom, prema dolje potpisanoj odredbi. On je doista htio i zamolio,c te smo mi njegovoj molbi, jer je bila pravedna, dali pristanak, da se u spomenutoj crkvi prema pravilu bl. Augustina čuva kanonskid i trajan red, tako da braća istoga samostana imaju slobodan izbor svoga prepozita: biskup neka ga uvede u službu, i neka nikomu osim jedinome biskupu ne duguje poslušnost. Ako pak, ne daj Bože, braća u svojem izboru stvore stranke, neka biskup podupre razboritiju stranu. Neka ondje bude slobodno dopuštenje krštenja, propovijedanja i pokapanja, kako je pravedno. Neka ondje ne bude nijednoga odvjetnika, osim onoga kojega sama braća jednodušno izaberu: ako on bude nepogodan ili beskoristan, te se opomenut jednom, dvaput ili triput ne popravi, neka imaju slobodnu ovlast izabrati drugoga. Ovu predaju, tako zakonitu, tako slobodnu od svake klevete, ako se tko tako bezbožan, tako zaboravan svoga spasenja, usudi poništiti, promijeniti ili u najmanjem dijelu uzdrmati, neka iskusi da su sve njegove odredbe poništene i ukinute; neka bude ubrojen u sudbinu izdajnika Jude; i neka podliježe vječnom prokletstvu, ako se ne urazumi. Da se to ubuduće nitko ne bi usudio pokušati, pobrinuo sam se da se o tome sastavi ova povelja, da se potvrdi mojom biskupskom zabranom i da se označi zajedničkim otiskom pečata kako bl. Pavla tako i mojega, uz potpis prikladnih svjedoka. Bruno, prepozit velike crkve. Guntran, dekan. Engelbert, kustos. Gerhard, učitelj škola. Henrik, Herman, Helmvard, slobodni kanonici. Grof Engelbert. Bernard. Vihold. Herman i njegov brat Bernard. Rudolf i njegov brat Ludolf. Burhard. Teodorik i njegov brat Verenbold. Ministerijali: Herman komornik, Volfhard, Tietmar, Bernhard, Luitbert, Geltmar, Valter, Luitbert, Bartolomej, Bertram, Ludeger, Matzo, Renger, Herman i mnogi drugi. Učinjeno godine Gospodnjega utjelovljenja 1129., indikcije sedme, za vladavine pobožnoga i najpobjedonosnijega kralja Lotara, pete godine njegova kraljevanja.”
62 Prvi prepozit u Varlaru, kako donose mjesni zapisi, bio je sam utemeljitelj Oton. Naslijedio ga je Henrik iz obitelji grofova od Coesfelda. A Coesfeld je gradić u Münsterskoj biskupiji na rijeci Berkel, između Wesela i Münstera, udaljen oko sat hoda ili nešto više od samostana Varlar: gdje varlarski redovnici ne samo da drže arhiđakonsku jurisdikciju i obje župne crkve, nego i u vremenitim dobrima posjeduju različite stvari, a među ostalim dva mlina: štoviše, i samo zemljište gradića pripada njima. Na ime toga većina građana godišnje plaća po nekoliko denara.
63 Ilbenstadt je udaljen pet milja od Frankfurta, u Wetterauu, kći Prémontréa, za koju se ipak (kako u djelu Optica regularium, zrcalo 112, prenosi Servatius Lairveltz) brine Oberzell, smješten blizu Würzburga. Neki smatraju, po svjedočanstvu Serarija, da mu je ime nastalo od broja jedanaest, Eloff, što se sada u narodu blaže izgovara Elff. U kraćem životopisu pogrešno stoji, kako mislim, Eldenstat, u Dodatku Flostat, zatim Elephstadt, Elepstat, samostan Flostatense iz nemara prepisivača; ispravnije drugdje Elffstat, Elvestat, u Canisijevu martirologiju Elstat, a uobičajenije Ilmstat. Ovdje je Gotfrid umro. Velik je dio njegovih relikvija ondje pohranjen, kao što je očito iz životopisa br. 57 i 58. Osnovan je godine 1122. i dalje, a ne 1119., kako piše Lairveltz, koji to što piše da je Oton ondje bio prvi prepozit ne potvrđuje autoritetom nijednoga starog pisca. Da je bio na čelu radova dok se gradio, može se nagađati iz pogl. 6, br. 32.
64 U ova tri samostana mnoge braće i sestara, kao što će se niže reći iz životopisa sv. Norberta, sve do današnjega dana cvate zajednica i u božanskom bogoslužju napreduje čestiti redovnički život. Gigas u popisu münsterskih biskupa, pod Teodorikom: „U to su vrijeme rođena braća Gotfrid i Oton, grofovi cappenberški, prigrlivši Premonstratenški red, pretvorili svoju utvrdu u samostan; i osim toga iz svojih su dobara osnovali i dostatno obdarili šest zborova, tri za muškarce i isto toliko za djevice.” Ti su zborovi djevica, kao i drugi slično na početku toga reda, bili odijeljeni od muških samostana ili samo zidom ili svakako ne velikim razmakom. Ilbenstadtski postoji još i danas i naziva se „donji”, jer je smješten u dolini, udaljen bacanjem kamena od gornjega. Ruševine drugoga u podnožju brda Cappenberg još se i danas vide.
65 Drugi samostan djevica koji su sagradili Gotfrid i brat pokraj Wesela, nekoć zvan Averdorps, u narodu das Hohecloister, to jest „visoki samostan”; kojega spominju Braun u sv. 4 Theatri urbium i Bertius u knj. 3 Rer. Germanic. Rukopisna Kronika Klevea, pod grofom Arnoldom XVII., ima ovo: „U to su vrijeme grofovi Gotfrid i Oton od Cappenberga od svoje utvrde Cappenberg osnovali opatiju istoga (Premonstratenškoga) reda: utemeljili su također i drugi samostan djevica izvan zidina Wesela na rijeci Lippe.” Kad je on poslije bio razoren, djevice borave unutar grada, sada kao svjetovne kanonikinje.
§ XIII. Djelotvoran primjer bl. Gotfrida.
Bl. Gotfrid nije stekao nikakve djece iz tjelesnoga braka, ali ih je Kristu rodio vrlo mnogo. Dugo bi bilo nabrojiti i samo imena onih koji su, potaknuti njegovim primjerom, prigrlili redovnički život. Prvi su bili njegov rođeni brat Oton i supruga Juta: o njemu je gore bilo govora, a govorit će se ponovno u životopisu. Ona je uzela svetu koprenu (u Cappenbergu, kako se vjeruje) i neko je vrijeme živjela zatvorena u ćeliji: odakle ju je otmičar Franko silom odveo, a Gotfrid vratio u životopisu, pogl. 4, br. 21. Kakva je bila ta ćelija, može se nagađati iz životopisa Ludovika od Arnsteina, koji je izdao naš Brower u Sideribus Germaniæ, gdje stoji ovo: „Najprije se za gospođu groficu Gudu (od Boyneburga) na lijevoj strani brda uređuje posebno boravište, gdje je, promijenivši odijelo i uvijek zatvorena, ne izlazeći nikamo, štedljivošću strože hrane otkupljivala prijašnje slasti i negdašnja brojna jela. Kroz malen je prozor često slušala božanske službe, predana psalmima i molitvama.” Nadalje, Juta je za sebe bila zadržala mnoge i bogate posjede, čije je kmetove zatim oslobodila i ustupila im zemljišno pravo. Smatra se da su to bili oni koji se još i danas nazivaju slobodni posjedi, pokraj gradića Beckuma u Münsterskoj biskupiji, u narodu die frey Beckumbsche hoffen. Poslije je pozvana u Herford i postavljena za opaticu glasovitoga zbora gospođa (koji je nekoć osnovao bl. Widukind u Angriji, a zatim je prenesen u Herford zajedno s kostima samoga blaženoga vojvode).
67 Također je sestra bl. Gotfrida, Beatrica, u istom premonstratenskom samostanu djevica u podnožju Cappenberga, sa svojom rođakinjom Adelheidom, groficom od Oldenburga, pod svetom djevicom prioricom Hedvigom, za koju se prenosi da se proslavila mnogim čudesima, provela sav život u redovničkoj stezi i svetosti.
68 Potaknulo je Gotfridovo obraćenje i duh grofa Teobalda, kao što će se niže reći, tako da je i sam bio spreman ostaviti svijet. Tako je potaknulo i Gotfrida, grofa od Namura, kojega vander Sterre iz florefskih rukopisa naziva Balduinom. Herman, grof od Ahrgaua i Meera, četvrti prepozit Cappenberga, s majkom Hildegundom, groficom meerskom, i sestrom Hedvigom; Ludovik od Arnsteina sa ženom Gudom; Henrik, grof od Arnsberga, nećak bl. Gotfrida po ženinu bratu: ni jednim drugim razlogom nisu bili snažnije potaknuti nego njegovim primjerom, da u neobičnom i gotovo nevjerojatnom suglasju, presjekavši svaku nadu u potomstvo, sebe, djedovske utvrde i prostrane grofovije posvete Bogu. Što da kažem o Gotfridovim slugama i štićenicima? Što o bl. Hermanu iz Scheide? On svakako, budući da je prije bio Židov, svjedoči u povijesti svoga obraćenja, čiji ulomak navodi vander Sterre uz životopis bl. Hermana Josipa iz Steinfelda, da mu je duša bila probodena ovim kao nekim kopljem. Iz istoga je izvora potekla i darežljivost grofova od Ahrgaua, ili, kako se danas zovu, Neuenahra, a osobito Teodorikova u obdarivanju Steinfelda i drugih samostana.
PO ANONIMNOM AUTORU PREMONSTRATENŠKOGA REDA.
Izdao Nicolaus Serarije iz Družbe Isusove.
Prolog autora.
Promatrajući neprocjenjivu veličinu Božjih dobročinstava koja nadilazi uskoću ljudskoga srca, sveti prorok na jednom mjestu skrušeno reče: „Spominjat ću se smilovanja Gospodnjih, hvalu ću mu izricati za sve što nam je uzvratio.” Drugi također prorok, zadivljen beskrajnim bogatstvima višnjega dara u sebi, ne nalazeći kod sebe dostojnih zahvala, reče: „Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je uzvratio?” Stoga i mi, bojeći se da ne budemo nezahvalni Tvorcu sviju za tolike njegove darove i dobra, poduhvaćamo se preporučiti neka božanska djela; nama doduše, to jest sinovima našega zavjeta, osobito iskazana, a općenito svima pobožnima na nemalu korist. No nećemo govoriti uzvišenošću govora, nego uz suradnju milosti Duha Svetoga, poniznim i jednostavnim izričajem kazat ćemo što treba reći; jer nam je zakonskom odredbom zabranjeno saditi gaj u domu Gospodnjem. Jedino namjeravamo predati sjećanju djela učinjena po Božjoj volji, i ne nanosimo štetu nikomu boljem i učenijem tko će ovo isto pomnije obraditi. Stoga se ne trebamo bojati ni blijedih zuba zavidnika. Golubinje naime oko, kako kaže jedan od svetaca, zahvalno prima prelijepa i najskromnija ljubav; a pasji zub ili izbjegava najopreznija poniznost, ili otupljuje najčvršća istina.
2 Doista ponajprije prekoravamo svoju nemarnu tromost i tromi nemar što smo dosad propustili reći išta na hvalu blaženomu mužu grofu Gotfridu, utemeljitelju samostana u Cappenbergu, to jest našega mjesta, premda smo zaslugama i marljivošću tolikoga muža, da malo kažem, danas ispunjeni svim dobrima. Ne mogu naime dovoljno izreći što moje srce rađa o tom mužu dok promatram i važem znamenja njegova presvetoga življenja, tako dragovoljno siromaštvo tolikoga muža, tako poniznu jednostavnost i jednostavnu poniznost, i naposljetku tako sretno dovršenje svega njegova. I gle, taj triput blaženi pravi grof, jer je pratio pravoga Kralja i ustrajno ga nasljedovao, on sam, kažem, kliče u vječnoj slavi, a s nama spomen njegov s blagoslovom traje u vijeke. Spomen njegov naime, kako je napisano, načinjen u sastavu miomirisa, djelo ljekarnikovo, ostaje u vijeke vjekova kao med i kao glazba na vinskoj gozbi. Pokušat ćemo stoga, govoreći nešto o ovom svecu, i ne prekoračiti ugodne granice sažetka, i pobožnim i bogobojaznim ušima protumačiti ono što je pred očima naše braće bilo učinjeno ili rečeno.
Život bl. Gotfrida proveden u svijetu.
U vremena slavnoga Henrika, koji je kao peti toga imena upravljao Rimskim Carstvom, živio je u pokrajini Vestfaliji Božji izabranik i ljubimac Gotfrid, koji je, potekavši od najplemenitijih roditelja kraljevskoga roda, u strahu Gospodnjem obnašao službu grofa: otac mu se zvao Gotfrid, a majka Beatrica. Ovaj pak najčasniji i među Božjim prijateljima najdostojniji da bude ubrojen imao je djeda grofa Hermana, koji je, kako smo doznali iz najglasovitijega pripovijedanja starijih, budući da je bio izvanredan djelitelj milostinje, predan djelima milosrđa i posve miran od buke vojničke obijesti, još za života učinio ovakvo čudo. Neki je slijepac živio od njegove milostinje, koji je jednoga dana tvrdio da mu je božanski objavljeno kako će primiti vid ako prinese očima vodu u kojoj je grof oprao ruke. Donio je dakle vodu, stavio je na oči i odmah progledao. A na njegovu se grobu još i danas pokazuju neki znakovi očitovanih kreposti, koje sam vidio svojim očima i koje su ondje za svjedočanstvo ostavili oni koji su se, povrativši zdravlje, zdravi odande vratili.
4 Unuk dakle ovoga tolikoga muža, naš Gotfrid, već od samih početaka mladosti počeo je biti pobožan Bogu i, dok je u njemu iskrila plamena iskra božanskoga nadahnuća, nastojao se odreći svakoga svjetovnog dostojanstva i cjelokupnoga svoga imetka. Bio je naime muž najkrotkiji, blagošću poštovanja vrijedan, dobrotom hvalevrijedan, zvjezdastih očiju na čudesan način ljupkih, rječit u govoru, razborit u savjetu, doduše srčan u vojničkoj vježbi, ali je gorio željom da što prije vojuje za vrhovnoga Kralja i da nag nosi nagi Kristov križ.
5 U međuvremenu pak, ako je ikada vojničkom spremom ili ratnim pohodom bio zadržan zbog obveze svoje osobe, suzdržavao se od svake nepravde ili uznemiravanja okolnih stanovnika. Kada bi pak katkad vidio vojnike kako jureći naokolo pljačkaju i, kako obično biva, prisvajaju tuđe, prema svjedočanstvu nekoga njegova prisnog sluge tada, a poslije našega brata, širio je ruke k nebu, lio suze i ovim riječima molio svemoć Spasitelja govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, zaklinjem visinu tvoje dobrote da me istrgneš iz sredine ovoga bezakonja i zapovjediš da u onaj dan budem nađen spreman i neokaljan. Znam naime, najpravedniji Suče, da se na moju glavu slijeva sve što zgriješe moji, i da će svaki nemar mojega prikrivanja biti pravedno kažnjen tvojom strogošću.” Kako nije bio lišen ploda te prošnje (jer Gospodin neće lišiti dobara one koji hode u nedužnosti), pokazat će jednako vjerna koliko i čudesna povijest događaja koji slijede. a Nije preostala nikakva uspomena na grob, javno štovanje ni zavjetne darove: niti je čudo, nakon tolikih ratnih oluja.
Obraćenje njega, brata i supruge.
Dok je dakle boravio u utvrdi koja se zove Cappenberg, mjestu uistinu uglednom i po samom položaju veoma zdravu i ugodnu, o tom je istom mjestu Gospodin različitim objavama najpouzdanijih viđenja otkrio da će jednoga dana biti predano božanskoj službi. Neki je naime svećenik po imenu Wiemann u noćnom viđenju ugledao kako se u Cappenbergu uzdiže poput zlatnoga stupa i prodire do samih vrhunaca neba. Po tom je viđenju shvatio da će se ondje često vršiti sjaj božanskoga hvalospjeva, pa je nazočnima mnogo unaprijed najistinitije navijestio što će se dogoditi.
7 Osim toga, jedan od prijatelja najsretnijega grofa, po imenu Egbert, dok je bio na putu idući grofu, noću je vidio da će Cappenberg biti grad bjelji od snijega, koji se uzvišeno uzdižući sve do visina oblaka činilo da vrhom dotiče samo tjeme neba.
8 Što da kažem o a kćeri njegova strica, koja se zvala Gerbergis i bila je opaticab münsterskoga samostana? Ona dakle, poštovanja vrijedna po velikoj pobožnosti, budući da je iznimno ljubila blaženoga muža i bdjela ustrajnim bdjenjem čestih molitava kako za njega tako i za podložnike, jednoga je dana, nakratko svladana snom, vidjela mladića kako blista zvjezdanim licem i u njezinim ušima češće ponavlja ove riječi: „Kako bi prikladno bilo mjesto boravišta u Cappenbergu za samostan duhovne zajednice!” Kada je ona, najradosnije to čuvši (već je naime dugo upravo to željela), ispripovjedila blaženomu mužu, on joj je razborito i ponizno odgovorio na ovaj način: „Najdraža rođakinjo, moćan je Gospodin Bog to urediti po svojoj volji, jer ja sam po sebi to nipošto nisam kadar ispuniti.”
9 I uistinu je božanska providnost to dosljedno ispunila prema njegovoj riječi, niti je blaženoga muža prevarila u tako pobožnoj želji njegova srca. Pojavio se naime u Vestfaliji gotovo u isto vrijeme izvanredan sjaj Crkve, onaj spomena vrijedni Božji glasnik Norbert, muž uistinu čudesne milosti, preslatke rječitosti, najveće suzdržljivosti, učitelj i širitelj kanoničkoga redovništva, okupljač Kristovih slugu, utemeljitelj nemaloga broja samostana, kako odjećom tako i glasom najrevniji propovjednik prave pokore, i po svemu izvršitelj one proročke zapovijedi kojom se kaže: „Pripravite put Gospodnji, poravnite u pustinji staze Boga našega.” O svetosti nadalje njegova života, dostojanstvu nadbiskupije, kao i o sreći svetoga preminuća, ako bi tko htio u potpunosti govoriti, zasigurno bi bila potrebna veličina zasebne knjige, sastavljene samo za to. Kad je dakle glas o tolikom propovjedniku zamirisao naokolo, blaženi je muž zajedno sa svojim rođenim bratom, časnim gospodinom Otonom, žedno pristupio glasniku spasenja, pobožno primio riječ poticaja, i po Božjem se milosrđu dogodilo da je i spomenuti Oton polako i postupno počeo gaziti svijet te prigrlio istu nakanu svetosti koja se već odavno isticala u njegovu blaženom bratu. Zašto da se dugo zadržavam? Obojica su malo poslije, promijenivši svjetovno odijelo, primili redovničku tonzuru s odijelom svetoga zavjetovanja: obojica su se zavjetovala vojevati Gospodinu pod pravilom bl. Augustina i pod poslušnošću spomenutoga brata Norberta. Bogu dostojni muž Gotfrid pobožnim je i spasonosnim poticajima postigao da i njegova supruga, kći grofa Fridrika, primi svetu koprenu.
10 I on sam, budući da je bio stariji po rođenju, uz jednodušan pristanak brata, vjerno prinijevši Bogu samu utvrdu Cappenberg i sve svoje, na dan bl. Petronile djevice predao je to na uporabu Kristovim siromasima, sagradivši naime tri samostana, to jest Cappenberg, Varlar i Ilbenstadt, te svaki od njih obilno obdarivši svojim posjedima, uredio ih je pod providnošću spomenutoga oca Norberta.
a Gelenius u Vita S. Engelberti, knj. 3, pogl. 42, prenosi da je kći Otona Bavarskoga, sestra Henrika Debeloga, bila udana za Otona, strica bl. Gotfrida, naime za onoga kojega je s drugim bratom zaklao Eckerik.
b Sv. Marije, zvanoga „Preko voda”, benediktinskoga reda. Ondje je postojao i drugi samostan istoga reda, sv. Egidija, ali poslije osnovan. Vjeruje se da je samostan Preko voda izgorio s mnogim drugim zgradama godine 1121., kad je Lotar Saski vraćao biskupa Teodorika: obnovljen je marljivošću Gerbergis, pobožnošću biskupa, a možda i Gotfridovom darežljivošću.
Kreposti, čudesa i proročanstva sv. Norberta.
Svidjelo se dakle Duhu Svetomu, koji je prebivao u glasniku istine i koji se govoreći po njemu udostojao učiniti čudesne plodove na njivi Gospodnjoj; svidjelo mu se, kažem, da u naprijed spomenutim samostanima braća zavjetuju pravilo blaženoga Augustina, i to s tom odredbom da isto pravilo obdržavaju nešto strože a nego što je dotad bilo uobičajeno, naime uzdržavajući se od jedenja masti i mesa, te pokazujući strogost pokore i oštrijim odijelomb. Jer i Zaručnikov prijatelj Ivan nije se hranio biranim, nego prirodnim i šumskim jelima, te ga je sam Spasitelj pred mnoštvom koje je hrlilo u pustinju pohvalio zbog oštrine odjeće. I gle, ovaj se naš red, uz pratnju božanske blagosti, širi nadaleko i naširoko, i, kako se uistinu uzdamo, u budućnosti će se širiti mnogo šire. Stoga se ne usuđujemo ni sumnjati da je po nadahnuću Duha Svetoga i započet i migom božanske odredbe proglašen. Zar naime nije sam Gospodin, vođa puta, prenio ovaj vinograd iz Egipta podignutom mišicom? Zar nije on sam izbacio ispred našega lica pogane, to jest razbojnike i nepravedne stanovnike ovoga mjesta? Korijenje ovoga vinograda on je sam zasadio, i on već sve do mora, dapače i preko mora pruža svoje mladice uz pomoć nebeske desnice. Bojmo se dakle onoga što slijedi u psalmu, naime da divlji vepar samotnjak, to jest naš stari protivnik, ne opustoši ovaj vinograd koji je zasadila Božja desnica. A kako to taj isti zatirač obično više čini ako ne rascjepom i samovoljom nekih naših samostana? Naprotiv, treba moliti saditelja i čistača vinograda da blagonaklono njeguje svoje mladice; da dopusti da ono što je spaljeno ognjem i potkopano propadne od prijekora njegova lica; te da nježan i mlad vinograd jednom usavrši u obilju svoga blagoslova.
12 Sam pak spomenuti otac Norbert više je nego ostale s ljubavlju volio cappenberški samostan; o kojem je mjestu također, što neću prešutjeti, sjedeći jednom u zboru braće tvrdio: „Najdraža braćo, kad sam jednom boravio nedaleko odavde, posve sam sigurno vidio Duha Svetoga kako silazi nad ovo mjesto. Promatrao sam također u drugo vrijeme svjetlost velike jasnoće kako je izišla i razlila se oko ovoga mjesta. Stoga, predragi, slavite Boga našega, jer je ovo uistinu gora njegova posvećenja, gora, kažem, koju je stekla njegova desnica.” Ovo sam čuo nalazeći se u istom zboru braće, da se ne bi tko, možda zatrovan nevjerom, usudio očito umanjivati istinu.
13 Čuo sam ništa manje istoga branitelja pravovjerne istine kako u zajedničkom kapitulu izlaže ovo što slijedi: „Znam,” reče, „jednoga od braće našega zavjeta, komu se, dok je pomnije istraživao o našem pravilu, ne doduše po njegovim zaslugama, nego po molitvama njegove subraće, ukazao blaženi Augustin, koji mu je pružio zlatno pravilo izneseno sa svoje desne strane i jasnim mu se govorom sam očitovao, rekavši: ‘Onaj koga vidiš, ja sam Augustin, hiponski biskup. Evo imaš pravilo koje sam ja napisao; ako pod njim budu dobro vojevali tvoja subraća, moji sinovi, sigurni će stajati pred Kristom u strahoti posljednjega suda.’ ” I to je doduše ponizno ispripovjedio kao o drugome: mi smo ipak bez ikakve sumnje opazili da je on sam bio onaj komu je to objavljeno.
14 Ali ne smatram ni da je dostojno šutnjom prijeći preko dvaju njegovih velikih djela koja su se dogodila na ovom mjestu. Jednoga je vremena u duhu prorekao da će Vestfaliju zadesiti glad i da će ona nakratko pokarati i samu braću; ona je prema predznanju Božjega čovjeka došla tako teškac da je strašna nevolja oskudice usmrtila vrlo mnoge ljude.
15 Dogodilo se dakle jednoga dana kad su braća trebala poći na objed, budući da su gostima i siromasima dijelili sve što bi sebi uskratili uzdržavanjem, da je ponestalo kruha za hranu, tako da se nije moglo naći ni od čega bi se umijesio. I kad je Božji čovjek češće podsjetio na ono što je napisano: „Neće Gospodin moriti glađu dušu pravednikovu”, gle, iznenada je Gospodin po svojim vjernicima poslao toliko obilje kruha da su se braća i dovoljno okrijepila i pridošlicama ga s radošću ponudila. I poslije od toga dana braći nikada nisu nedostajala prikladna sredstva za život.
16 U drugo je vrijeme također sveti muž, želeći poslati jednoga od braće radi poslova samostana i našavši ga oborena jakom groznicom, naložio mu to po poslušnosti u Kristovoj snazi, posluživši se samo zapovjednom riječju: „Idi,” reče, „i vrati se, i odsada više nemoj imati groznicu.” Odmah je dakle brat, povrativši snagu, što brže izvršio ono što mu bijaše zapovjedio sveti otac. Tako je riječ Božjega čovjeka i obavila posao i iznenada otjerala dugotrajnu bolest.
17 Na spomenutom je mjestu također bio jedan hvalevrijedan brat, komu je jedne noći stao pred oči najvjerniji prijatelj, za čiju je pokojnu dušu bdio u mnogim molitvama, te mu u prisnom razgovoru rekao: „Brate moj, zahvaljujem ti što dosad, čak i kad su ostali prijatelji ili rođaci zaboravili na mene, ti nimalo nisi propustio spomen na nas. I sada te potičem da postojan i nepokolebljiv ustraješ u svojoj nakani, i da se u duhu ne kolebaš glede vašega reda, kao da ćeš naći drugi bolji, jer ti uistinu ne mogu pokazati spasonosniji i za tvoju dušu korisniji. Jer sam i ovamo došao javiti tvojoj ljubavi da se molitve tvoje subraće svakodnevno čitaju nad zlatnim oltarom koji je pred Gospodnjim očima. Potičem te također da nikada ne izbjegavaš zapovijed poslušnosti. Ni jednom naime krepošću pred Bogom nećeš postići uzvišeniju i plodonosniju zaslugu.”
18 Kaže prorok da je jezik Božjih pasa od neprijatelja po njemu samom. Mnogi su naime obraćenici od neprijatelja Židova postali, i danas postaju, jezik pasa, lajući za dom Gospodnji protiv neprijatelja. I kao da pitaš: „Odakle toliko dobro?”, odgovara: „Od njega samoga”, to jest od njegove milosti, a ne od njih samih. Ovo smo rekli zbog milosti koju je Bog učinio u našem vremenu u jednom bratud Židovu, koji je nakon mnogih lutanja u zabludama, pretečen Božjim darom, počeo gorućom željom istraživati kršćansku vjeru. Raspravljao je dakle s kršćanima, uspoređujući Zakon i Proroke, i kad su mu rekli riječima Apostola da koprena ostaje nad njegovim srcem, razmišljao je kako se to ne može bolje ukloniti nego znakom križa: te se počeo križati, ali potajno zbog straha od Židova. I budući da Židovi traže znakove, predan postovima i molitvama počeo je od Gospodina usrdno moliti znak po kojemu bi mogao razabrati zaslužuje li primiti Božju milost. Dok je to gorljivo činio, gle, vidi sebe kako stoji pred Kristovim prijestoljem i zlatni križ kako blista na Gospodnjem ramenu, te opazivši da neki od Židova stoje u blizini, reče: „Zar ne prepoznajete da je upravo onaj o kojemu Izaija govori: ‘I vlast mu je na ramenu’?” I takvim znakom već potpuno obraćen, nastojao je i neke od svojih osloboditi od židovske nevjere, te došavši u Mainz u kuću rođaka, uzevši za ruku svoga još posve malenoga rođenog brata, lukavo ga je pokušao izvesti iz sredine Židova izvan grada. Ali djelovanjem zloga duha počeo je kružeći ulicama lutati zajedno s dječakom, tako da nije mogao naći vrata na koja bi izišao. I kad se previše mučio lutajući uokolo u hodu, shvativši napokon da ova zabluda dolazi od zloga, naoružao je čelo stijegom križa, i odmah otvorenih očiju našavši vrata, radostan pobježe. I tako je s dječakom kojega je sa sobom istrgnuo ubrzo nakon toga primio milost krštenja zajedno s njim, te uz pratnju nebeskoga dara nedugo zatim zajedno s istim bio pridružen zajednici naše vojske.
a Što je Norbert nadodao Pravilu sv. Augustina, poučava njegov životopis, pogl. 24, Jakov iz Vitryja, Histor. Occident; pogl. 22, Biblioth. Præmonst; knj. 1, pogl. 5.
b Naime vunenom i snježnobijelom; jer, kako sam kaže u životopisu, pogl. 24, vlašću i običajem Crkve pokornici su u vunenom odijelu. Svakako naši stari običavaju zavjetovati hodočašća koja se obavljaju bosonogi, u vunenim ili bez lanenih haljina. Prije se inače Norbert bio odjenuo samo u janjeće kože; to je odijelo, optužen na saboru u Fritzlaru pred apostolskim legatom, promijenio.
c Urspergensis: „God. 1125. uslijedile su najljuća zima, olujno proljeće, najžešća glad i najokrutnija smrtnost, te su nanijele toliki pomor po svim pokrajinama, a osobito među pukom, da je zabilježeno kako je pomrla gotovo trećina naroda.” Poslije navodi da je u srijedu duhovskoga tjedna, 28. svibnja, mraz uništio usjeve i vinograde; a sve što je preostalo, 16. lipnja uništile su oluja i kiša izlivena poput potopa. O istoj gladi i njezinim uzrocima raspravlja Robert de Monte. Počela je dakle godine 1125. hrana bivati skupljom, a sljedeće je bjesnjela glad.
d To je bl. Herman; koji je rođen u Kölnu (jer tek god. 1423. Židovima je zabranjen boravak u tom gradu), učen muž, obraćen nakon rasprave održane s Rupertom iz Deutza i drugima, prigrlio je premonstratenski način života, bio predstojnik samostana istoga reda u Scheidi u grofoviji Mark i živio presveto. Tijelo je iz groba podigao Johann Gelenius, vikar u duhovnim stvarima kölnskoga nadbiskupa: čiji će brat, slavni muž Aegidius, uskoro izdati više o njemu u Fastis SS. Coloniensium.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.