§ IX. Samostan Cappenberg, kći münsterske Crkve.
§ IX. Capenberga cænobium, Ecclesiæ Monasteriensis filia.
Gotfrid je utemeljio više samostana. Glavno mjesto među njima zauzima Cappenberg, koji se kod Kanizija u Martirologiju naziva Capenburgum, a kod Florarija, Rolevincka i Roberta de Montea Campenberga, ali u starim ispravama i životopisu Cappenberga i Capenberga: tu riječ pisac kraćega životopisa, kako smo gore pod br. 20 rekli, prema njemačkom značenju tumači kao brdo promatranja, od gæpen ili kapen, motriti ili promatrati, i berg, što znači brdo. Sv. Norbert ga je nazvao brdom posvećenja desnice Gospodnje. Ovo je brdo s neba proslavljeno mnogim znamenjima: zlatnoga stupa, grada bjeljega od snijega, anđelova navještaja, silaska Duha Svetoga, pojave sjajne svjetlosti i drugim, tako da se može smatrati drugim Prémontréom. Svakako je Cappenberg bio vođa i začetnik uvođenja, učvršćivanja i širokoga širenja reda u Njemačkoj pri njegovu prvom nastanku: bio je također jedina milina sv. Norbertu, koji je smatran njegovim posebnim prepozitom; taj naslov, dok je on živio, nije nosio nitko drugi, premda se bez sumnje netko brinuo za kućnu stegu, najprije Kunon, a zatim možda učitelj Oton, koji je poslije bio postavljen za prepozita.
Plura Godefridus cænobia condidit. Principem inter ea locum obtinet Capenberga, quæ Canisio in Martyrologio Capenburgum; Florario, Rolevinckio, Roberto de Monte, Campenberga dicitur, sed in veteribus diplomatis ac vita Cappenberga et Capenberga: quam vocem brevioris vitæ scriptor, ut supra nu. 20, diximus, Teutonica notatione speculationis montem interpretatur, a gæpen, sive kapen, intueri, aut spectare, et berg, quod montem significat. S. Norbertus montem sanctificationis dexteræ Domini indigitavit. Multis mons hic ostentis cælitus illustratus, aureæ columnæ, civitatis nive candidioris, Angeli præconio, Spiritus sancti descensu, clari luminis exortu, aliisque; ut alterum censeri Præmonstratum quæat. Ordinis certe in primo suo ortu in Germaniam adsciscendi, stabiliendi, lateque propagandi, dux auctorque Capenberga: S. Norberto quoque unice in deliciis fuit, qui ejus peculiaris habitus Præpositus; quem titulum, quod ipse vixit, nemo alius gessit, etsi indubie disciplinam domus quispiam curabat, Cuno primum, dein forte, qui Præpositus post creatus est, M. Otto.
42 Postoji znamenita Pilckmannova pohvala o Cappenbergu, koju u djelu Chronicon Præmonstratense uz god. 1137. navodi Miraeus:
42 Insigne Pilckmanni extat de Capenberga elogium, quod in Chron. Præmonst. adan. 1137, recitat Miræus:
U Vestfaliji je glavni samostan našega reda Cappenberg itd. Iz njega su kao iz prvotnoga proizašli različiti drugi, kao što je Clarholz (u vlastelinstvu Rheda, blizu Lippstadta, a za utemeljitelja priznaje Ludolfa od Steinfurta), prepozitura kanonika; kao što je i sam Cappenberg još uvijek prepozitura, premda je majka svih drugih crkava. Također prepozitura zvana Varlar blizu Coesfelda u münsterskoj biskupiji. Također muška prepozitura zvana Scheida u grofoviji Mark. Također opatija zvana Wedinghausen blizu grada i utvrde Arnsberg. U ovoj opatiji ja sada boravim radi obnove. Tako Pilckmann. Crkvu u Weselu također potvrđuje kao kćer Cappenberga Bibliotheca Præmonstratensis u pregledu samostana koji su još postojali god. 1320. Također Servacije Lairveltz u djelu Optica regularium, zrcalo 112, gdje dodaje i drugu njegovu kćer, Heiligenthal (Sancta-Vallis), samostan za koji neki kažu da pripada verdskoj biskupiji.
In Westphalia præcipuum nostri ordinis monasterium est Cappenberg etc. Ex illo tamquam primario prodierunt diversa alia, utpote Clarholtz, (in dynastia Rhedensi, prope Lipstadium, ac fundatorem agnoscit Ludolphum de Steinfurt) Præpositura Canonicorum; sicut et Cappenberga ipsa adhuc Præpositura est, licet omnium aliarum sit mater Ecclesiarum. Item Præpositura dicta Vaerle prope Coesfeldiam in diœcesi Monasteriensi. Item Præpositura virorum dicta Scheida in Comitatu Marcano. Item abbatia Wedinghausen dicta prope oppidum et arcem Arnsberg. In hac abbatia ego nunc pro reformatione commoror. Ita Pilckmannus. Wesaliensem item Ecclesiam Capenbergæ filiam asserit Bibliotheca Præmonstrat. in synopsi monasteriorum quæ adhuc an. 1320, supererant. Item Servatius Lairveltz Opticæ regular. Spec. 112, ubi et aliam addit ejusdem filiam Sanctam-Vallem, cænobium quod quidam dicunt esse diœcesis Verdensis.
43 Uobičajen je kod mnogih crkava naslov za isticanje izvanrednoga dostojanstva da se nazivaju kćerima Rimske Crkve; Mainška doduše posebnom, kako svjedoči Serarije u 1. knjizi, pogl. 1 djela Res Moguntiacæ, Kölnska vjernom, kako kaže Merssaeus, a Liègeška jedinom, kako piše Guicciardini. Manji je to doduše, ali ipak drevan i uzajamni ures münsterske Crkve i Cappenberga što se ovaj, premda slobodan i nikomu podložan, htio nazivati njezinom kćeri. To je dano iz zahvalnosti prema biskupu Werneru, a on sam i kasniji biskupi prigrlili su tu zajednicu očinskim srcem. Potvrđuju to isprave, od kojih se neke, izvađene iz blistave riznice svetih starina presvijetloga muža Egidija Gelenija, ovdje činilo prikladnim donijeti. Prva je Wernerova, odnosno Warnerova, koji je od otprilike 1131. do kraja 1131. upravljao mimigardevordskom (münsterskom) Crkvom; pokopan je u Cappenbergu, premda je mjesto ukopa nepoznato. Isprava glasi ovako:
43 Usitatus pluribus Ecclesiis ad dignitatis eximiæ commendationem titulus est, ut filiæ dicantur Ecclesiæ Romanæ; Moguntina quidem specialis, ut auctor est Serarius lib. 1, cap. 1, rer. Mogunt. Coloniensis fidelis, ut Mersæus; Leodiensis unica, ut Guicciardinus. Minus hoc quidem, vetustum tamen Ecclesiæ Monasteriensis et Capenbergæ, ac mutuum decus, quod hæc, etsi libera, nullique obnoxia, illius dici se filiam voluit. Id Werneri Episcopi gratiæ datum: et paterno animo eam congregationem complexus ipse posterique Antistites. Fidem faciunt diplomata, quorum aliqua ex Ægidii Gelenii V. Cl. luculenta sacrarum antiquitatum penu deprompta, hic dare visum. Primum est Werneri, sive Warneri, qui ab anno circiter 1131, ad finem 1131, Mimigardevordensem rexit Ecclesiam; Cappenbergæ sepultus, licet sepulturæ locus ignoretur. Diploma sic habet:
44 Werner, milošću Božjom biskup Münstera. Budući da pripada biskupskoj službi štititi sve redovnike i čuvati njihova dobra, pa čak i prema svojim mogućnostima umnožavati, kako bi oni to pobožnije ustrajali u božanskim hvalama što su slobodniji i manje u oskudici; činimo poznatim kako budućima tako i sadašnjima da su blažene uspomene i sveta glasa grofovi od Cappenberga Gotfrid i Oton, kada su se odrekli svijeta i pretvorili utvrdu u samostan, darovali sv. Pavlu i münsterskoj Crkvi stotinu i više ministerijala s posjedima kojima su bili nadareni, sa ženama i dječicom i svom nadom potomstva, dodijelivši braći koja će služiti Kristu samo neka svoja vlastelinska dobra, koja su posebno odredili za svoje potrebe. Poslije, na moju želju te uz nastojanje i trud mene i naših priora, učitelj Oton prepozit i gospodin Oton, utemeljitelj mjesta, te ostala braća ustupili su samu cappenberšku Crkvu, dotad slobodnu od svake podložnosti jer je bila utemeljena na slobodnoj očevini, münsterskoj Crkvi za kćer. Kad je to napokon postignuto, naši su stariji i svi kanonici stolne crkve prosudili da je cappenberška Crkva dostojna ljubavi i dobročinstava. I tako smo njihovim savjetom i jednodušnim pristankom, darujući cappenberškoj Crkvi crkve u Ahlenu i Werneu, pridodali ih prihodima one braće, kako bi u njima vjerno vršili našu službu i ubirali sav njihov plod, imajući slobodnu ovlast propovijedanja, nalaganja pokora, slavljenja misa, krštenja, pohađanja bolesnika, pokapanja mrtvih i izvršavanja svega što pripada pastirskoj skrbi. Učinili smo to za spas naše duše i za duše naših prethodnika kanonika, vezujući okovom anateme bilo crkvene bilo svjetovne osobe koje bi se na bilo koji način, bilo tražeći natrag bilo uznemirujući pod nekom izlikom, usudile zlostavljati spomenutu braću. Svjedoci su: Henrik, prepozit stolne crkve; Albert, veliki dekan; Engelbert, prepozit; Balduin, opat Liesborna; Gottschalk; Ivan; Anzelmo, dekan u Warendorfu; Hartwig, kantor; Ernest, podrumar; Rabodo, kustos; gospodin Udo, Vilim, kanonici. Svjetovnjaci pak plemići: Rikard od Ahausa, Teodorik od Hamma i njegov brat Werembold, Goswin, Rudolf. Ministerijali pak: Bernard od Dülmena, Wolfhard upravitelj, Fridrik peharnik (Dapifer), Gerwin točitelj, Rudolf od Weinhövela, njegov brat Ludolf, Lupert od Ahlena, Herman od Dahtea, Etmar od Lünena, Boldemar od Wischela, Herman od Sendenhorsta i vrlo mnogi drugi. Učinjeno je to godine Gospodnjega utjelovljenja 1138. Drugi pišu sljedeće godine, tako da ovaj prijepis nije slobodan od sumnje u pogrešku.
44 Wernerus D. G. Monasteriensis Episcopus. Quia Episcopalis est officii religiosos quosque fovere, et eorum bona manutenere, vel etiam pro posse suo ampliare, quatenus illi tanto devotius, quanto liberius minusque indigenter, divinis laudibus insistere valeant; Notum facimus tam futuris quam præsentibus, quod felicis recordationis et sanctæ opinionis Comites de Capenberg Godefridus et Otto, cum seculo renuntiarent, et castrum in claustrum converterent, ministeriales centum et amplius, cum prædiis quibus inbeneficiati erant, cum uxoribus et parvulisomnique posteritatis spe. S. Paulo et Ecclesiæ Monasteriensi contulerunt, Dominicalia tantum quædam sua, quæ suis usibus specialiter deputarunt, fratribus Christo servituris assignantes. Postea desiderante me, et cum Prioribus nostris instante et satagente, Magister Otto Præpositus et D. Otto Fundator loci, ceterique Fratres ipsam Ecclesiam Capenbergensem, eatenus ab omni subjectione liberam, utpote de libero patrimonio fundatam, Monasteriensi Ecclesiæ in filiam concesserunt. Quo tandem impetrato Majores nostri, omnesque majoris Ecclesiæ Canonici, Ecclesiam Capenbergensem amore et beneficiis dignam judicarunt. Sique eorum consilio et unanimi consensu, Ecclesias Ahlen et Werne Ecclesiæ Capenbergensi donantes, stipendiis Fratrum illorum superaddidimus, ut in iis vices nostras fideliter agant, et universum fructum earum percipiant, liberam habentes facultatem prædicandi, poenitentias injungendi, Missas celebrandi, baptizandi, infirmos visitandi, mortuos sepeliendi, et omnia quæ ad curam Pastoralem spectant exequendi. Fecimus hæc pro salute animæ nostrae, et pro animabus prædecessorum nostrorum Canonicorum, vinculo anathematis innodantes seu Ecclesiasticos, seu seculares personas, quicumque modo seu repetendo, seu aliqua occasione inquietando præfatos Fratres vexare præsumpserint. Testes sunt Henricus majoris Ecclesiæ Præpositus. Albertus Decanus major. Engelbertus Præpositus. Baldeminus Lisbornensis Abbas. Gadeshalceus. Joannes. Anselmus Decanus in Wahrendorff. Hartwicus Cantor. Ernestus Cellerarius. Rabado custos. D. Udo, Wilhelmus, Canonici. Laici vero Nobiles, Richardus de Ahahausin, Theodoricus de Hamone, et frater ejus Weremboldus, Cossuinus, Rudolphus. Ministeriales vero, Bernhardus de Dulmania, Wolfardus villicus, Fridericus Dapifer, Gerwinus Pincerna, Rudolphus de Weinhovel, Ludolphus frater ejus. Lupertus de Ahlen, Hermanus de Dahte, Etmarus de Lunen, Boldemarus de Wischels, Hermannus de Sendenhorst, et alii quamplures. Acta sunt hæc an. Dominicæ Incarnationis MCXXXVIII. Alii scribunt anno sequente, ut proinde descriptum illud mendi suspicione non vacet.
43 Slijedi sada svjedočanstvo ili povelja o istoj stvari gospodina Otona, prepozita Cappenberga, sastavljena nakon smrti biskupa Wernera, kako upućuju ove riječi: pobožne uspomene g. Wernera, i ponovno: bio je muž u takvim stvarima veoma razborit.
43 Sequitur nunc ejusdem rei attestatio seu Charta Domini Ottonis Præpositi Capenbergensis, post mortem Werneri Episcopi conscripta, ut innuunt ista, piæ memoriæ D. Wernero, et iterum erat vir in ejusmodi rebus valde prudens.
U ime svetoga i nerazdjelnoga Trojstva, Oton, milošću Božjom prepozit cappenberške Crkve. Činimo poznatim kako budućima tako i sadašnjima da smo na želju i molbu, radi časti i uzvišenja njegova biskupstva, pobožne uspomene g. Wernera, biskupa münsterske Crkve, kako ja tako i naš ljubljeni brat Oton, pobožni utemeljitelj spomenute naše Crkve sa svojim najpobožnijim rođenim bratom grofom, uz pristanak sve braće, ustupili samu našu Crkvu, dotad slobodnu od svakoga prava podložnosti jer je bila utemeljena na slobodnoj i prostranoj očevini, naprijed imenovanoj münsterskoj Crkvi za kćer. To smo učinili s tom namjerom, tom nadom i odlukom da kako tadašnji biskup tako i svi njegovi nasljednici, ali i sva braća naše münsterske Crkve, srdačnije i sklonije ljube i revnije čuvaju i brane sve što im pripada. Stoga je i isti naš Otac, da se ne bi činio nezahvalnim što smo dali pristanak njegovoj volji i želji, kako je bio muž u takvim stvarima veoma razborit i dalekovidan, čim su došle u njegove ruke, darovao našoj Crkvi dvije crkve, Ahlen i Werne; i povrh toga rado je umnožio, čuvao i branio dobra i posjede iste Crkve, gdje i koliko mu je bilo prikladno, za spas svoje duše. Mi dakle, zabrinuti ne samo za sadašnjost nego i za budućnost, stoga smo htjeli da sadržaj gore spomenutoga ustupanja bude poznat spomenikom ove povelje; da ne bi tko od sljedećih biskupa, ili također naših nasljednika, bilo iz neznanja samoga događaja bilo kakvim neiskrenim tumačenjem, tražio i nanosio kakvu štetu našoj Crkvi u ovoj stvari: nego štoviše, nasljedujući sretnu pobožnost spomenutoga muža, neka revno predviđa svako dobro i muževno od nje odbija svako zlo. Neka je dakle onima koji budu obdržavali ovu ispravu mir i otpuštenje grijeha od Oca i Sina i Duha Svetoga, Amen.
In nomine sanctæ et individuæ Trinitatis, Otto D. G. Capenbergensis Ecclesiæ Præpositus. Notum facimus tam futuris quam præsentibus, qualiter desiderante ac rogante ob honorem et amplificationem Episcopatus sui piæ memoriæ D. Wernero Monasteriensis Ecclesiæ Episcopo, tam ego quam dilectus frater noster Otto præfatæ Ecclesiæ nostrae devotus cum piïssimo germano suo Comite fundator, consensu omnium Fratrum, ipsam Ecclesiam nostram, eatenus ab omni subjectionis jure liberam, utpote de libero et amplo patrimonio fundatam, prænominatæ Monasteriensi Ecclesiæ in filiam concessimus. Quod ea intentione, ea spe et consilio fecimus, quatenus tam temporalis Episcopus, quam omnes ejus successores, sed et omnes Monasteriensis Ecclesiæ nostrae Fratres affectuosius et propensius diligerent, et quæcumque eorum studiosius manutenerent ac defensarent. Unde et idem Pater noster, ne ingratus videretur, quod voluntati ac desiderio ejus assensum præbuimus, ut erat vir in ejusmodi rebus valde prudens ac providus, mox ut ad ejus manum devenerunt, duas Ecclesias Ahlen et Werne Ecclesiæ nostrae donavit; et insuper facultates et possessiones ejusdem Ecclesiæ, ubi et quantum ei opportunum erat, pro remedio animæ suæ alacriter ampliavit, manutenuit, et defensavit. Nos igitur non solum de præsenti sed et de futuro solliciti, idicrco supramemoratæ concessionis tenorem præsentis chartæ monumento notum esse voluimus; ne quis succedentium Episcoporum, vel etiam successorum nostrorum, aut ipsius rei gestæ ignorantia, aut aliqua non simplici interpretatione, aliquod in hac re Ecclesiæ nostrae nocumentum quærat et inferat: quin potius, prædicti viri felicem devotionem imitando, bona omnia et studiose prævideat, mala omnia viriliter ab ea repellat. Hujus igitur paginæ observatoribus sit pax, et peccatorum remissio a Patre et Filio et Spiritu sancto, Amen.
46 Sljedećom ispravom, osim imena prijašnjih biskupa i tadašnjih prepozita premonstratenaca u Vestfaliji, biskup Oton potvrđuje Cappenbergu i crkvu u Borku te povlasticu Kćeri; o njemu Krantz u djelu Metropolis, knj. 7, pogl. 33, piše: Münsterska je Crkva nakon Hermana zaslužila za biskupa znamenita muža, prepozita bremenske Crkve, rođena kao grofa od Bentheima, srodnika grofa od Cappenberga.
46 Proximo diplomate præter Autistitum priorum et Præmonstratensium in Westphalia id temporis Præpositorum nomina, etiam Capenbergæ Borkensem Ecclesiam et prærogativam Filiæ confirmat Episcopus Otto; de quo Crant. Metrop. l. 7, c. 33. Monasteriensis Ecclesia Episcopum meruit, post Hermannum, insignem virum Bremensis Ecclesiæ Præpositum, natum de Benthem Comitem, de Capenberg Comitis propinquum.
U ime svetoga i nerazdjelnoga Trojstva, Oton, milošću Božjom biskup Münstera. Budući da naraštaj dolazi, činimo poznatim svim Kristovim vjernicima kako budućima tako i sadašnjima da su svete uspomene grofovi Gotfrid i Oton, naši krvni srodnici, kada su se za spas svojih duša odrekli svijeta, darovali svetom apostolu Pavlu stotinu i pet veoma hvalevrijednih ministerijala s posjedima kojima su bili nadareni, sa ženama i dječicom i svom nadom potomstva, pretvorivši utvrdu Cappenberg u samostan i zamijenivši svjetovnu vojnu vojnom duhovnoga vježbanja. Zatim, nakon proteka nekoliko godina, kad se činilo da samostan Cappenberg napreduje u redovništvu, na želju i molbu pobožne uspomene g. Wernera, biskupa münsterske Crkve, učitelj Oton, prepozit cappenberške Crkve, i g. Oton, utemeljitelj istoga mjesta, uz pristanak sve braće, ustupili su samu cappenberšku Crkvu, dotad slobodnu od svakoga prava podložnosti jer je bila utemeljena na slobodnoj i prostranoj očevini, naprijed imenovanoj münsterskoj Crkvi za kćer; s tom svakako nadom da će je kako sam časni biskup, tako i njegovi nasljednici, i sva braća münsterske Crkve u Cappenbergu uvijek srdačnije i sklonije ljubiti. Stoga je već spomenuti biskup, da se ne bi činio nezahvalnim što je udovoljeno njegovoj želji, darovao već spomenutoj braći dvije crkve, Ahlen i Werne, za svoju dušu, za duše svojih prethodnika i svih kanonika stolne crkve: te su crkve ista braća sve do vremena našega biskupovanja neokrnjeno i mirno posjedovala, zbog toga što su svi nasljednici g. Wernera, naime Fridrik, Ludovik i Herman, časni biskupi, bili naklonjeni i blagi prema braći iz Cappenberga, spominjući se dobara koja su gore spomenuti grofovi darovali sv. Pavlu. Stoga spomenute crkve Ahlen i Werne i njihove dekanate, koje su naši prethodnici dodijelili cappenberškoj Crkvi, a potvrdili kako oni sami tako i autoritet rimskih prvosvećenika, ali i crkvu Bork koju je naš prethodnik Herman dodijelio braći iste Crkve, i mi potvrđujemo autoritetom svoje službe, osnažujući ovu ispravu svojim pečatom, i vežući presudom izopćenja u snazi Duha Svetoga svakoga čovjeka koji bi im se suprotstavio i nepromišljeno pokušao ovo poništiti. U tom činu izjavljujemo da idemo stopama svojih prethodnika i da se blagonaklono sjećamo grofova od Cappenberga, iz čije krvne loze potječemo, te ujedno žarko želimo biti potpomognuti molitvama cappenberške braće. Svjedoci su ovoga djela: Herman, opat Cappenberga; Werner, opat Liesborna, i drugi prelati, naime Jordan iz Varlara, Fridrik iz Clarholza, Herman iz Scheide, učitelj Bernard iz Bremena, Ulrik iz Engera. Dano u Cappenbergu, godine Gospodnjega utjelovljenja 1200.
In nomine sanctæ et individuæ Trinitatis, Otto D. G. Monasteriensis Episcopus. Quoniam generatio advenit, Notum facimus cunctis Christi fidelibus tam posteris quam modernis, quod sanctæ recordationis Comites Godefridus et Otto consanguinei nostri, cum pro salute animarum suarum seculo renuntiarent, centum et quinque ministeriales valde commendabiles, cum possessionibus quibus inbeneficiati erant, cum uxoribus et parvulis omnique posteritatis spe. S. Paulo Apostolo contulerunt, castrum Capenbergense in claustrum convertentes, et militiam secularem in militiam spiritualis exercitii commutantes. Dehinc post aliquot annorum curricula, cum cœnobium Capenbergense in religione proficere videretur, desiderante ac rogante piæ memoriæ D. Wernero Monasteriensis Ecclesiæ Episcopo, Magister Otto Capenbergensis Ecclesiæ Præpositus, et D. Otto ejusdem loci fundator, consensu omnium Fratrum, ipsam Ecclesiam Capenbergensem, eatenus ab omni subjectionis jure liberam, utpote de libero et amplo patrimonio fundatum, prænominatæ Ecclesiæ Monasteriensis in filiam concesserunt; ea utique spe, ut tam ipse venerandus Episcopus, quam ejus successores, et omnes Monasteriensis Ecclesiæ Fratres in Capenberg affectuosius semper ac propensius diligerent. Proinde jam dictus Episcopus ne videretur ingratus, quod ejus desiderio satisfactum fuerat, duas Ecclesias Ahlen et Werne, pro anima sua, pro animabus priorum suorum, omniumque majoris Ecclesiæ Canonicorum, jam dictis Fratribus contulit: quas Ecclesias iidem Fratres usque ad Præsulatus nostri tempora inconcusse et quiete possederunt, pro eo quod omnes D. Werneri successores, videlicet Fridericus, Ludovicus, Hermannus, venerabiles Episcopi, Fratribus de Capenberg favoribiles ac clementes extiterunt; memores bonorum quæ supradicti Comites S. Paulo contulerunt. Quocirca prædictas Ecclesias Ahle et Werne, earumque decanias, ab antecessoribus nostris Ecclesiæ Capenbergensi collatas, et tam ipsorum, quam etiam Romanorum Pontificum auctoritate confirmatas, sed et Ecclesiam Borck a prædecessore nostro Hermanno Fratribus ejusdem collatam; Nos quoque auctoritate nostri firmamus officii, paginam hanc sigillo nostro munientes; omnemque hominem, qui his contravenire et hæc temere tentaverit cassare, excommunicationis sententia in virtute Spiritus sancti obligantes. In quo facto facto nos antecessorum nostrorum vestigiis inhærere, et Capenbergensium Comitum, de quorum consanguinitatis linea descendimus, nos benigne memores esse intimamur; simulquē Capenbergensium Fratrum orationibus adjuvari præoptamus. Hujus rei testes sunt Hermannus Cappenbergensis Abbas. Wernerus Lisbuensis Abbas, aliique Prælati, videlicet Jordanus Varlarensis, Fridericus Claholtensis, Hermannus Schedensis, Magister Bernhardus Bremensis, Ulricus de Engeren. Datum in Capenberg, anno Dominicæ Incarnationis mcc.
47 Ahlen i Werne nekoć su bila sela bez zidina, a danas su gradovi u münsterskoj biskupiji, gdje i danas službu dekana i župnika obavljaju i za duše se brinu kanonici iz Cappenberga: ali ponajčešće zamjeničkom službom drugih svećenika obaju mjesta, dok službu arhiđakona vrši sam prepozit. O tome isprave Cappenberžana dodaju: Werner joj je zbog tako velikodušne darovnice i svoje naklonosti prema ovoj Crkvi god. 1139. udijelio arhiđakonsko pravo, odnosno crkvenu vlast (Bannum Ecclesiasticum), u Ahlenu i Werneu, da njime upravlja u vječna vremena, te ju je također primio za kćer münsterske katedralne Crkve.
47 Alen et Werne olim absque muris vici, hodie oppida sunt diœcesis Monasteriensis; ubi etiamnum Decani et Pastoris officio funguntur, curantque animas Canonici Capenbergenses: sed vicaria plerumque aliorum Sacerdotum opera, utriusque loci, Archidiaconique munus exercet ipse Præpositus. De his addunt Capenbergensium litteræ: Wernerus ex tam liberali donatione, suaque propensione in hanc Ecclesiam ei an. 1139, jus Archidiaconale, seu Bannum Ecclesiasticum, in Alen et Werne, perpetuis temporibus administrandum concessit, etiam in filiam Ecclesiæ Cathedralis Monasteriensis assumpsit.
48 Piše se također da je cappenberška Crkva nekoć imala i tu izvrsnost da je prepozit na izbor novoga münsterskog biskupa bio pozivan radi davanja glasa, ništa drukčije nego bilo koji drugi od prelata te Crkve. Dužnost je cappenberškoga prepozita bila predstaviti svojim pismom izabranoga biskupa kölnskom nadbiskupu na potvrdu. K tomu, ako bi prepozit s dvojicom kapelana prisustvovao u koru posveti crkve i drugim najvećim svetkovinama, sjedio je uz dekana, te su se njemu i kapelanima, kao i ostalima, toga dana dijelili prinosi. Isti je na saborima i skupovima bio najbliži biskupu i dekanu. Naposljetku, ako bi umro cappenberški kanonik, njegov se spomen slavio ondje kao kanonika münsterske Crkve, i obratno, münsterskih u Cappenbergu. To su dokazi drevnoga bratstva i sinovstva o kojemu smo upravo govorili, ali danas više nisu ni u kakvoj uporabi.
48 Illud quoque præcellentiæ olim Capenbergensis Ecclesia habuisse scribitur, ut Præpositus ad electionem novi Episcopi Monasteriensis, non secus atque alius ex Prælatis ejus Ecclesiæ, suffragii edendi causas evocaretur. Præpositi Capenbergensis munus erat, Episcopium electum Archiepiscopo Coloniensi confirmandum suis litteris præsentare. Ad hæc, si Præpositus cum duobus Sacellanis dedicationi Ecclesiæ, aliisque summis festivitatibus in Choro interesset, Decano assidebat, ipsique et Sacellanis, ut ceteris, eo die oblationes erogabantur. Idem in Comitiis et conventibus Episcopo et Decano proximus erat. Denique si Canonicus Capenbergensis obiisset, ejus memoria velut Monasteriensis Ecclesiæ Canonici, ibidem peragebatur, et vicissim Monasteriensium Capenbergæ. Quæ vetustæ fraternitatis, ac filiationis, de qua jam egimus, argumenta sunt: sed in nullo hodie usu.
§ X. Popis prepozita Cappenberga.
§ X. Catalogus Præpositorum Capenbergæ.
Bit će vrijedno truda ovdje dodati imena prepozita Cappenberga, dijelom iz pisama cappenberških redovnika, dijelom slavnoga muža gospodina Mallinckrotta:
Operæ pretium fuerit, hic Capenbergæ Præpositorum nomina adjungere, partim ex Capenbergensium, partim D. Mallinckrott V. Cl. litteris:
I. Sv. Norbert, poslije nadbiskup magdeburški; koji, premda si nije prisvajao naziv prepozita, ipak je sam na mahove, a i po drugima kojima je to povjerio, upravljao ovim samostanom i položio temelje monaškoga života, uz pomoć nekoga brata zvanoga Kuno, koji je u odsutnosti sv. Norberta zamjenjivao prepozita, a godine 1130. postavio je za prepozita Otona I.
I. S. Norbertus, postea Archiepiscopus Magdeburgensis; qui licet nomen Præpositi sibi non vendicarit, attamen monasterium hoc ipse per intervalla, tum per alios quibus id commisit, rexit, vitæque monasticæ fundamina jecit, auxiliante quodam fratre dicto Cuno, qui in absentia S. Norberti vices Præpositi supplevit, anno autem 1130, præposuit Ottonem I.
50 II. Magistar Oton I., zvan Legat: on je zbog mnogostrukoga i raznovrsnoga poznavanja stvari i iskustva bio od nadbiskupa, biskupa i ostalih prelata upotrebljavan za obavljanje svakojakih teških poslova: obavio je naime razna poslanstva kako u Njemačkoj tako i u Italiji, kod vrhovnoga svećenika i drugih velikaša drugdje, s najvećom marljivošću i pohvalom, odakle je nazvan Legat. Stoga su mu zbog sretnoga obavljanja poslanstva knez i staleži domovine jednom prilikom dali na dar znatnu svotu novca, naime trideset maraka čistoga i iskušanoga srebra, kojima je uz pristanak svojih kupio dva vinograda u selu zvanom Remagen, jedan u ravnici, a drugi na brdu koje se zove Keldenich; da sve što bi ondje darežljivošću božanstva rodilo vina ide na korist Cappenberške crkve. Ali te su spomenute vinograde nasljednici nekakvom zamjenom otuđili. Budući da je pak bio doktor ili magistar svete teologije, kako se tada nazivalo, nabavio je ovoj crkvi najopremljeniju zbirku knjiga. Upravljao je 22 godine, pokopan pred oltarom sv. Ivana Krstitelja god. 1132.
50 II. Magister Otto I, dictus Legatus: hic ob multiplicem ac variam rerum cognitionem et expèrientiam, ab Archiepiscopis, Episcopis, ceterisque Prælatis, ad ardua quævis negotia expedienda adhibitus fuit: diversas namque cum in Germania, tum in Italia, apud summum Pontificem, aliosque Magnates alibi legationes, summa industria ac laude, obivit, unde Legatus dictus. Quare ob felicem legationis expeditionem Princeps et Status patriae quadam vice notabilem ipsi pecuniæ summam, triginta scilicet puri et examinati argenti marcas, dono dederunt, quibus suorum consensu duas vineas in villa dicta Reimagen, alteram in plano, alteram vero in monte, qui Keldenich dicitur, sitam, comparavit; ut quicquid istic divini numinis largitate vini proveniret, in Capenbergensis Ecclesiæ utilitatem cederet. Sed istæ dictæ vineæ a successoribus per commutationem quamdam abelienatæ. Cum autem esset SS. Theologiae Doctor, sive Magister, uti tunc dicebantur, instructissimam librorum suppellectilem huic Ecclesiæ comparavit. Præfuit annis 22, sepultus ante altare S. Joannis Baptistæ, an. 1132.
51 Napominje Mallinckrott iz drugih isprava da je upravljao od godine 1133. do 1143., koje je godine preminuo 3. travanjskih kalenda. Isti se Oton u obrani samostana sv. Maksimina u Trieru, u presudi kralja Konrada II. izdanoj u Speyeru 4. siječnja, indikcije IX., god. 1146., nakon sv. Bernarda iz Clairvauxa, Fridela iz Reichenaua, Benedikta iz Weißenburga i N. iz Murbacha, potpisuje kao nazočni svjedok: „Magistar Oton, predstojnik Cappenberga”, a nakon njega Gerland iz Floreffea. Onaj naziv predstojnika, ovdje pridijeljen prepozitu Otonu i opatu Gerlandu, jedva da se nalazi drugdje, a ujedno i časnije mjesto cappenberškomu ispred florefskoga, koji je otac opat i treći u čitavom redu. Štoviše, i sam je Floreffe nešto prije Cappenberga pristupio Redu. Svakako je prvoga posvećenoga opata primio od sv. Norberta god. 1128., i to jednoga od onih šest opata koji su malo poslije održali prvi generalni kapitul, kako donosi Vita S. Norberti, pogl. 47, a ovaj je poslije primio svoga prepozita, kao što se vidi u ovom popisu.
51 Monet Mallinckrott ex aliis tabulis, ab anno 1133 ad 1143, præfuisse; quo anno III Kalend. Aprilis obiit. Idem Otto in defensione caenobii S. Maximini Trevirensis, sententiæ Conradi II, Regis datæ Spiræ pridie Nonas Januarii Indict. ix. an. MCXLVI, post S. Bernardum Clarævallensem, Fridelaum Augiensem, Benedictum Vicenburgensem, N. Morbacensem, præsens testis adscribitur: Magister Otto Præfectus Cappenbergensis, et post ipsum Gerlandus Floreffiensis. Illud Præfecti nomen, Ottoni Præposito, et Gerlando Abbati hic tributum, vix alibi, unaque locus dignior Capenbergensi, præ Floreffiensi, qui Pater Abbas et tertius universi ordinis. Quin et ipsa Floreffia aliquanto Capenberga prius Ordini accessit. Abbatem certe consecratum primum accepit a S. Norberto an. 1128, eumque unum ex iis Abbatibus sex, qui paullo post generale Capitulum primum celebrarunt; ut habet vita S. Norbertic. 47, hæc posterius suum Præpositum; ut est videre in hoc catalogo.
52 III. Bl. Oton, rođeni brat grofa Gotfrida, znameniti štovatelj Bl. Djevice i sv. Ivana Apostola, pohvalno je upravljao 18 godina, umro je godine 1172., pokopan u svetištu. Iz drugoga malog popisa gosp. Mallinckrotta: „Već je pak kao treći prelat naše crkve jednodušnim glasovima izabran gosp. grof Oton, rođeni brat bl. Gotfrida, naš pobožni utemeljitelj; koji je, pošto je obnašao službu gotovo 16 godina, preminuo iz ovoga života god. 1131., 6. veljačinih kalenda, pokopan uz bl. Gotfrida u grobnici nasuprot glavnomu oltaru u gornjem koru (nazivaju ga svetištem), uzdignutoj i izbočenoj: za koju se grobnicu doduše čita da od toga vremena nikada nije bila otvorena.” Spomenuti je gosp. Oton godine Gospodnje 1122. osnovao samostan djevica pokraj Wesela, nekoć zvan Averdorps, koji je sada zbog nemirnih vremena ili ratnih meteža potpuno razoren. Drugi bilježe Otonovu smrt 23. veljače. O njemu ponovno niže.
52 III. B. Otto Comitis Godefridi germanus frater, insignis cultor B. Virginis et S. Joannis Apostoli, laudabiliter præfuit annis 18, obiit anno 1172, sepultus in sanctuario. Ex alio indiculo D. Mallinckrott: Jam vero tertius Ecclesiæ nostrae Prælatus concordibus suffragiis designatus est D. Otto Comes, B. Godefridi germanus, pius fundator noster; qui officio cum annis fere 16 functus esset, ex hac vita migravit an. MCXXXI, vi Kal. Feb. attumulatus B. Godefrido in tumba, e regione summi altaris in superiori choro, (sanctuarium appellant) elevata atque extuberata: quæ quidem tumba ab eo tempore numquam aperta legitur. Prædictus D. Otto fundavit anno Domini 1122, cænobium Virginum juxta Wesaliam, olim dictum Averdorps, quod jam ob inæqualia tempora vel bellitumultus penitus destructum est. Alii Ottonis mortem consignant 23 Februar. De eo rursus infra.
53 IV. Bl. Herman, grof od Ahrgaua, rođen od Lotara i bl. Hildegunde, utemeljitelj samostana u Meeru; s najvećom je pohvalom upravljao 40 godina, umro godine 1210., 6. kolovoza, pokopan u koru. O njemu citirani popis gosp. Mallinckrotta: „Četvrti je kormilo naše crkve preuzeo gosp. opat Herman, utemeljitelj meerskoga samostana: koji je, pošto je veoma pohvalno upravljao 40 godina, blaženo počinuo godine od utjelovljenja našega Otkupitelja 1210., 5. kolovoških ida, pokopan u koru.” I on je doduše za vrijeme svoje prelature držao naziv opata, koji su odmah njegovi nasljednici promijenili: iz kojega je razloga to učinjeno, nije poznato.
53 IV. B. Hermannus Comes Arensis, ex Lothario et B. Hildegunde natus, fundator cænobii Marensis; summa cum laude præfuit annis 40, obiit anno 1210, 6 Augusti, sepultus in choro. De hoc citatus D. Mallinckrotti catalogus: Quartus Ecclesiæ nostrae gubernacula suscepit D. Hermannus Abbas, Merensis cænobii fundator: qui cum annis 40, admodum laudabiliter præfuisset, beato fine quievit anno a Redemptoris nostri exordio mccx, v Idus Augusti, sepultus in choro. Et hic quidem prælaturæ suæ tempore Abbatis nomen tenuit, quod statim a successoribus mutatum est: qua decaussa id factum, non constat.
V. Andrija, upravljao je 22 godine, god. 1232., pokopan u kapeli Bl. Djevice.
V. Andreas, præfuit annis 22, an. 1232, sepultus in sacello B. Virginis.
VI. Hugo, upravljao je 25 godina, do 1237., pokopan pred oltarom sv. Ivana Krstitelja.
VI. Hugo, præfuit annis 25, ad 1237, sepultus ante S. Joannis Baptistæ.
VII. Arnold, upravljao je 13 godina, umire godine 1270., pokopan pred oltarom sv. Nikole.
VII. Arnoldus, præfuit annis 13, moritur anno 1270, sepultus ante S. Nicolai.
VIII. Bruno, upravljao je 2 godine, 9 mjeseci, umro je godine 1273., 7. listopada, pokopan pred oltarom sv. Stjepana.
VIII. Bruno, præfuit annis 2, mensibus 9, obiit anno 1273, 7 Octobris, sepultus ante S. Stephani.
IX. Erik, upravljao je 2 godine, 6 mjeseci, pokopan u kapeli Bl. Djevice godine 1275.
IX. Ericus, præfuit annis 2, mensibus 6, sepultus in sacello B. Virginis anno 1275.
X. Hartlen, upravljao je 19 godina, pokopan pred oltarom sv. Augustina god. 1294.
X. Hartlenus, præfuit annis 19, sepultus ante S. Augustini an. 1294.
XI. Oton III., upravljao je 2 godine, manje nekoliko tjedana, pokopan pred oltarom sv. Augustina godine 1296.
XI. Otto III, præfuit annis 2, minus aliquot septimanis, sepultus ante S. Augustini anno 1296.
XII. Varmund, upravljao je 2 i pol godine; umire godine 1301., pokopan pred oltarom sv. Stjepana.
XII. Warmundus, præfuit annis 2, cum dimidio; moritur anno 1301, sepultus ante altare S. Stephani.
XIII. Ivan od Eulea, upravljao je 4 i pol godine, pokopan pred oltarom sv. Nikole godine 1306.
XIII. Joannes ab Eule, præfuit annis 4, et dimidio, sepultus ante S. Nicolai anno 1306.
XIV. Venemar, upravljao je 2 i pol godine, umire godine 1308., pokopan pred oltarom sv. Augustina.
XIV. Wenemarus, præfuit annis 2, cum dimidio, moritur anno 1308, sepultus ante S. Augustini.
XV. Teodorik, upravljao je 41 godinu, umro je godine 1319., pokopan u prepozitovoj kapeli.
XV. Theodoricus, præfuit annis 41, obiit anno 1319, sepultus in sacello Præpositi.
XVI. Ludovik, upravljao je 18 godina, pokopan pred oltarom sv. Augustina 1337.
XVI. Ludovicus, præfuit annis 18, sepultus ante S. Augustini 1337.
XVII. Teodorik od Erma, upravljao je 2 i pol godine, pokopan u kapeli gosp. prepozita godine 1340.
XVII. Theodoricus ab Erm, præfuit annis 2, cum dimidio, sepultus in sacello D. Præpositi anno 1340.
XVIII. Vilim, upravljao je 2 godine, pokopan pred oltarom sv. Ivana Krstitelja god. 1342.
XVIII. Wilhelmus, præfuit annis 2, sepultus ante S. Joannis Baptistæ an. 1342.
XIX. Herman, upravljao je 25 godina, pokopan u kapeli Bl. Djevice godine 1367.
XIX. Hermannus, præfuit annis 25, sepultus in sacello B. Virginis anno 1367.
XX. Adolf od Reckea, upravljao je 16 godina, umire godine 1383., pokopan u kapeli gosp. prepozita.
XX. Adolphus de Recke, præfuit annis 16, moritur anno 1383, tumulatus in sacello D. Præpositi.
XXI. Everard Fridach, upravljao je 5 godina, pokopan u kapeli gosp. prepozita god. 1388.
XXI. Everardus Fridach, præfuit annis 5, sepultus in sacello D. Præpositi anno 1388.
XXII. Bernard od Horsta, upravljao je 17 godina, pokopan pred oltarom sv. Nikole godine 1405.
XXII. Bernardus de Horst, præfuit annis 17, sepultus ante S. Nicolai anno 1405.
XXIII. Arnold od Boenena, upravljao je 10 godina, 7 mjeseci, umire godine 1415., pokopan u prepozitovoj kapeli.
XXIII. Arnoldus de Boenen, præfuit annis 10, mensibus 7, moritur anno 1415, sepultus in sacello Præpositi.
XXIV. Fridrik Rogge, upravljao je 29 godina, 3 mjeseca, pokopan u prepozitovoj kapeli god. 1444.
XXIV. Fridericus Rogge, præfuit annis 29, mensibus 3, sepultus in sacello Præpositi an. 1444.
XXV. Herman od Königsberga, upravljao je 10 godina, 10 tjedana, umro je godine 1435., pokopan pred oltarom Svetoga Križa.
XXV. Hermannus de Konigsberg, præfuit annis 10, hebdomadibus 10, obiit anno 1435, sepultus ante altare sanctæ Crucis.
XXVI. Lambert Deipenbroick, upravljao je 13 godina, 9 mjeseci i 9 dana, umro je god. 1469.
XXVI. Lambertus Deipenbroick, præfuit annis 13, 9 mensibus, et 9 diebus, obiit an. 1469.
XXVII. Bernard od Galena, doktor dekreta, upravljao je 14 godina, 11 mjeseci, umro je godine 1484., pokopan u prepozitovoj kapeli.
XXVII. Bernardus a Galen, Decretorum Doctor, præfuit annis 14, mensibus 11, obiit anno 1484, sepultus in sacello Præpositi.
XXVIII. Ludolf od Boenena, upravljao je 8 godina, umro je god. 1492., pokopan pred oltarom sv. Ane.
XXVIII. Ludolphus de Boenen, præfuit annis 8, obiit an. 1492, sepultus ante S. Annæ.
XXIX. Teodorik od Oeldena, upravljao je 19 godina, umro je god. 1511., pokopan u koru.
XXIX. Theodoricus de Oelden, præfuit annis 19, obiit an. 1511, sepultus in choro.
XXX. Gotfrid Hane, upravljao je 12 godina, umro je god. 1323.
XXX. Godefridus Hane, præfuit annis 12, obiit ad 1323.
XXXI. Ivan Ketteler, upravljao je 15 godina, umire godine 1538.
XXXI. Joannes Ketteler, præfuit annis 15, moritur anno 1538.
XXXII. Ivan Harman, upravljao je 8 godina, tri mjeseca, umire god. 1536.
XXXII. Joannes Harman, præfuit annis 8, mensibus tribus, moritur an. 1536.
XXXIII. Herman Ketteler, upravljao je 10 godina, umro je godine 1356.
XXXIII. Hermannus Ketteler, præfuit annis 10, obiit anno 1356.
XXXIV. Konrad Nagell, upravljao je 16 godina, umire godine 1352.
XXXIV. Conrardus Nagell, præfuit annis 16, moritur anno 1352.
XXXV. Gotfrid od Velmedea, upravljao je 11 godina, umro je god. 1583.
XXXV. Godefridus de Velmede, præfuit annis 11, obiit an. 1583.
XXXVI. Venemar od Hoetea, upravljao je 30 godina, umire god. 1613.
XXXVI. Wenemarus ab Hoete, præfuit annis 30, moritur an. 1613.
XXXVII. Teodor od Hanea, upravljao je 11 godina, umro je godine 1624.
XXXVII. Theodorus ab Hane, præfuit annis 11, obiit anno 1624.
Njega je naslijedio prečasni gosp. Ivan Reinard Schade, sadašnji XXXVIII. prepozit.
Huic successit R. D. Joannes Reinardus Schade, modernus Præpositus XXXVIII.
§ XI. Cappenberška crkva. Relikvije.
§ XI. Ecclesia Capenbergensis. Reliquiæ.
U Cappenbergu je, kao u takvim utvrdama, najprije bila kapelica; u nju je Gotfridov kapelan Epo, u životopisu br. 40, pošto je sagrađen samostan, zajedno kapelicu Bl. Djevici (onu staru ili, što radije mislim, novu, veću i prikladniju?) posvetio po biskupu 15. kolovoza 1122. Uskoro se počela graditi prostranija bazilika. Djelo je požurivao, kao i drugdje, Norbert; a još žešće sami utemeljitelji, smatrajući da će se tako čvršće učvrstiti štovanje Boga. A tada je i sam Gotfrid osobno sagradio gostinjac, kao što se kaže u br. 43. Za zaštitnike pak te bazilike, nakon Djevice Bogorodice, najprije su uzeti apostoli Petar i Pavao, kao što je očito iz povelje Honorija II., kojom je potvrdio Premonstratenški red god. 1126., indikcije 4., 14. ožujskih kalenda, a navodi je Pagi u knj. 2 Biblioth. Præmon; pogl. 28. Zatim se Ivan Evanđelist smatrao glavnim zaštitnikom, kao što je očito iz životopisa br. 61, zbog njegovih slavnih relikvija koje su onamo donesene. One su bile zatvorene unutar zlatnoga križa, koji se od davnine nazivao Križ sv. Ivana Evanđelista u Cappenbergu. Odakle su pak Cappenberžani stekli to blago, prenosi se kako u životopisu br. 61, tako i ovim starim spisom toga samostana.
Capenbergæ, ut in ejusmodi arcibus, sacellum primitus fuit; eo Godefridi Capellanus Eppo, in vita nu. 40, Claustro ædificato, una sacellum B. Virgini (vetusne illud, an, quod potius reor, novum majus aptiusque?) dicatum ab Antistite, 15 Aug. 1122. Mox amplior capta construi basilica. Urgebat opus, ut alibi, Norbertus; acriusque ipsi Fundatores, rati sic firmius Dei cultum iri stabilitum. Ac tum quoque Godefridus ipse domum hospitalem, ut nu. 43, dicitur, per se construxit. Illius vero basilicæ, secundum Virginem Deiparam, Petrus et Paulus Apostoli, tutelares primum adoptati, ut patet ex Honorii II diplomate, quo ordinem Præmonstratensem an. 1126, Indict. 4, xiv Kal. Martii confirmavit, recitaturque a Pagio lib. 2, Biblioth. Præmon. cap. 28. Exin Joannes Evangelista præcipue Patronus habitus, ut ex vita nu. 61, patet, ob præclaras ejus allatas isthuc reliquias. Ex intra auream crucem inclusæ, quæ Crux S. Joannis Evangelistæ in Capenbergh ab antiquo dicta. Unde vero cum adepti thesaurum sint Capenbergenses, tum in vita nu. 61, traditur, tum veteri hac illius cænobii scriptura.
33 „Neka znaju sva braća naše zajednice da je za vladavine Henrika IV. živjela neka veoma plemenita gospođa po imenu Ulhilda, majka Henrika, vojvode bavarskoga, koji je uzeo za ženu kćer cara Lotara. Ova preslavna gospođa, poslavši glasnike carigradskoj carici, svojoj tetki po majci, zamolila je da joj se dade neki dio od mnogostrukih relikvija kojima ondje običavaju obilovati. Udovoljivši njezinim molbama, ona joj je među ostalim poslala zlatni križ s draguljima i zlatnim lančićima, u kojemu je pohranjena naravna krv prolivena iz Kristova tijela, zgrušana na tri komadića platna; vlasi Gospodina našega Isusa Krista; dio Kristova križa; djelić Gospodnje tunike; suze koje su potekle iz srca Marije, majke Kristove; vlasi Bl. Marije; cvijeće Bl. Marije koje je držala u ruci dok joj je anđeo navijestio Kristovo utjelovljenje; od haljina iste Blažene Djevice; vlasi, kosa i brada sv. Ivana Evanđelista; na tri komadića platna obilno od krvi sv. Ivana Krstitelja; te relikvije sv. Augustina i sv. Katarine. Kćer ove Ulhilde, po imenu Jutu, uzeo je za ženu švapski vojvoda Fridrik, dobivši sa kćeri spomenuti križ, koji je u svim ratovima vješao o svoj vrat zbog pobjeda koje je po njemu izvojevao.”
33 Noscant universi congregationis nostræ Fratres, quod imperante Henrico IV, fuit matrona quædam prænobilis, nomine Ulhildis, mater Henrici Ducis de Bavaria, qui filiam Lotharii Imperatoris duxit in conjugem. Hæc matrona clarissima mittens ad Imperatricem Constantinopolis materteram suam, petivit sibi dari portionem aliquam de multiplicibus, quibus illic abundare solent, reliquiis. Cujus illa acquiescens precibus inter cetera transmisit crucem auream, cum gemmis, et catenulis aureis; in qua reclusus est sanguis naturalis de corpore Christi effiusus, in tribus panniculis conglutinatus: capilli Domini nostri Jesu Christi: pars Crucis Christi: particula de tunica Domini: lacrymæ, quæ fluxerunt de corde Mariae matris Christi: crines B. Mariae: flores B. Mariae, quos in manu habuit, dum Angelus ei Christi Incarnationem nuntiavit: de vestibus ejusdem Beatæ Virginis: capilli, crines, et barba S. Joannis Evangelistæ: in tribus panniculis abundanter de sanguine B. Joannis Baptistæ: et reliquiæ S. Augustini, et S. Catharinæ. Hujus Ulhildis filiam, nomine Juttam, Fridericus Suevorum Dux duxit uxorem, obtinens cum filia crucem præfatam, quam in omnibus bellis collo suo appendit, propter victorias, quas consecutus est per eam.
56 „Pošto se to dogodilo, zbilo se da su se grofovi od Cappenberga Gotfrid i Oton, ostavivši sve, podložili Kristovu jarmu, te imajući pokraj Švapske dva veoma znamenita grada, mnogo ministerijala i oko dvije tisuće nadarbina zemlje, sve su to spomenutomu vojvodi Fridriku, radi srodstva, jer su baka ovih grofova i njegova majka bile sestre, dobrostivo predali: za što im je kao dužnu naknadu, premda skromnu, isti švapski vojvoda vratio četiri stotine maraka i spomenuti Križ, koji su već rečeni grofovi neusporedivo radije prihvatili nego već spomenuti novac. Norbert pak, začetnik našega reda i prvi Otac naše Crkve, tim je novcem u Rimskoj kuriji ishodio potvrdu čitavoga našeg reda. Ove je dakle relikvije časni Oton, nekoć grof i treći prelat naše crkve, jer je bio osobiti ljubitelj bl. Ivana, radostan donio k nama, pohranivši ih u pozlaćenu glavu: od koje su ih njegovi nasljednici zajedno s križem odvojili. Spomenuti dakle zlatni križ s draguljima i zlatnim lančićima i navedenim relikvijama, ja već spomenuti grof Oton, sa svojim bratom blage uspomene Gotfridom, pobožnim utemeljiteljem Cappenberške crkve, povjeravam čitavoj Cappenberškoj zajednici na čuvanje u onoj vjeri u kojoj je Krist svoju presvetu majku, viseći na križu, preporučio svomu ljubljenomu Ivanu.”
56 His ista gestis factum est ut Comites de Capenberg Godefridus et Otto, relictis omnibus, Christi se jugo subjicerent, et habentes juxta Sueviam castra duo multum solemnia, ministeriales plurimos, et mansos ad duo millia; hæc Friderico Duci præfato, cognationis gratia, quia horum Comitum avia, et hujus mater sorores erant, benigne tradiderunt: quibus pro debita recompensa, licet modica, Dux idem Suevorum quadringentas reddidit marcas, et Crucem memoratam; quam jam dicti Comites incomparabiliter acceptabant libentius pecunia jam præscripta. Norbertus autem initiator ordinis nostri, et primus Ecclesiæ nostræ Pater, per pecuniam hujusmodi in Curia Romana confirmationem obtinuit nostri ordinis universi. Has igitur reliquias venerabilis Otto, Comes olim et tertius Ecclesiæ nostræ Prælatus, quia præcipuus B. Joannis dilector, ad nos lætabundus deduxit, reponens eas in capite deaurato: a quo successores ejus cum cruce separabant easdem. Crucem igitur prædictam auream cum gemmis, et catenulis aureis, et reliquiis memoratis, Ego Otto Comes jam dictus, cum piæ memoriæ fratre meo Godefrido Capenbergensis Ecclesiæ devotus fundator, toti Congregationi Capenbergensi conservandam in ea fide committo, qua Christus matrem suam sanctissimam charo suo Joanni in cruce pendens commendavit.
57 Toliko cappenberški rukopis. Posljednje je preuzeto iz nekakve Otonove isprave, ali umetnuto. Taj se Križ s lančićima i draguljima čuva netaknut. Na onoj pak pozlaćenoj glavi upisani su sljedeći stihovi:
57 Hactenus MS. Capenbergense. Postrema ex syngrapha aliqua Ottonis sumpta, sed interpolata. Ea Crux cum catenulis et gemmis integra conservatur. Deaurato vero illi capiti versus sequentes inscripti:
Ovdje se čuva što se ima od Ivanove kose.
Hic quod servetur de crine Joannis habetur.
Nas koji te molitvom zazivamo usliši, sveti Ivane:
Te prece pulsantes exaudi Sancte Joannes:
Ti pobožno priteci u pomoć darovatelju Otonu moleći.
Tu pius Ottoni succurre precando datori.
O ostalim već navedenim relikvijama i sličnima govorit će se drugdje. Štovanje apostola osobito je poraslo zbog njegovih svetih vlasi. Na drugim se mjestima mogu vidjeti vlasi Bl. Djevice, sv. Ivana Krstitelja, sv. Marije Magdalene i drugih svetaca, pa i samoga Krista. Štoviše, i Kristove se suze časte javnim štovanjem i božanskim oficijem, kako drugdje tako ponajprije u Orignyju na rijeci Oise u Pikardiji, u preslavnom samostanu plemenitih djevica i zboru kanonika. K tomu samoga Ivanova zuba puni štovanja čuva i svake godine javno izlaže na gledanje Crkva u Metzu, kamo ga je, još za njegova života, donio njegov učenik sv. Pacijent, kao što smo rekli 8. siječnja u njegovu životopisu. Također se brada svetoga Antuna Velikoga čuva i nosi u ophodu u Kölnu na Rajni u crkvi sv. Kuniberta, glasovita po čudu godišnjega znojenja u određenom dijelu grada. Brada Petra Pustinjaka na cijeni je u Huyu na rijeci Meuse.
De ceteris jam relatis reliquiis, ac similibus, agetur alibi. Apostoli præcipue ob sacros ejus pilos veneratio increbuit. Visuntur aliis locis capilli B. Virginis, S. Joannis Baptistæ, S. Mariae Magdalenæ, et aliorum Divorum, Christique ipsius. Imo et lacrymæ Christi, publica veneratione, officioque divino, tum alibi, tum in primis Origniaci ad Æsiam flumen in Picardia, præclaro nobilium Virginum cænobio, et Canonicorum colegio, coluntur. Ad hæc ipsius Joannis dentem venerabunda custodit, ac publice quotannis spectandum exponit Metensis Ecclesia, illuc, ipso vivente, a S. Patiente ejus discipulo allatum, ut 8 Januarii in hujus vita diximus. Sancti quoque Antonii Magni barba, Coloniæ Agrippinæ in S. Cuniberti æde asservatur ac circumfertur, annui sudoris prodigio ad statum urbis locum celebris. Petri Eremitæ barba Hui ad Mosam in pretio est.
38 Nadalje, Ulhilda ili Vulfhilda (koja je prva primila ovaj časni zalog poslan s Istoka), rođena od Magnona ili Magnusa, saksonskoga vojvode, i Sofije, sestre ugarskoga kralja Kolomana, bila je žena Henrika IX., bavarskoga vojvode nakon svoga brata Velfa II.: i učinila ga je ocem Konrada, Henrika i Velfa, Judite, Sofije, Matilde i Vulfhilde, koje sve, oplemenjene ili djelima ili brakovima, nabraja naš Andreas Brunner u Annal. Boic; 3. dio. Judita se svakako udala za švapskoga vojvodu Fridrika, o kojemu je gore bilo riječi, i rodila mu cara Fridrika, žena velikodušna iznad svoga spola.
38 Ulhildis porro, sive Wulfhildis, (quæ prima venerabile hoc pignus ex Oriente missum excepit) Maginone, sive Magno, Saxoniæ Duce, et Sophia Colomanni Hungarorum Regis sorore nata; Henrici IX, post Welfonem II, fratrem suum Bavariæ Ducis, uxor fuit: eumque Conradi, Henrici, et Welfonis, Judithæ, Sophiæ, Mathildis, et Wulfhildis patrem fecit, quos omnes vel factis vel conjugiis nobilitatos recenset Andreas Brunnerus noster Annal. Boic. parte 3. Juditha certe Friderico'Suevorum Duci, de quo supra actum, nupsit, eique Fridericum Imperatorem progenuit, supra sexum magnanima mulier.
59 Imao je Cappenberg i druge relikvije svetaca: a smatra se da ih je sam sv. Norbert onamo donio vrlo mnogo iz Kölna. No većinu su ih hesenski vojnici god. 1634., 17. svibnja, raspršili i odvukli s nevjerojatnom okrutnošću, opljačkavši samostan i crkvu; te razrušivši i samu grobnicu u kojoj su gotovo pet stotina godina počivala tijela presvetih grofova Gotfrida i Otona unutar svetišta; a tada su i njihove kosti sramotno razbacane i pogažene.
59 Alias Capenberga Divorum reliquias habuit: ipse que eo permultas Colonia attulisse S. Norbertus existimatur. Verum pleræque ab Hassico milite an. 1634, 17 Maii dissipatæ contractæque sunt, incredibili immanitate, monasterio temploque expilato; atque ipsa eversa tumba, qua sanctissimorum Comitum Godefridi et Ottonis, quingentis prope annis corpora quieverant, intra sanctuarium; ac tunc eorum quoque ossa, fæde dispersa et conculcata sunt.
§ XII. Drugi samostani koje su sagradili bl. Gotfrid i brat.
§ XII. Alia cænobia, a B. Godefrido et fratre ædificata.
Drugi samostani koje su osnovali Gotfrid i Oton svojom revnošću i imetkom jesu osobito Ilbenstadt i Varlar. O potonjem je spomen u br. 10 i 31, a naziva se Varlar, Varlare, Varle, samostan Varlarense, a u povelji Honorija II. Vuallar, u kraćem životopisu Valar, drugdje Valarensis Ecclesia. Bio je to posjed neke plemenite i bogate münsterske gospođe: zatim je prešao u vlasništvo cappenberških grofova, i oni su ondje sagradili samostan, čiji grb prikazuje lik sv. Odulfa (o kojemu će se govoriti 12. lipnja). Novu je slavu mjesto steklo znamenitom bitkom u kojoj je god. 1434. Walram od Moersa potukao Erika od Hoye, otimača Münsterske stolice, 18. srpnja, koji se dan otada počeo slaviti godišnjom svetkovinom. Tako ima nekrologij te crkve: „Određen je ovaj blagdan na sam dan ispovjedaoca Arnulfa na čast Svetoga i nerazdijeljenoga Trojstva; a sutradan nakon toga blagdana spomen pokojnika koji su umrli za obranu Crkve i u poslušnosti Svetoj Apostolskoj Stolici.” Osnutak samostana u Varlaru potvrdio je ovom poveljom münsterski biskup Egbert:
Alia Godefridi atque Ottonis studio ac facultatibus condita cænobia sunt, Ilmstandium præsertim ac Varlaria, Hujus nu. 10 et 31, mentio est, appellaturque Varlar, Varlare, Varle, Varlarense cænobium, et in diplomate Honorii II Vuallar, in vita breviore Valar, alibi Valarensis Ecclesia. Prædium fuit matronæ Monasteriensis, nobilis et opulentæ: in jus deinde Capenbergensium Comitum venit, structumque ab iis cænobium, cujus insignia S. Odulphi (de quo 12 Juniiagetur) referunt imaginem. Nova loco celebritas parta prælio memorabili, quo an. 1434, Waltramusde Moerse Ericum ab Hoia, Sedis Monasteriensis invasorem profligavit 18 Julii, qui anniversaria deinceps celebritate peragi cæpit. Ita ejus Ecclesiæ Necrologion: Ordinatum est hoc festum ipso die Arnulphi Confessoris ad honorem sanctæ et individuæ Trinitatis; et in crastino ejus festi memoria defunctorum, qui pro defensione Ecclesiæ, et in obedientia sanctæ Sedis Apostolicæ mortui sunt. Varlarensis cænobii fundationem hoc diplomate Egbertus Monasteriensis Antistes confirmavit:
61 „U ime Svetoga i nerazdijeljenoga Trojstva. Istina, koja ne može lagati, sama je po sebi potvrdila da su njezina braća oni koji vrše volju njezina nebeskog Oca: niti nas je ostavila u dvojbi glede volje samoga vječnog Oca, kada je onomu tko ostavi kuće ili njive i pođe za njim obećao ovdje stostruko, a u budućnosti život vječni. Da se to dogodilo u moje vrijeme, ja Egbert, premda grešnik, biskup crkve u Mimigardevordu, obradovao sam se s mnogim dobrima; kada je jedan a od najplemenitijih naše zemlje, naime Oton, sin Gotfrida, grofa cappenberškoga, najslobodnije seb svlačeći od svega što se činilo da posjeduje na svijetu i birajući za ubuduće jedinoga Boga za svoj dio, glavnoj crkvi sv. Pavla koja je u gradu Mimigardevordu, uz mnoga druga dobra kojima je isto mjesto darežljivo i slavno uvećao, predao i crkvu koja je u Varlaru sa svime što joj pripada, za vječni spomen sebe, svojih roditelja i svoga jednodušnog brata Gotfrida; uz najdobrostiviji pristanak istoga brata, koji je bio raspaljen istim žarom, prema dolje potpisanoj odredbi. On je doista htio i zamolio,c te smo mi njegovoj molbi, jer je bila pravedna, dali pristanak, da se u spomenutoj crkvi prema pravilu bl. Augustina čuva kanonskid i trajan red, tako da braća istoga samostana imaju slobodan izbor svoga prepozita: biskup neka ga uvede u službu, i neka nikomu osim jedinome biskupu ne duguje poslušnost. Ako pak, ne daj Bože, braća u svojem izboru stvore stranke, neka biskup podupre razboritiju stranu. Neka ondje bude slobodno dopuštenje krštenja, propovijedanja i pokapanja, kako je pravedno. Neka ondje ne bude nijednoga odvjetnika, osim onoga kojega sama braća jednodušno izaberu: ako on bude nepogodan ili beskoristan, te se opomenut jednom, dvaput ili triput ne popravi, neka imaju slobodnu ovlast izabrati drugoga. Ovu predaju, tako zakonitu, tako slobodnu od svake klevete, ako se tko tako bezbožan, tako zaboravan svoga spasenja, usudi poništiti, promijeniti ili u najmanjem dijelu uzdrmati, neka iskusi da su sve njegove odredbe poništene i ukinute; neka bude ubrojen u sudbinu izdajnika Jude; i neka podliježe vječnom prokletstvu, ako se ne urazumi. Da se to ubuduće nitko ne bi usudio pokušati, pobrinuo sam se da se o tome sastavi ova povelja, da se potvrdi mojom biskupskom zabranom i da se označi zajedničkim otiskom pečata kako bl. Pavla tako i mojega, uz potpis prikladnih svjedoka. Bruno, prepozit velike crkve. Guntran, dekan. Engelbert, kustos. Gerhard, učitelj škola. Henrik, Herman, Helmvard, slobodni kanonici. Grof Engelbert. Bernard. Vihold. Herman i njegov brat Bernard. Rudolf i njegov brat Ludolf. Burhard. Teodorik i njegov brat Verenbold. Ministerijali: Herman komornik, Volfhard, Tietmar, Bernhard, Luitbert, Geltmar, Valter, Luitbert, Bartolomej, Bertram, Ludeger, Matzo, Renger, Herman i mnogi drugi. Učinjeno godine Gospodnjega utjelovljenja 1129., indikcije sedme, za vladavine pobožnoga i najpobjedonosnijega kralja Lotara, pete godine njegova kraljevanja.”
61 In nomine sanctæ et individuæ Trinitatis. Veritas, quæ mentiri non potest, suos esse fratres per semetipsum asseruit, qui Patris sui cælestis voluntatem fecerint: nec de ipsius æterni Patris voluntate nos dubios reliquit, cum domos vel agros relinquenti, seque sequenti, hic centuplum, et in futuro æternam vitam promisit. Quod ego Egebertus Mimigardevordensis Ecclesiae, licet peccator, Episcopus, meis temporibus contigisse cum multis bonis gavisus sum; quando unus a ex terræ nostra nobilissimis, Otto videlicet, Godefridi Cappenbergensis Comitis filius, ab omnibus, quæ in mundo possidere videbatur, liberrime seb exuens, solumque Deum partem sibi in posterum eligens, ad principalem Ecclesiam Divi Pauli quæ est in Mimigardevordensi civitate, cum multis aliis bonis, quibus eumdem locum liberaliter et gloriose amplificavit, etiam Ecclesiam quæ est in Varle, cum omnibus ad eam pertinentibus, ob sui parentumque suorum, suique unanimi fratris Godefridi, æternam memoriam; ejusdem fratris, qui eodem zelo accensus fuerat, benignissimo consensu, subscripta determinatione contradidit. Ipse sane voluit et petivit,c ut nos petitioni ejus, quia justa fuerat, assensum præbuimus, ut in præfata Ecclesia secundum B. Augustini regulam canonicusd ac perpetuus ordo servetur, ita ut ejusdem monasterii Fratres liberam super Præposito suo electionem habeant: Episcopus eum investiat, nullique nisi soli Episcopo obedientiam servet. Si vero, quod absit, in electione sua Fratres partes fecerint, saniori parti Episcopus faveat. Baptizandi, prædicandi, sepeliendi libera ibi, sient justum est, habeatur licentia. Advocatus ibi nullus sit, nisi quem ipsi Fratres unanimiter elegerint: qui si incommodus vel inutilis fuerit, si semel, bis, vel tertio correctus non emendaverit, alium eligendi liberam habeant facultatem. Hanc traditionem, tam legitimam, tam ab omni calumnia absolutam, si quis tam nefarius, tam salutis suæ immemor, annullare, mutare, vel minima in parte labefactare præsumpserit, omnes suas sanctiones cassari et evacuari experiatur; in proditoris Judæ sorte deputetur; et perpetuo anathemati, nisi resipuerit, subjaceat. Quod ne attentare quis imposterum audeat, præsentem inde kartam conscribi, eamque Episcopali banno meo confirmari, communique tam B. Pauli, quam mei sigilli impressione insigniri procuravi, subscriptis idoneis testibus. Bruno majoris Ecclesiæ Præpositus. Guntranus Decanus. Engelbertus Custos. Gerhardus Magister scholarum. Henricus, Hermannus, Helmwardus Canonici liberi. Comes Engelbertus. Bernardus. Wicholdus. Hermanus et frater ejus Bernardus. Rudolphus, et frater ejus Ludolphus. Burchardus. Theodoricus, et frater ejus Werenboldus. Ministeriales, Hermannus Camerarius, Wolfhardus, Thietmarus, Bernhardus, Luitbertus, Geltmarus, Waltherus, Luitbertus, Bartholomæus, Bertramus, Ludegerus, Matzo, Rengerus, Hermannus, et quam plures alii. Actum Dominicæ Incarnationis anno MCXXIX, Indictione septima, regnante pio et victoriosissimo Rege Lothario, anno regni ejus quinto.
62 Prvi prepozit u Varlaru, kako donose mjesni zapisi, bio je sam utemeljitelj Oton. Naslijedio ga je Henrik iz obitelji grofova od Coesfelda. A Coesfeld je gradić u Münsterskoj biskupiji na rijeci Berkel, između Wesela i Münstera, udaljen oko sat hoda ili nešto više od samostana Varlar: gdje varlarski redovnici ne samo da drže arhiđakonsku jurisdikciju i obje župne crkve, nego i u vremenitim dobrima posjeduju različite stvari, a među ostalim dva mlina: štoviše, i samo zemljište gradića pripada njima. Na ime toga većina građana godišnje plaća po nekoliko denara.
62 Primus Varlarensis Præpositus, ut loci annotationes habent, fuit ipse Otto fundator. Successit Henricus e Comitibus de Cosfeldt. Est autem Cosfeldia oppidum diæcesis Monasteriensis ad Berkelam fluvium, Wesaliam inter et Monasterium, horæ fere aut paullo ampliore itinere a Varlar cænobio distans: ubi non tantum jurisdictionem Archidiaconalem et utramque parochialem ecclesiam Varlarenses obtinent, sed in temporalibus etiam diversa possident, interque cetera duo molendina: quin et fundus ipse oppidi ad eosdem pertinet. Quo nomine plerique civium annue denarios aliquot persolvunt.
63 Ilbenstadt je udaljen pet milja od Frankfurta, u Wetterauu, kći Prémontréa, za koju se ipak (kako u djelu Optica regularium, zrcalo 112, prenosi Servatius Lairveltz) brine Oberzell, smješten blizu Würzburga. Neki smatraju, po svjedočanstvu Serarija, da mu je ime nastalo od broja jedanaest, Eloff, što se sada u narodu blaže izgovara Elff. U kraćem životopisu pogrešno stoji, kako mislim, Eldenstat, u Dodatku Flostat, zatim Elephstadt, Elepstat, samostan Flostatense iz nemara prepisivača; ispravnije drugdje Elffstat, Elvestat, u Canisijevu martirologiju Elstat, a uobičajenije Ilmstat. Ovdje je Gotfrid umro. Velik je dio njegovih relikvija ondje pohranjen, kao što je očito iz životopisa br. 57 i 58. Osnovan je godine 1122. i dalje, a ne 1119., kako piše Lairveltz, koji to što piše da je Oton ondje bio prvi prepozit ne potvrđuje autoritetom nijednoga starog pisca. Da je bio na čelu radova dok se gradio, može se nagađati iz pogl. 6, br. 32.
63 Ilmstadium quinque leucis Francofurto distat, in Wederavia, filia Præmonstrati, cui tamen (ut in Optica regularium, speculo 112, Servatius Lairveltz tradit.) Cella Dominorum, sive superior; prope Herbipolim sita, providet. Eloffstadium ab undenario numero Eloff, quod suavins vulgo munc Elff effertur, ei nomen factum quidam autumant, testante Serario. In vita breviore mendose, ut reor, Eldenstat, in Appendice Flostat, tum Elephstadt, Elepstat, Flostatense cænobium ex librariorum incuria; rectius alibi Elffstat, Elvestat, in Martyrologio Canisii Elstat, usitatius Ilmstat. Mortem hic Godefridus obiit. Pars magna reliquiarum ejus isthic asservata, ut ex vita nu. 57 et 58 liquet. Fundatum anno 1122 et deinceps, non 1119, ut Lairveltz scribit, qui quod Ottonem primum ibi Præpositum fuisse scribit, nullius vetusti scriptoris auctoritate confirmat. Operibus præfuisse dum construeretur, ex cap. 6. nu. 32, conjicias.
64 U ova tri samostana mnoge braće i sestara, kao što će se niže reći iz životopisa sv. Norberta, sve do današnjega dana cvate zajednica i u božanskom bogoslužju napreduje čestiti redovnički život. Gigas u popisu münsterskih biskupa, pod Teodorikom: „U to su vrijeme rođena braća Gotfrid i Oton, grofovi cappenberški, prigrlivši Premonstratenški red, pretvorili svoju utvrdu u samostan; i osim toga iz svojih su dobara osnovali i dostatno obdarili šest zborova, tri za muškarce i isto toliko za djevice.” Ti su zborovi djevica, kao i drugi slično na početku toga reda, bili odijeljeni od muških samostana ili samo zidom ili svakako ne velikim razmakom. Ilbenstadtski postoji još i danas i naziva se „donji”, jer je smješten u dolini, udaljen bacanjem kamena od gornjega. Ruševine drugoga u podnožju brda Cappenberg još se i danas vide.
64 In tribus hisce cænobiis, multorum Fratrum et Sororum, ut infra ex S. Norberti vita dicetur, usque in hodiernum diem viget congregatio, et in cultu divino floret honesta religio. Gigas in catalogo Monasteriensium Episcoporum, in Theodorico: Hoc tempore Godefridus et Otto fratres germani, Comites Capenbergenses ordinem Præmonstratensem amplexi, arcem suam in monasterium converterunt; et præterea sex collegia e bonis suis, tria virorum, et totidem virginum fundarunt et sufficienter dotarunt. Fuere hæc virginum collegia, ut alia itidem principio ejus ordinis, vel solo pariete a virorum cænobiis interclusa, vel non magno certe intervallo disjuncta. Ilmstadiense extat etiamnum, diciturque, inferius, quia in valle situm, jactu lapidis a superiore semotum. Alterius ad pedem montis Capenbergæ rudera etiamnum conspiciuntur.
65 Drugi samostan djevica koji su sagradili Gotfrid i brat pokraj Wesela, nekoć zvan Averdorps, u narodu das Hohecloister, to jest „visoki samostan”; kojega spominju Braun u sv. 4 Theatri urbium i Bertius u knj. 3 Rer. Germanic. Rukopisna Kronika Klevea, pod grofom Arnoldom XVII., ima ovo: „U to su vrijeme grofovi Gotfrid i Oton od Cappenberga od svoje utvrde Cappenberg osnovali opatiju istoga (Premonstratenškoga) reda: utemeljili su također i drugi samostan djevica izvan zidina Wesela na rijeci Lippe.” Kad je on poslije bio razoren, djevice borave unutar grada, sada kao svjetovne kanonikinje.
65 Aliud Virginum cænobium a Godefrido et fratre ædificatum juxta Wesaliam, dictum olim Averdorps, vulgo das Hohecloister, id est, altum monasterium; cujus meminere Brunus to. 4, Theatri urbium, Bertius lib. 3, rer. Germanic. ms. Chronicon Cliviae, in Arnoldo xvii, Comitæ isthæc habet: Quo tempore Godefridus et Otto Comites de Cappenberch, e castro eorum Cappenberch ejusdem ordinis (Præmonstratensis) Abbatiam instituerunt: aliud quoque virginum monasterium monasterium extra muros Wesaliæ super Lippiam condiderunt. Eo post everso, Virgines intra oppidum resident, jam Canonicæ seculares.
§ XIII. Djelotvoran primjer bl. Gotfrida.
§ XIII. Efficax B. Godefridi exemplum.
Bl. Gotfrid nije stekao nikakve djece iz tjelesnoga braka, ali ih je Kristu rodio vrlo mnogo. Dugo bi bilo nabrojiti i samo imena onih koji su, potaknuti njegovim primjerom, prigrlili redovnički život. Prvi su bili njegov rođeni brat Oton i supruga Juta: o njemu je gore bilo govora, a govorit će se ponovno u životopisu. Ona je uzela svetu koprenu (u Cappenbergu, kako se vjeruje) i neko je vrijeme živjela zatvorena u ćeliji: odakle ju je otmičar Franko silom odveo, a Gotfrid vratio u životopisu, pogl. 4, br. 21. Kakva je bila ta ćelija, može se nagađati iz životopisa Ludovika od Arnsteina, koji je izdao naš Brower u Sideribus Germaniæ, gdje stoji ovo: „Najprije se za gospođu groficu Gudu (od Boyneburga) na lijevoj strani brda uređuje posebno boravište, gdje je, promijenivši odijelo i uvijek zatvorena, ne izlazeći nikamo, štedljivošću strože hrane otkupljivala prijašnje slasti i negdašnja brojna jela. Kroz malen je prozor često slušala božanske službe, predana psalmima i molitvama.” Nadalje, Juta je za sebe bila zadržala mnoge i bogate posjede, čije je kmetove zatim oslobodila i ustupila im zemljišno pravo. Smatra se da su to bili oni koji se još i danas nazivaju slobodni posjedi, pokraj gradića Beckuma u Münsterskoj biskupiji, u narodu die frey Beckumbsche hoffen. Poslije je pozvana u Herford i postavljena za opaticu glasovitoga zbora gospođa (koji je nekoć osnovao bl. Widukind u Angriji, a zatim je prenesen u Herford zajedno s kostima samoga blaženoga vojvode).
Nullos B. Godefridus e carnali conjugio liberos suscepit: at Christo plurimos peperit. Longum fuerit vel nomina percensere eorum, qui ejus moti exemplo religiosam vitam complexi sunt. Primarii Otto ejus germanus ac Jutta conjux fuere: de illo supra actum, ageturque rursus in vita. Hæc sacrum velamen, (Capenbergæ, ut creditur, sumpsit, ac cellulæ inclusa aliquamdiu vixit: unde eam raptor Franco vi abduxit, restituit Godefridus in vita cap. 4, num. 21. Qualis ea cellula fuerit, conjici potest ex vita Ludovici Arnsteinii, a Brawero nostro in Sideribus Germaniæ edita, ubi isthæc habentur: Paraturprimo omnium Dominæ Gudæ Comitissæ (de Bonneburg, in sinistro montis latere mansio specialis, ubi mutato habitu clausa semper, nusquam progrediens, strictioris cibi parcitate ante habitas delicias et numerosa quondam fercula redimebat. Per fenestram modicam divina frequenter auscultabat officia, psalmis et orationibus intenta. Porro Juta multa et opulenta prædia sibi retinuerat, quorum deinde colonos manumisit, fundique jus iis concessit. Ea existimantur fuisse quæ etiamnum libera prædia appellantur, juxta Beckumb diocesis Monasteriensis oppidum, vulgo die frey Beckumbsche hoffen. Post Hervordiam evocata, illustri Dominarum collegio (olim a B. Widekindo Angriæ fundato, translato dein Hervordiam cum ipsius beati Ducis ossibus) præfecta est Abbatissa.
67 Također je sestra bl. Gotfrida, Beatrica, u istom premonstratenskom samostanu djevica u podnožju Cappenberga, sa svojom rođakinjom Adelheidom, groficom od Oldenburga, pod svetom djevicom prioricom Hedvigom, za koju se prenosi da se proslavila mnogim čudesima, provela sav život u redovničkoj stezi i svetosti.
67 Soror quoque B. Godefridi Beatrix, in eodem Præmonstratensi Virginum cenobio ad Capenbergæ pedem, cum cognata sua Alheide Comitissa de Oldenburg, sub sancta Virgine Hadwige Priorissa, quæ multis claruisse fertur miraculis, in religiosa disciplina et sanctitate omnem vitam traduxit.
68 Potaknulo je Gotfridovo obraćenje i duh grofa Teobalda, kao što će se niže reći, tako da je i sam bio spreman ostaviti svijet. Tako je potaknulo i Gotfrida, grofa od Namura, kojega vander Sterre iz florefskih rukopisa naziva Balduinom. Herman, grof od Ahrgaua i Meera, četvrti prepozit Cappenberga, s majkom Hildegundom, groficom meerskom, i sestrom Hedvigom; Ludovik od Arnsteina sa ženom Gudom; Henrik, grof od Arnsberga, nećak bl. Gotfrida po ženinu bratu: ni jednim drugim razlogom nisu bili snažnije potaknuti nego njegovim primjerom, da u neobičnom i gotovo nevjerojatnom suglasju, presjekavši svaku nadu u potomstvo, sebe, djedovske utvrde i prostrane grofovije posvete Bogu. Što da kažem o Gotfridovim slugama i štićenicima? Što o bl. Hermanu iz Scheide? On svakako, budući da je prije bio Židov, svjedoči u povijesti svoga obraćenja, čiji ulomak navodi vander Sterre uz životopis bl. Hermana Josipa iz Steinfelda, da mu je duša bila probodena ovim kao nekim kopljem. Iz istoga je izvora potekla i darežljivost grofova od Ahrgaua, ili, kako se danas zovu, Neuenahra, a osobito Teodorikova u obdarivanju Steinfelda i drugih samostana.
68 Perpulit et Theobaldi Comitis animum Godefridi conversio, ut infra dicetur, ut et ipse seculum relinquere paratus esset. Silco Namurci Comitem Godefridum, quem vander Sterre Balduinum ex mss. Florefiensibus appellat. Hermannus Comes de Are et Meer, quartus Capenbergæ Præpositus, cum matre Hildegunde Comitissa Marensi, et Hadwige sorore; Ludovicus Arnsteinus cum Guda uxore; Henricus Arnsbergæ Comes B. Godefridi ex uxoris fratre nepos; non alia validius inducti ratione sunt, quam illius exemplo, ut insolita ac prope incredibili conspiratione, spe præcisa omni posteritatis, sese, arces avilas, amplissimos Comitatus, Deo consecrarent. Quid Godefridi famulos et clientes dicam? Quid B. Hermannum Scheidensem? Hic quidem certe, cum antea Judæus fuisset, hoc velutiteloconsossum sibi animum testatur in historia suæ conversionis, cujus fragmentum recitat vander Sterre ad vitam B. Hermanni Josephi Steinfeldensis. Eodem ex fonte, Comitum de Are, sive, ut hodie vocant, Nievenar, ac præcipue Theodorici in Steinfeldia dotanda, aliisque canobiis, munificentia.
PO ANONIMNOM AUTORU PREMONSTRATENŠKOGA REDA.
AUCTORE ANONYMO ORD. PRÆMONST.
Izdao Nicolaus Serarije iz Družbe Isusove.
Edita a Nicolao Serario Soc. JESU.
Prolog autora.
Prologus auctoris.
Promatrajući neprocjenjivu veličinu Božjih dobročinstava koja nadilazi uskoću ljudskoga srca, sveti prorok na jednom mjestu skrušeno reče: „Spominjat ću se smilovanja Gospodnjih, hvalu ću mu izricati za sve što nam je uzvratio.” Drugi također prorok, zadivljen beskrajnim bogatstvima višnjega dara u sebi, ne nalazeći kod sebe dostojnih zahvala, reče: „Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je uzvratio?” Stoga i mi, bojeći se da ne budemo nezahvalni Tvorcu sviju za tolike njegove darove i dobra, poduhvaćamo se preporučiti neka božanska djela; nama doduše, to jest sinovima našega zavjeta, osobito iskazana, a općenito svima pobožnima na nemalu korist. No nećemo govoriti uzvišenošću govora, nego uz suradnju milosti Duha Svetoga, poniznim i jednostavnim izričajem kazat ćemo što treba reći; jer nam je zakonskom odredbom zabranjeno saditi gaj u domu Gospodnjem. Jedino namjeravamo predati sjećanju djela učinjena po Božjoj volji, i ne nanosimo štetu nikomu boljem i učenijem tko će ovo isto pomnije obraditi. Stoga se ne trebamo bojati ni blijedih zuba zavidnika. Golubinje naime oko, kako kaže jedan od svetaca, zahvalno prima prelijepa i najskromnija ljubav; a pasji zub ili izbjegava najopreznija poniznost, ili otupljuje najčvršća istina.
Inæstimabilem beneficiorum Dei magnitudinem humani pectoris angustias excedentem propheta sanctus considerans, quodam loco compunctus ait: Miserationum Domini recordabor, laudem dicam ei super omnibus quæ retribuit nobis. Alius item Propheta supernæ donationis infinitas in se divitias obstupescens, nec dignas gratiarum actiones apud se invenire sufficiens: Quid retribuam, inquit, Domino pro omnibus, quæ retribuit mihi. Unde nos quoque auctori omnium de tot donis ac bonis suis ingrati esse mentuentes, divina quædam aggredimur commendare magnalia; nobis quidam, hoc est, nostræ professionis filiis specialius exhibita, generaliter vero piorum omnium utilitati non mediocriter profutura. Verum non sublimitate sermonis, sed in Spiritus sancti cooperante gratia, humili ac simplici eloquio dicenda dicemus; quippe qui nemus in domo Domini plantare legali decreto prohibemur. Solummodo res divinitus gestas memoriæ mendare intendimus, nullique meliori ac doctiori hæc eadem diligentius tractaturo præjudicamus. Unde nec æmulorum dentes luridos formidare debemus. Oculum enim columbinum, ut ait quidam Sanctorum, gratanter suscipit pulcherrima ac modestissima caritas; dentem vero caninum vel evitat cautissima humilitas, vel retundit solidissima veritas.
2 Doista ponajprije prekoravamo svoju nemarnu tromost i tromi nemar što smo dosad propustili reći išta na hvalu blaženomu mužu grofu Gotfridu, utemeljitelju samostana u Cappenbergu, to jest našega mjesta, premda smo zaslugama i marljivošću tolikoga muža, da malo kažem, danas ispunjeni svim dobrima. Ne mogu naime dovoljno izreći što moje srce rađa o tom mužu dok promatram i važem znamenja njegova presvetoga življenja, tako dragovoljno siromaštvo tolikoga muža, tako poniznu jednostavnost i jednostavnu poniznost, i naposljetku tako sretno dovršenje svega njegova. I gle, taj triput blaženi pravi grof, jer je pratio pravoga Kralja i ustrajno ga nasljedovao, on sam, kažem, kliče u vječnoj slavi, a s nama spomen njegov s blagoslovom traje u vijeke. Spomen njegov naime, kako je napisano, načinjen u sastavu miomirisa, djelo ljekarnikovo, ostaje u vijeke vjekova kao med i kao glazba na vinskoj gozbi. Pokušat ćemo stoga, govoreći nešto o ovom svecu, i ne prekoračiti ugodne granice sažetka, i pobožnim i bogobojaznim ušima protumačiti ono što je pred očima naše braće bilo učinjeno ili rečeno.
2 Enimvero nostram imprimis arguimus negligentem inertiam, et inertem negligentiam, quod hactenus de beato viro Godefrido Comite, Capenbergensis cenobii, hoc est, loci nostri fundatore, in laudem quippiam dicere negleximus, qui tamen tanti viri meritis et industria, ut parum dicam, omnibus hodie bonis repleti sumus. Non enim satis eloquor, quid de hoc viro parturiat cor meum, dum attendo et perpendo sanctissimæ conversationis ejus insignia, tanti viri tam voluntariam paupertatem, tam humilem simplicitatem, ac simplicem humilitatem, tam felicem denique omnium ipsius consummationem. Et ecce ter beatus iste Comes verus, quia verum Regem comitatus, et perseveranter imitatus est, ipse, inquam, in perenni tripudiat gloria, nobiscum autem memoria ejus cum benedictione perseverat in secula. Memoria enim illius, ut scriptum est, in compositione odoris facta, opus pigmentarii manet in seculum seculi, quasi mel, et ut musica in convivio vini. Conabimur itaque de hoc Sancto aliqua locuturi, et gratas compendii metas non excedere, et ea quæ sub oculis Fratrum nostrorum acta vel dicta sunt, piis ac timoratis auribus explanare.
Život bl. Gotfrida proveden u svijetu.
B. Godefridi vita in seculo acta.
U vremena slavnoga Henrika, koji je kao peti toga imena upravljao Rimskim Carstvom, živio je u pokrajini Vestfaliji Božji izabranik i ljubimac Gotfrid, koji je, potekavši od najplemenitijih roditelja kraljevskoga roda, u strahu Gospodnjem obnašao službu grofa: otac mu se zvao Gotfrid, a majka Beatrica. Ovaj pak najčasniji i među Božjim prijateljima najdostojniji da bude ubrojen imao je djeda grofa Hermana, koji je, kako smo doznali iz najglasovitijega pripovijedanja starijih, budući da je bio izvanredan djelitelj milostinje, predan djelima milosrđa i posve miran od buke vojničke obijesti, još za života učinio ovakvo čudo. Neki je slijepac živio od njegove milostinje, koji je jednoga dana tvrdio da mu je božanski objavljeno kako će primiti vid ako prinese očima vodu u kojoj je grof oprao ruke. Donio je dakle vodu, stavio je na oči i odmah progledao. A na njegovu se grobu još i danas pokazuju neki znakovi očitovanih kreposti, koje sam vidio svojim očima i koje su ondje za svjedočanstvo ostavili oni koji su se, povrativši zdravlje, zdravi odande vratili.
Temporibus gloriosi Henrici, qui hujus nominis quintus Romanum administravit imperium, fuit in Westphaliæ provincia electus ac dilectus Dei Godefridus, qui nobilissimis ac regiæ stirpis ortus parentibus, intimore Domini Comitatus agebat officium: pater ejus Godefridus, mater Beatrix dicebatur. Hic vero reverendissimus atque inter Dei amicos computari dignissimus, avum habuit Hermannum Comitem, qui ut majorum celeberrima relatione cognovimus, cum esset eleemosynator præcipuus, misericordiæ operibus intentus, a tumultu militaris insolentiæ quietissimus, adhuc vivens hujusmodi miraculum operatus est. Cœcus quidam in illius degebat eleemosyna, qui die quadam ostensum sibi divinitus asserebat, quod visum recepturus esset, si aquam, de qua manus Comes ablueret, oculis admovisset. Aquam igitur tulit, oculis adhibuit, protinus vidit. Ad a sepulchrum vero ejus hodieque nonnulla ostensarum virtutum demonstrantur indicia, quæ oculis meis vidi, quæque illic in testimonium reliquerunt hi, qui sanitate recuperata sospites inde reversi sunt.
4 Unuk dakle ovoga tolikoga muža, naš Gotfrid, već od samih početaka mladosti počeo je biti pobožan Bogu i, dok je u njemu iskrila plamena iskra božanskoga nadahnuća, nastojao se odreći svakoga svjetovnog dostojanstva i cjelokupnoga svoga imetka. Bio je naime muž najkrotkiji, blagošću poštovanja vrijedan, dobrotom hvalevrijedan, zvjezdastih očiju na čudesan način ljupkih, rječit u govoru, razborit u savjetu, doduše srčan u vojničkoj vježbi, ali je gorio željom da što prije vojuje za vrhovnoga Kralja i da nag nosi nagi Kristov križ.
4 Hujus itaque tanti viri nepos Godefridus noster, ab ipsis jam adolescentiæ primordiis coepit Deo devotus existere, et scintillante in se flamma inspirationis divinæ, omni sæculari dignitati, universæque suæ facultati satagebat renuntiare. Fuit enim vir mansuetissimus, suavitate venerabilis, benignitate laudabilis, oculis stellantibus mirum in modum gratiosus, facundus eloquio, prudens in consilio, militiæ quidem exercitio strenuus, sed Regi supremo militare, nudamque crucem Christi nudus bajulare inardescens quantocyus.
5 U međuvremenu pak, ako je ikada vojničkom spremom ili ratnim pohodom bio zadržan zbog obveze svoje osobe, suzdržavao se od svake nepravde ili uznemiravanja okolnih stanovnika. Kada bi pak katkad vidio vojnike kako jureći naokolo pljačkaju i, kako obično biva, prisvajaju tuđe, prema svjedočanstvu nekoga njegova prisnog sluge tada, a poslije našega brata, širio je ruke k nebu, lio suze i ovim riječima molio svemoć Spasitelja govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, zaklinjem visinu tvoje dobrote da me istrgneš iz sredine ovoga bezakonja i zapovjediš da u onaj dan budem nađen spreman i neokaljan. Znam naime, najpravedniji Suče, da se na moju glavu slijeva sve što zgriješe moji, i da će svaki nemar mojega prikrivanja biti pravedno kažnjen tvojom strogošću.” Kako nije bio lišen ploda te prošnje (jer Gospodin neće lišiti dobara one koji hode u nedužnosti), pokazat će jednako vjerna koliko i čudesna povijest događaja koji slijede. a Nije preostala nikakva uspomena na grob, javno štovanje ni zavjetne darove: niti je čudo, nakon tolikih ratnih oluja.
5 Interim vero si quando militari apparatu, seu bellico bellico procinctu, personæ suæ necessitate detentus fuit, se ab omni circum manentium injuria vel infestatione cohibuit. Cum autem interdum discursantes milites prædari, et aliena, ut assolet, usurpare conspiceret, attestante quodam familiari ejus tunc ministro, postmodum autem Fratre nostro, manus ad cælum expandit, lacrymas fudit, hisque verbis omnipotentiam Salvatoris exoravit dicens: Domine Jesu Christe tuæ bonitatis altitudinem tuam imploro, ut me de medio iniquitatis hujus eripias, et in die illo paratum et immaculatum inveniri præcipias. Scio enim, arbiter justissime, quod in meum redundat caput, quicquid a meis delinquitur, omnisque dissimulationis meæ negligentia, tua merito districtione punietur. Cujus petitionis fructu quemadmodum privatus non fuerit, (nec enim Dominus privabit bonis eos, qui ambulant in innocentia,) subsequentium rerum tam fidelis quam mirabilis declarabit historia. a Nulla sepulchi, publicæ venerationis, anathematum superest memoria: nec mirum, post tot bellorum tempestates.
Obraćenje njega, brata i supruge.
Conversio ejus, fratris, uxoris.
Dok je dakle boravio u utvrdi koja se zove Cappenberg, mjestu uistinu uglednom i po samom položaju veoma zdravu i ugodnu, o tom je istom mjestu Gospodin različitim objavama najpouzdanijih viđenja otkrio da će jednoga dana biti predano božanskoj službi. Neki je naime svećenik po imenu Wiemann u noćnom viđenju ugledao kako se u Cappenbergu uzdiže poput zlatnoga stupa i prodire do samih vrhunaca neba. Po tom je viđenju shvatio da će se ondje često vršiti sjaj božanskoga hvalospjeva, pa je nazočnima mnogo unaprijed najistinitije navijestio što će se dogoditi.
Igitur dum habitaret in castro quod Capenberg dicitur, loco nimirum spectabili, situque ipso admodum salubri et delectabili, de loco eodem quod divino quandoque mancipandus esset servitio, diversis fidelissimarum visionum ostensionibus revelatum est a Domino. Presbiter enim quidam, Wiemannus nomine, in visu noctis aspexit quasi columnam auream in Capenberg exsurgere, atque ipsius cæli fastigia penetrare. Quo visu divinæ laudationis claritudinem illic exercendam frequenter intellexit, et astantibus quod futurum erat, verissime longeante prænuntiavit.
7 Osim toga, jedan od prijatelja najsretnijega grofa, po imenu Egbert, dok je bio na putu idući grofu, noću je vidio da će Cappenberg biti grad bjelji od snijega, koji se uzvišeno uzdižući sve do visina oblaka činilo da vrhom dotiče samo tjeme neba.
7 Unus præterea ex amicis felicissimi Comitis, Egobertus nomine, cum esset in itinere proficiscens ad Comitem, noctu vidit Capenberg urbem fore nive candidiorem, quæ usque ad alta nubium sublimiter conscendens, ipsum cæli cacumen vertice pulsare videbatur.
8 Što da kažem o a kćeri njegova strica, koja se zvala Gerbergis i bila je opaticab münsterskoga samostana? Ona dakle, poštovanja vrijedna po velikoj pobožnosti, budući da je iznimno ljubila blaženoga muža i bdjela ustrajnim bdjenjem čestih molitava kako za njega tako i za podložnike, jednoga je dana, nakratko svladana snom, vidjela mladića kako blista zvjezdanim licem i u njezinim ušima češće ponavlja ove riječi: „Kako bi prikladno bilo mjesto boravišta u Cappenbergu za samostan duhovne zajednice!” Kada je ona, najradosnije to čuvši (već je naime dugo upravo to željela), ispripovjedila blaženomu mužu, on joj je razborito i ponizno odgovorio na ovaj način: „Najdraža rođakinjo, moćan je Gospodin Bog to urediti po svojoj volji, jer ja sam po sebi to nipošto nisam kadar ispuniti.”
8 Quid referam de a patrui illius filia, quæ Gerbergis nuncupata, Monasteriensisb cænobii extitit Albatissa? Hæc ergo multa religione venerabilis cum beatum virum unice diligeret, et tam pro ipso, quam pro subditis frequentium orationum excubaret pervigilio; quodam tempore somno parumper arrepto, vidit sibi juvenem vultu sidereo renitentem, et verba hæc sæpius ejus in auribus iterantem: Locus Capenbergensis habitationis quam idoneus foret conventui spiritualis congregationis; Quod illa jocundissime audiens (jam enim diu idipsum concupierat) cum beato viro retulisset, ille prudenter atque humiliter in hunc modum respondit: Neptis dilectissima, potens est Dominus Deus hoc pro suo velle ordinare, nam ego id per me nequaquam sufficio adimplere.
9 I uistinu je božanska providnost to dosljedno ispunila prema njegovoj riječi, niti je blaženoga muža prevarila u tako pobožnoj želji njegova srca. Pojavio se naime u Vestfaliji gotovo u isto vrijeme izvanredan sjaj Crkve, onaj spomena vrijedni Božji glasnik Norbert, muž uistinu čudesne milosti, preslatke rječitosti, najveće suzdržljivosti, učitelj i širitelj kanoničkoga redovništva, okupljač Kristovih slugu, utemeljitelj nemaloga broja samostana, kako odjećom tako i glasom najrevniji propovjednik prave pokore, i po svemu izvršitelj one proročke zapovijedi kojom se kaže: „Pripravite put Gospodnji, poravnite u pustinji staze Boga našega.” O svetosti nadalje njegova života, dostojanstvu nadbiskupije, kao i o sreći svetoga preminuća, ako bi tko htio u potpunosti govoriti, zasigurno bi bila potrebna veličina zasebne knjige, sastavljene samo za to. Kad je dakle glas o tolikom propovjedniku zamirisao naokolo, blaženi je muž zajedno sa svojim rođenim bratom, časnim gospodinom Otonom, žedno pristupio glasniku spasenja, pobožno primio riječ poticaja, i po Božjem se milosrđu dogodilo da je i spomenuti Oton polako i postupno počeo gaziti svijet te prigrlio istu nakanu svetosti koja se već odavno isticala u njegovu blaženom bratu. Zašto da se dugo zadržavam? Obojica su malo poslije, promijenivši svjetovno odijelo, primili redovničku tonzuru s odijelom svetoga zavjetovanja: obojica su se zavjetovala vojevati Gospodinu pod pravilom bl. Augustina i pod poslušnošću spomenutoga brata Norberta. Bogu dostojni muž Gotfrid pobožnim je i spasonosnim poticajima postigao da i njegova supruga, kći grofa Fridrika, primi svetu koprenu.
9 Et revera divina hoc providentia juxta verbum ejus consequenter adimplevit, nec beatum virum sui cordis tam pio fraudavit desiderio. Apparuit enim in Westphalia sub ipso fere tempore eximium quoddam jubar Ecclesiæ, memorabilis ille Dei præco Norbertus, vir nimirum admirabilis gratiæ, prædulcis eloquentiæ, summæ continentiæ, informator ac propagator religionis Canonicæ, servorum Christi aggregator, cænobiorum non paucorum fundator, tam habitu quam voce strenuissimus veræ pænitentiæ prædicator, ac per omnia illius propheticæ jussionis executor, qua dicitur: Parate viam Domini, rectas facite in solitudine semitas Dei nostri. De hujus porro vitæ sanctitate, Archiepiscopatus dignitate, sancti quoque transitus felicitate, si quis ad plenum dicere voluerit, singularis profecto libri, ad hoc solum instituti, magnitudine opus erit. Tanti ergo prædicatoris cum circumquaque fragraret opinio, vir beatus una cum germano fratre venerabili Domino Ottone sitienter præconem salutis adiit, verbum exhortationis devotus accepit, actumque est Deo miserante, uti etiam præfatus Otto sensim atque gradatim seculum calcare inciperet, idemque sanctitatis propositum, quod in beato fratre suo jam dudum eminebat, arriperet. Quid multis immorer? Uterque paullo post, mutato seculari habitu, tonsuram religionis cum habitu sacræ professionis assumpsit: uterque sub regula B. Augustini, ac sub obedientia memorati Fratris Norberti, Domino militare devovit. Vir Deo dignus Godefridus conjugem suam Friderici Comitis filiam, sacrum sumere velamen adhortationibus piis ac salutaribus effecit.
10 I on sam, budući da je bio stariji po rođenju, uz jednodušan pristanak brata, vjerno prinijevši Bogu samu utvrdu Cappenberg i sve svoje, na dan bl. Petronile djevice predao je to na uporabu Kristovim siromasima, sagradivši naime tri samostana, to jest Cappenberg, Varlar i Ilbenstadt, te svaki od njih obilno obdarivši svojim posjedima, uredio ih je pod providnošću spomenutoga oca Norberta.
10 Ipse quoque cum esset major natu cum unanimi fratris consensu castrum ipsum Capenberg, et omnia sua Deo fideliter offerens, in die B. Petronillæ Virginis usibus ea pauperum Christi delegavit, tria videlicet exstruens cænobia, hoc est Capenberg, Varlar, Elofstad, quæ singula prædiis suis copiose locupletans, eadem sub memorati Patris Norberti ordinavit providentia.
a Gelenius u Vita S. Engelberti, knj. 3, pogl. 42, prenosi da je kći Otona Bavarskoga, sestra Henrika Debeloga, bila udana za Otona, strica bl. Gotfrida, naime za onoga kojega je s drugim bratom zaklao Eckerik.
b Sv. Marije, zvanoga „Preko voda”, benediktinskoga reda. Ondje je postojao i drugi samostan istoga reda, sv. Egidija, ali poslije osnovan. Vjeruje se da je samostan Preko voda izgorio s mnogim drugim zgradama godine 1121., kad je Lotar Saski vraćao biskupa Teodorika: obnovljen je marljivošću Gerbergis, pobožnošću biskupa, a možda i Gotfridovom darežljivošću.
a Gelenius in S. Engelberti vita lib. 3, cap. 42, tradit Ottonis Bavari filiam, Henrici Crassi sororem; Ottoni B. Godefridi patruo nuptam fuisse, ei videlicet qui cum altero fratre ab Eckerico trucidatus.
b S. Marie, Trans aquas dicti, ordinis Benedictini. Aliud isthic ejusdem ordinis cænobium, S. Agidii, sed posterius fundatum. Transaquense Lothario Saxone anno 1121. Theodoricum Antistitem reducente, cum pluribus aliis ædificiis conflagrasse creditur: Gerbergis studio, piuque Antistitis; forte et Godefridi liberalitate restauratum.
Kreposti, čudesa i proročanstva sv. Norberta.
S. Norberti virtutes, miracula, vaticinia.
Svidjelo se dakle Duhu Svetomu, koji je prebivao u glasniku istine i koji se govoreći po njemu udostojao učiniti čudesne plodove na njivi Gospodnjoj; svidjelo mu se, kažem, da u naprijed spomenutim samostanima braća zavjetuju pravilo blaženoga Augustina, i to s tom odredbom da isto pravilo obdržavaju nešto strože a nego što je dotad bilo uobičajeno, naime uzdržavajući se od jedenja masti i mesa, te pokazujući strogost pokore i oštrijim odijelomb. Jer i Zaručnikov prijatelj Ivan nije se hranio biranim, nego prirodnim i šumskim jelima, te ga je sam Spasitelj pred mnoštvom koje je hrlilo u pustinju pohvalio zbog oštrine odjeće. I gle, ovaj se naš red, uz pratnju božanske blagosti, širi nadaleko i naširoko, i, kako se uistinu uzdamo, u budućnosti će se širiti mnogo šire. Stoga se ne usuđujemo ni sumnjati da je po nadahnuću Duha Svetoga i započet i migom božanske odredbe proglašen. Zar naime nije sam Gospodin, vođa puta, prenio ovaj vinograd iz Egipta podignutom mišicom? Zar nije on sam izbacio ispred našega lica pogane, to jest razbojnike i nepravedne stanovnike ovoga mjesta? Korijenje ovoga vinograda on je sam zasadio, i on već sve do mora, dapače i preko mora pruža svoje mladice uz pomoć nebeske desnice. Bojmo se dakle onoga što slijedi u psalmu, naime da divlji vepar samotnjak, to jest naš stari protivnik, ne opustoši ovaj vinograd koji je zasadila Božja desnica. A kako to taj isti zatirač obično više čini ako ne rascjepom i samovoljom nekih naših samostana? Naprotiv, treba moliti saditelja i čistača vinograda da blagonaklono njeguje svoje mladice; da dopusti da ono što je spaljeno ognjem i potkopano propadne od prijekora njegova lica; te da nježan i mlad vinograd jednom usavrši u obilju svoga blagoslova.
Placuit itaque Spiritui Sancto, qui in præcone veritatis habitabat, quique per illum loquens in agro Dominico fructus mirabiles operari dignatus est; placuit, inquam, ei, ut in prænotatis cænobiis Fratres regulam Beati profiterentur Augustini, eo quidem tenore, uti regulam eamdem aliquanto districtius, a quam eatenus usitatum fuerat, observarent, esu scilicet adipis et carnium abstinendo, austeriore quoque habitub pænitentiæ rigorem exhibitendo. Nam et amicus Sponsi Joannes non exquisitis, imo naturalibus et sylvestribus cibis pastus est, et ab ipso Salvatore coram turbis ad eremum confluentibus, de vestitus asperitate laudatus est. Et ecce hic ordo noster, divina prosequente clementia, longe lateque protenditur, et, ut vere confidimus, multo latius in futurum protendetur. Unde nec ambigere præsumimus, quin sancto dictante Spiritu, et inchoatus fuerit, et divinæ ordinationis nutu promulgatus. Numquid enim non vineam istam in brachio excelso ipse Dominus, dux itineris transtulit Ægypto? Nonne ipse gentes, hoc est, prædones, et iniquos hujus loci habitatores ejecit a conspectu nostro? Radices vineæ hujus ipse plantavit, quæ jam usque ad mare, imo et ultra mare palmites suos, opitulatione dexteræ cælestis, extendit? Vereamur ergo id quod sequitur in psalmo, videlicet, ne singularis ferus, hoc est, antiquus noster adversarius, vineam hanc dextera Dei plantatam exterminet. Quod utique idem exterminator, quo pacto, nisi quorumdam cænobiorum nostrorum scissura et singularitate magis efficere solet? Contra orandus est vineæ plantator atque mundator, uti palmites suos dignanter excolat; incensa igni et suffossa ab increpatione sui vultus perire concedat; vineam tenellam ac novellam in abundantia suæ benedictionis quandoque perficiat.
12 Sam pak spomenuti otac Norbert više je nego ostale s ljubavlju volio cappenberški samostan; o kojem je mjestu također, što neću prešutjeti, sjedeći jednom u zboru braće tvrdio: „Najdraža braćo, kad sam jednom boravio nedaleko odavde, posve sam sigurno vidio Duha Svetoga kako silazi nad ovo mjesto. Promatrao sam također u drugo vrijeme svjetlost velike jasnoće kako je izišla i razlila se oko ovoga mjesta. Stoga, predragi, slavite Boga našega, jer je ovo uistinu gora njegova posvećenja, gora, kažem, koju je stekla njegova desnica.” Ovo sam čuo nalazeći se u istom zboru braće, da se ne bi tko, možda zatrovan nevjerom, usudio očito umanjivati istinu.
12 Ipse autem præfatus Pater Norbertus præ ceteris Capenbergense cænobium affectuosius diligebat; de quo etiam loco, quod non silebo, in conventu Fratrum aliquando residens asserebat: Fratres, inquit, carissimi, cum aliquando non longe hinc positus essem, vidi certissime super locum hunc descendentem Spiritum sanctum. Contemplabar quoque alio tempore magnae claritatis lumen in circuitu loci hujus exortum atque diffusum. Proinde, dilectissimi, glorificate ficate Deum nostrum, quia hic profecto est mons sanctificationis illius, mons, inquam, est, quem acquisivit dextera ejus. Hæc ego in eodem Fratrum conventu positus audivi, ne quis forte perfidia nobilosus, perspicue derogare præsumat veritati.
13 Čuo sam ništa manje istoga branitelja pravovjerne istine kako u zajedničkom kapitulu izlaže ovo što slijedi: „Znam,” reče, „jednoga od braće našega zavjeta, komu se, dok je pomnije istraživao o našem pravilu, ne doduše po njegovim zaslugama, nego po molitvama njegove subraće, ukazao blaženi Augustin, koji mu je pružio zlatno pravilo izneseno sa svoje desne strane i jasnim mu se govorom sam očitovao, rekavši: ‘Onaj koga vidiš, ja sam Augustin, hiponski biskup. Evo imaš pravilo koje sam ja napisao; ako pod njim budu dobro vojevali tvoja subraća, moji sinovi, sigurni će stajati pred Kristom u strahoti posljednjega suda.’ ” I to je doduše ponizno ispripovjedio kao o drugome: mi smo ipak bez ikakve sumnje opazili da je on sam bio onaj komu je to objavljeno.
13 Audivi nihilominus eumdem orthodoxæ veritatis assertorem in communi Capitulo hæc, quæ sequuntur, prosequentem: Scio, inquit, unum ex professionis nostrae Fratribus, cui de regula nostra studiosius indaganti, non quidem suis meritis, imo confratrum suorum orationibus. Beatus visus est Augustinus, qui auream regulam a latere suo dexfro prolatam illi porrexit, seque ipsum luculento ei sermone intimavit, dicens: Quem vides, Augustinus ego sum, Hipponensis Episcopus. Ecce habes regulam, quam ego conscripsi, sub qua si bene militaverint confratres tui, filii mei, securi Christo astabunt in extremi terrore judicii. Et quidem ista humiliter tamquam de alio prosecutus est: nos tamen ipsum fuisse, cui hoc revelatum est, indubitanter advertimus.
14 Ali ne smatram ni da je dostojno šutnjom prijeći preko dvaju njegovih velikih djela koja su se dogodila na ovom mjestu. Jednoga je vremena u duhu prorekao da će Vestfaliju zadesiti glad i da će ona nakratko pokarati i samu braću; ona je prema predznanju Božjega čovjeka došla tako teškac da je strašna nevolja oskudice usmrtila vrlo mnoge ljude.
14 Sed et duo illius magnalia, quæ in hoc gesta sunt loco, dignum non arbitror præterire silentio. Quodam tempore famem Westphaliæ affuturam, et ipsos etiam Fratres parumper castigaturam in spiritu prædixit; quæ juxta viri Dei præscientiam adeo gravis evenit,c ut plerosque dira inediæ calamitas extingueret.
15 Dogodilo se dakle jednoga dana kad su braća trebala poći na objed, budući da su gostima i siromasima dijelili sve što bi sebi uskratili uzdržavanjem, da je ponestalo kruha za hranu, tako da se nije moglo naći ni od čega bi se umijesio. I kad je Božji čovjek češće podsjetio na ono što je napisano: „Neće Gospodin moriti glađu dušu pravednikovu”, gle, iznenada je Gospodin po svojim vjernicima poslao toliko obilje kruha da su se braća i dovoljno okrijepila i pridošlicama ga s radošću ponudila. I poslije od toga dana braći nikada nisu nedostajala prikladna sredstva za život.
13 Accidit ergo die quadam Fratribus ad refectionem ituris, cum hospitibus ac pauperibus erogarent quicquid sibi abstinendo subtraherent, ut panis deesset alimonia, ita ut etiam unde fieret inveniri non posset. Cumque vir Dei sæpius intimasset quod scriptum est: Non affliget Dominus fame animam justi; ecce subito per fideles suos Dominus tantam panis abundantiam transmisit, quod Fratres et sufficienter refecti sunt et advenientibus cum alacritate obtulerunt. Atque postmodum ex die illa numquam Fratribus defecerunt opportuna subsidia.
16 U drugo je vrijeme također sveti muž, želeći poslati jednoga od braće radi poslova samostana i našavši ga oborena jakom groznicom, naložio mu to po poslušnosti u Kristovoj snazi, posluživši se samo zapovjednom riječju: „Idi,” reče, „i vrati se, i odsada više nemoj imati groznicu.” Odmah je dakle brat, povrativši snagu, što brže izvršio ono što mu bijaše zapovjedio sveti otac. Tako je riječ Božjega čovjeka i obavila posao i iznenada otjerala dugotrajnu bolest.
16 Tempore item alio cum vir sanctus quemdam vellet ex Fratribus pro causas monasterii destinare, inveniens illum valida prostratum febre, injunxit ei caussam obedientiæ in virtute Christi, solo verbo usus imperii: Vade, inquit, et revertere, jamque amplius noli febricitare. Statim ergo Frater recuperatis viribus perfecit quantocyus, quod a Patre sancto fuerat jussus. Ita viri Dei sermo et causam obtinuit, et morbum diutinum repente fugavit.
17 Na spomenutom je mjestu također bio jedan hvalevrijedan brat, komu je jedne noći stao pred oči najvjerniji prijatelj, za čiju je pokojnu dušu bdio u mnogim molitvama, te mu u prisnom razgovoru rekao: „Brate moj, zahvaljujem ti što dosad, čak i kad su ostali prijatelji ili rođaci zaboravili na mene, ti nimalo nisi propustio spomen na nas. I sada te potičem da postojan i nepokolebljiv ustraješ u svojoj nakani, i da se u duhu ne kolebaš glede vašega reda, kao da ćeš naći drugi bolji, jer ti uistinu ne mogu pokazati spasonosniji i za tvoju dušu korisniji. Jer sam i ovamo došao javiti tvojoj ljubavi da se molitve tvoje subraće svakodnevno čitaju nad zlatnim oltarom koji je pred Gospodnjim očima. Potičem te također da nikada ne izbjegavaš zapovijed poslušnosti. Ni jednom naime krepošću pred Bogom nećeš postići uzvišeniju i plodonosniju zaslugu.”
17 In prædicto quoque loco Frater erat laudabilis, cui amicus fidelissimus, pro cujus defuncti anima multis invigilaverat precibus, nocte quadam astitit, eique familiari colloquio dixit: Frater mi, gratias tibi ago, quod hactenus etiam cum ceteri amici vel affines immemores essent mei, tu nostri memoriam nullatenus omisisti. Et nunc adhortor, ut stabilis et immobilis in tuo persistas proposito, nec de ordine vestro, tamquam alium potiorem inventurus, fluctues animo, quia nimirum salubriorem, animæque tuæ commodiorem tibi demonstrare non valeo. Nam et huc veni nuntiare tuæ caritati, quod orationes confratrum tuorum quotidie recitantur super altare aureum, quod est ante oculos Domini. Hortor quoque, ne unquam obedientiæ subterfugias imperium. Nulla enim virtute, coram Deo, sublimus ac fructuosius consequeris meritum.
18 Kaže prorok da je jezik Božjih pasa od neprijatelja po njemu samom. Mnogi su naime obraćenici od neprijatelja Židova postali, i danas postaju, jezik pasa, lajući za dom Gospodnji protiv neprijatelja. I kao da pitaš: „Odakle toliko dobro?”, odgovara: „Od njega samoga”, to jest od njegove milosti, a ne od njih samih. Ovo smo rekli zbog milosti koju je Bog učinio u našem vremenu u jednom bratud Židovu, koji je nakon mnogih lutanja u zabludama, pretečen Božjim darom, počeo gorućom željom istraživati kršćansku vjeru. Raspravljao je dakle s kršćanima, uspoređujući Zakon i Proroke, i kad su mu rekli riječima Apostola da koprena ostaje nad njegovim srcem, razmišljao je kako se to ne može bolje ukloniti nego znakom križa: te se počeo križati, ali potajno zbog straha od Židova. I budući da Židovi traže znakove, predan postovima i molitvama počeo je od Gospodina usrdno moliti znak po kojemu bi mogao razabrati zaslužuje li primiti Božju milost. Dok je to gorljivo činio, gle, vidi sebe kako stoji pred Kristovim prijestoljem i zlatni križ kako blista na Gospodnjem ramenu, te opazivši da neki od Židova stoje u blizini, reče: „Zar ne prepoznajete da je upravo onaj o kojemu Izaija govori: ‘I vlast mu je na ramenu’?” I takvim znakom već potpuno obraćen, nastojao je i neke od svojih osloboditi od židovske nevjere, te došavši u Mainz u kuću rođaka, uzevši za ruku svoga još posve malenoga rođenog brata, lukavo ga je pokušao izvesti iz sredine Židova izvan grada. Ali djelovanjem zloga duha počeo je kružeći ulicama lutati zajedno s dječakom, tako da nije mogao naći vrata na koja bi izišao. I kad se previše mučio lutajući uokolo u hodu, shvativši napokon da ova zabluda dolazi od zloga, naoružao je čelo stijegom križa, i odmah otvorenih očiju našavši vrata, radostan pobježe. I tako je s dječakom kojega je sa sobom istrgnuo ubrzo nakon toga primio milost krštenja zajedno s njim, te uz pratnju nebeskoga dara nedugo zatim zajedno s istim bio pridružen zajednici naše vojske.
18 Ait Propheta, quod lingua canum Dei sit ex inimicis ab ipso. Conversi enim ex inimicis Judæis multi facti sunt, et hodie fuunt lingua canum, pro domo Domini contra inimicos latrantes. Et quasi quæreres, Unde tantum bonum; respondet; Ab ipso, hoc est, a gratia ejus, non a seipsis. Hoc diximus propter gratiam, quam operatus est Deus in Fratre in tempore nostrod Hebræo, qui post multos errorum circuitus, Dei munere præventus, cœpit ardenti desiderio fidem Christianam inquirere. Disputabat ergo cum Christianis, conferens de Lege ac Prophetis, cui cum diceret ex verbis Apostoli, quod velamen maneret super cor ejus, cogitabat, hoc non melius tolli, quam signaculo crucis: cœpituque signare se, occulte tamen propter metum Judæorum. Et quia Judæi signa petunt, jejuniis et orationibus intentus cœpit efflagitare signum a Domino, quo posset advertere, si Dei gratiam percipere mereretur. Quod cum obnixius ageret, ecce videt se Christi throno assistentem, et crucem auream super humerum Dominicum refulgentem, cernensque quosdam ex Judæis prope astare: Nonne, inquit, recognoscetis ipsum hunc esse, de quo Isaias loquitur: Et factus est principatus super humerum ejus? Talique signo jam plene conversus satagebat aliquos etiam suorum de Judaica liberrare perfidia, et veniens Mogontiam in domum cognatorum, germanum suum admodum parvulum manu apprehensum de medio Judæorum callide foras civitatem tentabat educere. Sed operante maligno per plateas gyrando una cum puero cœpit errare, ita ut portam, quam egrederetur, invenire non posset. Cumque nimis in ambulando gyrovagus vexaretur, intelligens demum ex maligno hunc fieri errorem, crucis vexillo frontem armavit, et mox apertis oculis portam inveniens lætabundus aufugit. Sique secum erepto puero in brevi de hinc baptismi gratiam percepit cum illo, ac presequente cælesti dono, simul cum eodem non longe post, nostrae militiæ societati adunatus est.
a Što je Norbert nadodao Pravilu sv. Augustina, poučava njegov životopis, pogl. 24, Jakov iz Vitryja, Histor. Occident; pogl. 22, Biblioth. Præmonst; knj. 1, pogl. 5.
b Naime vunenom i snježnobijelom; jer, kako sam kaže u životopisu, pogl. 24, vlašću i običajem Crkve pokornici su u vunenom odijelu. Svakako naši stari običavaju zavjetovati hodočašća koja se obavljaju bosonogi, u vunenim ili bez lanenih haljina. Prije se inače Norbert bio odjenuo samo u janjeće kože; to je odijelo, optužen na saboru u Fritzlaru pred apostolskim legatom, promijenio.
c Urspergensis: „God. 1125. uslijedile su najljuća zima, olujno proljeće, najžešća glad i najokrutnija smrtnost, te su nanijele toliki pomor po svim pokrajinama, a osobito među pukom, da je zabilježeno kako je pomrla gotovo trećina naroda.” Poslije navodi da je u srijedu duhovskoga tjedna, 28. svibnja, mraz uništio usjeve i vinograde; a sve što je preostalo, 16. lipnja uništile su oluja i kiša izlivena poput potopa. O istoj gladi i njezinim uzrocima raspravlja Robert de Monte. Počela je dakle godine 1125. hrana bivati skupljom, a sljedeće je bjesnjela glad.
d To je bl. Herman; koji je rođen u Kölnu (jer tek god. 1423. Židovima je zabranjen boravak u tom gradu), učen muž, obraćen nakon rasprave održane s Rupertom iz Deutza i drugima, prigrlio je premonstratenski način života, bio predstojnik samostana istoga reda u Scheidi u grofoviji Mark i živio presveto. Tijelo je iz groba podigao Johann Gelenius, vikar u duhovnim stvarima kölnskoga nadbiskupa: čiji će brat, slavni muž Aegidius, uskoro izdati više o njemu u Fastis SS. Coloniensium.
a Quid Regulæ S. Augustini superadditum sit a Norberto, docet ejus vita cap 24, Jacobus de Vitriaco histor. Occident. cap. 22. Biblioth. Præmonst. lib. 1, cap. 5.
b Laneo videlicet ac niveo; quia, ut ipsemet ait vitæ cap. 24, auctoritate et usu Ecclesie penitentes in laneis sunt. Solent certe majores nostri peregrinationes vovere obeundas nudis pedibus, in laneis, sive absque lineis vestibus. Trius alioquin solis minis pellibus induerat se Norbertus; quem habitum in concilio Friteslariensi coram Legato Apostolico accusatus, mutavit.
c Urspergensis: An. 1125, hyemem asperrimam, ver tempestuosum, fames validissima ac mortalitas sævissima secutae, tantam stragem per universas provincias, maxime tamen de vulgaribus dederunt, ut pene tertia pars populi notaretur occubuisse. Post refert, feria quarta Pentecostes 28 Maii, fruges vitesque pruina; et quidquid reliquum fuit, 16 Junii tempestate et piuvia instar diluvii effusa subversum fuisse. De cadem fame ejusque caussis agit Robertus de Monte. Cœpit ergo anno 1125, carior esse annona, sequenti grassata est fames.
d Hic est B. Hermannus; qui Coloniæ natus, (nam non nisi an. 1423, ea urbe interdictum Judæis) vir doctus, disputatione cum Ruperto Tuitiensi aliisque habita conversus, institutum Præmonstratense complexus, Scheidano ejusdem ordinis cenobio in Comitatu Marcano præfectus, sanctissime vixit. Corpus de tumulo elevatum a Joanne Gelenio Archiepiscopi Coloniensis in spiritualibus Vicario: cujus frater Ægidius V. Cl. plura de eo in Fastis SS. Coloniensium brevi editurus.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.