Povijesnom raspravom rasvijetlio
Commentatione historica illustratus
Ivan gamans iz Družbe Isusove.
A Joanne gamansio Societatis Jesu.
§ I. Rođendan bl. Gotfrida.
§ I. Natalis B. Godefridi.
Ide, odnosno XIII. dan siječnja, kako životopis tako i ostali pisci određuju kao rođendan bl. Gotfridu; i ponajprije rukopisni Florarium SS. ima ovo na ovaj dan: Gotfrida, grofa od Cappenberga. Kanizije u Martyrol. Germanico: U samostanu Ilbenstadt blažena uspomena Gotfrida, grofa od Cappenberga. Ghini u Natalib. SS. Canonicorum: U Magdeburgu rođendan bl. Gotfrida grofa: griješi glede Magdeburga, jer se odande već bio vratio i umro na putu u Ilbenstadtu ili Elfestadtu, kako stoji u životopisu, 10. poglavlje. Najnovije Jan Chrysostomus van der Sterre, opat sv. Mihovila u Antwerpenu, u Natalib. SS. ord. Præmonstraten.: U samostanu Ilbenstadt bl. Gotfrida, od grofa od Cappenberga kanonika premonstratskoga reda. Isto i u djelima Hagiologium i Sidera. Da su nam njegove i Serarijeve bilješke bile od koristi, zabilježili smo na svome mjestu. Mosander, Haræus i Fasti Mariani također na ovaj dan ukratko pripovijedaju njegov životopis.
Idus, seu XIII diem Januarii tum vita tum scriptores ceteri B. Godefrido natalem statuunt; et in primis MS. Florarium SS. ista habet hoc die: Godefridi Co mitis Camperbergensis. Canisius in Martyrol. Germanico: In monasterio Elstad beata memoria Godefridi Comitis Capenburgi. Ghinius in Natalib. SS. Canonicorum: Magdeburgi natalis B. Godefridi Comitis, errat in Magdeburgo, inde enim jam recesserat, inque itinere Ilmstadii, sive Elfstadii, mortuus, ut vita cap. 10. Novissime Joan. Chrysostomus vander Sterre Abbas S. Michaelis Antverpiæ in Natalib. SS. ord. Præmonstraten. In cenobio Ilmstadiano B. Godefridi ex Comite Cappenbergensi Canonici ordinis Præmonstratensis. Itemin Hagiologio et Sideribus. Cujus, et Serarii annotationes nobis usui, in loco notavimus. Mosander, Haræus, Fasti Mariani, hoc etiam die vitam compendio narrant.
2 Odakle ga Ferrari u općem Catalogo SS. pogrešno navodi 7. svibnja: U Njemačkoj sv. Gotfrida, grofa od Cappenberga i redovnika. Navodi doduše Martyrolog. monasticum, ali ga njegov pisac Wion ni riječju ne spominje; isto tako Kanizija, Cratepolija ili Mersaeusa: ali ovaj ne stavlja siguran dan, a onaj navodi samo 13. siječnja. Le Mire u Fastis Belgicis o istome pod 25. studenoga; ne zato što bi Gotfridu pripisao rođendan, nego njegovu suvremeniku, istoga primjera, domovine i reda, grofu bl. Ludoviku od Arnsteina, premda pogreškom prepisivača koji je 25. studenoga uzeo umjesto 25. listopada, odnosno 26. listopada, pravoga rođendana bl. Ludovika. Van der Sterre u Natalibus dodaje 12. veljače primanje u Cappenbergu i 16. rujna polaganje moći bl. Gotfrida, a ispušta slavniji prvi prijenos obavljen u Ilbenstadtu 13. siječnja. O njima pak izvan životopisa, 12. poglavlje, br. 37., 58., 59., ne govori nitko drugi.
2 Unde perperam ab Ferrario in generali Catalogo SS. refertur 7 Maii: In Germania S. Gothfridi Comitis Cappenbergensis et monachi. Citat quidem Martyrolog. monasticum, sed ejus auctor Wion nec verbo meminit; item Canisium, Cratepolium, seu Mersæum: sed hic diem certum non ponit, ille vero solum 13 Jan. Miræus in Fastis Belgicis de eodem 25 Novembris; non quod Godefrido, sed ipsius coævo, ejusdem exempli, patriæ, religionis, Comiti B. Ludovico Arnsteinio natalem adscribat, etsi per lapsum amanuensis, qui 25 Novembris, accepit pro 25 Octobris, seu vii Kalendas Novembris, vero natali B. Ludovici. Vander Sterre adjicit in Natalibus, 12 Feb. Capenbergæ susceptio nem, et 16 Septemb. Depositionem reliquiarum B. Godefridi; omittit vero celebriorem Translationem primam Ilmstadii factam 13 Januarii. De illis tamen extra vitam cap. 12 num. 37, 58, 59, nemo alius.
3 Uostalom, već jedanaeste godine nakon njegove smrti,
3 Ceterum jam undecimo post ejus obitum anno,
Kristove 1138., Werner, biskup Münstera, u javnom pismu, koje ćemo niže navesti, naziva ga sretne uspomene i sveta glasa. Biskup Oton naziva ga svete uspomene. Poslije pak pisac životopisa posvuda, kao i svi gore navedeni, osim Florariuma, Baronije, 12. svezak, godina 1126., Spondanus, Serarije i drugi uz pohvalu svetosti nazivaju ga blaženim ili blažene uspomene, a Fasti Mariani svetim. Njima se pridružuje Werner Rolevinck, pitomac kölnske kartuzije, učen i pobožan pisac, što svjedoče kako Fasciculus temporum i druge bez imena tiskane knjižice, tako i neobjavljeni svesci, od kojih se mnogi u rukopisu vide u glasovitoj knjižnici iste kartuzije. On u djelu de Westphalorum laudibus, 3. knjiga, 8. poglavlje, nabrajajući svete muževe i moći Vestfalije, dodaje: u Cappenbergu, samostanu premonstratskoga reda, bl. grof Gotfrid. Mersaeus također u Catalogo SS. Germaniæ: Sv. Gotfrid, grof od Cappenberga, muž po svijetu slavan, u viteštvu srčan, u savjetu razborit, ali u strahu Božjem i pobožnosti ništa manje spreman i izvrstan. Proslavio se pod carem Henrikom IV. godine Gospodnje 1124. Premda je na svijetu bio preslavan i razmatrao da je slava svijeta tašta i prolazna, ostavivši sve, dao je da se i sam njegov glasoviti i veličanstveni dvorac posveti u samostan protiv volje svojih. On sam je zatim pod sv. Norbertom uzeo redovničko odijelo i nije se stidio niti mu je bilo teško slijediti savjet i stope toga svetoga muža. Postao je kao drugi onaj Vilim, vojvoda Akvitanije pod Karlom Velikim. Taj je Gotfrid umro ne bez glasa svetosti. Je li uvršten među svece ili je o njemu provedeno proglašenje svetim, ne zna se.
Christi 1138. Wernerus Monasteriensium Antistes publicis litteris, quas infra referemus, eum appellat felicis recordationis, et sanctæ opinionis. Otto Episcopus, sanctæ recordationis. Post vero vitæ scriptor passim, item omnes superius citati, excepto Florario, Baronius tom. 12, anno 1126. Spondanus, Serarius, alique cum sanctitatis præconio Beatum, aut beatæ memoriæ, Fasti Mariani Sanctum, appellant. Quibus accedit Wernerus Rolevingius Carthusiæ Coloniensis alumnus, scriptor eruditus et prius, quod tam Fasciculus temporum et alii sine nomine impressi libelli, quam inedita volumina testantur, quorum complura in MS. insigni Bibliotheca ejusdem Carthusiæ visuntur. Hic de Westphalorum laudibus l. 3, c. 8, sanctos viros, et reliquias Mestphaliæ recensens, addit: in Campenberch, cenobio ordinis Præmonstratensis, B. Gotfridus Comes. Mersæus quoque in Catalogo SS. Germaniæ: S. Godefridus Comes Cappenbergensis, vir juxta mundum clarus, in militia strenuus, consilio prudens, verum in timore Dei, et pietate non minus promptus et eximius. Claruit sub Henrico IV, Imperatore anno Domini 1124. Cum apud seculum esset clarissimus, et gloriam mundi vanam esse et caducam perpenderet, relictis omnibus, ipsum suum insigne ac permagnificum castrum in monasterium consecrari invitis suis fecit. Ipse deinde monasticum habitum sub S. Norberto assumpsit, et hujus sancti viri consilium et vestigia sequi non erubuit, neque tæduit. Factus est velut alter Wilhelmus ille Aquitanus Dux sub Carolo Magno. Hic Godefridus non sine sanctitatis opinione obiit. Utrum sit relatus inter Sanctos, sive de eo facta sit apotheosis, ignoratur.
4 Mosander i Serarije kažu da, koliko oni znaju, još nije uvršten među svece. Pouzdano je ipak poznato da se nadbiskup Mainza već odavno trudio da bude uvršten. Kamo sreće da se, kao što je započeta kanonizacija sv. Norberta, prekinuta zbog javnih nemira, po opatu iz Parca pokraj Leuvena u Belgiji, potaknutom Molanusovom prosudbom, kako kaže Le Mire u Chronico Præmonstrat. pod godinom 1578., ponovno oživjela, tako sličnom revnošću za slavu svetaca reda i domovinskoga naroda iznova pobrine i za Gotfridovu. Ali iz Cappenberga smo doznali da se nekoć običavao zazivati i slaviti u javnim molitvama: što je ipak već odavno prekinuto, a ne zna se kojom je vlašću jedno i drugo učinjeno.
4 Mosander et Serarius aiunt, quod quidem sciant, in Sanctos nondum relatum. Constat tamen certe allaboratum ab Archiepiscopo Moguntino jampridem, ut referretur. Utinam sicut S. Norberti cæpla canonizatio, et ob publicos motus intermissa, per Abbatem Parcensem juata Lovanium in Belgio, censura Molani excitatum, ut Miræus in Chronico Præmonstrat. ait ad an. 1578, est resuscitata, ita simili zelo gloriæ Sanctorum ordinis et patriæ gentis, de integro procuretur Godefridi. Ast Cappenberga accepimus, in publicis precibus invocari olim et celebrari solitum fuisse: quod tamen intermissum pridem sit; nec qua utrumque auctoritate factum sit, sciri.
Životopis bl. Gotfrida, djelomice iz rukopisa, a djelomice iz tiskanih izdanja, trostruk je. Prvi je prilično opširan i, ako sve ne vara, izvoran. Pisac se u predgovoru na različitim mjestima ili boji pogibelji nezahvalnosti ako se velika Božja djela iskazana u bl. Gotfridu sinovima njegova zavjeta ne predaju potomstvu; ili se unaprijed ograđuje da preuzetom pohvalom ne želi nauditi nikomu drugomu tko bi o tome istom pisao; ili kori opću tromost u tako dugoj šutnji o slavno učinjenim djelima. Sve to ne bi imalo smisla da je tko drugi prije njega napisao životopis. Nadalje, ovaj je iz rukopisa višega premonstratskoga samostana u Ilbenstadtu prvi iznio na svjetlo, kako u 12. svesku ističe Baronije, sam sjaj svjetla njemačke Crkve naš Nikola Serarije, dodavši nekoliko bilježaka. Preuzet od njega, kao u najnovijem Surijevu izdanju, ovdje se donosi, ali nešto prikladnije razdijeljen na poglavlja i odlomke.
Vita B. Godefridi e MSS. partim et impressis, est triplex. Prima prolixa satis, et, nisi omnia fallunt, primigenia. Auctor in prologo diversis locis vel metuit periculum ingratitudinis, si Dei magnalia in B. Godefrido professionis suæ filiis exhibita posteritati non commendentur; vel præcavet se suscepta commendatione, nulli alteri eadem tractaturó præjudicatum velle; vel arguit inertiam communem in tam diuturno silentio rerum præclare gestarum. Quæ omnia nihili sunt, alius ante si vitam conscripsit. Porro hanc Ilmstadio e MS. superioris cænobii Præmonstrat. primus revocavit in lucem ut Baronius prædicat tom. 12, lucis ipse jubar Germaniæ Ecclesiæ Nicolaus Serarius noster, adjectis pauculis notis. Ab eo accepta, uti in novissima Surii editione, hîc adfertur, sed aptius aliquanto capitibus et paragraphis interpuncta.
6 Pisac je dosad nepoznat, ipak je kanonik Crkve u Cappenbergu, po svjedočanstvu svih i njega samoga kad u predgovoru kaže: O bl. Gotfridu grofu, utemeljitelju samostana u Cappenbergu, to jest našega mjesta. Slično ima pod brojem 12., 32., 34. i drugima. Ipak u Cappenbergu ili drugdje teško da je živio s bl. Gotfridom, jer ne pripovijeda nijedno njegovo djelo koje bi sam opazio, štoviše izričito unaprijed napominje: Pokušat ćemo razložiti ono što je učinjeno ili rečeno pred očima naše braće. I pod brojem 23.: To mi je naš stariji brat, koji je to neprestano gledao svojim očima, posvjedočio istinitim i vjernim svjedočanstvom. Slično posvuda pod brojem 26., 37., 39., 46. i drugdje. Ali ipak, da je nakon odlaska bl. Gotfrida kako iz Cappenberga tako i iz ovoga života boravio ondje, potvrđuje se iz često navođenoga pripovijedanja braće bliske Gotfridu i njegovih slugu, a i od drugud pod brojem 12. i 46. Dok mi još nismo znali za njegovo preminuće u Cappenbergu, 11. poglavlje, broj 32. i drugdje. Osim toga, ondje je živio još i godine 1149. za kasnijega prijenosa bl. Gotfrida, 12. poglavlje. Vossius, 2. knjiga de Historicis Latinis, 49. poglavlje, piše da se oko vremena cara Lotara II. proslavio premonstratski redovnik nepoznata imena, pisac životopisa svoga suvremenika Gotfrida, grofa od Cappenberga. Ali sam pisac pod brojem 56. svjedoči da je za vladanja Konrada, koji je bio nasljednik Lotara preminuloga godine 1137. ili 1138., prvi prijenos obavljen godine 1148., koji je poslije ili prvi put napisao zajedno sa samim životopisom ili ga barem dopisao.
6 Scriptor huc usque est anonymus, tamen Ecclesiæ Cappenbergensis Canonicus, omnium et suo ipsius præfantis testimonio: De B. Godefrido Comite Cappenbergensis cænobii, hoc est, loci nostri, fundatore. Paria habet num. 12, 32, 34 et aliis. Cappenbergæ tamen aut alibi locorum, vix cum B. Godefrido vixerit; quod gesta ejus a se observata nulla narret, quin adeo diserte præmitit: Conabimur ea quæ sub oculis Fratrum nostrorum acta vel dicta sunt, explanare. Et n. 23: Hæc senior noster, quæ assidue oculis suis intuitus est, veraci ac fideli mihi testimonio prosecutus est. Similia passim nu. 26, 37, 39, 46 et alibi. Verum tamen post B. Godefridi tam Cappenberga, quam e vita discessum, ibidem esse versatum, ex Fratrum Godefrido familiarium ejusque famulorum narratione crebro citata, et aliunde, comprobatur nu. 12 et 46. Nobis adhuc ignorantibus ejus transitum Cappenbergæ, cap. 11, num. 32 et alibi. Præterea ibidem adhuc an. 1149, vixit in posteriori translatione B. Godefridi cap. 12. Vossius l. 2. de Historicis Latinis cap. 49, scribit circa Lotharii II, Imperatoris tempora claruisse incerti nominis monachum Præmonstratensem, scriptorem vitæ æqualis sui Godefridi Comitis Cappenbergensis. Ast scriptor ipse num. 56, regnante Conradó, qui successor fuit Lotharii an. 1137, aut 1138 defuncti, factam esse primam translationem testatur an. 1148, quam postea vel cum ipsa vita primum conscripsit, vel saltem adscripsit.
7 Isto tako na više mjesta, govoreći sam o sebi, upotrebljava množinu, a ujedno ono što je zajedničko premonstratima i čitavoj cappenberškoj obitelji, kao u uvodu strah od opće nezahvalnosti te krivnju javnoga nemara i šutljivosti, s vlašću uzima na sebe da okaje. Budući da to običavaju činiti sami predstojnici kongregacija ili, ako drugima zapovjede da to učine, to najčešće unaprijed napomenu, čini se da je u Cappenbergu obnašao službu prepozita. To gotovo dokazuje i duboka šutnja posvuda o migu ili zapovijedi starijih kojom bi bio potaknut da se lati ovoga pisanja, što gotovo nitko od pisaca onoga doba, ako živi u samostanu pod tuđom stegom, ne propušta u predgovoru spomenuti. Zatim i ono pod brojem 39.: Mi itd. ovome našemu Josipu (Gotfridu) neprestanim molitvama povjeravamo dom (cappenberški) na upravljanje. A prema računu vremena nije ondje bio nitko drugi doli Oton, prvi toga imena, a drugi po redu prepozit, koji je godine 1123., kako će se niže reći, došavši u Cappenberg oko početka vladavine Lotarove, zatim ondje od godine 1135. bio na čelu braći, većim dijelom pod kraljem Konradom sve do godine 1135., kad je umro, kako stoji niže. Uostalom, njegovu učenost otkrivaju mnogi navodi iz svetih i svjetovnih knjiga lijepo rasuti po spisu na sjaj građe i užitak čitatelja.
7 Idem porro pluribus locis, de se loquens solo, multitudinis numero utitur; ac simul quæ Præmonstratensium totique Cappenbergensium familiæ communia, ut in proæmio metum communis ingratitudinis, publicæ negligentiæ ac taciturnitatis culpam, sibi cum auctoritate sumit expianda. Quod cum præsides congregationum ipsi facere, aut si alios facere jubent, illud plerumque præmonere soleant; videtur Cappenbergæ functus officio Præpositi. Quod etiam prope convincit altum ubique silentium de nutu jussuve majorum, quo adactus hanc sit scriptionem aggressus; quod fere nemo illius ævi scriptorum, si in cænobio sub aliena degit disciplina, non præfari solet. Tum illa num. 39. Nos etc. huic nostro Joseph (Godefrido) votis assiduis domum (Cappenbergensem) delegemus gubernandam. Neque ex temporis ratione alius fuit quam Otto eo nomine primus, ordine secundus isthic Præpositus, qui anno 1123, ut infra dicetur, Cappenbergam veniens, circa initia imperii Lotharii, dein ibidem ab anno 1135 Fratribus præfuit, potiore parte sub Conrado Rege usque ad annum 1135, quo mortuus ut infra. Ceterum hujus eruditionem produnt multa ex sacris profanisque litteris ad rerum splendorem, legentisque oblectationem, scriptioni eleganter aspersa.
8 Ovome životopisu dodali smo kao dodatak iz životopisa sv. Norberta, kako rukopisnoga tako i onoga koji je nakon pomne usporedbe s raznim rukopisima objavio opat Jan Chrysostomus, dva poglavlja koja rasvjetljuju čitavo obraćenje bl. Gotfrida; stoga se u rukopisu iz Ilbenstadta, kojim se služio Serarije, dodaje barem jedno od njih, ali bez navođenja toga životopisa...
8 Huic vitæ appendicem addidimus ex vita S. Norberti tum per Joan. Chrysostomum Abbatem post accuratam cum variis MSS. collationem edita, capita duo, quæ totam conversionem B. Godefridi illustrant; ideoque in MS. Ilmstadiano, quo usus Serarius, alterum saltem adjicitur; at sine vitæ illius citatione...
9 Drugi je rukopisni životopis iz prvoga, kao što pokazuju završetak predgovora i slaganje riječi i rečenica u ostalom pripovijedanju, sastavljen doduše sažeto, ali prikladno, te je osim boljega poretka događaja i vremena bogatiji i za jedno čudo. Pisac daje naslutiti da je kanonik iz Cappenberga kad dvorac Cappenberg naziva našom Crkvom, a njegove grofove našim grofovima. A možda je drugdje bio i biskup, jer dodaje: Mnogi od naše braće izvan nas na različitim su mjestima stekli biskupije, opatije, prepoziture, prelature i druga dostojanstva, gdje ono izvan nas poneki tumači kao osim nas. Ali čini se da si sam proturječi kad kaže da su biskupi uzeti iz naše Crkve. Ne bi on Cappenberšku ili koju drugu Crkvu u kojoj je položio zavjete, nego vlastitu Crkvu, posebnom vezom povezanu s njim kao biskupom, radije nazivao našom Crkvom. Zatim, ono izvan nas ne proteže se ondje samo na biskupe nego i na ostale niže poglavare; stoga se još više dokazuje da je bio prepozit u Cappenbergu, i to četvrti po redu, bl. Herman, grof od Area, koji je prepozituru preuzetu godine 1171. ostavio umrijevši godine 1210.
9 Altera vita MS. est e superiore, ut prologi finis, ac reliqua narratione verborum ac periodorum consensus ostendit, compendio quidem, sed accommodo, digesta, et præter rerum temporumque ordinem meliorem, etiam miraculo uno auctor. Scriptor se Canonicum Cappenbergensem innuit, cum Cappenbergam castrum Ecclesiam nostram, ejusque Comites nostros Comites appellat. Et forsan alibi etiam Episcopus fuit, quod addat: Plures de Fratribus nostris extra nos in diversis locis Episcopatus, Abbatias, Præposituras, Prælaturas, et dignitates alias sunt adepti, ubi illud extra nos interpretatur nonnemo præter nos. Sed refragari ipse videtur, cum Episcopos ab Ecclesia nostra assumptos dicit. Non ille Cappenbergensem, aliamve cujus erat professus, sed Ecclesiam propriam, peculiari nexu sibi Episcopo devinctam, nostram Ecclesiam potius appellaret. Dein illud extra nos, non ad solos Episcopos, sed ceteros etiam minores Antistites ibidem extenditur; adeoque magis probatur Præpositum Cappenbergæ fuisse, et quartum quidem ordine B. Hermannum Comitem de Are, qui susceptam an. 1171 Præposituram moriens anno 1210 reliquit.
10 Pa sve i da je bio biskup: ali gdje ili tko je bio? Werner, dvadeset i prvi biskup Münstera, kako je netko slutio, zasigurno nije bio, jer niti je on bio premonstrat, a umro je već godine 1132., kad je dobio nasljednika Fridrika, po svjedočanstvu Otona Freisinškoga niže, niti je ikako mogao dosegnuti vremena biskupstva bl. Isfrida, kojega pisac među ostalima navodi kao biskupa svoga suvremenika ili starijega od sebe. On je naime postavljen na mjesto bl. Evermoda, biskupa Ratzeburga, umrloga oko godine 1177. Tako pišu Le Mire u Chronico Præmonstrat; Helmold u Annal., 2. knjiga, 26. poglavlje, Krantz u Metropol; 6. knjiga, 40. poglavlje, i u Wandaliæ, 3. knjiga, 42. poglavlje. Prema tome valja ispraviti Mosandera u dodatku Suriju, koji donosi ovaj isti životopis, donekle izmijenjena stila i skraćen, te tvrdi da ga je napisao suvremenik bl. Gotfrida.
10 Dato etiam fuisse Episcopum; ast ubi, aut quis fuit? Wernerus Monasteriensium XXI, ut aliquis suspicabatur, certe non fuit; quod nec ille Præmonstratensis, et jam anno 1132, defunctus, quo successorem accepit Fridericum, teste Frisingensi infra nullo modo attigerit tempora Episcopatus B. Isfridi, quem auctor inter alios citat Episcopum sibi æqualem vel superiorem. Is enim B. Evermodo Raceburgensi Episcopo circa annum 1177, mortuo subrogatus est. Ita Miræus in Chronico Præmonstrat. Helmoldus Annal. lib. 2, c. 26. Krantzius Metropol. l. 6, c. 40 et Wandaliæ lib. 3, cap. 42. Ex his emendandus in supplemento Surii Mosander, hanc ipsam vitam, mutato nonnihil stylo contractam, adferens, et asserens a contemporaneo B. Godefridi esse conscriptam.
11 Osim ova dva, treći rukopisni životopis u latinskom stihu čuva van der Sterre. Četvrti i noviji uvrstio je u Historiæ SS. Præmonstratensium, napisanu u njemačkom stihu, Christoph Pilckman, opat Božjega doma u Steinfeldu i revni obnovitelj reda po Vestfaliji i Češkoj. Peti je naposljetku dao godine 1633. u Bibliotheca Præmonstratensi Jean Le Paige, pariški teolog, premonstratski kanonik i sindik reda. Ali te, tek nanovo sabrane iz prvoga rukopisa, Serarija, Mosandera i drugih, ispuštamo: ipak iz njih vadimo sve što unose od drugud.
11 Præter has duas, tertiam vitam MS. Latino versu, asservat vander Sterre. Quartam et recentem Historiæ SS. Præmonstratensium rhythmo Germanico conscriptæ inseruit Christophorus Pilckman, Abbas Steinfeldiæ domus Dei, et ordinis per Westphaliam Bohemiamque instaurator zelosus. Quintam denique dedit anno 1633 in Bibliotheca Præmonstratensi Joannes Pagius Theologus Parisiensis, Præmonstratensis Canonicus, et ordinis Syndicus. Ast eas ex prima MS. Serario, Mosandro, aliisque nove tantum collectas, omitimus: quidquid tamen aliunde inserunt excerpimus.
Godefridus, Godfridus, Gotfridus, Gofridus, Gaufridus, Gaudefridus itd., isto ime, različito samo po obliku, označava kako božanski ili dobar mir tako i čovjeka koji teži takvu miru; a izvodi se od njemačkoga Frid, što znači mir, a u barbarskom latinskom glasi Fredum; tomu su bliži oblici Godefredus, Gothofredus, Gottofredus, Gaufredus itd. kod Launoya u raspravici de Cancellariis, kao i Manfredus, Fredegundis, Alfredus itd. U Ripuarskim zakonima 18. kod grofa Hermana od Neuenahra Fredum se tumači kao nagodba kojom tko od vladara ishodi mir. Lazius, 3. knjiga de migrat. gent; kaže: Vrede, mir, danas Frid: odatle Freda, globa za narušeni mir.
Godefridus, Godfridus, Gotfridus, Gofridus, Gaufridus, Gaudefridus etc. idem nomen inflexione tantum diversa, tum divinam vel bonam pacem, tum hominem pacis ejusmodi studiosum significat; duciturque a Teutonico Frid, quod pax, barbare Fredum est; cui propiora sunt Godefredus, Gothofredus, Gottofredus, Gaufredus etc. apud Lanovium in schediasmate de Cancellariis: item Manfredus, Fredegundis, Alfredus, etc. In legibus Ripuariorum 18 apud Hermannum Comitem Nuenarium, Fredum explicatur, compositio, qua quis pacem a Principe impetrat. Lazius l. 3, de migrat. gent. ait: Vrede, pax; Frid hodie: inde Freda, mulcta pro pace violata.
13 Nadalje, to je ime u ono doba bilo uobičajeno kod slavnih muževa: kod trierskog izbornika, grofova od Leuvena, Bradata i njegova sina, namurskog, arnsberškog i drugih, a poimence kod vojvode od Bouillona, koji je, dok je naš Gotfrid bio još sasvim mladić, sretno krenuo u Svetu zemlju i ondje preminuo, a na čijem se pečatu u životopisu časnoga Petra Pustinjaka od d'Outremanna čita urezano Codtfridus, po drevnom pravopisu, također rimskom (kao što kaže Lipsius, de pronunt. ling. Lat; 13. poglavlje), koji G mijenja u C ili K, ne toliko zbog neke srodnosti koliko svjedočeći staru uporabu blagoga i mekoga C ili K, dosad neimenovanoga slova: što je u biranoj raspravi Disceptatione philologica de natura et usu litterarum, 7. poglavlje, nedavno ustvrdio prečasni i preplemeniti dekan Crkve u Münsteru i kanonik u Mindenu gospodin BERNARD VON MALLINCKRODT te jasno pokazao na njemačkim riječima Gott, Bog, geben, dati itd., koje se običavaju izgovarati kao Kott, Keben. U svima njima, naime, premda se piše G, ipak se izgovara blago K: u čemu se uzdam da ću imati pristaše u svima koji poznaju naš jezik, bili oni gornji Nijemci, bili naši zemljaci ili Belgijci. Tako kaže onaj čijom nam je iznimnom ljubaznošću pruženo veoma mnogo građe za sastavljanje ove rasprave o bl. Gotfridu.
13 Porro nomen hoc isto ævo, viris illustribus familiare liare fuit; Electori Trevirensi, Comitibus Lovaniensi Barbato ejusque filio; Namurcensi, Arnsbergensi, aliis, et nominatim Duci Bullonio, qui, cum noster adhuc Godefridus admodum adolescens esset, in terram sanctam movit feliciter, ibâque decessit, cujus sigillo in vita Venerab. Petri Eremitæ per D'Oultremannum legitur incisum Codtfridus, antiqua orthographia, etiam Romana (ut Lips. de pronunt. ling. Lat. c. 13.) G in C aut K, non tam ob aliquam affinitatem, permutante, quam C seu K lenis et mollis, hactenus innominatæ litteræ, usum veterem attestante: quem exquisita Disceptatione philologica de natura et usu litterarumc. 7, Reverendiss. et Prænob. Ecclesiæ Monaster. Decanus, Mindensis Canon. D. BERNARDUS A MALLINCKROTT, asseruit nuper, ac dilucide ostendit in Germanicis Gott, Deus, geben, dare, etc. velut Kott, Keben pronuntiari solitis. In omnibus enim istis etsi G scribatur, tamen K lene effertur: qua in re quotquot idiomatis nostri cognitionem habent, sive superiores illi Germani sint, sive nostrates, Belgæve, suffragatores me habiturum confido. Ita ille, cujus eximia humanitate plurima nobis, ad hanc de B. Godefrido concinnandam commentationem, suppeditata sunt.
§ IV. Grofovija.
§ IV. Comitatus.
Da se Gotfrid isticao grofovskim dostojanstvom povezanim s utvrdom i gospoštijom Cappenberg, osim pisaca životopisa, veličanstveno svjedoči i sam knez Švaba na carskom saboru, 7. poglavlje: a Rolevinck u djelu laudibus Westphaliæ, 1. knjiga, 1. poglavlje, među vestfalskim grofovijama i slavnim kućama nabraja Cappenberg. Ondje je pak bilo više grofova, kakvi se i danas susreću, u jednoj pokrajini, no ipak se svi posvuda nazivaju grofovima iste pokrajine, premda pojedini drže neki njezin dio ili samo naslov. Tako je upravo cappenberški grof Gotfrid u pokrajini Vestfaliji, 1. poglavlje životopisa, obnašao službu grofovije, a u rukopisnom životopisu sv. Norberta, 31. poglavlje, naziva se nekim najmoćnijim grofom Vestfalije. U ono vrijeme, dakle, kad se čitava Vestfalija dijelila na biskupije koje je ustanovio Karlo Veliki, vojvodstva i grofovije, kao i sada, više je grofova vladalo nad određenim područjem zemalja u istoj Vestfaliji, kao što i danas nemali broj vlada, bilo svaki zasebno, bilo da se više njih sjedinjuje u jedno, kako zemljama tako i naslovima zemalja kroz razne isprave i ugovore. Štoviše, u čitavoj ovoj raspravi i životopisu bl. Gotfrida imenuje se nekoliko vestfalskih grofova koji su i danas slavni. Više je također kod povjesničara vlastitih vojvoda Vestfalije i Saske: Magnus iz kuće Billunga, dok je Gotfrid još bio dječak, a u ostalom dijelu života Lotar, grof od Supplinburga i Arnsberga, naposljetku car. Niži od njih, a onima ravan ili nadmoćniji uz tok donjega Lippea isticao se grof od Cappenberga svojom utvrdom i grofovijom, kao što se u drugom dijelu Vestfalije isticala utvrda i loza Arnsberga, o kojoj govori 4. poglavlje itd., što se u rodoslovljima, budući da su od smrtnika, običava izmjenjivati. Stoga se u navedenom poglavlju životopisa sv. Norberta Gotfridu dodaje naslov najmoćnijega grofa Vestfalije, a na istom mjestu kaže se da utvrda Cappenberg drži vlast nad Vestfalijom, i to nad čitavom, kako ima kraći životopis: očito prostraniju od ostalih, a osobito u čitavoj biskupiji Münster, u kojoj je jedino Cappenberg bio uzdignut na dostojanstvo grofovije, a Stromberg na dostojanstvo vikontije ili burggrofovije Svetoga Rimskoga Carstva, vidi § 3.
Comitis dignitate arci ditionique Cappenbergicæ annexa Godefridum excelluisse, præter vitæ scriptores, ipse Suevorum Princeps in Cæsareo conventu cap. 7, magnifice testatur: et Rolevinckius in laudibus Westphaliæ lib 1 cap. 1, inter Westphaliæ Comitatus, domus que illustres recenset Cappenberch. Erant autem isthic Comites, quales hodienum occurrunt, in una provincia plures, ejusdem tamen provinciæ Comites passim omnes vocantur, etsi portionem aliquam singuli, aut titulum dumtaxat obtineant. Ita prorsus Cappenbergensis in Westphaliæ provincia Comes Godefridus, vitæc. 1, Comitatus agebat officium, et in vita MS. S. Norbertic. 31, dicitur Comes quidam Westphaliæ præpotentissimus. Eo ergo tempore quando universa Westphalia in Episcopatus a Carolo Magno constitutos, Ducatus, Comitatusque dividebatur; ut modo, complures etiam Comites certo terrarum districtu in eadem Westphalia dominatum exercebant; velut etiamnum haud pauci exercent, vel seorsim singuli, vel pluribus in unum, ut terris, ita terrarum titulis per acta varia pactaque concurrentibus. Imo toto hoc commentario vitaque B. Godefridi aliquot Westphaliæ Comites nominantur, etiam hodie illustres. Complures item apud Historicos proprii Westphaliæ Saxoniæque Duces; Magnus ex Bilingiis, Godefrido adhuc puero, reliqua vero vita Lotharius Comes Suplinburgi et Arnsbergæ, tandem Imperator. His inferior, illis par aut superior ad inferioris Lupic tractum Comes Cappenbergensis arce et Comitatu suo, uti alia Westphaliæ parte aræ et stirps Arnsbergica eminebat, de qua cap. 4, etc. quod in stemmatis, quippe mortalium, assolet alternis fieri. Ideo vitæ S. Norberti cap. cit. titulus additur Godefrido Comitis Westphaliæ præpotentissimi; et ibidem Castrum Cappenbergense dominatum Westphaliæ tenere, et quidem totius, ut vita brevior habet; nimirum ampliorem præ reliquis, ac præcipue tota diæcesi Monasteriensi, in qua sola Cappenberga ad Comitatus, ac Stromberga ad vice comitatus, sive Burggraviatus sacri Romani Imperii dignitatem evecta erat, vide § 3.
15 K tomu Serarije u 6. bilješci opaža da se u 32. poglavlju životopisa sv. Norberta Gotfrid naziva knezom: svakako kako zato što je bio među prvacima domovine, tako i zato što je, rođen od kraljevske loze, bogatstvom i vlašću bio ravan ili veći od knezova, kao što se na istom mjestu grof Šampanje Teobald naziva najplemenitijim knezom Francuske. A i sam Gotfrid, vješt naslovima, u 9. poglavlju životopisa, broj 42., ovako oslovljava svoga tasta Fridrika, grofa od Arnsberga: U pučkom govoru nazivaš se knezom i jednim od prvaka ovoga vijeka.
15 Ad hæc Serarius notat. 6, observat vitæ S. Norbertic. 32, Godefridum vocari Principem: utique tum quia inter primores patriæ, tum quia regia stirpe natus, opulentia, dominatu, Principibus par erat aut major; quemadmodum ibidem Comes Campaniæ Theobaldus vocatur nobilissimus Franciæ Princeps. Et Godefridus ipse formularum gnarus, vitæc. 9, num. 42, ita Fridericum socerum Comitem Arnsbergium alloquitur: Princeps et unus ex hujus seculi primis ore vulgari nominaris.
16 Nekadašnji obiteljski grb grofova od Cappenberga bio je: zlatni štit, gore širok s blago zaobljenim ili ravnim gornjim rubom, a dolje klinast i zašiljen, gotovo kao drevni samnitski i kasniji starih plemića. Srednje polje štita i trećinu čitave površine ispunjava grimizna greda, poput vojnoga pojasa. Na vrhu sjedi sučelice okrenuta ravna kaciga, rastvorena i ukrašena sa sedam prečki, kakve običavaju imati markgrofovi, prekrivena pernatim kiticama poput perjanica koje prikazuju široko i savijeno lišće: njima, urešenima izmjeničnim sjajem mješovite grimizne boje i zlatne kovine, sama je kaciga straga, sa strane i oko vanjskoga štitića lijepo obavijena. Ona je pak po povlastici vojvoda prostrane i slobodne gospoštije okrunjena tako da iz zlatne kružne trake optočene biserima izrastaju četiri zlatna hrastova lista, dok između njih u jednakim razmacima izbijaju četiri žira. S tjemena kacige uzdižu se, kao da ulijevaju strah, dva zlatna roga, okrenuta leđima jedan drugomu, a svaki po sredini obavija znak sa štita. Običaje ovih i sličnih grbova objašnjava Lipsius, 3. knjiga de milit. Rom; a potpunije Silvestro Pietrasanta u Tesseris gentilit; 26. poglavlje. I ovaj se izvorni grb danas vidi naslikan u cappenberškoj kuriji u Münsteru u Vestfaliji, u samom samostanu i na grobu bl. Gotfrida i Otona, samo štit bez kacige. Isti grb zadržavaju i danas baštinici samih grofova, prečasni gospodin prepozit Cappenberga i prečasna gospoda zbor kanonika. S njime se, bez vanjskoga uresa, slaže i grb münsterskoga biskupa te samoga grada, osim što ovaj nije urešen perjanicama: a grb katedralne Crkve prikazuje lik sv. Pavla do pojasa kako se uzdiže iznad grede štita.
16 Gentilitia quondam Cappenbergensium Comitum arma fuere: scutum aureum in summo latum modice lunato aut nullo fastigio; ad imum caneatius et pinnatum, ut fere prisca Samnitum, et posteriora veterum Nobilium. Mediam scuti regionem, tertiamque totius areæ partem implet fascia punicea, velut militare cingulum. Apici insidet adversa rectaque galea, quæ septcnis clathris diducta et illustrata, uti Marchionum solent; plumantibus corymbis ceu cristis, folia larga et reflexa exprimentibus, intecta; quibus miscellaneo coloris punicei aureique metalli jubare alternis effulgente exornatis, cassis ipse pone juxtimque ac parmula extima, pulchra diffusione ambitur. Eadem Ducum amplæ ac liberæ ditionis privilegio ita coronata est, ut ex aurea circulari bracteola, margaritisintexta, quatuor exsurgant aureæ quercus frondes, totidem echinis per aquæ intervalla prodeuntibus. Ab vertice cassidis erigunt sese, velut ad inferendum terrorem, gemina cornua aurea, dorsis obversis, scutario symbolo singula media obligante. Horum similiumque insignium ritus explanat Lipsius lib. 3, de milit. Rom. et plenius Silvester Petrasancta in Tesseris gentilit. cap. 26. Atque hæc genuina insignia hodie in Cappenbergensi curia Monasterii Westphaliæ, in cænobio ipso sepulchroque BB. Godefridi et Ottonis, depicta visuntur, solo scuto absque galea. Eadem ipsorum Comitum heredes adm. R. D. Cappenbergæ Præpositus, et RR. DD. Canonicorum conventus, etiamnum retinent. Iisdem consentiunt, citra extimum ornatum, insignia Episcopi Monasteriensis, atque urbis ipsins, nisi quod hæc cristis inornentur: Cathedralis vero Ecclesiæ imaginem S. Pauli umbilico tenus scuti fasciæ imminentem exhibent.
17 Pohvale sv. Norberta na 22. slici, u ovalnom štitu (koji su upotrebljavali i drugi, ne znam je li po starom heraldičkom pravilu), prikazuju dvije grede i krunu štita gusto optočenu biserima na gornjem obodu, što je svojstveno grofovima. Naš Serarije dao je uklesati srebrni štit razdijeljen dvostrukom zelenom gredom, kacigu s pet prečki, a na vrhu dvije ruke podignute uvis, ispruženih šaka, s rukavima u bojama štita, te između njih kuglu koja sjedi na kacigi i završava paunovim repom.
17 Elogia S. Norberti Icone 22, in scuto ovali (quod aliis quoque usurpatum, haud scio an ex veteri rei tesserariæ norma) fascias binas exhibent, scutique coronidem unionibus in summo ambitu confertam, quæ Comitum est propria. Serarius noster scutum argenteum duplici prasina fascia distinctum sculpi curavit; galeam quinques clathratam; inque apice brachia duo sursum elata, manibus protensis, typis scutariis manicata, interque ea globulum galeæ insidentem ac pavonina cauda fastigiatum.
§ V. Sjedište grofovije.
§ V. Comitatus sedes.
Cappenberg, glavno sjedište grofova, u Vestfaliji, u biskupiji Münster, udaljen je gotovo milju od grada Lünen, smještenoga na rijeci Lippe. Mjesto je uzvišeno, utvrđeno i ljupko; Serarije u Bilješkama 2 kaže da je to najglasovitija utvrda po cijeloj Vestfaliji; bl. Herman od Scheide, suvremenik bl. Gotfrida, niže kaže da je vrlo velika ugleda i znamenitosti; u životopisu br. 23 stoji da je smješteno na znamenitu mjestu te u posve zdravu i ugodnu položaju; pod br. 3 stoji kakvo su doista prvi graditelji utvrda običavali birati na selu, a u preljubazno napisanom pismu opisuje ga BERNARD VON MALLINCKRODT: Nekoć je, kaže, u kraju Cappenberga bio slavan lov, na koji i danas potiče duh mjesta, jer prostrana šuma sa svih strana okružuje samostan, a s južne se strane pogled pruža nadaleko prema grofoviji Mark, na vestfalska brda, polja, sela i vrlo mnoge gradove: Dortmund, Kamen, Unnu, Hamm, Lünen itd. Uz granice šume, ondje gdje gleda prema metropoli Münsteru, prostire se zajednička pašnjačka ravnica duga dva sata hoda, u puku zvana Die Magheide, koja se u djelu Speculum Saxonicum navodi među glavnim kraljevskim lovištima, to jest područjima zemalja i šuma te lovačkim poljima, u puku zvanima Wildtbahn. Osim toga, da je ondje stajala zemaljska utvrda, svjedoči kako ratna oprema Fridrika od Arnsberga dok je pripremao opsadu, u životopisu br. 20, tako i uzvišeniji položaj koji se od davnine običavao birati za utvrde; takve vrste, smještene na rijetkim i slabo uzdignutim brdima na području Münstera, nalazim još drugu ili treću: Stromberg, nekoć carsku grofoviju (Burggraviatum), i Horstmar, koje je bilo moćno vlastelinstvo. Četvrtom brdskom utvrdom može im se pribrojiti Huneburg, o kojemu u § 6. Za vrijeme Karla Velikoga Egbert, grof Saske s ove strane Wesera, stanovao je na istoj obali rijeke Lippe koja ondje protječe, ili, kako Uffing kaže u životopisu njegove supruge sv. Ide 4. rujna kod Surija, u pokrajini Dreni; to ime (upotrijebljeno i u Franačkim ljetopisima) još uvijek nosi onaj predio münsterske Crkve na desnoj obali Lippe, od Cappenberga smještenoga na njezinim granicama sve do grada Lippe, nekoć sjedišta Bruktera. U Herzfeldu, selu koje se nadvija nad Lippe, isti je Egbert, grof Vestfalije, sagradio baziliku i obdario je obližnjim posjedima, a u njoj je njemu i njegovoj supruzi, koja je ondje običavala boraviti, postavljen nadgrobni spomenik. Vjeruje se da je obližnji Hovestadt bio Egbertov dvor, a Eckelburg selo s utvrdom, takoreći Egbertov grad (Burgus). Niti je Soest udaljen više od pola sata, slavan već od doba kralja Dagoberta i sv. Kuniberta.
Cappenberga, princeps Comitum sedes, in Westphalia, diæcesis Monasteriensis, a Luna ad Lupiam flumen sito oppido milliari ferme distat. Locus excelsus est, munitus et amœnus; ait Serarius Notat. 2, Castrum per totam Westphaliam opinatissimum; B. Hermannus de Scheida B. Godefrido æqualis infra; permagnæ honestatis ac spectabilitatis; vita numer. 23, positum loco spectabili, situque admodum salubri et delectabili; numer. 3, qualem sane primos arcium conditores ruri elegisse constat, et scriptis humanissime litteris describit BERNARDUS A MALLINCKROTT: Celebris, inquit, olim in Cappenbergæ tractu venatio, quam loci genius adhuc suadet, saltu spatioso undique coenobium ambiente, prospectusque plaga meridionali Marchiæ Comitatum versus, procul patente, in montes Westphalicos, agros, pagos, oppida complura, Tremoniam, Camenam, Unnam, Hammonem, Lunam etc. Ad saltus confinia, qua metropolim Monasterium respicit, adjacet planicies compascua duarum horarum longitudine, vulgo Die magheide: quæ in Speculo Saxonico inter præcipua regalia banna, id est districtus terrarum silvarumque et venatorum campos, vulgo Wildtbahn, refertur. Præterea isthic patriæ munimentum stetisse indicio est tum apparatus bellicus Friderici Arnsbergensis obsidionem molientis, in vita numer. 20, tum situs excelsior antiquitus munimentis eligi solitus; cujus generis in Monasteriensi ditione raris montibus, iisque parum editis insessæ, alterum tertiumve reperio; Strombergam, olim Burggraviatum Imperii, et Horstmariam, quæ potens dynastia fuit. Quartum illis montanum castrum accenseri potest Huneburgum, de quo § 6. Sub Magno Carolo Egbertus Saxoniæ cis Visurgim Comes habitavit in eadem praeterlabentis Lupiæ ora, seu, ut Uffingus in vita ejus conjugis S. Idæ 4 Sept. apud Surium, in provincia Dreni; quod nomen (etiam Francorum Annalibus usurpatum) adhuc obtinet tractus ille Monasteriensis Ecclesiæ, ad dexteram Lupiæ ripam a Cappenberga in finibus ejus sita, oppidum Lupiam usque, olim Bructerorum sedes. Hertveldiæ, vico Lupiæ imminente, basilica ab eodem Egberto Comite Westphaliæ constructa fuit, vicinisque ejus prædiis dotata, inque ea ipsi et uxori, isthic considere solitæ, monumentum sepulchrale locatum. Hovestadt adjacens Egberti curia fuisse creditur; et Eckelburg vicus cum arce, quasi Egberti Burgus. Neque Susatum amplius dimidia hora abest, jam ab Dagoberti Regis et S. Cuniberti ævo celebre.
19 Gotovo jednaku starinu Cappenberga odaje prolog kraćega životopisa: U vrijeme bl. Ludgera, prvoga biskupa Münstera, i kralja Karla Velikoga brdo Cappenberg uvijek je bilo nastanjeno. Nije ni nevjerojatno da se već tada ubrajalo među utvrde (Firmitates), odnosno čvršća mjesta pokrajine, koja su stanovnici pokrajine, kao i gradove, osim preostalih prebivališta na selu (nemalo ih se nabraja u Djelima sv. Evalda, Sviberta, Ludgera te u starim darovnicama), predali Karlu kao pobjedniku kod Bocholta, među kojima svakako valja brojiti i sam Cappenberg. Duži životopis u pogl. 13 predaje da su i tada stari posjednici te utvrde vukli podrijetlo od kćeri sestre istoga Karla. Štoviše, da su u to vrijeme to brdo i šumu nastavali vlastiti knezovi Vestfalaca ili namjesnici Widukinda odnosno Karla, te da su je posjećivali sljedbenici zajedno s pripadajućim kraljevskim lovištem ili lovačkim poljem, osim pogodnosti položaja i vrsnoće vrlo plodnoga tla s one strane rijeke, uvjerava nas ratni i miroljubivi pohod Franaka Dagoberta, Martela, Pipina i Karlomana, koji se prijašnjih godina češće ponavljao ovim putem u Friziju i Sasku. Niti je Karlo Veliki rijetko prolazio onuda, prešavši Rajnu kod Lippe, što se na raznim mjestima potvrđuje kod du Chesnea u 1. svesku djela Historia Francica. Ljetopisi iz Tiliusova rukopisa: Godine 780. bila je sinoda kod Dürena; i odatle stazama (to jest putovima, kako Fest kaže pod riječju actus, a Varon u 4. knjizi De Lingua Latina: Actus je put u poljima koji se utire gonjenjem stoke, kao putovi kojima su vozili) u krajeve Saske prema Lippehamu; i Sasi su se htjeli oduprijeti na mjestu koje se zove Bocholt, ali nisu mogli, nego su bježeći ostavili sve svoje gradove, a Franci su, pošto im se otvorio put, ušli u Vestfaliju i sve pokorili. Drugi ljetopisi iz Loiselova rukopisa: God. 779. put je bio stazama u krajeve Saske prema Lippiahamu. Prelazi se rijeka Rajna, i Sasi su se htjeli oduprijeti na mjestu koje se zove Bocholt, ali uz pomoć Gospodnju nisu nadvladali, nego su bježeći odatle ostavili sve svoje utvrde, i Francima se otvorio put, te su ušavši u Vestfaliju sve ih pokorili. Ponovno ljetopisi iz Tiliusova rukopisa: God. 785. gospodin kralj prešao je kod Lippiahama i ušao u Sasku, te poslao svoga sina protiv Vestfalaca. Einhard u Ljetopisima o istom pohodu kaže: God. 784. s vojskom je prešao Rajnu na mjestu koje se zove Lippeheim. Ovdje i drugdje, kao što za potonje mjesto postoji različito čitanje Buoholz, Bouholtz, Bolhoz, Botolz, Bozols, Boucholt, tako i za prvo: Lippia, Lippeam, Lippiam, Lippiham, Lippiaham, Lipihaam, to jest u poznatijem narječju, kao kod Einharda, Lippeheim. Oboje označava Werner u djelu De laudibus Westphaliæ, knj. 2, pogl. 3: Godine 779., prevevši vojsku na mjestu koje se zove Lippekant blizu Wesela, nasuprot tomu Sasi su podigli tabor blizu Bocholta, želeći spriječiti kralja. Naime, kao što su Ruhrort, Angerort, IJsseloort ušće i kraj rijeka Ruhr, Anger i IJssel, tako se sam rub i s obje strane pripadajuća obala rijeke Lippe ondje gdje se ulijeva u Rajnu naziva kut ili kraj Lippe, odnosno na narodnom jeziku Lippekant, kao što se drugdje predio uz Meuse naziva die Maeskant. Grof od Neuenahra u djelu Commentaria de Gallia Belgica kaže: Kod zidina Wesela Lippe se spaja s Rajnom. Doznao sam da se to u vrijeme Karla Velikoga nazivalo Luppiæmunda, kao što se također nazivaju Angermünde i Roermond, jer su Germani na taj način običavali nazivati ušće, kao usta, ždrijelo ili rub rijeke koja istječe. Osim toga Karlo, prešavši Rajnu kod granica i ušća Lippe, čas u miru i ratu napreduje prema izvorima iste rijeke i Padera kroz između smješteno polje Cappenberga, čas u Dortmundu postavlja sjedište kraljevskoga dvora ili opskrbe, kako se kaže u 4. svesku djela Theatrum Urbium, čas osvaja i ponovno zadobiva obližnji Syburg, čas zimuje u Eresburgu sa suprugom i kćerima itd.
19 Supparem Cappenbergæ antiquitatem prodit brevioris vitæ prologus: Temporibus B. Ludgeri primi Episcopi Monasteriensis et Caroli Magni Regis inhabitabatur semper mons Cappenberg. Nec abhorret jam tum fuisse recensitum inter Firmitates, seu loca provinciæ firmiora, quæ uti et civitates, praeter domicilia ruri reliqua (recensentur non pauca in Actis SS. Ewaldorum, Swiberti, Ludgeri, ac veterum donationum litteris) provinciales Carolo ad Bocholdiam victori cessere, in quibus saltem ipsa Cappenberga est numeranda. Cujus etiamtum arcis antiquos possessores ab ejusdem Caroli sororis filia ortum traxisse tradit vita longiorc. 13. Quin id temporis montem istum saltumque a propriis Westphalorum Regulis, aut Widekindi Carolive Præfectis, habitatum; et asseclis frequentatum cum adhærente banno regio, seu venatorum campo, praeter varam situs, solique ultra flumen fertilissimi præstantiam, persuadet Francorum Dagoberti, Martelli, Pipini, Carolomanni, hac in Frisiam Saxoniamque prioribus annis sæpius iterata belli ac pacis expeditio. Neque infrequens Carolo Magno istac, Rheno ad Lupiam trajecto, transitus, qui variis locis apud du Chesne tom. 1, Histor. Francicæ astruitur. Annales ex MS. Tilii: Anno DCCLXXX fuit Synodus ad Duriam; et inde per actus, (id est, vias, ut Festus verbo actus. Varr. l. 4 de Ling. Lat. Actus iter in agris, quod agendo teritur, ut viæ qua vehebant) partibus Saxoniæ ad Lippeham; et Saxones voluerunt resistere, in loco qui dicitur Bothslotz, et non potuerunt, sed fugientes reliquerunt omnes civitates eorum, et Franci aperta via introeuntes in Westfaelos, conquisierunt omnes. Alii Annales ex MS. Loiselii: An. 779 iter per actus est partibus Saxoniæ ad Lippiaham. Transitur Rhenus fluvius, et Saxones voluerunt resistere in loco qui dicitur Bohhot, auxiliante Domino non prævaluerunt, sed ab inde fugientes reliquerunt omnes firmitates eorum, et Franci aperta est via, et introeuntes in Westfalaos conquisierunt eos omnes. Iterum Annales ex MS. Tilii: An. 785 Domnus Rex transiti ad Lippiaham et ingressus est Saxoniam, et misit filium suum contra Westphalos. Eginhartus in Annal. de eadem expeditione ait: An. 784, cum exercitu in loco, qui Lippeheim vocatur, Rhenum trajecit. Hic et alibi, ut posterioris loci varia est lectio Buoholz, Bouholtz, Bolhoz, Botolz, Bozols, Boucholt; ita quoque prioris, Lippia, Lippeam, Lippiam, Lippiham, Lippiaham, Lipihaam, id est notiore dialecto, ut Eginhartus Lippeheim. Utrumque designat Wernerus de laud. Westph. l. 2, c. 3. Anno 779 exercitu traducto in loco qui dicitur Lippekant prope Wesaliam, exadverso Saxones prope Bocholdiam castra posuerunt, volentes impedire Regem. Nimirum ut Roerort, Angerort, Iseloort, Roræ, Angeræ, Isalæ fluviorum, ora et extremum; ita Lupiæ Rheno se committentis ipsa crepido et adjacens utrimque ripa, Lupiæ angulus vel extremitas, seu Lippekant vernacule dicitur, ut alibi Mosæ tractus die Maeskant. Comes Nuenarius Comment. de Gallia Belg. inquit: Wesaliæ ad mœnia Lupia Rheno conjungitur. Hanc Caroli Magni temporibus Luppiæmundam vocatam comperi, quemadmodum Angræmunda, et Ruræmunda quoque dicuntur, nam ostium hoc modo Germani soliti sunt appellare, velut fluminis effluentis os, fauces, labrum. Præter ista Carolus, Rheno apud Lupiæ fines et fauces transmisso, nunc ad ejusdem et Paderæ fontes, per interjectum Cappenbergæ agrum pace belloque progreditur; nunc Tremoniæ sedem regiæ domus vel annonæ collocat, ut to. 4, Theatri Urbium dicitur; nunc Sigeburgum vicinum expugnat, recuperat; nunc Heresburgi hibernat cum uxore ac filiabus, etc.
20 Ako je dakle Cappenberg već u to doba stajao, postaje vjerojatno da je nekoliko stoljeća prije, prije onih dugotrajnih ratova Friza i Sasa protiv Franaka, u početku bio kaštel ili utvrda starih, ili kula i znamenita postaja drevnih Bruktera, koji su narodi držali kraj opasan rijekama Lippe i Ems, kao što je jasno iz Tacitovih Ljetopisa, knj. 1, i Cluverija u djelu Germania; njih su u istom kraju poslije naslijedili Hamavi i Angrivarijci, u doba cara Trajana. To svjedoči i tome se raduje Tacit u djelu De Germanorum moribus: Uz Tenktere nekoć su se susretali Brukteri: sada se pripovijeda da su se Hamavi i Angrivarijci uselili (u njihova sjedišta) (prve godine Trajanova vladanja, god. Kristove 97., koje je godine napisao tu knjigu o Germaniji), pošto su Brukteri bili protjerani i posve istrijebljeni slogom susjednih naroda, bilo iz mržnje prema oholosti, bilo zbog slasti plijena, bilo nekom naklonošću bogova prema nama. Jer nisu nam uskratili ni prizor bitke. Preko 60 tisuća palo ih je ne od rimskoga oružja i kopalja, nego, što je još veličanstvenije, na nasladu i pred očima. Mjesto bitke je nepoznato, ipak blisko nekoj rimskoj posadi, tako da se mogla promatrati. Oni od Bruktera koji su preživjeli toliki pokolj naselili su se na obali Rajne nasuprot Kölnu, kako dokazuje Cluverije u djelu Germania, knj. 3, pogl. 13, iz Nazarijeva Panegirika, a Grgur iz Toursa u knj. 2, pogl. 9, o Arbogastu, vojskovođi cara Teodozija, kaže: Skupivši dakle vojsku, prešao je Rajnu (kod Kölna, kako je prije naveo) te opustošio Bruktere najbliže obali, a također i kraj koji nastanjuju Hamavi. Odatle se zaključuje, i to ne bez razloga, budući da su Hamavi bili susjedi ovim Brukterima, da su oni nakon onoga davnog istrebljenja Bruktera također prešli Lippe i naselili neki dio kraja ili župe; od njih je poteklo ime današnjega grada Kamena ili Caemena, udaljenoga milju od Lippe, kao i na drugoj obali na jednakoj udaljenosti smještenoga brda ili utvrde Hamava, Chamenburg i Chamenberg. Prvo je ime do danas ostalo u cjelovitom obliku; drugo je s vremenom pretrpjelo promjenu jednoga slova kroz različite mijene jezika i govora, tako da se kod nekih naziva Campenberch i Capenburgum, kao niže u § 9, a uobičajenije Capenberg i Capenberga. Niti jedno jedino izbačeno i uporabom izmijenjeno slovo može više smetati nego što se smatra da više slova i slogova drugdje odsječenih smeta da zadrže staro i prvotno značenje, kao Aliso, Elsen; Susatum, Soest; Monasterium, Münster; i stotine drugih. Nadalje, kakvim su stupnjevanjem od Siega i Sigambra (kako se slažu učeni ljudi, Junije u djelu Batavia, Cluverije u djelu Germania, knj. 3, pogl. 8 i 9) izvedeni Siegen i Sigena, grad grofovije Nassau, Siegburg ili Sicamburgum, kako ga naziva Kaerius u duguljastoj karti Rajne na sutoku Ruhra i Lenne, te Siegberg, slavna opatija na rijeci Sieg; posve su slično od Hamava nastali Caemen, Camenburg, Camenberg ili Capenburgum i Capenberga. Stoga, ako ondje prije nije bilo nikakve utvrde ili postaje Bruktera, svakako je poslije bila postaja Hamava, posve prikladna uz rijeku koja je oplakivala ili presijecala njihovo područje; u šumi koja je zauzimala gotovo cijelu pokrajinu; na gotovo jedinom, uzvišenom i središnjem brdu cijeloga kraja, koje pod oči stavlja sam Kamen i daljnja brda Sikambrije, odnosno Vestfalije i Sauerlanda, kraj Dortmunda ili Tremoniju, kako piše u 4. svesku djela Theatrum Urbium, te ostalo u najduljem i najširem protezanju polja i šuma. Na njega duži životopis u pogl. 1 ukazuje ovim riječima: na znamenitu mjestu; a kraći životopis na početku: Capenberch se prema kakvoći svoga položaja tumači kao brdo promatranja: kao od Gapen i Kapen, što je stanovnicima, pa i drevnima, značilo gledati i promatrati, gotovo na način dokoličara. Svidjelo se pak obojici pisaca ciljati na tu etimologiju, koja je u starim stvarima ponajčešće nesigurna.
Rod valjana muža je krepost: ipak je ona, kao što dolazi iz lijepa tijela, tako i iz slavna rodoslovlja ugodnija. Taj ures Gotfridu pripisuje pisac životopisa u pogl. 13: Predaje se da su stari posjednici utvrde Cappenberg potekli iz roda Karla Velikoga i kralja Widukinda preko Imeze, koja počiva u Xantenu (jer je, kako kažu, Karlo dao kćer svoje sestre, kao zalog mira, za ženu Widukindovu sinu, i od čijih smo potomaka dobili dvor Wifde). Znam da se kolijevke slavnih ljudi često ukrašavaju znamenjima starih careva i kraljeva, a osobito u saskim rodoslovljima znamenjima Karolinovića i Widukindovića, kako bi obitelji koje se rađaju, umotane u te priče kao u povoje, već pri prvom postanku izgledale uzvišenije. Ipak, tim dokazom, kao oružjem pripravljenim za rušenje drevnoga plemstva, posvuda se po volji rugati veličanstvenu podrijetlu, kada ih osim nesigurna straha onoga tko nagađa ne pobija nikakav razlog, svojstveno je čovjeku koji, da najblaže kažem, nimalo ozbiljno ne važe važnost vjerojatnih stvari. Stoga Imezu, nećakinju Karla Velikoga po sestri, premda je dosad slabo poznata iz pisaca, ipak ne valja zbog toga nepromišljeno odbaciti, budući da se njezina obitelj već 500 godina potvrđuje vlastitim imenom, pouzdanim mjestom muževljeva ukopa i sigurnim posjedima potomaka, poznatima iz dugoga tijeka vremena i svjedočanstva predaka.
20 Quod si eo jam ævo Cappenberga stetit, fit verisimile prius seculis aliquot, ante illa Frisiorum Saxonumque contra Francos diuturna bella, initio castellum fuisse veterumve Burgum, aut turrim, et stationem insignem priscorum Bructerorum, qui populi regionem Lupia Amisiaque fluviis præcinctam obtinuerunt, ut clarum est ex Tacito Annal. 1, Cluverio in Germania; quibus eadem regione post Chamavi et Angrivarii successere, Trajani Imp. ævo. Quod testatur et lætatur Tacitus de Germanorum moribus: Juxta Tencteros Bructeri olim occurrebant: nunc Chamavos et Angrivarios immigrasse (in eorum sedes) narratur (primo anno principatus Trajani an. Christi 97, quo anno de Germania istum librum conscripsit) Tacitus pulsis Bructeris ac penitus excisis vicinarum consensu nationum, seu superbiæ odio, seu prædæ dulcedine, seu favore quodam erga nos Deorum. Nam ne spectaculo quidem prælii invidere. Super lx millia non armis telisque Romanis, sed, quod magnificentius est, oblectationi oculisque ceciderunt. Prælii locus incertus, vicinus tamen alicui præsidio Romanorum, ut spectari potuerit. Qui tantæ cladi superfuere de Bructeris, Rheni ripam Agrippinæ appositam insedere ut Cluverius demonstrat Germ. l. 3, c. 13, ex Nazarii Panegyr. et Gregorius Turonensis l. 2, c. 9, de Arbogaste Theodosii Imperatoris Duce, inquit: Collecto ergo exercitu, transgressus Rhenum, (Agrippinæ Coloniæ, ut præmiserat) Bructeros ripæ proximos; pagum etiam quem Chamavi incolunt depopulatus est. Hinc conficitur, nec ab re, hisce Bructeris quia confines Chamavi, eos ab illo vetere Bructerorum excidio, Lupiam quoque transgressos, aliquam regionis partem, sive pagum insedisse; a quibus hodierni oppidi Camene, seu Caemen, milliari a Lupia distantis, velut altera ripa xquali spatio semoti montis aut burgi Chamavorum, Chamenburg et Chamenberg, nomen profluxerit. Primum integra voce permansit hactenus; alterum cum ætate unius litteræ mutationem per varium linguæ sermonisque flexum subiit, ut Campenberch, et Capenburgum nonnullis, ut infra § 9, Capenberg, et Capenberga usitatius appelletur. Neque litterula unica extrita et usu variata magis obstare potest, quam plures et litteræ et syllabæ alibi recisæ obstare censeantur, quo minus veterem primamque significationem retineant, ut Aliso, Elsen; Susatum, So est; Monasterium, Munster; et alia sexcenta. Porro quali gradatione a Siga et Sigambris (ut eruditi consentiunt, Junius in Batavia, Cluverius in Germ. l. 3, c. 8, 9) derivata sunt, Sigen, et Sigena Comitatus Nassovii oppidum, Sigeburgum, seu Sicamburgum, ut vocat Kærius in oblonga Rheni Tub. ad Roræ et Lenæ confluvium; Sigeberga illustris ad amnem Sigam Abbatia; simili prorsus a Chamavis Caemen, Camenburg, Camenberg, seu Capenburgum, Capenberga sunt propagata. Itaque si prius Bructerorum nullus illic burgus aut statio, certe Chamavorum fuit posterius, omnino opportuna ad fluvium, ditionem eorum lambentem aut interlabentem; in silva omnem fere provinciam obtinente; in monte totius regionis fere unico excelsoque et medio, ipsam Camenam, et ulteriora montium Sicambriæ, seu Westphaliæ et Surlandiæ; pagum Tortmannorum, sive Tremoniam, ut to. 4 Theatri Urb. ceteraque camporum et silvarum longissimo et latissimo ductu sub oculos subjiciente. Quem vita longiorc. 1, indicat istis verbis, loco spectabili; et vita brevior initio: Capenberch a situs sui qualitate, mons speculationis interp retatur interpretatur: quasi ex Gapen, et Kapen, quod accolis, etiam priscis, fuit spectare, et speculari, fere otiosorum more. Placuit vero ista ad etymologiam, in retustis plerumque incertam, utrique scriptori alludere.
Probati viri genus est virtus: tamen illa ut veniens e corpore pulchro, ita et claro stemmate gratior est. Hoc decus Godefrido vitæ scriptor cap. 13, tribuit: Anti-qui possessores Cappenbergensis castri, de Magni Caroli et Widekindi Regis progenie per Imezam, quæ Xanctis quiescit, (quia, ut aiunt, sororis suæ filiam Carolus, tamquam pacis obsidem, Widekindi filio dedit uxorem, et a cujus posteris curtem Wifde obtinemus) descendisse traduntur. Scio illustrium cunabula frequenter veterum Imperatorum, Regum, ac in primis in Saxonicis Genealogiis Carolinorum et Witikindeorum insignibus prætexi, ut iis nacentes familiæ fabulis, ceu fasciis, involutæ, grandiores primo ortu appareant. Tamen eo argumento, velut comparato ad vetustam nobilitatem subruendam telo, passim magnificis natalibus pro libitu illudere, cum præter incertum præsumentis metum, ratio illos nulla confutat, hominis est, ut levissime dicam, rerum probabilium momenta haud serio expendentis. Quare Imeza Caroli Magni ex sorore neptis, etsi hactenus parum ex scriptoribus nota, haud tamen ideo temere explodenda; cum ejus familia jam ab annis 500, proprio nomine, maritique certo sepulturæ loco, certis posterorum fundis, ex longa temporum et majorum attestatione cognitis, confirmetur.
22 Sličnim dokazivanjem služi se Brower u djelu Annales Trevirenses, knj. 8, god. 809., ne samo u potvrđivanju Ade, nego i Oficije. Adu su iz tame već prije izveli Lazius i Brusch, navevši i nadgrobni natpis: ADA SLUŽBENICA KRISTOVA, SESTRA KARLA VELIKOGA; jasnije ju je pak obranio kako isti Brower u Ljetopisima, tako i Zillesius u obrani samostana sv. Maksimina. Oficiju ili Eficiju Brower je izvukao iz rukopisnih kodeksa iz Rettela, za koju postoji postojana i tijekom vremena prenošena predaja da je temelje nekadašnjega benediktinskog, a poslije kartuzijanskog samostana između Triera i Thionvillea dovela do vrha, da je pokopana u oratoriju sv. Stjepana te da je crkvu posvetio papa Lav bl. papi Sikstu. Nadalje, Fauchet u djelu Antiquités et Magistrats de France i blizanci Sainte-Marthe u djelu Historia Genealogica Franciæ, sv. 1, knj. 3, pogl. 3, nabrajaju tri sestre Karla Velikoga od majke Berte: Rothaidu i Adelhaidu, umrle u nježnoj dobi i pokopane u Metzu, te Gizelu (drugima Itisbergu), opaticu, ženu sveta života, koju je od smrti majke isti brat Karlo štovao kao drugu majku, kako će se reći uz njezin životopis 21. svibnja, a predaje i isti Brusch u samostanu Kempten; ondje dodaje više kćeri iste Berte od Pipina: Adu, službenicu Kristovu, Bertu, majku hrabroga vojvode Rolanda, i Simforijanu, suprugu vojvode Amberta, plodnu slavnim potomstvom. Lazius u djelu De migratione Gentium, knj. 3, u popisu Karolinovića tvrdi da su sve one (osim Adelhaide, koje se ne spominje) kćeri kralja Pipina, koji je bio otac Karlu Velikom, od druge žene Leutburge, koju Brusch priznaje doduše ne njihovom majkom, ali zakonitom Pipinovom suprugom, i naziva je Leutburgom ili Talatinom, saskom ženom. No obojica se varaju, jer je prva i jedina Pipinova supruga bila Berta, koja je nadživjela muža, preminuloga 24. rujna god. 768., sve do mjeseca srpnja god. 783. Fauchet i braća Sainte-Marthe smatraju da su te kćeri rođene od priležnice, ako su uopće doista bile Pipinove kćeri. Ali da su postojale, barem one dvije koje je na svjetlo iznio Brower, nimalo ne dvojim. Za Simforijanu također, kao i za Bertu, svjedoče njihova djeca i potomci, koje ne odbacuju ni ugledni genealozi. Obje pak one neudane, zajedno s prve tri od Berte, proslavile su za života prebivalištima, a nakon smrti grobovima rijeku Moselle između Metza i Triera, te su na njezinoj obali i obali Rajne posjedovale određene posjede od oca Karla, poslije dodijeljene različitim crkvama. Spomenici crkve sv. Kastora svjedoče da su i u Koblenzu postojale kuće i posjedi njihove nećakinje od Ljudevita Pobožnoga, bl. Rice, također nepoznate piscima, gdje je pokopana i sjaji čudesima i štovanjem pobožnika. Stoga je nepravedno, da ne kažem svetogrdno, sve njih izbacivati iz rodnih sjedišta, posjeda, grobova i isprava samo tim dokazom što ih izostavljaju povjesničari, koji nabrajaju gotovo samo sinove. I budući da su kćeri franačkih kraljeva, bilo vlastitom sklonošću bilo vodstvom roditelja, boravile ponajprije u Ripuariji uz Rajnu i Moselle, manje se treba čuditi što je Imeza bila udana s one strane Rajne i pokopana uz nju u Xantenu.
22 Pari argumentatione Brawerus utitur Annal. Trevirens. lib. 8, an. 809, non in Ada modo asserenda, sed et Officia. Adam e tenebris jam ante Lazius Bruschiusque eduxerant, prolata etiam sepulchri epigraphe, ADA ANCILLA CHRISTI, SOROR CAROLI MAGNI: clarius vero tum idem Brawerus in Annalibus, tum in Maximiniani cænobii defensione eam Zillesius vindicavit. Officiam, sive Efficiam ex MSS. Rutilensium codicibus Brawerus eruit, quam monasterii olim Benedictinorum post Carthusiensium, Treviros inter et Theodonis willam, fundamenta ad fastigium produxisse, ac in oratorio S. Stephani sepultam; ædemque a Leone Papa B. Xysto Papæ consecratam constans est et temporum serie propagata tradito. Porro Fauchetus in Antiquit. et Magistrat. Franciæ; et gemini Sammarthani in historia Genealogica Franciæ to. 1, l. 3, c. 3, recensent Caroli Magni sororos tres ex matre Bertha, Rothaidem, Adelheidem, tenella ætate extinctas, Metique sepultas; Giselam (aliis Itisbergam) Abbatissam, sanctæ conversationis feminam, quam a morte matris velut alteram matrem coluit idem frater Carolus, ut ad illius vitam 21 Maii dicetur, et tradit idem Bruschius iu monasterio Campidona; ubi plures adjungit ejusdem Berthæ ex Pipino filias, Adam ancillam Christi, Bertham Rolandi strenui Ducis matrem, Symphorianam Amberti Ducis conjugem, illustri prole secundam. Has omnes asserit Lazius de migrat. Gent. l. 3, in catalogo Carolingorum, (præter Adelheidem, cujus non meminit) Regis Pipini, qui Magno Carolo parens fuit, esse filias ex altera uxore Leutburgi, quam, non quidem harum parentem, legitimam tamen Pipini uxorem agnoscit Bruschius, et Leutburgim, vel Talatinam vocat, feminam Saxonicam. Ast ambo hallucinantur, cum prima et unica fuerit uxor Pipino Bertha, marito an. 768, 24 Septemb. defuncto, ad mensem Julium an. 783, superstes. Fauchetus et Sammarthani filias illas ex concubina susceptas volunt, si tamen vere Pipini filiæ fuerunt. At fuisse, duas saltem illas a Browero in lucem assertas, haudquaquam ambigo. Pro Symphoriana item, et Bertha, stant sui singulis liberi posterique, non improbati a Genealogis etiam præstantibus. Ambæ vero illæ innuptæ, cum primis tribus ex Bertha, Mosellam, inter Metim ac Treviros, vixve domiciliis, mortuæ sepulchris illustrarunt, atque ad ejus Rhenique margininem certos a parente Carolo fundos possederunt, Ecclesiis diversis postmodum consignatos. Harum quoque neptis ex Ludovico Pio, B. Ritzæ, item scriptoribus incognitæ, ad Confluentiam domos ac fundos exitisse testantur Ecclesiæ S. Castoris monumenta, ubi sepulta miraculis et cultu piorum claret. Proinde has omnes eo tantum argumento, quod ab Historicis, solos fere filios recensentibus, omittantur, natalium sedibus, fundis, tumulis, codicillis exturbare, iniquum est, ne dicam sacrilegum. Et cum filiæ Regum Francorum, vel suo vel parentum genio ductuque, ad Rheni et Mosellæ Ripuariam præcipue degerint, minus videri mirum debet Imezam nuptui traditam ultra Rhenum, juxtaque eum Xanctis esse sepultam.
23 Uostalom, nije jasno je li ta ista Imeza potekla od neke od već spomenutih Karlovih sestara, ili od neke druge krvne rođakinje ili čak samo svojte, koje se češće časte sestrinskim imenom. Braća Sainte-Marthe navode da pisac rodoslovlja Huga Capeta (Pontus, kako smatram, de Tyard, slavan po spisima, biskup Chalona) predaje da je Berta, kći Karlomana, kralja Soissonsa i Germanije, od strica Karla Velikoga dana u brak kralju ili vojvodi Sasa Widukindu nakon sklopljena mira i primljene Kristove vjere. To ipak drugdje još nisam zapazio; niti se itko spominje Karlomanove kćeri, nego samo sinova, kako povjesničari običavaju: a Paulus Aemilius u djelu o Karlu Velikom kaže da su oni zajedno s majkom Bertom, nakon zauzeća Verone, još kao dječaci odvedeni u Franačku. Čini se da šutnja povjesničara o ostatku njihova života dokazuje da nisu umrli mnogo stariji. Inače ništa ne smeta različitost imena Berte i Imeze, budući da se ona u rodoslovljima jedva uzima u obzir ako postoji slaganje u stvarima; a ono se donekle pokazuje po tome što je staro i često da bratovu ženu drugi brat naziva sestrom.
23 Ceterum eadem Imeza num jam dictarum aliqua Caroli sororum, an alia consanguinea vel etiam affini tantum, quæ sororio nomine sæpius honorantur, orta sit, non liquet. Referunt Sammarthani genealogiæ Hugonis Capeti scriptorem (Pontum, ut arbitror, Thiardæum, scriptis clarum, Cabilonensem Episcopum) tradere, Bertam Carolomanni Suessionum et Germaniæ Regis filiam, a patrio Carolo Magno, Regi aut Duci Saxonum Widekindo post initam concordiam, fidemque Christi susceptam, in conjugium datam. Id tamen a me alibi necdium observatum; nec ullus filiæ Carolomanni, sed tantum filiorum, ut historici solent, meminit: cosque una cum Berta matre, Verona capta, in Franciam deductos adhac adolescentulos ait Paulus Emilius in Carolo Magno. Nec multo grandiores obiisse, videtur probare reliquæ ætatis in historicis silentium. Nihil alioquin obstat Berthæ et Imezæ nominum diversitas, cum ca in Genealogicis vix æstimetur, si rerum sit consensio; quæ aliqua apparet, eo quod vetus sit et frequens uxorem fratris ab altero fratre sororem dici.
24 Bilo dakle da je Berta bila Karlova šogorica, bilo Imeza kći njegove sestre, on ju je dao velikomu i starijemu, poslije svetomu, Widukindu samo kao zalog mira, ali za ženu njegovu sinu, kao vršnjaku po mladenačkoj dobi. No kojemu od sinova? Zar Wigbertu, starijemu po rođenju i baštiniku u Vestfaliji? Ili Widukindu Mlađemu, gospodaru područja između Saale i Labe, kako smatraju genealozi Lazius, Krantz, Emmius i Bertius u djelu Germania, knj. 2, pogl. 11? Za prvoga govori Cappenberg, dio Vestfalije, poslije odvojen od njegove prostranije očevine. Ali kod istih svaki ima svoju suprugu: Wigbert kćer frizijskoga kralja Radboda, Sinicillu ili Smicillu, a Widukind Niladu ili Inladu, te svoju djecu od njih. Možda je, nakon što je poslije više godina bio okončan Saski rat, kojemu je vođa i začetnik bio Widukind, bez ikakve sumnje već zrele dobi i iznimne snage, umrla žena jednoga ili drugoga sina, tako da je za drugu uzeo Imezu. Kako god bilo, taj brak potvrđuje činjenica da je otprilike u isto vrijeme, u istom kraju uz Lippe, moćan i slavan muž grof Egbert, najdraži Karlu Velikom, uz njegovu naklonost i posredovanje, iz same Galije uzeo za ženu sv. Idu, kćer grofa najvišega roda i kraljevske naravi, te se s njome, postavljen od istoga Karla za upravitelja Vestfalije, nastanio uz Lippe, kako ćemo reći 4. rujna. Zašto ne bi Karlo dao svoju nećakinju za ženu i najmoćnijemu vojvodi Angrije i Vestfalije? Osobito jer za blago pridruživanje Bogu i franačkom narodu duhova tih vojvoda i njihovih sunarodnjaka, nesigurnih i oporih prema miru i Kristovoj vjeri, ništa nije bilo prikladnije ni saveznicima ugodnije?
24 Sive ergo Bertha fuerit Caroli fratria, sive Imeza sororis filia; eam ipse magno et seniori, post sancto, Widekindo, pacis tantum obsidem; sed uxorem ejus filio, ut ætate juvenili supparem, dedit. Ast utri filiorum? an Wigberto natu majori ac heredi in Westphalia? an Widekindo juniori, domino ditionis Salam inter et Albim, ut volunt Genealogi, Lazius, Grantzius, Emmius, Bertius in Germ. l. 2, cap. 11? De primo suadet Cappenberga, Westphaliæ pars, et ab illius patrimonio ampliore post decisa. Verum utrique sua conjux apud eosdem: Wigberto filia Rabbodi Regis Frisiorum Sinicilla, vel Smicilla, Widikindo Nilada, vel Inlada, suique ex illis liberi. Forte bello Saxonico, cujus dux fere et auctor Widekindus, dubio procul ætate jam maturus ac præstans robore, post annos plures composito, alterutrius filii uxor obierat, ut secundam duceret Imezam. Utut sit, illud conjugium confirmat, quod circa idem tempus, eodem Lapiæ tractu, vir potens et illustris Egbertus Comes Carolo Magno gratissimus, eoque favente et agente, ex ipsa Gallia Comitis summo loco nati filiam regali indole uxorem S. Idam acceperit, et cum ca Westphaliæ ab eodem Carolo præfectus ad Lapiam consederit, ut 4 Septembris dicemus. Quidni et Carolus neptem suam potentissimo Angariæ ac Westphaliæ Duci nuptum dederit? præsertim cum Ducum istorum ac popularium animis in pacem Christique fidem incertis et asperis, suaviter Deo ac Francorum genti adjungendis, nihil fuerit opportunius partibusque federatis jucundius?
23 Odatle su potekli prvi posjednici Cappenberga, i to ne samo jednim potomstvom i lozom, budući da niže Oton, biskup Münstera, grof od Bentheima, kaže da potječe iz krvne loze grofova od Cappenberga i naziva ih našim krvnim srodnicima. Pisac životopisa također kaže: Čija se izvrsna velikodušnost i danas u mnogima ističe. Odatle nužno uvodimo jednoga grofa Hermana, zajedno s njegovom najpobožnijom suprugom Gerbergom od Huneburga, osobitoga štovatelja Boga. Taj jedan od mnogih, čestit među rijetkima, slavan po čudesima za života, jest Herman, djed bl. Gotfrida, o kojemu u životopisu, pogl. 1.
23 Hinc primi Capenbergæ possessores nati; et non una tantum sobole serieque: cum infra Otto Episcopus Monasteriensis, Comes de Benthem, dicat se de Cappenbergensium Comitum consanguinitatis linea descendere, eosque consanguineos nostros appellet. Vitæ quoque Scriptor ait: Quorum hodieque in multis excellens claret magnanimitas. Unum hinc Hermannum Comitem, una cum devotissima ejus conjuge Gerberge de Huneburg, Dei cultorem præcipuum necessario inducimus. Unus hic ex multis, probus in paucis, miraculis clarus in vivis Hermannus, avus B. Godefridi, de quo in vita cap. 1.
26 Baka po ocu bila je Gerberga od Huneburga. Povelja Ljudevita Pobožnoga kod Crusija u djelu Annales Suevici, dio 2, knj. 1, pogl. 12, i u djelu Vindiciæ Ecclesiæ Wirtenbergiæ, svjedoči da je utvrda Huneburg, na drugoj milji od Schwäbisch Halla, srušena po nalogu istoga cara i pripala u gradnju crkve samostana u Murrhardtu koji je on sam utemeljio, te da je među ostalim dobrima darovano 30 ministerijala, a poslije: Imena pak ministerijala iz utvrde Hunneburg, zatim: Kao i druge hrabre vitezove te utvrde, Diethana, Waldmaru, Tila i Widukinda. Nije sigurno je li Gerberga potekla od tih ministerijala ili vitezova, uglednijih po stupnju plemstva, ili od grofova od Honburga i Hohenburga koji se slave u istim Vindiciæ, u Hundtovoj Metropolis i drugdje. Drugo se može činiti vjerojatnijim iz potvrde utemeljenja samostana u Alpirsbachu reda sv. Benedikta, koju je izdao Henrik V. u Strasbourgu god. 1123., gdje se među više grofova u sredini navodi Folmar, grof od Huneburga, koji je po dobi bio nešto mlađi od naše Gerberge, a suvremenik bl. Gotfrida. Svakako su ostali koji se u istoj ispravi navode kao svjedoci grofovi i vojvode Alzasa i susjednih područja, tako da se može naslutiti da su i Folmar i Gerberga potekli iz istoga kraja.
26 Avia paterna fuit Gerbergis de Huneburg. Litteræ Ludovici Pii apud Crusium in Annal. Suevicis p. 2, l. 1, cap. 12, et in Vindiciis Eccles. Wirtenbergiæ, bergiæ, testantur arcem Huneburgum, altero ab Hala Suevorum milliari, ejusdem Imperatoris jussu destructam, in fabricam ecclesiæ cænobii Murrhartensis ab ipso fundati cessisse, interque ceteras res donatos XXX ministros, et post: Nomina autem ministrorum ex arce Hunneburgo, deinde: Necnon alios strenuos Equites ejus arcis Diethanum, Waldmarum, Tilum, et Widekindum. Ex istis ministerialibus vel Equitibus, nobilitatis gradu præstantioribus, an ex Comitibus de Honburg et Hohenburg in eisdem Vindiciis et Metropoli Hundii, et alibi celebratis, Gerbergis orta sit, incertum. Secundum probabilius videri potest, ex confirmatione fundationis monasterii Alpirsbacensis ord. S. Benedicti facta per Henricum V, Argentinæ an. 1123, ubi inter complures Comites medius adducitur Folmarus Comes de Huneburc, qui Gerberge nostra ætate aliquanto posterior, B. Godefridi æqualis fuit. Reliqui certe, qui in eodem diplomate testes adhibentur, Alsatiæ vicinarumque ditiorum Comites Ducesque: ut conjici queat, et Folmarum, et Gerbergim ex eodem tractu oriundos fuisse.
27 No Hermanu se mogla dovesti supruga iz Huneburga iz same Vestfalije, iz veće blizine. Naime (kako nas je u svojim pismima poučio češće hvaljeni presvijetli muž BERNARD VON MALLINCKRODT), nedaleko od Horstmara, u istom lancu brda ili brežuljaka u kojem je smještena ona utvrda münsterskoga biskupa, u župi Laer, slavnoj od prvina kršćanske vjere (ondje čudom zasađene po sv. Evaldima, kako svjedoči Werner Rolevinck, građanin istoga mjesta, u djelu De Westphaliæ laudibus, knj. 2, pogl. 1, i knj. 3, pogl. 8, i drugi), i danas se vide vrlo jasni tragovi srušene utvrde Huneborg, nekoć po običaju toga stoljeća utvrđene trostrukim kružnim opsegom zidina; ona dijelom kao gospodara priznaje moga šogora Kaspara Valkena, gospodara u Rokelu i Laeru, a to je mjesto danas i već mnogo godina unatrag obraslo bukvama. Niti sumnjam da je ondje u davnini obitelj od Huneburga imala sjedište i odatle povukla prezime. Naš puk smatra da je naziv ostao od Huna koji su se nekoć ondje nastanili (isto i za Huneburg u Švapskoj navodi Crusius). Jesu li bili grofovi ili baruni i koji je bio povod rušenju, ne mogu reći. Niti je u drevna vremena postojalo tako strogo razlikovanje da se često isti na ovom mjestu ne bi nazivali grofovima, a na drugom gospodarima ili vlastelinima. Budući da ipak u cijeloj münsterskoj biskupiji, osim grofova od Cappenberga i burggravija od Stromberga, ne nalazim nikakvih drugih (možda će ipak biti Bentheimi, koje prema običaju toga vremena dijelom valja ubrojiti među grofove, jer je donja grofovija u duhovnim stvarima bila podložna utrechtskom biskupu), a vlastelini od Vechte, Ahausa, Horstmara, Lohna, Ottensteina i Gemena služili su se samo naslovom gospodara, smatrao bih da su i Huneburzi pripadali istom staležu.
27 At propius ex ipsa Westphalia Hermanno adduci conjux Huneburgica potuit. Nam (ut suis nos litteris docuit sæpius laudatus BERNARDUS a MALLINCKROTT. V. Cl.) haud procul Horstmaria, in eodem montium seu collium tractu, quo arx illa Monasteriensis Episcopi sita est, in parochia Laer celebri a primitiis fidei Christianæ (ibi per SS. Ewaldos cum miraculo plantatæ, teste Wernero Rolevinck ejusdem loci cive de Westphaliæ laudibus l. 2, c. 1, et l. 3, c. 8, aliisque) visuntur etiamnum expressissima vestigia destructi castri Huneborg, pro istius seculi more triplici gyrato murorum ambitu quondam muniti; quod ex parte dominum agnoscit sororium meum Gasparem Valken, dominum in Rokel et Laer; isque locus hodie et multis retro annis est fagis obsitus. Nec dubito illic antiquitus familiam de Huneburg sedes habuisse, et cognomen traxisse. Vulgus nostrum opinatur ab Hunnis aliquando isthic considentibus appellationem mansisse: (idem et in Huneburgo Sueviæ refert Crusius.) Comites an Barones fuerint, et quæ occasio destructionis, dicere non habeo. Nec fuit priscis temporibus tam accurata distinctio, quin sæpe iidem hoc loco Comites, alio Domini vel dynastæ appellentur. Quia tamen in diceesi tota Monasteriensi, præter Cappenbergenses Comites et Strombergæ Burggravios, nullos alios reperio; (forte tamen erunt Benthemii, pro usu ejus temporis ex parte inter Comites referendi: inferior enim Comitatus Ultrajectino Episcopo in spiritualibus fuit subditus) et Vechtenses, Alhusenses, Horstmarienses, Lonenses, Ottenstainenses, Gemenses, non nisi titulum Domini usurparunt; putarim etiam ad eamdem classem Huneburgicos pertinere.
28 Hermanu i Gerbergi rodila su se nadalje tri sina: prva dvojica su uhvaćena u zasjedi i poklana, kao u pogl. 13. Jedan od njih bio je Oton, otac presvete opatice Gerberge, o kojoj u pogl. 2. A Gotfrid, njihov brat, poslije je uzeo za ženu Beatricu iz Švapske, koja mu je rodila našega Blaženika. Majka pak Beatricina, Gotfridova baka, grofica od Hohenlohea uz Švapsku, bila je sestra bake Fridrika II., vojvode Švapske. Vidi niže pogl. 13, br. 61. Napokon se sam bl. Gotfrid oženio kćeri najplemenitije kuće Arnsberg. Tako nije čudno što se on s bratom smatrao srodnikom po majci i supruzi kako cara Henrika tako i Fridrika, vojvode Švapske, obojice poteklih iz kraljevske loze Franaka i Švaba, te drugih obitelji najuglednijih po starini i dostojanstvu, i što ga biskup Egbert niže naziva najplemenitijim mužem iz naše zemlje, to jest Vestfalije.
28 Hermanno porro ac Gerbergi tres nati filii: priores duo intercepti insidiis ac trucidati sunt, utc. 13. Eorum alter Otto fuerit, parens Gerbergis Abbatissæ sanctissimæ, de qua cap. 2. At Godefridus horum frater, deinde uxorem duxit Beatricem de Suevia, quæ Beatum nostrum ei peperit. Mater vero Beatricis, avia Godefridi, Comitissa de Hohenloe juxta Sueviam, soror fuit aviæ Friderici II, Sueviæ Ducis. Vide infra cap. 13, num. 61. Beato denique ipsi Godefrido nupta nobilissimæ domus Arnsbergensis filia. Adeo ut mirum non sit eum cum fratre tum Henrico Casari, tum Friderico Sueviæ Duci, utrique ex regia Francorum et Suevorum stirpe oriundo, aliisque antiquitate ac dignitate præstantissimis familiis, per matrem, uxoremque agnatum censeri; et ab Egberto Episcopo infra virum nobilissimum ex terra nostra, seu Westphalia, vocari.
29 Rodoslovlje pak, premda nepotpuno, ipak obilnije prikazuje stari rukopis iz Cappenberga: Piše se da je Karlo Veliki kćer svoje sestre, imenom Imezu, dao u brak sinu kralja Widukinda kao zalog mira; od njih se (nakon više naraštaja) rađa Herman prvi, grof u Cappenbergu, djed utemeljitelja, koji je uzeo Gerbergu iz najplemenitije obitelji Huneborg ili Humberg, od koje je spomenuti grof Herman dobio tri sina, od kojih se najmlađi po rođenju zvao Gotfrid, otac utemeljitelja Gotfrida; dvojicu starijih, čija imena nisu poznata, ubio je Eckerik u šumi Grevenlo. Preživjeli Gotfrid uzeo je ženu iz Švapske, imenom Beatricu, s kojom je rodio sinove Gotfrida i Otona, te dvije kćeri, Beatricu i Gerbergu; ona je ovdje u samostanu djevica, primivši sveti veo, živjela i umrla, a ova je, potajno odvedena, udana za nekoga plemića Wernera od Erperodea. Nadalje, nakon smrti Gotfrida, oca bl. Gotfrida, udovica se udala za Henrika, grofa od Rietberga, brata grofa Fridrika u Arnsbergu. Od nje je grof Henrik dobio jedinu kćer, imenom Eiliku, koja je poslije, združena brakom s Egilmarom, grofom od Oldenburga, rodila braću Henrika, Kristijana i Otona, te Eiliku, majku Šimuna, grofa u Tecklenburgu. Gotfrid pak, utemeljitelj samostana u Cappenbergu, uzeo je kćer Fridrika, grofa u Arnsbergu, imenom Jutu, s kojom nije imao nikakva potomstva. Oton je pak u celibatu stupio u red.
To životopis iscrpno poučava u pogl. 11: 13. siječnja preminuo je Kristu godine Gospodnjega utjelovljenja 1126., a u gotovo XXX. godini svoje dobi. Slaže se manji životopis i Anzelmo iz Gemblouxa u dodatku uz Sigeberta. Ali tu godinu valja shvatiti prema starom obredu Galske Crkve koja godinu počinje od Uskrsa; to je računanje u Münsteru i Cappenbergu bilo na snazi do god. 1310., kada je napokon ukinuto na Kölnskoj sinodi pod nadbiskupom Henrikom, kako predaje Gelenius u životopisu sv. Engelberta. Nije dakle prema suvremenoj rimskoj eri umro godine 1126., kako smatraju Baronije u sv. 12, Mudzaert u djelu Historia Ecclesiastica Belgica, sv. 2, i van der Sterre u životopisu sv. Norberta napisanom na nizozemskom, knj. 3, pogl. 1, nego je bl. Gotfrid preminuo godine 1127.
29 Genealogiam vero, etsi imperfectam, locupletius tamen exhìbet antiquum Capenbergæ MS. Carolus Magnus sororis suæ filiam, Imezam nomine, Widekindi Regis filio, uti pacis obsidem, in matrimonium dedisse scribitur: ex his (post plures generationes) nascitur Hermannus primus, Comes in Capenberg,
Fundatorum avus, qui duxit Gerbergem ex nobilissima familia Huneborg, sive Humberg, ex qua dictus Comes Hermannus suscepit tres filios, quorum natu minimus Godefridus dictus, Godefridi Fundatoris pater; duo majores, quorum nomina non constant, ab Eckerico occisi sunt in silva Grevenlo. De quibus superstes Godefridus uxorem duxit ex Suevia, nomine Beatricem, ex qua genuit Godefridum et Ottonem filios, item filias duas, Beatricem et Gerbergem; illa hic in cænobio Virginum sacro velamine suscepto vixit et mortua fuit: hæc clam abducta nupsit nobili cuidam Wernero de Erperode. Porro defuncto Godefrido B. Godefridi patre, vidua nupsit Henrico Comiti de Rietbeck, fratri Comitis Friderici in Arnsberg. Ex hac Comes Henricus suscepit unicam filiam, nomine Eleicam, quæ postea matrimonio juneta Engelmaro Comiti de Oldenborg, peperit Henricum, Christianum, et Ottonem fratres, et Eleicam matrem Simonis comitis in Teckeburg. Godefridus autem monasterii Capenbergensis fundator duxit filiam Friderici Comitis in Arnsberg, nomine Juttam, ex qua nullam prolem suscepit. Otto autem in cælibatu ordinem ingressus fuit.
Hanc vita explanate docet cap. 11. Idibus Januarii migravit ad Christum anno Dominicæ incarnationis MCXVVI, ætatis autem ferme suæ XXX. Consentit minor vita, atque Anselmus Gemblac. in auctario ad Sigebertum. Verum annus ille accipiendus est veteri Gallicanæ Ecclesiæ ritu annum a Paschate ordientis; qui calculus Monasterii et Cappenbergæ ad an. 1310, viquit, quo demum abrogatus in Synodo Coloniensi sub Henrico Archiepiscopo, ut in S. Engelberti vita tradit Gelenius. Non ergo juxta modernam Romanamque aram, anno 1126, ut Baronius tom. 12, Mudtzardus Histor. Eccles. Belgicæ to. 2, Vander Sterre in vita S. Norberti Belgice scripta lib. 3, cap. 1, sed anno 1127, diem suum obiit B. Godefridus.
31 Budući da je naime prije smrti bio poslan iz Cappenberga s bratom u Prémontré, kako se kaže u pogl. 10, br. 48, a nakon godinu dana pozvan natrag k Norbertu već kao nadbiskupu, br. 49, nije mogao umrijeti na početku god. 1126., 13. siječnja, jer je tek u ljeto te godine Norbert bio izabran za nadbiskupa, kako će malo poslije pokazati sklop životopisa i sama pripovijest o smrti, koja ga je zadesila god. 1134., u srijedu Duhova, 6. lipnja, odnosno, kako ima nadgrobni natpis, iste godine 6. lipnja; a slažu se Anzelmo iz Gemblouxa, Urspergenac, Trithemius u djelu Chronicon Hirsaugiense i Baronije u sv. 12. Iz toga nužno slijedi da je došao izabranomu Norbertu potkraj jeseni, prije Božića, te da je odatle, primivši Očev blagoslov i skrenuvši u Ilbenstadt, ondje preminuo sljedeće godine 1127., dana 13. Jer ako se od vremena smrti sv. Norberta unatrag odbroje prethodne godine sve do godine 1126., dobit će se točno osam godina manje jedan mjesec koliko je bio nadbiskup; a prva od njih bit će ista godina 1126., u kojoj je, kako pokazuje u životopisu navedeni dan smrti šesti lipnja, istoga mjeseca ili početkom sljedećega prije osam godina bio izabran, a 18. srpnja, odnosno 18. srpnja, kako predaje Bibliotheca Præmonstratensis, knj. 2, pogl. 32, u nedjelju, uveden na nadbiskupsku katedru. To se u životopisu u pogl. 41 dovoljno dokazuje gorućom revnošću kanonika magdeburškoga kaptola, koji su u Speyeru na saboru pred kraljem Lotarom i knezovima između trojice sebi predloženih odmah izabrali sv. Norberta. Nije se mogao, kaže pisac, slab čovjek obraniti, nije mu bilo dopušteno razmišljati niti razmišljanjem išta o sebi odrediti: nego čim je bio ugrabljen, kralj ga je pohvalio, svi prisutni odobrili, a potvrdio ga je i sam legat Rimske Crkve. Odvodi se čovjek noseći sa sobom otežani teški teret, odvodi se na mjesto koje nije poznavao: vuče se, kažem, itd. Tako je žar onih koji su ga birali odmah prihvatio žar onih koji su ga odvodili. Onomu tko to proučava očito je da se u djelu Bibliotheca Præmonstratensis sv. nadbiskupu Norbertu pogrešno pripisuje osam godina manje jedan mjesec, a istodobno se postavlja godina smrti 1134., 6. lipnja, i stupanje u nadbiskupiju god. 1127. Između obje krajnje točke u sredini je naime samo sedam godina manje jedan mjesec, dok bi trebalo biti osam godina manje jedan mjesec, ili barem posljednja godina nepotpuna, kako smatra Baronije u sv. 12.
31 Cum enim ante mortem Capenberga cum fratre Præmonstratum sit missus, ut dicitur cap. 10, num. 48, ac post annum revocatus ad Norbertum jam Archiepiscopum, num. 49, inchoato an. 1126, 13 Janu. obiisse non potuit; quod anni istius æstate primum electus sit in Archiepiscopum Norbertus, ut paullo post vitæ contextus docebit, et ipsa narratio mortis, quæ illi obvenit an. 1134, feria 4 Pentecostes, VIII Idus Junii, seu, ut inscriptio sepulchralis habet, anno eodem 6 Junii: et consentiunt Anselmus Gemblacensis, Urspergens. Trithem. in Chronico Hirsaug. Baronius to. 12. Ex quo necessum est, ut Norberto electo, sub autunni finem, ante natalem Domini adfuerit; atque inde Patris accepta benedictione, Imstadium declinans, ibidem anni sequentis 1127, die 13, decesserit. Quia si a tempore obitus S. Norberti anni præcedentes usque ad annum 1126, relegantur, octo plane anni minus uno mense conficientur, quibus præfuit Archiepiscopus; corumque primus erit annus idem 1126, quo, ut ex vita relata mortis dies sexta Junii indicat, eodem mense, aut sequente ineunte ante annos octo electus, ac xv Kalend. Augusti, seu 18 Julii, ut Biblioth. Præmonstr. tradit lib. 2, c. 32, die Dominica, deductus est in Cathedram Archiepiscopalem. Quæ in vita cap. 41, satis probantur ferventi studio Canonicorum Magdeburgensis Capituli, Spiræ in comitiis coram Rege Lothario ac principibus de tribus sibi propositis S. Norbertum in vestigio eligentium. Non potuit, inquit scriptor, se homo debilis defendere, non licuit ei cogitare, nec cogitando quiquam de se ordinare: sed quam cito raptus est, a Rege fuit laudatus, et ab omnibus astantibus approbatus, ab ipso etiam Romanæ Ecclesiæ Legato confirmatus. Deducitur homo onus grave aggravatum secum portans, deducitur ad locum quem non noverat: trahitur, inquam, etc. Itaque eligentium fervorem, mox abducentium, ardor excepit. Ista evolventi patet, perperam in Biblioth. Præmonst. S. Norberto Archiepiscopo tribui annos octo minus uno mense, ac ana statui annum mortis 1134, 6 Junii, et ingressus in Archiepiscopatum an. 1127. Inter enim utrumque terminum medii sunt tantum anni septem uno mense minus, cum octoni esse deberent uno mense minus, vel ultimus saltem annorum imperfectus, ut vult Baron. to. 12.
32 Niti tim osam godinama treba dodati nekoliko mjeseci, kako smatra pisac nizozemskoga životopisa sv. Norberta, knj. 3, pogl. 1, što kaže da će opširnije dokazati u djelu Candida militia. U životopisu naime, i rukopisnom i tiskanom, svugdje se njegovo nadbiskupstvo određuje samo na osam godina, bez ikakva dodavanja mjeseci koji bi lako narasli na sedam ili jedanaest, ako je Norbertova smrt nakon navršene osme godine biskupstva, ili one koja je upravo imala završiti, pala na šesti lipnja po očitom svjedočanstvu životopisa: tako da bi se moralo reći da je kao nadbiskup živio čak devet godina manje jedan mjesec, a ne samo osam. Nadalje, dokaz uzet iz životopisa bl. Gotfrida koji umire godine 1126., 13. siječnja, i prije smrti pristupa Norbertu već kao nadbiskupu, slab je; jer tu godinu, prema računanju toga doba i Crkve, valja protumačiti na isti način, te tako protumačena jasnim redom daje početak i kraj nadbiskupstva. Napokon, god. 1125., u kojoj ga kao izabranoga navode spomenuti životopis, Mudzaertova Historia Ecclesiastica, sv. 2, i Elogia S. Norberti, slika 25, te zbog koje treba dodati onih nekoliko posljednjih mjeseci te godine, Norbert je boravio u Vestfaliji u Cappenbergu, na Rajni i drugdje. Došavši odatle u Prémontré, iste je godine otišao u Regensburg i Rim, te se na njezinu izmaku vratio, a zatim je godine 1126. pošao u Speyer i bio izabran za nadbiskupa. Potvrđuju to iz premonstratskoga samostana Steingaden u Bavarskoj kratke tablice djela sv. Norberta kod Servacija Lairveltza u djelu Optica regularium, zrcalo CXI: Zatim je godine 1126. u Speyeru izabran za nadbiskupstvo partenopolitanske, inače magdeburške Crkve. Isto tako Dodechin, nastavljajući Marianov Chronicon do god. 1200.: Godine 1126. umro je Arnold, biskup Speyera, umjesto kojega je postavljen Sigefrid, a Norbert, pobožan muž, postavljen je na čelo Crkve kod Wormsa. Ondje mijenja mjesto izbora i prešućuje grad na čiju je Crkvu postavljen: ali da je ovaj bio Magdeburg, a ono Speyer, jasno je iz suglasja ostalih. Niti je u to vrijeme u Wormsu katedra bila upražnjena, kako svjedoči Brusch u 1. svesku djela De Germaniæ Episcopis i Eisengrein u djelu Episcopi Spirenses, niti je ondje ikada bio ili djelovao neki Norbert. To je očito iz popisa biskupa Wormsa kod Bruscha, Democharesa, Kl. Roberta, Merssaeusa, Bertiusa i Eisengreina. No ako se kod Dodechina posljednje riječi stave ispred prvih, prema tijeku događaja, i to će još jasnije zasjati: Arnold, biskup Magdeburga, biva ubijen. Norbert, pobožan muž, postavlja se na čelo Crkve kod Wormsa. To potvrđuje Trithemius u djelu Chronicon Hirsaugiense god. 1127.: Nakon što je umro spomenuti nadbiskup Rudger, a građani ubili Arnolda koji je bio nasilno zauzeo biskupiju, klerici poslaše glasnike caru i zatražiše da im se dade biskup. Slučajno je ondje bio prisutan Norbert. Krantz u djelu Metropolis, knj. 6, pogl. 12: Magdeburška se Crkva na početku vladanja Lotarova bunila zbog biskupa; trojica su se naime natjecala za njezino biskupstvo. Jedan od njih bio je dakle Arnold, i zato ga je Dodechin nazvao biskupom, premda ga magdeburški katalog kod Krantza i drugih ne navodi. Ipak je bio na čelu merseburške Crkve, kako svjedoči Albert iz Stadea, i ujedno se slaže u godini izbora sv. Norberta: Godine 1126. ubijen je Arnold, biskup Merseburga. Rudgera je naslijedio Norbert na magdeburškoj stolici. A Compilatio Historica u 1. svesku Pistorijevih Scriptores Germaniæ: God. Gospodnje 1126. proslavio se Norbert, nadbiskup u Magdeburgu.
32 Neque illis octo annis adjici debent menses aliquot, ut vult auctor vitæ Belgicæ S. Norberti lib. 3, c. 1, quod in Candida militia se fusius ait probaturum. In vita enim et impressa ubique octonis tantum annis ipsius Archiepiscopatus definitur, nulla mensium accessione qui ad septenos autundenos excurrerent facile, si Norberti mors octavo anno Episcopatus finito, vel mox finiendo, in sextum Junii incidit manifesto vitæ testimonio: adeo ut etiam novem annos uno mense minus, neque octo tantum Archiepiscopus dici debuerit vixisse. Dein ratio petita ex vita B. Godefridi morientis anno 1126, 13 Jan. et ante mortem accedentis Norbertum jam archiepiscopum, infirma est; quod ille annus, ævi istius Ecclesiæque computu, eodem modo explicari debeat, et ita explicatus distincto ordine initia Archiepiscopatus, finemque reddat. Denique an. 1125, quo electum refert citata vita, et Historia Eccles. Mudtzardi to. 2, et Elogia S. Norberti Icone 25, cujusque caussa illos aliquot posteriores illius anni menses adjicere oportet, Norbertus in Westphalia Capenbergæ, et ad Rhenum et ulibi versatus est. Inde Præmonstratum veniens, Ratisbonam Romamque eodem anno abiit, eoque exeante reversus, dein Spiram profiscitur anno 1126, et archiepiscopus eligitur. Adstipulantur ex cænobio Steingadensi ord. Præm. in Bavaria Tabulæ gestorum S. Norberti compendiariæ apud Servatium Lairveltz in Optica regular. Speculo CXI. Anno dehine 1126, in Archiepiscopatum Parthenopolitanæ, alias Magdeburgensis, Ecclesiæ electus est Spiræ. Item Dodechinus Mariani Chronicon ad ann. 1200, continuans: Anno 1126 Arnoldus Spirensis Episcopus obiit, pro quo Sigefridus constituitur, Norbertus vir religiosus Ecclesiæ apud Wormatiam præfieitur. Ubi electionis locum variat, urbemque cujus Ecclesiæ præfectus, reticet: sed hanc Magdeburgum, illum Spiram fuisse, ex ceterorum consensu liquet. Neque isto tempore Wormatiæ vel Cathedra vacabat, teste Bruschio to. 1, de Germ. Episc. et Eisingreinio in Episc. Spirens. vel aliquis erat, aut alias fuit Norbertus. Pater ex catalogis Episcoporum Wormatien. apud Bruschium, Democharem, Cl. Robertum, Mersæum, Bertium, Eisingrein. At si apud Dodechinum postrema prioribus, juxta rei gestæ seriem, præponantur, istud etiam clarius eluceret. Arnoldus Magdeburgensis Episcopus occiditur. Norbertus vir religiosus Ecclesiæ, apud Wormatiam, præfieitur. Ista confirmat Trithemius in Hirsaug. an. 1127. Mortuo Archiepiscopo præfato Ruttgero, et Arnoldo qui Episcopatum invaserat a civibus interfecto; clerici ad Imperatorem nuntios mittentes, Episcopum sibi dari petunt. Casu Norbertus isthic adfuit. Grantzius in Metrop. l. 6, c. 12, Magdeburgensis Ecclesia ad initium regni Lotharii tumultuabatur super Episcopis; tres enim de ejus Pontificatu contenderunt. Horum itaque unus Arnoldus, et ideo a Dodechino dictus Episcopus, etsi catalogus Magdeburgensis eum non recenseat apud Crantzium et atios. Præfuit nihilominus Ecclesiæ Merseburgensi, ut testatur Albertus Stadensis, et una in anno electionis S. Norberti consentit. Anno MCXXVI Arnoldus Merseburgensis Episcopus occiditur. Rotchero successit Norbertus in Sedem Magdeburgensem. Et Compilatio Historica to. 1, Pistorii Scriptorum Germaniæ: An. Domini 1126, Norbertus Archiepiscopus in Magdeborch claruit.
33 Time se ujedno pobijaju ostali koji početak njegova nadbiskupstva smještaju ili u tisuću stotinu dvadeset sedmu godinu, kao Robert, nastavljač Sigeberta, i Baronije u sv. 12, ili u god. 1128., kao Trithemius u djelu Chronicon Hirsaugiense i Miraeus u djelu Chronicon Præmonstratense. Nakon toga napokon Gotfrid, pozvan iz Prémontréa, u jesen god. 1126. dolazi k nadbiskupu Norbertu, te otpušten s blagoslovom umire u Ilbenstadtu 13. siječnja god. 1127., kako i Miraeus bilježi u djelu Chronicon Belgicum: Gotfrid od Cappenberga, nekoć grof u Vestfaliji itd., usnu u Gospodinu.
33 Atque hünc refelluntur ceteri, qui ineuntem Archiepiscopatum ejus referunt vel ad an. millesimum centesimum vigesimum septimum, ut Robertus Sigeberti continuator, Baronius tom. 12, vel an. 1128, ut Trithemius in Hirsaug. Miræus in Præmonst. Chronico. Post hæc tandem Godefridus Præmonstrato evocatus, ad Archiepiscopum Norbertum an. 1126, accedit in autumno; et cum benedictione dimissus, Imstadii decedit an. 1127, 13 Januar. ut etiam in Chronico Belgico Miræus annotat: Godefridus Capenbergensis in Westphalia olim Comes etc. in Domino obdormit.
34 Pošto je sada utvrđena ta kobna godina, lako je odrediti godinu rođenja. Ako naime 13. siječnja godine 1127. umire u dobi od gotovo 30 godina, onda se kao smrtnik rodio god. Kristove 1097.
34 Eo nunc fatali anno stabilito, in promptu est natalis designatio. Si enim anno 1127, 13 Janu. annos ferme 30 natus moritur, ergo an. Christi 1097, nascitur moriturus.
§ VIII. Obraćenje.
§ VIII. Conversio.
Prije primjerom nego riječima Norbertovim (a doista je on djelotvorniji) Gotfrid je bio potaknut na revnost izvanredne pobožnosti. Je li prije toga među njima postojalo poznanstvo, bilo iz suživota na carskom dvoru, bilo zato što Cappenberg nije bio daleko od Xantena, grada u Clevesu (gdje je Norbert bio prepozit, a i sam je potekao iz slavne obitelji u istom kraju), a Gotfrid je imao prostrane posjede kod Wesela blizu Xantena, ne mogu sa sigurnošću reći. Jedno je sigurno iz Norbertova životopisa: dok se glas o njemu vrlo često i slavno širio zbog znamenja tolikoga čovjeka, duhom siromaštva bio je ganut neki najmoćniji grof Vestfalije, imenom Gotfrid, koji mu je pristupio jer je o njemu mnogo čuo. Čuo je pak tada možda o njegovu čudesnom obraćenju, a i o onome što je učinio u Kölnu kada je onamo pošao u mjesecu rujnu godine 1121. kako bi zadobio relikvije za novi hram u Prémontréu koji je namjeravao podići, kako u povijesti Našašća sv. Gereona kod Surija 24. studenoga spominje opat Rudolf, koji je bio prisutan. Ondje su ga, kako se kaže u samom Norbertovu životopisu, pogl. 22, radije slušali u propovijedi i ispovijedi jer su ga prije poznavali kao mladića, a sada su ga gledali čudesno promijenjena: i budući da običaj naroda obično oponaša novost, mnogi su na njegovu riječ i poticaj, kako laici tako i klerici, pritrčali, postali nasljedovatelji Kristova siromaštva i slijedili ga. Tridesetoricu je poveo sa sobom u Prémontré. Ne tvrdim je li se tada s njim susreo Gotfrid. Čini se da je tada u njegovu dušu bačeno sjeme koje je poslije uzraslo u najobilnije plodove. I možda je već od tada počeo postupno poticati duše supruge i brata, koje nije bilo tako lako odjednom osvojiti.
Exemplo prius quam sermonibus Norberti (et vero illud efficacius est) provocatus ad studium eximiæ pietatis est Godefridus. Num ante inter eos notitia intercesserit, sive ex convictu in Aula Cæsaris, sive quod non longe a Sanctis Cliviæ oppido (ubi Præpositus fuerat Norbertus, et ipse illustri in eodem tractu familia ortus) aberat Capenberga; et habebat Godefridus ad Wesaliam Sanctos prope amplas possessiones; non habeo pronuntiare. Unum constat ex Norberti vita, fama creberrime ac celeberrime ob insignia tanti hominis percurrente, compunctum esse paupertatis spiritu Comitem quemdam Westphaliæ præpotentissimum, Godefridum nomine, qui accessit ad eum eo quod de eo multa audisset. Audierat vero tum fortassis admirandam ejus conversionem, tum quæ gesserat Coloniæ, cum isthuc anno 1121, Septembri mense profectus, ut reliquias novo quod meditabatur Præmonstrati templo obtineret, ut in historia Inventionis S. Gereonis, apud Surium 24 Novemb. commemorat, qui adfuit, Rudolphus Abbas. Ibi, ut in ipsiusmet vita Norberti cap. 22, dicitur, libentius in sermone et confessione audiebatur, quod ipsum prius juvenem noverant, et modo mirabiliter immutatum videbant: et quia populorum consuetudo novitatis imitatrix esse solet, multi ad verbum et exhortationem ipsius tam laici quam Clerici concurrentes, imitatores paupertatis Christi effecti, ipsum secuti sunt. Triginta secum Præmonstratum duxit. An cum tunc convenerit Godefridus non statuo. Jacta in ejus animo tum semina videntur, quæ deinceps in ueberrimos fructus adoleverunt. Et cæpit vel inde fortassis conjugis fratrisque, haud perinde subito expugnari faciles, paullatim animos sollicitare.
36 Ozbiljno je napokon i potpuno godine 1122. predao Bogu sebe, njih i svoja dobra; te godine, kako stoji u prologu kraćega životopisa, utvrda Cappenberg postaje kuća redovništva. Kako je tada mogao biti prisutan Norbert, razabrat će onaj tko bude čitao njegov životopis. Vrativši se iz Kölna u Prémontré god. 1121., na sam dan Rođenja Gospodnjega sa svojima je položio zavjete po pravilu sv. Augustina, kako se navodi u pogl. 23. Zatim, pošto je ukazanjem raspetoga Krista označeno mjesto gradnje hrama, pogl. 26, iskopani je temelj posvetio biskup Laona, pogl. 27. Tada je napokon izišao propovijedati, izišao je ponovno sijati sjeme ne svoje, nego Gospodnje, ostavivši one koji će upravljati započetim djelom i ostavivši one koji će biti na čelu svemu ostalom, pogl. 28, te je usput posjetivši, kako smatram, Floreffe, samostan započet 25. siječnja iste godine 1121., odnosno, kako sada računamo, 1122., ponovno krenuo u kraj uz Meuse i Rajnu: to je očito iz pogl. 2 Gotfridova životopisa, br. 9, gdje stoji ovo: Pojavila se u Vestfaliji gotovo u isto vrijeme izvanredna zraka Crkve, onaj znameniti Božji glasnik Norbert. Njegovim je čestim poticajima popustio Gotfridov brat Oton. I suprugu je napokon sam Gotfrid uvjerio da se više ne opire Božjem Duhu: on je 31. svibnja, u 26. godini svoje dobi, a 1122. Kristovoj, darovao Cappenberg Bogu za prebivalište premonstratske obitelji. Potvrđuju to Merssaeus u popisu i Miraeus u djelima Chronicon Præmonstratense i Chronicon Belgicum, te pouzdana predaja cappenberške Crkve i drevni brojčani stihovi koje su nam, kao i mnogo toga drugoga, na pohvalu svoga svetog utemeljitelja preljubazno poslali kanonici iz Cappenberga: pobožnošću dostojno sja drevni Norbert: obilje cappenberške utvrde pripade Kristu.
36 Serio tandem absoluteque anno 1122, Deo se, illosque ac bona mancipavit; quo, ut brevioris vitæ prologus habet, castrum Cappenberg fit domus religionis. Qui tum adesse potuerit Norbertus, perspiciet qui vitam illius legerit. Colonia Præmonstratum reversus an. 1121, ipsa die natalis Domini regulam S. Augustini cum suis professus est, ut cap. 23 refertur. Dein Christi crucifixi apparitione templi ædificandi loco designato cap. 26, fundamentum effossum per Episcopum Laudunensem consecratum cap. 27. Tum exivit denique ad prædicandum, exivit iterum seminare semen non suum, sed Dominicum; relictis qui præessent coepto operi, relictis qui præessent reliquis omnibus, cap. 28, ac visitata ex itinere, ut reor, Floressia, monasterio inchoato 25 Januarii, ejusdem anni 1121, sive, ut nunc inimus calculum, 1122, ad Mosæ Rhenique tractum iterum perrexit: patet ex cap. 2, vitæ Godefridi nu. 9, ubi hæc habentur: Apparuit in Westphalia sub ipso fere tempore eximium quoddam jubar Ecclesiæ, memorabilis ille Dei præco Norbertus. Ejus crebris adhortationibus cessit Otto Godefridi frater. Uxori quoque, ne divino Spiritui ultra repugnaret, ipse tandem persuasit Godefridus: qui 31 Maii, anno ætatis suæ 26, Christi 1122, Capenbergam Deo in Præmonstratensi familiæ domicilium obtulit. Adstipulantur Mersæus in catalogo, et Miræus in Chronico Præmonstratensi et Belgico, certaque traditio Ecclesiæ Capenbergensis, atque antiqui numerales versus, quos, ut alia complura, ad laudem sui sancti fundatoris humanissime Canonici Capenbergenses nobis submisere: reLLIgIone nItet DIgne norIbertVs aVIta: CappenbergIaCI ChrIsto fiIt CopIa CastrI.
37 Pisac djela Bibliotheca Præmonstratensis piše da se to dogodilo godine 1123., kako u životopisu bl. Gotfrida tako i u životopisu sv. Norberta, te navodi ljetopis koji naziva cappenberškim, a drugdje vestfalskim: ali ono što iz njega uzima preuzeto je iz životopisa bl. Gotfrida, u koji je on sam umetnuo godinu: Pojavila se, kaže, u Vestfaliji oko tih vremena, naime godine Gospodnje 1123., izvanredna zraka Crkve, onaj znameniti Božji glasnik Norbert. Povod da tako misli bilo mu je to što, budući da smatra kako se posveta premonstratske crkve dogodila 28. travnja, ili, kako stoji u naslovu osamnaestoga poglavlja, četvrtoga dana svibnja godine 1122., čini se da Norbert, koji je bio prisutan, nije poslije mogao otići u Vestfaliju, ondje se sastati s Gotfridom, njegova brata koji se dugo opirao privesti redovničkom životu i napokon 31. svibnja biti prisutan dok su oni sve svoje darivali Bogu: stoga je to prebacio u sljedeću godinu. No on tu posvetu premonstratske crkve prerano pripisuje mjesecu svibnju. Norbert je naime, vrativši se iz Kölna i položivši zavjete na Rođenje Gospodnje 1121., tek tada počeo graditi hram; o njemu ista Bibliotheca i sam Svečev životopis u pogl. 27 kažu: Zgrada je vrlo brzo rasla te je u roku od devet mjeseci dovršena i završena, i posvećena od spomenutoga biskupa Laona. Budući da dakle nije započeta prije siječnja ili veljače, kako je odatle do najbližega svibnja moglo proteći devet mjeseci? Vjerojatnije je da je dovršena i posvećena u mjesecu listopadu ili studenome. Doista, i kad se na sam dan posvete zbog navale naroda pomaknuo glavni oltar i kamen se razlabavio te stoga nije bio prikladan za bogoslužje, Norbert je s biskupom potajno odredio dan za ponavljanje posvete na osminu sv. Martina. Nije dakle ona prijašnja posveta bila obavljena mnogo prije toga: niti bi se dugo željena uporaba tako brzo sagrađenoga i posvećenoga hrama odgađala za toliki razmak, od svibnja do studenoga.
37 Auctor Bibliothecae Præmonstratensis id anno 1123, factum scribit tum in B. Godefridi, tum in S. Norberti vita, citatque Chronicon, quod Cappenbergense, alibi Westphaliæ appellat: sed quæ ex eo depromit, sumpla sunt ex vita B. Godefridi, ab ipso anni adjectione interpolata: Apparuit, inquit, in Westphalia circa hæc tempora, anno scilicet Domini 1123, eximium quoddam jubar Ecclesiæ, memorabilis ille Dei præco Norbertus. Hinc vero illi sic sentiendi occasione, quod cum iv Kalend. Maii, aut, ut in titulo capitis decimi octavi habet, quarto die Maii, consecrationem ecclesiæ Præmonstratensis anno 1122, contigisse existimet, non videatur Norbertus, qui interfuit, abire postea in Westphaliam potuisse, ibique Godefridum convenire, ac fratrem ejus diu reluctantem ad religiosam vitam inducere, et tandem 31 Maii iisdem omnia sua Deo offerentibus adesse: quare id in annum sequentem transtulit. Ast illam ecclesiæ Præmonstratensis dedicationem mensi Maio præmature nimis adscribit. Norbertus enim Colonia reversus, ac professione in Nativitate Domini 1121, nuncupata, capit tandem templum moliri; de quo eadem Bibliotheca et ipsa Sancti vita cap. 27: Crevit celerrime ædificium, et sub tempore novem mensium perfectum et consummatum est, et a supradicto Episcopo Laudunensi consecratum. Cum ergo non prius quam Januario aut Februario mense captum sit, quomodo inde ad proximum Maium novem intercesserint menses? Verisimilius est, Octobri aut Novembri mense absolutum dedicatumque. Elenim et cum ipso dedicationis die, per affluentis populi impetum motum esset altare majus, et lapis dissolutus, neque proinde sacris idoneus, iterandæ consecrationi in Octavis B. Martini diem secreto cum Episcopo instituit Norbertus. Haud ergo pridem ante prior illa facta consecratio erat: neque enim templi ita celeriter extructi et consecrati usus diu exoptatus, tanto intervallo, a Maio in Novembrem, differretur.
38 Na dan pak Uznesenja preblažene Djevice Marije, kako piše pisac životopisa u pogl. 4, br. 23, koja je nama najveća svetkovina, biskup je posvetio okružje ovoga mjesta; iste te godine, kako pišu Merssaeus i Miraeus i predaju Cappenberžani. Taj je biskup pak bio Teodorik od Winzenburga, koji se drugima zove Henrik. On je nekoć bio zakonito izabran, ali ga je raskolnički car Henrik IV., nametnuvši Burcharda, protjerao, a Henrik V. ponovno; kad je napokon Burchard, poslan od cara kao poslanik u Carigrad, umro na putu, vraćen je ili snagom prijašnjega izbora ili novim glasovanjem kaptola, godine (kako se većina slaže) 1121., pošto su upornost građana teškim nevoljama ukrotili Lotar Saski i drugi knezovi, pri čemu je možda i bl. Gotfrid pridružio oružje, čiju ratničku hrabrost i neprijateljstva sa samim Münsteranima spominje pisac životopisa. To predaju Urspergenac, Gobelin, Krantz, Merssaeus i drugi, a neki doista prilično zamršeno. Pri tom povratku Teodorikovu u slučajnom su požaru izgorjeli katedralna crkva i najveći dio grada. Stoga se on, kako piše Krantz, posvetio vrlo potrebnoj obnovi građevina i popravku ćudoređa te ih je doveo u dobro stanje prije nego što je završio život; a završio ga je godine 1127., kobne za mnoge biskupe.
38 In die vero Assumptionis beatissimæ Virginis Mariæ, ut scribit auctor vitæ cap. 4, n. 23, quæ summa nobis est solennitas, hujus loci ambitus ab Antistite est consecratus; eodem ipso anno, ut Mersæus et Miræus scribunt, traduntque Capenbergenses, Antistes autem ille Theodoricus de Winzenburgh fuit, qui aliis Henricus. Is olim legitime electus, sed ab Henrico IV schismatico Cesare Burchardum intrudente exturbatus; et ab Henrico V iterum; Burchardo tandem, dum Constantinopolim ab Imperatore mittitur Legatus, in itinere extincto, vel prioris electionis auctoritate, vel nova Capituli suffragatione restitutus est, anno (ut plerique consentiunt) 1121, civium contumacia gravibus malis perdomita a Ludero Saxone, aliisque Principibus; arma fortassis etiam jungente B. Godefrido, cujus virtutem bellicam et cum îpsis Monasteriensibus simultates vitæ auctor memorat. Tradunt hæc Urspergensis, Gobelinus, Crantzius, Mersæus, aliique, et nonnulli quidem satis intricate. In ea Theodorici restitutione, fortaito incendio Ecclesia cathedralis parsque urbis maxima conflagravit. Quare ipse, ut Crantzius scribit, reparationi structurarum, et reformationi morum plurimum necessariæ institit, perfecitque ad bonum modum, priusquam finem vivendi faceret; quem secit anno 1127, Episcopis pluribus fatali.
39 Ono pak okružje mjesta za koje se kaže da ga je biskup posvetio obuhvaća samo klaustar s nekom kapelom posvećenom Bl. Djevici. Crkva je naime sagrađena poslije, pošto je preostala utvrda već bila prilagođena redovničkom samostanu, i njezina se posveta slavi 10. rujna. Posve iste godine i na isti način Norbert je u Floreffeu na početku samostana sagradio malu crkvu sa spavaonicom, odnosno okružjem i klaustrom koji se obično gradi ispod spavaonica.
39 Qui vero ab Antistite consecratus dicitur loci ambitus, is claustrum solum cum sacello quodam B. Virgini dicato complectitur. Ecclesia enim post ædificata est reliqua jam arce ad religiosum conventum aptata, celebraturque ejus dedicatio X Septembris. Eodem prorsus anno modoque Floreffiæ initio cænobii Norbertus ecclesiam parvam cum dormitorio, seu ambitu claustroque dormitoriis fere substrui solito, ædificavit.
40 Gotfrid je malo poslije s bratom, kako se kaže u životopisu, pogl. 2, br. 9, promijenivši svjetovnu odjeću, primio redovničku tonzuru s habitom svetoga zavjetovanja. Ipak ne čim je utvrda darovana Bogu 31. svibnja, niti kad su posvećeni okružje i kapela 13. kolovoza. Nego da bi se brže pobrinuo za koristi triju samostana koje je podizao i odbio napade tasta i drugih protivnika, neko se vrijeme služio svjetovnim odijelom, uslugama i pratnjom slugu, ali skromnom, kako životopis uči na više mjesta. Naime, pod br. 31 kaže se da je još opasan mačem pošao posjetiti samostan u Varlaru sa svojim slugom Giselbertom, a u pogl. 8, br. 40: Trebalo je u neko vrijeme da ovaj Božji sluga, još noseći mač jer je tako zahtijevala korist braće, dođe na razgovor sa svojim rođakom carem Henrikom. Ima više takvih mjesta. Napokon je godine, kako se može naslutiti, 1124. obukao svetu odjeću i ošišao kosu.
40 Godefridus paullo post cum fratre, ut in vitac. 2, n. 9, dicitur, mutato seculari habitu, tonsuram religionis cum habitu sacræ professionis assumpsit. Non tamen simul ac castrum oblatum Deo 31 Maii, vel dicatus ambitus ac sacellum 13 Augusti. Sed ut trium cænobiorum, quæ moliebatur, utilitatibus expeditius consuleret, socerique et aliorum adversariorum retunderet impetus, laica tantisper veste, obsequiis et comitatu famulorum, sed modesto, usus est; ut vita locis pluribus docet. Nam num. 31, dicitur gladio adhuc accinctus ivisse ad visitandum Varlarense cænobium cum famulo suo Giselberto, et cap. 8, nu. 40. Oportebat quodam tempore hunc Dei servum, adhuc ferentem gladium cum Fratrum ita poposcisset utilitas, ad Imperatoris Henrici cognati sui venire colloquium. Plura idgenus occurrunt. Tandem anno, ut conjicere licet, 1124, sacram vestem induit, comamque attondit.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.