Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 2. stoljeće › Životopisi › Sveti Viktor I.

SVETAC · PAPA

Sveti Viktor I.

Spomendan
28. srpnja
Razdoblje
2. stoljeće

Život

Sveti Viktor I., papa i mučenik, upravljao je Rimskom Crkvom od 189. do 198. ili 199. godine, u prijelomnom razdoblju drugoga stoljeća. Bio je rodom iz rimske Afrike, sin Feliksov, te je ostao zabilježen kao prvi rimski prvosvećenik afričkoga podrijetla i prvi koji se u službenim spisima Rimske Crkve služio latinskim jezikom. Za vrijeme njegova pontifikata kršćanska zajednica u Rimu doživjela je znatno vanjsko smirenje, osobito za vladavine cara Komoda i u prvim godinama Septimija Severa. Pobožna kršćanka Marcija, koja je imala utjecaj na dvoru cara Komoda, pozvala je papu Viktora i zatražila popis prognanih rimskih kršćana koji su bili osuđeni na prisilni rad u rudnicima Sardinije. Papa joj je predao popis, nakon čega je isposlovano njihovo oslobođenje, a među povratnicima bio je i kasniji papa Kalist. Mnogi ugledni i imućni građani te carski dvorjanici u to su vrijeme prigrlili kršćanstvo.

Međutim, Viktorov pontifikat obilježila su teška unutarnja previranja i borba za jedinstvo vjere. Najvažnije pitanje bila je usklađenost slavljenja svetkovine Pashe, Kristova Uskrsnuća. Vjernici pristigli iz maloazijskih pokrajina običavali su slaviti Uskrs na sam četrnaesti dan mjeseca nizana, bez obzira u koji dan u tjednu padao taj datum, slijedeći takozvanu kvartodecimensku praksu. Rimska Crkva i velika većina ostalih kršćanskih zajednica slavile su Uskrs uvijek u nedjelju nakon proljetnoga punog mjeseca, na dan Gospodinova slavnog uskrsnuća od mrtvih.

Papa Viktor I. odlučio je uvesti potpuno jedinstvo u cijeloj Crkvi. Zatražio je od biskupa Polikrata Efeškoga da sazove biskupe maloazijske pokrajine radi rasprave o tom pitanju. Sam Viktor sazvao je u Rimu sabor italskih biskupa, što predstavlja prvi povijesno poznati rimski sinod. Pisma su stizala sa svih strana kršćanskoga svijeta: iz Palestine, s biskupskoga sabora kojim su predsjedali Teofil Cezarejski i Narcis Jeruzalemski, iz Ponta pod vodstvom Palmusa, iz Galije gdje je predvodio sveti Irenej Lionski, te iz Mezopotamije i Korinta. Svi su oni jednoglasno izvijestili da se Uskrs mora slaviti isključivo u nedjelju. Djelujući s vlašću vrhovnoga poglavara Katoličke Crkve, Viktor je pozvao maloazijske biskupe da napuste svoj običaj i prihvate sveopću crkvenu praksu pod prijetnjom isključenja iz crkvenoga zajedništva.

Kada se Polikrat usprotivio, sveti Irenej Lionski uputio je papi pismo u kojem je priznao nedjeljno slavlje Uskrsa kao jedino ispravno, ali je mudro savjetovao blagost i očuvanje mira s maloazijskim crkvama, podsjetivši da su raniji rimski biskupi zadržavali zajedništvo unatoč razlikama u običajima. Viktor je uvažio bratski savjet, a rimska praksa slavljenja Uskrsa u nedjelju postupno je postala opće pravilo za čitavu Crkvu.

Papa se jednako tako odlučno borio protiv krivovjerja koja su prijetila čistoći apostolskoga nauka. Izopćio je iz Crkve kožara Teodota iz Bizanta, koji je krivovjerno naučavao da je Krist bio samo običan čovjek obdaren Božjom snagom na krštenju. Odbacio je i zablude maloazijskoga raskolnika Blasta te raščinio rimskoga svećenika Florina koji je zapao u gnostičke zablude. Sveti Jeronim naziva papu Viktora prvim latinskim piscem u Crkvi, spominjući njegove spise o pashalnom pitanju i vjeri. Nakon što je postojano čuvao apostolsko stado, predao je svoju dušu Gospodinu podnijevši mučeništvo za Njegovo ime.

Štovanje i zaštitništvo

Spomendan svetoga Viktora I., pape, slavi se 28. srpnja, kako bilježi Rimski martirologij. Crkva ga časti kao odvažnoga namjesnika Kristova koji je utvrdio nedjeljno slavlje Gospodinova Uskrsnuća i obranio božanstvo našega Spasitelja od heretičkih napada. U sakralnoj umjetnosti prikazuje se u papinskom ruhu s tijarom i papinskim štapom, držeći u ruci knjigu pashalnih odredbi ili kalež s hostijom. Vjernici mu se utječu za jedinstvo Crkve i postojanost u obrani pravovjernoga nauka.

Isti dan, 28. srpnja, slave se i