Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 5. veljače

O sv. Vodalu, ili Vodoalu nadimkom Benedikt, u Soissonsu u Galiji

DE S. VODALO, SIVE VODOALOCOGNOMENTO BENEDICTO, SUESSIONE IN GALLIA

Sadržaj (16)
  1. Proslov pisca.
  2. Podrijetlo sv. Vodala, propovijedanje u Soissonsu, bijeg, povratak.
  3. Čudesa sv. Vodala, smrt.
  4. C § II. Millstatt predan Redu sv. Jurja, zatim Družbi Isusovoj.
  5. § III. Javno štovanje blaženih Domicijana, Marije i anonimnog dječaka.
  6. § IV. Istraživanje o vremenu blaženog Domicijana. Korušku zauzeli Slaveni. Njihov kralj Samo.
  7. § V. Koruški vojvode prije i poslije blaženog Domicijana.
  8. § VI. Određeno vrijeme blaženog Domicijana, kraj osmog i početak devetog stoljeća.
  9. § VII. Ustoličenje bl. Domicijana. Ostala djela i čudesa, tko ih je opisao?
  10. ŽIVOTOPIS. PRIJENOS I. I II., autor redovnik iz Millstatta.
  11. Čudesa bl. Domicijana.
  12. Prijenos III. Bl. Domicijana.
  13. Životopis sv. Polieukta, carigradskoga patrijarha, prikupljen iz grčkih povijesti.
  14. Revnost sv. Polieukta za pravednost. Ime patrijarha Eutemija upisano u diptihe.
  15. Vladavina Nikifora Foke. Brak s F kumom.
  16. Pohlepa Nikifora Foke. Tiranski zakoni o izboru biskupa i o poginulima u ratu.

Samostan je u Soissonsu djevica redovnica benediktinskoga reda, koji je u vii. stoljeću od rođenja Kristova Ebroin, majordom kralja Teodorika, kako će se reći u Životu sv. Drauzija, biskupa Soissonsa, 5. ožujka, svladan molbama i nagovorima svoje žene Leutrude, zapovjedio da se sagradi unutar gradskih zidina i posveti imenu svete i neoskvrnjene Marije, majke Gospodnje. Uz taj je samostan živio sv. Vodal, ili Vodoal, nadimkom Benedikt, i u njemu je, preminuvši, časno pokopan u crkvi posvećenoj svetom Križu.

2 Bio je on rodom Pikt, odnosno iz sjevernoga kraja Britanije, koji se sada zove Škotska. Ali u koje je vrijeme živio, ne može se sa sigurnošću odrediti: može se nagađati iz doba Adalgarde, za koju se čini da je ona koju Melchior Regnaultius u sažetku povijesti Soissonsa naziva Hildegardom i postavlja kao drugu opaticu toga samostana. Prva je bila Eterija, kako se kaže u navedenom Životu sv. Drauzija, koja je vodila život nebeskih običaja, pozvana iz samostana u Jouarreu. Koliko su dugo ona i zatim Adalgarda upravljale tim mjestom, nama je nepoznato. Smatramo da je sv. Vodal preminuo početkom vii. stoljeća.

3 Svezak njegove kratke povjesnice, kako se kaže, u Laonu je među ostalim spisima propao zbog nemara, kaže kasniji pisac njegova Života koji donosimo. Bio je on iz grada Soissonsa, ili barem pokrajine, kao što pokazuje br. 3: Dok ga, kaže, poduprta tolikim krilima kreposti nije protjerala iz naših krajeva. Štoviše, čini se da je stanovao u samom samostanu ili uz njega, posvećen možda obavljanju bogoslužja ili ispovijedanju redovnica. Tako ga u Prologu naziva našim preblaženim zaštitnikom. I u br. 7: To mi svakodnevno vidimo da se događa kod njegova groba, čiji prah, uz suradnju višnjega providnosti, opažamo da blista čudesima. I u br. 15: Sam svijećnjak smo često vidjeli da se sam od sebe, to jest bez ljudske pomoći, ponovno upalio, i opazili smo da su oči slijepaca pomazane tim uljem, pošto je odagnana tama, progledale. Ono pak što piše, u br. 2 tvrdi da je saznao po kazivanju vjernih starijih ljudi i velikim dijelom vidio svojim očima.

4 Ovaj je Život Nikola Belfortius, redoviti kanonik u samostanu Vinograda kod Soissonsa, prepisao iz staroga kodeksa (soissonskoga, kako smatramo), i usporedio ga s drugim primjerom iz samostana Longpont. Mi smo ga prepisali od njega.

3 Upisana u kalendar svetaca Vodala donosi Molanus 5. veljače ovim riječima: U Soissonsu sv. Vodala ispovjedaoca. Arnold Wion istoga ga dana čini benediktincem, ali priznaje da ne zna čijega je samostana bio pitomac. Molanus, kojega jedino on navodi, nipošto ne prenosi da je bio redovnik, a kamoli benediktinac. Da je ipak bio redovnik, netko bi mogao zaključiti po tome što se kaže da se služio kabanicom (cappa) umjesto plašta. Navodi ga također u Kalendariumu Benedictinumu Benedikt Dorganius; u Gallikanskom martirologiju Saussay s istaknutim pohvalnim zapisom sastavljenim iz Života koji donosimo, u kojem ipak neprikladno kaže da je bio rodom Skit i da je u Galiju krenuo iz ljubavi prema pobožnosti. Pisac Života piše da je potekao iz naroda Pikta, ali da same Pikte, koje stoga naziva i Gelonima, vuku podrijetlo od naroda Skitije: što je napisao i Beda u 1. knjizi Ecclesiasticæ historiæ gentis Anglorum, ali primljeno samo po glasu, kako kažu, veli on. Ali učenim ljudima u ovo vrijeme više se sviđa da su uistinu bili Britanci i da oba imena znače isto, jedno narodno, drugo rimsko. Pisac pak pokazuje da nije došao iz ljubavi da uči ili vrši pobožnost, nego radije da je širi.

6 4. siječnja naveo ga je u prijašnjem izdanju veljače I. sveska dodatka Usuardu Molanus, a poslije njega Kanizije, a štuje se itd. 4. velj; i obojicu je slijedio Ferrari: prema nepoznatom autoru iz Soissonsa, iz rukopisa Nikole Belfortiusa, redovitog kanonika.

Proslov pisca.

Na početku cvatuće Crkve čitamo da su apostolski muževi običavali tako čvrsto prianjati uz Boga da su njegovo veličanstvo i uzvišenost ili neprestano ispovijedali ili razmatrali. I uistinu je svima očito da je čovjek stvoren pod tim uvjetom i zakonom da s pravom mora slobodno vrijeme svih vremena posvetiti nebeskim službama. Uzdigmimo stoga svoje srce s rukama k njemu i svim naporom zaklinjemo da se, ako smo za njegovo božanstvo slijepi, barem udostoji otvoriti naša usta na hvalu svojih svetaca, on koji je po nerazumnoj teglećoj životinji prorokovoj učinio da se izgovore ljudske riječi: i da se tim istim svecima, koje ne možemo dostojno naviještati, po zasluzi ove neznatne hvale i štovanja te po njihovu zagovoru možemo suobličiti i naposljetku na bilo koji način imati udjela.

2 Budući da smo, dakle, čuli o našem svetom i preblaženom zaštitniku Vodoalu i po kazivanju vjernih starijih ljudi saznali kako je, pazeći na božanske odredbe, došao u naše krajeve kao hodočasnik i prognanik i kako je snažno dovršio težak tijek svoga života, potrebno je da nastojimo na hvalu Božju iznijeti malo toga od mnogoga što smo primili njihovim kazivanjem i velikim dijelom vidjeli svojim očima. O njegovim bi se djelima moglo iznijeti više znakova divljenja kad bi se imala knjižica o katalogu njegovih kreposti: ali je svezak njegove kratke povjesnice, kako se kaže, u a Laonu među ostalim spisima propao zbog nemara. Mi ipak izložimo njegove kreposti sažeto koliko možemo, ne sumnjajući da hvalimo Gospodina našega Isusa Krista u njegovoj hvali, prema Psalmistu koji kaže: Hvalite Gospodina u svecima njegovim. Pohvalimo dakle slavnoga muža, čovjeka obdarena velikom krepošću i razboritošću, kojega ime živi u naraštajima naraštaja: njegovu mudrost pripovijedajmo narodima i njegovu hvalu naviještajmo Crkvama. a To jest, u Laonu, kako ima kodeks iz Longponta. To je naime biskupski grad, u remskoj pokrajini, smješten na brdu, kako samo ime pokazuje: na francuskom se zove Laon.

Podrijetlo sv. Vodala, propovijedanje u Soissonsu, bijeg, povratak.

Bio je, naime, ovaj preblaženi Vodoal, kako kažu, rodom iz streličarskoga a naroda Gelona, za koje se tvrdi da vuku podrijetlo od naroda Skitije i o kojima Pjesnik kaže:

Pictosque Gelonos.

Otuda se i sve do sada pučki zovu Pikti. Odatle je, velim, za ime Kristovo, ploveći brodovljem preko mora i prolazeći kroz mnoge krajeve, stigao u galske krajeve, dok je s njim putovao samo jedan pratitelj, imenom Magnebert. Ondje se kao razborit ratar trudio oko evanđeoske zemljoradnje, i kamo god bi svraćao, preoravao je zastrašujuće šikare pokvarenosti i povjeravao sjeme vjere neukim umovima, nasljedujući uzor nebeskoga Učitelja

A koji je rekao: Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas. Tako je, dakle, iz različitih gradova i pokrajina Galije najvjerniji svećenik privodio jedan ovčinjak pravomu pastiru: kad je pobožno pristupio gradu Soissonsu i, dok je Gospodin vodio, stigao do samostana djevojaka, vrlo poznatoga po slavnu glasu, smještenoga ondje u čast uzvišene Bogorodice Djevice Marije: u kojem se sve do danas nalazi okupljeno veliko mnoštvo redovnica iz različitih naroda sa svih strana. I kad je onamo stigao, primljen sa svom spremnošću od časne opatice Adalgarde, dobio je na istočnoj strani uz zid samoga grada pred vratima samostana gostinjac, koji se sve do sada zove Toranj sv. Benedikta.

4 Ali prije nego što dođemo do njegovih posebnih kreposti, na neki način trebamo općenito istražiti njegov život. Toliku je, naime, vedrinu na licu i blagost u govoru pokazivao taj čovjek Božji da je i pogledom i slušanjem svima naviještao pravednost i takvom ih je blagošću što brže poticao na svoju bliskost. U svetim pak vježbama djela toliko je u samome sebi procvjetao da je bio tuđ svakoj tjelesnoj ljagi. Oholog napuhanost, mrlju srdžbe, kugu zavisti i proždrljivost trbuha posve je prezirao. Bez hvalisavosti, radosti prolazne raskoši izjednačavao je s ruševinama. Žalost ovoga svijeta, kao neko čudovište, od skrovitosti srca... jer nije znao ni klonuti u nevoljama ni uzoholiti se u sreći. Ograde usta i uha suzdržao je od ispraznih i taštih stvari. Njegovi koraci nisu trčali uzalud niti su mu stopala išla u prazno. Dvostrukim je postom okrunio krunu ostalih karizmi, dok je um suzdržavao od zlodjela i zle misli, a tijelo od požude za hranom. Što ćemo pak reći o ustrajnosti u molitvi, kojoj se svakodnevno tako posvećivao da je u njegovim ustima uvijek bila hvala i ispovijest Krista te neprestana prošnja za umanjenje svojih i narodnih prijestupa? Bio je ljubitelj i odgojitelj siromaha, sam siromah: i ispunilo se u njemu i u gore spomenutoj Adalgardi ono proročanstvo: Bogataš i siromah sretoše se, tvorac obojice je Gospodin. Jer uistinu, dok su se siromah duhom Vodoal i bogata Adalgarda susrećući slagali, obojici je surađivao Gospodin: njemu dajući postojanost u utvrđivanju vjere i istine, a njoj djelotvornost u vjerovanju i poslušnosti.

5 Budući da je takav i toliki bio taj čovjek Gospodnji, nije prestala nevidljiva zmija zavidjeti njegovu miru, dok ga lukavstvima svoje vještine, poduprta tolikim krilima kreposti, nije protjerala iz naših krajeva. Jednoga je, naime, dana, kad je gore spomenuta opatica, kao što je običavala, poslala njemu od svojih jela u srebrnoj posudi, a on je po svome pratitelju Magnebertu odmah dao milostinju (agapen) siromahu koji je tražio na vratima, siromah se okrijepio jelom i otišao noseći posudu sa sobom. Sutradan su poslužitelji tražili posudu, pa kad su doznali što se dogodilo, vratili su se i javili svojoj gospodarici. Ona ga je pozvala k sebi i prijekorno mu rekla: Ako sam ti poslala jelo za ručak, nisam zapovjedila da razgrabiš srebrnu posudu i da mi odneseš ono što je moje. On je to teško podnio, pao ničice na tlo i zamolio oproštenje za prijestupe: i otišavši odatle, ponovno je krenuo nepoznatim putovima te je, pošao u tuđinu, kroz devet godina obilazio mnoge krajeve.

6 Dogodilo se pak da ga je, kad je prešao pola puta, napala groznica koja se u puku zove tercijana ili kvartana: i vrlo pogođen, došao je na morsku obalu da se ukrca na lađu nekoga bogataša, želeći se vratiti u domovinu. I kad je ondje iscrpljen groznicom i glađu ostao osam dana, odjednom je izbila oluja, fijukavi sjevernjak diže valove do zvijezda, okreće jedro u suprotnom smjeru i baca lađu. Sjetivši se pak Vodala, zapovjednik lađe reče svojima: D Idite i okrijepite onoga hodočasnika koji je ovamo ušao s nama. Meni se, naime, čini da je to pravedan čovjek: i zbog našega nemara prema njemu, kako mislim, trpimo ovaj brodolom. Oni su otišli i našli ga kako jedva drhti na posljednjem dahu: i čim su ga okrijepili, uzburkane su se vode smirile i more je prestalo sa svojim bjesnilom.

7 Te se iste noći njemu ukazao anđeo Gospodnji govoreći: Vodale, ili Benedikte, što ovdje radiš? I kamo želiš poći? Gospodin me, naime, poslao k tebi da od ovoga časa ozdraviš i budeš bez ikakve groznice. Povrh toga, udostojao ti se podijeliti toliku milost da svatko tko bude mučen ovom nevoljom i spomene tvoje ime u svojim molitvama odmah postigne ono što želi. To mi svakodnevno vidimo da se događa kod njegova groba, čiji prah, uz suradnju višnjega providnosti, opažamo da blista čudesima, dok svatko tko ga s potpunom vjerom uzme u piću odmah zadobiva zdravlje. I ne samo kod nas, nego i u Italiji i Akvitaniji te u mnogim drugim pokrajinama mnogi su po ovome prahu zadobili zdravlje. Nadalje, spomenuti mu je anđeo dao štap govoreći: Ustani, ne zastajkuj: nego se nastoj s najvećom žurbom vratiti u Soissons: i vrati se u samostan djevojaka u ćeliju odakle si otišao: jer ondje treba da dovršiš tijek ovoga jadnoga sadašnjega života. Ali i ovo ti je od Gospodina dano da na mjestu tvojih relikvija oganj nikako ne nadvlada. I čim je anđeo otišao od njega, žurno krenuvši na put, nakon proteka devet godina vratio se u grad Soissons.

8 Prije nego što se približio gradskim vratima i dok ondje nitko još nije znao za njegov dolazak, gle, jedan od slugu koji su ondje posluživali redovnicama, imajući u sebi svima skrivenoga zloduha, počeo je trčati i vičući govoriti: Ustanite, jer je Benedikt Vodoal već došao da me odavde istjera: pođite mu dakle u susret. Stoga su neke od sestara pošle za njim sve do samostanskih vrata i, otvorivši vrata, zatekle čovjeka Božjega gdje stoji. On je odmah pogledao toga istoga slugu i, shvativši zloduha koji se u njemu skrivao, pljuskom je udario njegovo lice i istjerao nečistoga duha. I kad se to pročulo, opatica je sa svom zajednicom izišla u susret i primila ga s velikom čašću. Tako se taj sveti muž činio da je iz broja onih kojih izgled opisuje Ezekiel, govoreći: Izgled njihov bijaše kao žeravice gorućega ognja i kao izgled zublji: dok je on sam, goreći kao svjetiljka ognja i plamena, i druge poučavajući i djelujući obasipao obilnim svjetlom vrelo života svojih usta, i na svoje nasljedovanje raspaljivao srca mlakih. a Gelone jedni smatraju narodom Skitije, a drugi Sarmatije, ali je li od njih poteklo podrijetlo Pikta, dvosmisleno je.

Čudesa sv. Vodala, smrt.

Također, dugo vremena nakon njegova povratka dogodilo se da se smatralo kako ćelija u kojoj je boravio iznenada izgara u ognju, ali ga je anđeo Gospodnji odmah uhvatio za pramen na tjemenu i prenio na otok a rijeke Aisne te ugasio požar.

10 Jednoga je dana također, kad je kuhinja prianjajući uz samostanski zid gorjela jakim ognjem, a sestre, silno prestrašene, nisu znale kamo da se okrenu, jedna od njih, koja je prisnije prianjala uz svetoga čovjeka i koju je on prije izliječio od kvartanske groznice i zubobolje, došla i rekla mu: Benedikte Vodale, dođi i izbavi nas od sadašnjega požara svojom najpobožnijom A najpobožnijom molitvom. On je uzeo svoj plašt, koji se u puku zoveb cappa, i bacivši ga na nju zapovjedio da ga postavi prema ognju: i čim je postavljen prema ognju, klupka plamena savila su se u sebe i požar se odmah ugasio. Što i sve do danas opažamo da se često događa po njegovu štapu (koji se čuva kod nas): kad u ovome gradu, ako se slučajno dogodi požar, taj štap bude prinesen nasuprot njemu, oganj se odmah gasi izgubivši svoju snagu.

11 Kad je jednom taj isti časni svećenik, želeći slaviti svečanu Misu, prolazio kroz samostanski klaustar, vidio je dvije sestre gdje sjede veoma tužne i tjeskobne. Kad ih je pak upitao kakvom su to tolikom tugom pogođene, jedna je odgovorila i rekla: Neki od velikaša dvora poslao je opatici Adalgardi ovu haljinu koju vidiš da se sašije: ona je pak dala nama da je sašijemo, ali ja sam, uzevši škare i želeći odrezati čvor konca, nepromišljeno odrezala komadić haljine: zato smo, oče, u tjeskobi. On je dakle stavivši ispred svega krepost ljubavi, zaštićen štitom vjere, utisnuo znak križa nad haljinom: i odmah ju je vratio cjelovitu kakva je bila prije.

12 Naposljetku mu je bilo često dano čuti anđele kako pjevaju na nebu. Ali budući da bi bilo opširno iznijeti težinu njegovih kreposti po pojedinim vrstama djela, neka bude dovoljno sažeti vrhunac njegove pobožnosti i čistoće u kratkom pogovoru. Nadalje, uzimamo Boga za svjedoka da nismo unijeli ništa od panegiričkoga laskanja, da ne bismo slučajno upali u kakav prijekor laži, ponajviše zato što (kao što smo gore spomenuli) niz tih djela kod nas nipošto nije sadržan u spisima, nego smo ono što smo doznali u djelima drugih otaca (iz čijega je zbora bio ovaj presveti muž) ili što smo spoznali po kazivanju vjernih ljudi nastojali ovdje unijeti, premda neuglađenim govorom.

13 Ali zašto dulje nižemo odgode i, kao da se njegova smrt može odgoditi, bojimo se okrenuti pisaljku prema njemu? U mjesecu siječnju, kad je zemlja bila ukočena od prevelike hladnoće, zapavši u vrlo tešku bolest, našao je ono što je želio, da napusti svijet i posve se sjedini s Gospodinom. Osjećajući pak taj najrazboritiji muž da mu se bliži vremenita smrt, zatvorenih očiju, kao da već prezire ljudske stvari, držeći prst na ustima, ocrtavao je znak križa na usnama. Ponestalo mu je daha i hroptao je na samrti: a duša, žudeći da izbije, samo je hropac kojim se završava život smrtnika pretvarala u hvalu Bogu.

C Dok je u svetim grudima treptala još samo toplina duha, ipak je, kao da ide k svojima a druge ostavlja, šaptao ovaj redak iz Psalma: Gospodine, zavolio sam ljepotu doma tvoga i mjesto prebivanja slave tvoje. I: Vjerujem da ću vidjeti dobra Gospodnja u zemlji živih. I tako, izuzet iz ljudskih stvari, kad se prvi put dizala Jutarnja zvijezda, dok je zora već uklanjala vlažnu sjenu s neba, ostavljajući šafranastu postelju dok Febova svjetiljka obasjava zemlje, na dan Nona veljače, pridružen anđeoskim zborovima, preselio se u nebesa. Njegovo je pak tijelo preneseno u samostan djevojaka i ondje u bazilici posvećenoj uzvišenom Križu, na lijevoj strani, položeno od pobožnih balzamatora u mauzolej i časno pokopano.

14 Nakon njegove smrti dogodilo se da je njegov pratitelj Magnebert s drugim slugama dobio zapovijed da pođe sjeći drva u šumi. On je zato plačući i jadikujući, bacivši se pred grob blaženoga čovjeka, rekao: Gospodine Vodale, zašto si me ostavio na životu, kad bez tebe ne mogu živjeti? Kome si me prepustio ili tko će se smilovati meni koji sam pritisnut teškim jarmom ropstva, što nikako ne mogu podnijeti? Te je iste noći čovjek Božji njemu ukazao u viđenju govoreći: Ne boj se, jer te odsada nitko neće opteretiti nikakvim služenjem. Zatim ga je uzeo za ruku i rekao: Pođi sa mnom. Sljedećega je dana Magnebert, zahvaćen groznicom, ispustio duh i pokopan je pred grobom gospodina Vodala od vjernih i pobožnih ljudi.

13 Njegov su pak pepeo i kosti, kad su kroz mnoga razdoblja godina počivali na istom mjestu; nije mu se iskazivala čast kakva je dolikovala od nas: stoga se, da bi mu se iskazalo brižljivije štovanje i poštovanje, ponovno počeo očitovati krepostima. U naša su, naime, nedavna vremena, jedne noći nakon što su završeni jutarnji hvalospjevi, sestre kojima je taj oratorij bio povjeren na čuvanje, došavši prema običaju da očiste svjetiljke, našle sav pod natopljen uljem koje se izlijevalo izc svjetiljke što je visjela pred njegovim grobom. Ali i samu smo svjetiljku često vidjeli da se sama od sebe, to jest bez ljudske pomoći, ponovno upalila, i opazili smo da su oči slijepaca pomazane tim uljem, pošto je odagnana tama, progledale. Naposljetku se od raznih bolesti, a osobito od groznica (za što mu je, dok je još bio u tijelu, bila dana posebna moć od Gospodina, kao što smo gore naveli), svakodnevno oporavljaju. Stoga se pučko mnoštvo ne samo iz grada Soissonsa, nego i iz sela i zaselaka koji su u njegovoj okolici, slijeva k njegovu grobu radi ispunjenja zavjeta.

16 Ova je snaga tvoja, Kriste, ti koji činiš sve ono čudesno što se vidi da vrše tvoji borci. Zaklinjemo stoga tvoju blagost, dobri Otkupitelju, da ti, koji si Benedikta Vodoala, zbog zasluge njegova života, uresio sjajem znamenja i pridružio zborovima anđela, po njegovim zagovornim zaslugama nama koji se u tebe uzdamo dadeš djelotvornost da vršimo njegove zapovijedi: kako bismo, slijedeći njegove spasonosne primjere, zaslužili postići zajedništvo tvoga najvišega savršenstva; Ti koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim živiš i kraljuješ u vijeke vjekova, Amen.

a Axona, pučki Aisne, rijeka u Šampanji kod Reimsa, oplakuje grad Sainte-Menehould, Attigny, Rethel, Château-Porcien, Soissons i teče prema Compiègneu.:b Vidi Gerarda Ivana Vosija, 3. knj. de vitiis sermonis itd., pogl. 3, str. 371., gdje navodi više pisaca koji se služe ovom riječju.:c Cicendula drugdje, to jest staklena svjetiljka. U Životu kratkom sv. Sulpicija, 17. siječnja, br. 12 naziva se cicindilum; cincentillus u Životu sv. Tilona, 1. siječnja, pogl. 3, br. 32.

pokopan je:

Magnebertu, svom ožalošćenom drugu,
ukazuje se i proriče smrt,

E proslavlja se čudesima, c svjetiljkom samostalno upaljenom, očima njegovim uljem rasvijetljenima,
groznicama izliječenima.

Moli da mu pomognu njegove zasluge, pisac.

F Rijeka Aisne.
Cicendelum.

O BL. DOMICIJANU, ILI TUICIJANU, VOJVODI KORUŠKE, MARIJI NJEGOVOJ ŽENI I NEPOZNATOM DJEČAKU. Prethodni komentar.

J. B.

NAPOMENA STR. 89.

§ I. Grad Millstatt. Crkva i samostan bl. Domicijana.

POČETKOM 9. STOLJEĆA 5. VELJAČE.

Millstatt je grad u gornjoj ili zapadnoj Koruškoj, smješten između rijeka Drave i Liesera, uz veliko jezero koje stvara rječica Riegerbach/Rosbach. Samom gradu, koji Nijemci zovu Milstat, Mylstat, Millestat, Mulstat, smatra se da je ime nastalo od tisuću kipova, kao što su napisali Hijeronim Megiser u Annales Carinthiae, Matija Merian u opisu iste pokrajine, Wolfgang Lazius u commentarior. Reip. Romanæ, 12. knj., 6. odsjek, pogl. 3 i 6. knj. de gentium migrationibus, str. 161. Tako i milstattski redovnik niže u Životu bl. Domicijana Millstatt, grad u Koruškoj,

2 Života Domicijanova. Milstat je, kaže, dobio ime od tisuću kipova koje je ondje narod, zaveden drevnom zabludom, štovao. I povelja o oprostima kardinala Jakova i Alana, koju ćemo donijeti u § 3 br. 13, glasi ovako: Kapela sv. Ulrika u Planzu, unutar granica župne crkve bl. Domicijana u Millestatuama. Ako se ta etimologija prihvati, ispravnije će se reći Milstatum ili (kao ovdje) Millestatuæ nego (kao u puku kod Laziusa i drugih) Milstadium, što na njemačkom znači grad kod milje ili udaljen jednu milju, možda od rijeke Drave ili od ušća Liesera koji se u nju ulijeva. Postoji doduše u Antoninovu itineraru mjesto Ad statuas, između Brigantija, odnosno Bregecija i Arrabone, odnosno Arraba, u sredini, kako se izrijekom dodaje: ta mjesta Cluverius tumači kao Ad statuas, Tata, između Bregecija, to jest Ostrogona i Rabe, premda se Lazius ne slaže. Moglo je biti i drugo mjesto u središnjem Noriku, Ad mille statuas. Nije li to ono isto koje se u Životu sv. Virgilija pogrešno možda zove Adundrinas umjesto Ad andrinas, odnosno προς ἀνδρίαντας, Ad statuas? Svakako ono nije bilo daleko odatle. Došavši u Karantaniju, kaže pisac, posvetili su ondje crkvu sv. Marije Djevice slavne, i drugu u Liburniji u svome gradu Adundrinasu, i na veoma mnogim drugim mjestima. Ispravnije ćeš čitati: i drugu u gradu Tiburniji i u svome gradu Ad andrinas. Rekli smo gore kad smo govorili o sv. Ingenuinu da se smatra da je Tiburnija Villach, grad smješten uz rijeku Dravu, nedaleko od Millstatta, koji se ovdje čini da se naziva njegovim gradom, to jest vojvode Chetimara. Drugi smatraju da je grad Adundrinum ili Adundrinas, kao uz valove, Klagenfurt, koji se po rijeci Glan nekoć zvao Glanfurt: kažu da se isti zvao Hydrundinum, bilo od ἔδωρ, što znači vodu, bilo od hidre, vodene zmije ili zmaja, kojega taj grad nosi kao grb. Bilo je doista uobičajeno piscima srednjega vijeka da gradovima izmišljaju polupgrčka imena, iz neke težnje za učenošću, kao Herbipolis, Iatospolis, umjesto Würzburga i Regensburga. Ali vratimo se na tisuću kipova.

C Megiser mu također u 1. knj., pogl. 3 dodjeljuje za ženu kćer vojvode Meranije, ne sjećajući se dovoljno onoga što je napisao u pogl. 2, da je prvi vojvoda Meranije bio Gotfrid oko godine 957., potekao iz loze Werlinove, za kojega se kaže da je bio kancelar Karla Velikoga, iako se u Anala Franaka nigdje ne spominje. Onaj kojega on zove Gotfridom čini se da je bl. Rasso, u Bavaraca Grafrath, o kojem ćemo govoriti pod 19. lipnja; jer Lazius u 7. knj. tvrdi da su od njega vukli rod kako drugi velikaši tako i vojvode Meranije. Ali taj kasniji, bio to Rasso ili Gotfrid, živio je u doba bl. Domicijana, kao što će poslije biti očito. Nadalje, Meranija je, od nekih zvana Maranum, grad u Tirolskoj grofoviji, smješten uz utvrdu Tirol, odakle je ime pokrajine; i sam se taj grad nekoć smatrao glavnim gradom toga alpskoga područja, čiji su vladari nazvani vojvodama Meranije i urešeni drugim kneževskim naslovima; oni su davno izumrli, a posjedi su prešli na razne obitelji knezova, osobito austrijskih.

3 Iz miraznih dobara ove svoje žene Marije da je Domicijan osnovao samostan u Millstattu tvrdi Megiser u 1. knj., pogl. 3. Lazius u 6. knj. kaže da je Erbo, sin Harduika, grofa palatina iz Regensburga, kojega je car Lotar (drugi toga imena, koji je godine 1125. postavljen, a umro 1137.) imenovao vojvodom Koruške,... prvi ustanovio redovnike u crkvi sv. Domicijana kod Millstatta: kojima je poslije opata dodijelio Albert, biskup Tridenta, podrijetlom iz obitelji Altenburg. Ali kako je Erbo mogao biti imenovan vojvodom Koruške od cara Lotara, kad je preminuo godine Kristove 1104.? Tako opat iz Ursperga pod tom godinom, a ne pod 1121., kako je mislio Lazius: Erbo, već poodmakle dobi, plemeniti knez Koruške i nekoć grof palatin u Bavarskoj, preminuo je u Gospodinu. Isti pod godinom 1204., ispripovijedavši smrt grofa Bota, kaže: Ova dva brata, naime Erbo i Boto, po očevoj krvi vuku najstarije plemstvo norijskoga naroda, potomci onoga glasovitoga Erba, sina grofa palatina Hartwiga, kojega je u lovu rastrgao divlji bik, o čemu još odjekuju pučke pjesme... Majčinsko im je pak rodoslovlje bilo iz Saske, od uglednoga roda Immedinga, za koji se prenosi da je bio blizak slavnoj lozi Otona. Isto to istim riječima pod istom godinom opisuje pisac iz Stadea. Njih slijedi naš Brunner u 11. knj. Annal. Boic; br. 9.

4 Megiser, slijedeći Lazijevu kronologiju u određivanju Erbova doba, o Millstattu dodaje: Ovaj Erbo je u samostanu Mulstadt u Koruškoj, koji je nekoć osnovao sv. Domicijan, knez Karantanaca, postavio redovnike: kojima je poslije Albert, biskup Tridenta, rođen od grofova Ortenburga, dao opata. Ali u Životu bl. Domicijana pripovijeda se da je Erbo uveo benediktince u Millstatt, a nije izrečeno jesu li prije toga ondje bili drugi redovnici, ili redoviti kanonici, ili svjetovni svećenici. Tako, naime, glasi br. 3: Pošto je prošlo mnogo vremena, neki palatin iz Bavarske, imenom Arbo, kojemu je pripadalo gotovo svako imanje koje se nalazi oko Millstatta i koji je ondje prvi počeo biti utemeljitelj redovnika Reda sv. Benedikta. Lazius piše također da je Erbov sin Poppo nešto utemeljio u samostanu u Millstattu i da se ondje čita njegovo upisano ime.

3 Ono što Lazius piše da je opata stanovnicima Millstatta dao Albert, biskup Tridenta, vjerojatno se dogodilo kad je on prije toga taj samostan ili obnovio ili proširio: tako treba shvatiti ono što isti piše kad govori o knezovima Koruške iz franačkoga naroda, da ne bi pobio ono što je sam napisao o Erbu i što smo već naveli; a više se opata prije doba toga Alberta navodi niže. Ovako pak ima Lazius na stranici 161: Ovoj prvoj crkvi u Millstattu, koju je postavio bl. Domicijan, opatiju je prvi pridodao Albert, grof Ortenburga i biskup Tridenta, oko godine Gospodnje 1340. I kad u istoj knjizi govori o grofovima Ortenburga, kaže: Albert drugi, izabran za biskupa Tridenta, od župe i prvoga utemeljenja koje je učinio vojvoda sv. Domicijan, započeo je i obogatio opatiju u Millstattu. A u naslovu istoga paragrafa općenito o Ortenburzima kaže: Djelo ovih grofova su nekoć opatija u Millstattu itd. Megiser također u 7. knj., pogl. 43 kaže: Sagradili su od temelja opatiju u Millstattu grofovi Ortenburga, a u 8. knj., pogl. 56 piše da je, prije nego što je Albert, biskup Tridenta, osnovao samostan, ondje bila samo župna crkva.

6 Pobija to ono što u Životu bl. Domicijana piše milstattski redovnik: Neki opat, kaže, imenom Oton, snažan i pobožan muž, imajući u svojoj zajednici stotinu i pedeset duhovnih ljudi. Za njegovih dana, dok su postavljali temelje većega samostana, nakon požara prijašnjega itd. Lazius smatra da je tristo godina prije njegova vremena, odnosno oko godine 1340. (kad je već prije naveo da je živio i Albert II., biskup Tridenta), samostanom upravljao opat Oton i pronašao relikvije bl. Domicijana. Janus Pyrrhus Pincius u 2. knj. de Vitis Pontificum Tridentinorum čini Alberta čitavih cxx godina mlađim nego što ga čini Lazius. I opat Oton bio je mnogo stariji nego što to isti određuje. Albert drugi, kaže Pincius, Ortenburški iz Koruške, uzdignut u biskupstvo, prima žezlo i, urešen mitrom, najmudrije upravlja Crkvom 1363. Pišu oni koji su njegov Život unijeli u javna djela da je bio jedan od grofova Aiblinga i Ortenburga, koji nisu manje sjajni slavom učinjenih djela nego starinom roda. Lazius nabraja ono što su Ortenburzi ili sami posjedovali ili običavali drugima davati na posjed po vazalnom pravu, a većina toga je, kad je obitelj izumrla, pripala Austrijancima. Ta je obitelj, kako se prenosi, nastala u Sponheimu uz rajnski kraj i preko grofa Fridrika, brata sv. Hartwika, biskupa Salzburga (o kojem ćemo govoriti 7. studenoga), prenesena u Korušku, uzevši ime po utvrdi Ortenburg, koju su u gornjoj Koruškoj na desnoj obali Drave, na brežuljku, sagradili, nedaleko od svoga gradića Spittala, kaže Lazius, premda dvoji ne treba li naziv izvoditi od drugdje. Njemu se pridružuje Megiser u 7. knj., pogl. 2. Ali (kao što je već nagoviješteno) da je samostan, koji je grof Erbo benediktincima prije godine 1100. ili sagradio ili, dok su ga prije posjedovali drugi, darovao, izgorjelo gotovo dvjesto godina prije nego što je izabran Albert II., biskup Tridenta, te da ga je ponovno sagradio opat Oton, lako će zaključiti onaj tko pozorno pročita ono što se niže navodi kao napisano od milstattskoga redovnika. Možda je on ponovno u xiv. stoljeću obnovljen i proširen, ako uistinu istinu govore Lazius i Megiser.

7 Osim samostana redovnika koji smo spomenuli, postojao je u Millstattu drugi samostan ženskih redovnica, istoga benediktinskoga reda. Tako milstattski redovnik u Životu sv. Domicijana, br. 8: Jer i redovnice toga istoga mjesta, vrlo lakovjerne itd. I u Čudesima, br. 17: U sadašnja pak vremena, neka redovnica odavde iz samostana, imenom Kunigunda, kći gospodina Dietmara, viteza iz Krke, nadimkom Biel itd. I ubrzo: Također redovnica iz samostana, imenom Bigel. I br. 22: Dok su ga pobožne redovnice gledale kako se jadno muči. Postoji taj samostan i sada, ili možda samo neki njegov dio, naime nekoliko skromnih kuća s dva vrtića i kapelom sv. Andrije. Redovnice su pak ondje izumrle čak i prije nego redovnici. Njihovo boravište služi župniku, a kapela Bratovštini građana pod naslovom Uznesenja Bogorodice Djevice podignutoj prije sedam godina.

C § II. Millstatt predan Redu sv. Jurja, zatim Družbi Isusovoj.

Onaj samostan redovnika u Millstattu koji smo već opisali car Fridrik II. je zatim, uz pristanak vrhovnoga svećenika, pretvorio u sjedište generalnoga meštra Reda sv. Jurja, kao što piše Lazius u 6. knj. de migrat. gentium. Taj je red Fridrik II. ustanovio na uzvišenje vjere i obranu protiv Turaka; potvrdio ga je papa Pavao II., dok redovnici prelaze drugamo, uz dodijeljeno uzdržavanje za života. Maksimilijan I. dodao je slobodnu i svjetovnu bratovštinu sv. Jurja, koju su potvrdili Aleksandar VI., Julije II., Lav X. Ono što neki pisci prenose zbrkano, jasno ćemo razjasniti iz povelja samih papa i careva uz Život sv. Jurja 22. travnja.

9 Kad se taj red sam po sebi raspao ili (kako daje naslutiti Favyn) u građanskim ratovima, ponajviše pokrenutima zbog vjere, posve ugušio i ugasio, austrijski su velikaši povukli Millstatt i upravu ostalih dobara k sebi. Napokon je Millstatt, velikodušnošću nadvojvode Ferdinanda, koji je zatim bio drugi car toga imena, druge godine nakon što je preuzeo upravu Štajerske i Koruške, godine Kristove 1598., vlašću vrhovnoga svećenika, dodijeljen Družbi Isusovoj za osnivanje kolegija i akademije u Grazu u Štajerskoj. Da se to tako dogodilo spominju Godišnja pisma austrijske pokrajine PO PISCU J. B. Družbe Isusove iz godine 1598., uz izvanrednu pohvalu bl. Domicijana.

10 Godišnji prihod kolegija u Grazu povećan je dodavanjem grada. Taj je grad smješten u gornjoj Koruškoj, sa sasvim širokim poljem i plodnom obradom, i sam je na zdravom mjestu, kao čistom i ugodno ljupkom; i nije tako nov, jer ga je oko godine Kristove 773. sveti Domicijan, vojvoda Koruške i Norika, slavio s tisuću kipova idola (odakle mjestu ime Millstatt uz promijenjena slova) u poganskom praznovjerju. Ali na dobar ishod, vojvoda je pretvorio svratište idolopoklonstva u prebivalište Kristovo. To se dogodilo ovako. U to je vrijeme vojvoda po glasu doznao da cvate sveti Virgilije, poglavar grada Salzburga, podjednako čuven po svetosti i po glasu čudesa. Njega po Božjem poticaju poziva preko poslanika, i kad ga je on poučio vjeri umjesto nevjere i Kristu umjesto idola, srušivši bezbožnost, htio je najpobožniji knez, kao svjedočanstvo pobožnosti prema Bogu, na tom mjestu osnovati sjedište redovnika sv. Benedikta: a poslije je bilo meštra Reda sv. Jurja. Otuda se kolegiju plaćao godišnji dohodak. Ali kad su se za šire stanje našega sjemeništa i sveučilišta tražili malo veći prihodi, a uobičajeni su se odatle uvijek teže dobivali, ovaj je grad sa svojim zemljama i pridruženim prihodom, velikodušnim dobročinstvom darežljivoga nadvojvode Ferdinanda, dodijeljen kolegiju. To ondje. Ono što pisac smatra da je sv. Domicijan nekoć bio idolopoklonik, isto će se poslije potvrditi: jer je već prije ispripovijedano da benediktince u Millstatt nije uveo on, nego Erbo, ili Arbo, prvi put u xii. stoljeću.

11 Borave sada ondje neki iz Družbe koji građane i susjede poučavaju u nauku vjere i pobožnosti. Ta je stvar, kao što proizlazi iz pisama sljedećih godina, sretno krenula od samoga početka. I upravo sljedeće godine 1599. isto prenose Godišnja pisma: Stanovnike ovoga mjesta, podložne nama, premda smo ih u početku, ne znam kojom zabludom, imali kao žestoko otuđene i odbojne, toliko smo ipak razlogom i čovječnošću vezali uz sebe da nas, zamolivši oproštenje, najgorljivije vole i poštuju. S krivovjerja su se na pravovjernu vjeru vratila XL. Upotrebu kaleža, od koje se samo šest ili sedam bilo suzdržalo, posve smo ukinuli: i ove smo godine imali CLXXX pričesnika samo pod jednom prilikom. Prestala je također trudom naših u drugim župama navika nošenja kaleža bolesnicima: F prestalo je podjeljivanje sakramenta krštenja zimi u blagovaonici; ženama je zatvoren pristup na mjesta samostana, pa i javna; podložnici su odvraćeni od krivovjernih propovijedi koje su se držale u susjednim mjestima. Godine 1600. piše se da su se i građani Millstatta i susjedni podložnici gotovo svi do jednoga vratili na katoličku vjeru: tako da je sljedećega Uskrsa god. 1601. osam stotina dvadeset i osam njih, očišćenih ispoviješću, pristupilo svetoj pričesti.

§ III. Javno štovanje blaženih Domicijana, Marije i anonimnog dječaka.

Velika je bila u prijašnjim stoljećima pobožnost naroda prema blaženom Domicijanu, tako da su se i s krajnjih granica Istre i Panonije, a ne samo iz Koruške, Kranjske i Štajerske, stjecali pohoditi njegov grob. Nije ni sada rijetka ili neznatna pobožnost. Uistinu se 5. veljače, da ga štuju, okuplja silno mnoštvo okolnog stanovništva, kojima ni sada ne izostaje ni naklonjeno božanstvo ni zagovor samoga Sveca. Jer, kao što su nekoć njegova posredstvom učinjena mnoga čudesa, koja ćemo donijeti niže, tako se i sada kaže da se zbivaju mnoga, ali nijedno (koliko smo mi doznali) nije potvrđeno zakonitom vlašću, štoviše, tek su vrlo rijetka zabilježena u pismu. Oni koji su naime iskusili njegovu pomoć i ne pomišljaju da se to preda u spomen potomcima,

B I preda, smatrajući da je dovoljno ako dobročinstvo razglase među svojima. Okrugli kruhovi od raži, prethodno uz propisanu molitvu, zazvavši također zagovor sv. Domicijana, blagoslovljeni, petoga dana veljače, po obavljenim obredima, dijele se nazočnima po jedan, katkad i do tri tisuće. Upotrebljavaju se oni kao lijek protiv različitih bolesti, jer spominju da su njima odagnane četverodnevne groznice, olakšani porodi i često izliječeni probodi u bokovima.

C 14 Prethodila su već neka poput uvertire u javnu apoteozu, neka podizanja njegovih relikvija, prvo po opatu Martinu Dautu, oko godine 1000., kako se može zaključiti iz gore utvrđenog vremena Erbonovog palatinskog. On je relikvije blaženog Domicijana, kako se niže u njegovom Vita pod brojem 4 kaže, zamislio položiti na časnije mjesto, dostojno njegovih zasluga, to jest uz glavni žrtvenik, te prilažući dostojno štovanje, uz velik trud otvorio grobnicu sagrađenu s mnogo umijeća. Zatim su relikvije pronađene u vrijeme opata Otona položene u sakristiji na časno mjesto, da bi (kako govori isti opat) bile štovane doličnom privatnom čašću od svih. Tako su naime, kako se ondje kaže, bile skrivene. Napokon je Ivan, biskup krčki u Koruškoj, generalni vikar u duhovnim stvarima salzburškog nadbiskupa, godine 1461., iste relikvije, ispunjene ugodnim mirisom, izvadio iz škrinje u kojoj su bile pohranjene uz nemale brigu i marljivost, s poštovanjem ih prenio u sakristiju iste crkve i pohranio na sigurnijem mjestu, da se ondje čuvaju radi ponovnog čašćenja dostojnijeg i prikladnijeg pohranjivanja istih. Samu biskupovu ispravu donijet ćemo niže, u kojoj blaženog Domicijana izričito naziva.

13 Vjerojatno je da su, pošto je stvar bila iznesena vrhovnom svećeniku, od njega bili ili određeni ili zasigurno dopušteni veći počasti. Sami ih naime kardinali Rimske Crkve, Alain Coëtivy, nadbiskup avignonski, i Jacopo Ammannati, biskup pavijski, nazivaju Blaženim i spominju župnu crkvu blaženog Domicijana u Millstattu u ispravi izdanoj godine 1463., koju smo već i stoga smatrali vrijednom da je ovdje navedemo u cijelosti. Ovako dakle glasi: Jacopo, po Božjem milosrđu prezbiter kardinal svete Rimske Crkve s naslovom sv. Krizogona, Alain s naslovom sv. Praksede, svima i svakome od Kristovih vjernika koji će ovo pismo vidjeti, jednako vidjeti i čuti, vječni pozdrav u Gospodinu. Sjaj očinske slave, koji svijet obasjava svojom neizrecivom ljubavlju, pobožne želje vjernika, koji se uzdaju u njegovo najmilostivije veličanstvo, tada osobito prati blagonaklonom naklonošću kada se njihova pobožna poniznost podupire molitvama i zaslugama Svetaca. Želeći stoga da se kapela sv. Ulrika u Planzu unutar granica župne crkve blaženog Domicijana u Millstattu, salzburške biskupije, pohađa doličnim častima, i da Kristovi vjernici tim spremnije hrle k njoj iz razloga pobožnosti, što budu znali da su ondje obilnije okrijepljeni darom nebeske milosti, i da je štuju Kristovi vjernici, uzdajući se u milosrđe svemogućega Boga i u vlast njegovih apostola sv. Petra i sv. Pavla, svima i svakome uistinu pokajanim i ispovjeđenim, koji rečenu kapelu na blagdan sv. Ulrika i posvete same crkve, na petak kvaternih dana prije Gospodinova rođenja, na petak kvaternih dana u korizmi, na petak kvaternih dana nakon Duhova, na takve blagdane i svetkovine pobožno pohode svake godine, i za popravak i očuvanje građevine, kaleža, knjiga i drugih predmeta potrebnih ondje za Božje bogoštovlje pruže ruke pomoći, koliko god puta to učine, mi gore spomenuti kardinali za svaki dan takvih blagdana i svetkovina milostivo u Gospodinu otpuštamo sto dana oprosta od pokora koje su im naložene, a ovo će pismo trajati u sva buduća vremena. U potvrdu i svjedočanstvo svega gore navedenog, zapovjedili smo i dali da se ovo naše pismo sastavi i osigura privjeskom naših kardinalskih pečata. Dano u Rimu pod F godine od rođenja Gospodina našega tisuću četiristo šezdeset treće, osmoga dana mjeseca travnja, pete godine pontifikata našega najsvetijeg oca u Kristu i gospodina Pija, po Božjoj providnosti drugoga pape.

16 Sasvim su slične isprave svakoga od ovih kardinala, izdane iste godine i dana, i razlikuju se od one koju smo već naveli samo po tome što se one, Želeći stoga da se kapela sv. Ulrika u Planzu itd., izriču ovako: Želeći stoga da se kapela sv. Ulrika, unutar granica župne crkve sv. Tujicijana, salzburške biskupije, pohađa doličnim častima itd. Sv. Domicijan se naime naziva i Tujicijan.

17 Zatim su, kako smo doznali, godine 1462. relikvije sv. Domicijana i drugova prenesene iz sakristije u crkvu i položene u grobnicu pred žrtvenikom. Iste je godine podignut žrtvenik, na kojem se vidi njegov lik okrunjen zrakama, kao što to biva kod Svetaca. Postoji također u Millstattu stari Breviarium redovnika koji su ondje boravili, u kojem je pod petim danom veljače upisano ime blaženog Domicijana na prvom mjestu prije sv. Agate, a isto tako u starom misalu istoga mjesta, kao znak neke uzvišenosti, ispisano crvenom bojom. Poznato je E također da se ondje toga dana uobičajeno slave tri mise po različitim svećenicima, i to jedna od zajedničkog o ispovjedaocima. Ipak je kasnije taj običaj zastario, tako da su se služile samo dvije, jedna o sv. Agati, djevici i mučenici, a druga u sedmi sat za pokojne utemeljitelje i dobročinitelje, s pogrebnim obredom. I to je promijenjeno prije otprilike 30 godina. Ponovno je prije nekoliko godina na žrtveniku najbližem grobu blaženog Domicijana počela se služiti jedna misa o Presvetom Trojstvu ili o Blaženoj Djevici, a svečana o tri japanska mučenika. Sada se čuva samo ova, dok je ona ukinuta, ali tako da se ta ista misa prinosi Bogu za utemeljitelje i dobročinitelje, žive i pokojne. Svjetovni svećenici ipak čitaju i misu i časoslov o sv. Agati, što doduše nije nužno, jer je, kako ćemo reći niže, dopušteno bilo kojim drugim svećenicima koji se toga dana okupljaju u crkve Družbe čitati misu i časoslov o ona tri mučenika, dok je časoslov sv. Agate prenesen na drugi dan. Ipak se, nakon slavljene mise o mučenicima, održava nagovor o blaženom Domicijanu, a po završetku bogoslužja toga dana dijele se blagoslovljeni kruhovi, o kojima smo govorili pod brojem 12. Što se događa i na veliki četvrtak, ali tada uz malen odaziv. Na dane pak Rođenja, Obrjeza i Bogojavljenja svakom se podaniku besplatno daje određena mjera piva.

A

18 Marija, supruga blaženog Domicijana, također se u toj crkvi ubraja među Svece, i o njoj i mužu nalazi se u navedenom brevijaru ova molitva: Bože, koji si sluge svoje Domicijana i Mariju posvetio milosrdnim pozivom i uzeo k sebi sretnim dovršenjem, primi milostivo naše molitve i daj da, kao što su oni s tobom po svojim zaslugama, tako se ne udalje od nas svojim zagovorom i primjerima. Po Gospodinu našemu.

19 Isto treba zaključiti i o onom anonimnom dječaku, za kojega se čini da je odavno smatran dostojnim javnog štovanja, bilo da je on bio njihov sin, bilo da su njegovi ostaci onamo doneseni od drugdje, budući da je možda bio ubijen iz mržnje prema vjeri. Spominju se naime da su relikvije svih istodobno pronađene i prenesene, očito da budu čašćene jednakim kultom. Tako u Vita pod brojem 7: Tada su iznenada relikvije blaženog Domicijana i Marije, žene njegove, i kosti nekoga malog djeteta istodobno pronašli gore spomenuti opat i ostala braća. Uz to je natpis: R. DOMITIANVS DVX FVNDATOR HVIS ECCLESIE, a s druge strane: HÆ SVNT RELIQVIÆ MARIÆ VXORIS EIVS. Tko je pak bio dječak, ostalo je do sada nepoznato. Ali to se dokazuje time što te relikvije imaju toliku svetost da je nedavno neka slijepa djevojčica, imajući mrenu na oku... premazana, odmah počela jasno vidjeti... I zatim se pripovijeda da su relikvije svih istodobno prenesene, i čudesa učinjena po njima, bez ikakve razlike, pripisuju se svima. I sam blaženik Domicijan, ukazavši se redovniku, ovako govori: Dragi brate, ne potičeš li tu zajednicu da se oko naših relikvija iskazuje marljivije i pobožnije? I zatim: dok su ispunjavali svoje zavjete istim Svecima. U Miracula pod brojem 28: Gotovo sva čudesa koja je Krist vremenito udostojao pokazati ljudima na bolesnim tijelima, dogodila su se po relikvijama sv. Domicijana i drugova njegovih u Millstattu.

20 Ivan pak, biskup krčki, u svojoj ispravi u kojoj pripovijeda njihov prijenos, ovako piše: Da su takve relikvije, kako samoga Domicijana tako i Marije, žene istoga, i nekoga dječaka, mnogo prošlih vremena pronađene u samoj crkvi, a zatim tijekom vremena mnoge odavde i odande prenesene na različita mjesta iste crkve. Zatim nabraja koje je udove ili dijelove svakoga od njih pronašao i dodaje: Pošto su te relikvije tako, kao što je gore rečeno, nađene i po nama primljene, mi smo ih zajedno s gore spomenutim samostanom, s poštovanjem prenoseći u sakristiju iste crkve, pohranili na sigurnijem mjestu, da se ondje čuvaju radi ponovnog čašćenja dostojnijeg i prikladnijeg pohranjivanja istih. To on, ne ustanovivši nikakvu razliku ni mjesta, ni časnijeg položaja, ni štovanja koje treba iskazati.

§ IV. Istraživanje o vremenu blaženog Domicijana. Korušku zauzeli Slaveni. Njihov kralj Samo.

Teže je pitanje o vremenu blaženog Domicijana. Navodi se jedino obilježje da je taj narod obratio na kršćanstvo. Ali ni to nije dovoljno jasno ni pouzdano. Jer sav je Norik nekoć pod Rimljanima prihvatio Kristovu vjeru i zadržavao je i u petom stoljeću nakon Kristova rođenja, kao što se vidi iz Vita sv. Severina o Januariju, premda su sve te pokrajine bile opustošene mnogim provalama barbara i vjera često pogođena i uzdrmana. Naime, kakav je ranije u vrijeme sv. Jeronima, za vladavine Honorija i Arkadija, bio sraman izgled svih stvari ondje, može se saznati iz same Jeronimove poslanice 3 Heliodoru, poglavlje 9: Grozi se duh, kaže, pratiti prijetnje naših vremena. Dvadeset i više godina jest otkako se između Carigrada i Julijskih Alpa svakodnevno prolijeva rimska krv. Skitiju, Trakiju, Makedoniju, Dardaniju, Daciju, Solun, Ahaju, Epir,

Dalmaciju i sve Panonije pustoše, odvode, pljačkaju Got, Sarmat, Kvad, Alan, Huni, Vandali, Markomani. Koliko je udovica, koliko Djevica Božjih, i slobodnih i plemenitih tijela bilo na porugu ovim zvijerima! Zarobljeni biskupi, ubijeni prezbiteri i službe različitih klerika, srušene crkve, uz Kristove žrtvenike smješteni konji, iskopane relikvije mučenika itd.

22 Kako je zatim bila strašna pod Atilom, kraljem Huna (jer rado mnoga prelazi kao u skoku), kako silna oluja, koja je poharala gotovo svu Europu, ali je ipak područje bliže Panoniji odlazeći i vraćajući se češće opustošila! Što je nakon njegove smrti u objema Panonijama i ostalim pograničjima Dunava uzburkano od njegovih sinova, koliko su puta pokrajine Norika uznemirivali i pljačkali Heruli, Rugi, Alemani, to izlaže pisac Vita sv. Severina, Eugipije, i kako je Tiburnija (koja je sada grad u Koruškoj Villach, kao što smo na drugom mjestu rekli da smatraju učeni ljudi), opsjednuta od Gota, nakon različitih borbi, bila prisiljena otkupiti pljačkanje. Održala se ipak nekako i usred tih vihora vjera, teže uzdrmana i postupno zamirući, nakon što je kralj Herula Odoakar prisilio sve koji su bili rimskoga imena da isele u Italiju, godine Kristove 487., za konzulata Boecija. Čini se da je zatim Koruška slušala Gote.

B naređeno i da se časte;
istodobno svima pripisana čudesa.
jednakim poštovanjem od biskupa svi pohranjeni.
C

23 Napokon su Slaveni zaposjeli tu pokrajinu i susjedne, najprije pozvani u pomoć u ratu ne u velikom broju, zatim ohrabreni čestim plijenom, začeli su pouzdanje da zadrže mjesta kojima su toliko puta prolazili. Snažnu njihovu provalu, ne znam je li prvu, godine 12. Gotskog rata, Kristove 546., donosi 3. knjiga Prokopija ovim riječima: U to vrijeme vojska Sklavina, prešavši rijeku Istar, sve Ilire, sve do Epidamna, pogodila je teškim zlima, te ih dijelom koljući, dijelom bez ikakve razlike u dobi odvodeći u ropstvo, koliko se moglo, i plijeneći njihova dobra, bjesnjela je. Uz to su zauzeli i ne malo, i to vrlo jaka uporišta na tim mjestima, te kružeći okolo pretražuju sve što im je po volji za pljačku. I ponovno u XVI. godini Gotskog rata Sklavini, provalivši u silnom mnoštvu u Ilire, pogodili su ih neiskazanim zlima. Možda se stoga dogodilo da su biskupi Galija u Tiburnijskoj crkvi postavljali svećenike, dok je akvilejskom biskupu bila oduzeta mogućnost da onamo dolazi. To se zasigurno na lažnom saboru u Maranu održanom godine 589., gore u Vita sv. Ingenuina na ovaj isti dan, biskupi Venecije i druge Recije tuže da se počelo događati prije nekoliko godina. Vjerojatno je da je pod najokrutnijom vlašću barbara vjera iskorijenjena, ili je možda sav stari narod predan potpunom istrebljenju.

24 Slaveni su dakle potom držali ta mjesta i gotovo neprekidno su sa susjedima, s jedne strane Bojima, s druge Hunima, vodili ratove, s promjenjivim ishodom. I doista je Tasilo, kako piše Pavao Đakon u 4. knjizi De gestis Longobardorum, poglavlje 7., postavljen od Hildeberta, kralja Franaka, kod Bavarske za kralja... ubrzo ušavši s vojskom u pokrajinu Slavena, postigavši pobjedu vratio se na vlastito tlo s najvećim plijenom. To ovako tumači Felser u Rerum Boicarum, 3. knjiga: Godine petsto devedeset pete Tasilo napada u ratu Slavene, trajno teške i neprijateljske susjede, od kojih je, osim naroda Čeha, koji se razlio po Sarmatiji i zauzeo Češku, druga grana Karantanaca, napredovavši dalmatinskim obalama, zauzevši dio Norika koji se okreće prema Jadranskom moru, pritiskala Bavarsku. Izvojevavši pobjedu, kući je donio najveći plijen svake vrste. Isto pripovijeda naš Brunner u Annales Boici, 4. knjiga, broj 10., a kraće Sigebert iz Gemblouxa pod istom godinom. Ali po kojem je autoru Felser doznao da su se ti slavenski narodi nazivali Karantancima, koje posvuda sve Slavene, ili Sklavine, nazivaju Vinidima? Karantanci se zatim čine nazvanima zato što su zauzeli zemlju Karna ili pograničje,

A pograničje. Osim ako se komu ne svidi da se nazivaju Karnantima, kao da su karnijski Anti. Nalaze se naime kod Prokopija u 3. knjizi De bello Gothico narodi Anta i Slavena i susjedni i po uređenjima vrlo slični. Ali to je možda odveć tankoćutno smišljeno.

25 Poraz su ubrzo nakon toga pretrpjeli Boji, godine (kako žele Felser i Brunner) 600. Tako Pavao Đakon u 4. knjizi, poglavlje 11.: U iste te dane Bavarci do dvije tisuće ljudi navaljuju na Slavene; kad je stigao kagan, svi su pobijeni. Bio je kagan kralj Huna. Drugi uzajamni poraz obaju naroda spominje isti pisac u 4. knjizi, poglavlje 41.: Nakon što je umro Tasilo, kaže, vojvoda Bavaraca, njegov sin Garibald pobijeđen je u Aguntu od Slavena, i opustošene su granice Bavaraca. Obnovivši ipak snage, Bavarci su i oteli plijen od neprijatelja i potjerali neprijatelje sa svojih granica. Smatraju da je Aguntum, mjesto koje spominju Antonin i drugi stari pisci, ondje gdje se sada vide gradovi Dobbiach ili Innichen u Tirolskoj grofoviji, nedaleko od izvora Drave. Nesretno nagađa Lazius da je taj poraz kod Agunta nanio Tasilu Samo, knez Karantanije, koji je onome Samon. Ali ni ovaj tada još nije bio doveden za kormilo od Slavena, a i Tasilo je bio mrtav.

B

26 Zatim su Slaveni bili pritisnuti najsramotnijim ropstvom od Huna Avara, kojega ih je oslobodio Samo, čovjek Franak, zalaganjem, godine Kristove 634., te su ga stoga sebi postavili za kralja, dok su prije toga, kako piše Prokopije u 3. knjizi Belli Gothici, narodi Anta i Sklavina bili upravljani ne od nekoga jednoga čovjeka, nego su od davnine živjeli u pučkoj i zajedničkoj slobodi, i zato su sve stvari, koje bi bile korisne ili možda teške, iznosili na zajedničko vijeće. Način ropstva i povod izbora kralja ovako izlaže Fredegar Sholastik u Chroniconu.

27 Godine 40. kraljevanja Klotara (koji je godine 584. naslijedio oca Hilperika, star četiri mjeseca) čovjek po imenu Samo, rodom Franak, iz kraja Sensa, uzeo je sa sobom više trgovaca i krenuo obavljati trgovinu među Slavene zvane Vinidi. Slaveni su se već bili počeli buniti protiv Avara zvanih Huni i njihova kralja Gagana. Vinidi su od davnine bili befulci Hunima, tako da kad bi Huni u vojsci navaljivali protiv bilo kojega naroda, Huni su stajali pred taborom sa skupljenom svojom vojskom, a Vinidi su se borili. Ako bi nadvladali da pobijede, tada su Huni išli uzimati plijen. Ako su pak Vinidi bili nadjačani, potpomognuti pomoći Huna obnavljali su snage. Zato su ih Huni nazivali befulcima, jer su u srazu borbe u dvostrukoj odjeći vodeći bitke išli ispred Huna. Huni su svake godine dolazili k Slavenima prezimiti: žene Slavena i njihove kćeri uzimali su za ležaj, a Slaveni su uz ostala tlačenja plaćali Hunu danak. Sinovi Huna, koje su rodili sa ženama i kćerima Vinida, napokon ne mogavši podnositi da trpe zlobu i tlačenje, odbijajući gospodstvo Huna, počeli su se (kako sam gore spomenuo) buniti. Kad su u vojsci

C 30 Dagobert je ubrzo podigao trostruku vojsku protiv Slavena, Langobarda, Alemana i Austrazijaca: Austrazijci su, pošto stvar nije prošla baš povoljno, sramotno pobjegli. Ali vrlo velik broj zarobljenika od Slavena poveli su sa sobom Alemani i Langobardi. To se zbilo godine 9. Dagobertove, Kristove 636. Mnogo puta nakon toga, kaže isti Fredegar, Vinidi provaljuju u franačko kraljevstvo pustošeći Tiringiju i ostale krajeve. Čak se i Dervan, vojvoda naroda Urba, koji su bili od slavenskoga roda i već su davno pristupili franačkom kraljevstvu, predao sa svojima pod vlast Samu. I tu pobjedu, koju su Vinidi izvojevali protiv Franaka, nije toliko izborila hrabrost Sklavina koliko bezumlje Austrazijaca, dok su uviđali da su s Dagobertom navukli mržnju i da ih neprestano pljačkaju. u Flandriji. Nadalje, iz Fredegarova pripovijedanja očito je da su Slaveni pretrpjeli prilično dugotrajno ropstvo od najodvratnijega naroda, koje su napokon godine Kristove 634., 40. kralja Franaka Klotara, zbacili.

28 Tako su se tada međusobno srazila ta dva naroda, da su ipak bili neugodni susjedima i prisiljavali ih da se obaziru na pomoć Franaka. Jer piše Fredegar pod sedmom godinom Dagoberta, Kristove 634.: Tolikim je blagostanjem kraljevsku vlast... upravljao Dagobert da je od svih naroda u neizmjernom redu imao pohvalu. Toliki je pak strah pokrenula njegova korist da su već žudno hrlili predati se njegovoj vlasti, tako da su čak i narodi koji su živjeli oko granice Avara i Slavena spremno tražili da on sretno ide za njihovim leđima, i pouzdano su jamčili da će i Avare i Slavene i ostale narode pučanstva, sve do javne ruke, podložiti njegovoj vlasti. Ti posljednji navodi drugačije se iznose u Gesta Dagoberti: utoliko da su i Avari i Slaveni i narodi ostalih pučanstava javnom rukom pouzdano jamčili da će se podložiti njegovoj vlasti. Što nije vjerojatno da su obećali Slaveni, barem ne javnim vijećem, budući da je njima sretno vladao Samo, koji se usudio i same Franke dragovoljno razdražiti i zatim ih pogodio različitim porazima, ili možda zato što su to pokretali njegovi ili podanici

29 Pripovijeda to Fredegar ovim riječima: Te godine, kad su Slaveni zvani Vinidi u kraljevstvu Samona ubili trgovce Franaka u vrlo velikom mnoštvu i opljačkali im dobra, to je bio početak sukoba između Dagoberta i Samona, kralja Slavena. Poslavši nekoga Sikarija kao poslanika k Samonu, Dagobert je tražio da s pravednošću dadne nadoknaditi trgovce koje su njegovi ubili ili dobra koja su nezakonito prisvojili. Budući da Samo nije htio vidjeti Sikarija niti mu je dopustio da dođe k njemu, Sikarije se, obukavši odjeću na način Slavena, sa svojima pojavio pred Samonom i prenio mu sve što je imao naloženo. Ali, kako već biva kod poganstva i oholosti opakih, ništa od onoga što su njegovi počinili nije bilo nadoknađeno od Samona, nego je samo htio upriličiti rasprave da se o tome i o drugim sporovima koji su nastali među strankama uzajamno dade pravda. Sikarije, kao glup poslanik, govori riječi uvrede, koje nije imao naloženo, i prijetnje protiv Samona, zato što bi Samo i narodi njegova kraljevstva trebali služiti Dagobertu. Odgovarajući već ozlijeđen, Samo je rekao: I zemlja koju imamo Dagobertova je, i mi smo njegovi, ako ipak bude htio s nama sačuvati prijateljstvo. Sikarije je rekao: Nije moguće da kršćani i sluge Božje mogu sklopiti prijateljstvo sa psima. Samo je naprotiv rekao: Ako ste vi sluge Božje, i mi smo psi Božji; dok vi neprestano radite protiv njega, mi smo dobili dopuštenje da vas rastrgamo ugrizima. Izbačen je Sikarije ispred Samona.

31 Sljedeće godine, Kristove 637., desete Dagobertove, isti pisac prenosi da je vojska Vinida ušla u Tiringiju. Jedanaeste godine kraljevanja Dagobertova, Kristove 638., dok su Vinidi po zapovijedi Samona snažno bjesnjeli i, često prešavši svoju granicu, pustošeći franačko kraljevstvo ulazili u Tiringiju i ostale krajeve, Dagobert je uzdigao svoga sina Sigeberta u kraljevstvo Austrazije. Otada se zna da Austrazijci svojim zalaganjem uspješno brane granicu i franačko kraljevstvo protiv Vinida. To je Fredegar, iz čega možeš pobiti pisca Vita sv. Virgilija, biskupa salzburškog, koji piše da su Karantanci, zajedno s kraljem Samonom, naposljetku podvrgnuti službi Dagobertu. Što su od njega preuzeli Aventin, Lazius, Megiser.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

5. veljače Kalendar godine