Samostan je u Soissonsu djevica redovnica benediktinskoga reda, koji je u vii. stoljeću od rođenja Kristova Ebroin, majordom kralja Teodorika, kako će se reći u Životu sv. Drauzija, biskupa Soissonsa, 5. ožujka, svladan molbama i nagovorima svoje žene Leutrude, zapovjedio da se sagradi unutar gradskih zidina i posveti imenu svete i neoskvrnjene Marije, majke Gospodnje. Uz taj je samostan živio sv. Vodal, ili Vodoal, nadimkom Benedikt, i u njemu je, preminuvši, časno pokopan u crkvi posvećenoj svetom Križu.
Monasterium es Suessione sanctimonialium Virginum Benedictini instituti, quod seculo vii a Christi ortu, Ebroinus Major-domus Theodorici Regis, ut in Vita S. Drausii Ep. Suessionensis, v Martii dicetur, precibus suasionibusque conjugis suæ Lentrudis devictus, infra muros civitatis construi præcepit, dicandum nomini sanctæ et intemeratæ Mariæ matris Domini. Juxta illud cœnobium vixit S. Vodalus, sive Vodoalus, cognomento Benedictus, introque illud, vita functus, in æde sanctæ Cruci dicata, honorifice tumulatus.
2 Bio je on rodom Pikt, odnosno iz sjevernoga kraja Britanije, koji se sada zove Škotska. Ali u koje je vrijeme živio, ne može se sa sigurnošću odrediti: može se nagađati iz doba Adalgarde, za koju se čini da je ona koju Melchior Regnaultius u sažetku povijesti Soissonsa naziva Hildegardom i postavlja kao drugu opaticu toga samostana. Prva je bila Eterija, kako se kaže u navedenom Životu sv. Drauzija, koja je vodila život nebeskih običaja, pozvana iz samostana u Jouarreu. Koliko su dugo ona i zatim Adalgarda upravljale tim mjestom, nama je nepoznato. Smatramo da je sv. Vodal preminuo početkom vii. stoljeća.
2 Fuit is natione Pictus, sive ex Boreali Britanniæ plaga, quæ nunc Scotia dicitur. At quo tempore vixerit, certo definiri nequit: fieri conjectura potest ex ætate Adalgardis, quæ ea videtur esse, quam Melchior Regnaultius in compendio historiæ Suessionicæ Hildegardem appellat, statuitque secundam illius cœnobii Abbatissam. Prima fuit Etheria, ut in citata S. Drausii Vita dicitur, ducens vitam moribus Etheriam, ex Jotrensi cœnobio evocata. Quamdiu ipsa ac deinde Adalgardis locum gubernarint, nos latet. Putamus S. Vodalum initio vii seculi decessisse.
3 Svezak njegove kratke povjesnice, kako se kaže, u Laonu je među ostalim spisima propao zbog nemara, kaže kasniji pisac njegova Života koji donosimo. Bio je on iz grada Soissonsa, ili barem pokrajine, kao što pokazuje br. 3: Dok ga, kaže, poduprta tolikim krilima kreposti nije protjerala iz naših krajeva. Štoviše, čini se da je stanovao u samom samostanu ili uz njega, posvećen možda obavljanju bogoslužja ili ispovijedanju redovnica. Tako ga u Prologu naziva našim preblaženim zaštitnikom. I u br. 7: To mi svakodnevno vidimo da se događa kod njegova groba, čiji prah, uz suradnju višnjega providnosti, opažamo da blista čudesima. I u br. 15: Sam svijećnjak smo često vidjeli da se sam od sebe, to jest bez ljudske pomoći, ponovno upalio, i opazili smo da su oči slijepaca pomazane tim uljem, pošto je odagnana tama, progledale. Ono pak što piše, u br. 2 tvrdi da je saznao po kazivanju vjernih starijih ljudi i velikim dijelom vidio svojim očima.
3 Ejus historiolæ tomus, ut fertur, in Lugduno Clavato inter ceteras schedulas negligentia periit; inquit posterū r ejus Vitæ quam damus, scriptor. Fuit hic e Suesstomm urbe, aut saltem provincia, uti num. 3 indicat: Donec, inquit, tot virtutum pennis suffultum a nostris finibus expelleret. Imo in ipso monasterio, aut juxta illud habitasse, sacris fortasse peragendis, aut confessionibus excipiendis monacharum addictus videtur. Ita in Prologo, beatissimum Patronum nostrum vocat. Et num. 7. Id nos quotidie ad ejus tumbam fieri videmus, cujus pulverem, cooperante superna dispensatione, miraculis coruscare perspicimus. Et num. 15 Cicendelum ipsum sponte sua, hoc est, sine ope humana reaccensum frequenter vidimus, etcæcorum oculos oleo isto perunctos, depulsis tenebris illuminatos perspeximus. Quæ autem scribat, ea num. 2 affirmat se relatu fidelium antiquorum didicisse, et magna ex parte oculis suis conspexisse.
4 Ovaj je Život Nikola Belfortius, redoviti kanonik u samostanu Vinograda kod Soissonsa, prepisao iz staroga kodeksa (soissonskoga, kako smatramo), i usporedio ga s drugim primjerom iz samostana Longpont. Mi smo ga prepisali od njega.
4 Hanc Vitam Nicolaus Belfortius Canonicus regularis in monasterio Vinearum juxta Suessiones, e veteri codice (Suessionensi, ut remur) descripserat; contlevratque cum alio exemplari monasterii Longi-pontis. Nos ab eo transscripsimus.
3 Upisana u kalendar svetaca Vodala donosi Molanus 5. veljače ovim riječima: U Soissonsu sv. Vodala ispovjedaoca. Arnold Wion istoga ga dana čini benediktincem, ali priznaje da ne zna čijega je samostana bio pitomac. Molanus, kojega jedino on navodi, nipošto ne prenosi da je bio redovnik, a kamoli benediktinac. Da je ipak bio redovnik, netko bi mogao zaključiti po tome što se kaže da se služio kabanicom (cappa) umjesto plašta. Navodi ga također u Kalendariumu Benedictinumu Benedikt Dorganius; u Gallikanskom martirologiju Saussay s istaknutim pohvalnim zapisom sastavljenim iz Života koji donosimo, u kojem ipak neprikladno kaže da je bio rodom Skit i da je u Galiju krenuo iz ljubavi prema pobožnosti. Pisac Života piše da je potekao iz naroda Pikta, ali da same Pikte, koje stoga naziva i Gelonima, vuku podrijetlo od naroda Skitije: što je napisao i Beda u 1. knjizi Ecclesiasticæ historiæ gentis Anglorum, ali primljeno samo po glasu, kako kažu, veli on. Ali učenim ljudima u ovo vrijeme više se sviđa da su uistinu bili Britanci i da oba imena znače isto, jedno narodno, drugo rimsko. Pisac pak pokazuje da nije došao iz ljubavi da uči ili vrši pobožnost, nego radije da je širi.
3 Sanctorum Fastis adscriptum Vodalum exhibet Molanus Nonis Februarii, his verbis: Suessionis S. Vodali Confessoris. Arnoldus Wion eodem die Benedictinum facit; cujus tamen monasterii alumnus fuerit, ignorare sese confitetur. Molanus, quem is solum citat, haud tradit monachum fuisse, nedum Benedictinum. Monachum tamen fuisse, inde conjecerit quispiam, quod cappa usus pro pallio dicitur. Refert eum quoque in Kalendario Benedictino Benedictus Dorganius; in Martyrologio Gallicano Saussaius cum insigni elogio e Vita, quam damus, concinnato in quo tamen improprie natione Sectham ait fuisse, et in Gallias religionis amore profectum. Vitæ scriptor eum e gente Pictorum ortum scribit, sed Pictos ipsos, quos et Gelonos ideo appellat, de Secthiæ populis originem ducere: quod et Beda lib. 1 Ecclesiasticæ historiæ gentis Anglorum scripsit, verum sama solum acceptum, ut perhibent, inquit. Sed viris eruditis hoc tempore magis probatur, vere Britannos fuisse, atque idem nomen utrumque significare, gentile alterum, alterum Romanum. Neque religionis discendæ, colendæve, sed potius disseminandæ amore venisse scriptor ostendit.
6 4. siječnja naveo ga je u prijašnjem izdanju veljače I. sveska dodatka Usuardu Molanus, a poslije njega Kanizije, a štuje se itd. 4. velj; i obojicu je slijedio Ferrari: prema nepoznatom autoru iz Soissonsa, iz rukopisa Nikole Belfortiusa, redovitog kanonika.
6 Pridie Nonas eum retulerat in priori editione Februarii T. I. auctarii ad Usuardum Molanus, et post eum Canisius, colitur etc 4 Febr. atque utrumque secutus Ferrarius: auctore Suessionensi anonymo, ex MS. Nic. Belfortii Can. Reg.
Proslov pisca.
Prologus auctoris.
Na početku cvatuće Crkve čitamo da su apostolski muževi običavali tako čvrsto prianjati uz Boga da su njegovo veličanstvo i uzvišenost ili neprestano ispovijedali ili razmatrali. I uistinu je svima očito da je čovjek stvoren pod tim uvjetom i zakonom da s pravom mora slobodno vrijeme svih vremena posvetiti nebeskim službama. Uzdigmimo stoga svoje srce s rukama k njemu i svim naporom zaklinjemo da se, ako smo za njegovo božanstvo slijepi, barem udostoji otvoriti naša usta na hvalu svojih svetaca, on koji je po nerazumnoj teglećoj životinji prorokovoj učinio da se izgovore ljudske riječi: i da se tim istim svecima, koje ne možemo dostojno naviještati, po zasluzi ove neznatne hvale i štovanja te po njihovu zagovoru možemo suobličiti i naposljetku na bilo koji način imati udjela.
Principio florentis Ecclesiæ Apostolicos viros legimus tam tenaciter Deo solitos adhærere, ut ejus majestatem et excellentiam aut profiterentur jugiter aut meditarentur. Et quidem patet omnibus, ea conditione et lege hominem esse creatum, ut merito debeat omnium temporum otia cælestibus mancipare obsequiis. Levemus itaque cor nostrum cum manibus ad ipsum, et cum omni conamine imploremus, ut si ad ejus divinitatem cæci sumus, saltem os nostrum ad laudem Sanctorum suorum aperire dignetur, qui per arioli brutum subjugale humana fecit verba proferri: et ut iisdem Sanctis, quos digne prædicare nequimus, pro merito exiguæ hujus laudis ac venerationis, et interventione ipsorum, assimilari, et tandem utcumque participare, valeamus.
2 Budući da smo, dakle, čuli o našem svetom i preblaženom zaštitniku Vodoalu i po kazivanju vjernih starijih ljudi saznali kako je, pazeći na božanske odredbe, došao u naše krajeve kao hodočasnik i prognanik i kako je snažno dovršio težak tijek svoga života, potrebno je da nastojimo na hvalu Božju iznijeti malo toga od mnogoga što smo primili njihovim kazivanjem i velikim dijelom vidjeli svojim očima. O njegovim bi se djelima moglo iznijeti više znakova divljenja kad bi se imala knjižica o katalogu njegovih kreposti: ali je svezak njegove kratke povjesnice, kako se kaže, u a Laonu među ostalim spisima propao zbog nemara. Mi ipak izložimo njegove kreposti sažeto koliko možemo, ne sumnjajući da hvalimo Gospodina našega Isusa Krista u njegovoj hvali, prema Psalmistu koji kaže: Hvalite Gospodina u svecima njegovim. Pohvalimo dakle slavnoga muža, čovjeka obdarena velikom krepošću i razboritošću, kojega ime živi u naraštajima naraštaja: njegovu mudrost pripovijedajmo narodima i njegovu hvalu naviještajmo Crkvama. a To jest, u Laonu, kako ima kodeks iz Longponta. To je naime biskupski grad, u remskoj pokrajini, smješten na brdu, kako samo ime pokazuje: na francuskom se zove Laon.
2 Quia igitur de sancto ac beatissimo patrono nostro Vodoalo audivimus, et, qualiter Divinis sanctionibus intendens, ad nostros fines peregrinus et exul devenerit, quamque strenue arduum vitæ suæ cursum peregerit, relatu fidelium antiquorum didicimus; oportet ut pauca de pluribus, quæ illorum relatione accepimus, et magna ex parte oculis nostris conspeximus, ad Dei laudem studeamus attollere. De cujus quidem gestis plura admiratione signa proferri possent, si libellus de catalogo virtutum ejus haberetur: verum historiolæ ejus tomus, ut fertur, in a Lugduno Clavato inter ceteras schudas negligentia periit. Nos tamen virtutes ejus prout possumus, succincte expediamus, Dominum nostrum Jesum Christum in laude ejus laudare non ambigentes, juxta Psalmistam dicentem: Laudate Dominum in Sanctis ejus. Laudemus igitur virum gloriosum, hominem magna virtute et prudentia præditum, cujus nomen vivit in generationes generationum: hujus sapientiam populis narremus, et laudem ejus Ecclesiis nuntiemus. a Id est, Lauduno, quomodo habet codex Long-ponticus. Urbs ex est Epistopali, in provincia Riemensi, in monte sita, ut nomen indicat: Gallice Laon dicia.
Podrijetlo sv. Vodala, propovijedanje u Soissonsu, bijeg, povratak.
S. Vodali ortus, prædicatio apud Suessiones, fuga, reditus.
Bio je, naime, ovaj preblaženi Vodoal, kako kažu, rodom iz streličarskoga a naroda Gelona, za koje se tvrdi da vuku podrijetlo od naroda Skitije i o kojima Pjesnik kaže:
Pictosque Gelonos.
Otuda se i sve do sada pučki zovu Pikti. Odatle je, velim, za ime Kristovo, ploveći brodovljem preko mora i prolazeći kroz mnoge krajeve, stigao u galske krajeve, dok je s njim putovao samo jedan pratitelj, imenom Magnebert. Ondje se kao razborit ratar trudio oko evanđeoske zemljoradnje, i kamo god bi svraćao, preoravao je zastrašujuće šikare pokvarenosti i povjeravao sjeme vjere neukim umovima, nasljedujući uzor nebeskoga Učitelja
A koji je rekao: Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas. Tako je, dakle, iz različitih gradova i pokrajina Galije najvjerniji svećenik privodio jedan ovčinjak pravomu pastiru: kad je pobožno pristupio gradu Soissonsu i, dok je Gospodin vodio, stigao do samostana djevojaka, vrlo poznatoga po slavnu glasu, smještenoga ondje u čast uzvišene Bogorodice Djevice Marije: u kojem se sve do danas nalazi okupljeno veliko mnoštvo redovnica iz različitih naroda sa svih strana. I kad je onamo stigao, primljen sa svom spremnošću od časne opatice Adalgarde, dobio je na istočnoj strani uz zid samoga grada pred vratima samostana gostinjac, koji se sve do sada zove Toranj sv. Benedikta.
Fuit namque beatissimus iste Vodoalus, ut ferunt, ex sagittifera a Gelonum ortus natione, qui de Secthiæ populis originem ducere perhibentur, et de quibus Poeta ait:
Pictosque Gelonos.
Unde et nunc usque Picti vulgo vocantur. Inde, inquam, pro Christi nomine, classe vectus per æquora, et multas peragrans regiones, in Galliarum partes devenit, uno tantum comite commeante, nomine Magneberto. Ubi velut prudens agricola Evangelicæ agriculturæ insudans, ubicumque divertebat, dumeta horrentia pravitatis sulcabat, et fidei semina rudibus mentibus commendabat, cælestis Magistri
A specimen sectatus, qui dixerat: Sicut misit me Pater, et ego mitto vos. Sic igitur de diversis Galliæ urbibus et provinciis, unum ovile vero pastori fidelissimus Sacerdos exhibebat: cum civitatem Suessionensium devotus accessit, et ad monasterium puellarum inclyta fama notissimum, ibi ad honorem almæ Genitricis Dei Virginis Marie situm, Domino ducente pervenit: in quo usque hodie de diversis undique nationibus magna sanctimonialium congregata existit caterva. Cumque illuc pervenisset, a venerabili Adalgarde Abbatissa cum omni alacritate susceptus, ad plagam orientalem juxta murum ipsius civitatis ante portum monasterii hospitalium accepit, quod nunc usque Turris S. Benedicti vocatur.
4 Ali prije nego što dođemo do njegovih posebnih kreposti, na neki način trebamo općenito istražiti njegov život. Toliku je, naime, vedrinu na licu i blagost u govoru pokazivao taj čovjek Božji da je i pogledom i slušanjem svima naviještao pravednost i takvom ih je blagošću što brže poticao na svoju bliskost. U svetim pak vježbama djela toliko je u samome sebi procvjetao da je bio tuđ svakoj tjelesnoj ljagi. Oholog napuhanost, mrlju srdžbe, kugu zavisti i proždrljivost trbuha posve je prezirao. Bez hvalisavosti, radosti prolazne raskoši izjednačavao je s ruševinama. Žalost ovoga svijeta, kao neko čudovište, od skrovitosti srca... jer nije znao ni klonuti u nevoljama ni uzoholiti se u sreći. Ograde usta i uha suzdržao je od ispraznih i taštih stvari. Njegovi koraci nisu trčali uzalud niti su mu stopala išla u prazno. Dvostrukim je postom okrunio krunu ostalih karizmi, dok je um suzdržavao od zlodjela i zle misli, a tijelo od požude za hranom. Što ćemo pak reći o ustrajnosti u molitvi, kojoj se svakodnevno tako posvećivao da je u njegovim ustima uvijek bila hvala i ispovijest Krista te neprestana prošnja za umanjenje svojih i narodnih prijestupa? Bio je ljubitelj i odgojitelj siromaha, sam siromah: i ispunilo se u njemu i u gore spomenutoj Adalgardi ono proročanstvo: Bogataš i siromah sretoše se, tvorac obojice je Gospodin. Jer uistinu, dok su se siromah duhom Vodoal i bogata Adalgarda susrećući slagali, obojici je surađivao Gospodin: njemu dajući postojanost u utvrđivanju vjere i istine, a njoj djelotvornost u vjerovanju i poslušnosti.
4 Sed priusquam ad speciales ejus virtutes veniamus, generaliter quodammodo vitas ipsius nobis inquirenda est. Tantam siquidem vir ille Dei, vultu serenitatem et sermone levitatem prætendebat, ut visu et auditu justitiam cunctis intimaret, atque hujusmodi dulcedine, ad sui familiaritatem quantocyus incitaret. Sanctis vero operum exercitiis ita in seipso effloruit, ut ab omni carnis inquinamento esset alienus. Fastum tumoris, iracundiæ nævum, invidiæ pestem, et ventris ingluviem prorsus exhorruit. Jactantiæ expers, gaudia labentis pompæ ruderibus æquiparabat. Tristitiam hujus seculi, ceu monstrum, a secreto cordis.... ut qui nec adversis inflecti, nec felicibus nosset efferri. Oris etiam et auris septa ab otiosis et vanis compescuit. Gressus ejus in vacuum non cucurrerunt, nec in cassum processerunt plantæ ejus. Jejunio duplici reliquorum charismatum diadema coronavit; dum ab actu et cogitatu nefario cohibuit mentem, et ab alimentorum appetitu cohibuit carnem. De instantia autem orationis quid dicemus, cui quotidie ita incubuit, ut in ejus ore Christi laus et confessio, ac pro minuendis suis populique piaculis jugis supplicatio semper esset? Pauperum amator et pedagogus erat, ipse pauper: impletumque est in eo et supradicta Adalgarde illud vaticinium: Dives et pauper obviaverunt sibi, utriusque operator est Dominus. Quia revera dum pauper spiritu Vodoalus, et locuples Adalgardis, sibimet obviantes concordarent, utrique cooperatus est Dominus; illi astruendæ fidei et veritatis constantiam, huic credendi et obsequendi conferens efficaciam.
5 Budući da je takav i toliki bio taj čovjek Gospodnji, nije prestala nevidljiva zmija zavidjeti njegovu miru, dok ga lukavstvima svoje vještine, poduprta tolikim krilima kreposti, nije protjerala iz naših krajeva. Jednoga je, naime, dana, kad je gore spomenuta opatica, kao što je običavala, poslala njemu od svojih jela u srebrnoj posudi, a on je po svome pratitelju Magnebertu odmah dao milostinju (agapen) siromahu koji je tražio na vratima, siromah se okrijepio jelom i otišao noseći posudu sa sobom. Sutradan su poslužitelji tražili posudu, pa kad su doznali što se dogodilo, vratili su se i javili svojoj gospodarici. Ona ga je pozvala k sebi i prijekorno mu rekla: Ako sam ti poslala jelo za ručak, nisam zapovjedila da razgrabiš srebrnu posudu i da mi odneseš ono što je moje. On je to teško podnio, pao ničice na tlo i zamolio oproštenje za prijestupe: i otišavši odatle, ponovno je krenuo nepoznatim putovima te je, pošao u tuđinu, kroz devet godina obilazio mnoge krajeve.
5 Cum talis tantusque esset vir ille Domini, non cessavit invisibilis anguis quieti ejus invidere, donec per artis suæ dolos, tot virtutum pennis suffultum a nostris finibus expelleret. Quadam namque die, cum supradicta Abbatissa, ut solebat, de cibis suis ad eum in argenteo vase transmisisset, ipseque per pedissequum suum Magnebertum statim pauperi agapen ad ostium petenti dedisset; pauper dapibus refectus, vas secum portans abscessit. Postridie ministri vas requirentes, ut didicerunt quod factum fuerat, reversi nuntiaverunt Dominæ suæ. Quæ convocatum ad seillum increpans: Si, inquit, dapes tibi ad prandium transmisi, non jussi quod argenteum vas diriperes, milique meum auferres. Ille graviter hoc ferens, prostratus solo, veniam pro excessibus postulat: et recedens inde, ignotas iterum adit vias, peregreque profectus, multas per novem annos peragrat regiones.
6 Dogodilo se pak da ga je, kad je prešao pola puta, napala groznica koja se u puku zove tercijana ili kvartana: i vrlo pogođen, došao je na morsku obalu da se ukrca na lađu nekoga bogataša, želeći se vratiti u domovinu. I kad je ondje iscrpljen groznicom i glađu ostao osam dana, odjednom je izbila oluja, fijukavi sjevernjak diže valove do zvijezda, okreće jedro u suprotnom smjeru i baca lađu. Sjetivši se pak Vodala, zapovjednik lađe reče svojima: D Idite i okrijepite onoga hodočasnika koji je ovamo ušao s nama. Meni se, naime, čini da je to pravedan čovjek: i zbog našega nemara prema njemu, kako mislim, trpimo ovaj brodolom. Oni su otišli i našli ga kako jedva drhti na posljednjem dahu: i čim su ga okrijepili, uzburkane su se vode smirile i more je prestalo sa svojim bjesnilom.
6 Factum est autem, ut medio itinere confecto, invaderet eum febris, quæ tertiana vel quartana vulgo dicitur: et valde afflictus, veniens ad oram maris, ut navem cujusdam divitis conscenderet, ad patriam cupiens remeare. Cumque ibi febre ac fame confectus per octo dies mansisset; subito tempestate exorta, stridens Aquilo fluctus ad sidera tollit et velum in adversa fert illiditque navem. Recordatus autem Vodoali navarchus, dixit ad suos: D Ite, et peregrinum illum, qui huc nobiscum intravit reficite. Mihi enim videtur justus vir: et proper negligentiam nostram in illum, hoc, ut arbitror, patimur naufragium. Qui abeuntes invenerunt eum vix ultimo spiritu palpitantem: statimque ut illum refecerunt, tumida quieverunt æquora, soloque deducto, mare a suo stetit fervore.
7 Te se iste noći njemu ukazao anđeo Gospodnji govoreći: Vodale, ili Benedikte, što ovdje radiš? I kamo želiš poći? Gospodin me, naime, poslao k tebi da od ovoga časa ozdraviš i budeš bez ikakve groznice. Povrh toga, udostojao ti se podijeliti toliku milost da svatko tko bude mučen ovom nevoljom i spomene tvoje ime u svojim molitvama odmah postigne ono što želi. To mi svakodnevno vidimo da se događa kod njegova groba, čiji prah, uz suradnju višnjega providnosti, opažamo da blista čudesima, dok svatko tko ga s potpunom vjerom uzme u piću odmah zadobiva zdravlje. I ne samo kod nas, nego i u Italiji i Akvitaniji te u mnogim drugim pokrajinama mnogi su po ovome prahu zadobili zdravlje. Nadalje, spomenuti mu je anđeo dao štap govoreći: Ustani, ne zastajkuj: nego se nastoj s najvećom žurbom vratiti u Soissons: i vrati se u samostan djevojaka u ćeliju odakle si otišao: jer ondje treba da dovršiš tijek ovoga jadnoga sadašnjega života. Ali i ovo ti je od Gospodina dano da na mjestu tvojih relikvija oganj nikako ne nadvlada. I čim je anđeo otišao od njega, žurno krenuvši na put, nakon proteka devet godina vratio se u grad Soissons.
7 Eadem vero nocte, apparuit ei Angelus Domini dicens: Vodoale, sive Benedicte, quid hic agis? quove pergere vis? Dominus enim me misit ad te, ut ab hac hora sanus effectus, omni febre careas. Insuper et tantam tibi conferre dignatus est gratiam, ut quicumque hoc fuerint vexati incommodo, nomenque tuum in suis memoraverint orationibus, statim voti compotes fiant. Id nos quotidie ad ejus tumbam fieri videmus, cujus pulverem, cooperante superna dispensatione, miraculis coruscare perspicimus, dum quicumque ex illo, cum plena fide, in potu sumpserunt, statim percipiunt sanitatem. Nec solum apud nos, sed etiam in Italia et Aquitania, multisque aliis provinciis, per hunc pulverem multi sanitatem receperunt. Porro dedit illi baculum memoratus Angelus dicens: Surge, ne steteris: sed summa cum festinatione Suessionem repedare stude: atque ad monasterium puellarum in cellam, unde digressus es, revertere: quia ibi te oportet ærumnosæ præsentis vitæ cursum consummare. Sed et hoc tibi a Domino concessum est, ut in loco reliqiarum tuarum ignis nullatenus prævaleat. Statimque ut Angelus discessit ab eo, festinanter viam arripiens, post novem annorum curricula ad civitatem Suessionensium est reversus.
8 Prije nego što se približio gradskim vratima i dok ondje nitko još nije znao za njegov dolazak, gle, jedan od slugu koji su ondje posluživali redovnicama, imajući u sebi svima skrivenoga zloduha, počeo je trčati i vičući govoriti: Ustanite, jer je Benedikt Vodoal već došao da me odavde istjera: pođite mu dakle u susret. Stoga su neke od sestara pošle za njim sve do samostanskih vrata i, otvorivši vrata, zatekle čovjeka Božjega gdje stoji. On je odmah pogledao toga istoga slugu i, shvativši zloduha koji se u njemu skrivao, pljuskom je udario njegovo lice i istjerao nečistoga duha. I kad se to pročulo, opatica je sa svom zajednicom izišla u susret i primila ga s velikom čašću. Tako se taj sveti muž činio da je iz broja onih kojih izgled opisuje Ezekiel, govoreći: Izgled njihov bijaše kao žeravice gorućega ognja i kao izgled zublji: dok je on sam, goreći kao svjetiljka ognja i plamena, i druge poučavajući i djelujući obasipao obilnim svjetlom vrelo života svojih usta, i na svoje nasljedovanje raspaljivao srca mlakih. a Gelone jedni smatraju narodom Skitije, a drugi Sarmatije, ali je li od njih poteklo podrijetlo Pikta, dvosmisleno je.
8 Ante vero quam portam appropinquaret civitatis, et de adventu ejus quisquam ibi adhuc sciret; ecce unus ex famulis, qui ibi sanctimonialibus deserviebant, occultum omnibus in se habens dæmonèm, cœpit currere et clamans dicere: Surgite, quia Benedictus Vodoalus jam venit, ut me hinc ejiciat: ite ergo illi obviam. Quamobrem aliquantæ ex sororibus usque ad portam monasterii eum secutæ sunt, quæ aperto ostio virum Dei stantem reperiunt. Qui protinus eumdem famulum intuens, et latentem in eo dæmonem intelligens, alapa faciem ejus percussit, et immundum spiritum ejecit. Cumque hoc divulgatum fuisset, Abbatissa cum omni congregatione obviam procedens, cum magno eum recepit honore. Itaque vir ille sanctus ex eorum numero esse videbatur, quorum species ab Ezechiele depingitur, dicente: Aspectus eorum quasi carbonum ignis ardentium, et velut aspectus lampadarum: dum ipse ardens velut lampas ignis atque flammarum, alios etiam docendo et operando abundanti lumine respergeret vena vitæ oris ejus, et ad sui imitationem tepidorum corda accenderet. a Censentur quidem Geloni ab aliis Scythiæ, ab aliis Sarmatiæ populi; sed num ab his oriundi Picti, ambiguum est.
Čudesa sv. Vodala, smrt.
S. Vodali miracula, obitus.
Također, dugo vremena nakon njegova povratka dogodilo se da se smatralo kako ćelija u kojoj je boravio iznenada izgara u ognju, ali ga je anđeo Gospodnji odmah uhvatio za pramen na tjemenu i prenio na otok a rijeke Aisne te ugasio požar.
10 Jednoga je dana također, kad je kuhinja prianjajući uz samostanski zid gorjela jakim ognjem, a sestre, silno prestrašene, nisu znale kamo da se okrenu, jedna od njih, koja je prisnije prianjala uz svetoga čovjeka i koju je on prije izliječio od kvartanske groznice i zubobolje, došla i rekla mu: Benedikte Vodale, dođi i izbavi nas od sadašnjega požara svojom najpobožnijom A najpobožnijom molitvom. On je uzeo svoj plašt, koji se u puku zoveb cappa, i bacivši ga na nju zapovjedio da ga postavi prema ognju: i čim je postavljen prema ognju, klupka plamena savila su se u sebe i požar se odmah ugasio. Što i sve do danas opažamo da se često događa po njegovu štapu (koji se čuva kod nas): kad u ovome gradu, ako se slučajno dogodi požar, taj štap bude prinesen nasuprot njemu, oganj se odmah gasi izgubivši svoju snagu.
11 Kad je jednom taj isti časni svećenik, želeći slaviti svečanu Misu, prolazio kroz samostanski klaustar, vidio je dvije sestre gdje sjede veoma tužne i tjeskobne. Kad ih je pak upitao kakvom su to tolikom tugom pogođene, jedna je odgovorila i rekla: Neki od velikaša dvora poslao je opatici Adalgardi ovu haljinu koju vidiš da se sašije: ona je pak dala nama da je sašijemo, ali ja sam, uzevši škare i želeći odrezati čvor konca, nepromišljeno odrezala komadić haljine: zato smo, oče, u tjeskobi. On je dakle stavivši ispred svega krepost ljubavi, zaštićen štitom vjere, utisnuo znak križa nad haljinom: i odmah ju je vratio cjelovitu kakva je bila prije.
12 Naposljetku mu je bilo često dano čuti anđele kako pjevaju na nebu. Ali budući da bi bilo opširno iznijeti težinu njegovih kreposti po pojedinim vrstama djela, neka bude dovoljno sažeti vrhunac njegove pobožnosti i čistoće u kratkom pogovoru. Nadalje, uzimamo Boga za svjedoka da nismo unijeli ništa od panegiričkoga laskanja, da ne bismo slučajno upali u kakav prijekor laži, ponajviše zato što (kao što smo gore spomenuli) niz tih djela kod nas nipošto nije sadržan u spisima, nego smo ono što smo doznali u djelima drugih otaca (iz čijega je zbora bio ovaj presveti muž) ili što smo spoznali po kazivanju vjernih ljudi nastojali ovdje unijeti, premda neuglađenim govorom.
13 Ali zašto dulje nižemo odgode i, kao da se njegova smrt može odgoditi, bojimo se okrenuti pisaljku prema njemu? U mjesecu siječnju, kad je zemlja bila ukočena od prevelike hladnoće, zapavši u vrlo tešku bolest, našao je ono što je želio, da napusti svijet i posve se sjedini s Gospodinom. Osjećajući pak taj najrazboritiji muž da mu se bliži vremenita smrt, zatvorenih očiju, kao da već prezire ljudske stvari, držeći prst na ustima, ocrtavao je znak križa na usnama. Ponestalo mu je daha i hroptao je na samrti: a duša, žudeći da izbije, samo je hropac kojim se završava život smrtnika pretvarala u hvalu Bogu.
C Dok je u svetim grudima treptala još samo toplina duha, ipak je, kao da ide k svojima a druge ostavlja, šaptao ovaj redak iz Psalma: Gospodine, zavolio sam ljepotu doma tvoga i mjesto prebivanja slave tvoje. I: Vjerujem da ću vidjeti dobra Gospodnja u zemlji živih. I tako, izuzet iz ljudskih stvari, kad se prvi put dizala Jutarnja zvijezda, dok je zora već uklanjala vlažnu sjenu s neba, ostavljajući šafranastu postelju dok Febova svjetiljka obasjava zemlje, na dan Nona veljače, pridružen anđeoskim zborovima, preselio se u nebesa. Njegovo je pak tijelo preneseno u samostan djevojaka i ondje u bazilici posvećenoj uzvišenom Križu, na lijevoj strani, položeno od pobožnih balzamatora u mauzolej i časno pokopano.
14 Nakon njegove smrti dogodilo se da je njegov pratitelj Magnebert s drugim slugama dobio zapovijed da pođe sjeći drva u šumi. On je zato plačući i jadikujući, bacivši se pred grob blaženoga čovjeka, rekao: Gospodine Vodale, zašto si me ostavio na životu, kad bez tebe ne mogu živjeti? Kome si me prepustio ili tko će se smilovati meni koji sam pritisnut teškim jarmom ropstva, što nikako ne mogu podnijeti? Te je iste noći čovjek Božji njemu ukazao u viđenju govoreći: Ne boj se, jer te odsada nitko neće opteretiti nikakvim služenjem. Zatim ga je uzeo za ruku i rekao: Pođi sa mnom. Sljedećega je dana Magnebert, zahvaćen groznicom, ispustio duh i pokopan je pred grobom gospodina Vodala od vjernih i pobožnih ljudi.
13 Njegov su pak pepeo i kosti, kad su kroz mnoga razdoblja godina počivali na istom mjestu; nije mu se iskazivala čast kakva je dolikovala od nas: stoga se, da bi mu se iskazalo brižljivije štovanje i poštovanje, ponovno počeo očitovati krepostima. U naša su, naime, nedavna vremena, jedne noći nakon što su završeni jutarnji hvalospjevi, sestre kojima je taj oratorij bio povjeren na čuvanje, došavši prema običaju da očiste svjetiljke, našle sav pod natopljen uljem koje se izlijevalo izc svjetiljke što je visjela pred njegovim grobom. Ali i samu smo svjetiljku često vidjeli da se sama od sebe, to jest bez ljudske pomoći, ponovno upalila, i opazili smo da su oči slijepaca pomazane tim uljem, pošto je odagnana tama, progledale. Naposljetku se od raznih bolesti, a osobito od groznica (za što mu je, dok je još bio u tijelu, bila dana posebna moć od Gospodina, kao što smo gore naveli), svakodnevno oporavljaju. Stoga se pučko mnoštvo ne samo iz grada Soissonsa, nego i iz sela i zaselaka koji su u njegovoj okolici, slijeva k njegovu grobu radi ispunjenja zavjeta.
16 Ova je snaga tvoja, Kriste, ti koji činiš sve ono čudesno što se vidi da vrše tvoji borci. Zaklinjemo stoga tvoju blagost, dobri Otkupitelju, da ti, koji si Benedikta Vodoala, zbog zasluge njegova života, uresio sjajem znamenja i pridružio zborovima anđela, po njegovim zagovornim zaslugama nama koji se u tebe uzdamo dadeš djelotvornost da vršimo njegove zapovijedi: kako bismo, slijedeći njegove spasonosne primjere, zaslužili postići zajedništvo tvoga najvišega savršenstva; Ti koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim živiš i kraljuješ u vijeke vjekova, Amen.
a Axona, pučki Aisne, rijeka u Šampanji kod Reimsa, oplakuje grad Sainte-Menehould, Attigny, Rethel, Château-Porcien, Soissons i teče prema Compiègneu.:b Vidi Gerarda Ivana Vosija, 3. knj. de vitiis sermonis itd., pogl. 3, str. 371., gdje navodi više pisaca koji se služe ovom riječju.:c Cicendula drugdje, to jest staklena svjetiljka. U Životu kratkom sv. Sulpicija, 17. siječnja, br. 12 naziva se cicindilum; cincentillus u Životu sv. Tilona, 1. siječnja, pogl. 3, br. 32.
pokopan je:
Magnebertu, svom ožalošćenom drugu,
ukazuje se i proriče smrt,
E proslavlja se čudesima, c svjetiljkom samostalno upaljenom, očima njegovim uljem rasvijetljenima,
groznicama izliječenima.
Moli da mu pomognu njegove zasluge, pisac.
F Rijeka Aisne.
Cicendelum.
O BL. DOMICIJANU, ILI TUICIJANU, VOJVODI KORUŠKE, MARIJI NJEGOVOJ ŽENI I NEPOZNATOM DJEČAKU. Prethodni komentar.
J. B.
NAPOMENA STR. 89.
§ I. Grad Millstatt. Crkva i samostan bl. Domicijana.
POČETKOM 9. STOLJEĆA 5. VELJAČE.
Millstatt je grad u gornjoj ili zapadnoj Koruškoj, smješten između rijeka Drave i Liesera, uz veliko jezero koje stvara rječica Riegerbach/Rosbach. Samom gradu, koji Nijemci zovu Milstat, Mylstat, Millestat, Mulstat, smatra se da je ime nastalo od tisuću kipova, kao što su napisali Hijeronim Megiser u Annales Carinthiae, Matija Merian u opisu iste pokrajine, Wolfgang Lazius u commentarior. Reip. Romanæ, 12. knj., 6. odsjek, pogl. 3 i 6. knj. de gentium migrationibus, str. 161. Tako i milstattski redovnik niže u Životu bl. Domicijana Millstatt, grad u Koruškoj,
2 Života Domicijanova. Milstat je, kaže, dobio ime od tisuću kipova koje je ondje narod, zaveden drevnom zabludom, štovao. I povelja o oprostima kardinala Jakova i Alana, koju ćemo donijeti u § 3 br. 13, glasi ovako: Kapela sv. Ulrika u Planzu, unutar granica župne crkve bl. Domicijana u Millestatuama. Ako se ta etimologija prihvati, ispravnije će se reći Milstatum ili (kao ovdje) Millestatuæ nego (kao u puku kod Laziusa i drugih) Milstadium, što na njemačkom znači grad kod milje ili udaljen jednu milju, možda od rijeke Drave ili od ušća Liesera koji se u nju ulijeva. Postoji doduše u Antoninovu itineraru mjesto Ad statuas, između Brigantija, odnosno Bregecija i Arrabone, odnosno Arraba, u sredini, kako se izrijekom dodaje: ta mjesta Cluverius tumači kao Ad statuas, Tata, između Bregecija, to jest Ostrogona i Rabe, premda se Lazius ne slaže. Moglo je biti i drugo mjesto u središnjem Noriku, Ad mille statuas. Nije li to ono isto koje se u Životu sv. Virgilija pogrešno možda zove Adundrinas umjesto Ad andrinas, odnosno προς ἀνδρίαντας, Ad statuas? Svakako ono nije bilo daleko odatle. Došavši u Karantaniju, kaže pisac, posvetili su ondje crkvu sv. Marije Djevice slavne, i drugu u Liburniji u svome gradu Adundrinasu, i na veoma mnogim drugim mjestima. Ispravnije ćeš čitati: i drugu u gradu Tiburniji i u svome gradu Ad andrinas. Rekli smo gore kad smo govorili o sv. Ingenuinu da se smatra da je Tiburnija Villach, grad smješten uz rijeku Dravu, nedaleko od Millstatta, koji se ovdje čini da se naziva njegovim gradom, to jest vojvode Chetimara. Drugi smatraju da je grad Adundrinum ili Adundrinas, kao uz valove, Klagenfurt, koji se po rijeci Glan nekoć zvao Glanfurt: kažu da se isti zvao Hydrundinum, bilo od ἔδωρ, što znači vodu, bilo od hidre, vodene zmije ili zmaja, kojega taj grad nosi kao grb. Bilo je doista uobičajeno piscima srednjega vijeka da gradovima izmišljaju polupgrčka imena, iz neke težnje za učenošću, kao Herbipolis, Iatospolis, umjesto Würzburga i Regensburga. Ali vratimo se na tisuću kipova.
C Megiser mu također u 1. knj., pogl. 3 dodjeljuje za ženu kćer vojvode Meranije, ne sjećajući se dovoljno onoga što je napisao u pogl. 2, da je prvi vojvoda Meranije bio Gotfrid oko godine 957., potekao iz loze Werlinove, za kojega se kaže da je bio kancelar Karla Velikoga, iako se u Anala Franaka nigdje ne spominje. Onaj kojega on zove Gotfridom čini se da je bl. Rasso, u Bavaraca Grafrath, o kojem ćemo govoriti pod 19. lipnja; jer Lazius u 7. knj. tvrdi da su od njega vukli rod kako drugi velikaši tako i vojvode Meranije. Ali taj kasniji, bio to Rasso ili Gotfrid, živio je u doba bl. Domicijana, kao što će poslije biti očito. Nadalje, Meranija je, od nekih zvana Maranum, grad u Tirolskoj grofoviji, smješten uz utvrdu Tirol, odakle je ime pokrajine; i sam se taj grad nekoć smatrao glavnim gradom toga alpskoga područja, čiji su vladari nazvani vojvodama Meranije i urešeni drugim kneževskim naslovima; oni su davno izumrli, a posjedi su prešli na razne obitelji knezova, osobito austrijskih.
3 Iz miraznih dobara ove svoje žene Marije da je Domicijan osnovao samostan u Millstattu tvrdi Megiser u 1. knj., pogl. 3. Lazius u 6. knj. kaže da je Erbo, sin Harduika, grofa palatina iz Regensburga, kojega je car Lotar (drugi toga imena, koji je godine 1125. postavljen, a umro 1137.) imenovao vojvodom Koruške,... prvi ustanovio redovnike u crkvi sv. Domicijana kod Millstatta: kojima je poslije opata dodijelio Albert, biskup Tridenta, podrijetlom iz obitelji Altenburg. Ali kako je Erbo mogao biti imenovan vojvodom Koruške od cara Lotara, kad je preminuo godine Kristove 1104.? Tako opat iz Ursperga pod tom godinom, a ne pod 1121., kako je mislio Lazius: Erbo, već poodmakle dobi, plemeniti knez Koruške i nekoć grof palatin u Bavarskoj, preminuo je u Gospodinu. Isti pod godinom 1204., ispripovijedavši smrt grofa Bota, kaže: Ova dva brata, naime Erbo i Boto, po očevoj krvi vuku najstarije plemstvo norijskoga naroda, potomci onoga glasovitoga Erba, sina grofa palatina Hartwiga, kojega je u lovu rastrgao divlji bik, o čemu još odjekuju pučke pjesme... Majčinsko im je pak rodoslovlje bilo iz Saske, od uglednoga roda Immedinga, za koji se prenosi da je bio blizak slavnoj lozi Otona. Isto to istim riječima pod istom godinom opisuje pisac iz Stadea. Njih slijedi naš Brunner u 11. knj. Annal. Boic; br. 9.
4 Megiser, slijedeći Lazijevu kronologiju u određivanju Erbova doba, o Millstattu dodaje: Ovaj Erbo je u samostanu Mulstadt u Koruškoj, koji je nekoć osnovao sv. Domicijan, knez Karantanaca, postavio redovnike: kojima je poslije Albert, biskup Tridenta, rođen od grofova Ortenburga, dao opata. Ali u Životu bl. Domicijana pripovijeda se da je Erbo uveo benediktince u Millstatt, a nije izrečeno jesu li prije toga ondje bili drugi redovnici, ili redoviti kanonici, ili svjetovni svećenici. Tako, naime, glasi br. 3: Pošto je prošlo mnogo vremena, neki palatin iz Bavarske, imenom Arbo, kojemu je pripadalo gotovo svako imanje koje se nalazi oko Millstatta i koji je ondje prvi počeo biti utemeljitelj redovnika Reda sv. Benedikta. Lazius piše također da je Erbov sin Poppo nešto utemeljio u samostanu u Millstattu i da se ondje čita njegovo upisano ime.
3 Ono što Lazius piše da je opata stanovnicima Millstatta dao Albert, biskup Tridenta, vjerojatno se dogodilo kad je on prije toga taj samostan ili obnovio ili proširio: tako treba shvatiti ono što isti piše kad govori o knezovima Koruške iz franačkoga naroda, da ne bi pobio ono što je sam napisao o Erbu i što smo već naveli; a više se opata prije doba toga Alberta navodi niže. Ovako pak ima Lazius na stranici 161: Ovoj prvoj crkvi u Millstattu, koju je postavio bl. Domicijan, opatiju je prvi pridodao Albert, grof Ortenburga i biskup Tridenta, oko godine Gospodnje 1340. I kad u istoj knjizi govori o grofovima Ortenburga, kaže: Albert drugi, izabran za biskupa Tridenta, od župe i prvoga utemeljenja koje je učinio vojvoda sv. Domicijan, započeo je i obogatio opatiju u Millstattu. A u naslovu istoga paragrafa općenito o Ortenburzima kaže: Djelo ovih grofova su nekoć opatija u Millstattu itd. Megiser također u 7. knj., pogl. 43 kaže: Sagradili su od temelja opatiju u Millstattu grofovi Ortenburga, a u 8. knj., pogl. 56 piše da je, prije nego što je Albert, biskup Tridenta, osnovao samostan, ondje bila samo župna crkva.
6 Pobija to ono što u Životu bl. Domicijana piše milstattski redovnik: Neki opat, kaže, imenom Oton, snažan i pobožan muž, imajući u svojoj zajednici stotinu i pedeset duhovnih ljudi. Za njegovih dana, dok su postavljali temelje većega samostana, nakon požara prijašnjega itd. Lazius smatra da je tristo godina prije njegova vremena, odnosno oko godine 1340. (kad je već prije naveo da je živio i Albert II., biskup Tridenta), samostanom upravljao opat Oton i pronašao relikvije bl. Domicijana. Janus Pyrrhus Pincius u 2. knj. de Vitis Pontificum Tridentinorum čini Alberta čitavih cxx godina mlađim nego što ga čini Lazius. I opat Oton bio je mnogo stariji nego što to isti određuje. Albert drugi, kaže Pincius, Ortenburški iz Koruške, uzdignut u biskupstvo, prima žezlo i, urešen mitrom, najmudrije upravlja Crkvom 1363. Pišu oni koji su njegov Život unijeli u javna djela da je bio jedan od grofova Aiblinga i Ortenburga, koji nisu manje sjajni slavom učinjenih djela nego starinom roda. Lazius nabraja ono što su Ortenburzi ili sami posjedovali ili običavali drugima davati na posjed po vazalnom pravu, a većina toga je, kad je obitelj izumrla, pripala Austrijancima. Ta je obitelj, kako se prenosi, nastala u Sponheimu uz rajnski kraj i preko grofa Fridrika, brata sv. Hartwika, biskupa Salzburga (o kojem ćemo govoriti 7. studenoga), prenesena u Korušku, uzevši ime po utvrdi Ortenburg, koju su u gornjoj Koruškoj na desnoj obali Drave, na brežuljku, sagradili, nedaleko od svoga gradića Spittala, kaže Lazius, premda dvoji ne treba li naziv izvoditi od drugdje. Njemu se pridružuje Megiser u 7. knj., pogl. 2. Ali (kao što je već nagoviješteno) da je samostan, koji je grof Erbo benediktincima prije godine 1100. ili sagradio ili, dok su ga prije posjedovali drugi, darovao, izgorjelo gotovo dvjesto godina prije nego što je izabran Albert II., biskup Tridenta, te da ga je ponovno sagradio opat Oton, lako će zaključiti onaj tko pozorno pročita ono što se niže navodi kao napisano od milstattskoga redovnika. Možda je on ponovno u xiv. stoljeću obnovljen i proširen, ako uistinu istinu govore Lazius i Megiser.
7 Osim samostana redovnika koji smo spomenuli, postojao je u Millstattu drugi samostan ženskih redovnica, istoga benediktinskoga reda. Tako milstattski redovnik u Životu sv. Domicijana, br. 8: Jer i redovnice toga istoga mjesta, vrlo lakovjerne itd. I u Čudesima, br. 17: U sadašnja pak vremena, neka redovnica odavde iz samostana, imenom Kunigunda, kći gospodina Dietmara, viteza iz Krke, nadimkom Biel itd. I ubrzo: Također redovnica iz samostana, imenom Bigel. I br. 22: Dok su ga pobožne redovnice gledale kako se jadno muči. Postoji taj samostan i sada, ili možda samo neki njegov dio, naime nekoliko skromnih kuća s dva vrtića i kapelom sv. Andrije. Redovnice su pak ondje izumrle čak i prije nego redovnici. Njihovo boravište služi župniku, a kapela Bratovštini građana pod naslovom Uznesenja Bogorodice Djevice podignutoj prije sedam godina.
Item post longum tempus reversionis ejus contigit ut cella, in qua manebat, subito igne cremari crederetur, sed eum statim Angelus Domini in cincino verticis apprehendit, et transportavit in insulam a Axonæ fluminis, incendiumque restinxit.
10 Quadam etiam die, cum monasterii muro adhærens coquina valido igne arderet, et Sorores valde perterritæ quo se verterent ignorarent; una ex illis, quæ familiarius sancto viro adhærebat, quamque ipse antea a quartana febre, et dentium dolore curaverat, veniens dixit illi: Benedicte Vodoale, veni nosque de præsenti incendio tua eripe piissima A piissima prece. Ille tollens pallium suum, quod vulgob Cappa vocatur, et super eam projiciens, jussit ut illam contra ignem poneret: statimque ut contra ignem posita est, flammarum globi in semet reflexi sunt, incendiumque protinus est extinctum. Quod etiam usque hodie per baculum ejus (qui apud nos habetur) frequenter effici conspicimus: dum in ista civitate, sicubi forte incendium contigerit, illeque baculus contra allatus fuerit, continuo ignis sua virtute amissa extinguatur.
11 Cum aliquando idem venerabilis Sacerdos Missarum solennia celebrare volens, per claustra monasterii transiret; vidit duas Sorores valde mœstas et anxias sedere. Interroganti vero eas, quonam tanto afficerentur mœrore, una respondens dixit: Quidam ex Proceribus palatii, Adalgardi Abbatissæ hanc, quam vides, vestem consuendam transmisit: ipsa autem nobis dedit ut eam consueremus: sed ego arrepto-forfice nodum fili abscindere volens, particulam vestis imprudenter abscidi: ideo, Pater, angustiamur. Ille igitur prælata caritatis virtute, clypeo fidei munitus, signum Crucis super vestem exprimit: statimque integram, ut ante fuerat, restituit.
12 Denique Angelos in cœlo canentes ei frequenter concessum est audire. Verum quia pondus virtutum ejus per singulas operum species declarare prolixum esset; ejus religionis ac munditiæ summam brevi epilogo collegisse sufficiat. Porro testem Deum adhibemus nihil a nobis panegyricæ adulationis insertum esse, ne forte in aliquam mendacii notam incideremus, maxime quia (ut supra meminimus) istorum apud nos gestorum series minime in schedis continetur, sed ea quæ in aliorum Patrum gestis (de quorum collegio vir iste sanctissimus fuit) didicimus, vel quæ relatu fidelium agnovimus, hic quamvis sermone impolito inserere studuimus.
13 Sed cur diutius moras innectimus, et, quasi possit ejus obitus differri, stylum vertere ad illum formidamus? Mense Januario, cum terra nimio squaleret frigore, in validissimam ægritudinem incidens, invenit quod optabat, ut mundum desereret, ac Domino penitus jungeretur. Sentiens autem vir prudentissimus, sibi temporalem instare mortem, clausis oculis, quasi jam humana despiceret, digitum ad os tenens, Crucis signum pingebat in labiis. Defecerat spiritus et anhelabat in mortem: animamque erumpere gestiens, ipsum stridorem, quo mortalium finitur vita, in Dei laudem convertebat.
C Solo animi tepore in pectore sacro palpitante, nihilominus quasi ad suos pergeret, aliosque desereret, hunc de Psalmo versiculum susurrabat: Domine, dilexi decorem domus tuæ et locum habitationis gloriæ tuæ. Et: Credo videre bona Domini in terra viventium. Atque ita rebus exemptus humanis, primo surgente Eoo, humentem cum jam aurora polo dimoverat umbram, croceum linquens cubile Phebæa lustrans lampade terras, die Nonarum Fe-
bruariarum, Angelicis sociatus choris ad æthera migravit. Corpus autem ejus ad monasterium puellarum deportatum est, ibique in basilica almæ Cruci dicata, ad sinistram partem, a religiosis pollinctoribus in mausoleo positum et honorifice humatum.
14 Post ejus obitum factum est, ut pedissequus ejus Magnebertus cum aliis servis ad ligna de saltu præcidenda ire juberetur. Qui flens ideo et ejulans, ante sepulchrum beati viri se projiciens, ait: Domine Vodoale, ut quid me superstitem reliquisti, qui sine te vivere non possum? Cui me dimisisti, aut quis mei miserebitur gravi jugo servitutis oppressi, quod omnino ferre non valeo? Ipsa vero nocte vir Dei in visione ei apparuit, dicens: Noli timere, quia ulterius nemo te ullo gravabit servitio. Tum postea apprehensa manu ejus ait: Veni mecum. Postera die correptus febre Magnebertus emisit spiritum, et ante sepulchrum Domini Vodoali a fidelibus ac religiosis viris est sepultus.
13 Hujus autem cineres et ossa, cum per multa annorum spatia in eodem loco quievissent; non qualis decebat a nobis exhibebatur ei honor: unde ut diligentior illi cultus et reverentia impenderetur, iterum se virtutibus ostendere cæpit. Nostris quippe nuper temporibus, quadam nocte matutinis hymnis expletis, Sorores, quibus hoc oratorium in custodiam fuerat traditum, secundum consuetudinem venientes ut luminaria emundarent, totum pavimentum madens oleo, quod exc cicendelo ante sepulcrum ejus pendente fundebatur, repererunt. Sed et cicendelum ipsum sponte sua, hoc est, sine ope humana, reaccensum frequenter vidimus, et cæcorum oculos oleo isto perunctos, depulsis tenebris illuminatos perspeximus. Postremo a diversis morbis, maximeque a frigoribus (ad quod illi dum adhuc in corpore esset specialis virtus a Domino concessa est, ut supra retulimus) quotidie recreantur. Unde popularis turba non solum ex Suessionensium civitate, sed etiam ex villis et vicis qui in circuitu ejus sunt, reddendi voti gratia ad ejus tumbam confluunt.
16 Virtus hæc tua est, Christe, qui cuncta, quæ athletæ tui stupenda patrare videntur, operaris. Imploramus igitur clementiam tuam, bone Redemptor, ut qui Benedictum Vodoalum, pro vitæ suæ merito, signorum nitore decorasti et Angelorum consortiis sociasti, ejus intervenientibus meritis, nobis in te confidentibus, præceptis ejus obsequendi præbeas efficaciam: quatenus salutaria ejus exempla prosequentes, summæ perfectionis tuæ consortia adipisci mereamur; Qui cum Deo Patre et Spiritu sancto vivis et regnas per infinita secula seculorum, Amen.
a Axona, vulgo Aine, Campaniæ Remensis fluvius, oppidum Sanctæ Menechildis, Altiniaciam, Regitesle, Castrum-Porciani, Suessionem allutt, et ad Compendium Æ.væ mircetur. — b Vide Gerardum Joannem Voscium l.b. 3 de vitiis sermonis etc. cav. 3 pag. 371 ubi plures citat auctores hac voce utentes. — c Cicendele alihi, id est, vitrea lampas. In Vita brectore S. Sulpiti Pil. xvu Januarii, non. 12 Cicindilum dictur; Cincentillus in Vita S. Tillonis, v.1 Januarii, cap. 3 num. 32.
D AUCTORE ANONY- MO SUESS. sepelitur:
Magneberto so- cio suo mærenti
apparet, et mortem prædi- cit,
E miraculis cla- ret,
c lampade ultro accensa, cr eis ejus oleo illu- minatis,
febribus cura- tis.
Ejus meritis se juvari orat scriptor.
F
Axona fl.
Cicendelum.
DE BB. DOMITIANO, SIVE TUITIANO, DUCE CARINTHIÆ, MARIA EJUS CONJ; ET PUERO ANON. Commentarius prævius.
J. B.
ANIMADV. PAP. 89.
§ I. Milstadium oppidum. B. Domitiani ecclesia, et monasterium.
INITIO 1X. SECULI V FEBR.
Milstadium oppidum est superioris, sive Occidentalis Carinhiæ, inter Dravum Lyseramque amnes situm, ad ingentem lacum, quem Rosbacus fluvius efficit. Ipsi oppido, quod
Germani Milstat, Mylstat, Millestat, Mulstat vocant, a mille statuis factum esse nomen putatur; uti Hieronymus Megiserus, in Annalibus Carinthiæ Matthæus Merianus in ejusdem provinciæ descriptione, Wolsgangus Lazius commentarior. Reip. Romanæ lib. 12 sectione 6 cap. 3 et lib. 6 de gentium migrationibus, pag. 161, scripsere. Ita et monachus Milstatensis infra in B. Domitiani
Milstadium Ca- rinthiæ oppi- dum,
A Domitiani Vita num. 2. Milstat, inquit, a mille statuis nomen accepit, quas ibidem populus, errore delusus antiquo, coluit. Diploma quoque indulgentiarum Jačobi et Alani Cardinalium, quod § 3 num. 13 dabimus, ita habet: Capella S. Udalriei in Planz, infra limites parochialis Ecclesiæ B. Domitiani in Millestatuis. Quæ si probatur etymologiu, rectius Milstatum, aut (ut hic) Millestatuæ dicetur, quam (ut vulgo apud Lazium et alios) Milstadium, quod Germanice sonat urbem ad milliare, sive milliari distantem; a Dravo fortassis fluvio, aut Lyseræ in eum sese devolventis ostio. Est certe quidem in Antonini Itinerario locus Ad statuas, inter Brigantium, sive Bregitionem et Arrabonam, sive Arrabonem, in medio, ut expresse additur: quæ loca Cluverius interpretatur, Ad statuas, Dotis, inter Bregetionem, id est, Strigonium et Rabe: ticet Lazius dissentiat. Potuit esse et alius in Norico Meditranco locus, Ad mille statuas. An non idem ille sit, qui in Vita S. Virgilii perperam fortassis Adundrinas, pro Ad andrinas, sive προς ἀνδρίαντας, Ad statuas? Certe non inde procul is fuit. Qui venientes Karantanis, inquit scriptor, dedicaverunt ibi ecclesiam S. Mariæ Virginis gloriosæ, et aliam in Liburnia civitate sua Adundrinas civitate, et in aliis quamplurimis locis. Rectius leges: et aliam in Turbinia civitate et sua Ad andrinas civitate. Diximus supra cum de S. Ingenuino ageremus, Tiburniam existimari Villacum esse, ad Dravum fluvium sitam urbem, non procul Milstadio, quod hic sua, id est, Chetimari Ducis, civitas appellari videtur. Alii arbitrantur oppidum Adundrinum, sive Adundrinas, quasi ad undas, esse Clagenfurtum; quod a Glano flumine Glanfurt olim dicebatur: Idem Hydrundinum aiunt appellatum, sive ab ἔδωρ, quod aquam significat, sive ab hydra, serpente aut dracone aquatico, quem ca urbs pro insignibus gerit. Fuit sane mediæ ætatis scriptoribus familiare, urbibus nomina fingere semigræca, quadam affectatione doctrinæ, ut Herbipolis, Iatospolis, pro Witzburg et Regensburg. Sed ad mille statuas redeamus.
C Megiserus quoque lib. 1 cap. 3 Meraniæ Ducis filiam ei conjugem tribuit; haud satis memor ejus quod cap. 2 scripserat, primum Meraniæ Ducem Gotfridum fuisse circiter annum CMLVII, ortum e stirpe Verlini, qui Caroli Magni Cancellarius dicatur fuisse, cum ejus in Annalibus Francorum nusquam mentio exetet. Quem ille Gotfridum vocat, is B. Rasso esse videtur, Boiis Grafrath, de quo ad xix Junii agemus; nam ab hoc tum alios Proceres, tum Meranienses Duces genus traxisse asserit Lazius lib. 7. Sed posterior hic sive Rasso, sive Gotfridus, B. Domitiani ætate fuit, uti postea patebit. Est porro Merania; quibusdam Maranum dicta, oppidum Comitatus Tirolensis, juxtaque arcem Teriolos, unde provincie nomen, sita; quæ et ipsa olim primaria illius inalpini tractus civitas fuisse creditur, cujus Dynastæ Duces Meraniæ appellati, aliisque ornati principatum titulis; qui pridem intercidere, possessionibus in varias Principum, præsertim Austriacorum, familias delapsis.
3 Ex hujus Mariæ conjugis suæ dotalibus bonis monasterium Millestadii condidisse Domitianum vult Megiserus lib. 1 cap. 3. Lazius lib. 6. Erbonem ait, Harduici Palatini Comitis Ratisponensium filium, a Cæsare Lothario (secundo ejus nominis, qui an. c. cxxv creatus, obiitc. cxxxvii) Carinthiæ Ducem creatum,.... in ecclesia S. Domitiani apud Millestadium monachos primum instituisse: qubus Abbatem postea concesserit Albertus Tridentinus Episcopus, ex familia Attenburgensium oriundus. Sed qui a Lothario Cæsare Carinthiæ Dux creari Erbo potuit; qui anno Christi coccu obierat? Ita Abbas Urspergensis ad eum annum, non adc. cxxi. ut Lazius putavit: Erbo jam grandævus, nobilis de Carinthia Princeps, et quondam Palatinus in Bajoaria Comes, migravit in Domino. Idem ad annumc. cciv Botonis Comitis morte narrata, Hi duo fratres, inquit, Erbo scilicet et Boto, paterno de sanguine, Noricæ gentis antiquissimam nobilitatem tralehant, illius nimirum famosi Erbonis posteri, quem in venatu a bisonte bestia confosum vulgares adhuc cantilenæ resonant, Hartwigi Palatini Comitis filii..... Maternum vero illis erat stemma, de Saxonia Immidingorum tribus egregia, quæ et Ottonum inclytæ stirpi traditur vicina. Quæ totidem verbis ad eumdem annum describit Stadensis. Hos Brunnerus noster lib. 11 Annal. Boic. num. 9. sequitur.
4 Megiserus Lazii Chronologiam secutus in Erbonis statuenda ætate, de Milstadio subdit: Hic Erbo in monasterio Mulstadiensi, in Carintha, a S. Domitiano Carantanorum Principe olim condito, monachos constituit: quibus postea Albertus Tridentinus Episcopus, ex Ortenburgicis Comitibus natus, Abbatem dedit. Ast in Vita B. Domitiani, Benedictini Milstadium inducti ab Erbone narrantur: neque monachi alii antea fuerint, an Canonici regulares, an seculares Presbyteri, exprimitur. Ita enim habet num. 3. Transacto autem multo tempore, quidam Palatinus de Bavaria, Arbo nomine, ad quem pertirebat omne pene prædium, quod circa Milstad situm, qui et fundator monachorum Ordinis S. Benedicti primus illic esse coepit. Erbonis quoque filium Popionem scribit Lazius, quædam in Millestadiensi cænobio fundasse, et ejus ibi nomen adscriptum legi.
3 Quod Abbatem Milstadiensibus datum Lazius scribit ab Alberto Episcopo Tridentino, id verisimile est contigisse cum is prius illud cænobium vel restaurasset, vel ampliasset: itaque accipiendum quod idem scribit cum de Carnorum Principibus ex gente Francorum loquitur, ne ca refellat quæ ipsemet de Erbone scripsit, et jam retulimus; ac plures Abbates ante Alberti illius ætatem infra nominantur. Ita autem habet Lazius pagina 161. Huic primæ ecclesiæ Millestandiensi, a B. Domitiano positæ, Abbatiam primus adjecit Albertus Artenburgii Comes, et Tridentinus Præsul, circa annum Dominic. cccxl. Et cum de Artenburgiis Comitibus agit eodem libro; Albertus secundus, inquit, electus in Episcopum Tridentinum, ex parochia et prima fundatione facta a S. Domitiano Duce, Millestadiensem abbatiam exorsus est ac locupletavit. Atque in ejusdem paragraphi titulo, universim de Ortenburgiis ait: Horum Comitum opera sunt, Millestadiensi quondam abbatia etc. Megiserus quoque lib. 7. cap. 43. Ædificaverunt, inquit, a fundamentis abbatiam Millestadiensem Comites Ortenburgii, et lib. 8 cap. 56 scribit antequam ab Alberto Ep. Tridentino fundaretur monasterium, fuisse isthic solum parochialem ecclesiam.
6 Refutat ista quod in Vita B. Domitiani monachus Milstatensis scribit: Abbas quidam, ait, nomine Otto, vir strenuus et religiosus, habens in congregatione sua centum et quinquaginta homines spirituales. Hujus diebus dum fundamenta monasterii majoris jacerent, post combustionem prioris etc. Lazius ccc ante ætatem suam annis sive circa annumc. cccxl (quando et vixisse Albertum II Ep. Tridentinum jam ante retulit) præfuisse monasterio Ottonem Abbatem et B. Domitiani reliquias invenisse existimat. Janus Pyrrhus Pincius lib. 2 de Vitis Pontificum Tridentinorum, totis cxx an-
Anis juniorem, quam Lazius, Albertum facit. Et Otto abbas multo quam idem statuat, senior fuit. Albertus secundus, inquit Pincius, Ortemburgensis ex Carinthia, in pontificatum adscitus, sceptrum capit, et mitra insignis Ecclesiam sapientissime gubernat cocclxiii. Scribunt qui ejus Vitam in publica acta retulerunt, eum fuisse unum ex Comitibus Ælegiæ et Ortemburgi, qui non sunt minus rerum gestarum gloria splendidi, quam generis vetustate. Enumerat Lazius quæ Ortemburgi vel possederint ipsi, vel aliis clientelari jure possidenda concedere soliti sint, quorum pleraque ad Austriacos pervenere, familia extincta. Eae Spanheimiensi ad Rheni tractum orta fertur perque Comitem Fredericum, S. Hartuici Salisburgensis Episcopi (de quo vii November agemus) fratrem, propagata in Carinthia, nomen mutuata ab Ortenburgo arce, quam in superiore Carinthia ad dextram Dravi oram, in colle ædificarunt; haud procul ab oppidulo ipsorum Spitall, inquit Lazius, licet ambigat an non aliunde repetenda nomenclatio sit. Ei Megiserus lib. 7 cap. 2 subscribit. Verum (ut jam insinuotum) monasterium, quod Erbo Comes Benedictinis ante annum cioc vel ædificarat, vel ab aliis antea possessum donarat, ducentis prope annis priusquam Albertus n Episcopus Tridentinus eligeretur, combustum fuisse, atque ab Ottone Abbate rexdificatum, facile conjiciet, qui quæ infra a monacho Milstadiensi scripta referuntur, attente legerit. Forsan illud denuo ab Alberto seculo xiv restauratum ampliatume est: si quidem vera narrant Lazius ac Megiserus.
7 Prater quod diximus, monachorum cænobium, aliud sanctimonialium fæminarum Milstadii fuit, ejusdem instituti Benedictini. Ita monachus Milstadiensis in Vita S. Domitiani num. 8. Nam et moniales ipsius loci multum credulæ etc. Et in Miraculis num. 17. Modernis vero temporibus, monialis quædam hic de Claustro, nomine Kunegundis, filia Domini Dietmari Militis de Gurck, cognomento Biel etc. Et mox: Item monialis de claustro, nomine Bigel. Et num. 22. Dum eum viderent piæ moniales miserabiliter laborantem. Extat illud etiamnum cænobium, aut fortassis solum pars ejus aliqua, nim rum exilia aliquot domicilia cum duobus hortulis, et Sacello S. Andreæ. Monachæ tamen, prius etiam quam monachi, illic extincta. Habitatio earum Parocho servit, sacellum Congregationi cwium sub titulo Assumptionis Deiparæ Firginis ante septennium erectæ.
C § II. Millstatt predan Redu sv. Jurja, zatim Družbi Isusovoj.
C § II. Milstadium Ordini S. Georgii, dein Societati Jesu datum.
Onaj samostan redovnika u Millstattu koji smo već opisali car Fridrik II. je zatim, uz pristanak vrhovnoga svećenika, pretvorio u sjedište generalnoga meštra Reda sv. Jurja, kao što piše Lazius u 6. knj. de migrat. gentium. Taj je red Fridrik II. ustanovio na uzvišenje vjere i obranu protiv Turaka; potvrdio ga je papa Pavao II., dok redovnici prelaze drugamo, uz dodijeljeno uzdržavanje za života. Maksimilijan I. dodao je slobodnu i svjetovnu bratovštinu sv. Jurja, koju su potvrdili Aleksandar VI., Julije II., Lav X. Ono što neki pisci prenose zbrkano, jasno ćemo razjasniti iz povelja samih papa i careva uz Život sv. Jurja 22. travnja.
Quod jam descripsimus Milstadiense monachorum cænobium, id deinde Fridericus n Imp. in regiam Generalis Magistri D. Georgii Ordinis, assensu habito Summi Pontificis, commutavit, uti Lazius lib. 6 de migrat. gentium scribit. Eum Ordnem Fridericus n instituit ad exaltationem fidei, et præsidium contra Turcas: confirmavit Paulus n Pontifex, monâchus alio migrantibus, assignata ad vitam sustentatione. Maximilianus 1 addidit confraternitatem liberam et secularem S. Georgii, confirmatam ab Alexandro vi, Julio n, Leone x. Quæ confuse a quibusdam auctoribus tradita, distincte elucidabimus ex ipsorummet Pontificum atque Imperatorum diplomatis, ad Vitam S. Georgii xxii Aprilis.
9 Kad se taj red sam po sebi raspao ili (kako daje naslutiti Favyn) u građanskim ratovima, ponajviše pokrenutima zbog vjere, posve ugušio i ugasio, austrijski su velikaši povukli Millstatt i upravu ostalih dobara k sebi. Napokon je Millstatt, velikodušnošću nadvojvode Ferdinanda, koji je zatim bio drugi car toga imena, druge godine nakon što je preuzeo upravu Štajerske i Koruške, godine Kristove 1598., vlašću vrhovnoga svećenika, dodijeljen Družbi Isusovoj za osnivanje kolegija i akademije u Grazu u Štajerskoj. Da se to tako dogodilo spominju Godišnja pisma austrijske pokrajine PO PISCU J. B. Družbe Isusove iz godine 1598., uz izvanrednu pohvalu bl. Domicijana.
9 Eo Ordine per sese dilapso, vel (ut innuit Favinus) bellis civilibus, præcipue ob religionem motis, penitus suffocato et extincto; Milstadium ad sese, ceterorumque bonorum administrationem, Austriaci Proceres retraxerunt. Tandem Milstadium, Ferdinandi Archiducis, qui dein Imperator eo nomine secundus fuit, munifcentia, altero postquam Styriæ Carinthiæque regimen susceperat anno, Christi ci0dXCVIII, Pontificis Maximi auctoritate, Societati Jesu collatum, in fundationem collegii et academiæ Græcensis in Styria. Quod ita D gestum memorant Annuæ litteræ provincie Austriæ AUCTORE J. B. Societatis Jesu anni ci0dXCVIII, cum B. Domitiani egre-gio encomio.
10 Godišnji prihod kolegija u Grazu povećan je dodavanjem grada. Taj je grad smješten u gornjoj Koruškoj, sa sasvim širokim poljem i plodnom obradom, i sam je na zdravom mjestu, kao čistom i ugodno ljupkom; i nije tako nov, jer ga je oko godine Kristove 773. sveti Domicijan, vojvoda Koruške i Norika, slavio s tisuću kipova idola (odakle mjestu ime Millstatt uz promijenjena slova) u poganskom praznovjerju. Ali na dobar ishod, vojvoda je pretvorio svratište idolopoklonstva u prebivalište Kristovo. To se dogodilo ovako. U to je vrijeme vojvoda po glasu doznao da cvate sveti Virgilije, poglavar grada Salzburga, podjednako čuven po svetosti i po glasu čudesa. Njega po Božjem poticaju poziva preko poslanika, i kad ga je on poučio vjeri umjesto nevjere i Kristu umjesto idola, srušivši bezbožnost, htio je najpobožniji knez, kao svjedočanstvo pobožnosti prema Bogu, na tom mjestu osnovati sjedište redovnika sv. Benedikta: a poslije je bilo meštra Reda sv. Jurja. Otuda se kolegiju plaćao godišnji dohodak. Ali kad su se za šire stanje našega sjemeništa i sveučilišta tražili malo veći prihodi, a uobičajeni su se odatle uvijek teže dobivali, ovaj je grad sa svojim zemljama i pridruženim prihodom, velikodušnim dobročinstvom darežljivoga nadvojvode Ferdinanda, dodijeljen kolegiju. To ondje. Ono što pisac smatra da je sv. Domicijan nekoć bio idolopoklonik, isto će se poslije potvrditi: jer je već prije ispripovijedano da benediktince u Millstatt nije uveo on, nego Erbo, ili Arbo, prvi put u xii. stoljeću.
10 Annuus census collegii Græcensis auctus est additione oppidi. Id oppidum est in superiore Carinthia situm, lato admodum agro. et cultura fertili, et est ipsum loco salubri, utpote puro et jucunde amœno; nec ita novum, quod circiter annum Christi ci0CLXXIII a Divo Domitiano, Duce Carinthiæ et Noricorum, mille idolum statuis (unde loco nomen Millestadium litteris mutatis) gentilitia superstitione celebratum. Sed bono eventu, vertit Dux tabernam idololatriæ in domicilium Christi. Hoc ita factum. Per id tempus acceperat ex rumore Dux, Divum florere Virgilium Antistitem urbis Salispurgensis, sanctimonia juxta et fama miraculorum celebrem. Hunc Deo auctore per oratores accersit, a quo fidem pro perfidia, Christum pro idolo edoctus, eversa impietate voluit piissimus Princeps, velut testem in Deum pietatis sedem eo loci fundare Religiosis S. Benedicti: et postea fuit Magistri Ordinis S. Georgii. Hinc collegio pendebatur annuum vectigal. Sed cum desiderarentur ad ampliorem nostri Seminarii et Universitatis statum paullo ampliores reditus; et consueti ægrius inde semper obtinerentur; hoc oppidum cum suis terris, juncto proventu, liberali beneficentia munifici Ferdinandi Archiducis, collegio est attributum. Hæc ibi. Quod scriptor censet S. Domitianum aliquando idololatrum fuisse, idem postea confirmabitur: nam Benedictinos non ab eo, sed ab Erbone, sive Arbone, primum seculo xii Milstadium introductos ante narratum est.
11 Borave sada ondje neki iz Družbe koji građane i susjede poučavaju u nauku vjere i pobožnosti. Ta je stvar, kao što proizlazi iz pisama sljedećih godina, sretno krenula od samoga početka. I upravo sljedeće godine 1599. isto prenose Godišnja pisma: Stanovnike ovoga mjesta, podložne nama, premda smo ih u početku, ne znam kojom zabludom, imali kao žestoko otuđene i odbojne, toliko smo ipak razlogom i čovječnošću vezali uz sebe da nas, zamolivši oproštenje, najgorljivije vole i poštuju. S krivovjerja su se na pravovjernu vjeru vratila XL. Upotrebu kaleža, od koje se samo šest ili sedam bilo suzdržalo, posve smo ukinuli: i ove smo godine imali CLXXX pričesnika samo pod jednom prilikom. Prestala je također trudom naših u drugim župama navika nošenja kaleža bolesnicima: F prestalo je podjeljivanje sakramenta krštenja zimi u blagovaonici; ženama je zatvoren pristup na mjesta samostana, pa i javna; podložnici su odvraćeni od krivovjernih propovijedi koje su se držale u susjednim mjestima. Godine 1600. piše se da su se i građani Millstatta i susjedni podložnici gotovo svi do jednoga vratili na katoličku vjeru: tako da je sljedećega Uskrsa god. 1601. osam stotina dvadeset i osam njih, očišćenih ispoviješću, pristupilo svetoj pričesti.
11 Commorantur nunc isthic de Societate nonnulli, qui oppidanos, ac vicinos, fidei doctrina et pietate instituant. Quæ res, ut ex sequentium annorum litteris contat, feliciter inde ab initio provenit. Et proximo quidem anno ci0dic ista referunt cædem Annuæ litteræ: Hujus loci incolas nostris subditos, licet vehementer a nobis, nescio quo errore, alienos et aversos initio habuerimus, sic tamen ratione ac humanitate nobis devinximus, ut veniam deprecati, studiosissime nos ament ac venerentur. Ab hæresi ad fidem orthodoxam rediere XL. Usum calicis, a quo sex tantum vel septem abstinuerant, omnino sustulimus: et hoc anno CLXXX sub altera solum specie communicantes habuimus. Cessavit etiam nostrorum industria in aliis paræciis ad ægros deferendi calicis consuetudo: F cessavit baptismi Sacramenti administratio hyemis tempore in triclinio: fæminis aditus ad loca claustri, etiam publica, interclusus: subditi a concionibus hæreticis, quæ vicinis in locis habebantur, revocati. Anno cio ioc et Milstadiense oppidani et vicini subditi fere ad unum ad fidem Catholicam rediisse scribuntur: ut sequenti Paschate an. cio ioci octingenti viginti octo ad sacram synaxin confessione expiati accesserint.
§ III. Javno štovanje blaženih Domicijana, Marije i anonimnog dječaka.
§ III. BB. Domitiani, Mariæ, pueri anonymi publica veneratio.
Velika je bila u prijašnjim stoljećima pobožnost naroda prema blaženom Domicijanu, tako da su se i s krajnjih granica Istre i Panonije, a ne samo iz Koruške, Kranjske i Štajerske, stjecali pohoditi njegov grob. Nije ni sada rijetka ili neznatna pobožnost. Uistinu se 5. veljače, da ga štuju, okuplja silno mnoštvo okolnog stanovništva, kojima ni sada ne izostaje ni naklonjeno božanstvo ni zagovor samoga Sveca. Jer, kao što su nekoć njegova posredstvom učinjena mnoga čudesa, koja ćemo donijeti niže, tako se i sada kaže da se zbivaju mnoga, ali nijedno (koliko smo mi doznali) nije potvrđeno zakonitom vlašću, štoviše, tek su vrlo rijetka zabilježena u pismu. Oni koji su naime iskusili njegovu pomoć i ne pomišljaju da se to preda u spomen potomcima,
B I preda, smatrajući da je dovoljno ako dobročinstvo razglase među svojima. Okrugli kruhovi od raži, prethodno uz propisanu molitvu, zazvavši također zagovor sv. Domicijana, blagoslovljeni, petoga dana veljače, po obavljenim obredima, dijele se nazočnima po jedan, katkad i do tri tisuće. Upotrebljavaju se oni kao lijek protiv različitih bolesti, jer spominju da su njima odagnane četverodnevne groznice, olakšani porodi i često izliječeni probodi u bokovima.
C 14 Prethodila su već neka poput uvertire u javnu apoteozu, neka podizanja njegovih relikvija, prvo po opatu Martinu Dautu, oko godine 1000., kako se može zaključiti iz gore utvrđenog vremena Erbonovog palatinskog. On je relikvije blaženog Domicijana, kako se niže u njegovom Vita pod brojem 4 kaže, zamislio položiti na časnije mjesto, dostojno njegovih zasluga, to jest uz glavni žrtvenik, te prilažući dostojno štovanje, uz velik trud otvorio grobnicu sagrađenu s mnogo umijeća. Zatim su relikvije pronađene u vrijeme opata Otona položene u sakristiji na časno mjesto, da bi (kako govori isti opat) bile štovane doličnom privatnom čašću od svih. Tako su naime, kako se ondje kaže, bile skrivene. Napokon je Ivan, biskup krčki u Koruškoj, generalni vikar u duhovnim stvarima salzburškog nadbiskupa, godine 1461., iste relikvije, ispunjene ugodnim mirisom, izvadio iz škrinje u kojoj su bile pohranjene uz nemale brigu i marljivost, s poštovanjem ih prenio u sakristiju iste crkve i pohranio na sigurnijem mjestu, da se ondje čuvaju radi ponovnog čašćenja dostojnijeg i prikladnijeg pohranjivanja istih. Samu biskupovu ispravu donijet ćemo niže, u kojoj blaženog Domicijana izričito naziva.
Magna superioribus seculis erga B. Domitianum fuit populorum religio, ut ab extremis etiam Istriæ finibus Pannoniaque, non solum a Carinthia, Carniola, Styria, ad ejus visendum sepulchrum confluerent. Neque nunc infrequens aut exigua pietas. Ingens sane Nonis Februarii, ad eum venerandum concurrit accolarum multitudo: quibus etiamnum neque propitium numen, neque Sancti ipsius patrocinium deest. Nam, ut quondam plurima ejus ope facta miracula sunt, quæ infra dabimus, ita et nunc fieri non pauca dicuntur: nulla tamen (quod quidem assecuti simus) legitima auctoritate probata; imo nec nisi perpauca scriptis tradita: qui enim ejus opem experti sunt, haud id cogitant ut memoriæ posterorum tradatur,
B I tradatur, sufficere rati si inter suos prædicent beneficium. Panes rotundi ex secali, prius stata precatione, invocato quoque S. Domitiani patrocinio, benedicti, die quinto Februarii, sacris peractis, distribuuntur in præsentes singuli; subinde ad tria millia. Adhibentur ii ad variarum ægritudinum remedia: nam febres quartanas iis pulsas, paturientes adjutas, et puncturas laterum sæpenumero curatas memorant.
C 14 Præcessere jam alim veluti publicæ apotheoscos præludia, reliquiarum ejus elevationes aliquot; prima per Martinum Dautum Abbatem, circeter annum cicco, ut ex Erbonis Palatini superius asserta ætate conjicere licet. Is reliquias B. Domitiani, ut infra in hujus Vita num. 4 dicitur, in locum honestiorem, meritis illius condignum, videlicet juxta principale altare collocare putavit: et veneratione approprians condigna, tumulum multo opere constructum, magno labore aperuit. Ex deinde reliquiæ Ottonis Abbatis tempore inventæ, in sacrario in honestum locum positæ sunt, ut (quemadmodum idem Abbas loquitur) condigno ab omnibus privato honore venerarentur. Ita enim, ut ibidem dicitur, occultabantur. Demum ab Joanne Gurcensi in Carinthia Episcopo, Archiepiscopi Salisburgensis in spiritualibus Vicario generali, anno ciccocclxi, eædem reliquiæ, bono odore refertæ, ex arca, in qua non modica diligentia ac studio reconditæ fuerant, exemptæ, ad sacrarium ipsius ecclesiæ cum reverentia delatæ, in loco tutiori reconditæ sunt, inibi servandæ pro venerabiliori iterum ac decentiori reconditione earumdem. Ipsum Episcopi diploma infra dabimus, in quo B. Domitianum diserte appellat.
13 Vjerojatno je da su, pošto je stvar bila iznesena vrhovnom svećeniku, od njega bili ili određeni ili zasigurno dopušteni veći počasti. Sami ih naime kardinali Rimske Crkve, Alain Coëtivy, nadbiskup avignonski, i Jacopo Ammannati, biskup pavijski, nazivaju Blaženim i spominju župnu crkvu blaženog Domicijana u Millstattu u ispravi izdanoj godine 1463., koju smo već i stoga smatrali vrijednom da je ovdje navedemo u cijelosti. Ovako dakle glasi: Jacopo, po Božjem milosrđu prezbiter kardinal svete Rimske Crkve s naslovom sv. Krizogona, Alain s naslovom sv. Praksede, svima i svakome od Kristovih vjernika koji će ovo pismo vidjeti, jednako vidjeti i čuti, vječni pozdrav u Gospodinu. Sjaj očinske slave, koji svijet obasjava svojom neizrecivom ljubavlju, pobožne želje vjernika, koji se uzdaju u njegovo najmilostivije veličanstvo, tada osobito prati blagonaklonom naklonošću kada se njihova pobožna poniznost podupire molitvama i zaslugama Svetaca. Želeći stoga da se kapela sv. Ulrika u Planzu unutar granica župne crkve blaženog Domicijana u Millstattu, salzburške biskupije, pohađa doličnim častima, i da Kristovi vjernici tim spremnije hrle k njoj iz razloga pobožnosti, što budu znali da su ondje obilnije okrijepljeni darom nebeske milosti, i da je štuju Kristovi vjernici, uzdajući se u milosrđe svemogućega Boga i u vlast njegovih apostola sv. Petra i sv. Pavla, svima i svakome uistinu pokajanim i ispovjeđenim, koji rečenu kapelu na blagdan sv. Ulrika i posvete same crkve, na petak kvaternih dana prije Gospodinova rođenja, na petak kvaternih dana u korizmi, na petak kvaternih dana nakon Duhova, na takve blagdane i svetkovine pobožno pohode svake godine, i za popravak i očuvanje građevine, kaleža, knjiga i drugih predmeta potrebnih ondje za Božje bogoštovlje pruže ruke pomoći, koliko god puta to učine, mi gore spomenuti kardinali za svaki dan takvih blagdana i svetkovina milostivo u Gospodinu otpuštamo sto dana oprosta od pokora koje su im naložene, a ovo će pismo trajati u sva buduća vremena. U potvrdu i svjedočanstvo svega gore navedenog, zapovjedili smo i dali da se ovo naše pismo sastavi i osigura privjeskom naših kardinalskih pečata. Dano u Rimu pod F godine od rođenja Gospodina našega tisuću četiristo šezdeset treće, osmoga dana mjeseca travnja, pete godine pontifikata našega najsvetijeg oca u Kristu i gospodina Pija, po Božjoj providnosti drugoga pape.
13 Verisimile est, exmide rem ad Pontificem Maximum relatam, ab eoque vel decretos ei vel certe permissos ampliores honores. Ipsi enim Ecclesiæ Romanæ Cardinales, Alanus Coetivus Archiepiscopus Arvenionensis, et Jacobus Amanatus Ep. Papiensis, Beatum appellant, et parochialis Ecclesiæ B. Domitiani in Millestatuis meminerunt in diplomate an. ciccocclxliii dato, quod vel ideo hic integrum recensere operæ pretium duximus. Ita ergo habet: Jacobus miseratione Divina tit. S. Chrysogoni, Alanus tit. S. Praxedis, sacrosanctæ Romanæ Ecclesiæ Presbyteri Cardinales, universis et singulis Christi fidelibus præsentes litteras inspecturis, visuris pariter et audituris, salutem in Domino sempiternam. Splendor paternæ gloriæ, qui sua mundum ineffabili illuminat caritate, pia vota fidelium, de ipsius clementissima majestate sperantium, tunc præcipue benigno favore prosequitur, cum devota ipsorum humilitas, Sanctorum precibus et meritis juvatur. Cupientes igitur ut capella S. Udalrici in Planz infra limites parochialis Ecclesiæ B. Domitiani in Millestatuis, Salisburgensis diocesis, congruis frequentetur honoribus, Fidelesque Christi eo libentius devotionis causas confluant ad eamdem, quo ibidem dono cœlestis gratiæ uberius se noverint fore refectos, et a Christi fidelibus veneretur; de omnipotentis Dei misericordia, et BB. Petri et Pauli Apostolorum ejus auctoritate confisi, omnibus et singulis vere pœnitentibus et confessis, qui dictam capellam in S. Udalrici et ipsius ecclesiæ dedicationis, feria sexta quatuor Temporum ante Nativitatis Domini, feria sexta quatuor Temporum in Quadragesima, feria sexta quatuor Temporum post Pentecostes, festivitatibus et celebritate hujusmodi devote visitaverint annuatim, et ad reparationem et conservationem ædificii, calicum, librorum aliorum ornamentorum pro Divino cultu inibi necessariorum manus; quotiescumque porrexerint adjutrices; Nos Cardinales præfati pro qualibet die ipsarum festivitatum et celebritatum hujusmodi, centum dies Indulgentiarum de injunctis eis pœnitentiis misericorditer in Domino relaxamus, præsentibus vero perpetuis futuris temporibus duraturis. In quorum omnium fidem et testimonium præmissorum, præsentes nostras litteras exinde fieri, nostrorumque cardinalatus sigillorum jussimus et fecimus appensione communiri. Datum Romae sub F anno a Nativitate Domini nostri millesimo quadringentesimo sexagesimo tertio, die vero octavo mensis Aprilis; pontificatus Sanctissimi in Christo Patris et Domini nostri Pii, Divina providentia Papæ secundi, anno quinto.
16 Sasvim su slične isprave svakoga od ovih kardinala, izdane iste godine i dana, i razlikuju se od one koju smo već naveli samo po tome što se one, Želeći stoga da se kapela sv. Ulrika u Planzu itd., izriču ovako: Želeći stoga da se kapela sv. Ulrika, unutar granica župne crkve sv. Tujicijana, salzburške biskupije, pohađa doličnim častima itd. Sv. Domicijan se naime naziva i Tujicijan.
16 Similia omnino extant singulorum horum Cardinalium diplomata, eodem amo et die data, tantumque ab eo quod jam retulimus discrepantia, quod illa, Cupientes igitur ut capella S. Udalrici in Planz etc. ita efferuntur: Cupientes igitur ut capella S. Udalrici, infra limites parochialis Ecclesiæ S. Tuitiani, Saltzburgensis diœcesis, congruis frequentetur honoribus etc. Appellatur enim S. Domitianus, etiam Tuitianus.
17 Zatim su, kako smo doznali, godine 1462. relikvije sv. Domicijana i drugova prenesene iz sakristije u crkvu i položene u grobnicu pred žrtvenikom. Iste je godine podignut žrtvenik, na kojem se vidi njegov lik okrunjen zrakama, kao što to biva kod Svetaca. Postoji također u Millstattu stari Breviarium redovnika koji su ondje boravili, u kojem je pod petim danom veljače upisano ime blaženog Domicijana na prvom mjestu prije sv. Agate, a isto tako u starom misalu istoga mjesta, kao znak neke uzvišenosti, ispisano crvenom bojom. Poznato je E također da se ondje toga dana uobičajeno slave tri mise po različitim svećenicima, i to jedna od zajedničkog o ispovjedaocima. Ipak je kasnije taj običaj zastario, tako da su se služile samo dvije, jedna o sv. Agati, djevici i mučenici, a druga u sedmi sat za pokojne utemeljitelje i dobročinitelje, s pogrebnim obredom. I to je promijenjeno prije otprilike 30 godina. Ponovno je prije nekoliko godina na žrtveniku najbližem grobu blaženog Domicijana počela se služiti jedna misa o Presvetom Trojstvu ili o Blaženoj Djevici, a svečana o tri japanska mučenika. Sada se čuva samo ova, dok je ona ukinuta, ali tako da se ta ista misa prinosi Bogu za utemeljitelje i dobročinitelje, žive i pokojne. Svjetovni svećenici ipak čitaju i misu i časoslov o sv. Agati, što doduše nije nužno, jer je, kako ćemo reći niže, dopušteno bilo kojim drugim svećenicima koji se toga dana okupljaju u crkve Družbe čitati misu i časoslov o ona tri mučenika, dok je časoslov sv. Agate prenesen na drugi dan. Ipak se, nakon slavljene mise o mučenicima, održava nagovor o blaženom Domicijanu, a po završetku bogoslužja toga dana dijele se blagoslovljeni kruhovi, o kojima smo govorili pod brojem 12. Što se događa i na veliki četvrtak, ali tada uz malen odaziv. Na dane pak Rođenja, Obrjeza i Bogojavljenja svakom se podaniku besplatno daje određena mjera piva.
A
17 Exdem deinde S. Domitiani et sociorum reliquiæ anno ciccocclxcii, uti accepimus, ex sacrario in templum relatæ sunt, atque in sepulchrum ante altare, repositæ. Eodem anno altare erectum, in quo ejus visitur radiis coronata effigies, ut Sanctorum solent. Extat quoque Milstadii vetus monachorum, qui illic habitarunt, Breviarium, in quo ad quintum diem Februarii, B. Domitiani priore loco ante S. Agathæ consignatum est nomen: idemque in antiquo ejusdem loci Missali, in excellentiæ cujusdam indicium, minio exaratum. Constat E etiam illud, tres solere isthic eo die celebrari a diversis Sacerdotibus Missas, et unam quidem de communi Confessorum. Antiquata tamen ea postmodum religio est, ut non nisi duo fierent, unum de S. Agatha Virg. et Martyre, alterum hora vii pro defunctis fundatoribus et benefactoribus, ritu sunebri. Id quoque a xxx circuiter annis mutatum. Coeperat rursus ante annos aliquot in ara proxima sepulturæ B. Domitiani, sacrum unum de SS. Trinitate fieri, aut Beata Virgine: summum vero de tribus Martyribus Japonii. Hoc solum nunc servatur, illo abrogato: ita tamen ut illud ipsum sacrum pro fundatoribus ac benefactoribus, vivis ac defunctis, Deo offeratur. Seculares tamen Sacerdotes de S. Agatha et sacrum et officium legunt: quod quidem necesse non est, cum, ut infra dicemus, liceat quibusvis aliis Sacerdotibus ad Societatis ecclesias confluentibus eo die Missam et Officium de tribus illis Martyribus legere; Officio S. Agathæ in aliuri diem translato. Concio tamen, post sacrum de Martyribus celebratum, instituitur de B. Domitiano: ac divinis eo die finitis, distribuuntur panes benedicti, de quibus num. 12 diximus. Quod et feria v in Cæna Domini sit, sed exiguo tunc concursu. Diebus autem Nativitatis, Circumcisionis, Epiphaniæ certa cerevisiæ mensura gratis in singulos subditos erogatur.
A
18 Marija, supruga blaženog Domicijana, također se u toj crkvi ubraja među Svece, i o njoj i mužu nalazi se u navedenom brevijaru ova molitva: Bože, koji si sluge svoje Domicijana i Mariju posvetio milosrdnim pozivom i uzeo k sebi sretnim dovršenjem, primi milostivo naše molitve i daj da, kao što su oni s tobom po svojim zaslugama, tako se ne udalje od nas svojim zagovorom i primjerima. Po Gospodinu našemu.
18 Maria B. Domitiani conjux inter Sanctos etiam in ea ecclesia censetur, deque illa et marito isthæc in citato Breviario extat oratio: Deus qui famulos tuos Domitianum et Mariam sanctificasti vocatione misericordi, et assumpsisti consummatione felici; suscipe propitius preces nostras, et præsta, ut sicut illi tecum sunt suis meritis, ita a nobis non recedant suffragiis et exemplis. Per Dominum nostrum.
19 Isto treba zaključiti i o onom anonimnom dječaku, za kojega se čini da je odavno smatran dostojnim javnog štovanja, bilo da je on bio njihov sin, bilo da su njegovi ostaci onamo doneseni od drugdje, budući da je možda bio ubijen iz mržnje prema vjeri. Spominju se naime da su relikvije svih istodobno pronađene i prenesene, očito da budu čašćene jednakim kultom. Tako u Vita pod brojem 7: Tada su iznenada relikvije blaženog Domicijana i Marije, žene njegove, i kosti nekoga malog djeteta istodobno pronašli gore spomenuti opat i ostala braća. Uz to je natpis: R. DOMITIANVS DVX FVNDATOR HVIS ECCLESIE, a s druge strane: HÆ SVNT RELIQVIÆ MARIÆ VXORIS EIVS. Tko je pak bio dječak, ostalo je do sada nepoznato. Ali to se dokazuje time što te relikvije imaju toliku svetost da je nedavno neka slijepa djevojčica, imajući mrenu na oku... premazana, odmah počela jasno vidjeti... I zatim se pripovijeda da su relikvije svih istodobno prenesene, i čudesa učinjena po njima, bez ikakve razlike, pripisuju se svima. I sam blaženik Domicijan, ukazavši se redovniku, ovako govori: Dragi brate, ne potičeš li tu zajednicu da se oko naših relikvija iskazuje marljivije i pobožnije? I zatim: dok su ispunjavali svoje zavjete istim Svecima. U Miracula pod brojem 28: Gotovo sva čudesa koja je Krist vremenito udostojao pokazati ljudima na bolesnim tijelima, dogodila su se po relikvijama sv. Domicijana i drugova njegovih u Millstattu.
19 Idem quoque statuendum de puero illo anonymo, veneratione publica pridem dignatum videri, sive eorum flinus is fuerit, sive aliunde ejus illuc allatæ exuviæ sint, cum esset fortassis in odium fidei interfectus. Omnium enim simul inventæ reliquiæ memorantur ac translatæ, pari videlicet cultu honorandæ. Ita in Vita num 7. Tunc ex improviso reliquiæ B. Domitiani et Mariæ uxoris ejus, et ossa cujusdam infantuli simul inventa sunt a prædicto Abbate et aliis Fratribus. Ad hæc superscriptio: R. DOMITIANYS DVX FVNDATOR HIVIS ECCLESIE. ex altera autem parte: HÆ SVNT RELIQVIÆ MARIÆ VXORIS EIVS. Quis vero puer fuerit, usque huc ignoratum est. Sed hoc probatur, quia tanta pollent sanctitate reliquiæ illæ, quod nuper quædam infantula cæca, habens albuginem in oculo.... delibuta esse, statim clare videre coepit..... Ac deinde simul translatæ narrantur omnium reliquiæ, et per eas facta miracula, absque differentia ulla, omnibus accepta seruntur. Ipseque adeo B. Domitianus monacho apparens, ita loquitur: Care Frater, non adhortaris istam congregationem, ut circa nostras reliquias se diligentius et devotius exhibitant? Ac deinde: dum vota sua eisdem Sanctis persolverent. In Miraculis num. 28. Omnia pene miracula, quæ Christus temporaliter hominibus in ægrotis corporibus dignatus est östendere, per reliquias S. Domitiani sociorumque ejus, in Milstad contigerunt.
20 Ivan pak, biskup krčki, u svojoj ispravi u kojoj pripovijeda njihov prijenos, ovako piše: Da su takve relikvije, kako samoga Domicijana tako i Marije, žene istoga, i nekoga dječaka, mnogo prošlih vremena pronađene u samoj crkvi, a zatim tijekom vremena mnoge odavde i odande prenesene na različita mjesta iste crkve. Zatim nabraja koje je udove ili dijelove svakoga od njih pronašao i dodaje: Pošto su te relikvije tako, kao što je gore rečeno, nađene i po nama primljene, mi smo ih zajedno s gore spomenutim samostanom, s poštovanjem prenoseći u sakristiju iste crkve, pohranili na sigurnijem mjestu, da se ondje čuvaju radi ponovnog čašćenja dostojnijeg i prikladnijeg pohranjivanja istih. To on, ne ustanovivši nikakvu razliku ni mjesta, ni časnijeg položaja, ni štovanja koje treba iskazati.
20 Joannes vero Gurcensis Episcopus in diplomate suo, quo eorum translationem enarrat, ita scribit: Quod reliquiæ hujusmodi tam ipsius Domitiani quam Mariæ uxoris ejusdem ac cujusdam pueri, multis retro actis temporibus in ipsa ecclesia inventæ, ac deinde successu temporum plures hinc inde ad loca diversa ipsius ecclesiæ forent translatæ. Deinde recenset quæ singulorum membra aut fragmenta eorum repererit, et addit: Quibus reliquiis sic, ut præmittitur, compertis, et per nos receptis, nos illa una cum conventu prælibato, ad sacrarium ipsius ecclesiæ cum reverentia deferentes, in loco tutiori recondidimus, inibi reservandas pro venerabiliori iterum ac decentiori reconditione earumdem. Hæc ille, nullo constituto vel loci, vel situs honorificentioris, vel impendendæ venerationis discrimine.
§ IV. Istraživanje o vremenu blaženog Domicijana. Korušku zauzeli Slaveni. Njihov kralj Samo.
§ IV. Inquisitum in B. Domitiani ætatem. Occupata a Slavis Carinthia. Eorum Rex Samo.
Teže je pitanje o vremenu blaženog Domicijana. Navodi se jedino obilježje da je taj narod obratio na kršćanstvo. Ali ni to nije dovoljno jasno ni pouzdano. Jer sav je Norik nekoć pod Rimljanima prihvatio Kristovu vjeru i zadržavao je i u petom stoljeću nakon Kristova rođenja, kao što se vidi iz Vita sv. Severina o Januariju, premda su sve te pokrajine bile opustošene mnogim provalama barbara i vjera često pogođena i uzdrmana. Naime, kakav je ranije u vrijeme sv. Jeronima, za vladavine Honorija i Arkadija, bio sraman izgled svih stvari ondje, može se saznati iz same Jeronimove poslanice 3 Heliodoru, poglavlje 9: Grozi se duh, kaže, pratiti prijetnje naših vremena. Dvadeset i više godina jest otkako se između Carigrada i Julijskih Alpa svakodnevno prolijeva rimska krv. Skitiju, Trakiju, Makedoniju, Dardaniju, Daciju, Solun, Ahaju, Epir,
Dalmaciju i sve Panonije pustoše, odvode, pljačkaju Got, Sarmat, Kvad, Alan, Huni, Vandali, Markomani. Koliko je udovica, koliko Djevica Božjih, i slobodnih i plemenitih tijela bilo na porugu ovim zvijerima! Zarobljeni biskupi, ubijeni prezbiteri i službe različitih klerika, srušene crkve, uz Kristove žrtvenike smješteni konji, iskopane relikvije mučenika itd.
Difficilior de B. Domitiani ætate questio. Character unicus proditur, quod gentem eam converterit ad Christianitatem. At neque hic satis liquidus aut certus. Nam Noricum omne pridem sub Romanis Christi fidem susceperat retinebatque quinto etiam seculo post Christi ortum, uti ex S. Severini Vita vim Januarii patet: licet plurimus tarbarorum incursionibus et vastatæ provinciæ illæ omnes, et afflicta sæpius labefactataque religio fuerit. Namque antea S. Hieronymi ætate, imperantibus Honorio et Arcadio, quam fæda isthic rerum omnium facies fuerit, ex ipsius Hieronymi epistola 3 ad Heliodorum cap. 9 licet cognoscere: Horret animus, inquit, temporum nostrorum minas persequi. Viginti et eo amplius anni sunt, quod inter Constantinopolim et Alpes Julias quotidie Romanus sanguis effunditur. Seythiam, Thraciam, Macedoniam, Dardaniam, Daciam, Thessalonicam, Achaiam, Epiros,
Dalmatiam cunctasque Pannonias, Gothus, Sarmata, Quadus, Alanus, Hunni, Wandali, Marcomanni vastant, trahunt, rapiunt. Quot matronæ, quot Virgines Dei, et ingenua nobiliaque corpora his belluis fuere ludibrio! Capti Episcopi, interfecti Preshyteri, et diversorum officia Clericorum: subversæ ecclesiæ, ad altaria Christi stabulati equi, Martyrum effossæ reliquiæ ete.
22 Kako je zatim bila strašna pod Atilom, kraljem Huna (jer rado mnoga prelazi kao u skoku), kako silna oluja, koja je poharala gotovo svu Europu, ali je ipak područje bliže Panoniji odlazeći i vraćajući se češće opustošila! Što je nakon njegove smrti u objema Panonijama i ostalim pograničjima Dunava uzburkano od njegovih sinova, koliko su puta pokrajine Norika uznemirivali i pljačkali Heruli, Rugi, Alemani, to izlaže pisac Vita sv. Severina, Eugipije, i kako je Tiburnija (koja je sada grad u Koruškoj Villach, kao što smo na drugom mjestu rekli da smatraju učeni ljudi), opsjednuta od Gota, nakon različitih borbi, bila prisiljena otkupiti pljačkanje. Održala se ipak nekako i usred tih vihora vjera, teže uzdrmana i postupno zamirući, nakon što je kralj Herula Odoakar prisilio sve koji su bili rimskoga imena da isele u Italiju, godine Kristove 487., za konzulata Boecija. Čini se da je zatim Koruška slušala Gote.
B naređeno i da se časte;
istodobno svima pripisana čudesa.
jednakim poštovanjem od biskupa svi pohranjeni.
C
22 Quam tetra deinde sub Attila Hunnorum Rege, (nam lubet plurima velut saltu transmittere) quam immanis tempestas; quæ totam fere Europam populata, viciniorem tamen Pannoniis tractum eundo ac redeundo sæpius evastavit! Post ejus mortem quid in utraque Pannonia ceterisque confiniis Danubii ab ejus filiis turbatum sit; quoties ab Herulis, Rugis, Alemannis vexatæ ac direptæ Norici provinciæ; idem exequitur S. Severini Vitæ scriptor Eugippius: utque Tiburnia (quæ nunc Carinthiæ urbs est Villacum, ut aliti diximus arbitrari viros eruditos) a Gothis obsessa, post variæ certamina, redimere direptionem coacta sit. Stetit tamen utcumque etiam inter illos turbines religio: gravius concussa, ac sensim emoriens, postquam Rex Herulorum Odoacer, quotquot erant Romani nominis, migrare in Italiam compulit, anno Christi CCCCLXXXVII, Boetio Consule. Gothis dein videtur Carinthia paruisse.
B jussæque honcari;
simul omnibus attributa miracula.
pari reverentia ab Episcope omnes reconditæ.
C
23 Napokon su Slaveni zaposjeli tu pokrajinu i susjedne, najprije pozvani u pomoć u ratu ne u velikom broju, zatim ohrabreni čestim plijenom, začeli su pouzdanje da zadrže mjesta kojima su toliko puta prolazili. Snažnu njihovu provalu, ne znam je li prvu, godine 12. Gotskog rata, Kristove 546., donosi 3. knjiga Prokopija ovim riječima: U to vrijeme vojska Sklavina, prešavši rijeku Istar, sve Ilire, sve do Epidamna, pogodila je teškim zlima, te ih dijelom koljući, dijelom bez ikakve razlike u dobi odvodeći u ropstvo, koliko se moglo, i plijeneći njihova dobra, bjesnjela je. Uz to su zauzeli i ne malo, i to vrlo jaka uporišta na tim mjestima, te kružeći okolo pretražuju sve što im je po volji za pljačku. I ponovno u XVI. godini Gotskog rata Sklavini, provalivši u silnom mnoštvu u Ilire, pogodili su ih neiskazanim zlima. Možda se stoga dogodilo da su biskupi Galija u Tiburnijskoj crkvi postavljali svećenike, dok je akvilejskom biskupu bila oduzeta mogućnost da onamo dolazi. To se zasigurno na lažnom saboru u Maranu održanom godine 589., gore u Vita sv. Ingenuina na ovaj isti dan, biskupi Venecije i druge Recije tuže da se počelo događati prije nekoliko godina. Vjerojatno je da je pod najokrutnijom vlašću barbara vjera iskorijenjena, ili je možda sav stari narod predan potpunom istrebljenju.
23 Tandem Slavi eam provinciam vicinasque insedere, primum ad belli auxilia exciti non magno numero, dein prædis frequentibus animati, fiduciam retinendi quæ toties pervagati erant loca, concepere. Validam eorum incursionem, nescio an primam, anno xii belli Gothici, Christi I XLXVI factam refert lib. 3 Procopius his verbis: Per id tempus Sclavinorum exercitus, flumine Histro trajecto, Illyrios omnes, ad usque Epidamnum, malis ingentibus affecere, partimque hos trucidando, partimque sine ullo ætatis discrimine in servitutem, quos licuit, abigendo, et eorum bonis direptis, desæviebant. Ad hæc et præsidia illis in locis non pauca, et quidem prævalida occuparunt; circumvagatique omnia pro arbitrio ad rapinam quæque scrutantur. Rursusque anno belli Gothici xvi, Sclavini ingenti multitudine Illyrios invadentes, malis inexplii cabilibus affecere. Ea fortassis caußa evenit, ut Galtiarum Episcopi in Tiburniensi Ecclesia Sacerdotes constituerent, adempta Aquileiensi Episcopo illuc comeandi facultate. Id certe in pseudosynodo Marani an. I XX habita, supra in S. Ingenuini Vita hoc ipso die, Venetiarum et Rhætiæ secundæ Episcopi, ante annos fieri coeptum queruntur. Credibile est sub crudelissimo barbarorum dominatu extirpatam religionem esse, aut fortassis etiam veterem omnem populum internecioni datum.
24 Slaveni su dakle potom držali ta mjesta i gotovo neprekidno su sa susjedima, s jedne strane Bojima, s druge Hunima, vodili ratove, s promjenjivim ishodom. I doista je Tasilo, kako piše Pavao Đakon u 4. knjizi De gestis Longobardorum, poglavlje 7., postavljen od Hildeberta, kralja Franaka, kod Bavarske za kralja... ubrzo ušavši s vojskom u pokrajinu Slavena, postigavši pobjedu vratio se na vlastito tlo s najvećim plijenom. To ovako tumači Felser u Rerum Boicarum, 3. knjiga: Godine petsto devedeset pete Tasilo napada u ratu Slavene, trajno teške i neprijateljske susjede, od kojih je, osim naroda Čeha, koji se razlio po Sarmatiji i zauzeo Češku, druga grana Karantanaca, napredovavši dalmatinskim obalama, zauzevši dio Norika koji se okreće prema Jadranskom moru, pritiskala Bavarsku. Izvojevavši pobjedu, kući je donio najveći plijen svake vrste. Isto pripovijeda naš Brunner u Annales Boici, 4. knjiga, broj 10., a kraće Sigebert iz Gemblouxa pod istom godinom. Ali po kojem je autoru Felser doznao da su se ti slavenski narodi nazivali Karantancima, koje posvuda sve Slavene, ili Sklavine, nazivaju Vinidima? Karantanci se zatim čine nazvanima zato što su zauzeli zemlju Karna ili pograničje,
A pograničje. Osim ako se komu ne svidi da se nazivaju Karnantima, kao da su karnijski Anti. Nalaze se naime kod Prokopija u 3. knjizi De bello Gothico narodi Anta i Slavena i susjedni i po uređenjima vrlo slični. Ali to je možda odveć tankoćutno smišljeno.
24 Slavi ergo tenuere deinceps hæc loca, atque assidua fere cum vicinis, hinc Boiis, inde Hunnis, bella gessere, vario eventu. Et quidem Tassilo, ut scribit Paulus Diaconus lib. 4 de gestis Longobardor. cap. 7 a Childeberto Rege Francorum apud Bajoariam Rex ordinatus... mox cum exercitu in Sclavorum provinciam introiens, patrata victoria ad solum proprium cum maxima præda remeavit. Quod ita Felserus rer. Boicar. lib. 3 explanat: Anno quingentesimo nonagesimo quinto, Thassilo Slavos, graves perpetuo et infestos vicinos, bello aggreditur: quorum, præter Zechorum nationem, quæ Sarmatia effusa, Boiohemum tenuit, Quarantanorum, aut Carantanorum, alia, Dalmaticis oris progressa, Norici partem ad Hadriaticum sinum vergentem insidens, Boicam premebat. Parta victoria, maximam omnis generis prædam domum retulit. Eadem narrat Brunnerus noster Annal. Boic. lib. 4 num. 10 et brevius Sigebertus Gemblacensis ad eumdem annum. Verum quo auctore didicit Felserus, populos illos Slavos Carantanos dictos fuisse, quos passim omnes Slavos, vel Sclavos Winidos vocant? Carantani deinde, quia Carnorum terram, aut confinia
A confinia occupasent, appellati videntur. Nisi cui placeat, Carnantas, quasi Carnicos Antas nuncupari. Sunt enim apud Procopium lib. 3 de bello Gotlico Antarum S Livinorumque gentes et vicinæ et institutis quam simillimæ. Sed subtilius id fortasse excogitatum.
25 Poraz su ubrzo nakon toga pretrpjeli Boji, godine (kako žele Felser i Brunner) 600. Tako Pavao Đakon u 4. knjizi, poglavlje 11.: U iste te dane Bavarci do dvije tisuće ljudi navaljuju na Slavene; kad je stigao kagan, svi su pobijeni. Bio je kagan kralj Huna. Drugi uzajamni poraz obaju naroda spominje isti pisac u 4. knjizi, poglavlje 41.: Nakon što je umro Tasilo, kaže, vojvoda Bavaraca, njegov sin Garibald pobijeđen je u Aguntu od Slavena, i opustošene su granice Bavaraca. Obnovivši ipak snage, Bavarci su i oteli plijen od neprijatelja i potjerali neprijatelje sa svojih granica. Smatraju da je Aguntum, mjesto koje spominju Antonin i drugi stari pisci, ondje gdje se sada vide gradovi Dobbiach ili Innichen u Tirolskoj grofoviji, nedaleko od izvora Drave. Nesretno nagađa Lazius da je taj poraz kod Agunta nanio Tasilu Samo, knez Karantanije, koji je onome Samon. Ali ni ovaj tada još nije bio doveden za kormilo od Slavena, a i Tasilo je bio mrtav.
B
25 Cladem paullo post recepere Boii, anno (ut Felserus Brunnerusque volunt) ioc. Ita Paulus Diaconus lib. 4 cap. 11. Hisdem ipsis diebus Baioarii usque ad duo millia virorum super Sclavos irruunt: superveniente Cacano omnes interficiuntur. Erat Cacanus Hunnorum Rer. Mutuam aliam gentis utriusque cladem idem memorat auctor lib. 4 cap. 41. Mortuo Tassilone, inquit, Duce Baioariorum, filius ejus Garibaldus, in Agunto a Sclavis devictus est, et Baioariorum termini deprædantur. Resumptis tamen Baioarii viribus, et prædas ab hostibus executunt, et hostes de suis finibus pepulerunt. Fuisse volunt Aguntum, memoratum Antonino et aliis veteribus locum, ubi nunc Doblacum, aut Innichium, Tirolis Comitatus oppida visuntur, non longe a Dravi fontibus. Infeliciter conjectat Lazius, cladem hanc ad Aguntum Tassiloni illatam a Samone Carantanæ Principe, qui illi Samois. At neque hic gubernaculis adhuc admotus tunc erat a Slavis, et mortuus erat Tassilo.
B
26 Zatim su Slaveni bili pritisnuti najsramotnijim ropstvom od Huna Avara, kojega ih je oslobodio Samo, čovjek Franak, zalaganjem, godine Kristove 634., te su ga stoga sebi postavili za kralja, dok su prije toga, kako piše Prokopije u 3. knjizi Belli Gothici, narodi Anta i Sklavina bili upravljani ne od nekoga jednoga čovjeka, nego su od davnine živjeli u pučkoj i zajedničkoj slobodi, i zato su sve stvari, koje bi bile korisne ili možda teške, iznosili na zajedničko vijeće. Način ropstva i povod izbora kralja ovako izlaže Fredegar Sholastik u Chroniconu.
26 Exin ab Hunnis Avaribus turpissima oppressi servitute sunt Slavi, qua eos Samonis, hominis Franci, industria, anno Christi iocxxxiv liberavit, quem ideo Regem sili crearunt; tum antea, uti Procopius lib. 3 belli Goth. scribit, Antarum Sclavinorumque nationes, non ab homine aliquo uno regerentur, sed ab antiquo plebeia communique libertate viverent, et idicirco res omnes, quæ utiles essent vel forte difficiles, in commune concilium deducerent. Servitutis modum, ac Regis legendi occasionem ita exponit Fredegarius Scholasticus in Chronico.
27 Godine 40. kraljevanja Klotara (koji je godine 584. naslijedio oca Hilperika, star četiri mjeseca) čovjek po imenu Samo, rodom Franak, iz kraja Sensa, uzeo je sa sobom više trgovaca i krenuo obavljati trgovinu među Slavene zvane Vinidi. Slaveni su se već bili počeli buniti protiv Avara zvanih Huni i njihova kralja Gagana. Vinidi su od davnine bili befulci Hunima, tako da kad bi Huni u vojsci navaljivali protiv bilo kojega naroda, Huni su stajali pred taborom sa skupljenom svojom vojskom, a Vinidi su se borili. Ako bi nadvladali da pobijede, tada su Huni išli uzimati plijen. Ako su pak Vinidi bili nadjačani, potpomognuti pomoći Huna obnavljali su snage. Zato su ih Huni nazivali befulcima, jer su u srazu borbe u dvostrukoj odjeći vodeći bitke išli ispred Huna. Huni su svake godine dolazili k Slavenima prezimiti: žene Slavena i njihove kćeri uzimali su za ležaj, a Slaveni su uz ostala tlačenja plaćali Hunu danak. Sinovi Huna, koje su rodili sa ženama i kćerima Vinida, napokon ne mogavši podnositi da trpe zlobu i tlačenje, odbijajući gospodstvo Huna, počeli su se (kako sam gore spomenuo) buniti. Kad su u vojsci
C 30 Dagobert je ubrzo podigao trostruku vojsku protiv Slavena, Langobarda, Alemana i Austrazijaca: Austrazijci su, pošto stvar nije prošla baš povoljno, sramotno pobjegli. Ali vrlo velik broj zarobljenika od Slavena poveli su sa sobom Alemani i Langobardi. To se zbilo godine 9. Dagobertove, Kristove 636. Mnogo puta nakon toga, kaže isti Fredegar, Vinidi provaljuju u franačko kraljevstvo pustošeći Tiringiju i ostale krajeve. Čak se i Dervan, vojvoda naroda Urba, koji su bili od slavenskoga roda i već su davno pristupili franačkom kraljevstvu, predao sa svojima pod vlast Samu. I tu pobjedu, koju su Vinidi izvojevali protiv Franaka, nije toliko izborila hrabrost Sklavina koliko bezumlje Austrazijaca, dok su uviđali da su s Dagobertom navukli mržnju i da ih neprestano pljačkaju. u Flandriji. Nadalje, iz Fredegarova pripovijedanja očito je da su Slaveni pretrpjeli prilično dugotrajno ropstvo od najodvratnijega naroda, koje su napokon godine Kristove 634., 40. kralja Franaka Klotara, zbacili.
27 Anno xl. regni Chlotharii (qui an. 191xxxiv patri Chilperico successit, quatuor menses natus) homo nomine Samo, natione Francus, de pago Senonago, plures secum negotiantes adscivit, et ad exercendum negotium in Sclavos cognomento Winidos perrexit. Sclavi jam contra Avares cognomento Chunos, et Regem eorum Gaganum, coeperant rebellare. Winidi, Befulci Chunis fuerant jam ab antiquitus, ut cum Chuni in exercitu contra gentem quamlibet adgrediebant, Chuni, pro castris adunato illorum stabant exercitu; Winidi vero pugnabant. Si ad vincendum prævalebant, tunc Chuni prædas capiendum adgrediebant. Sin autem Winidi superabantur, Chunorum auxilio fulti vires resumebant. Ideo Befulci vocabantur a Chunis, eo quod duplici in congressione certaminis vestitu prælia facientes ante Chunos præcederent. Chuni ad hiemandum annis singulis in Sclavos veniebant: uxores Sclavorum et filias eorum stratu sumebant: tributa super alias obpressiones Sclavi Chunis solvebant. Filii Chunorum, quos in uxoribus Winidorum et filiabus generaverant, tandem non sufferentes malitiam ferre et obpressionem, Chunorum dominationem negantes, (ut supra memini) coeperant rebellare. Cum in exercitu
C 30 Dagobertus mox triplicem adversus Sclavos concitavit exercitum, Longobardorum, Alamannorum, Austrasiorum: Austrasii re parum prospere gesta, turpiter diffugerunt. At plurimum nunerum captivorum de Sclavis Alamanni et Longobardi secum duxerunt. Gesta hæc sunt anno ix Dagoberti, Christi iocxxxvi. Multis post hæc vicibus, inquit idem Fredegarius, Winidi in Thoringiam et reliquos vastando pagos in Francorum regnum irruunt. Etiam et Dervianus Dux gentis Urbiorum, quæ ex genere Sclavorum erant, et ad regnum Francorum jam olim a-pexerant, se ad regnum Samoni cum suis tradidit. Istamque victoriam, quam Winidi contra Francos nreurunt, non tantum Sclavinorum fortitudo obtinuit, quantum dementatio Austrasiorum, dum se cernebant cum Dagoberto odium incurrisse et assidue expoliarentur. men, in Flandria. Porro ex Fredegarii narratione patet, satis dinturnam ab fœdissima gente servitutem perpessos esse Sclavos, quam tandem anno Christi iocxxxiv, Clotarii Regis Francorum xl, excusserunt.
28 Tako su se tada međusobno srazila ta dva naroda, da su ipak bili neugodni susjedima i prisiljavali ih da se obaziru na pomoć Franaka. Jer piše Fredegar pod sedmom godinom Dagoberta, Kristove 634.: Tolikim je blagostanjem kraljevsku vlast... upravljao Dagobert da je od svih naroda u neizmjernom redu imao pohvalu. Toliki je pak strah pokrenula njegova korist da su već žudno hrlili predati se njegovoj vlasti, tako da su čak i narodi koji su živjeli oko granice Avara i Slavena spremno tražili da on sretno ide za njihovim leđima, i pouzdano su jamčili da će i Avare i Slavene i ostale narode pučanstva, sve do javne ruke, podložiti njegovoj vlasti. Ti posljednji navodi drugačije se iznose u Gesta Dagoberti: utoliko da su i Avari i Slaveni i narodi ostalih pučanstava javnom rukom pouzdano jamčili da će se podložiti njegovoj vlasti. Što nije vjerojatno da su obećali Slaveni, barem ne javnim vijećem, budući da je njima sretno vladao Samo, koji se usudio i same Franke dragovoljno razdražiti i zatim ih pogodio različitim porazima, ili možda zato što su to pokretali njegovi ili podanici
28 Ita invicem tunc collisæ duæ illæ nationes, ut tamen vicinis molestæ essent, cogerentque ad auxilia Francorum respectare. Nam scribit Fredegarius ad annum Dagoberti septimum, Christi iocxxxiv. Tanta prosperitate regale regimen... regebat Dagobertus, ut a cunctis gentibus immenso ordine laudem haberet. Timorem vero sic fortem sua concusserat utilitas, ut jam devotione arriperent suæ se tradere ditioni: ut etiam gentes, quæ circa limitem Avarorum et Sclavorum consistebant, eum prompte expeterent, ut ille post tergum eorum iret feliciter, et Avaros et Sclavos ceterasque gentium nationes, usque manu publica suæ ditioni subjiciendum fiducialiter spondebant. Postrema hæc aliter efferuntur in Gestis Dagoberti: intantum ut Avari et Sclavi, ceterarumque gentium nationes manu publica ipsius ditioni se subjiciendas fiducialiter sponderent. Quæ hand probabile est a Sclavis, saltem publico consilio, fuisse promissa, cum feliciter iis Samo imperaret, qui etiam Francos ipsos ultro irritare ausus, variis deinde cladibus affecit; vel ideo fortassis, quod hæc agitata a suis, vel subditis
29 Pripovijeda to Fredegar ovim riječima: Te godine, kad su Slaveni zvani Vinidi u kraljevstvu Samona ubili trgovce Franaka u vrlo velikom mnoštvu i opljačkali im dobra, to je bio početak sukoba između Dagoberta i Samona, kralja Slavena. Poslavši nekoga Sikarija kao poslanika k Samonu, Dagobert je tražio da s pravednošću dadne nadoknaditi trgovce koje su njegovi ubili ili dobra koja su nezakonito prisvojili. Budući da Samo nije htio vidjeti Sikarija niti mu je dopustio da dođe k njemu, Sikarije se, obukavši odjeću na način Slavena, sa svojima pojavio pred Samonom i prenio mu sve što je imao naloženo. Ali, kako već biva kod poganstva i oholosti opakih, ništa od onoga što su njegovi počinili nije bilo nadoknađeno od Samona, nego je samo htio upriličiti rasprave da se o tome i o drugim sporovima koji su nastali među strankama uzajamno dade pravda. Sikarije, kao glup poslanik, govori riječi uvrede, koje nije imao naloženo, i prijetnje protiv Samona, zato što bi Samo i narodi njegova kraljevstva trebali služiti Dagobertu. Odgovarajući već ozlijeđen, Samo je rekao: I zemlja koju imamo Dagobertova je, i mi smo njegovi, ako ipak bude htio s nama sačuvati prijateljstvo. Sikarije je rekao: Nije moguće da kršćani i sluge Božje mogu sklopiti prijateljstvo sa psima. Samo je naprotiv rekao: Ako ste vi sluge Božje, i mi smo psi Božji; dok vi neprestano radite protiv njega, mi smo dobili dopuštenje da vas rastrgamo ugrizima. Izbačen je Sikarije ispred Samona.
29 Narrat id Fredegarius his verbis: Eo anno Sclavi, cognomento Winidi, in regno Samonis, negotiantes Francorum cum plurima multitudine interfecissent, et rebus expoliassent; hoc fuit initium scandali inter Dagobertum et Saïnonem Regem Sclavorum. Dirigens quemdam Dagobertus Sicharium Legatarium ad Samonem, petens ut negotiantes, quos sui interfecerant, aut res inlicite usurpaverant, cum justitia faceret emendare. Samon nolens Sicharium videre, nec ad se eum venire permitteret; Sicharius vestem indutus ad instar Sclavorum, cum suis ad conspectum pervenit Samonis: universa, quæ injuncta habuerat, eidem nuntiavit. Sed, ut habet gentilitas et superbia pravorum, nihil a Samone, quæ sui admiserant, est emendatum, nisi tantum placita vellens instruere, ut de his et aliis intentionibus, quæ inter partes ortæ fuerant, justitia redderetur in invicem. Sicharius, sicut stultus Legatus, verba improperii, quæ injuncta non habuerat, et minas adversus Samonem loquitur, eo quod Samo et populi regni sui Dagoberto deberent servire. Samo respondens jam saucius dixit: Et terram quam habemus, Dagoberti est, et nos sui sumus, si tamen nobiscum disposuerit amicitias conservare. Sicharius dixit: Non est possibile, ut Christiani et Dei servi cum canibus amicitias conlocare possent. Samo e contrario dixit: Si vos estis Dei servi, et nos sumus Dei canes; dum vos assidue contra ipsum agitis, nos permissum accepimus, vos morsibus lacerare. Ejectus est Sicharius de conspectu Samonis.
31 Sljedeće godine, Kristove 637., desete Dagobertove, isti pisac prenosi da je vojska Vinida ušla u Tiringiju. Jedanaeste godine kraljevanja Dagobertova, Kristove 638., dok su Vinidi po zapovijedi Samona snažno bjesnjeli i, često prešavši svoju granicu, pustošeći franačko kraljevstvo ulazili u Tiringiju i ostale krajeve, Dagobert je uzdigao svoga sina Sigeberta u kraljevstvo Austrazije. Otada se zna da Austrazijci svojim zalaganjem uspješno brane granicu i franačko kraljevstvo protiv Vinida. To je Fredegar, iz čega možeš pobiti pisca Vita sv. Virgilija, biskupa salzburškog, koji piše da su Karantanci, zajedno s kraljem Samonom, naposljetku podvrgnuti službi Dagobertu. Što su od njega preuzeli Aventin, Lazius, Megiser.
31 Anno sequenti, Christi IOCXXXVII, Dagoberti x, exercitum Winidorum Thoringiam fuisse ingressum tradit idem auctor. Anno xi regni Dagoberti, Christi IOCXXXVIII, cum Winidi jussu Samonis fortiter sævirent, et sæpe transcenso eorum limite, regnum Francorum vastando, Thoringiam et reliquos pagos ingrederentur; Dagobertus... Sigibertum filium suum in Auster regnum sublimavit... Deinceps Austrasii eorum studio limitem et regnum Francorum contra Winidos utiliter defensare noscuntur. Hæc Fredegarius e quibus refutes auctorem Vitæ S. Virgilii Episc. Salisburgensis, scribentem Quarantanos, cum Samone Rege, demum Dagoberti servitio subactos esse. Quod ab eo Aventinus, Lazius, Megiserus hausere.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.