Prethodni komentar.
§ 1. Domovina ovih svetaca: mjesta proslavljena hodočašćem. Doba sv. Indrakta, Gutlaka i kralja Ine.
Uz sv. Indrakta, ili Indrekta i nadalje, u istoj Irskoj živjelo je više osoba istoga imena. Indrekt, sin Dunchadov, kralj Connachta, preminuo godine 1occvv; drugi Indrekt, kralj Connachta, sin Muredijev, umro godine 1occcxi; Indrekt, biskup iz Kill-mic-duacha, umro godine 1occcxiv; Indrakt, unuk Finactanov, nasljednik sv. Kolumbe Killea, godine 1occclii; 12. ožujka ubijen od Anglosasa; Indrekt, opat Bangora, preminuo godine 1occccci; Indrekt, opat Treoda, ubijen u svom samostanu godine 1occcccxvii. Njih navodi Ivan Kolgan pod 5. veljače, br. 3 uz Život ovoga Indrakta.
2 Hodočašćem sv. Indrakta i drugova neka su mjesta u Britaniji, ili današnjoj Engleskoj, postala poznatija.
Prvo mjesto, gdje je podignut oratorij, nalazi se u Damnoniji, uz rijeku Tamaru, koja razdvaja pokrajine Cornwall i Devon, gdje je nastala Tamerunta, Camden kaže Tamerworth, a možda i već utvrda Tremanton, središte glasovite baronije, na južnoj obali nedaleko od grada i luke Plymoutha. Druga mjesta kod susjednih Belga nalaze se u grofoviji Somerset: ondje je Shapwick proslavljen pokoljem i mučeništvom Indrakta i drugova, u okrugu, pučki zvanom stotnija Whitley. Ondje je i Pedret, sjedište sv. Ine, kralja Zapadnih Saksonaca, koji je odatle po božanskoj objavi saznao za mjesto gdje su ležala sveta tijela skrivena u jami. Pedret je pak, kod drugih Pedridan, Inin kraljevski dvor, sada Pederton, još uvijek poznat po trgu i sajmovima, u južnom dijelu pokrajine uz rijeku Pedred, koja mu je dala ime ili ga je od njega primila. Napokon, Glasconia, ili Glastonbury, najglasovitiji i najstariji samostan koji je obnovio kralj sv. Ina, kao što opširnije izlažemo pod njegovim spomendanom 6. veljače: u crkvu toga samostana
Kod toga su ove svete relikvije svečano prenesene. U rukopisnom kodeksu istoga samostana, pod naslovom: O svecima koji ondje počivaju, čitamo ovo: Ondje počiva sv. Indrakt, mučenik, sa svojih sedam drugova. Oni su pak bili iz kraljevskoga roda Iraca: kako su podnijeli mučeništvo, jasno je zapisano u njihovim djelima. Zatim pod ovim naslovom, Imena svetaca koji počivaju u crkvi u Glastonburyju ukratko sabrana, piše ovako: Sv. Indrakt sa svojim drugovima.
B osim s obzirom na njegovu buduću svetost. Uistinu, ako nije dovoljno da se slava Božja očituje u njegovu sluzi sv. Indraktu, svakako bi mnoga velika čudesa i inače ne toliko nužna trebalo izbrisati iz Acta Sanctorum Irske. Drugo, budući da je od četiri mjesta koja smo gore naveli Kolgan u Bilješkama spomenuo samo Glastonbury, time daje naslutiti da u engleskim pisanijama nije tako pomno istraživao o različitim Gutlacima kao što smo ga gore pohvalili da je učinio kod irskih Indrakata. Ali nije ni potrebno da se ovdje dokazuje u kakva je čovjeka poslije izrastao ovaj dječak. Dovoljno je pokazati da to nije bio onaj glasoviti sv. Gutlak, prvo zbog šutnje svih pisaca, pa i Malmesburijskoga kako u ovom Životu sv. Indrakta tako i u Gesta Pontificum Anglorum, gdje govori o obojici, u II. knjizi o sv. Indraktu i u IV. knjizi o sv. Gutlaku. Drugo, roditelji sv. Gutlaka stanovali su daleko odatle među središnjim Anglima, potekli iz kraljevske loze, pa se ne čini da su poduzeli tako daleko hodočašće u tuđe kraljevstvo sa sinčićem još nježne dobi; a to ne bi propustili naznačiti ni pisci da je božanska dobrota to udostojala tolikom naklonošću. Naposljetku, sama dob sv. Gutlaka uspoređena s godinama života kralja sv. Ine jasno dokazuje da se u ovim Djelima ne označava njegovo djetinjstvo. Gutlak je preminuo godine 714. na srijedu Vazmene osmine 11. travnja, u sunčevu ciklusu xxv, nedjeljnim slovom G i mjesečevim ciklusu XII, dok je vazmeni dan pao 8. travnja. Živio je pak sve do xxv. godine života, kada je uzeo crkveno odijelo, ubrojen u kler; po isteku dvije godine ušao je u pustinju, provodio samotnjački život kroz xv godina i preminuo u XLII. godini života, rođen oko godine 673. U to vrijeme, kako je poznato, kralj Ina nikako nije dostigao odraslu dob; on je, naime, nakon proteka šesnaest godina postavljen za kralja i upravljao je kraljevstvom po nagovoru i pouci, ili, kako drugi prenose, po poticaju i nauku svoga oca Kenreda, kao što sam Ina o sebi piše u predslovu svojih Zakona, koje Spelman navodi među Britanskim koncilima pod godinom 711., IV. godine njegova kraljevanja. Osim toga, ako se pomno razmotri njegovo posljednje hodočašće na pragove Apostola, u kojem je, kako prenosi Malmesburijski u I. knjizi De gestis Regum Anglorum, pogl. 2, u Rimu odjeven u pučku odjeću potajno ostario, neće se lako prosuditi da je ostavio kraljevstvo godine Kristove 718. stariji od šezdeset godina: tako da se čini da je rođen oko godine 668., samo pet godina stariji od sv. Gutlaka; i stoga da je imao oko deset godina u vrijeme pogibije sv. Indrakta, kad se to znanje ulijevalo dječačiću Gutlaku, ako se uopće to čudo dokaže, i to ubrzo nakon prijenosa relikvija, a ne i nakon mnogih proteklih godina.
§ II. Napisana Djela sv. Indrakta. Sveto štovanje. Broj drugova.
Isti Malmesburijski, prezimenom Somerset, među ostalim svojim povijesnim djelima napisao je knjigu de Antiquitatibus monasterii Glastoniensis i Živote nekih svetaca čije svete relikvije počivaju u crkvi toga samostana: naime sv. Dunstana, Patrika, Benignusa i Indrakta, kao što o piscima Britanije prenose Ivan Bale u centuriji 2, br. 73 i Ivan Pitseus br. 201, te u 2. knjizi de Historicis Latinis Gerard Ivan Vosije, pogl. 51. Ovaj pak Život sv. Indrakta, koji donosimo iz legende Capgravijeve de Sanctis Angliæ, vjerojatno je, po sudu i Kolgana, napisao Malmesburijski, jer u njemu prenosi da je veliki Patrik, apostol Iraca, kod Glastonburyjana dovršio život u lijepoj starosti: kao što također navodi u 2. knjizi de gestis Pontificum Anglorum, pod naslovom o biskupima Wellsa, pod kojima je bio Glastonbury; opisujući ga ondje, dodaje ovo: Ondje leži Patrik, ako je dostojno vjerovanja, rodom Britanac, učenik bl. Germana iz Auxerrea, kojega je papa Celestin zaredio za biskupa i poslao Ircima kao apostola. Kad je on kroz mnoge godine u obraćenju toga naroda, djelovanjem svoga truda i uz suradnju Božje milosti, postigao ne mali napredak, napokon, opomenut zamorom dugogodišnjega hodočašća i ujedno bliskom starošću, smatrajući da se treba vratiti u domovinu, ondje je završio svoj dan. Za učiteljem su slijedili ili Intrahtus. Hindrachus, sin irskoga kralja (od čije ćudi nema ničega blažega ni svetijega) i vni ugledni pratitelji iz te zemlje. Njih su ondje ubili razbojnici koji su navalili, a lakovjerna ih je starina posvetila kao mučenike. Jer oni, naime, ne bi bili vlastito mučenici, ubijeni iz mržnje prema vjeri Kristovoj: što se ipak navodi niže u Sarisburijskom martirologiju. Ipak, oni koji su poklani u sličnoj prilici, kad se poslije proslave čudesima, upisuju se u katalog svetaca i pribrajaju mučenicima, jer se razbojnici najčešće na pokolj potiču mržnjom na svetiji život ili na redovničku odjeću. Papa sv. Celestin vladao je od godine 423. do godine 432., kada je preminuo 6. travnja: pošto je prije zaredio sv. Patrika za biskupa, poslanoga od sv. Germana iz Auxerrea, čiji ćemo Život donijeti 31. srpnja. Sv. Patrik nadživio je do godine Kristove 493., kada je XVII. dana ožujka, u srijedu, preminuo: tako da ga sv. Indrakt nije imao za učitelja drukčije nego kao zajedničkog učitelja i apostola starih Iranaca u dovođenju toga otoka k vjeri Kristovoj. Među učenicima koje je poučio sv. Patrik kod Jocelina u njegovu Životu, br. 186, ubraja se drugi sv. Patrik, njegov posvojenik, koji se nakon smrti svoga oca vratio u Britaniju i preminuo, časno pokopan u crkvi u Glastonburyju. Njega su, čini se, Glastonburyjani pomiješali s prvim: blagdan mu se određuje 24. kolovoza. Ali o raznim Patrikima govorit ćemo na svom mjestu.
3 O sv. Indraktu i njegovim drugovima ovo se prenosi u Engleskom martirologiju 5. veljače: Istoga dana u Glastonburyju u Somersetu svečanost sv. Indrakta mučenika, koji, podrijetlom iz kraljevske krvi Iraca, došavši u Glastonbury radi hodočašća i namjeravajući krenuti u Rim da pohodi tijela Apostola, sa devet drugih drugova i svojom sestrom Drusom bi poklan u Shapwicku u istoj pokrajini od nekih opakih Zapadnih Saksonaca godine Kristove 708. Njihova su tijela poslije s velikom svečanošću prenesena u Opatiju u Glastonburyju i ondje časno položena u zemlju. Da bi pokazao njihovu nevinost, udostojao se Bog učiniti mnoga čudesa. Ferrari u općem katalogu svetaca: U Engleskoj, kaže, sv. Indrakta mučenika.
A bez ikakva spomena drugova. Navodi spomenuti Engleski martirologij i Katalog svetaca Britanije: možda misli na Irsku, koji je izdao naš Henrik Fitz-Simon, kod kojega se ipak navodi mučenik Indrakt s devet drugova.
6 8. svibnja iste navodi Rikard Whitford u Sarisburijskom martirologiju, tiskanom u Londonu prije CXI godina, ovim riječima: Također blagdan sv. Indrakta, kralja Irske, koji se odrekao kraljevstva i krenuo u Rim sa svojom sestrom sv. Dominikom i raznim drugima, koji su svi vodili privatan život pun svetosti i čudesa i naposljetku su za vjeru Kristovu okrunjeni mučeništvom. Lako je naslutiti da je njihovu štovanju posvećeno više dana zbog njihova pogubljenja, zatim nebeske objave skrivenih tijela, njihova pronalaska, svečanoga prijenosa ili prvoga ukopa kod Glastonburyjana: čija je drevna crkva godine 1184. izgorjela; iskopana su tijela svetaca Patrika s desne strane oltara, Indrakta i njegovih drugova s lijeve, i sv. Gildasa s poda pred oltarom, te su položena u škrinje: kao što je prema nepoznatom Glastonburyjskom kroničaru prenio Ussher u Primordiis Britannicarum Ecclesiarum, pogl. 14.
B O istima govori Hanmer u Annales of Ireland kod Kolgana u Bilješkama uz ovaj Život, i sestru sv. Indrakta zajedno s piscem Života i Whitfordom naziva Dominikom, koja je u Engleskom martirologiju Drusa. Malmesburijski i Capgrave u Životu zajedno s Whitfordom pišu da je rimsko hodočašće obavljeno; ali Wilson u Martyrologiumu hoće da je samo započeto, a Whitford suputnicom toga rimskoga puta čini sestru Dominiku, za koju Djela pokazuju da je tada ostavljena u oratoriju u Tamerunti u Cornwallu koji su oni podigli. Čini se da je sv. Indrakt pri povratku uzeo sestru za suputnicu na hodočašću radi čašćenja svetih relikvija u Glastonburyju: da je pri povratku odatle poklana zajedno s drugima, prenose Sarisburijski i Engleski martirologij.
Sv. Indrakt, sin kralja Irske. 8 Drugova se u Djelima i u Engleskom martirologiju broji devet, kao i kod Fitz-Simona i Hanmera, dok ih samo sedmoricom pišu Malmesburijski i gore navedeni glastonburyjski pisac: ali ih onaj prenosi kao ugledne pratitelje irske zemlje, a ovaj kao rođene iz kraljevskoga roda Iraca; tako da se dvojica drugih imaju smatrati uzetima u službu ovima. Po pisanju Vilima Malmesburijskoga, iz Legende Ivana Capgravea.
Nakon što je pak bl. Patrik irski narod obratio na vjeru Kristovu u znamenjima i čudesima, prešavši more i stigavši u Britaniju, u Glastonburyju je u lijepoj starosti sretno dovršio život. Irci su, naime, budući da im je sv. Patrik bio poslan iz Rima kao apostol, kao hodočasnici često običavali pohoditi grad Glastonbury radi molitve i pobožnosti. Bio je, naime, u Irskoj sin nekoga kralja, imenom Indrakt, upućen u književne nauke, odlikovan krepostima i istaknut čestitošću svih običaja pred Bogom i ljudima: i da bi zaslužio posjedovati nebeske radosti, odlučio je kraljevske naslade i laskavosti svijeta s njegovim požudama posve zgaziti i svim srcem pobjeći. Uzevši dakle sa sobom devet drugova sa svojom sestrom, imenom Dominikom, krenuo je radi hodočašća prema Rimu. I kad su sretnom plovidbom pristali u Britaniji u luci zvanoj Tamerunta, provodeći ondje dugo vremena u službi Božjoj vrlo strog život, sagradili su oratorij u kojem bi se neprestano posvećivali molitvama.
2 Indrakt je pak ondje zabio u zemlju štap svoga hodočašća, i on je bez odgode pred očima sviju pustio korijenje, mladice i lišće, te je s vremenom izrastao u najveći i sjenovit hrast. Napravio je također neki mali ribnjak, iz kojega je svakodnevno uzimao ribe prema određenom broju; i ni više ni manje, nego je bez smanjenja broja ribe u ribnjaku uvijek nalazio. Dogodilo se, naime, da se jedan od njegovih drugova, popustivši đavolskoj napasti, jednoga dana usudio ukrasti jednu ribu, i kad se Gospodin uvrijedio, sve dok sve ribe nisu nestale, svakoga se dana po jedna smanjivala od broja. Vidjevši to, čovjek Božji Indrakt se zapanjio i, bojeći se da njegov ostanak na onom mjestu više nije ugodan Bogu, jednodušnom suglasnošću braće oprostio se od svoje sestre i žurno je pohitao u Rim s drugovima.
3 Vraćajući se pak u Britaniju, naumio je poći prema Glastonburyju k sv. Patriku i izliti molitve Bogu. Tih je, naime, dana Ine, kralj Zapadnih Saksonaca, držao svoj dvor u mjestu zvanom Pedret, a njegovi su službenici bili raspršeni po zaselcima uokolo: među njima bijaše neki sin bezakonja, imenom Hona, koji je motrio čovjeka Božjega Indrakta i drugove dok su odlazili iz Glastonburyja, te je okrutni krvnik smatrao da su njihove torbe napunjene novcem. I kad su sluge Božje, odlazeći nedaleko od Glastonburyja, počivali u posteljama u Shapwicku: spomenuti sluga sotonin sa svojim suučesnicima nasilno je ušao u kuću u kojoj su nedužni spavali, isukali su mačeve i nisu se bojali zaklati ih: zatim su uzeli sveta tijela i sakrili ih u nekoj dubokoj jami da ne bi mogla biti pronađena.
4 Kralj pak Ine, jedne noći mučen prekomjernom boli u trbuhu (da bi uklonio štetne tegobe i možda ublažio tjeskobu), izišao je iz odaje: i pogledavši u nebo, ugledao je stup kao od prozirnoga ognja kako se od mjesta u kojem su sveta tijela bila sakrivena uzdiže prema nebu: njegov je sjaj pratio njegove oči kamo god bi ih okrenuo. I kad je kroz tri noći opažao isto viđenje, uzevši neke sa sobom, došao je na to mjesto i, našavši tijela mučenika, dao ih je s velikom čašću pokopati u Glastonburyju. Indrakta pak položiše na lijevi rog oltara nasuprot odru bl. Patrika, a njegove drugove po obodu poda. Ubojice pak nedužnih zajedno s ostalima koji su ondje stajali, obuzeti od zloduha, tako su okrutno mučeni da su još živi trgali vlastito meso te su uz velike povike ubrzo na jadan način završili život.
5 Neka žena koja je od djetinjstva služila idolima i nikakvim se propovijedima nije mogla obratiti na put života, kad je vidjela stup koji je kralj ugledao nad tijelima svetaca, ne usuđujući se približiti tijelima svetaca, pošto je ispovjedivši svećeniku svoje grijehe primila milost krštenja, žurila je na mjesto svetaca s velikom pobožnošću: i ondje, pripovijedajući javno svima ono što je vidjela, navela je osamdeset osoba oba spola da prime vjeru Kristovu. Kralj Zapadnih Saksonaca imao je, naime, sina pogođenog neizlječivom bolešću, koji je, kad ga je kralj zapovjedio dovesti k grobovima svetaca, odmah vraćen prijašnjemu zdravlju. Neki bogataš, navikao pohoditi grobove svetaca, jednom je prilikom došao na grob sv. Indrakta sa ženom i malim sinom, imenom Gutlakom, koji je jedva mogao govoriti; i kad su, umorni od bdjenja, počeli spavati, ukazao se malome dječaku čovjek koji se uzdigao s lijeve strane oltara, lijep i naočit, urešen kleričkom tonzurom, te pružajući knjigu dječačiću reče: Želiš li, kaže, čitati u ovome, sine moj? Kad je on pak pristao da želi, odmah ga je poučio. Dječak se pak probudio iz sna i ispripovjedio majci događaj onako kako je vidio; a kad su klerici pružili dječaku kodeks, on je odmah čitao i bez zapinjanja jezika tumačio ono što je pročitao.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.