§ I. Doba sv. Bertulfa, blagdan, prikaz.
Rentica, ili Rentiacum, ili, kako neki suvremeni pisac naziva, Renteium, nekoć je bio gradić u Morina (naziva ga seoskim imanjem, prema izrazu onoga doba, pisac koji je živio prije 700 godina), gotovo na pola puta između nekoć glasovitih gradova koji su sada jedva dovoljno poznati po imenu, Thérouannea i Quentovica; bliže onom prvome; urešen samostanom i trima drugim crkvama: sada je to utvrda u Artoisu, pridodana prilično prostranom kraju, nedavno čvrsta i jaka, ali ovih godina zauzeta od Francuza i lišena utvrđenja. Njegovo gospodstvo, s naslovom markizata, pripada obitelji Croÿ: oplakuje ga rječica koja izvire u obližnjem selu Rumillyju i prolazi pokraj drugih mjesta poznatih po glasu, Fauquemberguesa, Aire-sur-la-Lysa, grada sv. Audomara. Stari pisac niže naziva je Ennenon ili Eunenon, a drugi Agnion i Ennona.
2 To je mjesto u sedmom stoljeću kršćanske ere, pa možda i do početka osmoga, proslavio sjajem kreposti i dobročinstvima sv. Bertulf, rodom Aleman, ali naklonošću nebeskoga božanstva doveden u te krajeve. Kaže se da je rođen za vladavine Sigeberta, svetoga kralja Austrazije, čiji smo život donijeli 1. veljače. I neće, mislim, biti nikoga tko bi posumnjao da je taj Sigebert Klotar I., koji je od godine Kristove 669. gotovo do kraja 675. upravljao istim kraljevstvom Austrazije. Jer ne za ovoga, nego za onoga mlađeg Sigeberta, što pisac tvrdi u pogl. 1. br. 2, Crkva Kristova je u Galiji zaslužila ujedno mir i slavu. Nadalje, sv. Sigebert je kraljevao od godine Kristove 638. do 663., tako da je Bertulf, čak i da je bio rođen na samim počecima njegova kraljevanja, mogao ipak dosegnuti godinu 700. i dalje. I po tome možeš pobiti Wiona i Ferrarija, koji pišu da je cvjetao oko godine 700. Miréus nagađa da je preminuo oko godine 680. Malbrancq piše da je godine 668. došao u Renticu iz domovine i da se čini da je ondje proveo 40 godina, jer se toliko vremena mora pripisati dugoj službi te osnutku samostana i upravi nad njime.
3 To, naime, dovodi u sumnju Molanus, je li bio poglavar samostana ili nije. Tako, naime, piše, poučen opomenom, kako bilježi na margini, Petra Simonsa, nadprezbiteru u Gentu, zatim biskupu u Ypresu: Nigdje se ne naziva opatom, niti se tako prikazuje, nego u ruhu jednostavnog redovnika, oslanjajući se desnom rukom na putnički štap, jer je iz svoje zemlje i nevjerničke rodbine, kao novi Abraham, izašao u zemlju koja nije njegova zbog Krista. Da mislimo suprotno, uvjerava nas pisac Života u pogl. 4. br. 19. Odatle, kaže, kao mudar graditelj postavio je temelj u srcima učenika: kojima je tako upravljao pastirskim učiteljstvom da je u poučavanju bio učitelj, a u služenju poslužitelj, spreman i okretan u obojemu, jer je znao da prelatiima priliči oboje... Tako je, dakle, poučavao svakog podložnika da u srcu bude poniznost, tako je služio tim istim podložnicima da u opominjanju bude pobožna strogost. Ako ne želimo pokretati pitanje o nazivu, što je to drugo nego biti opatom ili, kako izričito kaže, prelatom, ili pod bilo kojim nazivom upraviteljem i poglavarom vjerske zajednice? Niti su Surije i oni koji su priredili treće izdanje njegovih djela oklijevali nadpisati naslov povijesti sv. Bertulfa ovako: O sv. Bertulfu opatu.
4 I uistinu Ferreolus Locrius u Chronicon Belgicum i naš Malbrancq u sholijama uz pogl. 39. 4. knjige De Morinis tvrde da ga stanovnici Rentice i susjedi, osobito oni iz Frugesa, kojima je posvećena ona crkva, nazivaju opatom i da je to predano od predaka. U tu svrhu navode stihove iz rukopisnog antifonarija Renticenske crkve, koje su, dok još nije bilo uvedeno Rimsko oficij u Morinenskoj biskupiji, običavali pjevati na blagdan sv. Bertulfa: njih i mnoge druge primio je Rosweyde od župnika iz Frugesa. Oni koji ovamo spadaju jesu ovi:
Svakom pohvalom kreposti prokušan Bertulf, Preuzima crkve da njima upravlja, po molbi Wambertovoj, Koje mu je čvrstim pravom dodijelio isti vojvoda. A poglavar, od junaka tako poštovan, Nije tražio da ga se boje, nego više da ga vole, I budnom je brigom upravljao Božjim ovčinjakom.
Niti Malbrancq čini od njega samo opata, nego i prezbitera. O čemu nam nije jasno. Kaže isti da se prikazuje u sljedbeničkom ruhu, opasan velikom lisnicom. Locrius kaže da se u crkvi sv. Vedasta u Rentici, koja jedina od onih triju starih još postoji, ali drvena, dok je samostan sv. Dionizija odavno potpuno srušen, zatim i od građe obnovljen, ali u skroman priorat, prikazuje sv. Bertulf kako stoji na visokom postolju, u lijevoj ruci drži knjigu, desnu prinosi mošnji ovješenoj o pojas i dijeli obilnu milostinju potrebitima, dok mu orao raširenim krilima zaklanja glavu.
5 U toj, kako smo rekli, crkvi sv. Vedasta u Rentici običava se svake godine dijeliti tisuću kruhova na dan sv. Bertulfa, to jest 5. veljače. Njegovo je ime upisano za taj dan u martirologije, ne samo novije Boeija, Willotija, Ferrarija, Ménarda, Dorganija, Saussaya, Galesinija, Canisija, Felicija, Wiona, Ghinija, nego i starije, sv. Rikarija i sv. Lovre u Liègeu, od kojih prvo donosi ime Bedino, a drugo Usuardovo, iako je, kako smo na drugom mjestu napomenuli, Adonovo, ali su oba isprepletena, što je odavde očito. Ovako, naime, glasi ono u Liègeu: U Gentu sv. Bertulfa ispovjedaoca. A ono iz Centule: Na području Morina preminuće sv. Bertulfa ispovjedaoca i redovnika, čije kosti počivaju u Gentu. Rukopisni martirologij crkve sv. Gudule u Bruxellesu, koji slijede Molanus u dodacima uz Usuarda i drugi: U Blandiniju sv. Bertulfa ispovjedaoca. Neki od već navedenih pisaca pripisuju ga Rentici, drugi Blandiniju, svakako s obzirom ili na boravište ili na moći, neki ga rese lijepim pohvalnim natpisom, a nemali ga nazivaju opatom, a među njima i Saussay. Hermann Greven, bilo da mu je pogriješilo pamćenje bilo pisaljka, napisao je ovako: U Laonu, Bertulfa ispovjedaoca.
§ II. Različiti prijenosi sv. Bertulfa, čudesni udarci, Život.
D Dvjesto godina čuvano je u Rentici tijelo sv. Bertulfa: zatim ga je Erkengario, grof Boulognea i gospodar Rentice, prenio u Boulogne, da ne bi bilo izloženo bjesnilu Normana koji su nadaleko pustošili, i da bi, kako kaže pisac, u svojim udovima bilo počašćeno većom čašću. To se dogodilo dok je još vladao Karlo Jednostavni, kralj Galije: nakon 918. godine Kristove, kada je Karlo doveden na vlast, a prije 923., kada ga je grof Vermandoisa Heribert, uhvativši ga na prijevaru, stavio u zatočeništvo u Péronneu.
7 Potajno odneseno iz Boulognea tijelo sv. Bertulfa sakrio je neki Izabranik rodom iz Britanije, mislim Armorike, koja je jedina gotovo u ono doba i poslije zadržala ime Britanije, u Oditighemu, sada Audinghemu, selu u kraju Boulognea kod rta Itius, s namjerom da ga proda Etelstanu, kralju Engleza. Ali oštroumnošću Arnulfa Velikog, markiza Flandrije, i svetogrdnik je uhvaćen i priznao zločin, i vraćen je onaj nebeski zalog, a i ono što je s njim bilo povezano, tijelo sv. Gudvala biskupa, koje je isti Britanac odnio iz malog samostana. Budući da je pak pouzdano da je Etelstan, ili Æthelstan, kojemu je onaj svetogrdnik namjeravao odnijeti to blago, kraljevao od godine 924. do 940., a da je Arnulf tek 923. godine Kristove, nakon što je njegov brat Adalolf, ili Adulf, ili Adolf, preminuo bez djece, došao u posjed Boulognea, slijedi da su te moći i odnesene i pronađene prije godine 940., a poslije 923., osobito jer je da ih vrati bio poslan Wicfred, biskup Thérouannea, koji je prvi put bio zaređen godine 935. od Artalda iz Reimsa.
8 Vraćena je tada u Boulogne ta sveta zaloga, ali je nakon nekoliko godina odvezena u Harelbeke, imanje istoga Arnulfa udaljeno otprilike jednu milju od Kortrijka na rijeci Lys, ili Leie. Napokon je u Gent, u samostan Blandinium, koji se sada zove sv. Petra, a nekoć sv. Petra i Pavla, preneseno oboje tijelo. Napisana je o njihovu dolasku knjižica, kaže redovnik iz Blandinija niže u br. 30. Mi je još nismo vidjeli. Da se to dogodilo, pouzdano je, kako donosi Vita S. Gudwali u 3. knjizi, pogl. 6., 5. prosinca, dok je kralj Lotar u rukama držao kraljevsku vlast nad Francima. Vlast je preuzeo Lotar, sin Ludovika Prekomorskog, unuk Karla Jednostavnoga, pretposljednjeg dana ida studenoga godine 954., a umro je godine 986. Ako je, kako se takvi prijenosi obično zbivaju, obavljen u nedjelju da bi privukao svečaniji skup mnoštva, treba da se dogodio godine 955., kada je taj dan u prosincu pao u nedjelju, u drugoj godini kralja Lotara. Meier to stavlja u godinu 959., ali budući da priznaje da je te godine opat sv. Gerard preminuo trećeg dana listopada, što drugi stavljaju u prethodnu godinu, kako je mogao 5. prosinca prisustvovati prijenosu i čak njime predsjedati? To, naime, svjedoči i redovnik iz Blandinija niže u pogl. 7. br. 33., i pisac Vita S. Gudwali ovim riječima: Časni pak opat Gerard, prinoseći Bogu zavjete zahvalnosti, vjerno je preuzeo vjerni pothvat, a još vjernije ga izvršio: i preuzevši, s vjerom i velikim drhtanjem, dragocjeno blago tijela, zajedno s riznicama udova koje se ne mogu usporediti ni s kakvim blagom, izvanrednog ispovjedaoca Gospodinova Bertulfa, u pratnji velike čete klerika i redovnika, donio je u samostan blaženih apostola Petra i Pavla, koji je smješten na Clair Montu, zvanom imenom Blandinium. A okupilo se nebrojeno mnoštvo oba spola, plješćući rukama i glasom klicanja blagoslivljajući Boga, koji je te dvostruke bisere dvaju dragulja odredio iz neprocjenjive riznice svoje pobožnosti i položio ih na ures svoje Crkve s tolikim sjajem.
9 Zabilježen je u martirologijima spomen ovoga prijenosa. Tako rukopis crkve sv. Gudule u Bruxellesu: U Blandiniju, dolazak tijela sv. Bertulfa i Gudvala. Kad se pak kovčežić sv. Gudvala u Gentu nakon ophoda vraćao, slika Križa, naklonivši lice, iskazala mu je štovanje i ostala nepomična, niti se okrenula natrag. Kraće Molanus u dodacima uz Usuarda, iz vlastitoga, kako bilježi, martirologija, blandinijskoga, kako mislim: U blandinijskom samostanu grada Genta, dolazak tijela sv. Gudvala i Bertulfa. Isto navode Canisius, Wion, Dorganius, Ménard, Saussay. Samo Gudvala na taj dan spominje rukopisni Florarium: Također prijenos sv. Gudvala biskupa i ispovjedaoca godine spasenja 1100. Ali ili se autor zabunio u vremenskoj oznaci, ili govori o trećem prijenosu istoga sveca, nama nepoznatom.
10 Treći prijenos sv. Bertulfa bio je, da izostavim djeliće njegovih moći darovane crkvi u Harelbekeu, poslije anđeoskim posredovanjem izbavljene iz plamena i donesene u Gent malo prije godine 1010., ali ipak bez velike svečanosti, nego svečani prijenos obavljen godine 1073., 19. i 20. svibnja, kada su iz istočne apside, ili korije blandinijske bazilike, odnesene na novi oltar podignut usred crkve i posvećen u čast Utjelovljenja, Rođenja, Muke, Uskrsnuća i Uzašašća Kristova, koji je nazvan Spomen vjernih pokojnika, kao što se opširnije pripovijeda niže u pogl. 8., 9., 10. Ali ovdje se ne spominje sv. Gudval, nego sv. Amalberta djevica. I u rukopisnom martirologiju sv. Rikarija, pod 19. svibnja, ili 19. svibnja, na koji je dan obavljen prijenos, na samu svetkovinu Duhova, stoji ovo isto: U samostanu Blandinium svetkovina sv. Bertulfa ispovjedaoca i redovnika. Sutradan je ipak u Blandinijskom kalendaru upisan prijenos sv. Gudvala i Bertulfa, koji treba slaviti manjim dvostrukim obredom, kako kažu, niti se spominje sv. Amalberga. Molanus u dodacima uz Usuarda 20. svibnja, jer je dan ranije na oltar koji smo spomenuli doneseno tijelo sv. Bertulfa, pokazano puku toga dana i položeno u novu škrinju zajedno s moćima sv. Amalberge i nekih drugih svetaca, kako piše redovnik iz Blandinija koji je bio nazočan, za taj dan, dakle, Molanus: U Blandiniju prijenos tijela sv. Gudvala, Bertulfa, s moćima svete djevice Amelberge. Isto imaju Canisius, Wion, Dorganius, Ménard.
11 Čini se da su s toga oltara ponovno u kor prenesene moći sv. Bertulfa i drugih svetaca. Naime, Marcus Warnewicius u Belgicæ antiquitates, 4. knjiga, pogl. 48., piše ovako: U koru crkve sv. Petra gleda se iza glavnog oltara željezna rešetkasta ploča, tako vješto oblikovana da se čini kao da raste iz poda, tako savijena, zakrivljena i isprepletena prema svakoj simetriji i razmjeru novijih vremena da se može činiti kao da je željezo bilo savitljivo poput voska. U njoj se čuvaju one dragocjene škrinje u kojima su položena tijela svetaca, naime sv. Bertulfa, koji je, kako se predaje, imao običaj ispuštati zvuk kad bi prijetio rat ili kakva druga nesreća, sv. Godevala, sv. Ausberta, sv. Wandregisila, sv. Wulfranna, sv. Amelberge i drugih četvero. Tu je ploču izradio Petrus Pauli iz Genta, dok je opat blandinijskog samostana bio Joannes Cauwerburgius.
12 O onom zvuku koji se obično čuje iz lijesa sv. Bertulfa ovako piše Molanus: Običaj je, naime, kako se stalnom predajom prenosi u Gentu, da oko svoga lijesa daje udarac kao rukama, kad prijeti kakva teška Božja osveta, i tako kao da opominje vjernike da molitvama i plodovima pokore umire razgnjevljenu Božju srdžbu. Toliko on. Malbrancq u 6. knjizi De Morinis, pogl. 38., nagađa da je utvrda u Rentici, koja je neko vrijeme mogla izdržati navale i najžešćih neprijatelja, pala u ruke Normanima koji su pustošili tu pokrajinu jer su se posadnici razbježali, opomenuti predznakom Bertulfova groba. Jer kad bi prijetila kakva teža nesreća, nije bio potreban drugi predznak i opomena: kod groba se čuo zvuk kao da netko plješće rukama, i to takav da je svatko mogao smišljeno za sebe skrbiti. Ali prije dolaska Danaca mislim da je to bilo neuobičajeno. Nemam o tome što izreći osim da se onaj pljesak ruku ne odobrava: čini se, naime, da sam nekoć shvatio da je taj zvuk bio kao udarac ruke koja iznutra udara u lijes. O tom predznaku javne nesreće spominje također Antonius Sanderus u Hagiologium Flandriæ i Guilielmus Gazæus u Ecclesiastica Belgii historia. Čuli smo da se sličnim udarcem od nekih drugih svetaca obično unaprijed navješćuju smrti ukućana. Posvuda je opjevano ono da je iz groba onoga velikog Cida Ruiza čut zveket oružja, a da zvono u Villéli, zvoneći bez ičijega pokretanja, navješćuje nesreću Španjolske i Crkve. Što je u naše vrijeme uistinu potvrđeno prilično jasnim gubicima.
13 Antonius Sanderus u Rerum Gandavensium, 4. knjiga, pogl. 2., nakon što je nabrojio tijela sv. Gudvala, Bertulfa, Amelberge, Ansberta, Florberta, Wulfranna, Wandregisila, Winwaloea i dviju djevica iz družbe sv. Uršule, te moći mnogih drugih svetaca čuvane u blandinijskom samostanu, dodaje ovo: Ove pak i povrh toga druge moći, zajedno s osam čitavih tijela svetaca, prekrivenih zlatom, draguljima i srebrom, zajedno i sa svetim posudama i drugim mnogim i skupocjenim pokućstvom, bezbožnost kalvinista koji su pohlepno žudjeli za dobitkom nedavno je oko godine 1577. raspršila. Isto je prepisao u prvi svezak Flandria illustrata, osim što umjesto bezbožnosti kalvinista piše da su to raspršili pobunjenici, ali oni pobunjenici bili su kalvinisti, ili Geusi.
14 Život sv. Bertulfa bio je nekoć opisan starim stilom. Njega je, po nalogu svoga opata Folcarda, uglađenije dotjerao, dodavši prijenose, nepoznati redovnik blandinijskog samostana, kao što sam svjedoči u proslovu i u pogl. 5. br. 21.: Koji nam na zemlji u udovima, premda preminuo, još živi, koje Bog čini čaovanja dostojnima ljudima po proslavi znakovima. A onoga pak kojega na svijetu imamo nazočnoga u udovima itd. A sam je pisac promatrao neke od stvari koje spominje. Tako u pogl. 8. br. 34.: Stoga kao što ono što smo od starijih doznali o našem najsvetijem ocu Bertulfu, tako i ono što smo vlastitim očima vidjeli, nastojimo predati pismu. Ipak priznaje u proslovu da će od mnogih djela svetoga muža napisati malo, jer je starina vremena mnoga predala zaboravu, a malo sjećanju.
13 Vara se Arnold Wion kad piše da je taj Život, sastavljen starim stilom po nalogu gentskog opata Folcarda i prenesen uglađenije, uvrstio Surije u prvi svezak De Sanctis. Nigdje Surije ne naznačuje da je to ovdje učinio on, što u drugima slobodno ispovijeda. Našao sam među Rosweydeovim papirima dio Života prepisan iz starog kodeksa crkve u Frugesu u biskupiji Boulogne, s kojim sam usporedio Surijev i otkrio da se ponegdje pomalo razilazi, kao što se rukom pisani primjerci obično donekle razlikuju. Nedostajao je u tom primjerku proslov, i čudesa nakon smrti, i prijenosi. Nalazio se u rukopisnom kodeksu crkve sv. Martina u Utrechtu kraći Život sv. Bertulfa. Mi smo Surijev Život podijelili u malo duža poglavlja nego što je možda od autora, a svakako u Surija, bio podijeljen. Jer neku podjelu koju je učinio autor sam svjedoči u pogl. 7. br. 30.
Život iz suriusa i rukopisa, čiji je autor blandinijski redovnik.
Proslov autora.
Budući da uistinu svatko tko časti udove bilo
B koga, časti svu ovu cjelinu čiji su to udovi, a udovi Kristovi jesu svi sveti; dakle i oni koji časte svete pokazuju da hvale i časte Krista. Ipak ne treba Krist da ga se hvali u njegovim svetima, niti trebaju sveti da ih se hvali u Kristu, nego oni koji ih ovdje hvale trebaju da ih hvale. Evo, među ostalim udovima Kristovim uzimam u razmatranje blaženog Bertulfa, izvanredan ud Kristova tijela: kojega to manje mogu dostojno hvaliti što se više prljam i duhom i životom. Ali ono u čemu sam manje dostojan nadopunit će zagovor ovoga sveca, i onaj koji je dao htjeti dat će, vjerujem, i moći. Njegov Život, nekoć opisan starim stilom, da bih ga prošao novim žarom pisanja, ishodio je nalog našega gospodina opata Folcarda, kojemu nije bilo dopušteno išta odbiti kad moli, jer ovoga sveca prigrli tako posebnom pobožnošću da sa svim svetima ima ovoga posebnog zagovornika za sve vjerne pokojnike, kojega je na spomen tih istih vjernih pokojnika učinio nazočnim i tijelom i zagovorom. Ali samo se ovome čudim, što je ponizno htio zatražiti od mene nevaljaloga ono što je sam svetome mužu mogao djelotvorno iskazati, osobito budući da sam neobrezana srca i usana, a on je pak neosrednje upućen u crkvene nauke. Njegova je glasovita pobožnost prema svecu, jer je bila urešena poniznošću, ono što je pobožno ponizan mogao iskazati svetom mužu, ponizno pobožan nije se ustručavao zatražiti od drugoga, premda neznalice. Što dakle? Na nalog iz autoriteta i na molbu iz poniznosti, ne koliko dugujem, nego koliko imam pružam ocu, uz sačuvano dostojanstvo uglednih ljudi koji me u ovom djelu po nadarenosti i učenosti daleko nadmašuju. Ali ako je naš um u diktiranju ili ruka u pisanju u čemu pogriješila, njegova će biti zadaća i kod najsvetijega Bertulfa ispričati onoga koji se nije bojao primijeniti me na ovaj trud pisanja. I treba napomenuti da ću od mnogih djela svetoga muža napisati malo, jer je starina vremena mnoga predala zaboravu, a malo sjećanju. Ali vjerniku je i malo sasvim dovoljno, a nevjerniku pak ni mnogo nimalo ne udovoljava. Razborit čitatelj neka dakle više cijeni građu nego stil, razlog nego pisca, jer vino popijeno kroz olovnu cijev često godi, a kod nositelja dobre glasnice ne istražuje se tko je, nego što donosi. a Za njega Sanderus u Rerum Gandavensium, 4. knjiga, pogl. 2., kaže da je bio 20. blandinijski opat, od godine 1070. do 1088., b O tom oltaru niže opširnije govori autor u pogl. 8. br. 34., c Sciolus se u pučkom govoru naziva onaj tko se razmeće znanjem kojim je jedva površno dotaknut. Ovdje je to stavio autor umjesto onoga tko nije dovoljno vješt, što, budući da se sam ispričava, nije trebao nazvati sebe neznalicom.
Rođenje sv. Bertulfa, dolazak u Belgiju, obraćenje.
Dok je pod slavnim kraljem Sigebertom Crkva Kristova zaslužila ujedno mir i slavu, preblaženi ispovjedalac Bertulf imao je početak rođenja u domovini Alemaniji, od roditelja doduše pošteno osrednjih, ali pogana. Jer još nije na Alemaniju pogledala vjera Kristova, iako je u njoj ovaj budući sin Crkve tada imao tjelesne pretke.
Kojega je oba roditelja, užasavajući se poganskih obreda, Kao što trn rađa ružu, tako taj svetac rodio.
I ne bih rekao da će biti mala slava ovom svetom mužu to što je dobio rođenje slično onomu najsvetijega Martina. Kao što je, naime, onaj, tako je i ovaj potekao od poganskih roditelja, onaj doduše iz Panonije, a ovaj s granica Alemanije.
3 A kad je, zakoračivši na put mladenaštva, prelazio godine rane dobi, poučen samo naravnim zakonom, počeo je ići putem Gospodnjih zapovijedi i među onima koji nisu znali drugo nego barbarski režati pokušao je uhvatiti desni put pravednosti. Ali jer nije lako imao ono što je pokušao, jer je među opakima bilo teško, štoviše mučno održavati zakone pravednosti, osobito kad one domorodce nije mogla privući na vjeru Kristovu ni razumska rasprava ni uvjeravanje, radije je htio biti ostavljen od domovine i roditelja nego da se onečisti društvom pokvarenih i prljavštinom pogana. Izišao je dakle ovaj novi Abraham iz svoje zemlje i rodbine i došao u zemlju i rodbinu koja nije njegova. Jer krenuvši na put prema Zapadu, naposljetku je stigao u krajeve Galije i ondje gdje Ocean omeđuje međe Morinaca našao boravište.
4 Bio je u ono vrijeme u spomenutom kraju neki Wambert, ne najniži među grofovima, kojemu je uz bogatstvo bila jednaka zasluga. Njemu se pridružila supruga jednakoga položaja, čiju je plemenitost uresila sveta i neokaljana pobožnost, po imenu Homburga. Oboje je, dakle, njih krasila uz plemenitost sveta pobožnost, a uz pobožnost besprijekorno vršenje djela. I nisu izostala kao dokaz njihove pobožnosti mnoga djela kreposti, među kojima se osobito sjajno istaknula gradnja mnogih crkava po njima. Jer su od vlastitih sredstava na imanju svoga prava sagradili samostan, pomnom rukom izrađen, ništa manje moćan od velikih samostana, koji su dali posvetiti u čast i na ime mučenika Dionizija. Dodali su još da utemelje tri crkve i da ih s ne malom pobožnošću posvete svecima, jednu prvaku apostola, drugu preblaženom Martinu, treću sv. Vedastu. Koje, kao što je rečeno, sagrađene kako iz vlastitih troškova tako i na imanju svoga prava koje se zove Rentica, svi štuju i časte, osobito oni koji piju rijeku Ennenon, uz čiju obalu leži spomenuti posjed.
5 U tom je, naime, kraju koji sam spomenuo vjera Kristova toliko bila u skladu s pobožnošću da je onima koji traže Krista bilo lako ondje ga naći. Kad je onamo stigao blaženi Bertulf, to isto mjesto svoga hodočašća smatrao je domovinom, jer je ondje našao vjeru Kristovu, od koje nikad nije imao ništa radosnije, i prema onoj Psalmistovoj riječi, pjevne su mu bile Gospodinove odredbe na mjestu njegova hodočašća, te da bi se mogao pridružiti zborovima vjernih, ponizno je zatražio da se obilježi sakramentom krštenja. I primivši sakrament krštenja, postao je hram Duha Svetoga i među domorocima te zemlje počeo je biti više ne stranac i pridošlica, nego sugrađanin svetih i ukućanin Božji. I nije bilo dovoljno novaku već zavjetovanomu u Kristova otajstva da je primio milost krštenja, nego da bi se pečatom kleričkog reda tješnje pridružio Crkvi, i željama je čeznuo i molitvama isprosio, a ono što je pobožno zatražio, djelotvorno je i postigao. I tako, pridružen zborovima vjernih, išao je iz kreposti u krepost, da vidi Boga nad bogovima na Sionu.
6 A kad se pročuo glas o preuglednom mužu Wambertu i njegovoj supruzi, i kad su, kao što je lako preuglednim ljudima, miomirisom svojih kreposti privukli mnoge, Duh Sveti je preduhitrio i dotaknuo srce ovoga sluge Božjega i prodorno ga zapalio ljubavlju prema tako velikom mužu i njegovoj supruzi. I nije dopustio da bude prikraćen za svoju želju dok se nije pojavio pred njihovom nazočnošću, ne malim poskakujući od radosti što je naposljetku, nakon dugoga truda svoga hodočašća, pronašao štovatelje jednoga pravoga Boga, za koje je smatrao da ih je jednako dragocjeno koliko i rijetko pronaći. Stoga je i znao da se od njih ne može odvojiti bez svoje štete, kao što je znao da je njemu na dobitak da im se neraskidivo prikloni: dobitak kažem svoj, koji je htio iskovati više iz duhovnih nego iz vremenitih bogatstava. Njima se, dakle, nije postidio podložiti pod vlast, jer je vidio da prianjaju uz službu Kristovu, i bio im je podložan, služeći, kao onaj drevni Josip, bez ikakve prijevare.
A a Sv. Sigebert je od godine 638. do 663. vladao Austrazima, kao što smo 1. veljače rekli uz njegov Život., b Ona je pripadala kraljevstvu Austrazije, kao što smo ondje u § 4. br. 13. pokazali., c Rukopis iz Frugesa: poštenim., d Nije bila uistinu sva Alemanija u doba sv. Sigeberta obraćena, ali su neki ipak primili vjeru, kao što će na drugom mjestu biti očito., e O sv. Martinu govorit ćemo 11. studenoga., f Taruana ili Teruana, drevni grad Morinaca u Drugoj Belgiji, razoren od cara Karla V. godine 1553., g Miréus, Hombusa. Ghinio i rukopis iz Utrechta Hamburga. Meier, Umburga. Rukopis iz Frugesa, Hemburgis., h Surije, posvetili., i Moći sv. Vedasta bile su oko toga vremena prenesene, i u tom prijenosu sv. Audomar je primio vid, kao što će se reći 5. veljače uz njegov Život, a uz ovaj 9. rujna., k Tako ga naziva naš Malbrancq u 4. knjizi De Morinis, pogl. 7., a iz bertinijskih kodeksa Agnion. Surije, Eunenon. Rukopis iz Frugesa i Meier, Eunona., l Rukopis iz Frugesa, očito., m Rukopis, urotom zavjetovanomu., n Rukopis, Nije odgodio lica svoje želje.
Obitelj grofa Wamberta kojom upravlja sv. Bertulf. Zavist suzbijena.
Nije ostalo skriveno preuglednom domaćinu Wambertu i njegovoj supruzi poštenje tako velikoga muža i neprestana oštroumnost oko njihova kućanstva. Stoga su po zajedničkoj odluci oboje složili da iznutra i izvana čitava njihova kuća pripadne njegovoj skrbi. Jer je svatko od njih bio siguran za svoje stvari pod skrbi tako vjernoga upravitelja. Zato su mu, povjerivši mu sve što je bilo u njihovu pravu, davali u čitavoj svojoj kući drugo mjesto iza sebe. Napokon, stekavši skrb nad čitavim kućanstvom, vjeran i razborit upravitelj nastojao je oštroumnom marljivošću da se imetak koji mu je povjerio njegov gospodar ne smanjuje, nego da iz dana u dan raste prirastima. Njegovu trudu i volji surađivala je Božanska pobožnost, jer se na mig vjernoga upravitelja kućni imetak tamo-amo povećavao. Stoga se dogodilo da se učinio dostojnim Gospodnjih obećanja kojima treba nagraditi oštroumnost vjernoga sluge: Dobro, kaže, slugo dobri i vjerni, jer si nad malim bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti. Dok je to obećanje Božjemu čovjeku odgovaralo kako moralno tako i duhovno, zaslužio je da bude nagrađen i ovdje vremenito i u budućnosti duhovno.
8 Jer da bi svome vremenitom gospodaru uz zemaljska dobra pribavio i nebeska, postigla je to revnost pobožnosti prema Kristovim siromasima. Potajno je, naime, ustrajavao u skrivenoj milostinji, neprestano zazivajući Boga zavjetima i molitvama da tom najvelikodušnijom samilošću prema ukućanima vjere udvostruči svome gospodaru imetak i milost. Što se i dogodilo.
Marljivo je on davao, ali je dano imanje trajno čuvalo.
C Bogatstva se, dok se dijele, povećavaju, i tim su više rasla što ih je ruka darovatelja velikodušnije rasipala siromasima. U tom je činu ovaj vjerni sluga skrbio ne samo za sebe, nego i za svoga vremenitoga gospodara, da bi, naime, tim prolaznim bogatstvima namaknuo bogatstva koja će trajati u vijeke i da bi ih obilnim dijeljenjem obilnije povećao. Stoga, ne služeći na oko, ovisio je o migu svojih gospodara sa svakom podložnošću, kojima je smatrao uzvišenim i znamenitim biti podložan, spajajući s ljubavlju prema njima strah, a sa strahom ljubav, i to prema izreci prvoga Pastira koji kaže: Sluge, budite podložni u svakom strahu gospodarima. I tako je stvar napredovala da je služba vjernoga sluge jednako vjernom gospodaru donosila veliku dobrobit, jer su bogatstva ne samo umnožena kod kuće i izvan kuće, nego i pohranjena na nebu, gdje kradljivci ne prokopavaju niti moljac nagriza.
9 Zbog tih, naime, djela pravednosti nisu izostali ratovi protiv Kristova vojnika. Jer je neprijatelj ljudskoga roda, preko nekih slugu svoje opakosti, ispljunuo na Božjega sveca otrov svoje zavisti, ne bi li možda preko tih posuda svoje pokvarenosti obuzdao slugu Božjega od uobičajenoga djela poštenja. I bodljama zavisti je neke od zavidnika toliko raspalio da su pristupili uglednomu mužu Wambertu i najvjernijega slugu Božjega Bertulfa optužili za prijevaru i zločin ovim riječima: Promisli, kažu, najrazboritiji od ljudi, što je u tvom pravu; promisli kako rasipno propada po onom došljaku; zapazi također što si kome povjerio, koliko si imao, koliko si izgubio. Riječima onih koji su ocrnjivali časni je muž Wambert poklanjao samo uši, ne i povjerenje, jer nije priličilo da vjeran gospodar posumnja u išta opako kod vjernoga sluge, osobito kad je iz mnogih iskustava doznao koliko je taj isti koji je bio optuživan bio najvjerniji.
10 Ali kad su se češće pred spomenutim knezom ponavljale riječi klevete, stvar je došla dotle da je, dok su u prilog Kristovu sluzi govorila čudesa, svaka pokvarenost onih koji su optuživali začepila svoja usta. Kako se to dogodilo, neće biti mrsko okrenuti pisaljku da se opiše. Jer je jednoga dana, kad se ognjeno sunce vraćalo u sjenke Ponta, dogodilo se da je sluga Božji Bertulf pred vratima svoga vremenitoga gospodara pošao na put i u odjeći kojom je bio zaogrnut nosio kruh sa sirom i u posudi izrađenoj lončarskim umijećem vino, da bi u tajnosti skrivenom milostinjom pružio okrepu siromasima. Kad su to vidjeli, zavidnici, kao da su našli zgodnu priliku za optužbu, pristupaju uglednomu mužu Wambertu, koji je tada slučajno stajao pred vratima, i kao neke dokaze optužbe protiv Božjega čovjeka iznose ovim riječima: Barem sada, najugledniji od ljudi, možeš očiglednim uvjerenjem iskusiti koliko više istine, a manje laži ima naš govor o ovom došljaku, čije je raspolaganje rasipno, a ne širokogrudno, i malo brine za štetu kućnoga imetka. Jer evo, kao dokaz riječi koje smo ti rekli, pokazujemo ga sada kako ne bez prijevare nosi tvoja dobra. A on, kao što se prostodušne ljude lako uvjeri, blaga duha kakav je bio, dozvavši k sebi vjernoga i prostodušnoga Bertulfa: Što, kaže, nosiš u svom njedru? A on, da ne bi zbog dobrih djela bio optužen kao za prijevare: U ovoj, kaže, glinenoj posudi imam vodu koju idem zagrijati iverjem svezanim u ovu haljinu. Njemu je junak ovako odgovorio: Tvojim riječima doduše poklanjam povjerenje, ali jer se čudim da ti, u mojoj kući prvi među prvima, nosiš najbeznačajnije stvari, to isto što riječima tvrdiš želim iskusiti očima. Stoga je ono što je činio u tajnosti javno iznio pred očima onih koji su gledali, i prema riječi Božjega čovjeka stvar se pokazala očima onih koji su gledali. I tako je, čudesno promijenivši narav stvari, pokazala da je Božji čovjek govorio istinu, a da su njegovi suparnici tvrdili laži. Stoga je najugledniji muž Wambert iz još sigurnijih dokaza doznao da je on u čitavoj svojoj kući najvjerniji, a da su oni lašci.
F a U Surija: marljivost i poštenje.
Krepost sv. Bertulfa očitovana čudesima, počašćena od grofa Wamberta.
Zatim su često spominjani domaćin i njegova časna supruga, dok su napredovali iz kreposti u krepost i iz dana u dan rasli po primjeru vjernoga sluge, zapaljeni željom da poduzmu i dugo hodočašće. I najprije zažele u srcu posjetiti najveći grad, znamenit po apostolskim zalogama, Rim, te to djelotvorno i izvrše. Oni se toliko pouzdaju u vjernoga slugu Bertulfa da iznutra i izvana ne ostavljaju ništa od svojih stvari što ne bi povjerili njegovoj vjernosti i razboritosti. I nije lako reći kako je vjerno i kako razborito čuvao stvari koje su mu povjerene kod kuće i izvan kuće. I tako kreću na put koji vodi u Rim i naposljetku stižu na pragove apostola Petra i Pavla. Ondje su tijelo predali zemlji, a duh nebu, među suzama i poljupcima ispuštaju uzdahe, i otvorivši svoja blaga, presveta mjesta časte ne malim uslugama i obogaćuju darovima. Oni, obilježeni apostolskim blagoslovom i izvršivši ono zbog čega su došli, već radosni žure na povratak svojima.
12 A kad je blaženoga spomena Wamberta i njegove pratitelje umorio napor već završenoga puta, i nitko među njima u gluho doba noći nije mogao dostajati kao čuvar konjima, a zbog toga je pojedine suborce obuzimala ne mala briga, predložiše svome gospodaru da ih tako umorne oslobodi noćnih straža i da konjima dodijeli stražare koji su manje iscrpljeni. Njihovoj se brizi Bertulf, sin najsvetije ljubavi, odmah odazvao i u uši najuglednijega muža odgovorio ovim riječima: Na zapovijed svoga gospodara bdjet ću i obavljati službu ove noći, i konje ću u potpunom broju do svitanja tjerati na pašnjake, a ujutro ću ih u jednako potpunom broju ponovno predati. Što duljiti? Obećanjima je dao učinak, izveo je životinje na pašnjake i čitavu noć proveo budan pod vedrim nebom. I gle, iznenada je nebo, otvorivši svoje ustave, dalo kiše koje zemlja nije mogla upiti.
12 Doista rogonje, sa svih strana natopljeni kišama, Primaju tužan pljusak u ukočene udove.
Ukočiše se od straha, ledena jeza obuzima udove.
B Ali vojnik Kristov, ohrabren nadom i vjerom, ne dopušta da se makne ni s mjesta, jer je od višnjih očekivao zaklon za sigurnost i skrovište od vihora i kiše. I nada nije iznevjerila sveca, jer je, ne bez slave čudesa, bio zaštićen Božanskom milošću.
13 Jer, kao što smo rekli, sveti muž nije dopustio da uzmakne ni s mjesta, dok su njegovi suborci, koji su tada ujedno bili na pašnjacima, ne samo uzmaknuli s mjesta, nego su se, potjerani nevremenom, što brže vratili kući. Ali kad je ugledni Wambert, zabrinut za vjernoga slugu, opazio da su se njegovi drugovi vratili s pašnjaka, a da on nedostaje, poslao je jednoga iz službe k njemu koji je još ostajao pod vedrim nebom i opominjući mu je više puta zapovjedio da se vrati kući. Potrčao je mladić na zapovijed svoga gospodara i stigao pred svoga suborca. Ondje je bilo za vidjeti u proslavi sveca slavu Božju i u stoljećima nečuveno čudo. Jer je ognjena baklja, sežući pred njim od samoga vrha neba sve do zemlje, zasjala i raspršila tmine na sve strane, te Božjemu čovjeku koji je sjedio i bio zadubljen u neku knjigu da bi čitao pružila ne malo svjetlo. A orao čudesne veličine nadlijetao je da zakloni njegovu glavu i raširenim krilima od njega je odgonio nepriliku kiše. I tako je dvostrukim čudom od Božjega sveca odbijana dvostruka neprilika, naime tmina i kiša, dok su s jedne strane svjetlom goruće baklje tmine, a s druge strane nadlijetanjem orla pljuskovi nevremena bili odbijani od njega. I ne bez razloga. Jer ga je naoružala dvostruka krepost, naime ljubavi i poslušnosti: ljubavi doduše, kojom je iznutra umorne suborce oslobađao napora svojim naporom, a poslušnosti, kojom je i u nevoljama poslušao zapovijed svoga gospodara; zato ga je i dvostrukom slavom čudesa proslavila Božanska milost. I nema sumnje da je u onom očitovanju svjetla i orla bila nazočna anđeoska prisutnost, čijim je posredovanjem izbjegao tegobu nevremena.
14 Spomenuti je dakle domaći mladić, vidjevši na sluzi Božjem službu svjetla i orla, požurivši povratak javio svome gospodaru ono što je vidio. Kad je to čuo, ne zadržava ga ni oklijevanje ni počinak dok ne stigne sve do mjesta gdje je boravio sluga Božji, privučen ne samo novošću čudesa koju je čuo od svoga mladića, nego i samilošću prema svome dragome Bertulfu. A kad je čudo, koje je prije primio ušima, promatrao i očima, to se više čudi što ga je jasnije sam pred sobom motrio, i odmah, uklonivši vlast svoga gospodstva, prostire se pred noge svoga sluge i u poniznom svjedočanstvu riječi i uzdaha priznaje sebe krivim za njegovu noćnu nevolju. Zatim ponavlja molbe, moli oproštaj kao krivac, jer da ga nije noću pustio na stražu nad životinjama, nipošto ne bi pod vedrim nebom bio mučen navalom pljuskova. Zar će se ovdje dovoljno načuditi svatko tko ovo pročita poniznomu gospodaru koji je od jednako poniznoga sluge malo manje nego umanjen, dok se gospodar prostire pred slugom za kojega je znao da je veći od njega po svetosti? Ili će pak tko dostojno navijestiti svetost ovoga ili ljubav onoga, ili naprosto poniznost obojice? Tolika je, naime, u obojici zasjala poniznost da je gospodar sluzi iskazivao ono što je gospodarevo, a sluga gospodaru ono što je gospodarevo. Ovaj ipak jer je kao sluga svome gospodaru, ono što je bilo gospodarevo, dugovao njemu pokoravajući se i u nevoljama, a onaj, premda gospodar, svome sluzi, zato što je bio svetiji od njega, u onomu u čemu je bio gospodar iskazao se ponizno se prostrvši pred njim.
15 Videći dakle Wambert da je u svecu uz milost kreposti zasjala i slava znakova, što je više u njemu nalazio ono čemu se mogao diviti, to ga je više počeo i voljeti. I dok ga je diveći se volio i voleći mu se divio, blago se raspitivao zašto je ostavio domovinu i roditelje. Zatim je dodao istraživati zašto se podložio njegovoj vlasti, kad je radije trebao da ga se poslužuje nego da poslužuje, tvrdeći da treba radije on nego onaj da poslužuje, jer je vidio da ga nadmašuje po svetosti i pravednosti. Na to i slično što je ispitivao domaćin odgovorio je blaženi Bertulf: Razlog moga hodočašća učinila je opravdana pobuda. Jer je domovina iz koje potječem, budući da se onečistila štovanjem idola, mome umu bila toliko mrska da, prezrevši domovinu s roditeljima, nisam se bojao poći u neku drugu koja leži pod drugim suncem. I kad je završio trud moga hodočašća, radujući se naposljetku kod vas željenomu miru, postigao sam ispunjenje svojih želja, želja svojih, kažem, kojima sam dugo i mnogo žudio vidjeti štovatelje jednoga pravoga Boga. Njih u ovoj domovini, a među njima i tebe, Bogu napose odana i ljudima blaga, kako nalazeći tako i iskušavajući, zavjetima sam se obvezao da ću ubuduće ostati kod tebe i ovisiti o tvojoj zapovijedi želeći dobro, služeći dobro. Kad je to čuo časni muž Wambert, podjednako drag Bogu i ljudima, zakliktao je ne malom radošću i sve ga je više časteći volio i voleći častio. A kad je sasvim dobro doznao da on želi služiti Bogu iz sve srži duše, počeo je i sam, po volji Duha Svetoga, da ga od tada nadalje grli ne kao gospodar slugu, nego kao najdražega sina. I ne samo on, nego ga je i njegova časna supruga, koju smo prije spomenuli, njegovala ne manjom ljubavlju i čašću.
16 A kad je preugledni muž Wambert u sluzi Božjem motrio i ono čemu se divio i ono što je volio, počeo ga je i diveći se voljeti i voleći štovati, toliko da je onoga kojega je prije postavio nad onim što je imao kod kuće, otada postavio i nad onim što je imao izvan kuće. I nije ga postavio samo nad svojim stvarima iznutra i izvana, nego ga je učinio i privremenim baštinikom nekih svojih vremenitih dobara. Jer mu je imanje svoga prava, u pučkom govoru zvano Rentica, zajedno s crkvama sagrađenima na njemu i njegovim pripadnostima, predao i, svečano učinivši darovnicu, postavio ga baštinikom. Tu je darovnicu potvrdio i svjedočanstvom uglednih ljudi i poveljama, te je iz svoga prava prenio da je ubuduće posjeduje u pravu Božjega čovjeka. Primio je dakle Božji čovjek imanje, ne za sebe, nego za Boga i za Božje siromahe; primio je, kažem, ne obuzet pohlepom, nego vođen ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. I neka nitko ne prigovara da je Božji čovjek u svojoj domovini ostavio vlastita dobra, a u domovini koja nije njegova primio posjede, jer pri davanju i primanju darova ne treba vagati što se daje i prima, nego s kojim plodom. U ovomu dakle uistinu Izraelcu, u kojemu nije bilo prijevare, ne treba vagati što je primio, nego s kojim ciljem, jer je, kao što se poslije očitovalo jasnim znakovima, upravo zato primio ono što je dano da time nadoknadi Božju slavu i korist bližnjega.
a U rukopisu, zaklonom., b Isti rukopis, priorat., c Rukopis, plodom.
Preminuće Wamberta i supruge. Samostan u Rentici podignut od sv. Bertulfa.
U međuvremenu je ugledni muž Wambert, krenuvši u tuđinu zajedno sa svojom jednako uglednom suprugom, ponovno poduzeo put koji gleda na Rim, i prešavši duga zemaljska prostranstva, naposljetku je stigao k apostolskim zaštitama. Ondje su kako on sam tako i njegova časna supruga s velikom pobožnošću duha i tijela predali tijelo zemlji, a duh nebu, te se molitvama, uzdasima i suzama preporučuju zagovorima svetih. I ne treba prešutjeti ono što su, prije nego što su stupili na put hodočašća, predložili najvjernijem Bertulfu, da kamo god dozna da su zatvorili posljednji dan, onamo pohrli prenijeti njihova tijela, žeđajući svim željama da ni poslije smrti ne budu lišeni službe tako vjernoga sluge niti prikraćeni za pomoć. Dogodilo se tako da su se oni, poklonivši se u najvećem gradu zalogama svetih, vratili kući i na putu oboljeli od vrućice. Oni su naposljetku na imanju svoga prava Fauquemberguesu uzeli konačište i kroz dane, dok se bolest pogoršavala, napustili ljudske stvari.
B
18 Njihovu je smrt blaženi Bertulf, čim je doznao po glasu koji se širio, oplakao uz velik plač što je izgubio tako velike i takve ljude, o čijem je životu ovisio i njegov vlastiti, i od kojih u ovom životu nije imao ništa dragocjenije ni draže. I nije lako u sluzi Božjem utihnula bol zbog njihova gubitka, iako je vjerovao da su učinili prijelaz iz smrti u život. Ali dok je s jedne strane uzdisao zbog njihova gubitka, a s druge se radovao zbog njihova blaženoga pokoja, smatrao je da ono što je mučno tugovao treba ublažiti onim čime se spasonosno radovao. I odmah je, pridruživši sebi mnoštva vjernih zajedno sa službenicima Crkve, krenuo na put da prenese njihova tijela, kako je primio u nalogu. Kad ih je, dok su išla iza i ispred mnoštva oba spola, vjerno prenio i stigao na imanje svoga prava Renticu, položio je tijela u grobove u molitvenici koju su oni nekoć sagradili, a duše preporučio nebesima.
C
19 Dok je to tako stajalo, kakva je bila cjelina kreposti u Božjemu čovjeku, odavde će čitatelj imati pred očima. Sveti dakle Gospodinov ispovjedalac Bertulf, primivši od časnoga Wamberta posjed koji smo prije spomenuli, svim se trudom trudio da slavi Božjoj i koristi bližnjih pripiše sve što mu je u vremenitim stvarima bilo na raspolaganju. Nastojao je, naime, tako posjedovati ono što ima kao da ne posjeduje, tako prezirati ono što nema kao da sve posjeduje, da bi se mogao ubrojiti među one o kojima se kaže: Kao koji ništa nemaju, a sve posjeduju. Stoga, da bi se, oslobođen svijeta, skrovitije posvetio Bogu, odlučio je povući se onamo gdje je mogao uhvatiti put kontemplacije. Bile su, naime, na spomenutom imanju četiri crkve, koje je, kao što je rečeno, sagradio preugledni muž Wambert, od kojih je jedna bila veća od ostalih po veličini i uglednija po bogatstvu. U nju se Božji čovjek, okupivši oko sebe jedanaest pobožnih muževa, povukao i uhvatio stazu strožega života. I dostojno je doduše, ali teško za ispripovijedati koliko je pobožno ondje, još postavljen na zemlji, živio dobro posteći, dobro bdijući i ljubavlju prema Bogu i bližnjemu se ponajbolje šireći. Njegovim su primjerom mnogi bili potaknuti na slično djelo svetosti, i stupivši s njim na istom mjestu na put pravednosti, uzdigli su se u visinu stupnjevima pobožnoga vladanja. I tako se dogodilo da je Božji čovjek po vremenitim dobrima zadobivao duhovna, a po prolaznima namaknuo ono što će trajati u vječnost. Vjerovao je, naime, da sam sebi nije dostatan za trčanje putem Gospodnjih zapovijedi ako i druge ne nastoji pridružiti sa sobom u dobrim djelima, ispunjavajući i riječima i primjerima ono što je pisano: Tko čuje, neka kaže: Dođi. Stoga je kao mudar graditelj postavio temelj u srcima učenika, kojima je tako upravljao pastirskim učiteljstvom da je u poučavanju bio učitelj, a u služenju poslužitelj, spreman i okretan u obojemu, jer je znao da prelatima priliči oboje, osobito kad Gospodar gospodara nije došao da bude poslužen, nego da poslužuje. Tako je, dakle, poučavao svakog podložnika da u srcu bude poniznost, tako je služio tim istim podložnicima da u opominjanju bude pobožna strogost. a Drukčije Fauquembergue, nekoć Falkenberg po svjedočanstvu Malbrancqa; to je kraj nedaleko od Rentice, uz istu rječicu, znamenit po naslovu grofovije., b Rukopis iz Frugesa: ispraznim stvarima dali su posljednje zbogom., c Tako rukopis iz Frugesa. Surije ima, odakle bilo.
Preminuće sv. Bertulfa. Čudesa kod groba.
I ne bez razloga je taj svetac bio drag Bogu i ljudima, jer se činilo da je životom i običajima nadmašio ljude ugledne po kreposti i da ni u čemu nije zaostajao za apostolskim ljudima u svakoj svetosti. Jer, osim slave njegovih čudesa, od kojih su mnoga od mnogih propala nemarnošću pisaca, ostavljajući malo od mnogoga, ona svakako dobročinstva o njemu ne treba mimoići koja u izabranicima ne samo pokazuju svetost, nego je i čine. U pojedinim je, naime, krepostima tako postigao savršenstvo da se ni u jednoj od njih ne može činiti drugim poslije ikojega od izabranika. I da sažeto prikažemo čovjeka u svakoj kreposti usavršena, neka čitatelj u malo riječi primi ovo. Siromasima je radosno pribavljao okrepu, gole je pokrivao odjećom, lutalicama i hodočasnicima pružao gostoprimstvo, svim je potrebitima davao pomoć. Potlačenima je na sudu priskakao u pomoć savjetujući, ožalošćenima je iskazivao samilost, bolesnima pohađanje, mrtvima ukop. Razliven i ljubavlju prema Bogu i prema bližnjemu, ljubio je Boga iz svega srca, a bližnjega kao samoga sebe, dajući bližnjemu ono što je bližnjega, a Bogu ono što je Božje. Bio je uistinu kao duhom tako i tijelom lijep, licem naočit, duhom pobožan, tijelom čist, dušom trijezan, u govoru blag, u poniznosti častan za štovanje, u vjeri čvrst, u nadi dugotrpan, u ljubavi radostan. U vremenitim je stvarima bio štedljiv prema sebi, velikodušan prema potrebitima, a u duhovnima je skrbio i za sebe i za potrebite. Predan molitvi, u svetim bdjenjima ustrajan, očekivao je za to od Gospodina krunu koju je obećao onima koji bdiju i mole. Nije drukčije živio pred Bogom i ljudima nego što je ljude zbog Boga poučavao. Pravedno je i pobožno poučavao, jer je pravedno i pobožno živio. U sabranju braće pokazivao se prvim u započinjanju božanskih hvala, a posljednjim u dovršavanju. O čovjeka u svakoj kreposti ugledna, i najsavršenijim ljudima dostojna nasljedovanja! Kad bi samo vrhovni svećenici u Crkvi našega vremena nasljedovali ovoga čovjeka nižega stupnja, ali višega po svetosti, koji je u onom stupnju u kojemu se u Crkvi pokazao manjim od svećenika, ni u čemu nije zaostajao za njima u svakoj kreposti. Ali neka to ode u svoje i neka slijedi ono što preostaje da se kaže o Božjemu čovjeku.
21 Usavršen dakle časni Otac u svakoj kreposti, kad se već borio dobrim bojem, dovršio trku,
Bb sačuvao vjeru, zaostalo je nadao se i želio krunu pravednosti pohranjenu za sebe. Želeći udovoljiti njegovim željama, Višnji sudac, nakon što je odslužio svoju vojnu službu u ovom životu, nakanjuje pozvati ga u nebesku slavu. Sazvavši dakle mnoštvo učenika, kad su se pokazali jasni znakovi vrućice, javlja da se već rastavlja i da se, zbog skora polaganja svoga tijela, žuri da uđe u radost svoga Gospodara. I primivši presvetu popudbinu Gospodnjega tijela i krvi, dok su učenici stajali uza nj ne bez žalosti, dao je posljednje zbogom i, preporučujući njih i sebe Gospodinu, ispustio je duh u ruke anđela. Njega je, zrela po zaslugama i godinama, Krist pozivajući u nebeska pridružio anđeoskim duhovima. Jer se njegovu svetom tijelu otvara zemlja, a duhu nebo, i onomu kojemu je smrt zatvorila posljednji dan na zemlji, vječni je život otvorio vječni dan na nebesima. Preminuo je uistinu 5. veljače, čije je preminuće dostojnije nazvati rođendanom nego smrću, jer je ovdje umirući rođen za nebesa i prenesen među ono što se umom shvaća, gdje ne kroz zrcalo i u zagonetki, nego licem u lice gleda Boga, i to spremnije posreduje za svoje štovatelje što bliže stoji uz Božansko veličanstvo, te je ovdje prema ljudima to milostiviji što je ondje pred Bogom nazočniji. Ali bit ćemo optuženi za ne malen nemar ako se bar željama ne pridružimo na nebesima onomu koji nam na zemlji u udovima, premda preminuo, još živi, koje Bog čini čaovanja dostojnima ljudima po proslavi znakovima. A onoga pak kojega na svijetu imamo nazočnoga u udovima, na nebu ćemo, ako se uvelike ne odbacimo, osjetiti milostivim duhom i zagovorom.
22 Učenici su stoga prisustvovali pogrebu blaženoga muža, kojega su uvijek voljeli iskrenom ljubavlju, kojima je bol zbog gubitka doduše izazvala smetenost, ali vjera zbog njegove nagrade radost. Njegovo tijelo prate himnima sve do mjesta groba i presvetom pogrebu služe tužni, ali pobožni. I tako je od njih na imanju nekoć svoga prava u Rentici, u molitvenici blaženoga Dionizija, primio grob, i preminuvši htio je počinuti na onom mjestu gdje je, još nepreminuo od ljudskih stvari, upravljao svojim pitomcima pastirskom brigom. Premda je grob zatvorio njegovo tijelo, nije zatvorio kreposti, jer čudesa koja govore kod njegova groba pokazuju narodima u Kristovu sluzi velik prizor njegovih kreposti.
23 Svetac Gospodnji Bertulf, nakon višestrukih napora ovoga vijeka, u kojima je pred Bogom i ljudima ponajbolje živio, prenesen je iz sadašnjega života u vječnu slavu i pred Bogom je okrunjen od anđela. Kad je dakle, kao što je prije rečeno, na imanju svoga prava u Rentici primio grob, jer je to mjesto, preminuvši od ljudskih stvari, izabrao, kod njegova groba nisu izostala čudesa koja su pružila sjajna svjedočanstva o njegovoj svetosti. Jer se sljepima vraća vid, gluhima sluh, nijemima služba jezika, i za pojedine bolesti na raspolaganju je djelotvornost tako velikoga liječnika, i može se u slavi sveca vidjeti slava Božja i u vidljivim čudesima diviti se nevidljivomu Bogu. Nadalje, kako su rasla čudesa, rastao je prizor za narode, a učestalost znakova privukla je i mnoštvo naroda. Jer se ne hrli sa svih strana samo zbog novosti stvari, nego i zbog nade u ponovno zadobivanje zdravlja, i nijedan pobožan i vjeran čovjek nije prevaren u svojoj nadi, dok se i bolesnici raduju što su izbjegli žestini bolesti, a zdravi se ipak raduju što su u bolesnicima vidjeli toliko ozdravljenje. I tako je grob sveca u kratko vrijeme postao toliko slavan i glasovit da nije bio manje dragocjen bogatima nego siromasima, i kao što je rasla slava čudesa, tako je raslo i obilje dobara. a Tu je završavao rukopis iz Frugesa., b Već je naime bio prenesen u Gent u blandinijski samostan.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.