Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 5. veljače

O sv. Ingenuinu, ili Genuinu, biskupu sabionskom, briksenskom

DE S. INGENUINO, SIVE GENUINO,EPISC. SABIONENSI, BRIXINÆ,

Sadržaj (4)
  1. Povijesni komentar.
  2. § II. Raskol sv. Ingenuina za obranu Triju poglavlja.
  3. § III. Pseudosinoda u Maranu za obranu Triju poglavlja.
  4. § V. Obraćenje, progonstvo, smrt, prijenos relikvija sv. Ingenuina.

Povijesni komentar.

§ I. Ingenuinovo biskupstvo, javno štovanje, djela milosrđa.

Sabiona, ili Saviona, bila je grad druge Recije, urešen biskupskim sjedištem koje je poslije preneseno u Briksen, udaljen deset tisuća koraka. Sada je Sabiona gradić, gotovo starim imenom Saben ili Seben, kako piše Filip Klüver u Italia antiqua, 1. knj., 17. pogl., i Wiguleus Hund u Metropolis Salisburgensis, 1. sv. Da je sabionski biskup bio sv. Kasijan, koji se slavi 13. kolovoza, te da je odatle prognan, otvorio školu u Imoli i naposljetku bio osuđen da ga ubiju pisaljkama dječaka, stalna je predaja Imolske i Briksenske Crkve. Odatle se zaključuje da se u Sabioni vjera propovijedala i biskupsko sjedište podiglo barem od Dioklecijanovih vremena; jer on nije, kako neki žele, podnio mučeništvo za vladavine Julijana, nego mnogo prije. Nakon njega ondje je, čini se, bio biskup sv. Lukan, kojega Belunska Crkva štuje 22. srpnja, a predaje se da je bio briksenski biskup u vrijeme vrhovnoga svećenika Celestina I., oko godine Kristove 494; u tom naslovu naš Rader u 2. svesku Bavaria sancta opominje da treba priznati anakronizam, jer u Briksenu još nije bilo biskupije, koja je ondje od Sabione prenesena mnogo kasnije.

2 Gotovo jedno stoljeće poslije sv. Lukana u Sabioni je još stolovao sv. Ingenuin ili Genuin, ili (kako neki pišu) Gemin. On je u martirologiju koji je prema običaju Rimske kurije ispravio Bellini iz Padove i objavio u Veneciji godine 1498. ovako upisan 5. veljače: U gradu Briksenu svetih ispovjedalaca, biskupa Gemina i Albina, kojih je život slavan čudesima. Isto donosi Molanus u dodacima Uzardu i Kanizije u njemačkom martirologiju; isto, ali drugim riječima, Richard Whitford u sarisburijskom martirologiju i Maurolico, koji ih ipak pogrešno pripisuje Bresciji, kao i Galesini i Felicio; a ovaj Germinijana naziva onim koji je Genuin. Suvremeni Rimski martirologij ima: U Briksenu svetih biskupa Genuina i Albina, kojih se život pokazao slavnim čudesima.

3 Život sv. Ingenuina napisao je Bartolomej Tridentski, kaže u napomenama uz martirologij Baronije. Taj Život navodi, ali ne sasvim bez pogrešaka, Petar de Natalibus, 3. knj., 83. pogl., i dodaje ovaj zaključak: Ovo brat Bartolomej. O njemu govori i Rader u 3. svesku Bavaria sancta; Hund i Kristof Gewold u navedenoj Metropolis; Janus Pyrrhus Pincius u De vitis Pontificum Tridentinorum, 2. knj; Aventin u Annales Boiorum, 3. knj; Velser u Rerum Boicarum, 3. knj., i drugi.

4 Osim pisma koncilijabula raskolničkih biskupa održanoga u Maranu, koje je Ingenuin potpisao, ne nalazimo ništa o njemu napisano prije osmoga stoljeća kršćanske ere, u kojem je živio Pavao Winfrid, sin Warnefridov, akvilejski đakon. On u 3. knjizi, 32. poglavlju De gestis Longobardorum, gdje spominje treći pohod franačkoga kralja u Austraziji Hildeberta protiv Langobarda, poduzet na poticaj cara Mauricija godine Kristove 590., u petnaestoj godini samoga Hildeberta, pripovijeda pobožno djelo Ingenuinovo, o kojemu će uskoro biti riječi.

A O tom pohodu govori Grgur iz Toursa u Historia Francorum, 10. knj., gdje izvješćuje da su Franci zauzeli neke kaštela i od njih uzeli prisege, a zatim, prisiljeni bolestima i glađu, napustili Italiju. Ali Pavao, nakon ostaloga, kaže: Kroz Pjačencu pak vojska Franaka došla je sve do Verone i zauzela mnoge kaštela u miru nakon danih prisega, koja su im se predala ne sluteći nikakvu njihovu prijevaru. A imena kaštela koje su razorili na tridentskom području ova su: Tesana, Maletum, Semiana, Appianum, Fagitana, Cimbra, Vitianum, Brentonicum, Volenes, Ennemasse, i dva u Valsugani, i jedan u Veroni. Kad su Franci razorili sve te kaštela, svi su građani odvedeni od njih kao zarobljenici. Gdje se nalaze većina tih mjesta i kako se sada nazivaju, izlaže u 1. knjizi Italia antiqua Klüver. Nastavlja Pavao: Za kaštel Ferruge pak, posredovanjem biskupa Ingenuina iz Savione i Agnela Tridentskoga, dana je otkupnina, po glavi svakoga čovjeka šest stotina solida. Mnogo manju otkupninu zarobljenicima određuje Aimoin iz Fleuryja u Historia Francorum, 3. knj., 83. pogl., ovim riječima: Za kaštel Ferruge pak... dana je otkupnina, po glavi svakoga čovjeka jedan solid, do svote od šest stotina solida. Vara se i u tome B Aimoin što želi da se taj pohod dogodio druge godine otkako je Hildebert preuzeo kraljevstvo Burgundije. To je naime preuzeo tek nakon smrti svoga strica Guntrama, godine 593. Ali iz Grgura iz Toursa, đakona Pavla i samoga Aimoina očito je da se kralj Langobarda tada, dok su Franci nadaleko pustošili, zadržavao unutar grada Pavije; a to je bio Autari, koji je zatim poslao poslanike Guntramu i zamolio da za njega ishodi mir od Hildeberta. U međuvremenu, kako kaže Pavao u 3. knj., 36. pogl., dok su poslanici boravili u Franačkoj, kralj Autari u Paviji 5. rujna umire, kako predaju, primivši otrov. Da se pak Autarijeva smrt dogodila godine Kristove 590., očito je iz sv. Grgura: jer u 1. knj., 17. pismu, pisanom u mjesecu studenome, u 9. indikciji, prve godine svoga ređenja, ovako piše: Budući da je najbezbožniji Autarit u ovoj uskrsnoj svečanosti koja je nedavno završila zabranio da se sinovi Langobarda krste u katoličkoj vjeri, zbog toga ga je krivnje božansko veličanstvo ugasilo da više ne vidi uskrsnu svečanost. Isto se zaključuje iz Fredegara koji ovako piše za trideset i prvu Guntramovu godinu, a to je 591. Kristova: Iste je godine vojvoda Ago u Italiji uzdignut na kraljevstvo nad Langobardima. A Ago, ili Agilulf, kako piše đakon Pavao u 3. knj., 36. pogl., preuzeo je kraljevsko dostojanstvo već na početku mjeseca studenoga; ali ipak, kad su se Langobardi okupili u jedno, poslije u mjesecu svibnju svi su ga u Milanu podigli za kralja, zasigurno godine 591.

Smještaj i ime Ferruge.

C Nadalje, kaštel Ferruge, sačuvan Ingenuinovim zalaganjem (što su prije nas zapazili naš Andreas Brunner, najtočniji pisac bavarskih zbivanja, u 4. knj., i Klüver u Italia antiqua, 1. knj., 16. pogl.), čini se da je Verruca, kaštel koji hvali kralj Teodorik kod Kasiodora u 3. knj. Variarum, 48. pismu: Koji je, kako kaže, prikladno ime dobio prema svome položaju. Nalazi se naime usred ravnica kao kameni brežuljak koji se uzdiže u okruglom obliku... Njega Adiža, čašću među rijekama, oplakuje bistroćom ugodnoga vira, pružajući razlog obrane i ures. Kaštel gotovo jedinstven na svijetu, koji drži klance pokrajine, a tim se više pokazuje da je osobito važan jer je, kako je poznato, izložen divljim narodima. Tko ne bi želio stanovati u toj hvalevrijednoj utvrdi, čudesnoj sigurnosti, koju čak i strancima pruža užitak posjetiti? Klüver kaže da drugi Verrucu sada nazivaju Clusa ili la Chiusa, kaštel smješten na obali Adiže, nedaleko od jezera Benaco; drugi Roveredo ili Rovere, između Cluse i Trenta na istoj rijeci; ali nijedno nije usred ravnica. Sam smatra da je to ono što se po položaju naziva Castello della D Pietra ili, kako govore mještani, Castel della Preda, koje se i sada brižno čuva posadom austrijskih knezova kao smješteno gotovo na granicama vlasti.

§ II. Raskol sv. Ingenuina za obranu Triju poglavlja.

Drugo djelo Ingenuinovo pripovijeda đakon Pavao i, ono što nije bilo bez teške krivnje, okreće u pohvalu, da je najžešće branio Tri poglavlja. Uzroke toga, uzburkane dugim neslogama, treba iznijeti dublje, ali ukratko; opširnije su ih razradili Baronije u Annales i drugi.

7 Kad je u Efeškom saboru bio osuđen Nestorije i carskim zakonom zabranjeno, kako piše Liberat u Breviarium, 10. pogl., da se itko usudi čitati ili braniti njegove knjige, njegovi su pristaše počeli pronositi spise Teodora, biskupa Mopsuestije u Drugoj Ciliciji, sastavljene protiv Eunomija i Apolinarija, zagovornika jedne naravi (kojima je on tako učio da su u Kristu dvije naravi da se činilo da je sklon nestorijanskoj zabludi), i želeći prevariti najjednostavnije, govorili su da Nestorije nije smislio ništa novo, nego da je slijedio nauk drevnih Otaca. Štoviše, te su spise zlonamjerno preveli na jezik Siraca, Armenaca i Perzijanaca. O tome su se međusobno prepirali katolici. Teodora su napadali armenski redovnici i drugi, ali osobito Rabula ili Rabbulus, biskup Edese, o čijemu smo obraćenju govorili 15. siječnja u Životu sv. Aleksandra Akoimeta; branili su ga patrijarh Ivan Antiohijski i drugi. Nakon Rabuline smrti njegov nasljednik Iba napisao je pismo Mariju Perzijancu, u kojemu silno hvaleći Teodora Mopsuestijskoga, pobija Rabulu i sv. Ćirila jednako kao i Nestorija. Na Kalcedonskom saboru, na 10. sjednici održanoj 27. listopada u konzulatu Marcijana, godine Kristove 451., primljen je Iba pošto je bacio anatemu na Nestorija i Eutiha. I Teodoret, biskup Cira, koji je prije objavio oštar komentar protiv dvanaest anatematizama sv. Ćirila i bio na razbojničkom skupu u Efezu lišen biskupstva od Dioskora, nasljednika sv. Ćirila, primljen je na Kalcedonsku sinodu, pošto mu je već papa sv. Leon vratio biskupstvo, kao što iz Akata sinode pokazuje Fakund iz Hermijane u 3. knj., 3. pogl.

8 Gotovo stotinu godina nakon što se to dogodilo, na navaljivanje nekih palestinskih redovnika, uz odobrenje Pelagija, đakona i legata Apostolske Stolice, osuđen je Origen odlukom cara Justinijana, kojoj su odluku potpisali i isti Pelagije i carigradski patrijarh Mena. Tada je pak Teodor, biskup Cezareje u Kapadociji, nagovorio cara, s kojim je bio blizak, da radi pomirenja acefala s katolicima osudi ona tri koncilska poglavlja kojima se činilo da se odobravaju nauk Mopsuestijca, Ibino pismo i Teodoretov komentar; tako će se naime dogoditi da sinodu, kao opozvanu i očišćenu, prihvate u svemu i sa svime. Ali nije na to ciljao lukavi čovjek, nego da, kad jednom bude oslabljen autoritet sinode, nekažnjeno trijumfira pobjednička bezbožnost monofizita ili acefala; jer je i sam Teodor Cezarejski bio i branitelj Origena i acefal, kako u 24. pogl. piše Liberat. A oni koji su utvrđujući jednu narav u Kristu tvrdokorno napadali Kalcedonsku sinodu nazvani su acefalima, kao bez glave, jer razdijeljeni različitim međusobnim zabludama nisu slijedili nijednoga sigurnoga vođu; koje netko sjajno naziva Δοχαίρατον ορχήστραν, to jest orkestrom od deset rogova, aludirajući na deset njihovih prvaka, među kojima su prvi Eutih i Dioskor.

9 Justinijan je prihvatio naum da (kako je smatrao) obnovi osuđenu od cara Justinijana slogu i izdao knjigu u kojoj su se osuđivala ona Tri poglavlja, te je prisilio Menu i druge patrijarhe da je potpišu. Mnogi su se katolici isprva usprotivili, a na prvome mjestu sam rimski prvosvećenik; koji je ipak poslije i on pristao na osudu tih poglavlja, uz očuvanje poštovanja prema Kalcedonskoj sinodi, te je petu opću sinodu, koju je godine 553. u Carigradu sazvao car da okonča tu raspravu, prihvatio među ekumenske.

10 Mnogi su biskupi tvrdokorno ustrajali u obrani Triju poglavlja; zbog čega su ih na različite načine mučili od istoga cara, kao što se može vidjeti kod istoga Liberata. Neki su u raskolu ostali odvojeni od Katoličke Crkve kroz najdulje vremensko razdoblje, osobito u pokrajinama Istri i Veneciji, ili Akvileji. Đakon Pavao, govoreći o Pelagiju II., prethodniku sv. Grgura Velikoga, koji je stolovao od 26. studenoga 579. do 7. veljače 590., ovako piše u 3. knj., 20. pogl.: Taj je Pelagije Eliju, akvilejskom biskupu koji nije htio prihvatiti Tri poglavlja kalcedonske sinode, poslao prilično korisno pismo, koje je sastavio blaženik Grgur dok je još bio đakon. Vara se Pavao, jer Elije nije htio ne prihvatiti Tri poglavlja, nego ih nije htio odbaciti; da to učini poticali su ga Pelagije i Grgur.

11 Kad blaži pokušaji nisu uspijevali, mudromu se prvosvećeniku učinilo da treba upotrijebiti oštrije. Moli dakle egzarha Smaragda da slomi tvrdokornost raskolničkih ljudi, barem onih koji su živjeli pod Republikom, odnosno u vlasti rimskoga cara. Upravo je bio preminuo Elije i postojala je nada da bi nasljednika lakše moglo navesti da popusti razumu. Događaj ovako pripovijeda Pavao u 27. pogl. 3. knj.: U tim je danima umro akvilejski patrijarh Elije, pošto je petnaest godina obnašao svećeništvo, a Sever, naslijedivši ga, preuzeo je upravljanje Crkvom. Njega je patricij Smaragd, došavši iz Ravene u Gradež, osobno izvukavši iz bazilike, s uvredom odveo u Ravenu, zajedno s još trojicom biskupa iz Istre, to jest Ivanom Porečkim i Severom te Vindemijem, kao i Antunom, već starcem, braniteljem Crkve. Prijeteći im progonstvima i čineći nasilje, prisilio ih je da uđu u zajedništvo s ravenatskim biskupom Ivanom, osuđivačem Triju poglavlja, koji se u vrijeme pape Vigilija ili Pelagija bio odmetnuo od zajedništva Rimske Crkve. Kad je pak prošla godina dana, vratili su se iz Ravene u Gradež; s njima nije htio ući u zajedništvo ni puk, niti su ih primili ostali biskupi. Patricija Smaragda, pravedno obuzetoga zlim duhom, primivši za nasljednika patricija Romana, vratio se u Carigrad. Nakon toga održana je sinoda od deset biskupa u Maranu, gdje su primili akvilejskoga patrijarha Severa koji je predao spis o svojoj zabludi jer je u Raveni ušao u zajedništvo s osuđivačima Triju poglavlja. A imena biskupa koji su se suzdržali od toga raskola ova su: Petar Altinski, najugledniji, Ingenuin Sabionski, Agnel Tridentski, Junior Veronski, Horuntin Vičenski, Rustik Treviški, Fonteje Feltrinski, Agnel Acilijski, Lovro Belunski. S patrijarhom su pak ušli u zajedništvo ovi biskupi: Sever Porečki, Ivan, Patricije, Vindemije i Ivan. To kaže Pavao; u čijem se lajdenskom i hamburškom izdanju biskup Lovro pogrešno naziva biskupom Lune, a bio je Belunski, kao što ima Bartolomej kod Petra de Natalibus, koji dodaje i Maksimijana Julijanskog i Hadrijana Pulskog. A Hosencijem naziva onoga koji se ovdje zove vičenski biskup Horuntin.

12 Ovdje treba zapaziti Pavlovu pogrešku, koji je i prije napisao da je Elije Akvilejski opomenut od pape Pelagija da prihvati Tri poglavlja, i ovdje čini raskolnicima one koji su ih osuđivali; dok su naprotiv u to vrijeme raskolnici bili svi oni koji su odbijali ne samo ući u zajedništvo s ravenatskim Ivanom, nego i pokoriti se rimskom prvosvećeniku i prihvatiti osudu rečenih poglavlja. Slijedeći Pavla, Bartolomej kod Petra de Natalibus piše da je Sever prisiljen ući u zajedništvo s krivovjernim ravenatskim nadbiskupom Ivanom, koji je prezirao Rimsku Crkvu. Isto ima Ferrari u Catalogus Sanctorum Italiae. Istu je zabludu poslije zadržalo i drugih pisaca, tako da su kao katolike hvalili one koji su se grčevito držali Triju poglavlja, a ravenatskoga Ivana okaljali biljegom krivovjerja, a egzarha Smaragda bezbožnošću. Pa i isto (što je čudno) donosi Carlo Sigonio u 1. knj. De regno Italiae, inače točan pisac; da izostavimo druge manje važnosti.

13 Priznaju doduše neki da su se Ivan i Smaragd u revnosti za katoličku vjeru pobrinuli da se akvilejski Sever, pošto su osuđena tri poglavlja, vrati u milost kod Rimske Crkve; ali da je, kad se vratio svojima i zapao u prijašnji raskol, njemu otpor pružio Ingenuin sa svojim kolegama. Tako kaže Oficij Briksenske Crkve odobren u Rimu, koji navodi Gewold: Haralo je pak još, kaže, ono nesretno pustošenje raskola protiv pete carigradske sinode koja osuđuje Tri poglavlja cara Justinijana. Kad je to gotovo svu Katoličku Crkvu kroz više godina jadno rastrgalo i zarazilo i samoga Severa, nasljednika akvilejskoga patrijarha Elija, te mnoge biskupe, Ingenuin je ipak zajedno s nekolicinom pravovjernih ne samo da se nije dao nagovoriti da pristane, nego je maransku sinodu pohvalno uresio svojom nazočnošću i autoritetom; u njoj je rečeni patrijarh Sever, opozvavši zabludu, bio primljen u krilo Katoličke Crkve. Ali to se jasno pobija iz pisma one pseudosinode caru Mauriciju, o kojemu je riječ u sljedećem paragrafu. Osim što se ne ispravno kaže da je peta ekumenska sinoda osudila Tri poglavlja Justinijanova, nego je unaprijed učinjena osuda Triju poglavlja po Justinijanu, koji je sebi prisvajao previše prava u crkvenim stvarima, potvrđena od sinode.

§ III. Pseudosinoda u Maranu za obranu Triju poglavlja.

Odmah na samome početku svoga pontifikata sv. Grgur se revno trudio da u zajedništvo Crkve vrati biskupe Istre i Venecije, smatrajući (kako je poslije napisao Konstanciju, milanskom biskupu, u 3. knj., 2. pismu) da je pravedno da Apostolska Stolica vodi brigu utoliko da u svemu čuva jedinstvo sveopće Crkve u dušama svećenika. Pozvao je dakle akvilejskoga biskupa Severa u Rim na sinodu, u mjesecu studenome, u 9. indikciji, godine Kristove 590., svojim i careva Mauricija pismima. Tako naime ima u 1. knj., 16. pismu samomu Severu: I mi smo se doduše silno radovali što si već odavno bio ucijepljen u jedinstvo Crkve, a još se više žalostimo što si sada odvojen od katoličkoga zajedništva. Zbog toga te, dok je donositelj pri ruci, prema zapovijedi najkršćanskijega i najvedrijega gospodara stvari, želimo da dođeš na prag blaženoga apostola Petra sa svojim pristašama, kako bi, sabravši uz Božju pomoć sinodu, o dvojbi koja je među vama bilo presuđeno ono što je pravedno.

13 Nisu se raskolnici pokorili prvosvećenikovu nalogu, nego su smislili nova lukavstva da ga osujete, sazvavši pseudosinodu u Marano. Marano je ono što u pučkom govoru sada kod Talijana se zove Marano, gradić u Veneciji smješten na lijevoj obali rijeke Geline ili Zeline, na otoku, kako svjedoči Klüver u 1. knj. Italia antiqua, 20. pogl; gdje također prenosi da Zelina kroz morske lagune utječe u ušće rijeke Stelle, nekoć Anassa. Leandro Alberti u Descrizione di tutto l'Italia kaže da je Marano vrlo utvrđen gradić, istaknut mnoštvom naseljenika, bogatstvom i plemstvom. Ali drži se pučke zablude, koju smo gore pobili, kad piše da je pod egzarhom Smaragdom ondje deset biskupa koji su prianjali uz rimskoga prvosvećenika održalo sinodu, te da su poslije vraćeni u svoja sjedišta.

16 Ako đakon Pavao na navedenome mjestu govori istinu, mora da su se ti biskupi dva puta sastali u Maranu: najprije kad je Sever, vrativši se iz Ravene svojim ljudima, opozvao ono što je ondje bio javno ispovjedio i primljen je u zajedništvo prijašnjega raskola; drugi put nakon što je bio pozvan u Rim od sv. Grgura. Tada su se naime, po običaju ostalih raskolnika, da bi izbjegli crkveni sud, obratili caru Mauriciju, predavši mu spis koji navodi Baronije u dodatku 8. sveska Annales za godinu 590., a iz kojega se ovdje učinilo prikladnim iznijeti ponešto.

17 Ovako započinju: Treba podnijeti našemu najblažemu i najpobožnijemu gospodaru, gospodaru Mauriciju Tiberiju, ponizni iz Venecije ili druge Recije, Ingenuin, Maksimijan, Fonteje itd. Zatim, zaklinjući da budu blagonaklono saslušani, ovim riječima laskaju njegovoj naklonosti: Jer iako su nas naši grijesi na neko vrijeme podložili preteškomu jarmu, uz pomoć Gospodnju nipošto se ne nalazimo da ikako posrćemo pod kakvim god teretom nevolja od cjelovitosti katoličke vjere. Zatim: Nismo zaboravili ni vašu svetu Republiku, pod kojom smo nekoć živjeli u miru, i uz Gospodnju pomoć svom se snagom žurimo vratiti.

B

18 Zatim, iznijevši uzrok one rasprave o Tri poglavlja, ispovijedaju da ona brane i izlažu što su zbog toga pretrpjeli te što još trpe ili čega se boje: I premda su poslije carskim pritiskom na pristanak na osudu samih poglavlja tada malo-pomalo pojedinci bili prisiljeni, ipak poštovanja vrijedni prethodnici naših pokrajina, kojima smo nedostojni nasljednici, poučeni uputama spomenutoga nekadašnjega Vigilija, na to se nikako nisu mogli prikloniti. Slijedeći njihove uzore, uz Božju naklonost, zajedno sa svim narodom koji nam je povjeren, držeći se također u svemu definicije svetoga Kalcedonskog sabora, i iskazujemo poštovanje obrani samih poglavlja i poznato je da se uz Božju milost suzdržavamo od zajedništva onih koji ih osuđuju. I dok je kartular Smaragd na više načina žalostio našega oca svete uspomene Elija, nadbiskupa Akvilejske Crkve, zbog same te stvari, po savjetu i suglasnosti svih nas uputio je pred pobožne stope vašega Vladarstva molbe, preklinjući da se, u iščekivanju Božjega milosrđa, pošto budu opozvani svi susvećenici naše sinode u vlast svete Republike, dođe pred nazočnost vaše Blagosti i da se u samoj toj stvari očekuje vaš sud.

C Što je pobožnost vaše blagosti, na nagradu i pohvalu svoga carstva, blagim udostojenjem primivši, dala svoju zapovijed spomenutomu slavnomu Smaragdu da nipošto ne bi smio uznemiravati nijednoga svećenika zbog pitanja zajedništva, nego da se uz djelovanje Božjega milosrđa pričeka dok, pošto budu svladani narodi, svi svećenici Sabora pod svetom Republikom ne postignu slobodu. Zatim je preminuo spomenuti naš nadbiskup Elije.

19 Umetnuvši nekoliko riječi, nastavljaju ono što se tiče Severa: Nakon toga, kad je u svetoj Akvilejskoj Crkvi bio zaređen naš najblaženiji nadbiskup Sever, kakve su uvrede nanesene i kakvim zlostavljanjima i tjelesnim udarcima toljagama i kakvim je nasiljem bio doveden u grad Ravenu i stavljen u pritvor, te kakvim je oskudicama bio pritisnut i slomljen, moglo je bez sumnje doprijeti do pobožnih ušiju našega gospodara. Mi pak, saznavši da je naš otac i nadbiskup pogođen tako nečuvenim nevoljama, što se, poznato je, nikada nije dogodilo pod kršćanskim vladarom, ranjeni smo žalcima neizlječivih boli. Jer u ovo smo vrijeme ponovno saznali da je poštovani papa Grgur poslao da se privede isti naš otac, uz najsvetiju zapovijed vaše pobožnosti, kako bi zbog samoga pitanja zajedništva morao biti odveden u rimski grad. D Čuvši to, iako smo bili sigurni da je takva zapovijed našega gospodara osobito nepravednom nametljivošću protivnika izmamljena, klonuli smo i, slomljeni i ranjeni preteškom tugom, došli do krajnjega očaja da bi naš metropolit bio prisiljen izići pred sud onoga s kim je, poznato je, sama ta stvar i čije zajedništvo od početka pokretanja ove stvari pa sve do sada naši prethodnici i mi sa svim narodom izbjegavamo.

20 Zatim, izdavši crkveni autoritet, traže da, kad po pobjedi nad narodima Italija bude smirena, sami caru mogu položiti potpun račun o svojoj vjeri i zajedništvu. Jer onoga s kim je, kažu, sama ta stvar i koga u zajedništvu izbjegavamo ne možemo iskusiti kao suca, naime rimskoga prvosvećenika Grgura. Zatim nepravedna lukavost primjenjuje novo oružje, ne znam nije li i najsnažnije za pokretanje duša svjetovnih vladara: opasnost naime da si nadbiskupi Galije postupno prisvoje pravo nad Crkvama podložnima Carstvu dok, ostavivši akvilejskoga metropolita, razne Crkve budu trčale k njima radi ređenja svojih biskupa, prezrevši zajedništvo onoga za kojega vide da jednako misli s rimskim prvosvećenikom o osudi Triju poglavlja. Ali bolje je čuti njihov govor satkan od najgorih varki.

21 Podnosimo naime, kažu, pobožni Vladaru, jer smo u vrijeme svoga ređenja svaki od nas svećenika u svetoj Akvilejskoj Stolici pomno izdali pismeno jamstvo o vjeri našega zaređitelja; da ćemo sačuvati cjelovitu vjeru svetoj Republici, što sam Gospodin zna da smo vjerno svim srcem i sačuvali i dosad neprestano čuvamo. Ako taj nemir i prisila ne budu uklonjeni zapovijedima vaše pobožnosti, ako se dogodi da netko od nas, za koje se vidi da sada jesmo, umre, nijedan od naših vjernika ne bi poslije dopustio da pristupi ređenju Akvilejske Crkve, nego jer su nadbiskupi Galije u susjedstvu, bez sumnje će pohrliti k njihovu ređenju; i raspast će se metropolitanska Akvilejska Crkva uspostavljena pod vašim Carstvom, po kojoj, uz Božju naklonost, posjeduje Crkve među narodima; kao što je već prije godina bilo počelo bivati i u trima Crkvama naše sinode, to jest breonskoj, tiburnijskoj i augsburškoj, biskupi Galije postavili su svećenike; i da zapovijeđu istoga tada blaženoga spomena vladara Justinijana nije bio uklonjen potres naših krajeva, zbog naših bi bezakonja svećenici Galije bili zaposjeli gotovo sve Crkve koje pripadaju akvilejskoj sinodi. I malo poslije: Jer oni koji na drukčiji način žele podvući se pod našega pobožnoga gospodara nemaju pred očima ni Božji sud ni korist vaše svete Republike ili ugled pobožnoga Carstva, koji se ne boje da se rastrga mrmljanjem svega puka ovih krajeva, koji očito naslućuje da se kršćanima nanosi progon.

22 Potpisi glase ovako: Ja, Ingenuin, biskup svete Crkve druge Recije, potpisao sam ovu predstavku koju smo sastavili. Maksimijan, biskup svete Julijanske Crkve, kao gore. Lovro, biskup svete Belunske Crkve, kao gore. August, biskup svete katoličke Konkordijske Crkve, kao g. Agnel, biskup svete Tridentske Crkve, kao g. Junior, biskup svete katoličke Veronske Crkve, kao g. Fonteje, biskup sv. Feltrinske Crkve, kao g. Feliks, biskup svete Treviške Crkve, kao g. Horoncije, biskup svete katoličke Venetske Crkve, kaog.

23 Iz pisama Mauricija papi sv. Grguru, koje ondje navodi Baronije, očito je da je od biskupa istarskih pokrajina po nekim klericima upućenim caru bila poslana trostruka predstavka: jedna biskupa i gradova koje su držali Langobardi, druga akvilejskoga biskupa Severa i drugih biskupa koji su bili s njime, a treća samoga istoga Severa. Nadalje, Mauricije, ne provevši nikakvo pomnije ispitivanje o istini i pravednosti, između ostaloga je najsvetijem prvosvećeniku Grguru napisao ovo: Budući da dakle i tvoja Svetost poznaje sadašnju zbrku italskih prilika i da treba prikladno postupati prema prilikama, zapovijedamo tvojoj Svetosti da nipošto ne nanosiš smetnje istim biskupima, nego da dopustiš da budu mirni dok se po Božjoj providnosti i dijelovi Italije drukčije ne urede u miru i ostali biskupi Istre ili Venecije ponovno ne vrate u prijašnji red. Rado pridodajemo najtežu i najistinitiju pohvalu najmudrijega kardinala Baronija: Po svome običaju car, suprotno običaju pobožnih careva, u oholoj nadutosti ne moli, nego zapovijeda ono što nastoji postići od prvosvećenika; a da je to činio nipošto carskim nego tiraninskim pravom, pokazat će ono što će na svome mjestu biti rečeno niže. Tako Baronije.

24 Spominje tu carsku zapovijed Grgur u 2. knj., 32. pismu, u mjesecu srpnju, u 10. indikciji, naime godine 592., upućenom Ivanu Ravenatskom, pišući ovako: O stvari pak istarskih biskupa sve što mi je napisalo tvoje bratstvo, da je tako već sam prije otkrio u onim zapovijedima koje su mi došle od najpobožnijih vladara, da se u međuvremenu suzdržim od njihova prisiljavanja. Ja se doduše zbog ovoga što si napisao silno radujem tvojoj revnosti i žaru i ispovijedam da sam ti na više načina postao dužnik. Znaj ipak da o istoj stvari neću prestati odgovarati najvedrijim gospodarima s najvećom Božjom revnošću i slobodom.

B shvatio sv. Grgur
§ IV. Neke izreke sinode u Maranu objašnjene. U kojim su pak Crkvama svećenike postavili nadbiskupi Galije, kako se tuže Ingenuin i drugovi, to su kod Baronija bremska, tiburnijska, augsburška. Daleko od akvilejske pokrajine leži Bremen smješten na Weseru, čuven grad stare Saksonije; a ta pokrajina u ono vrijeme još nije bila primila Kristovu vjeru. Jedva nam je sumnjivo da ovdje treba čitati breonska, ili breuenska, ili brenenska. Na to nas upućuje Fortunat, koji u pismu Grguru iz Toursa, stavljenom na početak prve knjige pjesama, ovako opisuje svoje putovanje u Galiju: Krenuvši iz Ravene, prelazeći Pad, Adižu, Brentu, Piavu, Livenzu i Tilavent, viseći kroz Julijske Alpe, gorskim zavojima, prelazeći Dravu u Noriku, Inn u Breoniji, Lech u Bavarskoj, Dunav u Alemaniji, Rajnu u Germaniji itd. Isti spominje krajeve Breona pri kraju 4. knjige De vita S. Martini: Ideš u Augustu, koju oplakuju Vindo i Lik; ondje ćeš častiti kosti svete mučenice Afre. Ako ti je slobodno poći tim putem i ne sprječava te Bavarac, gdje su u blizini smješteni krajevi Breona, prođi kroz Alpe, ulazeći ondje gdje se brzim virom valja Inn. A to su oni Breoni koje opisuje gotski kralj Teodorik kod Kasiodora u 1. knj. Variarum, u 11. pismu upućenom Skruatu, vojvodi Recija, gdje ovako govori: Stoga, potaknuti molbom Manijarija, obraćamo ti se ovim odredbama: ako doista saznaš da su njegovi Breoni nerazumno odveli roblje, koji, naviknuti na vojne dužnosti, kažu da pod jaram stavljaju građanski poredak i zbog toga preziru pokoravati se pravdi, jer uvijek teže marsovskim ratovima, dok je onima koji neprestano vojuju, ne znam kako, teško čuvati mjeru vladanja itd. Pavao Đakon u 4. knj., 4. pogl. naziva ih Brionima: I u kraju Briona, kaže, krv je tekla iz oblaka; i u međuvremenu su rijeke potekle kao potoci krvi.

26 Nadalje, čini se da su to oni isti koje Horacije u 4. knj. Carmina, 14. oda naziva Brenima ili Breunima: Druz, kaže, Genaune, neukrotiv rod, i brze Brene i tvrđave podignute na strašnim Alpama žestoko je srušio. Mnogi ih nazivaju Brunima i kažu da tako imaju mnogi rukopisni kodeksi. Lambin također svjedoči da se u nekim primjercima nalazi Breuke i dvoji treba li čitati Brenke, Brene ili Breune. I Ptolemej doista u 5. tablici Europe, 13. pogl. smješta Breune među Vindelicima. I Strabon u 4. knj.: Vindelici, kaže, i Noričani drže vanjska gorja velikim dijelom, zajedno s Breunima i Genaunima, koji već pripadaju Ilirima. A u 7. knj.: Panonska su plemena, kaže, Breuci itd. Njih također u Donjoj Panoniji smješta Ptolemej u 5. tablici, 16. pogl. Suetonije u Tiberiju, 9. pogl. piše da su u recijskom i vindeličkom ratu pokorena alpska plemena, a u panonskom Breuci i Dalmatinci. Na tome mjestu Levin Torrentius smatra da kod Horacija treba čitati Breune, kao i kod Plinija u 3. knj., 20. pogl. Brene imaju mnoga izdanja Horacija; Flor također u 4. knj., 12. pogl.

27 Čudno je da Akron te Brene naziva narodima Galije, a Porfirije cisalpinskima. Plinije ih nabraja među alpskim narodima. I jasno Flor: Noričanima I hrabrost su davale Alpe i snjegovi, kamo se rat nije mogao uspeti: ali sve narode toga gorskoga lanca, Brene, Senone i Vindelice, preko svoga pastorka Klaudija Druza potpuno je smirio. Trag imena Brena može se prepoznati u planini koja se u pučkom govoru zove Brenner, u Tirolu između Inna i Adiže. Beatus Rhenanus u 3. knj. Rerum Germanicarum kaže da se zove Prenner, a kod starih (kojih svjedočanstva iznosi) Pirenej. Saznao sam pak od pouzdana čovjeka, koji je obišao te krajeve, da se na različitim grebenima te planine i drugih, između Briksena i Innsbrucka, vide ruševine drevnih tvrđava; možda onih koje Horacije hvali kao podignute na strašnim Alpama.

28 Iz svega toga očito je da su na objema stranama Inna boravili Breni ili Breoni, ne samo između Lika i Inna, kako je napisao Velser u 8. knj. Rerum Vindelicarum. Štoviše, možda su do Adiže i dalje sezala njihova boravišta. Svakako se u Životu sv. Korbinijana 8. rujna kaže da je Grimoald, knez Bavaraca, po svojima naredio stanovnicima Alpa da, ako se ikada tim putem bude vraćao sveti muž, dok ne dopuste da ode iz bavarskih granica, a zatim se dodaje: Na samome pak putu idući u Rim, kad je stigao do Breona itd., a malo poslije: Kad je pak Božji čovjek stigao do tridentskoga kaštela itd. Ondje pak gdje se govori o njegovu povratku, nakon prijeđenoga Tridenta, dodaje se: Kad je pak ušao u kaštel Mais, uhvatili su ga stražari, kao što smo daleko gore rekli da je zapovjedio vojvoda Grimoald; i nisu mu dopuštali da ide dalje ako ne obeća da će poći k njihovu knezu. Tim je dakle stanovnicima Alpa to bilo zapovjeđeno od Grimoalda. A ipak, kako se ubrzo dodaje, u istome se kaštelu nalazio grob biskupa sv. Valentina, o kojemu smo govorili 7. siječnja, i prenijeli smo iz bavarskih anala našega Brunnera da je taj kaštel bio nedaleko od Merana u Tirolu. Nisu dakle daleko odatle Breoni, ili je sam možda čak u Breonima. Toliko o breonskoj ili brenenskoj ili, kako je pogrešno napisano kod Baronija, bremskoj Crkvi.

29 Druga je bila tiburnijska, o kojoj smo govorili 7. siječnja uz Život sv. Severina, apostola Noričana. U tome Životu prenosi Eugipije u 6. pogl., br. 25 da su građani Tiburnije, boreći se u promjenljivoj borbi s opsjedajućim Gotima, jedva ugovorom primirja, uz ostalo, morali predati neprijateljima dar već skupljen na jedno mjesto, koji su odgodili poslati Božjemu sluzi Severinu. I u sljedećem pogl., br. 29 kaže da je Tiburnija bila metropola Norika i da je ondje prezbiter Paulin, vraćajući se od sv. Severina, bio prisiljen preuzeti vrhovništvo najvišega svećeništva. Teurnija je kod Plinija u 3. knj., 24. pogl., a kod Ptolemeja Τεουρία. Neki to tumače kao gradić Sankt Veit u Koruškoj, Klüver kao Villach na rijeci Dravi, a drugi drukčije, kao što smo zabilježili uz 6. pogl. Života sv. Severina, slovoc.

30 O Augsburgu, gdje se također kaže da su biskupi Galije postavili svećenike, nema sumnje da je to metropola Vindelika; jer je Augusta Praetoria uvijek bila priključena Milanskoj Crkvi, kao što je zapazio onaj koji je objavio katalog augsburških biskupa Vindelicâ; i on ispravno opominje da se čini da se to dogodilo onda kad je Augusta, nakon poraza Gota, ponovno pala u vlast Franaka. Kad se ili kako to dogodilo, pripovijeda Agatija u 1. knj. De bello Gothico, gdje, pošto je izvijestio da su Alemani bili pokoreni i učinjeni poreznicima od gotskoga kralja Teodorika, kad je on umro i Justinijan zaratio protiv Gota, kaže da su se oni svi sa svih strana okupili da zaštite Italiju, zanemarivši ostalo, i dodaje: Tako je dakle narod Alemana, kojega su Goti napustili, Teodebert preuzeo u svoju vlast; nakon njegove smrti prešli su u vlast njegova sina Teodebalda zajedno s ostalima i ovi u isto vrijeme. Naslijedio je Teodebert, o kojemu ovdje govorimo, svoga oca Teodorika, sina Klodovika Prvoga, godine Kristove 533., a sam je umro godine 547., a njegov sin Teodebald 555., kako je rečeno na drugome mjestu. Ono na što se tuže oni raskolnici s biskupom Ingenuinom, da su Gali zaredili svećenike u Augsburškoj Crkvi, daju naslutiti da se dogodilo oko toga vremena, dok je još bio živ car Justinijan, koji je naposljetku preminuo godine 565., 14. studenoga, pošto je vladao 38 godina i 8 mjeseci. Iako pak tada Alemani i Vindelici nisu bili podložni franačkoj vlasti, mogli su ipak, kao i k drugim narodima, po ovlasti rimskoga prvosvećenika iz Galije krenuti prema Alemanima u apostolskoj revnosti biskupi da ih od poganskih praznovjerja, koja ondje navodi Agatija, odvrate k Kristu; i tom prigodom zarediti svećenike u Augsburgu, kad možda nijedan biskup nije upravljao tom Stolicom, ili postaviti one zaređene na drugome mjestu po raznim mjestima te biskupije.

§ V. Obraćenje, progonstvo, smrt, prijenos relikvija sv. Ingenuina.

Pošto smo to objasnili, vratimo se na Ingenuina, o kojemu se može postaviti ovo pitanje: Ako se tako tvrdokorno s kolegama opirao nalogu Apostolske Stolice, kako je svetac? Jer se ne može iznijeti ona isprika koja na drugome mjestu ima mjesta, da nije znao kakva je odluka rimskoga prvosvećenika i tako pogriješio iz pukoga neznanja. Znao je on da su protivno odredili svi pape od Vigilija do sv. Grgura; i zato su se od njihova zajedništva suzdržavali i on i kolege i njihovi prethodnici. Treba dakle priznati da je on doduše pogriješio, ali da je pravovjernu vjeru uvijek zadržao te da je poslije, možda poučen nevoljama koje je trpio, bio pomiren s Katoličkom Crkvom i njezinim sveopćim pastirom. U briksenskim oficijima o njemu se pripovijeda ovo: Za vladavine Flavija Autarita, kralja Langobarda koji je pustošio Italiju, prognan je u izgnanstvo; ondje, iscrpljen nevoljama, slavan čudesima preselio se u nebo 5. veljače. Isto pripovijeda Rader u 3. svesku Bavaria sancta; ali se pobija iz navedene druge pseudosinode u Maranu, održane poslije Autarijeve smrti, na kojoj je Ingenuin sudjelovao i na prvome mjestu potpisao pismo caru Mauriciju. Baronije njegovo progonstvo smješta u godinu 638., dosuđeno od langobardskoga kralja Rotarija.

32 Isti oficiji Briksenske Crkve prenose da je grad i crkvu u Sabioni, dobročinstvom bavarskoga vojvode Teodona, obnovio Ingenuin. Drugi niječu da je Sabiona, nakon što su je razorili Huni i Atila, ikada bila obnovljena, nego da ju je naslijedio gradić Clusium priključen uz podnožje gore Sabone. Ako je ipak Teodon priložio sredstva za obnovu te crkve, mora da se Ingenuin već prije odvratio od raskola. Jer neprijatelja Crkve Teodon, koji se nedavno pridružio Kristu i sav ovisio o savjetima sv. Ruperta, ne bi udostojio takve naklonosti i darežljivosti; nego bi mu na um palo ono što je sv. Grgur napisao Ivanu Ravenatskom u 2. knj., 32. pismu: O tome što kažete da treba poslati milostinju spaljenomu gradu raskolnika Severa, zato tako misli vaše bratstvo jer ne zna kakve nagrade protiv vas šalje u dvor. Čak i da ih ne bi slao, mi smo morali imati na umu da milosrđe treba iskazivati najprije vjernicima, a poslije neprijateljima Crkve.

33 Vjerojatno je dakle da je Ingenuin, osobito nakon što je kraljica Teodelinda, najprije dovedena u stranku branitelja Triju poglavlja, zatim zalaganjem sv. Grgura (kako je očito iz njegovih pisama njoj i drugima) vraćena u zajedništvo katolika, i sam pružio ruku istini, budući da je inače bio dobar čovjek i odan djelima milosrđa, kako je očito iz gore rečenoga. Svladala ga je možda ljubav sv. Grgura, kojom je i one koji lutaju privlačio k sebi i grlio one koji se vraćaju, kao što se može razabrati iz njegovih pisama, osobito u 4. knj., 93. pismu i u 3. knj., 147. pismu. U onome poziva u Rim istarske biskupe Petra i Prudencija i na kraju stranice ugovara: Ali bilo da vam srce na pristanak sa mnom potakne Božje milosrđe, bilo da se, što neka je daleko, dogodi da ustrajete u tom razdoru, kad god budete htjeli vratiti se u svoje krajeve, pobrinut ćemo se da vas, prema svome obećanju, bez povrede ili uznemiravanja pustimo. U drugome pismu upućenom Leonu, biskupu Fana, ovako piše: Kao što oni koji ustraju u zlobnoj težnji raskola zaslužuju prijekor i gnušanje, tako oni koji se vraćaju u krilo Majke Crkve zaslužuju utjehu i ipak okrepljenje, a zatim svesrdno preporučuje nekoga Ivana, koji se po Božjemu milosrđu obratio od zablude Istrana, pošto je shvaćen razlog jedinstva svete Crkve.

34 Istu ljubav, bilo sv. Grgura bilo nasljednika, iskusio je Ingenuin, kao i sv. Ruperta i vojvode Teodona, ako se k ovome utekao radi ponovne izgradnje sabionske crkve. Treba ipak ispraviti ono što piše Hund, da je, nakon što su obnovljeni i grad i crkva, uz pristanak i pomoć Teodona, prvoga vojvode Bavaraca obraćenoga na Kristovu vjeru po sv. Rupertu, postao drugi biskup i pastir te Crkve, kojega je zaredio akvilejski patrijarh Elije. Odavno je bio preminuo Elije kad se obratio Teodon, ako su Velser, Brunner i drugi najučeniji ljudi ispravno poredali kronologiju bavarskih zbivanja, o čemu smo govorili 27. ožujka u Životu sv. Ruperta. Niti se možemo složiti s Aventinom, koji piše da je sv. Ingenuin bio biskup u vrijeme kad je Amalovinda (kako piše, a u pučkom govoru Amalasunta), nakon smrti oca Teodorika, godine Kristove 526., upravljala kraljevstvom Gota u Italiji za sina Atalarika.

35 Baronije, kao što smo prije naznačili, označava da je poživio sve do godine 638. i dalje, te da je za arijskoga langobardskoga kralja Rotarija (koji je te godine postavljen umjesto Ariovalda) prognan u izgnanstvo kod Briksena u Germaniji i ondje preminuo. Ali Rader u 2. svesku Bavaria sancta u Životu sv. Lukana, a za njim i Gewold, niječu da je u ono vrijeme Briksen bio gradić ili da je postojalo njegovo ime, nego da je tek za Otona opasan zidinama i dobio ime gradića. Ali u to nije baš lako povjerovati, budući da mnogi učeni ljudi smatraju da su Briksenti, koje Plinije u 3. knj., 20. pogl. nabraja među alpskim narodima, boravili u onome kraju gdje je sada Briksen, uz rijeku Eisack; i da su to oni isti koje Ptolemej u 3. tablici Europe, 12. pogl. naziva Briksantima, iako piše da su nastanjivali sjevernije krajeve Recije.

36 Ali što god bilo s Briksinom ili Briksentom, Hund piše da je sv. Ingenuin preminuo u Sabioni i da je pokopan u crkvi koju je nekoć sagradio sv. Kasijan. A kad je poslije biskupsko sjedište bilo preneseno u Briksen, ondje su zajedno prenesene i kosti svetoga Ingenuina, biskupa i ispovjedaoca; ondje do današnjega dana počiva slavan čudesima, ubrojen među svece, čiji se spomen u Crkvi slavi na isti dan njegove smrti, zajedno s njegovim nasljednikom nakon mnogo stoljeća, svetim biskupom Albuinom. O Albuinu ćemo govoriti niže.

37 Gewold navodi ispravu cara Konrada II. izdanu sedam dana prije ida lipnja godine Utjelovljenja Gospodnjega 1027., u 9. indikciji, treće godine njegova kraljevanja, prve njegova carstva, kojom svjedoči da je u trajno vlasništvo predao svetoj Briksenskoj Crkvi, sagrađenoj u čast svetih mučenika Kasijana te također ispovjedaoca Ingenuina, grofoviju nekoć povjerenu Welfu, naime od one međe koja dijeli Tridentsku od Briksenske biskupije dokle se najdulje pruža u dolini Inna s Klusom smještenom pod Sabionom itd. Treba ispraviti broj indikcije, jer je te godine bila deseta. Nadalje, iz te se isprave potvrđuje Klüverovo nagađanje da je mjesto nazvano Sablavio u Antoninovu itineraru, Sublabio u Peutingerovoj tabuli, točnije bilo pod Sabionom ili pod Savionom, oko Briksena, od kojega grada nije daleko Klusa.

38 Od koga su pak u Briksen prenesene relikvije sv. Ingenuina, ne može se lako utvrditi iz Hundova kataloga, koji piše da je sv. Albuin prenio biskupsko sjedište iz Sabione u Briksen, a zatim to pripisuje biskupu Hartwiku; ali on pogrešno kaže da je godine 1087. postao biskup, ako je zakonita isprava cara Konrada Salijskoga kojom piše da ono što smo rekli predaje Briksenskoj Crkvi potaknut molbom briksenskoga biskupa Hardwika. Prijenos spominje u martirologiju Galesini ovim riječima: U Bresciji svetih ispovjedalaca Ingenuina i Albina; ovaj je bio biskup Brescije, a onaj drugi sabionski biskup; njegovo je tijelo mnogo godina poslije u taj grad prenio njegov nasljednik Konstantin. Život obojice je slavan po mnogim djelima božanski i čudesno učinjenima. Ovdje treba ispraviti tri stvari: jer nije u Bresciju, koja je grad u Italiji, nego u Briksen preneseno njegovo tijelo; niti je bio drugi sabionski biskup, ako je istinito ono što smo na početku prenijeli o sv. Kasijanu i sv. Lukanu i čime se sami Ingenuin i kolege u pismu caru Mauriciju, nipošto mudro, hvale da njihovi prethodnici nikada nisu mogli biti navedeni da potpišu osudu Triju poglavlja; imali su dakle, oni koji su živjeli u ono doba, prethodnike. A uistinu tko bi povjerovao da bi, ako je sabionsko sjedište bilo ispražnjeno dvjesto ili tristo godina, osobito tada kad je grad bio razoren, kako žele, i kad su barbari nadaleko vladali u tim krajevima, tek nakon tako dugoga razmaka ondje bio postavljen biskup? Ingenuina također u Bresciju smješta Konstancije Felicino i Maurolico; ali ovaj ga naziva Geminom, a onaj Geminijanom.

39 Da je prenesen i od Konstantina ili Konstancija, niječu Briksenci, nego nekoliko stoljeća poslije. Nalazi se doduše u popisu sabionskih biskupa poslije sv. Ingenuina sv. Konstancije, štoviše i drugi sv. Konstancije, kako piše Hund. Samo jednoga priznaje Velser u Rerum Boicarum, 3. knj. Imao je on, kaže (naime Sabiona), od Kasijana, za kojega smo ispripovijedali da je proboden dječjim pisaljkama, više biskupa, među kojima su se Ingenuin i Konstancije proslavili glaskom svetosti; ostalima su preostala samo gola imena, i to često nesigurna. Petar de Natalibus na navedenome mjestu kaže: Kome je, kaže, Ingenuinu naslijedio sv. Konstantin. Svecem ga također naziva naš Rader u 2. svesku Bavaria sancta, i: Zašto su njega, kaže, sveti popisi Briksena mimoišli i ne smatraju ga dostojnim nikakva spomena u javnim svetim činima, ne shvaćam, kad se u popisu briksenskih biskupa naziva svecem. I Ferrari u Catalogus Sanctorum Italiae naziva ga svetim Konstantinom ili Konstancijem.

40 Budući da dakle nema nikakva spomena Konstancija u briksenskim popisima, nismo ga na ovaj dan unijeli u naše popise, premda Konstantin Ghinius u Natalibus Sanctorum Canonicorum ovako piše: Kome je Ingenuinu naslijedio sv. Konstantin, o kojemu se također na ovaj dan slavi spomen; kojih su tijela najprije prenesena u Briksen, a poslije je pak tijelo sv. Genuina odneseno u Bresciju i pokopano zajedno s tijelom sv. Albina, također biskupa Brescije. Ovo posljednje je već pobijeno. A spomen sv. Konstancija na ovaj dan se ne slavi drukčije nego što se on spominje u Aktima sv. Ingenuina. Hund prenosi samo ono o djelima sv. Konstancija, da je propovijedao Božju riječ sabionskomu puku u ono vrijeme kad je sveti Hajmeran regensburškima. Da je ovaj došao u Bavarsku oko godine Kristove 669., piše Brunner. O sv. Hajmeranu ili Emeramu govorit ćemo 22. rujna. Da je tijelo sv. Konstancija preneseno u Briksen, osim kod Ghinija, nigdje nismo pročitali.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

5. veljače Kalendar godine