Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 5. veljače

O sv. Avitu, biskupu Vienne u Galiji

DE S. AVITO EPISCOPO VIENNENSI IN GALLIA

Sadržaj (4)
  1. Prethodni komentar.
  2. § II. Zarobljenici koje je otkupio sv. Avit, njegovo pismo Klodoviku, kralju Franaka.
  3. § IV. Obraćenje sv. Sigismunda, kralja. Održani sinodi. Poučeni biskupi.
  4. Epitaf sv. Avita

Prethodni komentar.

§ I. Obitelj sv. Avita glasovita plemenitošću i svetošću. Njegovo sveto štovanje. Spisi koje preporučuju drugi.

Tri su imena ovoga sveca: Alcim, Ekdicije, Avit. Od njih se obično rabe dva, Alcim Avit: treće, Ekdicije, čita se u naslovu poslanice koju je stavio na početak pet knjiga Pjesama bratu sv. Apolinariju, ovim riječima: Svetomu u Kristu gospodaru, najpobožnijemu i najblaženijemu biskupu Apolinariju, brat Alcim Ekdicije Avit. Ali, izostavivši prva dva, jedino se učvrstilo posljednje, po običaju toga doba preuzetomu od Rimljana, kao vlastito ime. Tako je sv. Jeronimu i Enodiju, da poštedimo više primjera, od tri imena priraslo posljednje. Potpuni je naime njima bio ovaj naziv: Sofronije Euzebije Jeronim, i Magnus Feliks Enodije.

2 Djelovao je u Galiji drugi Avit, proglašen rimskim carem 455. godine od senatora iz Auvergnea; neki prenose da je biskup sv. Avit potekao od njega kao djeda i po njemu dobio nadimak. Oca sv. Avita, Izihija, senatorskim mužem naziva Adon u Kronici u 6. dobu; a sam sebe naziva rimskim senatorom Avit u 31. poslanici, i katoličkim senatorom u 25. poslanici. Buchet, galski pisac, u 1. dijelu djela De vera origine secundæ et tertiæ stirpis Regum Francorum, 2. poglavlje, tvrdi da su sinovi cara Avita senator Izihije i grof Ekdicije, tako da se čini da je sv. Avit od toga strica (ako se ipak razlikuje od oca) zadobio ime Ekdicije. Sirmond i Savaro u napomenama uz Solija Apolinarija Sidonija, 1. knjiga, 2. poslanica i 2. knjiga, 12. poslanica, prenose da su sinovi cara Avita Ekdicije i Agrikol: ovome je Sidonije uputio te poslanice. Bila je pak, po svjedočanstvu Grgura Tourskoga u 2. knjizi Histor. Franc., 21. poglavlje, u braku sa Sidonijem spojena Papijanila, kći cara Avita. Odatle Ekdicija naziva svojim šurjakom u 20. pjesmi njemu posvećenoj, i u 5. knjizi, 16. poslanici priznaje ga za brata svoje žene, te mu čestita što mu je pripala patricijska čast, dodijeljena od cara Julija Nepota, koji je tu čast obnašao od 480. godine ne punih pet godina. Spominje sv. Avit Sidonija u 38. i 43. poslanici, ali kao preminuloga prije nego što je on sam zaređen za biskupa. Štovanje sv. Sidonija slavi se 23. kolovoza, pošto je od senatorskoga muža postao biskup. Je li njega svojim ujakom naziva Avit, za kojega prenosi da je zajedno s ocem Izihijem nakon fascesa, to jest svjetovnih časti, preuzeo jaram naroda Crkve, ili biskupski povez? Riječi izabrane iz Avitove pjesme ubrzo donosimo u cijelosti. Druge kćeri cara Avita iznosi Buchet, od kojih je jedna, kažu, udana za Omacija, sina Ruricija, biskupa Limogesa, a druga za Tonancija Fereola, prefekta pretorija Galija, kojega kao svojtu priznaje Sidonije u 7. knjizi, 12. poslanici, a sv. Apolinarije, Avitov brat, kako se čita u njegovu rukopisnom Životu kod Bucheta, otišavši u Narbonne, kaže se da je bio ugošćen kod svojih krvnih srodnika Fereola i Partenija. Bio je pak Fereol djed senatora Ansberta, od kojega i žene Blitilde, kćeri Klotara I., kralja Franaka, potječu preci kraljeva Franaka drugoga roda, nazvanoga po Karlu Velikom. Kristofor Brower u Napomenama uz pjesme Fortunata, 3. knjiga, 26. pjesma, piše da Alcim Avit, biskup Beča, potječe iz najznamenitije obitelji Anicijske krvi. Što mi drugdje nismo čitali.

3 Ime majke sa slavnom pohvalom obaju roditelja iznosi Avit u svojoj pjesmi De laude Virginitatis upućenoj sestri Fuscini, Djevici posvećenoj Bogu, čiji je ovaj početak:

3 Primi grleći, Djevice Kristu najdostojnija, ove darove koje ti šalje brat Alcim. Zatim od 18. stiha ovo pjeva o svojim roditeljima: kad je on otišao?
njega nasljeđuje roditelj sv. Izihije,
ovoga sin sv. Avit oko 400. god.
umire nakon 523. godine.
3. veljače slavi se njegov spomendan.
zaređenje 17. lipnja
napisan Život.
O knjigama koje je on objavio svjedočanstva, sv. Izidora Seviljskoga,
drugo: svetih Čim je majka Andencija rodila četvrti porod, i tebe dala rodu plodnošću posljednjega poroda, odmah obećava da će voditi štedljiv život. I otada odlučuje da će zajedno sa supružnikom čuvati čisto bračno ležište, brižljivošću dragih roditelja prema zavjetima. A jer si bila početak tako sveta saveza, ti se ujedno prinosiš Kristu, koji odmah u kolijevci prima udove što sisaju mlijeko, posvećene. O istim roditeljima i drugim krvnim srodnicima pri kraju pjesme od 648. stiha prenosi ovo, obraćajući se istoj sestri:

Tebe je prvu zaslužila sva rodbina kao zaštitnicu. Već te slijedimo kao stjegonošu, i zastave Kristove, dok ih ti nosiš, rado slijedi rodoslovlje roditelja: koje, premda ga je svijet obdario drevnom čašću, i naslovima pokazuje uvijek od plemenita podrijetla, ipak je više uresilo što nose božansko odličje, jer su po vlastitu redu zaslužili svete katedre. Neću sada tebi iznositi pradjedove i prapradjedove, koje je uzvišen život učinio dostojnima da budu svećenici: pogledaj na oca uzetoga u svete službe. Dok ti se otac ili ujak, u svemu veliki, nakon fascesa sviđa da preuzmu jaram naroda, primi one koje je, povezujući sličnima u službi, združila Crkva, sjedinjujući poniznu braću u zajedništvo otaca. Njegova sestra i druge iz obitelji prigrlile su redovnički život:

4 O sestri Fuscini i drugim Djevicama iz svoje obitelji posvećenima Bogu pjeva Avit u liku majke koja joj se obraća, od 75. stiha:

5 Po rođenju doduše četvrta, ali po svetomu daru prva, slatka kćeri meni, koju sam za nebo tijelom i vjerom dvaput rodila, i Kristu te još neiskusnu posvetila iz utrobe. Dosad je ovo bilo naše, ali kako je vrijeme odmicalo, već priliči da bude tvoje: jer to što ćeš biti sačuvana kao Djevica, početak ti je došao od mene. Počet ćeš moći sve, kad postoji volja: žare tragovi po kojima ćeš, slijedeći stazu, uzaći na nebo: i ne nedostaju primjeri kod kuće. Jer pogledaj koliko je vijenaca Djevicama već poslalo na nebo naše rodoslovlje koje cvate, koje podiže sveta majka Severijana naukom i želi da im se pridružiš. Ne mnogo starija, sada radosna, Aspida je nekoć, pokrivši posvećenu glavu, preuzela tvoje dužnosti, združujući dvanaest godina svetim oltarima: nju, premda je odavde odnijela posljednja sudba brzom smrću, ništa ipak nije iznenadilo jer su uvijek spremni preseliti. Pogledaj sada stup, koji sjaji dvostrukom Djevicom, i izvanrednu resu, čijoj si sličnosti ti s pravom bliska, Fuscino: i nju nipošto manje, koja, moćna u pobožnosti, ako se izgovori grčkim glasom, označuje vlastitu narav uzetu iz imena. Premda im njihova stoljeća ustupaju zasluženi vrhunac, i uzvišenim životom nadmašuju svaku tvrđavu, ipak, ako te plemenite majke srcem budeš slijedila, radovat će se što su pobijeđene dok napreduješ, i dragovoljno će ti dati vrhovnu palmu kad nadmašiš želje učiteljice. Ovo tebi. Ali nad ostalima se ističe Avitov brat sv. Apolinarije, biskup grada Valencea na istoj obali Rone kao i Beč prema Sredozemnomu moru: čija je katedralna crkva tada bila posvećena sv. Stjepanu, a poslije ovome sv. Apolinariju. Štovanje mu se slavi 5. listopada.

5 Ove domaće primjere kreposti promicao je sv. Mamert, tada biskup Beča, kojega sv. Avit u Homilia de Rogationibus sa zahvalnim srcem naziva svojim prethodnikom i duhovnim ocem od krštenja, svećenika Mamerta, kojega je ne mali broj godina prije naslijedio njegov tjelesni otac, primivši, kako se svidjelo Bogu, vrijeme svećeništva. Imao je Mamert u biskupstvu prethodnika Simplicija, kojega Grgur iz Toursa u 2. knjizi Hist. Franc., 13. i 14. poglavlju povezuje s Eustohijem, biskupom Toursa, kojega je 451. godine naslijedio sv. Perpetuo, i živio je kao biskup trideset godina, koliko otprilike smatramo da se može pripisati sv. Mamertu i Izihiju, i to u potpuno isto vrijeme. Svakako da je Mamert djelovao 463. godine i sljedeće pokazuju dva pisma pape sv. Hilara, napisana za konzulata Bazilija i nakon njegova konzulata u parnici Mamerta, zbog biskupa zaređenoga u Dieju izvan njegovih granica. I Monitori je napisao 1. pismo 7. knjige sv. Sidonije, tada biskup, dakle ne prije 472. godine, kada je on zaređen. Njemu i drugim biskupima upravljen je spis prezbitera Lucida koji ispovijeda svoju vjeru prema odredbama Arleskoga sabora, za koji Sirmond utvrđuje da je održan oko 475. godine. Ostalo o sv. Mamertu ispitat će se 11. svibnja uz njegov Život. Za ređenje nasljednika sv. Izihija posvećenim smatra Saussay 16. dan ožujka, a dan rođenja za nebo određuje 12. studenoga, na koji se dan slavi i drugi Izihije, biskup Beča, za kojega Saussay prenosi da se po poticaju sv. Avita predao Kristu. Potpisao je on V. Orleanski sabor, 38. godine kralja Hildeberta, 547. godine Kristove. Natpis na grobu ovoga donosi Ivan a Bosco u djelu Vienna sancta, koji je sastavila sestra Marcela, u kojem se kaže da je sahranjen uz sv. Avita.

6 Sv. Izihija, oca, naslijedio je sin sv. Avit, i to, kako navode njegova Djela niže, za vrijeme cara Zenona, 491. godine pošto je preminuo. Upravljali su tada Burgundima braća kraljevi Gundobad i Godegizil, koje je, kao i sv. Sigismunda, Gundobadova sina, nadživio sv. Avit, preminuvši pod Godemarom, drugim sinom, prije nego što je to kraljevstvo svedeno pod vlast Franaka. A umro je sv. Sigismund, prema Kronici Marija, za konzula Maksima, 1. indikcije, dakle 523. godine Kristove. Nema sačuvanih pisama sv. Avita upućenih nasljedniku kralju Godemaru, tako da se čini da nije dugo poživio pod njegovom vlašću. Da je zbog pogibije sv. Sigismunda veoma tugovao, svjedoči Adon. Slavan je njegov spomen 5. veljače u većini martirologija. Stari rimski rukopis, koji se pripisuje sv. Jeronimu, svakako dopunjen nakon njegova vremena (kao što je očito već i s ovoga mjesta), rukopisi iz Reichenaua, Saint-Riquiera i drugi ovako otprilike imaju: U Beču ukop biskupa Avita. Uzuvard: U Beču bl. Avita, biskupa i ispovjedaoca, čijom su vjerom i naukom obranjene Galije od navale krivovjerja. Slažu se gotovo ostali martirologiji. Najstariji lionski kod Ivana a Bosca i Ivana Lieuræusa u Antiquitates Viennenses, kao i rimski s nekima drugima, razlažu da je navala od koje je, kako se prenosi, obranio Galije bila arijansko krivovjerje. Mnogi rukopisi dopunjenoga Uzuvarda i stari kölnski dodaju da su Galije obranjene u vrijeme kralja Gundobada. Sve to prikupljaju tiskani Beda i neki rukopisi. U Florarium Sanctorum čita se ovo: U Beču bl. Avita, biskupa i ispovjedaoca, koji je umro godine spasenja 520. U njemačkome se dodaje da ondje počiva tijelo, glasovito po mnogim čudesima. Maurolyk i Felicius nazivaju ga Adjutus.

7 Sažetak Života donosimo iz bečkoga rukopisa koji je poslao Petar Franjo Chifflet. Nalazi se također u rukopisnim kodeksima regularnih kanonika iz Bödekena u Vestfaliji. Pisac je mlađi od Adona, koji je iz njegove Kronike i Života brata sv. Apolinarija mnogo toga prepisao. Ostale kreposti sjaje u njegovim djelima, koja postoje ili obnovljena ili prvi put objavljena brigom i trudom Jakova Sirmonda: od kojega se prikupljaju znamenitija svjedočanstva starih pisaca. I doista Izidor Seviljski u De illustribus Ecclesiæ scriptoribus, 23. poglavlje, prenosi ovo: Biskup Avit, najučeniji u znanju svjetovne književnosti, objavio je pet knjižica sastavljenih u junačkome metru: prva je De origine mundi, druga De originali peccato, treća De sententia Dei, četvrta De diluvio mundi, peta De transitu maris rubri. Napisao je sestri Fuscini De laude virginitatis jednu knjigu, sastavljenu u prelijepoj pjesmi i uklopljenu u otmjen epigram. Prve knjige spominje i sam pjesnik sv. Fortunat u 1. knjizi De Vita S. Martini ovim stihom:

Što je nekoć u svetomu nizu izložio Genealogo, Alcim je razložio u izvanrednoj pjesmi, prvosvećenik.

Sv. Grgura Tourskoga. Postoje, po svjedočanstvu Grgura Tourskoga u 2. knjizi, 34. poglavlju, divna pisma, koja su, kao što su tada potisnula krivovjerje, tako sada izgrađuju Božju Crkvu. Napisao je također jednu knjigu Homilija, De mundi principio, i o raznim drugim prilikama šest knjiga složenih u stihu, devet knjiga pisama, među kojima su sadržana gore spomenuta pisma.

8 Istoga sv. Avita zbog presjajnih objavljenih knjiga hvale ostali pisci o knjižnicama. Honorije Augustodunenski u 27. poglavlju naziva biskupa učenim u znanju svetih pisama, na koji se način možda treba čitati Izidor gore, a ne najučenijim u znanju svjetovne književnosti: budući da se sv. Avit nigdje nikako ne služi svjedočanstvom poganskih pisaca, niti je u njegove pjesme umiješana ma i ikakva basna: u međuvremenu slavan i kao govornik i kao pjesnik, zbog kojega znanja ga Siksto Sijenski u 4. knjizi Bibliotheca sancta naziva i najbogatije poučenim u svjetovnim naukama, te znamenitim i svetošću života i poznavanjem svetih knjiga. Belarmin ga naziva najplemenitijim, najsvetijim i najučenijim mužem: i za njegovih šest gore spomenutih knjiga pjesama prenosi da su sasvim uzvišene i ljupke, za koje jedino dodaje da ih je pročitao. Possevin u Apparatus sacer da se odlikovao i sposobnošću pisanja i izvanrednom sposobnošću govora bez pripreme i držanja govora. Mnoga su njegova djela odnijeli arijanci i drugi krivovjerci, protiv kojih je pisao: da je često iskusio njihovu bezumnost i bijes, te da je njihovim zasjedama bio napadan sve do smrti i progonstva. O spisima istoga govore i Sigebert u De scriptoribus illustribus, 22. poglavlje, Bernard Molther u predgovoru uz pjesme sv. Avita popraćene komentarima: i onaj koji ih je 1507. godine prvi iznio na svjetlo, Ivan Adelphus Mulingus.

§ II. Zarobljenici koje je otkupio sv. Avit, njegovo pismo Klodoviku, kralju Franaka.

S kakvom je brižnošću Avit preuzeo biskupsku čast i nastojao ispuniti nametnutu službu, razabiremo iz pobožnog i svetog poučavanja unesenog u njegova pisma, homilije i pjesme. U njima, naime, čas utiskuje s kakvim oprezom i brižnošću treba hoditi među pogibeljima ovoga svijeta i izbjegavati lak pad u grijehe, čas potiče svoje na napredak u kreposti, uz izloženu nagradu izvanjskog spasenja, čas uči koliko se treba uzdati u Krista u najsvetijoj žrtvi Mise, a drugdje upućuje na zaštitu i pomoć anđela. Slavni nauk tako velikoga čovjeka i izvanredna svetost nisu mogli dugo ostati skriveni, nego se ubrzo njegov glas, daleko i široko pronesen kršćanskim svijetom, uvrstio u blizak krug poznanstva rimskih prvosvećenika, patrijarha Istoka, uglednijih biskupa Italije i Galije, kao i careva, kraljeva te drugih muževa konzularnog ranga, patricija i senatora.

10 U Italiji je gotsko kraljevstvo učvrstio Teodorik, kojega je prije bio pozvao car Zenon. Dok je on tri godine opsjedao Ravenu, u koju je nakon različitih sukoba pobjegao Odovakar, Burgunđani su čestim upadima uznemirivali Italiju i gotovo posve opustošili Liguriju, odvodeći stanovnike u sužanjstvo. Zatim je pobjednik Teodorik godine 494. poslao u Galiju sv. Epifanija, biskupa Pavije, burgundskim kraljevima Gundobadu i Godegizilu, od kojih je prvi boravio u Lyonu, a drugi u Ženevi. Gundobad je sv. Epifaniju besplatno darovao oko šest tisuća zarobljenika, a vrlo mnogi su otkupljeni za novac. Uz sv. Epifanija bio je Enodije, poslije biskup Pavije, pisac njegova života, iz kojega ovamo prenosimo sljedeće, a cjeloviti smo životopis obradili 21. siječnja: Nakon što je, kaže, izlivena ona donesena hrpa novca, odmah su za troškove otkupa prinesena ona potrebna sredstva koja su ondje crkveno blago, Sijagrija... Dao je i najizvrsniji među Galima, Avit, biskup Beča, u kojemu se umješnost nastanila kao u gostinjskoj sobi sjajne kuće. Što da duljim? Njihovim je zlatom najvećim dijelom postignuto da se ligurska mladež ne odvodi dulje u ropstvo u Galiju.

11 U ponovnom stjecanju slobode zarobljenicima sv. Avit priznaje vjernu pomoć koju je pružio sv. Eustorgije, biskup Milana, u pismu 8 njemu upućenom. Njegovu nasljedniku u biskupstvu sv. Magnu preporučuje otkup drugoga zarobljenika u pismu 10 njemu poslanom. Eustorgije drugi po tom imenu slavi se vi Junii, a Magnus v Novemb. Između oba pisma umeće se deveto pismo sv. Cezariju, biskupu Arlesa, kojemu preporučuje slično djelo milosrđa, da kao putnika primi nekoga biskupa, imenom Maksimijana, koji pati od slabosti tjelesnoga vida. Iste godine, kako smo rekli, kada je sv. Avit prikupio zlato i otkupio zarobljenike, Klodovik, kralj Franaka, još poganin, zazvavši Boga svoje supruge sv. Klotilde, izvojevao je pobjedu nad Alemanima te zatim prigrlivši kršćansku vjeru, bio kršten na blagdan Rođenja Kristova. Da će toga dana biti to slavlje, kralj Klodovik je poslavši glasnika javio sv. Avitu, koji mu je, budući da je živio pod drugim kraljem, i to zaraženim arijanskom herezom, i nije se mogao osobno sastati s kraljem Klodovikom, poslao pismo ispunjeno božanskom revnošću i drugim krepostima, i krajnje dostojno da se na ovome mjestu navede. Nalazi se pod brojem 41 s ovim natpisom:

12 Avit, biskup Beča, kralju Klodoviku.

Oštrinu vaše pronicavosti sljedbenici bilo kojih raskola nastojali su, čini se, zakloniti sjenom kršćanskoga imena, različiti u svojim mišljenjima, raznoliki u mnoštvu, prazni od istine. Ali dok svoje stanje povjeravamo vječnosti i dok ono što tko ispravno misli čuvamo za budući sud, i u sadašnjim je stvarima zasjao tračak istine koja prosvjetljuje odozgo. Naime, božanska je providnost za naše vrijeme pronašla nekoga suca: dok sami za sebe birate, sudite svima, vaša vjera naša je pobjeda. Obično mnogi u ovoj istoj stvari, ako ih se opominje da radi traženja zdravlja vjeruju bilo poticajem svećenika bilo nagovorom kakvih drugova, suprotstavljaju običaj roda i obred očinskoga držanja. Tako, dajući prednost obziru štetnom za spasenje, dok roditeljima čuvaju nekorisno poštovanje u čuvanju nevjere, priznaju da na neki način ne znaju što da izaberu. Neka se, dakle, nakon čudesa takvoga djela udalji od ove izlike štetni sram. Od svega rodoslovlja drevnoga podrijetla, zadovoljni jedino plemenitošću, htjeli ste da se sve što može resiti vrhunac plemenitosti uzdigne od vas za vaš rod. Imate začetnike dobrih djela, htjeli ste biti začetnici boljih: odgovarate precima time što kraljujete u vijeku, a odgajate potomke time što kraljujete na nebu.

13 Neka se, dakle, raduje i Grčka što ima vladara našega zakona, ali više ne tako da se samo ona zaslužuje proslaviti darom tako velikoga dara, jer ni ostatku svijeta ne nedostaje njegova svjetlost. Budući da i u zapadnim krajevima u kralju sjaji svjetlost novoga sjaja, njegov je sjaj prikladno započelo rođenje našega Otkupitelja, kako bi vas ono toga dana rodilo da se iz vode preporodite na spasenje, onoga dana kada je svijet primio Gospodara neba rođenoga za svoje otkupljenje. Stoga dan koji je slavan kao rođendan Gospodnji neka bude i vaš rođendan, onaj na koji ste se, naime, vi rodili Kristu, a Krist se rodio svijetu, onaj na koji ste sebe posvetili Bogu dušom, sadašnjima životom, a budućima slavom. Što da se već kaže o samoj najslavnijoj svečanosti vašega preporoda? Njezinu bogoslužju iako nisam pristupio tjelesno, ipak nisam izostao u zajedništvu radosti. Budući da je i našim krajevima božanska pobožnost dodala radost čestitanja time što je prije vašega krštenja k nama stigla vijest o uzvišenoj poniznosti. Stoga je nas nakon ovoga iščekivanja sveta noć zatekla već sigurne u pogledu vas. Naime, vijećali smo i u sebi razmatrali kakvo bi bilo to kada bi mnoštvo okupljenih biskupa rukom, u natjecanju svetoga služenja, okrepljivalo kraljevske udove vodama života, kada bi se glava strašna narodima prigibala slugama Božjim, kada bi pod kacigom njegovanu kosu zaodijevala spasonosnom kacigom svetoga pomazanja, kada bi, uklonivši pokrov oklopa, neokaljani udovi sjali jednakim sjajem.

14 Učinit će, ako išta vjerujete, najcvjetniji od kraljeva, učinit će, velim, ta mekoća odjeće da vam odsada više vrijedi čvrstoća oružja, i sve što je dosad pružila sreća, odsada će dodati svetost. Htio bih doista vašim pohvalama pridodati nešto opomene, ako bi išta izmicalo vašemu znanju ili vašoj brižnosti. Zar ćemo savršeno propovijedati vjeru koju ste prije savršenstva vidjeli bez propovjednika? Ili možda poniznost, koju nam već odavno iskazujete odanošću, a koju sada prvi put dugujete ispoviješću? Ili milosrđe, koje oslobođeni zarobljeni puk, što ste ga nedavno pustili, očituje svijetu radostima, a Bogu suzama? Jedno je, dakle, ono što bismo željeli da se uveća: da, budući da će Bog vaš narod po vama učiniti posve svojim, i udaljenijim narodima, koje su u prirodnom neznanju još zatečene i koje nisu pokvarili nikakvi izdanci izopačenih nauka, pružite iz dobroga blaga svoga srca sjemenje vjere, te da vas ne bude stid ni mrsko, čak i upućujući u tu svrhu poslanstva, podupirati stvar Boga koji je vašu stvar tako visoko uzdigao. Tako da i vanjski narodi pogana, koji će zbog vjere najprije služiti pod vašom vlašću, dok se još čini da imaju svojstvo podložnosti drugima, prepoznaju radije narod nego vladara. Nijedna domovina, dakle, neka ne prisvaja sebi kao posebno sjedište one koje uzdižete na sve ljudske stupnjeve. Jasno je da ste vi oni kojima svi uživaju u zajedničkom sjaju jednoga sunca. Susjedni se doista više raduju svjetlu, ali ni udaljenijima ne nedostaje sjaj. Stoga sjajte trajno krunom pred nazočnima, a veličanstvom pred odsutnima. Uspjeh sretnih pobjeda, koje po vama izvojeva onaj kraj, svi zajedno slave. Dodiruje i nas sreća: koliko god puta ondje vojujete, mi pobjeđujemo.

Među tim se ipak u vama čuva naklonost katoličke vjere brigom za one kojima se treba smilovati, i na vrhuncu koji drži kormilo svih stvari ne ističe se ništa manje svetost nego moć. Iz toga je svakako proizišlo da ste kraljevskom odredbom zapovjedili da se k vama uputi sin uglednoga muža Lovre, vašega sluge. Za to predlažem da sam isposlovao kod svoga gospodara, doduše kralja svoga naroda, ali vašega vojnika. Jer nema ničega u čemu vam ne može služiti. preporučuje upućenoga. Radujte se zajedno s poslanim, koji će vas željno gledati: njemu se manje ima računati u korist to što se vraća vlastitome ocu nego što se predstavlja ocu sviju. Dotle sv. Avit kralju Klodoviku. Onaj koji se ovdje naziva Lovrinim sinom, zarobljenik kod kralja Gundobada, dobio je ugledne zagovornike za svoje oslobođenje: kralja Klodovika, kao što svjedoči navedeno pismo, senatora Vitalijana, Asparova unuka i sina patricija (uz čiju je pomoć Leon, zadobivši Carstvo, naslijedio Marcijana), branitelja pravovjerne vjere i Kalcedonskoga sabora, te zato poslije proglašenog carem umjesto Anastazija koji je bjesnio protiv Trisagiona, a zatim i senatora Celera, magistra officiorum, čijom je hrabrošću slomljen perzijski kralj Kavadh, prije obijestan zbog pobjeda, sklopio mir s Anastazijem i uz primljenu otkupninu vratio prije otete gradove. O toj dvojici o Lovrinu sinu postoje pisma sv. Avita br. 42 i 43, napisana u ime Sigismunda, Gundobadova sina, na koja Avit aludira u pismu 44 poslanom gospodaru Sigismundu, kojemu čestita što je Lovrin sin vraćen ocu.

16 Da se Grčka raduje zbog kršćanskih vladara, Avit razborito piše. U njoj su, naime, toliki carevi, prigrlivši pravovjernu vjeru, neprekidno vladali: Teodozije Veliki, Arkadije, Teodozije Mlađi, Marcijan, Leon, Zenon, na čije je ime, zbog uvedenog Henotikona, poslije utisnuta sramotna ljaga, a tada je s velikom slavom započeo Anastazije, posvjedočivši ispovijest kalcedonske vjere svojim vlastoručnim potpisom, što je patrijarh Eufemije primio i pohranio u crkveni arhiv. Nasuprot tome, Avit ni riječju ne spominje Zapadno Carstvo, tada već posve uništeno, dok u Italiji vladaju arijanski kraljevi Teodorik, u Galiji Alarik i Gundobad, u Africi Vandali, a u Germaniji i Britaniji prevladavaju pogani, koje se nada po Klodoviku privesti kršćanskoj vjeri.

§ III. Bliski susreti Avita s kraljem Gundobadom. Napori uloženi da ga se privede pravovjernoj vjeri. Pobijene hereze.

Dok se Avit radovao što se kod Franaka dogodila ta promjena vjere, uzdisao je što se narod njemu podložan i drugi susjedni narod tlače pod Gundobadom i Godegizilom. Bili su, naime, prema svjedočanstvu Grgura Tourskog, knj. 2, pogl. 32, kako oni tako i njihovi narodi podložni arijanskoj sljedbi. Tada je, kako čitamo kod Agobarda, biskupa Lyona, u knjizi protiv Gundobadova zakona, Avit, katolik po vjeri, veoma rječit u govoru, nadasve oštrouman u umu, najslađi tumač Svetoga pisma, veoma učen i u svjetovnoj književnosti te vrlo vješt u stihovima, često raspravljajući o vjeri s istim tim Gundobadom, sastavljajući razgovore u njegovoj nazočnosti i pišući mu pisma u odsutnosti, ostavio mnoga i slavna djela svoga uma i kreposti. Jedan od tih razgovora, ili rasprava, Avit iznosi u pismu 21 Gundobadovu sinu Sigismundu.

18 To što me, kaže, korite što nisam do vašega znanja doveo kraljevski razgovor, bio sam sačuvao za svoj susret s vama nakon što prođe blagdan, jer doista opširnost i zamršenost rasprave ne dopušta da vam se sve po redu iznese pismenim služenjem. Naime, koliko mislim da sam osjetio u dušama moga gospodara, vašega oca, u njegovoj revnosti vrije borba pod prividom dokolice. Jer, koliko smo vjerovali, odloživši žestinu, dok je tišina obuzdavala, tražeći iznenadnu priliku radije nego mir, nije prestala u prošloj kratkoći primirja, nego se toliko pritajila da se ni samo oružje rasprave, koje je kao nestalo u našemu kraju, ne traži izvana, niti žar promišljanja čeka povratak njegovih poslanika. Kad sam se, dakle, vraćao s onoga puta koji znate i nisam nimalo slutio da će biti takvih prijedloga, pokrenuto je sve što je oštroumna marljivost mogla kroz dugo razdoblje preorati kroz najzamršenije čvorove lažnih pitanja. Vrije snažna rasprava u opširnoj raspravi, ali ipak mirna, i ne umeće nikakva nemirna uzbuđenja iz oholosti gospodovanja, nego se promišljeno pobrinula, predvidjevši priliku nužde i same stvari, da, kakav god bio ishod rasprave, ne dopusti da se naduti uzdiže niti da pobijeđeni crveni. Što da duljim? Bez hvalisanja vam otvoreno kažem: na iznesena pitanja, koliko mi se čini, predloženo je ono što je, da ste čuli, moglo ugoditi. U tome se doista bojim da sam više udovoljio sudu slušatelja nego što sam ugodio revnosti. Ali kad, uz Božje darovanje, zaslužim vašu nazočnost, po

A samome ću sebi izložiti tijek cijele prepirke. U međuvremenu zaključite tijek govora iz završetka i iz onoga što mi je naložio pri odlasku prosudite je li bio pokrenut na odgovore. Zapovjedio je, naime, da mu zabilježeno i sređeno pošaljem svako svjedočanstvo iz naših Pisama koje sam iznio na postavljena pitanja, ili ako bi slučajno iskrsnulo i što drugo, uz pojedine točke koje sam prikladno povezao u vrijeme razgovora. Kad je to izjavio da je njemu najvećim dijelom nepoznato, jednostavno je dodao da bih tako napisano poslao svećenicima, štoviše prije zavodnicima i, da još istinitije kažem, svojim sljedbenicima. Iz toga vaša pobožnost može naslutiti, premda se čini da nije bilo bez snage ni bez moći gorljivomu protivniku, ipak mudromu sucu, čiju namjeru, čak i ako ne želi da se ispravi, želi da se zamori.

19 Ja sam pak, premda znajući koliko se, i po božanskoj zapovijedi, često i kraljevima ne popušta za istinu, dugo u nedoumici kolebao hoću li poslušati: znajući zasigurno, bojeći se ljudskoga duha, da mu time nikada neću udovoljiti, i da se njega treba čuvati ne manje nego neprijatelja, dok protivni bojni red privatnu mržnju okružuje javnom opsadom. Ali vi, koji, dok Bog daje, imate moć na vrhuncu uzvišenosti, revnošću vjere, povlasticom vlasti, odbijte neslogu dovedenu pred zidine i raspršite građanske, štoviše više nego građanske ratove što bjesne u taboru kao po poljima Ematije. Jer, budući da smo već odavno iscrpljeni dvostrukim teretom, i tužbalicom onih koji viču i okorjelošću onih koji ne slušaju, pravedno je, ako se udostojite, da i vaša strogost bilo ondje povede brigu o kažnjavanju onih koje treba kazniti, bilo ovdje suosjeća s onima koji se crvene od stida.

20 U međuvremenu, kako uči Grgur iz Toursa, knj. 2, pogl. 34, blažen je Avit, biskup velike rječitosti, na molbu kralja Gundobada napisao djelo protiv hereze da naš Gospodin Isus Krist nije imao nikakva božanstva. To je uglavnom sadržano u pismu 28 kralju Gundobadu, gdje odgovarajući na njegovo pitanje među ostalim ima ovo: Nalažete da vam se pokaže razlog ili radije svjedočanstvo iz kojega bi bilo očito da je Bog imao bitak u božanstvu prije nego što je uzeo narav iz Utjelovljenja, i da se time pobijedi ona najpogubnija hereza koja, tvrdeći da je naš Gospodin započeo od Marije, huli i na Boga Oca u proklinjanju Sina itd. Isti Avit na zahtjev kralja Gundobada u pismu 2. i 3. pobija hereze eutihijevaca, nestorijevaca, fotinijevaca i bonozijaca. Bonoz, biskup Niša u Daciji, sljedbenik fotinijevskoga otrova, učio je da je Krist samo po posvojenju Sin Božji. Hereze drugih poznate su i češće smo ih razjasnili. Ali se s najvećim znojem borio protiv arijanske hereze napisavši čitave knjige, od kojih je neke ulomke izdao Sirmond, nekoć izvađene iz rukopisa po Floru, đakonu Lionske Crkve.

21 Koliko je pak Avit tim raspravama postigao kod kralja Gundobada, tako izvješćuje Grgur iz Toursa, knj. 2, pogl. 34: Kad je Gundobad spoznao da tvrdnje heretika nisu ništa prema sv. Avitu, biskupu Beča, ispovjedivši Krista Sina Božjega i Duha Svetoga jednakoga Ocu, potajno je zatražio da bude pomazan krizmom. Na to mu reče svećenik: Ako uistinu vjeruješ ovo čemu nas je sam Gospodin poučio, izvrši to. Rekao je, naime: Ako tko prizna mene pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima. Tako je i same svoje svete i ljubljene blažene apostole, kada ih je poučavao o napastima budućega progonstva, uputio govoreći: Čuvajte se ljudi, jer će vas predati vijećima i u svojim će vas sinagogama bičevati, i pred kraljeve i upravitelje izvodit će vas postojana zbog mene na svjedočanstvo njima i poganima. A ti, premda si kralj i ne bojiš se da će te itko uhititi, bojiš se pobune naroda da u javnosti ne ispovjediš Stvoritelja svega. Ostavi tu ludost i ono što u srcu kažeš da vjeruješ, iznesi ustima pred pukom. Tako, naime, govori i blaženi apostol: Srcem se vjeruje na pravednost, a ustima se ispovijeda na spasenje. Tako govori i Prorok: Ispovijedat ću te, Gospodine, u velikoj Crkvi, u mnogobrojnom puku hvalit ću te. I opet: Ispovijedat ću te među narodima, Gospodine, pjevat ću hvalospjev imenu tvojemu među poganima. Bojeći se pak naroda, o kralju, ne znaš da je bolje da narod slijedi tvoju vjeru nego da ti podilaziš narodnoj slabosti. Jer ti si glava naroda, a ne narod glava tvoja. Ako, naime, kreneš u rat, ti ideš ispred četa neprijatelja, a oni idu za tobom kamo god odeš. Stoga je bolje da, dok ti ideš naprijed, oni spoznaju istinu, nego da, dok ti propadaš, ostanu u zabludi. Jer Bog se ne da izrugivati. Ne ljubi, naime, onoga koji ga zbog zemaljskoga kraljevstva ne ispovijeda u vijeku. Tim razlogom zbunjen, ostao je do svršetka svoga života u toj ludosti i nije htio javno ispovjediti jednakost Trojstva.

22 Isto je Avit zatim utiskivao u svojim pismima kralju i tako zaključuje prvo pismo: Ali budući da je neusporedivo mnogo toga što se može predložiti pred nazočnošću vaše slave, ono na kraju govora, kojemu ne samo da dajete nego i nalažete slobodu, uzdajući se u Boga i u vaše obećanje, usrdno molim da se više ne zovu vašim svećenicima oni koji se protive Duhu Svetomu, da se odsada pred vama ne dopušta da poučavaju oni koji odbijaju učiti, da, kako se ne bi nimalo odgađalo vaše usavršavanje, ne ustraju u huljenju na ono što slušate oni koji ne žele misliti ono što vi vjerujete, da podnoseći lukavštine neukih i besmislica prepredenih ne budete zadržavani od ispovijedanja, kad ste već odavno vezani ispoviješću. Vama po svojem pismu kliče sveti apostol Pavao: Kakav mir ima vjernik s nevjernicima? Kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? itd. Kralja je u međuvremenu pridobio za podupiratelja katoličke vjere, kako mu piše u pismu 39: Sve što, kaže, ima moja mala Crkva, štoviše sve naše Crkve, vaše je, od imetka koji ste ili dosad sačuvali ili darovali.

§ IV. Obraćenje sv. Sigismunda, kralja. Održani sinodi. Poučeni biskupi.

Biskup Avit, prema svjedočanstvu Agobarda u knjizi o židovskim praznovjerjima, kakav je bio vrstan učitelj, pravovjeran i rječit, zna gotovo sva Kristova Crkva. On je, kako isti prenosi u knjizi protiv Gundobadova zakona, dok je sam Gundobad propao u svojoj nevjeri, njegova nasljednika kralja Sigismunda obratio na katoličku vjeru; prigodom njegova obraćenja izrekao je pred pukom homiliju, veoma ispunjenu slatkoćom misli i najmilozvučniju po slaganju riječi. Da je pak Sigismund, dok je otac Gundobad još dugo bio na životu, prigrlio katoličku vjeru, zaključujemo iz pisma 21 gore navedenoga, kojemu ovdje dodajemo pismo 29, kojim se ujedno označuje revnost obojice u iskorjenjivanju hereze i dovođenju podanika pravoj vjeri. Tako, dakle, Avit piše gospodaru Sigismundu: U svako doba svoga života doista se priznajem dužnikom službe zauzimanja, ali osobito u ovom sadašnjem blagdanu, koji vašu brigu ne zaokuplja ništa manje istraživanjem pothvata heretika nego što našu stranu zaokuplja slavljenjem bogoslužja. Budući da se kroz godinu okupljanjem protivnika mora pozornim vašim trudom paziti da ne proklija prijevarom tuđe lukavosti ono što je u Božje ime već vaša pobjeda slavnom hrabrošću sasjekla, ma koliko se, uz Kristovu naklonost, opiralo u vašoj nazočnosti. Otuda ona ženidbena zajednica u Ženevi, teža zbog brige, koja je po načinu prvoga početka u muške duše unijela zmijski otrov šištanjem ženskoga govora. Stoga, ako zaslužujem, želim što prije saznati je li se kod gospodara, oca vaše blagosti, spomenula ona odredba koja je, dok su se katolici i arijanci borili, uvela pogubu dobrih ljudi potaknutu iz paklenih skrovišta, ili se još čuva ona varka lakovjernosti, štoviše pretvaranja, koju, ne utisnutu u duše nego urezanu na listine, malo-pomalo u staru lakovjernost svoga nauka vraća pismeno obećanje. Koje je zasigurno, ako je još, kako je započelo, pomiješano s arijanskim društvom zajedništvom, naš trijumf sjajniji pod vašim vladanjem, kad se, dok dvije hereze spajate u jedno, i stječete i pobjeđujete, smanjuje i broj raskolnika i broj raskola. Stoga milostivo pogledajte na službu moje radoznalosti i o blagdanu vašega posebnog Zaštitnika apostola umnožite darove našemu iščekivanju napretka i vašemu oslovljavanju. Toliko ondje. Zaštitnik Ženevske Crkve jest sv. Petar, čijega su blagdana prigodom dolazili u Ženevu i pomiješano heretici, ondje gdje je, podijelivši kraljevstvo s ocem, Sigismund učvrstio svoje sjedište.

Tri druga pisma pod njegovim je imenom napisao caru Anastaziju, koja se nalaze pod brojevima 69, 88 i 86. U prvome Sigismund zahvaljuje za počasti koje su mu dodijeljene, u drugome caru preporučuje porast pravovjerne vjere, a u trećemu izlaže smrt kralja Gundobada, kojega je car Anastazije nadživio dvije godine, preminuvši godine 518.

25 Biskupi koji su tada živjeli u burgundskome kraljevstvu tražili su odgovore sv. Avita o crkvenim pitanjima. Tako je Viktoriju, biskupu Grenobla, koji ga je pitao trebaju li se hereticima oduzeti crkve, odgovorio u pismu 6. da to još nije uputno, kako se ne bi uvrijedili pomiješani heretici, i budući kraljevi ondje, i oni koji vladaju drugdje. Konstancija, biskupa, bilo da je bio biskup Gapa ili Martignyja, opominje u pismu 61. da ne dopusti da se klerik izvodi pred svjetovne suce i da nikomu zbog lake krivnje ne uskrati pričest. Drugoga biskupa, čije ime štedi, kori u pismu 26. zbog tajni odanih hereticima i uči da biskup obraćen od hereze može biti uzdignut na svećeništvo. Sv. Stjepana, biskupa Lyona, opominje u pismu 24. da se otrov donatističkoga raskola mora snažno odbijati. On se slavi xii Februarii. Njegova nasljednika dao je Lionjanima sv. Avit, Verana, prije časnoga opata redovnika, kao što svjedoče niže navedena Djela. On je upisan u Rimski martirologij xi Novembris, različit od sv. Verana, biskupa Vencea, sina sv. Euherija, biskupa Lyona, zabilježenoga pod x Septembris u Saussayevu martirologiju. Nakon Veranove smrti, sv. Avit je za biskupa imenovao sv. Vivencijola, izabranoga iz zbora Božjih prezbitera, kojemu, dok je boravio u jurskoj pustinji, zbog poslanoga stolca zaziva u pismu 17. biskupsku katedru. Tome je biskupu zatim češće pisao, i to uglavnom o uzajamnom pozivanju na blagdane, koje treba svečanije proslaviti u nazočnosti drugoga.

26 Istaknula se i revnost sv. Avita u sazivanju biskupskih sinoda. Jednoga održanoga u Lyonu spominje u pismu 28. kralju Gundobadu: Vraćajući se, kaže, iz grada Lyona sveti biskup Hartenije, u kojemu je, kad smo mi odlazili sa Sabora, ostao radi obavljanja nekih privatnih poslova. Sirmond u Bilješkama primjećuje da je taj Sabor različit od prvoga Lionskog izdanoga među Saborima Galije. Čini se da se u oba Sabora raspravljalo o istome slučaju, jer se u kanonu 1. kaže da su ponovno okupljeni u jedno u parnicama Stjepana okaljanoga zločinom rodoskvrnuća, koji je sebi za žene uzeo dvije sestre, što Djela opširnije navode. Avit nije bio nazočan na drugome Saboru održanom pod Sigismundom, kao ni ovdje spomenuti Hartenije, čije se biskupsko sjedište do sada ne zna. U sličnu rodoskvrnuću propisuje u pismu 15. i 16. sv. Avit Viktoriju, biskupu Grenobla, izopćenje prijestupnika, odvajanje, javnu pokoru, a zatim milost pomirenja.

27 Poznatiji je Epaonski sabor, na koji je sv. Avit pozvao sve biskupe burgundskoga kraljevstva, poslavši okružno pismo koje se nalazi među pismima pod br. 70. i u Sirmondovim Bilješkama uz taj Sabor: u njemu se mjesec rujan određuje za održavanje toga Sabora godine 517. za konzulata Agapita, uglednoga muža, kao što će uskoro biti očito. O mjestu postoji veća poteškoća. Miraeus u Belgijskoj kronici i na drugome mjestu, navodeći Bucherija, smatra da je održan u samostanu u Saint-Mauriceu. Ali sv. Avit propisuje župu Epaone, a ne samostan, zatim mjesto prikladno za taj skup, uzevši u obzir zamor sviju, dok se ipak Saint-Maurice nalazi iza Ženevskoga jezera u manje pogodnu kutu prema Sionu. Sirmond u Bilješkama uz Avita smatra da onaj koji je pronašao grob sv. Firmata možda neće promašiti mjesto Sabora. Čitao sam u Životopisu da je on, ostavivši Tours, stigao do mjesta koje se zove Eona na Roni i ondje se nastanio, te naznačuje da se Eona izvitoperila od Epona. Joannes Columbi u djelu o biskupima Valencea i Diea, i slijedeći ga Philippus Labbeus u 4. tablici Kraljevske geografije, određuju Yenne, sada skromno selo u Savoji na Roni, gdje goleme ruševine kuća, koje se nalaze gotovo po cijelome polju, pokazuju da je ondje nekoć bio grad nezanemarive veličine, i iskopava se kamenje s natpisom božice Epone, kao prilično siguran znak da je ili ona dala ime mjestu gdje se štovala, ili je ona svoj nadimak dobila po mjestu. Već je pak od Epona ili Epaona lak prijelaz na Epienu, odakle su kasniji pisci izveli Jena ili Yenne. Ovo se pak mjesto s obzirom na sve biskupe koji se okupljaju iz cijeloga kraljevstva čini prilično prikladnim jer je smješteno u središtu, štoviše i na granicama Bečke i Lionske pokrajine, kojih su metropoliti sv. Avit i sv. Vivencijol predsjedali ovim Sinodom, prema ovim njihovim potpisima: Biskup Avit naše odredbe, to jest svećenika Bečke pokrajine, ponovno sam pročitao i potpisao sedamnaestoga dana prije kalenda osmoga mjeseca za konzulata Agapita, uglednoga muža, u Epaoni. Vivencijol, biskup Lionske Crkve, zajedno sa svojim pokrajincima naše sam odredbe ponovno pročitao i potpisao na dan i za konzula gore napisane.

28 Iz potpisa drugih razabiremo da su biskupi Besançona, Embruna i Moûtiersa, premda su njihovi gradovi prema Notitia provinciarum et civitatum Galliae metropole, sudjelovali na ovome Sinodu bez ikakva prvenstva nad drugim biskupima. I doista,

A Vivencijol je, čini se, svojim pokrajincima nazvao biskupe koji su bili s njime iz Prve Lionske pokrajine i iz Maxima Sequanorum, odavde, naime, biskupe Besançona i Windischa, a odande biskupe Langresa, Autuna i Chalon-sur-Saône, dodaj i biskupa Neversa, čije je sjedište poslije podvrgnuto Senskoj pokrajini. Ostale je sv. Avit, čini se, nazvao svećenicima Bečke pokrajine, naime biskupe Valencea, Viviersa, Grenobla i Ženeve iz Prve ili Konzularne Bečke pokrajine, biskupe Diea, Saint-Paula, Cavaillona, Vaisona, Carpentrasa, Orangea i Avignona, barem u osobi podređenoga prezbitera, i to iz Druge Bečke pokrajine, biskupe Sisterona, Apta i Gapa iz Druge Narbonske, biskupe Moûtiersa i Martignyja iz Pokrajine Grajskih ili Peninskih Alpa, te biskupa Embruna iz Primorskih Alpa. Odatle se može prepoznati veličina burgundskoga kraljevstva, što će se opširnije izložiti uz Život sv. Sigismunda, kralja: okruživali su ih Franci, Vizigoti, Ostrogoti i Alemani. Ono što su pak na spomenutome Epaonskom sinodu o ćudorednoj stezi i crkvenim pravilima sjajno odredili sv. Avit i drugi biskupi, ovdje, svjesni svoje zadaće, ne dotičemo.

B § V. Obrana Apostolske Stolice. Pisma rimskim prvosvećenicima te carigradskom i jeruzalemskom patrijarhu.

Nakon smrti pape sv. Anastazija 16. studenoga godine 428., zakonitim je glasovima izabran sv. Simah, kojemu su neki buntovni ljudi, potkupljeni novcem, suprotstavili protupapu Lovru; odatle su u Gradu nastala ubojstva i nasilja, dok napokon na Sinodu održanu u Rimu godine 501., uz posredovanu vlast i kralja Teodorika, nije osuđen Lovro, a sljedeće godine 501. na drugome Sinodu, zvanom Palmaris, ukinuta je Odovakrova odredba kojom je zabranio da izbor rimskoga prvosvećenika bude valjan bez kraljeva pristanka. Na njemu se papa Simah, napadnut klevetama protivnika, dragovoljno, kao odričući se svoga prava, podložio Sinodu i sudu subiskupa, kako bi svima postala poznata njegova neporočnost. Da su talijanski biskupi to pravo sebi pogrešno prisvojili, smatrali su biskupi koji su živjeli po svoj Galiji pod različitim kraljevima, i smatrajući sv. Avita najprikladnijim, izabrali su ga da u njihovo zajedničko ime ukori talijanske biskupe koji su se okupili na taj Sinod zato što su se niži usudili suditi o parnici rimskoga prvosvećenika. Avit je to izvršio pismom 31. upućenim gradskim senatorima Faustu i Simahu, koje ovdje prilažemo kao slavno svjedočanstvo vrhovnoga ugleda sv. Avita po Galiji i Italiji. Tako, dakle, piše:

Uputio je Rimljanima ovo pismo

30 Najprije je trebalo željeti takvo stanje stvari da sami po sebi molimo Grad, štovan u svijetu, za ispunjenje božanskih i ljudskih dužnosti. Ali budući da je to već odavno prestalo biti moguće zbog prilika vremena, željeli bismo, što treba priznati, barem s tolikom sigurnošću pristupiti da vaša uzvišenost iz izvješća okupljenih svećenika Galije sazna ono što u zajedničkoj stvari treba zamoliti. Ali budući da nam i tu želju onemogućuje pokrajina omeđena unaprijed određenim granicama kraljevstava, što prije poniznom molbom molim da ova stranica vašemu najznamenitijem redu ne izazove nikakvu nelagodu kao da je upućena od jednoga. Budući da sam od sve svoje galske braće opterećen tom istom stvari ne manje nalozima nego pismima, preuzeo sam da kao jedan iznesem sve što svi od vas tražimo. Dok smo zbog parnice Rimske Crkve bili veoma tjeskobni i drhtali, jer smo osjećali da se naš položaj ljulja u napadnutoj glavi, nas sve pogodila je jedna optužba, doduše bez mržnje mnoštva, ako bi srušila položaj Prvaka: donesena je našoj brizi iz Italije u prijepisima svećenička formula odluke koju su o papi Simahu izdali biskupi Italije okupljeni u Gradu. Tu odredbu, premda je dostojnom poštovanja čini pristanak mnogobrojnoga i poštovanja dostojnoga Sabora, ipak razumijemo da je sveti papa Simah, ako je najprije bio optužen pred svjetovnim sudom, trebao primiti utjehu svojih subiskupa radije nego sud: jer kao što nam zapovijeda Sudac neba da budemo podložni zemaljskim vlastima, navješćujući da ćemo u svakoj optužbi stajati pred kraljevima i upraviteljima, tako se ne može lako razumjeti po kojem bi to razlogu ili zakonu uzvišenijega sudili niži. Jer kad slavnom zapovijedi Apostol uzvikuje da optužbu ne treba primati ni protiv prezbitera, što treba smatrati da je dopušteno optužbama u vrhovništvu opće Crkve? To je sam časni Sinod pohvalnom odredbom predvidio, te je parnicu koju je, neka je rečeno uz očuvanje njegova poštovanja, gotovo nepromišljeno preuzeo istražiti, radije sačuvao za božanski ispit, napominjući ipak, koliko je ukratko mogao, da ni njemu ni najslavnijemu mužu kralju Teodoriku nije postalo očito ništa od onoga što se govorilo u optužbama iznesenima protiv pape.

31 Nakon što smo to saznali, kao sam rimski senator, kao kršćanski biskup zaklinjem: tako vam po daru Božanstva koje štujete u vaše vrijeme slijedila željena sreća, tako dostojanstvo kojim cvjetate čuvalo po svemu svijetu sliku rimskoga imena dok svijet propada, da u vašim očima položaj Crkve ne bude manji od položaja Države, i da ono što vam je Bog dao koristi i nama, te da u svojoj Crkvi ne volite manje Petrovu Stolicu nego u gradu vrhunac svijeta. Ako stvar gledate onom dubokom razboritošću svoga vijećanja, ne treba razmišljati samo o onome što se događa u Rimu. U ostalim svećenicima može se, ako je što slučajno posrnulo, ispraviti, ali ako se papa Grada dovede u sumnju, već će se činiti da se ljulja biskupstvo, a ne biskup. Dobro znate među kakvim olujama hereza, kao kad vjetrovi pušu sa svih strana, vodimo lađu vjere. Ako se s nama bojite takvih pogibelji, uputno je da zajedničkim trudom zaštitite svoga kormilara. Inače, kakva je to logika ako se mornarima koji bjesne protiv zapovjednika popušta u toj pogibelji, ne bez njihove pogibelji? Položit će račun onaj koji stoji na čelu Gospodnjega stada kakvim je upravljanjem raspoređivao povjerenu mu brigu o jaganjcima. Uostalom, nije zadaća vlastitoga stada da plaši pastira, nego suca. Stoga nam vratite vrhovnu slogu, ako već nije ponovno uspostavljena, jer smo vašemu štićeniku, časnom prezbiteru Simahu, upravo zato naložili trud ovoga napora da nam u proročkom glasu vaših pisama, po glasniku ponovno uspostavljenoga mira, donese ishod naše molbe.

32 Dotle sv. Avit u ime biskupa Galije za papu sv. Simaha gradskim senatorima Faustu i Simahu. Anastazije Knjižničar u djelu o životopisima prvosvećenika prenosi da se tada za Crkvu borio jedino bivši konzul Faust. Enodije vrlo često govori o Faustu i na različitim mjestima spominje njegovu kvesturu, prefekturu, patricijat i konzulat. Faust je pak obnašao konzulat bez kolege godine 483. Ponovno su bili konzuli Longin i Faust godine 490. Onaj koji je godine 501. bio konzul Avijen zajedno s Pompejem, kod Baronija br. 1. s nadimkom Faust, smatra se istim kao prethodni, čiji je sin, također nazvan Avijen, sljedeće godine vršio konzulat. Drugi, kojemu je sv. Avit poslao svoje pismo, jest Kvint Aurelije Memije Simah, i sam patricij, koji je bio konzul bez kolege godine 485. Kod Kasiodora postoje mnoga pisma kralja Teodorika upućena ovome Simahu, od kojega je, prema 22. poglavlju 4. knjige, uz ostale izabran za suca protiv vračeva. Njegova kći Rusticijana bila je udana za najizvrsnijega

A muža ovoga stoljeća Boetija, kako bi po tim dvama junacima Avit mogao sigurno pribaviti najveću zaštitu papi sv. Simahu i čitavoj Crkvi. O Simahu će se ponajviše govoriti 5. listopada uz Život sv. Gale, udovice, njegove kćeri.

33 Da je između Avita i pape sv. Hormizda, Simahova nasljednika, vladala velika bliskost, pokazuje uzajamno priopćavanje crkvenih događaja preko pisama. Carigradska je Crkva već odavno bila odvojena od zajedništva Rimske Stolice zato što biskupi nisu htjeli izbrisati iz svetih tablica ime biskupa Akacija, koji je preminuo u tvrdokornom duhu u herezi i raskolu nakon presude o izopćenju što ju je izrekao papa sv. Feliks III. godine 474. Hormizda, koji je njemu postavljen za nasljednika godine 514., nije propustio nikakvu marljivost ni priliku da privuče Carigradsku Crkvu u zajedništvo, a neke su njezine pokrajine, naime Dardanija i Ilirik, tada se podložile rimskomu prvosvećeniku, što je, dok su se u Carigrad upućivala poslanstva, prvosvećenik označio poslanim pismom zbog svoje naklonosti prema sv. Avitu. Tada je Avit naslovio pismo LXXXVII. gospodaru po svetim zaslugama najuzvišenijemu, u Kristu najslavnijemu i Apostolske Stolice najdostojnijemu papi Hormizdi, čiji je početak ovaj: Dok uviđate da je u skladu sa stanjem vjere i punim pravilima katoličke vjere da budna briga vašega poticanja oblikuje stado povjereno vama po svim udovima opće Crkve, pohodili ste Bečku pokrajinu prošle godine, ako se udostojavate sjetiti, pismima upućenima mojoj poniznosti, a ono što je k meni dospjelo prema tome kako je pružena prilika donijelo, preko klerika Crkve u Arlesu, doista je bilo ispunjeno puninom pastirske brige. U njima nas, kao što nas potičete u zajedništvo radosti po obraćenju pokrajina, to jest Dardanije, Ilirika ili Skitije, tako najopreznijom opomenom poučavate o onome što nas može zateći po neznanju. A pri kraju ima ovo: Ovomu se dodaje ono što smo iz pouzdana izvješća različitih osoba saznali da se Grčka hvali o pomirenju ili slozi s Rimskom Crkvom, što se, kao što treba prigrliti ako se govori istinito, tako treba bojati da se lukavo ne glumi. U kakvu smo, dakle, stanju svi u mojoj službi, poučite što da odgovorim vašim sinovima, mojoj braći, to jest ganskima, ako me zapitaju, i budući da siguran, neću reći o Bečkoj, nego o pobožnosti čitave Galije, jamčim da svi o stanju vjere traže vaš sud, molite da nas ne prevari krivotvoreno ispovijedanje propalih, kao što nas od jedinstva kojim upravljate ne odvaja spoznata istina. Primljeno 30. siječnja za konzulata Agapita, uglednoga muža, po prezbiteru Aleksiju i đakonu Venanciju, to jest godine 517. Dotle pismo sv. Avita papi Hormizdi, o kojemu se čini da on govori u pismu II., pišući ovako caru Anastaziju: U tjeskobi vise srca sviju: poslanstvo upućeno k nama iz najudaljenijih krajeva Galije upitalo je, ako je naša briga što unaprijedila u ponovnoj uspostavi jedinstva, kakav je oblik uslijedio.

34 U međuvremenu je Hormizda što prije ovako odpisao biskupu Avitu i svim biskupima Bečke pokrajine koji se nalaze pod njegovom biskupijom: Onaj tko o onome što pripada katoličkoj stezi ponajviše želi biti poučen sa znanjem, očito pokazuje kakvu revnost ima prema božanskim zapovijedima. Jer takve brige ne može biti ondje gdje vjera nije nepatvorena. I zato se radujemo u Gospodinu zbog iskrenosti tvoje nakane, najdraži brate, dok te prema pismima upućenima po prezbiteru Aleksiju i đakonu Venanciju promatramo kako o bezbožnim prijestupnicima Eutihu i Nestoriju spominješ odredbe Apostolske Stolice i istražuješ je li što protiv njih unaprijedila naša opomena, po kojima se mute istočne Crkve. Doista dostojna briga za vjernike da uzdišu nad padovima nesretnika i da sami paze da se ne onečiste tuđom zarazom. Ali nemojte misliti ni da smo mi to propustili da do vašega znanja, ako je što bilo učinjeno, dopre prikladna pouka. Ali ukratko opravdavamo svoju šutnju koju vrijeđa vaša ljubav. Jer to što vas naša opomena ne posjećuje češće, uzdamo se u postojanost vaše savjesti i vjere. Brigu treba možda ulagati za one koji su u nedoumici, a savršenima je dovoljno da su označili ono što treba izbjegavati. Zatim, nakon što je označio nevjeru Grka, dodaje ovo: I mi doista, svjesni svoje službe, moramo im pristupiti zadaćom ponovljenoga poslanstva. Kojemu osjećaju svoga pozdrava, ako se ne pokrenu iz obzira prema Bogu, ako ne iz obzira na razum, neka barem popuste onima koji uporno i ustrajno kucaju, i ili neka se vrate na pravi put odbacivši zablude, ili neka zbog nepokajničkoga srca budu od sviju osuđeni kao neizgovorljivi oni koji i toliko puta opomenuti ustraju u tvrdokornosti nevjere. Vi molite i s nama sjedinite molitve i zavjete Bogu da po pomoći njegova milosrđa naše djelovanje, koje se trudi za postojanost katoličke vjere, uzdigne neokaljane i cjelovite od svakoga društva prijestupnika... Dano 16. veljače za konzulata Agapita, godine Kristove 517.

Dano 16. veljače za konzulata Agapita, godine Kristove 517.

35 To sv. Avitu papa Hormizda, koji je novo gore spomenuto poslanstvo poslao u mjesecu travnju u Carigrad, predavši pisma s ispoviješću katoličke vjere kako caru Anastaziju tako i carigradskomu biskupu Timoteju. Ali Anastazije je poslanike (a to su bili biskupi Enodije iz Pavije i Peregrin iz Misenuma), koje je uzalud kušao darovima, ukrcao na krhku lađu, zabranivši pristup bilo kojemu gradu, kao što sam Hormizda svjedoči u svojim pismima. Sljedeće godine 518. počelo se mijenjati lice Istočne Crkve, pošto su preminuli carigradski biskup Timotej i car Anastazije, a na njegovo je mjesto grimiz uzeo Justin, dok je njegova katedra predana prezbiteru i sincelu Ivanu Kapadokijcu. Tada je, poslavši treće poslanstvo u Carigrad, mir Crkvama potpuno ponovno uspostavljen, za konzula cara Justina i Eutarika, godine Kristove 519., kako svjedoči Ivan u svome pismu Hormizdi. Koliku je radost, čim su mu te stvari dojavljene, osjetio, sv. Avit pokazuje poslavši ovome carigradskomu biskupu pismo br. 7., kojim mu preporučuje postojanost primjerenu i nužnu tako velikoj stvari.

36 U tim nemirnim vremenima na čelu Jeruzalemske Crkve bio je sv. Ilija, koji nije htio pristati uz bezbožnu osudu Kalcedonskoga sabora niti se mogao otrgnuti od svetoga zajedništva s rimskim prvosvećenicima, te je stoga godine 513., prognan sa svoga sjedišta, završio život u progonstvu. Sv. Avit mu je napisao više pisama. U onome koje se nalazi pod br. 23., poslano nakon što je primio česticu svetoga Križa, piše ovo u znak zahvalnosti: Obvezan vašoj udostojnosti dugom darežljivosti, po onome prinose zahvale zavjete po kojemu su do mene stigli darovi što ih ne treba cijeniti po cijeni količine nego po nagradama spasenja. Jer obogatili ste bogatstvima posvećenja siromaštvo najudaljenijega kraja svijeta i tamu zalazećega sunca dotakli ste svjetlom sjajnoga izlaska sunca koje ste s nama podijelili. Obrisala je s naših pokrajina hrđu obamrlosti vjere sjajnost dara, koja je našu vjeru obdarila razmatranjem svoga obilja što uvijek teče, kad smo, pošto je vaša pobožnost otvorila skrovišta nebeskih blaga, promotrivši sve ono što se nama katolicima nalaže vjerovati. Molite ono što preostaje, da ste takvo što poslali dostojnima, preporučite nas otajstvima koja ste nam odlučili povjeriti. Neka se time izgrađuje naša pobožnost, neka se brani pokrajina, kako biste nas, pošto nas zemaljskoga Jeruzalema niste smatrali nedostojnima, učini prikladnima za boravište gore i na nebu, udijelivši nam spasonosni zalog.

90 37 Napokon

A 37 Napokon neumoran duh sv. Avita u promicanju štovanja crkava pokazuje ulomak u djelima, gdje se s općim klicanjem raduje što uz žezla katoličke vlasti cvjetaju mjesta molitve, mučeničke crkve, sveti pragovi, i što se gradovi rese ne manje zaštitnicima nego građevinama, štoviše da gradovi od naselja postaju proslavljeni zaštitama.
PREMA PISCU G. II. brine za povećanje crkava.

brine za povećanje crkava.
Nasljeđuje oca sv. Izicija kao biskup,
suzbija hereze,
ističe se napisanim knjigama,
za biskupe Lionjanima postavlja sv. Verana i sv. Vivencijola.

Iz rukopisa Beča i Budeca. a Od vremena cara Zenona blažen je biskup Avit, čudesan u mudrosti i nauku, dok je Bog bio naklonjen smrtnicima, preuzeo na upravljanje Bečku Crkvu nakon svoga ocab Izicija, također biskupac. Taj je Izicij najprije bio muž senatorskoga dostojanstva; imao je dva sina, najsjajnija svjetla, obdarena svećeničkim povezom,d Apolinara, biskupa Valencea, znamenitoga po čudesima, i Avita, koji je, kao što je već rečeno, u Bečkoj biskupiji postao nasljednik ocu.e Ovaj se s velikim znojem borio protiv arijanske hereze, koja je tada zauzela ne samo Afriku nego i Galiju te dijelom Italiju, što svjedoče njegova najslavnija djela: piše, naime, dijalog suzbijajući tu herezu, najvjernijim i najučenijim te besmrtnim umom, upućen burgundskomu kralju Gundobadu, sinug Gundovea. Također druge dvije knjižice protiv Nestorija i Eutiha, začetnika zablude, najjasnijim i prilično dotjeranim govorom. Također o iznenadnu pokajanju. Također utješno djelo o preminuću Gundobadove kćeri. Također pisma, u kojima rješava ono što Gospodin kaže u Evanđelju: Tko god ostavi kuću, ili brata, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili njive poradi imena mojega, stostruko će primiti itd. Također pisama različitima tri knjige. Također homilije o različitim vremenima godine, i mnogo je toga sastavio, kako u prozi tako i u stihovima, na pouku čitave Božje Crkve, i mnogo je puta zbog njezine pouke bio u pogibelji od heretika sve do progonstva i smrti. Ovaj je Lionjanima dao časnoga opata redovnika i Verana za biskupa. Ovaj je također imenovao biskupom istima sv. Vivencijola t izabranoga iz zbora Božjih prezbitera. U njegova se vremena rasplamsao najteži progon Vandala i drugih naroda u Africi, i k prvosvećenik Simah je po Africi i Sardiniji biskupima koji su bili u progonstvu, njih pet stotina i pedeset, slao novac i haljine.
C

2 Koliko je pak pretrpio od heretika i neprijatelja svete Božje Crkve, svjedoče djela njegova brata, koja glase ovako. Tako se dogodilo da je netko iz službe kralja Sigismunda, imenom l Stjepan, koji je držao vrhovnu vlast nad svakim gospodstvom fiskusa, nakon smrti svoje žene nezakonito sjedinio sa sobom u bračnu zajednicu sestru svoje žene. Zbog toga su sveti i najblaženiji apostolski muževi, Avit i Apolinar, koji su po tijelu rođena braća, a u Kristovu djelu najpoznatija braća, u svako uvijek vrijeme predani božanskim djelima, poznati po svome plemstvu, poučeni u razboritosti, svetim naukama i žarkim duhom, čuvajući sinodsku uredbu, zajedno okupljeni s ostalim prvosvećenicima, odredili da se sam Stjepan liši svetoga zajedništva, kako, naime, pogažena nečistoća ljudske krhkosti, rodoskvrnuće koje je osudila višnja pravda, ne bi drsko prisvojila nečasna samovolja. Tada je kralj, potaknut bjesnilom strašnoga ludila, nije prestajao najžešće vrijeđati najblaženije prvosvećenike iznoseći zasjede. Ali apostolski i časni muževi, nimalo se ne bojeći prijetnji zemaljskoga kralja, naoružani nebeskim zapovijedima, tako su se povezali sponom Pravednosti da su, kakve god muke bile nanesene njima samima, kao drugovi u stradanjima podnosili mučenja. Naime, učinilo im se dobrim da u gradu Lionske Crkve koji se naziva Sardinija zajedno pođu kao određeni u progonstvo, uz Božju pomoć. Vidjevši pak da je njihova postojanost nepokolebljiva, ne prestajući od srdžbe, zapovjedio je da se prvosvećenici koji su ondje zajedno boravili vrate svojima i da pojedinačno svakoga mjeseca moraju čekati kralja. Ali budući da se činilo da najblaženiji Apolinar ustraje u osudi Stjepana, nastojao je najprije njega nadzirati.

3 Tada su svi, preklinjući u suzama božansku moć da ih ne ostavi, opraštajući se i obavivši molitvu, otišli. Dok je na tome mjestu Božji čovjek, zbog nužde, podnosio razdoblja zadržavanja, od žarke su se žege ugrijale vode Rone, tako da oni koji su žeđali nisu mogli piti vodu iz nje. I budući da se ondje nije nalazio nijedan bunar ni vrelo odakle bi se trebala crpsti voda, najblaženiji Božji čovjek, učvršćujući se Duhom Svetim i siguran u čudesa nepoznate moći, uputi se na mjesto koje je odredio Bog i u većoj tajnosti naredi svojima da mu se donese motičica. Kad je ona donesena i molitva dovršena, reče im: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, otvorite ovo mjesto. Kad je to učinjeno, ubrzo je po volji onoga koji zapovijeda da vode kljuaju u srcu zemlje provrelo vrelo, i dokle god je najblaženiji prvosvećenik ondje boravio, po dobročinstvu svemogućega Boga zaslužio je uvijek imati vodu koja mu je bila po volji. Nakon njegova odlaska vrelo je presušilo, kako bi svi spoznali da je po zaslugama Božjega sluge samo vrelo iskazalo svoje pokoravanje i vratilo se prijašnjemu tijeku. I dok taj kralj nije htio ni vidjeti toga apostolskoga čovjeka, nego je nastojao postaviti zasjede, onaj koji je Sudac najpravednijih zasluga i hvalevrijedan po neizmjernoj kreposti, pokazujući brzu osvetu, odmah je učinio da sam kralj zahvati takvu žestinu groznice da se više vjerovalo da je pogrebna nego životna.

4 Tada je njegova kraljica, zapaljena vjerom, žustrom žurbom stigla na mjesto gdje je boravio najblaženiji prvosvećenik i žarkom je pobožnošću molila da po njegovu zagovoru njezin gospodar primi dar ozdravljenja. Ali Božji čovjek, odbacivši ponudu svjetovnoga uzdizanja, na svaki je način odbio službu odlaska, a kraljica je, natapajući suzama njegove noge, još više molila da joj se ustupi barem njegova kukuljica koju bi trebala prostrti preko kralja. Pobijeđen suzama, popustio je. Kad je ona, po Božjem daru, iznad ljudske snage, s pouzdanom postojanošću bila prostrta, odmah je, pošto je odagnana navala groznice ili ako se činilo da postoji kakav drugi napad, zaslužila dar zdravlja. Nakon toga, sjetivši se zločina koji je počinio, premda ispunjen velikom smetenošću, ipak kličući što je uz pomoć prvosvećenika po pokrovu njegova ogrtača zaslužio postići prijašnje zdravlje, potrčavši najprije nastojao je da svojim vidljivim očima zasluži vidjeti vrela u obilju tako velikoga čudesa i tolike kreposti, koja je Gospodin darovao svomu sluzi darom dobrote. Spoznata milost kreposti došla je Božjemu čovjeku i, grleći njegove noge, sabran u suzama radosnicama, molio je oproštenje govoreći: Sagriješio sam, nepravedno sam postupao jer sam pravednicima često nanosio nezaslužene nevolje, jer pravednost nebeska, koja se ne da svladati, tim je jača čime se više napada. O popustljivosti nebeskoga kralja, koji ne želi da propadnu duše grešnika, nego krivnje! O slavo kreposti, koje su se po njegovu sluzi Apolinaru, odbacivši svjetovne brige, zasjale dvostrukom milošću kreposti! Napokon, stojeći uz Pravednost, suzbija ludost kralja i njegovu napuhanu oholost te ga učinkom molitve oslobađa od smrtne bolesti kojom je bio obuzet.

5 m Toga je kralja Sigismunda blaženi Avit nakon progonstva poučio u vjeri pobožnosti, koji je po njegovu poticaju sagradio samostan svetih mučenika iz Saint-Mauricea, Mauricija i njegovih drugova, te je poslije žestoko žalio što je on zarobljen od Franaka i ubijen. On je carevima i kraljevima, pa i puku, preko pisama, preko homilija, štoviše i živim glasom odjekujući, nastupao kao grom. Njegovim trudom i marljivošću krstionica crkve čudesno je urešena mozaikom i mramorom i sagrađena s podom ljupkoga djela, a samu je krstionicu, s vodovodom i svojim uresom u čast patrijarha i proroka te svetoga Ivana Krstitelja, kolikom je brzinom ponovno sagradio od temelja, u n homiliji koju je sastavio za puk o njezinu posvećenju piše ovako: Prije nego što se navršila godina, mjesto je bilo dovršeno. Koliki je pak bio u Crkvi dok je živio, tko god želi potpuno znati, neka nakon njegovih nebrojenih djela u božanskim naporima pročita o njegov Epitaf, i moći će vidjeti koliki je bio.

6 Pokopan je pak u Crkvi apostola, na lijevoj strani zgrade, na kraju duljega zida. On je p Elpidiju, đakonu iz Lyona, učenu i svetom čovjeku, napisao jedno veoma blisko pismo, začinjeno solju mudrosti. Umire r dok je još vladao car Anastazije.

B a Vladao je Zenon od godine 474. do 491., b Slavi se sv. Izicij 12. studenoga., c Oko godine 490., d Slavi se sv. Apolinar 8. listopada., e Iste riječi pripovijeda Adon u Kronici o suzbijanju hereza., f Pod Gundobadom je biskup živio do godine 516., kada je on umro., g Kod drugih Gundoveka, o kojemu i njegovu bratu Hilperiku govorimo 28. veljače uz Život sv. Romana i Lupicina, opata., h Grgur iz Toursa u knj. 2. Povijesti Franaka, pogl. 34. nabraja devet knjiga pisama, i o promaknuću sv. Verana i sv. Vivencijola govorilo se u § 4. br. 25., k Anastazije u Životopisima prvosvećenika, i iz njega Adon u Kronici, o papi sv. Simahu: On je svake godine po Africi ili Sardiniji biskupima koji su bili zatvoreni u progonstvu slao novac i haljine. O prognanicima na Sardiniji govorilo se 1. siječnja u Životu sv. Fulgencija, biskupa Ruspea, a drugdje će se o drugima često govoriti., l O tome Stjepanu i Sinodu održanu njegovim povodom govorili smo u § 4. br. 26. Ostalo treba pomnije ispitati uz Život sv. Apolinara., m Odavde se ponovno mnogo toga prenosi iz Adona., n Ovaj se naslov doista nalazi među homilijama koje su propale: U obnovi krstionice u gradu zvanom Beč., o U Budecovu se rukopisu ovdje umetalo epitaf, koji je priložen, p Bio je taj Elpidije liječnik ostrogotskoga kralja Teodorika u Italiji, kojemu je bio drag, kako uči Ciprijan u Životu sv. Cezarija: Elpidije, kaže, đakon i liječnik, kraljevskoj vlasti u marljivim službama ponajprije blizak i intiman., q To je pismo 38. Postoji istomu upućeno pismo Kasiodora u 4. knjizi Variae i više pisama Enodija iz Pavije., r Zapravo pod carem Justinom, pod kojim je u bunar bačen i sv. Sigismund, za čije je ubojstvo žalio prema ovome piscu.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

5. veljače Kalendar godine