Epitaf sv. Avita
Iz budimskog rukopisa i Sirmonda.
Svaki tko gledaš tužnu počast groba i vidiš da je sav Avit zatvoren pod busenom, oplakat ćeš ga; ukloni tjeskobne brige iz žalosnih grudi. Jer onoga koga ovjekovječuje puna vjera, koga slava uzvišenoga duha, koga pobožnost, koga darežljiva ruka, koga slava, ništa zajedničko sa smrću ne zadržava. Štoviše, promotri djela svetoga muža: najprije, koliko je cvatući u plemenitoj naravi prezreo snove o snazi potekle od staroga rodoslovlja, dok u nježnim godinama pokazuje zreo duh i voljom kreposti odbacuje ono što je u svijetu dopušteno. Bez odgode tako prima časna obilježja biskupa da bi uvećao sretne pothvate svoga uobičajenoga rada. Ipak se ne uzdiže napuhan zbog vrhunca najviše časti niti sam sebe cijeni više od drugih, nego velik podložan biva, vrhunski čuva umjerenost, štedljiv dijeli, postom hrani, ljubeći zastrašuje i strogostima miješa najblažu popustljivost: neodlučne je pomogao savjetom, žalosne utjehom, razmirice je izgladio, zavađene sjedinio u savezu. Ono što neskladna učenja kvare u istinoljubivom zakonu, svladao je poticajem, bistrinom, opomenama i zaslugama. Bio je jedini na vrhuncu kojemu ni u kojem načinu govora nije ravan nijedan govornik ni nijedan pjesnik: što svjedoče knjige rasute u brojnim svescima. Tko je živio, živi i živjet će u sve vijeke.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.