Da je sv. Servacije preselio u Maastricht, grad smješten uz rijeku Meuse, iz Atuatuke Tungrorum, te ondje učvrstio prebivalište i biskupsku stolicu, naznačili smo 13. siječnja, kad smo govorili o sv. Designatu, i 17., kad smo govorili o sv. Sulpiciju: o čemu će se opširnije raspravljati 6. veljače uz Život sv. Amanda. Nadalje, smatra se da je sv. Servacije, za vladavine Teodozija, preminuo oko 483. godine: što će se istražiti 15. svibnja uz njegov Život. Nakon njegove smrti da su oba grada bila bez biskupa najmanje 114 godina, prenijeli su neki naši povjesničari: nama se ne čini da postoji ikakav vjerojatan razlog takva međuvlašća, osobito tako dugotrajnoga. Tko bi naime povjerovao da je devet ili deset biskupa, koliko ih se nabraja od sv. Servacija do sv. Domicijana, jedva zajedno navršilo trideset godina?
2 Sv. Agrikol je dakle postavljen za nasljednika sv. Servacija, i to, kako nagađamo, prije 400. godine. Suprotno smatra opat Hariger, koji je prije 650 godina pismeno zabilježio djela biskupa Tungrija i Maastrichta. Naime, u 30. poglavlju ovako piše: Naposljetku, kad se blaženi Remigije, odozgor za to predodređen i po obećanju već rođen, kako bi taj narod (Franaka) obratio na štovanje pravoga Boga i da se narod Galije sjedini u jedinstvu katoličke vjere; u to je, velim, vrijeme Agrikol jedanaesti upravljao Lièškom crkvom. Štoviše, da je sv. Falkon, osmi nakon Agrikola, kad su, nakon što su se Franci obratili na kršćansku vjeru, crkve posvuda obnavljane, bio biskup Maastrichta, pokazat ćemo niže 9. veljače uz Život sv. Viktora iz Mouzona, i 20. kad budemo govorili o samomu sv. Falkonu.
3 Egidije, redovnik iz Orvala, koji je živio prije 400 godina, ovo je dodao navedenomu Harigerovu poglavlju: U to je, velim, vrijeme, po spomenutomu Blaženiku, naime Remigiju, i kralju Klodovigu i ostalim biskupima i velikašima Galije, slavljen prvi sabor u Orléansu, o obnovi kraljevstva i crkava. Ondje je sav kler i redovnička zajednica tugovao zbog razorenja grada Tungrija, i nitko se nije usuđivao ondje preuzeti biskupski naziv, otkako je odatle bio potjeran i otišao Servacije. Pristalo je stoga dostojnijemu crkvenomu stupnju, te je izabran muž časnoga života Agrikol, da obrađuje Gospodnju njivu, posvećen je za biskupa, upućen da ima stolicu u Maastrichtu uz velikodušnoga Servacija: jer se doista Tungri učinio nedostojnim biskupskoga dostojanstva otkako je bezumno odbacio onoga kojega je nekoć čudesnim čudom vidljivo primio po anđelu. Vijest o tome javljena je u Maastricht. Svidjelo se puku i cijelomu vijeću. Radosno biva prihvaćen izabranik Gospodnji sv. Agrikol i u bazilici sv. Servacija postavljen na katedru dostojnu dostojnoga nasljednika. To kaže Egidije, a isto se nalazi i u Djela sv. Servacija, ali, kako ćemo reći na svomu mjestu, ne baš čvrsto.
4 Održan je sabor u Orléansu, kao što smo drugdje pokazali, 508. ili 509. godine. Ali ni sv. Remigije nije na njemu sudjelovao, ni u kanonima koji postoje nema nikakva spomena onih stvari koje je iznio Egidije. Njega je ipak slijedio Jakov Meyer, inače marljiv pisac Flandrijskih anala, koji pod 513. godinom ima ovo: Sazvan je u Orléansu sabor svećenika i donesene su u Crkvi mnoge korisne odredbe. Između ostaloga Agrikol, sin čuvara Flandrije, po mišljenju sv. Remigija, postao je biskup Tungrija, i devetnaest je godina upravljao tom Crkvom. Priznaje Meyer da je to preuzeo iz kataloga biskupa Liègea, naime Ivana Placentija, koji kaže da je taj sabor održan 497. godine, a da je Agrikol cvao za apostolskih muževa Gelazija, Anastazija II. i Simaha. Umro je Gelazije 496. godine, Anastazije II. 498. godine, Simah 514. godine. Bajke prodaje, kao što običava, Placentije, kad nagađa da je Agrikol bio sin čuvara Flandrije od kćeri kralja Britanije.
5 Vjerojatnije je ono što o djelima sv. Agrikola piše prije navedeni Egidije iz Života sv. Servacija: Njemu je, među ostalim znakovima kreposti koje se Gospodin udostojao po njemu učiniti, dano da obnovi krov groba blaženoga Servacija, odavno srušen silinom vjetrova, što nitko prije njega nije mogao. I tako je, služeći Gospodinu dan i noć kroz nekoliko godina, da bi od njega primio vijenac slave, počinuo u miru. U dane toga Agrikola crkva blažene Marije u Huyu, koju su Huni zajedno sa svim gradićem neko vrijeme prije bili razorili, njezini građani ponovno grade, i u duljinu prema istoku proteže se sve do stuba kora pod Raspelom; dok ipak stari oltar uvijek ostaje nepomičan i uvijek stoji na istomu mjestu gdje ga je blaženi Matern isprva postavio i posvetio u čast blažene Djevice Marije. Lovro Melartius u 1. knjizi Antiquitates Huyenses piše da su tu crkvu građani ponovno sagradili 1012. godine, u vrijeme sv. Agrikola; očito iz one predrasude da je gradić razorio Atila: kao da Huni nisu i prije provaljivali u drugu Germaniju i kao što se Vandali i drugi barbari često nalaze a da se ne zovu Hunima.
6 Ako je uistinu u vrijeme Agrikola obnovljena ta crkva, nema sumnje da je i on sam potaknuo građane na pothvat, pomogao im sredstvima i zatim je dovršenu posvetio. Sve samo njemu pripisuje Placentije: On je, kaže, u Huyu popravio hram koji su Huni spalili, i drugi je dodao na istomu mjestu gdje ga je Matern prije postavio. O istoj ćemo crkvi govoriti uz Život sv. Materna 14. rujna.
7 Sahranjenog Agrikola u Maastrichtu u servacijanskoj crkvi piše isti Placentije. Njegov se spomen, zajedno s ostalim biskupima Maastrichta, slavi u Maastrichtskoj crkvi 6. veljače. Posebno je pak njemu u nekim martirologijima posvećen peti dan veljače. Na taj dan rukopis Florarium SS. ima ovo: Kod gornjega Maastrichta, ukop sv. Agrikola, jedanaestoga biskupa i ispovjedaoca Tungrija i prvoga Maastrichta nakon blaženoga Servacija. Sahranjuje se pete godine svoga biskupstva, u crkvi sv. Petra i Pavla, koja se sada zove sv. Servacija, uz sv. Servacija godine spasenja 1018. Njega je također u svoj opći katalog svetaca na ovaj dan upisao Ferrari. Njegovo ime donosi i Kalendar svetaca Lièške pokrajine. Bilo da s Florarijem kažemo da je umro 1018. godine, bilo s Meyerom 1030., bilo s piscem Jokundom prezbiterom Života sv. Servacija, nakon Orleanskoga sabora da je živio vrlo mnogo godina dostojno upravljajući sobom i Božjim narodom, jedva bi do sv. Domicijana, koji je 1040. godine sudjelovao na saboru u Auvergneu, preostalo nekoliko godina koje bi se imale podijeliti na toliko nasljednika. Vjerojatnije je dakle ono što smo gore utvrdili, da se čini da je za biskupa postavljen prije 400. godine, a da je umro možda oko 420., kad su snage Franaka u Taxandriji i Hesbanyeu bile u povojima, pod kraljem Faramundom.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.