Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 5. veljače

O sv. Bertulfu u Rentici i Gentu u Belgiji

DE S. BERTULPHORENTICÆ ET GANDAVI IN BELGIO,Commentarius prævius

Sadržaj (12)
  1. § II. Različiti prijenosi sv. Bertulfa, čudesni udarci, Život.
  2. Život iz suriusa i rukopisa, čiji je autor blandinijski redovnik.
  3. Proslov autora.
  4. Rođenje sv. Bertulfa, dolazak u Belgiju, obraćenje.
  5. Obitelj grofa Wamberta kojom upravlja sv. Bertulf. Zavist suzbijena.
  6. Krepost sv. Bertulfa očitovana čudesima, počašćena od grofa Wamberta.
  7. Preminuće Wamberta i supruge. Samostan u Rentici podignut od sv. Bertulfa.
  8. Preminuće sv. Bertulfa. Čudesa kod groba.
  9. Tijelo sv. Bertulfa preneseno u Boulogne, ondje svetogrdno odneseno, pronađeno zalaganjem Arnulfa Velikoga, markgrofa Flandrije.
  10. Tijelo sv. Bertulfa preneseno u Harelbeke, odatle u Gent.
  11. Relikvije sv. Bertulfa treba prenijeti na novi žrtvenik, najprije pregledane.
  12. Relikvije sv. Bertulfa i druge, položene u novu škrinju i na novi žrtvenik.

Tijelo sv. Bertulfa preneseno u Boulogne, ondje svetogrdno odneseno, pronađeno zalaganjem Arnulfa Velikoga, markgrofa Flandrije.

U međuvremenu se na zemlji dogodilo tužno zlo koje se jedva može izreći bez užasa. Jer u primorske krajeve Galije provališe najokrutniji gusari, ljudi najpohlepniji, i pretvoriše ih posvuda u puste samoće, pustošeći sve ognjem, pljačkom i mačem. Dok je ta pošast ponekad bjesnjela uokolo, a ponekad se smirivala, oni koji su u mjestima ostali nakon tolikih zala, vođeni sumnjom na neprijateljski upad, selili su se pojedinačno iz pojedinih mjesta zajedno sa svetinjama Svetaca i sklanjali se drugamo u sigurnija mjesta. Bilo je naime zaista vidjeti bijedu. Jer dok su češće oni gusari koje smo spomenuli čas pustošili zemlje, čas se krili na moru, i ponovno kad se pružila prilika navaljivali na pustošenje zemalja, njihov je bijes otišao toliko daleko da se nisu suzdržavali ni od razaranja Božjih crkava. Spaljujući ih ognjem, nisu u njima ostavili ništa što ne bi progutali ognjem, mačem, pljačkom, tako da se, prema onoj Prorokovoj riječi, rasuto vidjelo kamenje svetišta na početku svih ulica. Odatle je došlo do toga da su i redovnički i kanonički red, ostavivši sjedišta u kojima su stanovali, pribjegavali bijegu i selili se u druga sjedišta, iskopavši i odnijevši sa sobom, kao što je rečeno, tijela Svetaca, a s ove strane mora nisu ostali nikakvi ili tek rijetki samostani koji ne bi bili lišeni ne toliko svoje časti koliko zaštite svojih Svetaca.

23 Kralj Karlo izdavao je zakone Kraljevstvu Zapadnih Franaka, kojega je poslije Heribert, grof Vermandoisa, uhvativši ga na prijevaru, stavio u pritvor u Péronneu. Dok je on još držao vlast, grof Boulognea bio je Erkengar, po rodu i moći nimalo neznatan uglednik. U njegovu je području bio i posjed Rentica, u kojemu je bilo pokopano tijelo bl. Bertulfa. Kad je on vidio čudesa učinjena kod Svečeva groba, to ga je prisnije prigrljivao što mu se više divio zbog čudesa. Ali budući da je vidio da je sva okolna pokrajina izložena upadu onih gusara koje smo spomenuli, pobojao se da ne izgubi tako velika svoga Zaštitnika i da ga ne izgube njegovi. Stoga, primivši savjet, prenio ga je onamo gdje bi i sam bio siguran od takvih relikvija i gdje bi Svetac u svojim udovima bio počašćen većom čašću. Sazvavši napokon skup crkvenoga reda, odluku svoga srca učvrstio je savjetima redovnika i proveo je djelotvornim pomoćima. I pustivši k presvetomu grobu svećenike, zajedno sa službenicima Crkve, bio je nazočan uz veliku pobožnost duha pri dodirivanju najsvetijih udova. I tako je, pošto su Svečevi udovi brižno položeni u škrinjicu, zapovjedio da se iz Rentice prenesu u Boulogne, gdje je znao da ih treba sigurnije i pobožnije čuvati. Jer Boulogne je bio grad sa svojim pravom, utvrđen grad u ono vrijeme, blizu mora Morina i osobit po pomorskoj trgovini, a povrh toga posvećen biskupskim sjedištem i blagoslovom. Na tome su se mjestu te svetinje čuvale sve do vremena Arnulfa Velikoga, štoviše, da kažem istinitije, više su one čuvale nego što su bile čuvane. Čuvale su, kažem, jer su po zagovoru samoga Sveca, čiji su to bili udovi, to isto mjesto učinile slobodnim od svakoga uznemiravanja.

26 Budući da se pružila prilika da spomenemo vremena Arnulfa Velikoga, nije neumjesno da i o njemu zapišemo ponešto što će i tako velikomu čovjeku donijeti ne malu pohvalu, a drugima koji ga žele nasljedovati primjer življenja, osobito jer je, osim ostalih njegovih kreposti, postao najslavniji i po tome što je nađen dostojnim da ovoga Sveca i mnoge svetinje Svetaca prenese u Blandinium. Potekao je dakle on od krvi velikih kraljeva, kojega je Balduinu Ćelavomu rodila Elstruda, kći Edghera, kralja Engleza, ne manje plemenite krvi po ocu nego po majci, jer je po ocu imao pradjeda franačkoga kralja Karla Ćelavoga, a po majci, kao što je rečeno, djeda Edgera, kralja Engleza. On je, što je najsjajnije u najslavnijim ljudima, tu tako veliku plemenitost roda ukrasio marljivošću čestitosti. Nasljednim je dakle slijedom dobio vrhovnu vlast nad Flamancima, kojom je upravljao tako širokom sposobnošću govora i djelovanja da je zbog velike kreposti duha i tijela stekao ime Velikoga. On je Blandinium, koji je nekoć podigao blaženi Amand u kaštelu Gentu, prigrlivši ga najprisnijom naklonošću ispred ostalih samostana svoga kraljevstva, unaprijedio najvećim mogućim zalaganjem toliko da ga je učvrstio kako svojim tako i apostolskim i kraljevskim povlasticama te ga povrh toga obogatio mnogim svetinjama Svetaca skupljenim sa svih strana. A kako ga je obnovio i s većom otmjenošću, čitatelj će moći jasnije od svjetla spoznati u arhivima istoga samostana: ovdje neka bude dovoljno da smo ukratko unijeli samo ono što će čitatelja zadovoljiti o prijenosu ovoga Sveca o kojemu je riječ. Taj je pak prijenos dovršen pomnom brigom i razboritim zalaganjem ovoga markgrofa.

27 U međuvremenu je tijekom vremena Boulogne pripao pod vlast toga istoga markgrofa, koji ga je preuzeo da njime upravlja ne manje časno nego ostale primorske gradove. U to se vrijeme u tome istom gradu dogodila šteta gubitkom tijela bl. Bertulfa, ali je ta ista ubrzo nadoknađena sa zaradom. Naime, neki čovjek podrijetlom iz Britanije, imenom Electus, po službi svetogrdnik, vrebao je mjesto i vrijeme da potajno ukrade udove najsvetijega Bertulfa. Napokon, postigavši ispunjenje svoje opake želje, došao je do njih nekakvim lukavstvom. Jer, našavši vrijeme pogodno za svetogrđe koje je već bio zamislio u mislima, nepromišljeno prilazi mjestu u kojemu su bili položeni udovi svetoga Ispovjedaoca te, slomivši pečat i otvorivši škrinjicu, potajno zgrabivši najsvetije tijelo, dragocjenije od svakoga blaga, kriomice odlazi. Nije mu bilo dovoljno što je odnio samo udove bl. Bertulfa, nego je, odnijevši jednako i svetinje mnogih Svetaca, otišao u takvu bezumnost da je relikvije koje je potajno ukrao položio u škrinjicu i sakrio ih u selu Otidigem, s namjerom da ih, kako je mislio i htio, proda za novac Adelstanu, kralju Engleza. Naime, na štetu onih koji su ih bili izgubili odlučio je sebi pribaviti dobitak, ali po Božjoj odredbi namjera svetogrdnika nije imala nikakva učinka. Jer izigrala ga je po ovome Svecu Božja snaga i zalaganjem već često spominjanoga markgrofa, koji je u vrijeme svetogrđa došavši u Boulogne održao sa svojima svečani skup o javnim poslovima.

28 Kad se dakle, kao što je rečeno, spomenuti markgrof brinuo o javnim poslovima, najviše je skrbio o tome da nadasve unaprijed osigura i crkvene stvari. Bio je naime kao što je bio razborit govornik o javnim poslovima, tako i najsnažniji branitelj Božje Crkve. Stoga je, pozvavši biskupa spomenutoga grada, imenom Wigfreda, kad je već bila raspuštena večernja molitva, među ostalim o čemu se najviše brinuo u vezi s crkvenim stvarima, rekao Prvosvećeniku ovo: Dosta se, gospodine moj, bojim za presvete svetinje Svetaca i nisam nimalo bez brige jesu li na svojim mjestima sigurne. Budući da o njima i sebe želim učiniti sigurnijim i vas brižnijim, dolikuje da sa strahom i vjerom pristupite Svetinji nad svetinjama i istražite na pojedinim mjestima jesu li pečati sigurni. Jer opasna su vremena, i zato što su ljudi samoljubivi, od ruke razbojnika jedva je išta sigurno. Njemu će biskup: Nije, reče, posao ovoga časa da sada izvršimo tu vašu zapovijed. Vidite naime da se dan naginje prema večeri, i nije dopušteno u ovaj sat dirati Svetinju nad svetinjama: jutarnje će nas vrijeme radije pustiti k njima, i ništa ne brani da ono što zapovijedate odgodimo za sutra. Naprotiv pak markgrof, potaknut Duhom Svetim: Nije, reče, korisno odgađati ono što želimo da se učini više iz pobožnosti nego iz nepromišljenosti, osobito kad se bojimo da bismo, ako se odgodi, mogli sami sebe izložiti pogibelji. I dok se Prvosvećenik ispričavao, a markgrof uporno navaljivao, glasoviti markgrof postigao je ispunjenje svoje nakane, koju je, kao što se poslije pokazalo, po nadahnuću Duha Svetoga toliko nastojao progurati. Što da duljim? Prvosvećenik je pristupio Svetinji nad svetinjama, otkrio škrinjicu u kojoj se nadao da su sadržani udovi bl. Bertulfa, i gle, zbog gubitka najdragocjenijega tijela zaogrnu dušu velikom smetenošću. Prestravilo se srce onoga koji je gledao, usta se zalijevaju jadikovkama, a zbog lišenosti dragocjenoga blaga i markgrof i ostali nazočni pogođeni su sličnom jadikovkom, koja se ubrzo smirila većom utjehom.

29 Kao što je u slavnoga markgrofa duh predosjećao svetogrđe, tako mu po pouci Duha Svetoga nije bio nepoznat ni svetogrdnik. Stoga, doznavši veoma ožalošćen za gubitak najsvetijega tijela: Znajte, reče, da je ovaj mrski Britanac nanio ovu štetu i potajno ukrao Svečevo tijelo. Čuvši to, svi redovnici koji su stajali uokolo, uhvativši Britanca, navalili su na njega zbog štete koja se bila dogodila. Oni su optuživali svetogrdnika za svetogrđe, a on je naprotiv odbijao ono čime su ga optuživali. I kad se ni nagovaranjima ni prijetnjama nije dao privoljeti na priznanje krađe, biva doveden pred markgrofa da bude ispitan. Grof, obuhvativši ga blagim, štoviše lukavim pristupom, obrati mu se ovim riječima: Dobro si učinio što si odneseno Svečevo tijelo prenio onamo gdje bi se doličnije štovalo. Tim je lukavim markgrofovim govorom ubačen velik stid u svetogrdnika, i ubrzo se baca grofu pred noge priznajući da je on odnio Svečevo tijelo, ali s onom namjerom koju je grof rekao, naime da se ono prenese onamo gdje ga vjernici mogu iskazati većim poštovanjem. Njemu će grof smiješeći se: Zahvaljujemo Bogu, reče, jer smo doznali ono što smo tražili. Ali otkrij gdje si pohranio ono što si bio ukrao. Jer premda si svetogrđe obojio prividom kreposti, ipak nije krepost učiniti svetogrđe, niti je dovoljno vjerodostojno da si ga zbog poštovanja prema Svecu pohranio drugdje. A on, obliven rumenilom i oboren strahom, pokaza selo Oditigem gotovo tik uz more, u koje je, kao što smo prije rekli, prenio Svečeve udove, zaveden naime onom nadom kojom je sebi utuvio u glavu da će preploviti more i kralju, kao što je rečeno, Britanije prodati ih za novac.

29 To su bili Normani, koji su u 9. i početkom 10. stoljeća na najokrutniji način napadali svu Galiju. R: Ne tumači ispravno Molanus: u selu Otideghem, uz more, njega (Britanca Electusa) presreo je Arnulf Veliki... i uz dvostruku radost našao kod njega tijelo sv. Gudwala.

Tijelo sv. Bertulfa preneseno u Harelbeke, odatle u Gent.

Kad se pred nama nalazi dulja povijest za pisanje, prilično je podijeliti je po poglavljima, da piscu bude olakšanje u pisanju, a čitatelju predah u čitanju, osobito jer opsežna građa često stvara zamor, a sažeta ponekad rađa željom i za pisanjem i za čitanjem. Izloživši ovo u međuvremenu, nastavimo s ostatkom povijesti. Pošto je dakle svetogrđe otkriveno lukavim zalaganjem markgrofa, kao što je rečeno, i pošto je doznao i mjesto gdje je Svečevo tijelo bilo potajno pohranjeno, taj isti grof naumi onamo poslati neke redovnike i vjernike te sveto tijelo pozvati natrag onamo odakle je bilo odneseno. I premda je tu svoju namjeru poslije sam promijenio na bolji savjet i nije vratio svete relikvije u Boulogne, kao što će u sljedećemu biti jasno očito, ipak, pozvavši zajedno s nekim redovnicima biskupa spomenutoga grada Wigfreda, šalje ga u selo gdje je onaj svetogrdnik priznao da je pohranio svete udove, naređujući da ih vrate u Boulogne. I budući da se bojao da zbog kakve prilike ne bude lišen tako velika blaga, zapovjedi im da posao koji im je naložio izvrše žurno. Oni izvršavaju zapovijedi nalogodavca i, brzo dovezeni u selo Otidigem, prilaze mjestu koje je znalo za sveto tijelo te nalaze veću građu za nadoknadu štete nego što su željeli. Jer zajedno s tijelom bl. Bertulfa nalaze i tijelo sv. Gudwala te, tražeći jednoga, kliču od radosti zbog pronalaska blizanaca. Bio je naime bl. Gudwal ujedno ispovjedalac i biskup, potekao od visoka bretonskoga roda, po naslovu roda doduše plemenit, ali po životu i običajima mnogo plemenitiji. A kako je, prezrevši uzvišenost roditelja i prostranost nasljednoga prava, bilo u samostanu bilo u biskupiji služio Bogu, te nakon vrlo mnogih i stoljećima nečuvenih čudesa iz ovoga svijeta prešao k Bogu, knjiga koja je o njegovu životu i krepostima najpotpunije napisana jasno otkriva. A zbog kojega je razloga njegovo tijelo bilo preneseno iz kaštela Monasteriolum, ili kako ga je odatle potajno odnio gore spomenuti Britanac, te pridruženo tijelu sv. Bertulfa i s njime preneseno u Blandinium, čitatelj će moći saznati iz knjižice koja je napisana o njihovu dolasku. A sada ćemo, nastavljajući izlaganje, spomenuti samo ono što se čini da osobito označava povlasticu bl. Bertulfa.

31 Slavni je dakle markgrof, premda je, kao što je gore napisano, zapovjedio da se tijelo bl. Bertulfa vrati u Boulogne, ipak tu svoju odluku promijenio na bolje i prosudio da ga treba prenijeti drugamo. I sazvavši prepošte sv. Audomara i sv. Bertina, pozvavši za savjet i ugledne osobe, naredi da ga prenesu u Crkvu u Harelbekeu. A Harelbeke je bio jedan od mnogih posjeda pod njegovom vlašću, smješten uz rijeku Leie: u njega zapovjedi da se prenese sv. Bertulf, s namjerom da ga ubrzo prenese u Blandinium, koji je zaslužio posebnu povlasticu njegove ljubavi i koji je bio u kaštelu Gentu od blaženoga Amandi nekoć osnovan, kao što smo prije rekli, i posvećen pod apostolskim naslovima Petra i Pavla. Tko god bude htio upoznati utemeljenje toga mjesta, moći će to saznati u najstarijim arhivima istoga samostana. Pošto je dakle Svečevo tijelo bilo preneseno u Crkvu u Harelbekeu i časno primljeno od poštovanoga Teodrada, svećenika te iste Crkve, nedugo poslije Arnulf Veliki se s velikom pratnjom pojavi u susret 30. studenoga, da tada ispuni učinak svoga zavjeta.

32 Tada je bio na čelu spomenute Crkve Teodrad, kojega sam već spomenuo, koji je kod markgrofa imao ne malu slobodu pouzdanja da isprosi ono što je htio. Kad je on shvatio da je markgrofova volja da se odatle prenesu Svečeve relikvije, prinese molbe da isprosi neke od njih, i ono što je pobožno zatražio, djelotvorno je isprosio. Jer grof udovolji molitelju i, pobožnom odvažnošću uzevši relikvije sa Svečeva tijela, darova mu ih, opominjući ga iznova i iznova da Svecu iskazuje onu čast kao da u njegovim relikvijama uistinu vjeruje da je nazočan. To je on marljivo izvršio te je u toj istoj Crkvi, u kojoj je kao službenik Bogu bio učitelj podložnicima, štovao najsvetije udove s najvećim poštovanjem. Ondje su se kroz dugo vrijeme časno čuvale, sve dok ta crkva nije bila spaljena ognjem, kad su iz požara bile izvučene Božjom voljom i vraćene ostalim njegovim udovima u Blandiniumu. Kako se to dogodilo, kao što smo doznali iz pripovijedanja vjernih, treba reći u sljedećemu. A sada se u međuvremenu prihvaćamo kazati kako se taj isti sveti Gospodnji ispovjedalac udostojao pohoditi Blandinium svojim presvetim udovima.

33 U ono je vrijeme u samostanu Blandiniumu po zasluzi i službi živio opat Gerard, čijim se savjetima slavni markgrof rado koristio. Budući da je naslove plemenitosti još plemenitije resio običajima čestitosti, nađen je dostojnim da upravlja i koristi gotovo svim samostanima Galije. Pozvavši njega, spomenuti markgrof razmatra o prijenosu Svečevih relikvija, podijelivši s njime savjete. Tada se obojici učinilo dobrim da se svetinje spomenutoga Sveca prenesu u Blandinium. Svidjelo se to mišljenje i velikašima da se Blandinijska crkva obogati svetinjama tako velika Ispovjedaoca. I kad je tako bilo vijećano i u crkvenim i u svjetovnim redovima, podižu se udovi najsvetijega Ispovjedaoca Bertulfa da budu preneseni onamo kamo smo već rekli, ne bez velike radosti kako onih koji idu naprijed tako i onih koji slijede. Nije samo ovaj Svetac tada htio biti prenesen, nego su u zajedništvo njegova prijenosa pridružene i kosti bl. Gudowala, a također jedan ud bl. Audomara zajedno s njegovim zubom, a i relikvije najsvetijega Bertina na uvećanje njegove slave. O kako je to bio radostan prizor za narode koji su sa svih strana hrlili u onaj dan, kad je pred presvetim relikvijama s jedne strane išla crkvena povorka s križevima i svjetiljkama, a s druge strane markgrofovo dvorsko vijeće sa snopovima pruća. I premda je čast iskazana s obje strane bila manja nego što je priličilo Svečevim zaslugama, ipak je izjednačila svu slavu knezova. A taj je prijenos obavljen 3. prosinca, kad Crkva po običaju slavi Došašće Gospodnje, kad je i u dolasku Sveca likovala da je k njoj došao Krist, osobito jer nitko ne sumnja da Krist prebiva u Svecima i Izabranicima. Osobito je prikladan poslužitelj ovoga prijenosa bio, zajedno s pobožnim jatom redovnika, opat Gerard kojega smo spomenuli, čijoj je razboritoj odredbi slavni markgrof povjerio sve ono što se činilo da treba učiniti u tome prijenosu. On je u samostan Blandinijski, kojemu je tada sam bio na čelu, prenio presvete udove i položio ih u istočnoj apsidi uz veliko milozvučje onih koji su pjevali psalme. Ondje je najsvetije tijelo ostalo sve do naših vremena, dok u sredini te iste crkve nije sagrađeno Spomen-mjesto vjernih pokojnika od vjernih i posvećeno u čast utjelovljenja, rođenja, muke, uskrsnuća i uzašašća Isusa Krista. Kako je u to spomena dostojno Spomen-mjesto prenesen ovaj najsvetiji Ispovjedalac Bertulf, odgađamo da se kaže na svome uskoro dolazećem mjestu.

Relikvije sv. Bertulfa treba prenijeti na novi žrtvenik, najprije pregledane.

Premda ono što se pripovijeda u govoru vjernih ljudi slušatelji jednako vjerni nimalo teško ne vjeruju, ipak se mnogo sigurnijom vjerom zna ono što je dopušteno motriti očima. Stoga, kao što ono što smo o našem najsvetijem ocu Bertulfu doznali od starijih, tako i ono što smo sami vidjeli očima nastojimo predati pismu. Znade vaša Ljubav da u Crkvi i danas cvate spomen vjernih pokojnika dostojan spomena, koji je, kao što čitamo u djelima bl. Odilona, po božanskoj objavi u Crkvi najprije ponikao i nedugo poslije po vlasti poštovanoga pape Lava po svoj već dobro Kristovoj Crkvi bio raširen. I kad se to na mnogim mjestima pobožnije činilo i malo-pomalo se pobožnost te stvari sve više i više povećavala, stvar je otišla toliko daleko da su se u crkvama radi spomena vjernih pokojnika i na Gospodinovu čast podizali žrtvenici, općenito i svečano slavili zadušni obredi, osobito onoga dana koji slijedi svetkovinu Svih Svetih od prvoga dana studenoga, očito ne bez prikladna razloga, da po zagovoru Svih Svetih, čiji je blagdan prethodio dan prije, bude udijeljeno najmilostivije otpuštenje svim vjernim pokojnicima. Ali o tome na svome mjestu: sada se prihvaćamo reći samo to da je sam taj dan učinio svečanim prijenos tijela bl. Bertulfa i relikvija svete Kristove djevice Amelberge. U Blandinijskoj je naime crkvi marljivošću živih vjernika podignuto spomen-mjesto vjernih pokojnika, koje je on časno dovršio na sam dan ukopa najsvetijega Bertulfa i dao da ga u čast utjelovljenja, rođenja, muke, uskrsnuća i uzašašća Isusa Krista posveti Radbod, biskup Noyona, godine utjelovljene Riječi 1072., drugi dan vazmenoga tjedna, u nazočnosti slavnoga markgrofa Flandrije Roberta, uz veliko mnoštvo velikaša i osoba oba spola.

35 Nedugo poslije svidjelo se braći Blandinijskoga samostana da na to isto spomen-mjesto prenesu tijelo bl. Bertulfa i relikvije najsvetije Kristove djevice Amelberge, da odatle bude veća pobožnost pukovima koji se ondje slijevaju, a vjernim pokojnicima utjeha po tako velikim zagovornicima. I kad se braći, kao što je rečeno, svidjelo prenijeti tijelo sv. Bertulfa u svetu Blandinijsku crkvu i kad su prosudili da se to ne učini nepromišljeno, po savjetu onih koji su se tada činili razboritijega savjeta određeno je da, pošto se potajno puste neki svećenici k škrinjici svetoga tijela, očima istraže svu istinu skrivenoga presvetoga blaga, kako bi po tim svjedocima ostala braća bila sigurnija za činjenje onoga što su bili odlučili. Nije naime bilo nimalo male dvojbe oko presvetih udova. Jer pučko je mnijenje držalo da velik dio svetoga tijela imaju oni iz Harelbekea, toliko da se njihova crkva u puku zvala kod sv. Bertulfa. Ali ni braća iz Genta nisu zavidjela ni na tome nazivu ni na relikvijama svetoj crkvi u Harelbekeu, kad su u starim prijepisima napisanima o Svecu čitali da ih je veliki Arnulf dao svećeniku Teodradu, što smo i mi u ovom novom djelcu opširnije opisali. Ali, kao što smo već rekli i još ćemo izričitije reći, te iste relikvije koje su bile kod onih iz Harelbekea poslije su nakon nekog vremena ponovno pridružene tijelu koje je počivalo u Blandiniumu. Da to bude poznato po očitim znakovima, neka razboriti čitatelj zapazi. Malo prije prijenosa najsvetijega Bertulfa, svećenici, kao što je rečeno, obučeni u bijele haljine, bosih nogu, pušteni k škrinjici svetoga tijela više pobožno nego nepromišljeno, obavivši najprije međusobno ispovijed, pristupaju s vjerom i drhtanjem te je, premda teško, otvaraju. Tada nalaze presveto tijelo omotano plahtom, označeno pečatom, i velik dio udova da je ondje, ali i ne malen dio da nedostaje. Ondje su našli i ovakav natpis ispisan i položen na sveto tijelo: Ovdje počivaju udovi najsvetijega tijela ispovjedalca Bertulfa, kojega se preminuće slavi 5. veljače, koje je Arnulf Veliki prenio u Blandinium 3. prosinca.

36 Oči zatim skreću na jedan dio škrinjice, opažaju drugu škrinjicu zatvorenu i zapečaćenu pečatom. Tako obuzeti radošću odahnu, jer su se nadali da će ondje pronaći ne baš obične relikvije. Pažljivije se usredotočuju i promatraju natpis ovako postavljen odozdo: Ova škrinjica sadrži ono što je od vatre ostalo od tijela najsvetijega Kristova ispovjedaoca Bertulfa. Čitajući to, nisu mogli dovoljno ni shvatiti ni načuditi se. Kad je ipak škrinjica otvorena, moglo se vidjeti nešto božanskoga strahopoštovanja: štoviše, ne toliko strahopoštovanja koliko poštovanja. Ondje su naime posvuda ležale gotovo nagorjele kosti. Kad su ih pomnije odande i odande promotrile, pronalaze i otvaraju neki savijeni i smotani natpis, napisan doduše barbarskim slovima, tako da je onima koji čitaju lako pružao pouzdanje o ondje pohranjenim udovima sv. Bertulfa. Bio je pak ovakav: Ovdje su pohranjene one kosti vrloga Kristova ispovjedaoca Bertulfa, koje je Anđeo Gospodnji izvukao iz sredine vatre, kada je spaljen Harelbeke, a koje je gospođa Rozala prenijela u Blandinium s malim sinom Balduinom i položila uz ostali dio tijela samoga Sveca.

A Sveca. Ove smo dakle relikvije svetoga Oca, za koje se do ovoga vremena kod nas nije znalo da se čuvaju, kada ili kako ih je Bog po svome Anđelu izbavio iz sredine vatre, onako kako smo po pripovijedanju vjernika mogli pouzdanije istražiti, nastojali ovdje umetnuti. a O toj smo stvari raspravljali 1. siječnja u Vita S. Odilonis prema bl. Petru Damjaniju, pogl. 10, br. 22,d Ovo je sv. Lav IX., koji je od 12. veljače god. 1049. do 19. travnja 1034. upravljao Crkvom, dok je ovaj pisac bio živ.c Tri su sv. Amelberge glasovite u našoj Belgiji: prva, majka sv. Gudule i Reinelde, slavi se 10. srpnja; druga, Djevica, o kojoj se ovdje govori, slavi se istoga dana; treća, ista Djevica, zvana Amalberta, učiteljica sv. Benedikte i Cecilije, djevica, opatica u Susterenu, kćeri kralja Zuentibolda, slavi se 21. studenoga.d Ovo je Ratbod, biskup Noyona i Tournaija, za kojega piše Ivan Cognatus u 3. knjizi Historia Episcoporum Tornacensium, pogl. 24. i pogl. 33., da je god. 1098. umro od kapi.e Balduin VI., grof Flandrije, od Richilde, kćeri i baštinice grofa Hainauta Regniera IV., dobio je Arnulfa i Balduina: ovome je umirući god. 1070. ostavio Hainaut, starijemu Arnulfu Flandriju: skrbništvo nad Balduinom i Arnulfom povjerio je Richildi, svome bratu Robertu, zvanom Frizijski, jer je kao skrbnik Gertrude, udovice grofa Holandije Florisa, u ratu pobijedio Frize. Richilda se usprotivila da Robert bude skrbnik: razdražen tom nepravdom i, kako kažu, štetom na svojim dobrima, te ujedno potaknut urođenim častoljubljem, zauzima Flandriju, a njegov sin protjeruje njegova brata, dok je francuskoga kralja Filipa koji ih je vraćao s golemim četama god. 1071. pobijedio u znamenitoj bitki u kojoj je pao Arnulf; zatim je god. 1072. pobijedio Balduina i knezove koji su ga nastojali podržati, tako da je on otada bio prisiljen zadržavati se unutar Hainauta, dok je Robertov rod vladao Flamancima.

B Relikvije sv. Bertulfa, istrgnute plamenu Harelbekea, prenesene također u Gent. a Nakon prerane smrti markiza Arnulfa Mlađega, čiji je djed bio Arnulf Veliki, njegov sin Balduin ostao je malen s majkom Rozalom. Ovo je naime onaj Balduin koji je poslije nazvan Dugobradim, čija je majka Rozala bila kći italskoga kralja Berengara, a koja se nakon smrti kneza Arnulfa udala za francuskoga kralja Roberta i kraljevala kao kraljica, promijenivši ime, zvana Suzana. Dok je još bila udovica, a njezin sin Balduin bio sasvim malo dijete, nastala je tolika smutnja među onima koji zajedno prebivaju u našem kraju da se sam nesloga počela pretvarati ne toliko u neprijateljski koliko u građanski rat. Mnogi su naime ono što su od oca ovoga dječaka posjedovali kao leno u toj smutnji prisvajali kao da je njihovo vlastito. U to je vrijeme nekim područjem Kortrijka upravljao Eilbod plemenita roda, čija se supruga zvala Imma, također plemenita roda. Kad je pak sam Eilbod preminuo, mladić Balduin, koji je po nasljednom pravu u kneževstvu flandrijske monarhije, Božjom milošću, već ojačao, namjeravao je podložiti grofoviju Kortrijk svojoj vlasti, kao što je poslije i učinio. Ali kako su se žitelji Kortrijka neko vrijeme bunili, često su napadali pobunama i neprijateljstvima žitelje Harelbekea koji su živjeli u njihovoj neposrednoj blizini i bili podložni vlasti markiza Balduina. Kad su im se oni hrabro odupirali, žitelji Kortrijka noću su poslali petnaest ljudi svoje stranke, u tome međusobno urotom povezanih, i uz položene prisege im naložili da zapale naselje Harelbeke. Oni su stigli u prvoj noćnoj straži i, kako su se urotili, zapalili naselje sa svih strana. Plamenovi su pak, potaknuti silinom vjetrova, proždirali kuće spojene jedna uz drugu i tako iznenada navalili na crkvu sv. Bertulfa da se odatle nije moglo iznijeti ništa ili jedva nešto crkvenoga namještaja. U istoj je crkvi bio ne malen dio kostiju istoga svetoga Ispovjedaoca, koji je davno poštovani svećenik te crkve Teodrad ishodio od, kao što je gore napisano, Velikoga Arnulfa, u ono naime vrijeme kad je isti slavni markiz prenosio najsvetije Svečevo tijelo u Blandinium. Dok su se te svete relikvije kroz mnoge dane štovale velikom revnošću stanovnika toga mjesta, činilo se da će tada biti uništene u vatri, ne bez najveće žalosti svih. Ondje je tada stajao svećenik te crkve, imenom Bugecin, oboren najvećom tugom duše. Dok se pak zbog siline vatre rušio sav krov crkve, a škrinjica u kojoj su se čuvali Svečevi zalozi bila progutana plamenom, kad je već sve zahvatio jadan očaj zbog izbavljenja svetih relikvija, i zato se od svih uzdizao plačan zaziv Bogu i svetomu Bertulfu, gle, usred samih plamenova počelo se čuti neko pucketanje i silna tutnjava, i činilo se da se kao na jedno mjesto skupljena gomila mrava polako iznosi, koja je, blago izranjajući iz samih plamenova, odjednom podignuta uvis i odmah položena na raširenu odjeću kojom je bio zaogrnut svećenik, na čuđenje sviju. Promatrajući pomno što bi to moglo biti, ugledao je ljudske kosti, na površini doduše pocrnjele od dodira vatre, i ne, kako su se iznosile, spojene u jedno, nego, da bi se lakše mogle prepoznati, odvojene jedna od druge. Tada su nazočni bez oklijevanja, shvativši da su to zalozi sv. Bertulfa, uzdignuti božanskom snagom i anđeoskim nošenjem iz samih plamenova vatre, u usporedbi s tako velikim blagom gubitke svojih dobara, progutanih vatrom, smatrali gotovo ničim. I Bogu, koji tako slavno proslavlja svoga Sveca, od srca su prinosili hvale i zahvale.

38 Stoga su građani harelbekeške crkve te iste relikvije sv. Bertulfa, ukrcavši ih na lađu, budući da je i njihova vlastita crkva bila spaljena i prijetio je strah od neprijateljskoga upada, prevezli rijekom Leie u utvrdu Vive, u ono vrijeme najbolje utvrđenu. Nakon pak nekoga vremena svidjelo im se vratiti relikvije i, ponovno ih ukrcavši na lađu, nakanili su ih prenijeti natrag u vlastitu župu. Ali tijekom puta nekima se javila sumnja jesu li uistinu ono što prevoze relikvije sv. Bertulfa. Shvativši to spomenuti njihov svećenik Bugecin, koji je bio nazočan, svim je žarom srca molio Boga da se po svome milosrđu udostoji pokazati očigledan znak te stvari. Tada se, gle, pojavilo jato ptica leteći odozgo, na čijem se začelju pojavila neka ptica bijele boje, za koju se činilo da je uglednija od ostalih. Pomnije je promotrivši, svećenik reče: U ime Božje zapovijedam ti da, ako su ovo uistinu relikvije svetoga Bertulfa, bez odgode siđeš na njih. Nakon tih riječi ta ptica, napustivši jato onih koje su išle naprijed, siđe i spusti se u krilo svećenika koji je držao svete relikvije. Nju je on blagom rukom, kad mu se svidjelo, na čuđenje sviju podragao, i tako je, izbrisavši iz njihovih srdaca svaku sumnju, dopustio da slobodno odleti.

39 Kad su to doznali, Rozala, koja je i Suzana, gospođa blage uspomene, stigla je sa sinom, markizom mladićem Balduinom, i, održavši vijeće sa svojima, odnijela odatle svete relikvije i u blandinijskoj crkvi ih položila uz ostali dio tijela samoga Sveca, dok je neki dio njih vraćen nedavno spaljenoj crkvi. Dok mnogi govore da je to tako iz usta svojih predaka, ipak još uvijek živi neka vjerna žena koja pod prisegom svjedoči da je kao nazočna sudjelovala u tome i živom riječju potvrđuje da je istinito ono što smo već rekli. I to je, kako po slušanju tako i po viđenju, mogao ustanoviti svatko tko je promotrio te iste Svečeve udove: da su svete relikvije istrgnute iz samih plamenova vatre jedino Božjom snagom, jer su, kao što se na njima vidi, kad su izgorjeli cijela crkva i škrinjica u kojoj su se čuvale, tako zahvaćene vatrom da se nikakvim umijećem ljudske dosjetljivosti nisu mogle izvući, i da nisu bile odvedene anđeoskom snagom, morale bi biti svedene sve do žeravice ili pepela. Ali vratimo se već opisu poretka svetoga Prijenosa. a Arnulf II. ili Mlađi, nakon što je mu otac Balduin umro god. 961., bio je pod skrbništvom svoga djeda Arnulfa Velikoga trogodišnje dijete; jer je ovaj napokon preminuo god. 964., a Mlađi god. 989. 30. ožujka, ili kako želi Malbranc

A Malbranc 10. ožujka 988.b Kod drugih se naziva Rosula, kod Meiera Rosala, kod Miraeusa Rosella, kći Berengara II., koji je god. 980. preuzeo naslov italskoga kralja i vladao 12 godina, a kad ga je svrgnuo car Oton I. i odveo u Njemačku, umro je u Bambergu god. 966.c Ovaj sin Huga Capeta vladao je s ocem od god. 988. do 997., zatim sam do 10. kolovoza 1033. Ako se Rosala udala za njega, Sainte-Marthe smatra da je potom bila odbačena. Meier piše da je umrla god. 1003. 1. veljače u Compiègneu, a pokopana u Gentu.d Balduin Bradati, ili dugobradi (kako se ovdje kaže) ili lijepobradi, umro je god. 1036. 30. svibnja, nakon što je vladao 37 godina i 2 mjeseca.e Rukopis iz Harelbekea, s kojim je ovo poglavlje uspoređeno, ima Imma.f Meier ima Vivum. Dvostruko je naselje na objema obalama Leie između Harelbekea i Deinzea; ono na desnoj obali naziva se sv. Eligija Vive, a ono na lijevoj sv. Bavona Vive.

Relikvije sv. Bertulfa i druge, položene u novu škrinju i na novi žrtvenik.

Prilikom prenošenja relikvija sv. Bertulfa Krist je njegovoj slavi pridružio ovu slavu: da kao što je na nebesima dionik radosti svetaca, tako i na zemlji postane dionik prenošenja njihovih relikvija zajedno sa sobom. Njemu je pri samom prenošenju bila ova posebna čast što je zaslužio imati uz sebe kao suputnicu u tome svome Prijenosu presvetu Kristovu Djevicu Amalbergu. Da se to dogodilo, neće biti mrsko u nekoliko riječi naznačiti čitatelju. U istočnoj apsidi svete blandinijske crkve bio je u skrovitosti pohranjen kovčežić neizmjerne starosti, koji su otvorila neka braća pobožno ondje pripuštena, i u njemu je pronađeno nešto božanskoga strahopoštovanja. Ondje se naime mogao vidjeti gotovo sav prah djevičanskoga tijela Kristove Djevice Amalberge i više čestica njezinih najčistijih kostiju zajedno s njezinim haljinama i ogrtačem, a također torbom i štapom, pa i kostrijeti, te posvećenim velom dragocjena rada i boje: velom, kažem, kojim je kako čitamo bl. Vilibrordu i svetoj Gertrudi čudesno zastrta i posvećena Bogu. Braća, potajice pripuštena tako svetomu prizoru, pronašavši tako dragocjeno blago, nisu se malo radovala, i smatrala su dostojnim položiti ga zajedno s tijelom sv. Bertulfa. To je i učinjeno.

41 U ono je naime vrijeme koje je prethodilo svetomu prijenosu sv. Bertulfa i relikvija Kristove djevice Amelberge sva pokrajina trpjela zbog neprilika poplave, toliko da od znaka Ovna sve do Blizanaca ni kišnih oblaka nije nedostajalo na nebu ni kiša na zemlji. Sunce je izlazilo iz Vodenjaka, gledalo je prema znaku Raka, a ipak Vodenjak nije prestajao izlijevati kiše više nego što je uobičajeno. Mogao si vidjeti da poplava posvuda bjesni neiscrpna i da se ratarima koji se muče oduzima sva buduća nada u žetvu. I gle, prije dana prijenosa, kad su se braća koju smo spomenuli okupila da istraže škrinjicu svetoga Ispovjedaoca i kad su je s vjerom i drhtanjem otvorili, pošto je kiša zaustavljena, ubrzo se vrati vedrina, tako da je jedno te isto bilo da su braća otvorila škrinjicu i da su nebeske ustave povukle kiše. Pri otvaranju naime škrinjice svoga Sveca smilovao se Gospodin svomu narodu, otvorivši mu krilo svoga milosrđa i zapovjedivši da oluja uzmakne. Ovdje se u Božjem Svecu obnavljaju stara čudesa, koja su mu bila svojstvena ne manje nakon smrti nego nekoć dok je bio živ. Jer onaj koji, davno položen pod vedrim nebom, nije osjetio neprilika kiše, taj je i pri dodirivanju svojih udova zaustavio poplavu kiša, utoliko sada uzvišeniji čudesima i krepostima koliko je bliži Božjemu pogledu. Nije ni strano vjeri da je Bog tako uredio skori prijenos ovoga Sveca, za kojega vjerujemo da je radi njegova uređivanja suzbio obijest oluje. Pođi sada, dobri Isuse, s nama i za izvršenje prijenosa svetih relikvija tvoga Ispovjedalca i Djevice udijeli nam čistu pobožnost.

42 Sveta je nedjelja Duhova svitala 19. svibnja, kad je Crkva općenito svečano slavila silazak Duha Svetoga. Toga se dana svidjelo braći da presveto tijelo bl. Bertulfa s relikvijama sv. Amelberge prenesu k onomu spomen-mjestu vjernih pokojnika koje smo prije spomenuli, a sutradan da ga prenesu iz stare škrinjice u novu. To je od njih promišljeno određeno, naime da se duše vjernih pokojnika u dolasku Duha Svetoga razvesele i dolaskom svetoga tijela. Jer i toga svečanoga dana Crkva je primila puk koji se slijevao više nego što je uobičajeno, da ondje proslavi sveta slavlja Misa. Postala je poznata puku i stvar koja se događala oko prenošenja najsvetijega tijela. Stoga su mnoge privlačila kako pobožna novost te stvari tako i sveta svečanost Branitelja, koji su se slijevali tim slobodnije što su se žarče radovali vedrini dugo željenoj i napokon po njegovim zaslugama udijeljenoj. I u treći doista sat dana, u koji se Duh Sveti nekoć izlio u srca učenika, prije slavlja Misa braća pristupaju k Svetinji nad svetinjama s kadionicama i himnima, spuštaju škrinjicu u kojoj se čuvalo presveto tijelo i, dok ih prati zbor onih koji pjevaju psalme, dolaze k spomen-mjestu vjernih pokojnika koje smo spomenuli te ga polažu na novi žrtvenik, ondje namjeravajući obaviti noćna bdijenja u čast Boga i ovoga Sveca i iščekujući sutrašnji dan da prenesu iz kovčega u kovčeg relikvije njega i svete Djevice koje su zajedno donesene.

43 Sutradan je pak osvanuo narodu najpoželjniji dan, koji ih je na onaj božanski prizor pozvao sa svih strana. Veliku i sjajnu radost, jednako veliku svečanost u ovaj dan unaprijed je pripravio Svemogući svome Svecu. Sav kler iz okolnih crkava, zbor redovnika iz samostana, kako gradski puk tako i miješano mnoštvo sa sela dotrča da u skorašnjem prijenosu najsvetijega tijela uživa u željenom gledanju. Nije bilo mrsko da zbog poštovanja prema ovome najsvetijemu tijelu i relikvijama djevice Amelberge tijela okolnih Svetaca očituju svoju nazočnost. Jer sv. Livina mučenika i bl. Faraildu, Kristovu djevicu, a i svetoga Gerulfa također mučenika, pokazali su svakoga od njih sa svojih mjesta kao one koji izlaze u susret te su u velikom mnoštvu puka koji je pratio htjeli biti dionici naše radosti. Osim toga, mnoge su druge relikvije na onom dugom putu prijenosa našega najsvetijega oca Bertulfa i svete djevice Amelberge izišle u susret. Nova naime i slavna vrsta prizora pozvala je taj skup naroda, koji je doista dotrčao u toliku mnoštvu da ga ni okolni prostor ni predvorje crkve nisu bili dostatni obuhvatiti.

44 Dok su u međuvremenu narodi čekali u crkvi, svećenici idu prema spomen-mjestu vjernih pokojnika s misnicama, a niži crkveni redovi s križevima i kadionicama. I puk, koji se bio okupio u toliku mnoštvu, navalio je koliko je mogao da gleda, potaknut bilo pobožnošću bilo novošću stvari bilo čak nadom da će od Svečeva tijela isprositi nešto za blagoslov. Pošto je pred njim izmoljena Litania, pridodavši i hvale tako prikladne božanskomu djelu, i kad su svećenici koji su bili nazočni pri tome najsvetijem poslu pristupili žrtveniku, otvara se škrinjica najdragocjenijega blaga. Najsvetije tijelo omotano lanenim platnom polaže se na žrtvenik; pošto je slomljen pečat, čita se natpis koji svjedoči o dragocjenoj grudi i javno se izlaže svima koji su imali slobodniju mogućnost pristupiti ili vidjeti. Onima koji to gledaju očima pobožna radost izmamljuje jednako pobožne suze, a one koji to gledaju ispunja nadom da će gledati još i veće stvari. Zatim se pred svima izlaže manja škrinjica i čita se pred svima i natpis pečata koji smo prije spomenuli. I kad se s jedne strane opažalo najsvetije tijelo, a s druge ono što je tijelu nedostajalo, pomalo zahvaćeno ognjem, svjedočeći natpisima zajedno s pečatima, napisanima starom rukom, ono što se vidjelo lako je ulilo puku pouzdanje da se ondje pohranjeno čuvaju udovi najsvetijega ispovjedalca Kristova Bertulfa u gotovo potpunomu broju.

45 Iz razloga koji odatle slijede očito je da je ovaj prijenos najsvetijega oca bio njemu po Kristu povod veće časti. Njegove su svetinje, zato što su se do toga vremena držale ponešto nemarnije, odsada imale veće poštovanje nego što je uobičajeno. Jer nije priličilo da se ova Kristova svjetiljka stavi pod posudu, nego na svijećnjak, da onima koji ulaze u Božju Crkvu na uzvišenu pokaže svoju najdražu nazočnost. I da bi šire razlila miris svoje svetosti, dopustila je da se učini neka raspodjela njezinih svetinja po Božjim crkvama. Da se to dogodi, zaslužila je pobožnost, a ne nepromišljenost, ne oholost, nego poniznost. Jer po nadahnuću Duha Svetoga u dušama vjernih koji su pobožno hrle na njegov prijenos pobuđeno je uvjerenje da zatraže nešto od njegovih svetinja za blagoslov, kako bi i u maloj čestici njegovih relikvija pojedinci štovali Sveca kao da je sav nazočan, čijom bi se pomoću i zagovorom uzdali da im se ništa manje pomaže. Nije prevarila molitelje blaga ljubav braće, niti je izigrana pobožna poniznost onih koji su pobožno molili, dok su i oni ono što se tražilo davali bez štete po Svečeve svetinje, i ovi su kao svoj velik dobitak primali makar i nešto malo od relikvija toga istoga oca. Odatle je i kod svakoga pojedinoga i danas cijenjen tako kao da je kod svakoga pojedinoga sav u tjelesnoj nazočnosti, onaj koji je svakomu pojedinomu u svakom slučaju sav nazočan vjernom dobrohotnošću i ljubavlju.

46 Njegovoj je slavi pristupila i golema slava drugih Svetaca, koju je na zemlji po ljudima Bog, Božja mudrost, pribavio. Jer radi proslave svoga Sveca htio je da se zajedno s njime obavi prijenos mnogih svetinja, premda manje prikladno vođen po nama poniznima, ali dovršen naklonošću kojom smo mogli. Uistinu, kad je tijelo našega preblaženoga oca Bertulfa, omotano čistim platnima, brižno zapečaćeno i preneseno iz škrinje u škrinju, braća pristupaju jednako revno koliko i pobožno da u tu istu škrinju u koju je bio pohranjen ovaj Svetac premjeste relikvije drugih Svetaca, i one se, potvrđujući ih njihovim natpisima, izlažu pred onima koji su bili nazočni te se pošto su pričvršćeni pečati brižno pohranjuju zajedno sa Svečevim tijelom. Obavljen je pak ovaj prijenos godine Utjelovljenja Gospodnjega 1073., jedanaeste indikcije, dok je na čelu Apostolske Stolice bio papa Aleksandar, a Noyonskoj crkvi biskupovao Radbod, dok je kraljevao franački kralj Filip i dok je vrhovnu vlast nad Flandrijom držao Robert. Prenesen je pak ovaj sveti otac i dragocjeni Kristov ispovjedalac Bertulf s gore spomenutim svetinjama čudesne djevice Amelberge i mnogih Svetaca iz istočnoga dijela svete Blandinijske crkve na žrtvenik koji je u sredini te iste bazilike sagrađen i posvećen u spomen svetoga utjelovljenja, rođenja, muke, uskrsnuća i uzašašća Gospodina našega Isusa Krista, i na spomen svih vjernih pokojnika, te je po gospodinu opatu Folcardu s tim istim relikvijama sv. Amelberge i drugih Svetaca položen u novu škrinjicu, dok je on sam s braćom zajednice koja mu je bila povjerena vodio taj isti prijenos, treće godine svoga upravljanja, 20. svibnja, pred brojnim mnoštvom redovnika, klerika i ljudi oba spola. Uostalom, budući da biskup ove biskupije, premda dugo očekivan i drukčije zauzet, nije mogao sudjelovati u ovome svetom prijenosu, prvim svojim dolaskom k nama kako nazočnima po sebi tako i odsutnima po pismu odredio je da se ovaj dan svečano slavi, na hvalu Krista i njegovih Svetaca, u kojima s Bogom Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u sve vijeke vjekova. Amen.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

5. veljače Kalendar godine