§ I. Doba sv. Bertulfa, blagdan, prikaz.
Rentica, ili Rentiacum, ili, kako neki suvremeni pisac naziva, Renteium, nekoć je bio gradić u Morina (naziva ga seoskim imanjem, prema izrazu onoga doba, pisac koji je živio prije 700 godina), gotovo na pola puta između nekoć glasovitih gradova koji su sada jedva dovoljno poznati po imenu, Thérouannea i Quentovica; bliže onom prvome; urešen samostanom i trima drugim crkvama: sada je to utvrda u Artoisu, pridodana prilično prostranom kraju, nedavno čvrsta i jaka, ali ovih godina zauzeta od Francuza i lišena utvrđenja. Njegovo gospodstvo, s naslovom markizata, pripada obitelji Croÿ: oplakuje ga rječica koja izvire u obližnjem selu Rumillyju i prolazi pokraj drugih mjesta poznatih po glasu, Fauquemberguesa, Aire-sur-la-Lysa, grada sv. Audomara. Stari pisac niže naziva je Ennenon ili Eunenon, a drugi Agnion i Ennona.
2 To je mjesto u sedmom stoljeću kršćanske ere, pa možda i do početka osmoga, proslavio sjajem kreposti i dobročinstvima sv. Bertulf, rodom Aleman, ali naklonošću nebeskoga božanstva doveden u te krajeve. Kaže se da je rođen za vladavine Sigeberta, svetoga kralja Austrazije, čiji smo život donijeli 1. veljače. I neće, mislim, biti nikoga tko bi posumnjao da je taj Sigebert Klotar I., koji je od godine Kristove 669. gotovo do kraja 675. upravljao istim kraljevstvom Austrazije. Jer ne za ovoga, nego za onoga mlađeg Sigeberta, što pisac tvrdi u pogl. 1. br. 2, Crkva Kristova je u Galiji zaslužila ujedno mir i slavu. Nadalje, sv. Sigebert je kraljevao od godine Kristove 638. do 663., tako da je Bertulf, čak i da je bio rođen na samim počecima njegova kraljevanja, mogao ipak dosegnuti godinu 700. i dalje. I po tome možeš pobiti Wiona i Ferrarija, koji pišu da je cvjetao oko godine 700. Miréus nagađa da je preminuo oko godine 680. Malbrancq piše da je godine 668. došao u Renticu iz domovine i da se čini da je ondje proveo 40 godina, jer se toliko vremena mora pripisati dugoj službi te osnutku samostana i upravi nad njime.
3 To, naime, dovodi u sumnju Molanus, je li bio poglavar samostana ili nije. Tako, naime, piše, poučen opomenom, kako bilježi na margini, Petra Simonsa, nadprezbiteru u Gentu, zatim biskupu u Ypresu: Nigdje se ne naziva opatom, niti se tako prikazuje, nego u ruhu jednostavnog redovnika, oslanjajući se desnom rukom na putnički štap, jer je iz svoje zemlje i nevjerničke rodbine, kao novi Abraham, izašao u zemlju koja nije njegova zbog Krista. Da mislimo suprotno, uvjerava nas pisac Života u pogl. 4. br. 19. Odatle, kaže, kao mudar graditelj postavio je temelj u srcima učenika: kojima je tako upravljao pastirskim učiteljstvom da je u poučavanju bio učitelj, a u služenju poslužitelj, spreman i okretan u obojemu, jer je znao da prelatiima priliči oboje... Tako je, dakle, poučavao svakog podložnika da u srcu bude poniznost, tako je služio tim istim podložnicima da u opominjanju bude pobožna strogost. Ako ne želimo pokretati pitanje o nazivu, što je to drugo nego biti opatom ili, kako izričito kaže, prelatom, ili pod bilo kojim nazivom upraviteljem i poglavarom vjerske zajednice? Niti su Surije i oni koji su priredili treće izdanje njegovih djela oklijevali nadpisati naslov povijesti sv. Bertulfa ovako: O sv. Bertulfu opatu.
4 I uistinu Ferreolus Locrius u Chronicon Belgicum i naš Malbrancq u sholijama uz pogl. 39. 4. knjige De Morinis tvrde da ga stanovnici Rentice i susjedi, osobito oni iz Frugesa, kojima je posvećena ona crkva, nazivaju opatom i da je to predano od predaka. U tu svrhu navode stihove iz rukopisnog antifonarija Renticenske crkve, koje su, dok još nije bilo uvedeno Rimsko oficij u Morinenskoj biskupiji, običavali pjevati na blagdan sv. Bertulfa: njih i mnoge druge primio je Rosweyde od župnika iz Frugesa. Oni koji ovamo spadaju jesu ovi:
Svakom pohvalom kreposti prokušan Bertulf, Preuzima crkve da njima upravlja, po molbi Wambertovoj, Koje mu je čvrstim pravom dodijelio isti vojvoda. A poglavar, od junaka tako poštovan, Nije tražio da ga se boje, nego više da ga vole, I budnom je brigom upravljao Božjim ovčinjakom.
Niti Malbrancq čini od njega samo opata, nego i prezbitera. O čemu nam nije jasno. Kaže isti da se prikazuje u sljedbeničkom ruhu, opasan velikom lisnicom. Locrius kaže da se u crkvi sv. Vedasta u Rentici, koja jedina od onih triju starih još postoji, ali drvena, dok je samostan sv. Dionizija odavno potpuno srušen, zatim i od građe obnovljen, ali u skroman priorat, prikazuje sv. Bertulf kako stoji na visokom postolju, u lijevoj ruci drži knjigu, desnu prinosi mošnji ovješenoj o pojas i dijeli obilnu milostinju potrebitima, dok mu orao raširenim krilima zaklanja glavu.
5 U toj, kako smo rekli, crkvi sv. Vedasta u Rentici običava se svake godine dijeliti tisuću kruhova na dan sv. Bertulfa, to jest 5. veljače. Njegovo je ime upisano za taj dan u martirologije, ne samo novije Boeija, Willotija, Ferrarija, Ménarda, Dorganija, Saussaya, Galesinija, Canisija, Felicija, Wiona, Ghinija, nego i starije, sv. Rikarija i sv. Lovre u Liègeu, od kojih prvo donosi ime Bedino, a drugo Usuardovo, iako je, kako smo na drugom mjestu napomenuli, Adonovo, ali su oba isprepletena, što je odavde očito. Ovako, naime, glasi ono u Liègeu: U Gentu sv. Bertulfa ispovjedaoca. A ono iz Centule: Na području Morina preminuće sv. Bertulfa ispovjedaoca i redovnika, čije kosti počivaju u Gentu. Rukopisni martirologij crkve sv. Gudule u Bruxellesu, koji slijede Molanus u dodacima uz Usuarda i drugi: U Blandiniju sv. Bertulfa ispovjedaoca. Neki od već navedenih pisaca pripisuju ga Rentici, drugi Blandiniju, svakako s obzirom ili na boravište ili na moći, neki ga rese lijepim pohvalnim natpisom, a nemali ga nazivaju opatom, a među njima i Saussay. Hermann Greven, bilo da mu je pogriješilo pamćenje bilo pisaljka, napisao je ovako: U Laonu, Bertulfa ispovjedaoca.
§ I. S. Bertulphi ætas, festum, effigies.
Rentica, sive Rentiacum, aut, ut modernus quidam vocat, Renteium, oppidum olim in Morinis fuit, (villam appellat, phrasi illius ætatis, qui ante annos IOC vixit scriptor) medio fere intervallo inter claras quondam urbes vix nominibus nunc satis notas. Teroanam et Quentavicum; ab illa propius distans; monasterio tribusque aliis ecclesiis ornatum: nunc Artesiæ castrum est, pago sat amplo adjunctum, firmum nuper ac validum, sed his annis captum a Gallis, ac munimentis nudatum. Ejus dominium, cum titulo Marchionatus, ad familiam Crojam spectat: fluviolo alluitur, qui propinquo in vico Rumelio ortus, alia celebria fama loca, Falcobergam, Arcas, S. Audomari urbem, adit. Ennenonem, Eunenonemve infra nuncupat vetus scriptor, alii Agnionem et Ennonam.
2 Eum locum seculo Christianæ ÆrEæ septimo, ad usque fortassis octavi initium, virtutum splendore et be- Februarii T. 1. nefactis illustravit S. Bertulphus, gente Alemannus, vixit S. Bertul- sed propitio numine in eas oras perductus. Sub Sige- berto natus dicitur, Austrasiæ sancto Rege, cujus Vitam dedimus 1 Februarii. Nec erit, opinor, qui Sigebertum suspicetur Clotarii 1 filium, qui ab anno Christi IOCLXIX ad finem fere ICLXXV, idem Austrasiæ regnum adminis- travit. Non enim sub hoc, sed sub juniore illo Sigeberto, quod cap. 1 num. 2 Scriptor asserit, Ecclesia Christi pacem simul et gloriam meruit in Galliis. Regnavit porro S. Sigebertus ab anno Christi IOCCXXVIII ad ICLXIII, ut, licet sub ipsa regni ejus exordia natus fuis- set Bertulphus, potuerit tamen ad annum IOCC et ultra pertingere. Atque ex his Wionem ac Ferrarium refellas, scribentes circa annum IOC florüsse. Circa annum ICLXXX obiisse conjectat Miræus. Malbranchus an. ICLXVIII venisse Renticam e patria, XL annos illic exe- gisse videri scribit, tantum enim spatium longo samulatui, ac cænobii institutioni et præfecturæ deberi.
3 Illud enimvero in dubitationem adducit Molanus,
A Præses necne monasterii fuerit. Ita enim scribit, admonitione, edoctus, ut in ora adnotat, Petri Simonis, Archipresbyteri Gandensis, dein Iprensis Episcopi: Nusquam Abbas dicitur, nec talis depingitur: sed in habitu simplicis monachi, dextra manu innitens baculo itinerario, quia de terra et cognatione sua infideli, tamquam novus Abraham, in terram non suam propter Christum exiverit. Contraria ut sentiamus persuadet Vitæ scriptor cap. 4 num. 19. Unde, inquit, ut sapiens architectus fundamentum in cordibus discipulorum posuit: quibus sic pastorali magisterio præsuit, ut in docendo magister, in ministrando esset minister, promptus et facilis in utroque, quia noverat Prælatis congruere utrumque... Sic ergo subditos quosque docebat, ut in corde esset humilitas: sic eisdem subditis serviebat, ut in coercendo pia esset severitas. Nisi quæstionem movere velimus de nomine, quid est hoc aliud quam Abbatem esse, aut, ut diserte ait, Prælatum, seu quocumque nomine moderatorem ac præsidem religiosæ congregationis? Neque Surius, et qui tertiam ejus operum editionem curarunt, dubitarunt titulum S. Bertulphi historiæ hunc superscribere: De S. Bertulpho Abbate.
B
4 Et vero Ferreolus Locrius in Chronico Belgico ac Malbrancus noster scholiis in cap. 39 libri 4 de Morinis, ab Renticensibus ac vicinis, præsertim Frugensibus, quorum illi dedicata est ecclesia, Abbatem appellari, itaque a majoribus traditum, asseverant. Recitant in eam rem versus e MS. Renticensis Ecclesiæ antiphonario, quos, nondum introducto in Morinensem diæcesin Romano Officio, decantare S. Bertulphi festo die solebant: eosdem Rosweydus a Frugensi Pastore, ac plures alios acceperat. Qui huc faciunt, sunt isti:
Omni Bertulphus virtutum laude probatus, Suscipit Ecclesias, prece Wamberti, moderandas, Firmo jure quidem sibi Dux quas contulit idem. Prælatus vero tanto reverenter ab hero, Non formidari, sed plus quæsivit amari, Et cura vigili Deico præsedit ovili.
Neque Abbatem solum, sed et Presbyterum facit Malbrancus. De quo nobis non liquet. Pingi eum idem ait habitu servili, grandi marsupio accinetum. Locrius ait in S. Vedasti Renticensi ecclesia (quæ sola e tribus illis veteribus superest, sed lignea; S. Dionysii monasterio plane olim diruto, dein e materia quoque restituto, sed in exilem Prioratum) pingi S. Bertulphum, stantem sublimi in pegmate, manu sinistra librum gestante, dextera ad crumenam zonæ appensam admota, largasque elecmosyna egenis distribuente: aquila caput expansis alis tegente.
C 3 In ca, quam dizimus, S. Vedasti Renticensi Ecclesia erogari quotannis mille panes solent S. Bertulphi die, Nonis videlicet Februarii. Ejus ad eum diem inscriptum Martyrologiis nomen, non modo recentioribus Boeii, Willotii, Ferrarii, Menardi, Dorganii, Saussaii, Galesinii, Canisii, Felicii, Wionis, Ghinii; sed antiquioribus, S. Richarii, et S. Laurentii Leodii, quorum illud Bedæ præfert nomen, hoc Usuardi, licet, ut alibi monuimus, sit Adonis; sed utrumque interpolatum, quod hinc patet. Ita enim habet Leodiense: Gandavi S. Bertulphi Confess. At Centulense: In territorio Morinorum transitus S. Bertulphi Conf. et Monachi, cujus ossa Gandæ requiescunt. MS. Martyrol. Ecclesiæ S. Gudilæ Bruxellis, quod Molanus in addit. ad Usuardum et alii sequuntur: In Blandinio S. Bertulphi Confessoris. Quidam ex jam citatis auctoribus eum Renticæ tribuunt, alii Blandinio, respectu nimirum vel habitationis, vel reliquiarum: quidam eleganti ornant elogio, non pauci Abbatem appellant, interque hos Saussaius. Hermannus Greven, seu memoria seu calamo exerrante, ita scripsit: Lauduno, Bertulphi Conf.
§ II. Različiti prijenosi sv. Bertulfa, čudesni udarci, Život.
§ II. S. Bertulphi variæ Translationes, prodigiosus pulsus, Vita.
D Dvjesto godina čuvano je u Rentici tijelo sv. Bertulfa: zatim ga je Erkengario, grof Boulognea i gospodar Rentice, prenio u Boulogne, da ne bi bilo izloženo bjesnilu Normana koji su nadaleko pustošili, i da bi, kako kaže pisac, u svojim udovima bilo počašćeno većom čašću. To se dogodilo dok je još vladao Karlo Jednostavni, kralj Galije: nakon 918. godine Kristove, kada je Karlo doveden na vlast, a prije 923., kada ga je grof Vermandoisa Heribert, uhvativši ga na prijevaru, stavio u zatočeništvo u Péronneu.
D Ducentos per annos Renticæ asservatum S. Bertulphi est corpus: dein ab Erkengario, Bononiensium Comite ac Renticæ domino, Bononiam translatum est, ne Normannorum, omnia late populantium, furori pateret; utque ampliori, inquit Scriptor, in artubus suis honore afficeretur. Factum in Carolo Simplice Galliæ Rege adhuc imperium obtinente: post ICCCCXVIII Christi annum, quo regimini admotus Carolus; ante CMXXIII, quo eum Heribertus Comes Viromanduorum, dolo captum, Peronæ posuit in custodia.
7 Potajno odneseno iz Boulognea tijelo sv. Bertulfa sakrio je neki Izabranik rodom iz Britanije, mislim Armorike, koja je jedina gotovo u ono doba i poslije zadržala ime Britanije, u Oditighemu, sada Audinghemu, selu u kraju Boulognea kod rta Itius, s namjerom da ga proda Etelstanu, kralju Engleza. Ali oštroumnošću Arnulfa Velikog, markiza Flandrije, i svetogrdnik je uhvaćen i priznao zločin, i vraćen je onaj nebeski zalog, a i ono što je s njim bilo povezano, tijelo sv. Gudvala biskupa, koje je isti Britanac odnio iz malog samostana. Budući da je pak pouzdano da je Etelstan, ili Æthelstan, kojemu je onaj svetogrdnik namjeravao odnijeti to blago, kraljevao od godine 924. do 940., a da je Arnulf tek 923. godine Kristove, nakon što je njegov brat Adalolf, ili Adulf, ili Adolf, preminuo bez djece, došao u posjed Boulognea, slijedi da su te moći i odnesene i pronađene prije godine 940., a poslije 923., osobito jer je da ih vrati bio poslan Wicfred, biskup Thérouannea, koji je prvi put bio zaređen godine 935. od Artalda iz Reimsa.
7 Sublatum furtim Bononia S. Bertulphi corpus, Electus quidam Britania oriundus, (Armorica, opinor, quæ sola fere Britanniæ nomen ea ætate ac deinceps retinuit) in Oditighem, nunc Audinghem, villa pagi Gessoriaci juxta Itium Promontorium, recondidit; Adelstano Regi Anglorum venditurus. Verum Arnulphi Magni Marchionis Flandriæ sagacitate et deprehensus crimenque confessus sacrilegus, et recuperatum cæleste illud est pignus, quodque illi conjunctum erat, ab eodem Britone Monasteriolo sublatum, S. Gudwali Ep. corpus. Quoniam vero Adelstanum, sive Æthelstanum, ad quem eum thesaurum deportare sacrilegus ille cogitabat, constat ab anno CMXXIV ad CMXL regnasse; Arnulphum vero non nisi CMXXIII Christi anno, Adalolpho, fratre, sive Adulpho, vel Adolpho, sine liberis defuncto, Bononiæ possessionem adiisse; consequens est ut ante annum CMXL, post CMXXIII et ablatæ et repertæ eæ reliquiæ sint: præsertim cum ad eas reportandas missus sit Wicfredus Teruanensis Episcopus, qui primum an. CMXXXV ab Arthaldo Remensi ordinatus est.
8 Vraćena je tada u Boulogne ta sveta zaloga, ali je nakon nekoliko godina odvezena u Harelbeke, imanje istoga Arnulfa udaljeno otprilike jednu milju od Kortrijka na rijeci Lys, ili Leie. Napokon je u Gent, u samostan Blandinium, koji se sada zove sv. Petra, a nekoć sv. Petra i Pavla, preneseno oboje tijelo. Napisana je o njihovu dolasku knjižica, kaže redovnik iz Blandinija niže u br. 30. Mi je još nismo vidjeli. Da se to dogodilo, pouzdano je, kako donosi Vita S. Gudwali u 3. knjizi, pogl. 6., 5. prosinca, dok je kralj Lotar u rukama držao kraljevsku vlast nad Francima. Vlast je preuzeo Lotar, sin Ludovika Prekomorskog, unuk Karla Jednostavnoga, pretposljednjeg dana ida studenoga godine 954., a umro je godine 986. Ako je, kako se takvi prijenosi obično zbivaju, obavljen u nedjelju da bi privukao svečaniji skup mnoštva, treba da se dogodio godine 955., kada je taj dan u prosincu pao u nedjelju, u drugoj godini kralja Lotara. Meier to stavlja u godinu 959., ali budući da priznaje da je te godine opat sv. Gerard preminuo trećeg dana listopada, što drugi stavljaju u prethodnu godinu, kako je mogao 5. prosinca prisustvovati prijenosu i čak njime predsjedati? To, naime, svjedoči i redovnik iz Blandinija niže u pogl. 7. br. 33., i pisac Vita S. Gudwali ovim riječima: Časni pak opat Gerard, prinoseći Bogu zavjete zahvalnosti, vjerno je preuzeo vjerni pothvat, a još vjernije ga izvršio: i preuzevši, s vjerom i velikim drhtanjem, dragocjeno blago tijela, zajedno s riznicama udova koje se ne mogu usporediti ni s kakvim blagom, izvanrednog ispovjedaoca Gospodinova Bertulfa, u pratnji velike čete klerika i redovnika, donio je u samostan blaženih apostola Petra i Pavla, koji je smješten na Clair Montu, zvanom imenom Blandinium. A okupilo se nebrojeno mnoštvo oba spola, plješćući rukama i glasom klicanja blagoslivljajući Boga, koji je te dvostruke bisere dvaju dragulja odredio iz neprocjenjive riznice svoje pobožnosti i položio ih na ures svoje Crkve s tolikim sjajem.
8 Relatum tunc Bononiam sacrum id pignus: sed post annos aliquot Harlebecam advectum, una circiter leuca Cortraco dissitum ejusdem Arnulphi prædium ad Lisam, sive Legiam, flumen. Demum Gandavum, ad Blandinium cænobium, quod nunc S. Petri appellatur, olim SS. Petri et Pauli, utrumque translatum est corpus. Scriptus est de eorum adventu libellus, inquit monachus Blandiniensis infra num. 30. Nos eum necdum vidimus. Id actum constat, ut habet Vita S. Gudwali lib. 3 cap. 6 in Nonas Decembris, Lothario quidem Rege in sceptris Francorum jus regium agente. Regnum capessivit Lotharius, Ludovici Transmarini filius, Caroli Simplicis nepos, prid. Id. Novemb. an. CMLIV; decessit an. CMLXXXVI. Si, ut ejusmodi fieri Translationes solent, die Dominica ad celebriorem exciendum populorum concursum peræcta est, oportet an. CMLV contigisse, quo dies in Decembris in Dominicam incidit, Lotharii Regis anno II. Meierus ad annum CMLIX refert; sed cum fateatur eo anno S. Gerardum Abbatem tertio die Octobris diem clausisse (quod alii ad præcedentem annum referunt) qui potuit in Nonas Decembres Translationi interesse atque adeo præesse? Hoc vero et monachus Blandiniensis infra cap. 7 num. 33 testatur, et scriptor Vitæ S. Gudwali his verbis: Venerabilis vero Abba (Gerardus) vota gratiarum Deo persolvens, fidele negotium fideliter suscepit, fidelius peregit: et suscepto, cum fide et tremore magno, pretiosi corporis thesauro, cum gazis membrorum nulli pretio conferendis egregii Confessoris Domini Bertulphi, magna Clericorum et monachorum comitante cohorte, in monasterium detulit BB. Petri et Pauli Apostolorum, quod situm est in monte Claro, Blandinium nomine nuncupato. Convenit autem populus utriusque sexus innumerabilis, manibus applaudens et in voce exultationis Deum benedicens, qui geminas has duarum gemmarum margaritas de inæstimabili pietatis suæ thesauro destinavit, et in ornamentum Ecclesiæ suæ cum tanto decore collocavit.
A
9 Zabilježen je u martirologijima spomen ovoga prijenosa. Tako rukopis crkve sv. Gudule u Bruxellesu: U Blandiniju, dolazak tijela sv. Bertulfa i Gudvala. Kad se pak kovčežić sv. Gudvala u Gentu nakon ophoda vraćao, slika Križa, naklonivši lice, iskazala mu je štovanje i ostala nepomična, niti se okrenula natrag. Kraće Molanus u dodacima uz Usuarda, iz vlastitoga, kako bilježi, martirologija, blandinijskoga, kako mislim: U blandinijskom samostanu grada Genta, dolazak tijela sv. Gudvala i Bertulfa. Isto navode Canisius, Wion, Dorganius, Ménard, Saussay. Samo Gudvala na taj dan spominje rukopisni Florarium: Također prijenos sv. Gudvala biskupa i ispovjedaoca godine spasenja 1100. Ali ili se autor zabunio u vremenskoj oznaci, ili govori o trećem prijenosu istoga sveca, nama nepoznatom.
9 Consignata est in Martyrologiis Translationis hujus memoria. Ita MS. Ecclesiæ S. Gudilæ Bruzellis: In Blandinio, adventus corporum SS. Bertulphi et Guduali. Cujus S. Guduali scrinium cum in Gandavo post processionem referretur; imago Crucis inclinato vultu eum venerata immobilis mansit, neque se reflexit. Brevius Molanus in addit. ad Usuardum, ex proprio, ut annotat. Martyrologio; Blandiniensi, ut opinor: In monasterio Blandiniensi Gandavi castri, adventus corporum SS. Guduali et Bertulphi. Eadem referunt Canisius, Wion, Dorganius, Menardus, Saussaius. Solius Gudwali ita meminit eo die MS. Florarium: Item Translatio S. Gudwali Ep. et Confess. anno salutis mc. Verum aut hallucinatus est auctor in nota temporis, aut de tertia ejusdem Sancti agit Translatione nobis ignota.
10 Treći prijenos sv. Bertulfa bio je, da izostavim djeliće njegovih moći darovane crkvi u Harelbekeu, poslije anđeoskim posredovanjem izbavljene iz plamena i donesene u Gent malo prije godine 1010., ali ipak bez velike svečanosti, nego svečani prijenos obavljen godine 1073., 19. i 20. svibnja, kada su iz istočne apside, ili korije blandinijske bazilike, odnesene na novi oltar podignut usred crkve i posvećen u čast Utjelovljenja, Rođenja, Muke, Uskrsnuća i Uzašašća Kristova, koji je nazvan Spomen vjernih pokojnika, kao što se opširnije pripovijeda niže u pogl. 8., 9., 10. Ali ovdje se ne spominje sv. Gudval, nego sv. Amalberta djevica. I u rukopisnom martirologiju sv. Rikarija, pod 19. svibnja, ili 19. svibnja, na koji je dan obavljen prijenos, na samu svetkovinu Duhova, stoji ovo isto: U samostanu Blandinium svetkovina sv. Bertulfa ispovjedaoca i redovnika. Sutradan je ipak u Blandinijskom kalendaru upisan prijenos sv. Gudvala i Bertulfa, koji treba slaviti manjim dvostrukim obredom, kako kažu, niti se spominje sv. Amalberga. Molanus u dodacima uz Usuarda 20. svibnja, jer je dan ranije na oltar koji smo spomenuli doneseno tijelo sv. Bertulfa, pokazano puku toga dana i položeno u novu škrinju zajedno s moćima sv. Amalberge i nekih drugih svetaca, kako piše redovnik iz Blandinija koji je bio nazočan, za taj dan, dakle, Molanus: U Blandiniju prijenos tijela sv. Gudvala, Bertulfa, s moćima svete djevice Amelberge. Isto imaju Canisius, Wion, Dorganius, Ménard.
10 Tertia S. Bertulphi facta translatio est (ut omittam particulas reliquiarum ejusdem Harlebecensi Ecclesiæ donatas, postea Angelico ministerio e flammis ereptas, et Gandavum allatas paullo ante annum c10, absque tamen magna celebritate) sed solensis Translatio anno c1DLXXIII, XIX et XX Maii facta; cumex Orientali abside, sive odeo Blandiniensis basilicæ, ad nôvum altare in medio ecclesiæ erectum, dicatumque honori Incarnationis, Nativitatis, Passionis, Resurrectionis, Ascensionis Christi, quod Memoria fidelium defunctorum nuncupatum, deportatæ sunt: uti fusius narratur infra cap. 8, 9, 10. Sed nulla hic S. Gudwali mentio fit, at S. Amalbertæ Virg. Atque in MS. Martyrologio S. Richarii, ad XIV Kal. Junii, sive XIX Maii, quo die facta Translatio est, ipsa solennitate Pentecostes, ipsa habentur: Cœnobio Blandinio festivitas S. Bertulphi Confessoris et monachi. Postridie tamen in Kalendario Blandiniensi SS. Gudwali et Bertulphi Translatio adscripta est, ritu duplici minore, ut vocant, celebranda; neque mentio fit S. Amalbergæ. Molanus in addit. ad Usuard. XX Maii (nam pridie ad quod diximus altare allatum S. Bertulphi corpus, populo ostensum co die inque novam thecam impositum cum S. Amalbergæ et quorumdam aliorum Sanctorum reliquiis, uti scribit qui aderat monachus Blandiniensis) ad eum ergo diem Molanus: In Blandinio Translatio corporum SS. Gudwali, Bertulphi, cum reliquiis sanctæ Virginis Amelbergæ. Eadem habent Canisius, Wion, Dorganius, Menardus.
11 Čini se da su s toga oltara ponovno u kor prenesene moći sv. Bertulfa i drugih svetaca. Naime, Marcus Warnewicius u Belgicæ antiquitates, 4. knjiga, pogl. 48., piše ovako: U koru crkve sv. Petra gleda se iza glavnog oltara željezna rešetkasta ploča, tako vješto oblikovana da se čini kao da raste iz poda, tako savijena, zakrivljena i isprepletena prema svakoj simetriji i razmjeru novijih vremena da se može činiti kao da je željezo bilo savitljivo poput voska. U njoj se čuvaju one dragocjene škrinje u kojima su položena tijela svetaca, naime sv. Bertulfa, koji je, kako se predaje, imao običaj ispuštati zvuk kad bi prijetio rat ili kakva druga nesreća, sv. Godevala, sv. Ausberta, sv. Wandregisila, sv. Wulfranna, sv. Amelberge i drugih četvero. Tu je ploču izradio Petrus Pauli iz Genta, dok je opat blandinijskog samostana bio Joannes Cauwerburgius.
11 Videntur ab hoc altari denuo in chorum translatæ S. Bertulphi et aliorum Sanctorum reliquiæ. Nam Marcus Warnewicius Belgicar. antiquitat. lib. 4 cap. 48 ita scribit: In choro ecclesiæ S. Petri ferreum tabulatum visitur post summum altare, tam affabre efformatum, ut quasi crescere e pavimento videatur: ita ad omnem modernorum symmetriam proportionemque flexum, curvatum, implexumque, ut ferrum ceræ instar ductile fuisse videri possit. In hoc pretiosæ illæ capsæ asservantur, quibus Divorum condita corpora sunt; videlicet S. Bertulphi, qui, ut traditur, strepitum edere, bello aliave imminente calamitate, consuevit; S. Godewali, S. Ausberti, S. Wandregiselii, S. Wulfranni, S. Amelbergæ, et aliorum quatuor. Hoc tabulatum a Petro Pauli Gandavensi fabrefactum est, Joanne Cauwerburgio monasterii Blandiniensis Abbate.
12 O onom zvuku koji se obično čuje iz lijesa sv. Bertulfa ovako piše Molanus: Običaj je, naime, kako se stalnom predajom prenosi u Gentu, da oko svoga lijesa daje udarac kao rukama, kad prijeti kakva teška Božja osveta, i tako kao da opominje vjernike da molitvama i plodovima pokore umire razgnjevljenu Božju srdžbu. Toliko on. Malbrancq u 6. knjizi De Morinis, pogl. 38., nagađa da je utvrda u Rentici, koja je neko vrijeme mogla izdržati navale i najžešćih neprijatelja, pala u ruke Normanima koji su pustošili tu pokrajinu jer su se posadnici razbježali, opomenuti predznakom Bertulfova groba. Jer kad bi prijetila kakva teža nesreća, nije bio potreban drugi predznak i opomena: kod groba se čuo zvuk kao da netko plješće rukama, i to takav da je svatko mogao smišljeno za sebe skrbiti. Ali prije dolaska Danaca mislim da je to bilo neuobičajeno. Nemam o tome što izreći osim da se onaj pljesak ruku ne odobrava: čini se, naime, da sam nekoć shvatio da je taj zvuk bio kao udarac ruke koja iznutra udara u lijes. O tom predznaku javne nesreće spominje također Antonius Sanderus u Hagiologium Flandriæ i Guilielmus Gazæus u Ecclesiastica Belgii historia. Čuli smo da se sličnim udarcem od nekih drugih svetaca obično unaprijed navješćuju smrti ukućana. Posvuda je opjevano ono da je iz groba onoga velikog Cida Ruiza čut zveket oružja, a da zvono u Villéli, zvoneći bez ičijega pokretanja, navješćuje nesreću Španjolske i Crkve. Što je u naše vrijeme uistinu potvrđeno prilično jasnim gubicima.
12 De strepitu illo e feretro S. Bertulphi cieri solito ita scribit Molanus: Solet vero, ut constanti fama Gandavi traditur, pulsum velut manibus edere circa feretrum suum, gravi aliqua imminente Divina ultione; et sic tamquam admonere fideles, ut precibus et fructibus pœnitentiæ iram Dei accensam placarent. Hæc ille. Divinat Malbrancus lib. 6 de Morinis cap. 38 Castellum Renticense, quod ad tempus poterat hostium etiam validissimorum impetus sustinere, cessisse Normannis eam provinciam populantibus, quia diffugerant præsidiarii, Bertulphi tumulo præsagiente commoniti. Siquidem cum aliqua gravior impenderet calamitas, non alio opus erat præsagio ac monitore: ad tumulum exaudiebatur manuum quasi plaudentium sonitus, et talis ut quisque consulto sibi posset prospicere. Fuerit vero ante Danorum adventum, reor, insolitus. Nihil de hoc habeo pronuntiare, nisi plausum illum manuum non probari: videor enim olim intellexisse, strepitum illum fuisse veluti manu intrinsecus feretrum pulsantis. De eo publicæ calamitatis prognostico meminit quoque Antonius Sanderus in Hagiologio Flandriæ, et Guilielmus Gazæus in Ecclesiastica Belgii historia. Consimili pulsu ab aliis quibusdam Sanctis prænuntiari solita domesticorum funera accepimus. Ubique decantatum illud, e magni illius Cid Ruiz tumulo auditum fragorem armorum, et Villelæ campanam absque cujusquam impulsu sonantem, Hispaniæ et Ecclesiæ calamitatem protendere. Quod nostra memoria sane quam luculentis damnis probatum.
13 Antonius Sanderus u Rerum Gandavensium, 4. knjiga, pogl. 2., nakon što je nabrojio tijela sv. Gudvala, Bertulfa, Amelberge, Ansberta, Florberta, Wulfranna, Wandregisila, Winwaloea i dviju djevica iz družbe sv. Uršule, te moći mnogih drugih svetaca čuvane u blandinijskom samostanu, dodaje ovo: Ove pak i povrh toga druge moći, zajedno s osam čitavih tijela svetaca, prekrivenih zlatom, draguljima i srebrom, zajedno i sa svetim posudama i drugim mnogim i skupocjenim pokućstvom, bezbožnost kalvinista koji su pohlepno žudjeli za dobitkom nedavno je oko godine 1577. raspršila. Isto je prepisao u prvi svezak Flandria illustrata, osim što umjesto bezbožnosti kalvinista piše da su to raspršili pobunjenici, ali oni pobunjenici bili su kalvinisti, ili Geusi.
13 Antonius Sanderus rer. Gandavensium lib. 4 cap. 2 postquam S. Gudwali, Bertulphi, Amelbergæ, Ansberti, Florberti, Wulfranni, Wandregisili, Winwaloei, duarumque e sodalitio S. Ursulæ Virginum corpora, ac plurium aliorum Divorum reliquias in Blandiniensi cœnobio asservatas enumeravit; ista subdit: Has autem et alias insuper reliquias, cum integris octo Sanctorum corporibus, auro, gemmis, argento tectis, cum vasis quoque sacris, ac alia supellectile multa ac sumptuosa, impietas Calvinistarum pretio inbiantium nuper ad annum MDLXXVII dissipavit. Eadem transscripsit in tomum primum Flandriæ illustratæ, nisi quod pro impietate Calvinistarum, seditiosos ea dissipasse scribat: at seditiosi illi, Calvinistæ fuerunt, sive Geusii.
14 Život sv. Bertulfa bio je nekoć opisan starim stilom. Njega je, po nalogu svoga opata Folcarda, uglađenije dotjerao, dodavši prijenose, nepoznati redovnik blandinijskog samostana, kao što sam svjedoči u proslovu i u pogl. 5. br. 21.: Koji nam na zemlji u udovima, premda preminuo, još živi, koje Bog čini čaovanja dostojnima ljudima po proslavi znakovima. A onoga pak kojega na svijetu imamo nazočnoga u udovima itd. A sam je pisac promatrao neke od stvari koje spominje. Tako u pogl. 8. br. 34.: Stoga kao što ono što smo od starijih doznali o našem najsvetijem ocu Bertulfu, tako i ono što smo vlastitim očima vidjeli, nastojimo predati pismu. Ipak priznaje u proslovu da će od mnogih djela svetoga muža napisati malo, jer je starina vremena mnoga predala zaboravu, a malo sjećanju.
14 Vita S. Bertulphi veteri olim stylo descripta fuit. Quam, Folcardi Abbatis sui jussu, elegantius perpolivit, additis Translationibus, anonymus monachus cœnobii Blandiniensis, uti ipse in Prologo testatur, et cap. 5 num. 21. Qui nobis in terra in artubus, licet vita functis, adhuc vivit, quos signorum glorificatione venerabiles hominibus Deus facit. Eum vero, quem in mundo membris habemus præsentem etc. spectavit autem scriptor ipse nonnulla corum quæ commemorat. Ita cap. 8 num. 34 Unde sicut ea, quæ a majoribus de sanctissimo Patre nostro Bertulpho didicimus, sic et illa quæ oculis ipsi vidimus, stylo tradere conamur. Fatetur tamen in Prologo, ex multis pauca sancti viri gesta se esse scripturum: quia temporum vetustas plura oblivioni, pauca memoriæ dedit.
13 Vara se Arnold Wion kad piše da je taj Život, sastavljen starim stilom po nalogu gentskog opata Folcarda i prenesen uglađenije, uvrstio Surije u prvi svezak De Sanctis. Nigdje Surije ne naznačuje da je to ovdje učinio on, što u drugima slobodno ispovijeda. Našao sam među Rosweydeovim papirima dio Života prepisan iz starog kodeksa crkve u Frugesu u biskupiji Boulogne, s kojim sam usporedio Surijev i otkrio da se ponegdje pomalo razilazi, kao što se rukom pisani primjerci obično donekle razlikuju. Nedostajao je u tom primjerku proslov, i čudesa nakon smrti, i prijenosi. Nalazio se u rukopisnom kodeksu crkve sv. Martina u Utrechtu kraći Život sv. Bertulfa. Mi smo Surijev Život podijelili u malo duža poglavlja nego što je možda od autora, a svakako u Surija, bio podijeljen. Jer neku podjelu koju je učinio autor sam svjedoči u pogl. 7. br. 30.
13 Fallitur Arnoldus Wion, dum scribit, hanc Vitam veteri stylo, Folcardi Abbatis Gandensis jussa, exaratam, elegantius redditam Surium retulisse in volumem primum de Sanctis. Nusquam id Surius, quod in aliis libere profitetur, hic a se factum innuit. Reperi inter Rosweydi schedas, partem Vitæ ex veteri codice Ecclesiæ Frugensis in diæcesi Bononiensi descriptam, cum qua Surianam contuli, deprehendique paul'um subinde discrepare, uti fere solent manu exarata exemplaria aliquantulum differre. Deerat in eo exemplari Prologus, et miracula post mortem, ac Translationes. Extabat in MS. codice Ecclesiæ S. Martini Ultrajecti brevior S. Bertulphi Vita. Nos Surianam Vitam in paullo longiora capita partiti sumus, quam fortassis ab auctore, certe quidem in Surio, erat distincta. Nam aliquam ab auctore factam partitionem ipse testatur cap. 7 num. 30.
Život iz suriusa i rukopisa, čiji je autor blandinijski redovnik.
VITA EX SURIO ET MSS. Blandiniensi Monacho auctore.
Proslov autora.
Prologus auctoris.
Budući da uistinu svatko tko časti udove bilo
B koga, časti svu ovu cjelinu čiji su to udovi, a udovi Kristovi jesu svi sveti; dakle i oni koji časte svete pokazuju da hvale i časte Krista. Ipak ne treba Krist da ga se hvali u njegovim svetima, niti trebaju sveti da ih se hvali u Kristu, nego oni koji ih ovdje hvale trebaju da ih hvale. Evo, među ostalim udovima Kristovim uzimam u razmatranje blaženog Bertulfa, izvanredan ud Kristova tijela: kojega to manje mogu dostojno hvaliti što se više prljam i duhom i životom. Ali ono u čemu sam manje dostojan nadopunit će zagovor ovoga sveca, i onaj koji je dao htjeti dat će, vjerujem, i moći. Njegov Život, nekoć opisan starim stilom, da bih ga prošao novim žarom pisanja, ishodio je nalog našega gospodina opata Folcarda, kojemu nije bilo dopušteno išta odbiti kad moli, jer ovoga sveca prigrli tako posebnom pobožnošću da sa svim svetima ima ovoga posebnog zagovornika za sve vjerne pokojnike, kojega je na spomen tih istih vjernih pokojnika učinio nazočnim i tijelom i zagovorom. Ali samo se ovome čudim, što je ponizno htio zatražiti od mene nevaljaloga ono što je sam svetome mužu mogao djelotvorno iskazati, osobito budući da sam neobrezana srca i usana, a on je pak neosrednje upućen u crkvene nauke. Njegova je glasovita pobožnost prema svecu, jer je bila urešena poniznošću, ono što je pobožno ponizan mogao iskazati svetom mužu, ponizno pobožan nije se ustručavao zatražiti od drugoga, premda neznalice. Što dakle? Na nalog iz autoriteta i na molbu iz poniznosti, ne koliko dugujem, nego koliko imam pružam ocu, uz sačuvano dostojanstvo uglednih ljudi koji me u ovom djelu po nadarenosti i učenosti daleko nadmašuju. Ali ako je naš um u diktiranju ili ruka u pisanju u čemu pogriješila, njegova će biti zadaća i kod najsvetijega Bertulfa ispričati onoga koji se nije bojao primijeniti me na ovaj trud pisanja. I treba napomenuti da ću od mnogih djela svetoga muža napisati malo, jer je starina vremena mnoga predala zaboravu, a malo sjećanju. Ali vjerniku je i malo sasvim dovoljno, a nevjerniku pak ni mnogo nimalo ne udovoljava. Razborit čitatelj neka dakle više cijeni građu nego stil, razlog nego pisca, jer vino popijeno kroz olovnu cijev često godi, a kod nositelja dobre glasnice ne istražuje se tko je, nego što donosi. a Za njega Sanderus u Rerum Gandavensium, 4. knjiga, pogl. 2., kaže da je bio 20. blandinijski opat, od godine 1070. do 1088., b O tom oltaru niže opširnije govori autor u pogl. 8. br. 34., c Sciolus se u pučkom govoru naziva onaj tko se razmeće znanjem kojim je jedva površno dotaknut. Ovdje je to stavio autor umjesto onoga tko nije dovoljno vješt, što, budući da se sam ispričava, nije trebao nazvati sebe neznalicom.
Quoniam quidem omnis, qui membra cujuscumque
B que honorat, totum hoc, cujus membra sunt, honorat; membra vero Christi omnes sunt Sancti; ergo et qui Sanctos honorant, Christum laudare et honorare probantur. Non tamen Christus in Sanctis suis, neque Saneti in Christo laudari egent: sed qui eos hic laudant, egent utique ut laudent. Ecce inter reliqua membra Christi B. Bertulphum, egregium corporis Christi membrum, in medium assumo: quem tanto minus laudare sufficio, quanto amplius et ingenio et vita sordesco. Sed quod minus sufficio, Sancti hujus supplebit intercessio: et qui dedit velle, dabit (credo) et posse. Cujus Vitam, veteri olim stylo descriptam, ut novo scribendi percurrerem studio, Domini Abbatis nostri a Folcardi obtinuit jussio: cui petenti fas non erat quidquam negare, quia speciali Sanctum hunc adeo devotione amplectitur, ut cum omnibus Sanctis specialem hunc pro omnibus fidelibus defunctis habeat intercessorem, quem ad eorumdem fidelium defunctorumb memoriam, et corpore et intercessione fecit esse præsentem. Sed hoc solum mirror, quod humiliter a me ignavo exigere voluit, quod ipse sancto vero efficaciter exlibere valuit: præsertim cum sim incircumcisus corde et labiis, ille autem disciplinis non mediocriter instructus Ecclesiasticis. Cujus præclara ad Sanctum devotio, quia humilitate ornabatur, quod devote humilis sancto viro exhibere valuit, humiliter devotus ab alio, licetc sciolo, petere non horruit. Quid ergo? Jubenti auctoritate, et petenti humilitate, non quantum debeo, sed quantum habeo Patri præsto, salva virorum illustrium majestate, qui ad hoc opus ingenio et doctrina longe me præcellunt. Sed si quid mens nostra dictando, vel manus scribendo erraverint, ejus erit et apud sanctissimum Bertulphum excusare, qui me non timuit ad hoc scribendi studium applicare. Et notandum, ex multis pauca sancti viri gesta me esse scripturum: quia temporum vetustas plura oblivioni, pauca memorie dedit. Sed fideli pauca multum sufficiunt: infideli autem nec multa parum satisfaciunt. Prudens igitur lector materiem magis penset, quam stylum; rationem magis, quam scriptorem: quia vinum plumbi fistula haustum, sæpe placet: bonique nuntii bajulus non quis, sed quid afferat, inquiritur. a Hunc Sanderus Gandavensium rer. lib. 4 cap. 2 ait xx Abbatem Blandiniensem fuisse, ab an. 1070 ad 1088 — b De hoc altari infra plenus acit Auctor cap 8 num. 34 — c Sciolus vulgo dictur, qui scientiam, qua vix leviter tinctus est, ostentat. Hic posuit Auctor, pro non satis perito; quod cum ipsemet falcatur, sciolum se dicere non debuit.
Rođenje sv. Bertulfa, dolazak u Belgiju, obraćenje.
S. Bertulphi ortus, adventus in Belgium, conversio.
Dok je pod slavnim kraljem Sigebertom Crkva Kristova zaslužila ujedno mir i slavu, preblaženi ispovjedalac Bertulf imao je početak rođenja u domovini Alemaniji, od roditelja doduše pošteno osrednjih, ali pogana. Jer još nije na Alemaniju pogledala vjera Kristova, iako je u njoj ovaj budući sin Crkve tada imao tjelesne pretke.
Kojega je oba roditelja, užasavajući se poganskih obreda, Kao što trn rađa ružu, tako taj svetac rodio.
I ne bih rekao da će biti mala slava ovom svetom mužu to što je dobio rođenje slično onomu najsvetijega Martina. Kao što je, naime, onaj, tako je i ovaj potekao od poganskih roditelja, onaj doduše iz Panonije, a ovaj s granica Alemanije.
Cum sub glorioso Rege a Sigeberto Ecclesia Christi pacem simul et gloriam meruit, beatissimus Confessor Bertulphus ortum nativitatis patriab Alemannia habuit; parentibus quidemc honeste mediocribus, sed gentilibus. Neque enim adhuc Alemanniamd fides Christi respexerat, quamquam in ea hic futurus Ecclesiæ filius carnis tunc progenitores habuerit.
Cujus uterque parens, paganis ritibus horrens, Sicut spina rosam, Sanctum sic edidit istum.
Neque parum gloriæ huic sancto viro fore dixerim, quod similem cum sanctissimo illo e Martino ortum sortitus fuerit. Sicut enim ille, sic iste, gentilibus parentibus processit: ille quidem Pannonie, hic finibus Alemanniæ.
3 A kad je, zakoračivši na put mladenaštva, prelazio godine rane dobi, poučen samo naravnim zakonom, počeo je ići putem Gospodnjih zapovijedi i među onima koji nisu znali drugo nego barbarski režati pokušao je uhvatiti desni put pravednosti. Ali jer nije lako imao ono što je pokušao, jer je među opakima bilo teško, štoviše mučno održavati zakone pravednosti, osobito kad one domorodce nije mogla privući na vjeru Kristovu ni razumska rasprava ni uvjeravanje, radije je htio biti ostavljen od domovine i roditelja nego da se onečisti društvom pokvarenih i prljavštinom pogana. Izišao je dakle ovaj novi Abraham iz svoje zemlje i rodbine i došao u zemlju i rodbinu koja nije njegova. Jer krenuvši na put prema Zapadu, naposljetku je stigao u krajeve Galije i ondje gdje Ocean omeđuje međe Morinaca našao boravište.
3 Cumque adolescentiæ ingressus iter, primævæ ætatis excederet annos, naturali tantum lege doctus, in via mandatorum Domini coepit ire et inter eos, qui non norunt nisi barbarum frendere, dextrum justitiæ iter conatus est arripere. Sed quia non facile habuit, quod conatus est, (inter iniquos enim arduum, imo difficile fuit æquitatis jura tenere, præsertim cum ad fidem Christi indigenas illos nec ratio, nec persuasio posset allicere) maluit patria parentibusque destitui, quam consortio pravorum sordibusque gentilium pollui. Exivit ergo hic novus Abraham de terra et cognatione sua, et venit in terram et cognationem non suam. Nam arrepto itinere versus Occidentem, tandem in partes Galliarum devenit, eoque ubif Taruannensium fines Oceanus terminat, mansionem accepit.
4 Bio je u ono vrijeme u spomenutom kraju neki Wambert, ne najniži među grofovima, kojemu je uz bogatstvo bila jednaka zasluga. Njemu se pridružila supruga jednakoga položaja, čiju je plemenitost uresila sveta i neokaljana pobožnost, po imenu Homburga. Oboje je, dakle, njih krasila uz plemenitost sveta pobožnost, a uz pobožnost besprijekorno vršenje djela. I nisu izostala kao dokaz njihove pobožnosti mnoga djela kreposti, među kojima se osobito sjajno istaknula gradnja mnogih crkava po njima. Jer su od vlastitih sredstava na imanju svoga prava sagradili samostan, pomnom rukom izrađen, ništa manje moćan od velikih samostana, koji su dali posvetiti u čast i na ime mučenika Dionizija. Dodali su još da utemelje tri crkve i da ih s ne malom pobožnošću posvete svecima, jednu prvaku apostola, drugu preblaženom Martinu, treću sv. Vedastu. Koje, kao što je rečeno, sagrađene kako iz vlastitih troškova tako i na imanju svoga prava koje se zove Rentica, svi štuju i časte, osobito oni koji piju rijeku Ennenon, uz čiju obalu leži spomenuti posjed.
4 Erat tunc temporis in præfata regione quidam Wambertus non infimus Comitum, cui cum divitiis par erat meritum. Huic paris conditionis conjux adhæsit, cujus ingenuitatem religio sancta et immaculata adornavit, nomineg Homburga. Utrisque ergo illorum cum ingenuitate sancta religio, et cum religione irreprehensibilis erat operum exhibitio. Nec defuere in argumentum religionis eorum plura virtutum opera, inter quæ illud præclare emicuit, multarum per eos constructio ecclesiarum. Nam ex facultatibus propriis in proprii juris prædio construxere cœnobium, operosa manu elaboratum, non minus a magnis cœnobiis pollens, quod honori et nomini Dionysii Martyris titulari fecerunt. Adjecerunt etiam tres adhuc ecclesias fundare, easque non parva devotione Sanctish titulare, unam principi apostolorum, aliam beatissimo Martino, tertiam S. i Vedasto. Quas, ut dictum est, tam ex sumptibus propriis, quam in proprii juris prædio, nuncupato Rentica, constructas venerantur omnes et colunt, precipue qui k Ennenonem fluvium bibunt, cujus ripæ prædicta possessio contigua adjacet.
5 U tom je, naime, kraju koji sam spomenuo vjera Kristova toliko bila u skladu s pobožnošću da je onima koji traže Krista bilo lako ondje ga naći. Kad je onamo stigao blaženi Bertulf, to isto mjesto svoga hodočašća smatrao je domovinom, jer je ondje našao vjeru Kristovu, od koje nikad nije imao ništa radosnije, i prema onoj Psalmistovoj riječi, pjevne su mu bile Gospodinove odredbe na mjestu njegova hodočašća, te da bi se mogao pridružiti zborovima vjernih, ponizno je zatražio da se obilježi sakramentom krštenja. I primivši sakrament krštenja, postao je hram Duha Svetoga i među domorocima te zemlje počeo je biti više ne stranac i pridošlica, nego sugrađanin svetih i ukućanin Božji. I nije bilo dovoljno novaku već zavjetovanomu u Kristova otajstva da je primio milost krštenja, nego da bi se pečatom kleričkog reda tješnje pridružio Crkvi, i željama je čeznuo i molitvama isprosio, a ono što je pobožno zatražio, djelotvorno je i postigao. I tako, pridružen zborovima vjernih, išao je iz kreposti u krepost, da vidi Boga nad bogovima na Sionu.
5 In hac namque, quam præfatus sum, regione adeo fides Christi concordabat cum religione, ut facile esset eis qui quærunt Christum, illic eum invenire. Quo cum B. Bertulphus pervenisset, eumdem peregrinationis suæ locum l patriam credidit: quia ibi fidem Christi, qua nihil unquam jucundius habuit, invenit, et secundum illud Psalmistæ, cantabiles illi erant justificationes Domini in loco peregrinationis suæ: et ut choris fidelium posset adjungi, humiliter se petiit sacramento baptismatis insigniri. Consecutusque baptismatis sacramentum, Spiritus sancti factus est templum, et inter illius patriæ indigenas coepit esse non jam hospes et advena, sed civis Sanctorum et domesticus Dei. Nec satis fuit jam m jurato in Christi sacramenta tironi, baptismatis gratiam suscepisse, sed ut clericatus signaculo arctius jungeretur Ecclesiæ, et votis optavit, et precibus exoravit: quodque devote expetiit, efficaciter impetravit. Sicque fidelium choris adjunctus, ibat de virtute in virtutem, visurus Deum deorum in Sion.
6 A kad se pročuo glas o preuglednom mužu Wambertu i njegovoj supruzi, i kad su, kao što je lako preuglednim ljudima, miomirisom svojih kreposti privukli mnoge, Duh Sveti je preduhitrio i dotaknuo srce ovoga sluge Božjega i prodorno ga zapalio ljubavlju prema tako velikom mužu i njegovoj supruzi. I nije dopustio da bude prikraćen za svoju želju dok se nije pojavio pred njihovom nazočnošću, ne malim poskakujući od radosti što je naposljetku, nakon dugoga truda svoga hodočašća, pronašao štovatelje jednoga pravoga Boga, za koje je smatrao da ih je jednako dragocjeno koliko i rijetko pronaći. Stoga je i znao da se od njih ne može odvojiti bez svoje štete, kao što je znao da je njemu na dobitak da im se neraskidivo prikloni: dobitak kažem svoj, koji je htio iskovati više iz duhovnih nego iz vremenitih bogatstava. Njima se, dakle, nije postidio podložiti pod vlast, jer je vidio da prianjaju uz službu Kristovu, i bio im je podložan, služeći, kao onaj drevni Josip, bez ikakve prijevare.
A a Sv. Sigebert je od godine 638. do 663. vladao Austrazima, kao što smo 1. veljače rekli uz njegov Život., b Ona je pripadala kraljevstvu Austrazije, kao što smo ondje u § 4. br. 13. pokazali., c Rukopis iz Frugesa: poštenim., d Nije bila uistinu sva Alemanija u doba sv. Sigeberta obraćena, ali su neki ipak primili vjeru, kao što će na drugom mjestu biti očito., e O sv. Martinu govorit ćemo 11. studenoga., f Taruana ili Teruana, drevni grad Morinaca u Drugoj Belgiji, razoren od cara Karla V. godine 1553., g Miréus, Hombusa. Ghinio i rukopis iz Utrechta Hamburga. Meier, Umburga. Rukopis iz Frugesa, Hemburgis., h Surije, posvetili., i Moći sv. Vedasta bile su oko toga vremena prenesene, i u tom prijenosu sv. Audomar je primio vid, kao što će se reći 5. veljače uz njegov Život, a uz ovaj 9. rujna., k Tako ga naziva naš Malbrancq u 4. knjizi De Morinis, pogl. 7., a iz bertinijskih kodeksa Agnion. Surije, Eunenon. Rukopis iz Frugesa i Meier, Eunona., l Rukopis iz Frugesa, očito., m Rukopis, urotom zavjetovanomu., n Rukopis, Nije odgodio lica svoje želje.
6 Cumque fama viri clarissimi Wamberti conjugisque ejus perecrebuisset, et, ut facile viris clarissimis est, suarum odore virtutum complures attraxissent, cor hujus famuli Dei Spiritus sanctus præveniens tetigit, et in amorem tanti viri conjugisque ejus penetrabiliter accendit. n Nec desiderio se passus est fraudari suo, donec se eorum præsentiæ obtulit, non modico exultans tripudio, quod tandem post longum peregrinationis suæ sudorem, unius veri Dei cultores reperisset, quos reperisse, tam carum quam rarum habebat. Unde etiam ab eis sicut sine detrimento sui separari non posse putabat, ita jpsis inseparabiliter adhærere sui lucrum sciebat: lucrum dico sui, quod ex spiritalibus magis, quam ex temporalibus divitiis conflare voluit. Horum itaque non erubuit se subdere dominio, quos Christi cernebat inhærere servitio, eratue subditus illis, serviens, ut antiquus ille Joseph, absque omni dolo.
A a S. Sigebertus ab an. 638 ad 663 Austrasios rexii, uti 1 Feb. ad ejus Vitam dix mus. — b Ea ad regnum Austrasiae péritínebat, ut ibidem % 4 num. 13 ostendimus. — c MS. Frugense: honestis. — d Non erat universa quidem S. Sigeberti æxo conversa Alemania: aliqui tamen fidem susceperunt. ut alibi paiet. — e De S. Martino agemus xi Novemb. — f Taruana, sive Teruana, Morinorum urlis in Belgica secunda perantiqua excisa a Carolo v Imp. an. 1353. — g Miræu, Hombusa. Ghrinus et MS. Ultraject. Hamburga Meier. Umburga. MS. Frugen. Hemburgis. — h Surius, dedicarunt — i S. Vedasti circa id tempus translatx erant reliquiæ, eaque in Translatione S. Audomarus visum receperat, uti v: Februarii ad illius Vitam, ad huius ix Septembris dicetur. — k Ita appellat Malbrancus nosier lib. 4 de Morinis cap. 7. atque ex Bertinicis codici us Agnionem. Surius, Eunenonem. MS. Frugense et Meierus, Eunonam. — l MS Frugen. palam. — m MS. conjurato. — n MS. Nec desiderii sui faciem distulit.
Obitelj grofa Wamberta kojom upravlja sv. Bertulf. Zavist suzbijena.
Wamberti Comitis familia a S. Bertulpho administrata. Invidia repressa.
Nije ostalo skriveno preuglednom domaćinu Wambertu i njegovoj supruzi poštenje tako velikoga muža i neprestana oštroumnost oko njihova kućanstva. Stoga su po zajedničkoj odluci oboje složili da iznutra i izvana čitava njihova kuća pripadne njegovoj skrbi. Jer je svatko od njih bio siguran za svoje stvari pod skrbi tako vjernoga upravitelja. Zato su mu, povjerivši mu sve što je bilo u njihovu pravu, davali u čitavoj svojoj kući drugo mjesto iza sebe. Napokon, stekavši skrb nad čitavim kućanstvom, vjeran i razborit upravitelj nastojao je oštroumnom marljivošću da se imetak koji mu je povjerio njegov gospodar ne smanjuje, nego da iz dana u dan raste prirastima. Njegovu trudu i volji surađivala je Božanska pobožnost, jer se na mig vjernoga upravitelja kućni imetak tamo-amo povećavao. Stoga se dogodilo da se učinio dostojnim Gospodnjih obećanja kojima treba nagraditi oštroumnost vjernoga sluge: Dobro, kaže, slugo dobri i vjerni, jer si nad malim bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti. Dok je to obećanje Božjemu čovjeku odgovaralo kako moralno tako i duhovno, zaslužio je da bude nagrađen i ovdje vremenito i u budućnosti duhovno.
Nec latuit illustrissimum patremfamilias Wambertum conjugemque ejus tanti viri probitas, et assidua circa rem suam familiarem sagacitas. Unde ut intus forisque domus eorum tota custodiæ illius cederet, consulto utriusque convenit. Securus enim erat uterque rerum suarum sub custodia tam fidelis æconomi. Ideoque commissis ei omnibus, quæ sui juris erant, secundo ipsum a se gradui in omni domo sua præficiebant. Adepta denique fidelis dispensator et prudens totius rei familiaris custodia, ne credita sibi Domini sui minueretur, sed incrementis in dies augeretur substantia, sagaci elaborabat industria. Cujus labori et voluntati pietas Divina cooperabatur; quia ad nutum fidelis æconomi res familiaris hinc inde augebatur. Unde factum est, ut Dominicis se dignum efficeret promissis, quibus remuneranda est servi a sagacitas fidelis: Euge, inquit, serve bone et fidelis, quia super pauca fuisti fidelis, super multa te constituam. Quæ promissio dum viro Dei tam moraliter quam spiritaliter congrueret, et hic temporaliter, et in futurum remunerari meruit spiritualiter.
8 Jer da bi svome vremenitom gospodaru uz zemaljska dobra pribavio i nebeska, postigla je to revnost pobožnosti prema Kristovim siromasima. Potajno je, naime, ustrajavao u skrivenoj milostinji, neprestano zazivajući Boga zavjetima i molitvama da tom najvelikodušnijom samilošću prema ukućanima vjere udvostruči svome gospodaru imetak i milost. Što se i dogodilo.
Marljivo je on davao, ali je dano imanje trajno čuvalo.
C Bogatstva se, dok se dijele, povećavaju, i tim su više rasla što ih je ruka darovatelja velikodušnije rasipala siromasima. U tom je činu ovaj vjerni sluga skrbio ne samo za sebe, nego i za svoga vremenitoga gospodara, da bi, naime, tim prolaznim bogatstvima namaknuo bogatstva koja će trajati u vijeke i da bi ih obilnim dijeljenjem obilnije povećao. Stoga, ne služeći na oko, ovisio je o migu svojih gospodara sa svakom podložnošću, kojima je smatrao uzvišenim i znamenitim biti podložan, spajajući s ljubavlju prema njima strah, a sa strahom ljubav, i to prema izreci prvoga Pastira koji kaže: Sluge, budite podložni u svakom strahu gospodarima. I tako je stvar napredovala da je služba vjernoga sluge jednako vjernom gospodaru donosila veliku dobrobit, jer su bogatstva ne samo umnožena kod kuće i izvan kuće, nego i pohranjena na nebu, gdje kradljivci ne prokopavaju niti moljac nagriza.
8 Nam ut temporali domino suo cum terrenis etiam commodis provideret cælestia, pietatis in pauperes Christi effecit instantia. Insistebat enim clam eleemosynis clandestinis, Deum votis et precibus interpellans assiduis, ut hac liberalissima in domesticos fidei compassione, rem domino suo duplicaret et gratiam. Quod et factum est.
Gnaviter ille dabat; sed res data perpetuabat.
C Opes dum erogantur, augmentantur: tantoque amplius incrementum sumpsere, quanto eas manus tribuentis in pauperes benignius dispersere. Quo in facto non solum sibi, sed et temporali domino suo hic famulus fidelis consuluit: ut videlicet his perituris permansuras in secula divitias compensaret, easque large erogando largius augmentaret. Proinde non ad oculum serviens, ad nutum dominis suis omni subjectione pendebat, quibus subjici egregium atque insigne habebat: dilectioni eorum timorem, timori dilectionem conjungens; idque secundum primi Pastoris sententiam, dicentis: Servi, subditi estote in omni timore dominis. Sique res eo processit, ut fidelis famuli obsequium fideli æque domino magnum prærogaret beneficium, opibus non solum domi forisque multiplicatis, sed et in cælo, ubi fures non efflodiunt, neque tinea demolitur, thesaurizatis.
9 Zbog tih, naime, djela pravednosti nisu izostali ratovi protiv Kristova vojnika. Jer je neprijatelj ljudskoga roda, preko nekih slugu svoje opakosti, ispljunuo na Božjega sveca otrov svoje zavisti, ne bi li možda preko tih posuda svoje pokvarenosti obuzdao slugu Božjega od uobičajenoga djela poštenja. I bodljama zavisti je neke od zavidnika toliko raspalio da su pristupili uglednomu mužu Wambertu i najvjernijega slugu Božjega Bertulfa optužili za prijevaru i zločin ovim riječima: Promisli, kažu, najrazboritiji od ljudi, što je u tvom pravu; promisli kako rasipno propada po onom došljaku; zapazi također što si kome povjerio, koliko si imao, koliko si izgubio. Riječima onih koji su ocrnjivali časni je muž Wambert poklanjao samo uši, ne i povjerenje, jer nije priličilo da vjeran gospodar posumnja u išta opako kod vjernoga sluge, osobito kad je iz mnogih iskustava doznao koliko je taj isti koji je bio optuživan bio najvjerniji.
9 Pro his namque justitiæ operibus adversus militem Christi bella non defuere. Nam hostis humani generis, per quosdam satellites nequitiæ suæ, evomuit in Sanctum Dei virus invidiæ suæ, ut forte per hæc vasa suæ iniquitatis compesceret famulum Dei a solito opere probitatis. Et invidiæ stimulis quosdam invidorum adeo accendit, ut illustrem virum Wambertum adirent, famulumque Dei fidelissimum Bertulphum fraudis et criminis hisce verbis notarent: Considera, inquiunt, prudentissime virorum, quæ tui juris sunt: considera, quam prodige per advenam illum depereant: animadverte etiam, quid cui commiseris, quanta habueris, quanta amiseris. His derogantium verbis venerabilis vir Wambertus aures tantum, non fidem, accommodabat: fidelem enim dominum super fideli famulo quidquam pravum suspicari non decebat: præsertim cum multis experimentis didicerit, quam fidelissimus idem ipse, qui accusabatur, fuerit.
10 Ali kad su se češće pred spomenutim knezom ponavljale riječi klevete, stvar je došla dotle da je, dok su u prilog Kristovu sluzi govorila čudesa, svaka pokvarenost onih koji su optuživali začepila svoja usta. Kako se to dogodilo, neće biti mrsko okrenuti pisaljku da se opiše. Jer je jednoga dana, kad se ognjeno sunce vraćalo u sjenke Ponta, dogodilo se da je sluga Božji Bertulf pred vratima svoga vremenitoga gospodara pošao na put i u odjeći kojom je bio zaogrnut nosio kruh sa sirom i u posudi izrađenoj lončarskim umijećem vino, da bi u tajnosti skrivenom milostinjom pružio okrepu siromasima. Kad su to vidjeli, zavidnici, kao da su našli zgodnu priliku za optužbu, pristupaju uglednomu mužu Wambertu, koji je tada slučajno stajao pred vratima, i kao neke dokaze optužbe protiv Božjega čovjeka iznose ovim riječima: Barem sada, najugledniji od ljudi, možeš očiglednim uvjerenjem iskusiti koliko više istine, a manje laži ima naš govor o ovom došljaku, čije je raspolaganje rasipno, a ne širokogrudno, i malo brine za štetu kućnoga imetka. Jer evo, kao dokaz riječi koje smo ti rekli, pokazujemo ga sada kako ne bez prijevare nosi tvoja dobra. A on, kao što se prostodušne ljude lako uvjeri, blaga duha kakav je bio, dozvavši k sebi vjernoga i prostodušnoga Bertulfa: Što, kaže, nosiš u svom njedru? A on, da ne bi zbog dobrih djela bio optužen kao za prijevare: U ovoj, kaže, glinenoj posudi imam vodu koju idem zagrijati iverjem svezanim u ovu haljinu. Njemu je junak ovako odgovorio: Tvojim riječima doduše poklanjam povjerenje, ali jer se čudim da ti, u mojoj kući prvi među prvima, nosiš najbeznačajnije stvari, to isto što riječima tvrdiš želim iskusiti očima. Stoga je ono što je činio u tajnosti javno iznio pred očima onih koji su gledali, i prema riječi Božjega čovjeka stvar se pokazala očima onih koji su gledali. I tako je, čudesno promijenivši narav stvari, pokazala da je Božji čovjek govorio istinu, a da su njegovi suparnici tvrdili laži. Stoga je najugledniji muž Wambert iz još sigurnijih dokaza doznao da je on u čitavoj svojoj kući najvjerniji, a da su oni lašci.
F a U Surija: marljivost i poštenje.
10 Sed cum saepius præscripto Principi detractionis verba replicarentur, ad hoc res processit, ut loquentibus pro servo Christi miraculis, omnis iniquitas accusantium oppilaret os suum. Quod qualiter acciderit, ad describendum stylum vertere non pigebit. Nam quadam die cum sol flammivomus Ponti remearet ad umbras; contigit famulum Dei Berthulphum præ foribus temporalis domini sui viam captasse, ac in veste, qua circumamiciebatur, panem cum caso et in vase, figuli opere composito, vinum gestasse, ut clam eleemosynis clandestinis pauperum prospiceret refrigeriis. Quo viso, invidi quasi opportunam accusationis occasionem nacti, virum illustrem Wambertum, qui tum forte præ foribus stabat, adeunt, et accusationis in virum Dei quasi quædam argumenta hisce verbis pretendunt: Saltem nunc, Illustrissime virorum, oculata fide experiri licet, quod plus veri minusque falsi noster sermo super hoc advena habet, cujus dispensatio prodiga est, non larga, et in detrimento rei familiaris minus sollicita. Ecce enim in argumentum verbi, quod tibi diximus, ipsum nunc res tuas nonsine fraude gestantem ostendimus. At ille sicut simplices facile suaderi solent, benigno, ut erat, animo, accito ad se fideli simplicique Bertulpho: Quid, inquit, tuo gestas in gremio? At ille ne de benefactis velut fraudum notaretur: In vase, inquit, hoc fictili aquam habeo, quam assulis veste hac adstrictis calefacere pergo. Cui saus sic responsum reddidit heros: Verbis quidem tuis fidem accommodo; sed quia te in domo mea inter primos primum vilissimas gestare res admiror, id ipsum, quod verbis asseris, oculis experiri volo. Quare quæ clam gessit, palam videntibus exposuit, et secundum viri Dei sententiam, oculis videntium res apparuit. Sique natura rerum mirabiliter mutata, et virum Dei ostendit verum dixisse, et eodem æmulos ipsius falsa asseruisse. Unde vir illustrissimus Wambertus eum in omni domo sua fidelissimum, illos vero mendaces F esse, certioribus jam didicit argumentis. a Sur. diligentia et probitas.
Krepost sv. Bertulfa očitovana čudesima, počašćena od grofa Wamberta.
Virtus S. Bertulphi miraculis declarata, honorata ab Wamberto Comite.
Zatim su često spominjani domaćin i njegova časna supruga, dok su napredovali iz kreposti u krepost i iz dana u dan rasli po primjeru vjernoga sluge, zapaljeni željom da poduzmu i dugo hodočašće. I najprije zažele u srcu posjetiti najveći grad, znamenit po apostolskim zalogama, Rim, te to djelotvorno i izvrše. Oni se toliko pouzdaju u vjernoga slugu Bertulfa da iznutra i izvana ne ostavljaju ništa od svojih stvari što ne bi povjerili njegovoj vjernosti i razboritosti. I nije lako reći kako je vjerno i kako razborito čuvao stvari koje su mu povjerene kod kuće i izvan kuće. I tako kreću na put koji vodi u Rim i naposljetku stižu na pragove apostola Petra i Pavla. Ondje su tijelo predali zemlji, a duh nebu, među suzama i poljupcima ispuštaju uzdahe, i otvorivši svoja blaga, presveta mjesta časte ne malim uslugama i obogaćuju darovima. Oni, obilježeni apostolskim blagoslovom i izvršivši ono zbog čega su došli, već radosni žure na povratak svojima.
12 A kad je blaženoga spomena Wamberta i njegove pratitelje umorio napor već završenoga puta, i nitko među njima u gluho doba noći nije mogao dostajati kao čuvar konjima, a zbog toga je pojedine suborce obuzimala ne mala briga, predložiše svome gospodaru da ih tako umorne oslobodi noćnih straža i da konjima dodijeli stražare koji su manje iscrpljeni. Njihovoj se brizi Bertulf, sin najsvetije ljubavi, odmah odazvao i u uši najuglednijega muža odgovorio ovim riječima: Na zapovijed svoga gospodara bdjet ću i obavljati službu ove noći, i konje ću u potpunom broju do svitanja tjerati na pašnjake, a ujutro ću ih u jednako potpunom broju ponovno predati. Što duljiti? Obećanjima je dao učinak, izveo je životinje na pašnjake i čitavu noć proveo budan pod vedrim nebom. I gle, iznenada je nebo, otvorivši svoje ustave, dalo kiše koje zemlja nije mogla upiti.
12 Doista rogonje, sa svih strana natopljeni kišama, Primaju tužan pljusak u ukočene udove.
Ukočiše se od straha, ledena jeza obuzima udove.
B Ali vojnik Kristov, ohrabren nadom i vjerom, ne dopušta da se makne ni s mjesta, jer je od višnjih očekivao zaklon za sigurnost i skrovište od vihora i kiše. I nada nije iznevjerila sveca, jer je, ne bez slave čudesa, bio zaštićen Božanskom milošću.
13 Jer, kao što smo rekli, sveti muž nije dopustio da uzmakne ni s mjesta, dok su njegovi suborci, koji su tada ujedno bili na pašnjacima, ne samo uzmaknuli s mjesta, nego su se, potjerani nevremenom, što brže vratili kući. Ali kad je ugledni Wambert, zabrinut za vjernoga slugu, opazio da su se njegovi drugovi vratili s pašnjaka, a da on nedostaje, poslao je jednoga iz službe k njemu koji je još ostajao pod vedrim nebom i opominjući mu je više puta zapovjedio da se vrati kući. Potrčao je mladić na zapovijed svoga gospodara i stigao pred svoga suborca. Ondje je bilo za vidjeti u proslavi sveca slavu Božju i u stoljećima nečuveno čudo. Jer je ognjena baklja, sežući pred njim od samoga vrha neba sve do zemlje, zasjala i raspršila tmine na sve strane, te Božjemu čovjeku koji je sjedio i bio zadubljen u neku knjigu da bi čitao pružila ne malo svjetlo. A orao čudesne veličine nadlijetao je da zakloni njegovu glavu i raširenim krilima od njega je odgonio nepriliku kiše. I tako je dvostrukim čudom od Božjega sveca odbijana dvostruka neprilika, naime tmina i kiša, dok su s jedne strane svjetlom goruće baklje tmine, a s druge strane nadlijetanjem orla pljuskovi nevremena bili odbijani od njega. I ne bez razloga. Jer ga je naoružala dvostruka krepost, naime ljubavi i poslušnosti: ljubavi doduše, kojom je iznutra umorne suborce oslobađao napora svojim naporom, a poslušnosti, kojom je i u nevoljama poslušao zapovijed svoga gospodara; zato ga je i dvostrukom slavom čudesa proslavila Božanska milost. I nema sumnje da je u onom očitovanju svjetla i orla bila nazočna anđeoska prisutnost, čijim je posredovanjem izbjegao tegobu nevremena.
14 Spomenuti je dakle domaći mladić, vidjevši na sluzi Božjem službu svjetla i orla, požurivši povratak javio svome gospodaru ono što je vidio. Kad je to čuo, ne zadržava ga ni oklijevanje ni počinak dok ne stigne sve do mjesta gdje je boravio sluga Božji, privučen ne samo novošću čudesa koju je čuo od svoga mladića, nego i samilošću prema svome dragome Bertulfu. A kad je čudo, koje je prije primio ušima, promatrao i očima, to se više čudi što ga je jasnije sam pred sobom motrio, i odmah, uklonivši vlast svoga gospodstva, prostire se pred noge svoga sluge i u poniznom svjedočanstvu riječi i uzdaha priznaje sebe krivim za njegovu noćnu nevolju. Zatim ponavlja molbe, moli oproštaj kao krivac, jer da ga nije noću pustio na stražu nad životinjama, nipošto ne bi pod vedrim nebom bio mučen navalom pljuskova. Zar će se ovdje dovoljno načuditi svatko tko ovo pročita poniznomu gospodaru koji je od jednako poniznoga sluge malo manje nego umanjen, dok se gospodar prostire pred slugom za kojega je znao da je veći od njega po svetosti? Ili će pak tko dostojno navijestiti svetost ovoga ili ljubav onoga, ili naprosto poniznost obojice? Tolika je, naime, u obojici zasjala poniznost da je gospodar sluzi iskazivao ono što je gospodarevo, a sluga gospodaru ono što je gospodarevo. Ovaj ipak jer je kao sluga svome gospodaru, ono što je bilo gospodarevo, dugovao njemu pokoravajući se i u nevoljama, a onaj, premda gospodar, svome sluzi, zato što je bio svetiji od njega, u onomu u čemu je bio gospodar iskazao se ponizno se prostrvši pred njim.
15 Videći dakle Wambert da je u svecu uz milost kreposti zasjala i slava znakova, što je više u njemu nalazio ono čemu se mogao diviti, to ga je više počeo i voljeti. I dok ga je diveći se volio i voleći mu se divio, blago se raspitivao zašto je ostavio domovinu i roditelje. Zatim je dodao istraživati zašto se podložio njegovoj vlasti, kad je radije trebao da ga se poslužuje nego da poslužuje, tvrdeći da treba radije on nego onaj da poslužuje, jer je vidio da ga nadmašuje po svetosti i pravednosti. Na to i slično što je ispitivao domaćin odgovorio je blaženi Bertulf: Razlog moga hodočašća učinila je opravdana pobuda. Jer je domovina iz koje potječem, budući da se onečistila štovanjem idola, mome umu bila toliko mrska da, prezrevši domovinu s roditeljima, nisam se bojao poći u neku drugu koja leži pod drugim suncem. I kad je završio trud moga hodočašća, radujući se naposljetku kod vas željenomu miru, postigao sam ispunjenje svojih želja, želja svojih, kažem, kojima sam dugo i mnogo žudio vidjeti štovatelje jednoga pravoga Boga. Njih u ovoj domovini, a među njima i tebe, Bogu napose odana i ljudima blaga, kako nalazeći tako i iskušavajući, zavjetima sam se obvezao da ću ubuduće ostati kod tebe i ovisiti o tvojoj zapovijedi želeći dobro, služeći dobro. Kad je to čuo časni muž Wambert, podjednako drag Bogu i ljudima, zakliktao je ne malom radošću i sve ga je više časteći volio i voleći častio. A kad je sasvim dobro doznao da on želi služiti Bogu iz sve srži duše, počeo je i sam, po volji Duha Svetoga, da ga od tada nadalje grli ne kao gospodar slugu, nego kao najdražega sina. I ne samo on, nego ga je i njegova časna supruga, koju smo prije spomenuli, njegovala ne manjom ljubavlju i čašću.
16 A kad je preugledni muž Wambert u sluzi Božjem motrio i ono čemu se divio i ono što je volio, počeo ga je i diveći se voljeti i voleći štovati, toliko da je onoga kojega je prije postavio nad onim što je imao kod kuće, otada postavio i nad onim što je imao izvan kuće. I nije ga postavio samo nad svojim stvarima iznutra i izvana, nego ga je učinio i privremenim baštinikom nekih svojih vremenitih dobara. Jer mu je imanje svoga prava, u pučkom govoru zvano Rentica, zajedno s crkvama sagrađenima na njemu i njegovim pripadnostima, predao i, svečano učinivši darovnicu, postavio ga baštinikom. Tu je darovnicu potvrdio i svjedočanstvom uglednih ljudi i poveljama, te je iz svoga prava prenio da je ubuduće posjeduje u pravu Božjega čovjeka. Primio je dakle Božji čovjek imanje, ne za sebe, nego za Boga i za Božje siromahe; primio je, kažem, ne obuzet pohlepom, nego vođen ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. I neka nitko ne prigovara da je Božji čovjek u svojoj domovini ostavio vlastita dobra, a u domovini koja nije njegova primio posjede, jer pri davanju i primanju darova ne treba vagati što se daje i prima, nego s kojim plodom. U ovomu dakle uistinu Izraelcu, u kojemu nije bilo prijevare, ne treba vagati što je primio, nego s kojim ciljem, jer je, kao što se poslije očitovalo jasnim znakovima, upravo zato primio ono što je dano da time nadoknadi Božju slavu i korist bližnjega.
a U rukopisu, zaklonom., b Isti rukopis, priorat., c Rukopis, plodom.
Sæpe memoratus deinde paterfamilias, conjunxque ejus venerabilis, dum de virtute in virtutem proficerent, exemploque fidelis famuli in dies crescerent, subeundæ etiam prolixæ peregrinationis desiderio accenduntur. Et primum urbem maximam, Apostolicis nobilem pignoribus, Romam visere animo concupiunt, opereque efficaciter perficiunt. Qui super fideli famulo Bertulpho usque adeo præsumunt, ut nihil intus forisque suarum rerum relinquerent, quod non illius fidei atque prudentiæ crederent. Nec facile dictu est, quam fideliter, quamque prudenter rebus domi forisque sibi concreditis præcaverit. Sique iter, quod Romam tendit, arripiunt, demumque ad limina Apostolorum Petri et Pauli perveniunt. Ubi corpus humi, mentem cælo dedere, inter lacrymas ac oscula, anhela trahunt suspiria: et apertis thesauris suis, sacrosancta loca non modicis honorant obsequiis,
A obsequiis, et ditant donariis. Qui Apostolica benedictione insigniti, expletisque pro quibus advenerant, ad propria jam læti reditum maturant.
12 Cumque divæ memoriæ Wambertum, comitesque suos labor itineris jam confecti fatigasset, nec quisquam inter eos sub intempesta nocte custos equis posset sufficere, ac super hoc commilitones singulos sollicitudo non modica tenuisset; suo suggestere domino, ut se adeo fatigatos, ab excubiis nocturnis relaxaret, equisque vigiles minus lassos accommodaret. Quorum sollicitudini Bertulphus, sanctissimæ caritatis filius, mox condescendit, eisque in aures illustrissimi viri hæc verba respondit: Ad domini mei imperium vigil sub hac nocte præbebo obsequium, equosque integro numero usque ad lucem in pascua minabo; integro æque numero mane eos reconsignabo. Quid multa? Promissis effectum dedit, animalia ad pascua ejecit, totamque sub dio noctem pervigil transegit. Et ecce ex improviso apertis cataractis suis coëlum pluvias dederat, quas terra bibere non suffecerat.
Prorsus cornipedes, pluviis hinc inde madentes, Accipiunt tristem membris torpentibus imbrem.
Diriguere metu, gelidus pavor occupat artus.
B Sed miles Christi spe et fide animatus, nec loco quidem se patitur moveri: quia de supernis sperabat umbraculum in securitatem et absconsionem a turbine et a pluvia. Nec spes sefellit Sanctum: quia non sine miraculorum gloria, divina est gratia protectus.
13 Nam, ut diximus, sanctus vir nec loco passus est cedere, cum commilitones ejus, qui simul tunc in pascuis erant, non solum loco cessere, sed domum quantocyus, tempestate repulsi, remeavere. Sed uti illustris Wambertus, super fideli famulo sollicitus, dum sodales ejus a pascuis remeasse, ipsum vero deesse conspiceret; unum ex officio ad eumdem sub dio adhue manentem destinavit, et ut domum rediret, iterum iterumque monens imperavit. Cucurrit puer ad imperium domini sui, pervenitque in præsentiam commilitonis sui. Ubi erat cernere in glorificatione Sancti, gloriam Dei, et inauditum seculis prodigium miraculi. Nam ignea fax, coram ipso a summo coeli ad terras usque pertingens fulsit, tenebrasque hinc inde fugavit, viroque Dei sedenti, atque in quodam libro ad legendum intento, lumen non modicum ministravit. Miræ etiam magnitudinis aquila caput ipsius a obumbrando circumvolitabat, pluviæque incommodum alis expansis ab eo fugabat. Sicque duplici miraculo duplex a Sancto Dei incommodum, tenebrarum scilicet ac pluviarum repellebatur, dum hinc lumine facis ardentis tenebræ, hinc aquila circumvolitante imbriumab eo tempestas arcebatur. Nec immerito. Quia enim eum duplex armaverat virtus, caritatis scilicet et obedientiæ: caritatis quidem, qua commilitones intime fatigatos, a labore laxabat labore suo; obedientiæ, qua et in adversis domini sui paruit imperio; ideo et duplici miraculorum gloria, divina ipsum glorificavit gratia. Neque dubium est, in illa luminis aquilæque ostensione angelicam adfuisse præsentiam, quorum ministerio tempestatis molestiam declinavit.
14 Prædictus igitur puer familiaris, viso in Dei famulo luminis ac aquilæ ministerio, maturato reditu, domino, quod viderat, retulit suo. Quibus auditis, nec mora nec requie retrahitur, donec ad locum usque, ubi famulus Dei manebat, pervehitur; non solum novitate miraculi, quod a puero suo audierat, sed etiam commiseratione in dilectum sibi Bertulphum illectus. Ubi autem miraculum, quod prius auribus acceperat, oculis etiam contemplatus est, tanto amplius stupet, quanto manifestius coram ipse intuitus est: moxque remota potestateb dominii sui, prosternitur pedibus famuli sui, sese reum super D nocturna ipsius afflictione, humili verborum et gemituum fatetur attestatione. Inde preces replicat, veniam orat veluti reus: qui si eum ad excubias animalium sub noctem non dimisisset, nequaquam sub dio imbrium fuisset inundatione vexatus. Num satis hic, quicumque hæc legerit, admirabitur, humilem dominum ab humili æque famulo paulo minus minoratum, dum se dominus famulo prosternit, quem sanctitate se majorem noverat? An vero vel istius sanctitatem, vel illius dilectionem, aut prorsus utrorumque humilitatem, pro dignitate quisquam prædicaverit? Tanta namque in utrisque enituit humilitas, ut dominus famulo, quod domini, famulus vero domino, quod domini erat, impenderet. Hic tamen, quia famulus domino suo, quod domini erat, debuit illi in adversis etiam obsequendo; ille autem, licet dominus, famulo suo, eo quod se sanctior erat, in quod domini fuerat exhibitit, sese illi humiliter prosternendo.
15 Cernens igitur Wambertus in Sancto cum virtutum gratia etiam signorum effulsisse gloriam, quanto amplius in eo, quod posset mirari, invenit, tanto eum etiam amplius diligere cepit. Cumque ipsum et admirando diligeret, ac diligendo admiraretur; cur patriam parentesque reliquerit, blande sciscitatus est. Proinde adjecit investigare, cur ipsius sese dominio subdiderit, cum potius ministrari quam ministrare debuerit; asserens se potius, quam illum, oportere ministrare, quem sanctitate et justitia se cerneret anteire. Hæc et his similia sciscitanti patrifamilias B. Bertulphus respondit: Caussam meæ peregrinationis effecit ratio justæ occasionis. Nam patria, qua oriundus sum, quia idolorum cultura sorduit, eam mens mea adeo habuit horrori, ut patria cum parentibus spreta, aliam alio sub sole jacentem adire non timerem. Finitoque peregrinationis meæ labore, optata tandem apud vos gavisus requie, et votorum meorum potitus sum satietate, votorum meorum, inquam, quibus diu multumque veri Dei cultores cernere concupivi. Quos hac in patria, et inter eos te Deo apprime devotum et hominibus benignum tam reperiens quam experiens, votis me adstrinxi, me de reliquo penes te manere et ad imperium tui bene optando, bene famulando pendere. Quibus auditis Wambertus vir venerabilis, tam Deo quam hominibus amabilis, gandio non modico exultavit, et eum magis magisque honorando amavit, et amando honoravit. Cumque plenissime didicisset, eum Deo totis animæ medullis famulari velle, cepit et ipse, Spiritu sancto velle, ut lunc deinceps non quasi dominus famulum, sed ut carissimum amplectoretur filium. Nec solum ille, sed etiam venerabilis ejus, quam ante diximus, conjunx, non minori eum excoluit amore et honore.
16 Cumque conspiceret vir clarissimus Wambertus in servo Dei, et quod admiraretur, et quod diligeret, cepit eum et admirando diligere, et diligendo venerari; adeo ut quem prius his quæ domi, deinceps etiam his quæ foris habebat, præficeret. Nec solum rebus suis intus forisque eum præfecit, sed quarumdam suarum rerum temporalium temporaliter hæredem fecit. Nam prædium sui juris, vulgo Rentica dictum, una cum ecclesiis in illo constructis cum appendiciis ipsius, illi contradidit, et donatione solenniter facta, hæredem substituit. Quam donationem et illustrium virorum testimonio, et privilegiis roboravit, atque ex suo jure in jus viri Dei de reliquo possidendum delegavit. Suscepit ergo vir Dei prædium, non sibi, sed Deo Deique pauperibus: suscepit, inquam, non cupiditate captus, sed caritate in Deum et proximum ductus. Nec caussetur quisquam, virum Dei in sua patria res proprias reliquisse, et in patria
A patria non sua possessiones suscepisse, cum in dandis accipiendisque muneribus non quid, sed quo fructu et detur et accipiatur, perpendi debeat. In hoc ergo vere Israelita, in quo dolus non erat, non quid, sed quoc scopo receperit, perpendi debet: quia, ut postea indiciis evidentibus claruit, eo nimirum fine quod datum est, accepit, ut Dei gloriam et proximi utilitatem exinde compensaret. a MS. umbraculo. — b Idem MS. prioratus. — c MS. fructu.
Preminuće Wamberta i supruge. Samostan u Rentici podignut od sv. Bertulfa.
Wamberti et conjugis obitus. monasterium Renticæ erectum a S. Bertulpho.
U međuvremenu je ugledni muž Wambert, krenuvši u tuđinu zajedno sa svojom jednako uglednom suprugom, ponovno poduzeo put koji gleda na Rim, i prešavši duga zemaljska prostranstva, naposljetku je stigao k apostolskim zaštitama. Ondje su kako on sam tako i njegova časna supruga s velikom pobožnošću duha i tijela predali tijelo zemlji, a duh nebu, te se molitvama, uzdasima i suzama preporučuju zagovorima svetih. I ne treba prešutjeti ono što su, prije nego što su stupili na put hodočašća, predložili najvjernijem Bertulfu, da kamo god dozna da su zatvorili posljednji dan, onamo pohrli prenijeti njihova tijela, žeđajući svim željama da ni poslije smrti ne budu lišeni službe tako vjernoga sluge niti prikraćeni za pomoć. Dogodilo se tako da su se oni, poklonivši se u najvećem gradu zalogama svetih, vratili kući i na putu oboljeli od vrućice. Oni su naposljetku na imanju svoga prava Fauquemberguesu uzeli konačište i kroz dane, dok se bolest pogoršavala, napustili ljudske stvari.
B
Interea vir illustris Wambertus, una cum conjuge sua æque illustri, peregre profectus, iter, quod Romam respicit, denuo est aggressus, et post longa terrarum emensa spatia, Apostolica tandem ad patrocinia pervenit. Ubi tam ipse quam venerabilis conjux ejus magna animi et corporis devotione corpus humo, cœlo animum, dedere, et precibus, suspiriis, lacrymis, Sanctorum se commendant suffragiis. Nec illud silendum, quod antequam viam ingrederentur peregrinationis, fidelissimo suggessere Bertulpho, ut ubicumque eos diem ultimum claudere perciperet, illuc ad deportanda eorum corpora accurreret: hos votis omnibus sitientes, ut nec etiam post mortem tam fidelis famuli obsequio privarentur, nec adjutorio fraudarentur. Contigit itaque eos, adoratis in Urbe maxima Sanctorum pignoribus, domum repedasse et inter eundum morbo febrium laborasse. Qui tandem in villa juris sui a Falcomberga mansionem accepere, atque per dies languore ingravescente,b humanis rebus exempti sunt.
B
18 Njihovu je smrt blaženi Bertulf, čim je doznao po glasu koji se širio, oplakao uz velik plač što je izgubio tako velike i takve ljude, o čijem je životu ovisio i njegov vlastiti, i od kojih u ovom životu nije imao ništa dragocjenije ni draže. I nije lako u sluzi Božjem utihnula bol zbog njihova gubitka, iako je vjerovao da su učinili prijelaz iz smrti u život. Ali dok je s jedne strane uzdisao zbog njihova gubitka, a s druge se radovao zbog njihova blaženoga pokoja, smatrao je da ono što je mučno tugovao treba ublažiti onim čime se spasonosno radovao. I odmah je, pridruživši sebi mnoštva vjernih zajedno sa službenicima Crkve, krenuo na put da prenese njihova tijela, kako je primio u nalogu. Kad ih je, dok su išla iza i ispred mnoštva oba spola, vjerno prenio i stigao na imanje svoga prava Renticu, položio je tijela u grobove u molitvenici koju su oni nekoć sagradili, a duše preporučio nebesima.
C
18 Quorum obitum B. Bertulphus ut fama vulgante comperit, tantos ac tales se amissise magno cum fletu ingemuit; ex quorum vita etiam sua pendebat, et quibus in hac vita nihil pretiosius aut carius habebat. Nec facile in famulo Dei dolor de illorum amissione conquievit, quamquam eos de morte ad vitam transitum fecisse crederet. Sed dum hinc quidem de eorum amissione gemeret, hinc vero, de felici eorum requie gauderet; ex eo quod salubriter gaudebat, temperandum credidit hoc, quod ægre dolebat. Moxque fidelium turmis una cum Ecclesiæ ministris sibi junctis, ad deportanda eorum corpora, sicut in mandatis acceperat, iter arripuit. Quæ cum subsequentibus et præcedentibus utriusque sexus turmis fideliter transtulisset, et ad prædium sui juris Renticam pervenisset, in oratorio, olim ab eis constructo, corpora tumulis, animas commendavit cœlis.
C
19 Dok je to tako stajalo, kakva je bila cjelina kreposti u Božjemu čovjeku, odavde će čitatelj imati pred očima. Sveti dakle Gospodinov ispovjedalac Bertulf, primivši od časnoga Wamberta posjed koji smo prije spomenuli, svim se trudom trudio da slavi Božjoj i koristi bližnjih pripiše sve što mu je u vremenitim stvarima bilo na raspolaganju. Nastojao je, naime, tako posjedovati ono što ima kao da ne posjeduje, tako prezirati ono što nema kao da sve posjeduje, da bi se mogao ubrojiti među one o kojima se kaže: Kao koji ništa nemaju, a sve posjeduju. Stoga, da bi se, oslobođen svijeta, skrovitije posvetio Bogu, odlučio je povući se onamo gdje je mogao uhvatiti put kontemplacije. Bile su, naime, na spomenutom imanju četiri crkve, koje je, kao što je rečeno, sagradio preugledni muž Wambert, od kojih je jedna bila veća od ostalih po veličini i uglednija po bogatstvu. U nju se Božji čovjek, okupivši oko sebe jedanaest pobožnih muževa, povukao i uhvatio stazu strožega života. I dostojno je doduše, ali teško za ispripovijedati koliko je pobožno ondje, još postavljen na zemlji, živio dobro posteći, dobro bdijući i ljubavlju prema Bogu i bližnjemu se ponajbolje šireći. Njegovim su primjerom mnogi bili potaknuti na slično djelo svetosti, i stupivši s njim na istom mjestu na put pravednosti, uzdigli su se u visinu stupnjevima pobožnoga vladanja. I tako se dogodilo da je Božji čovjek po vremenitim dobrima zadobivao duhovna, a po prolaznima namaknuo ono što će trajati u vječnost. Vjerovao je, naime, da sam sebi nije dostatan za trčanje putem Gospodnjih zapovijedi ako i druge ne nastoji pridružiti sa sobom u dobrim djelima, ispunjavajući i riječima i primjerima ono što je pisano: Tko čuje, neka kaže: Dođi. Stoga je kao mudar graditelj postavio temelj u srcima učenika, kojima je tako upravljao pastirskim učiteljstvom da je u poučavanju bio učitelj, a u služenju poslužitelj, spreman i okretan u obojemu, jer je znao da prelatima priliči oboje, osobito kad Gospodar gospodara nije došao da bude poslužen, nego da poslužuje. Tako je, dakle, poučavao svakog podložnika da u srcu bude poniznost, tako je služio tim istim podložnicima da u opominjanju bude pobožna strogost. a Drukčije Fauquembergue, nekoć Falkenberg po svjedočanstvu Malbrancqa; to je kraj nedaleko od Rentice, uz istu rječicu, znamenit po naslovu grofovije., b Rukopis iz Frugesa: ispraznim stvarima dali su posljednje zbogom., c Tako rukopis iz Frugesa. Surije ima, odakle bilo.
19 His ita se habentibus, quæ virtutum summa in viro Dei fuit, hinc lector palam habebit. Sanctus igitur Domini Confessor Bertulphus, suscepta a venerabili Wamberto, quam antediximus, possessione, hoc omni elaborabat studio, ut gloriæ Dei proximorumque utilitati adscriberet, quidquid sibi in temporalibus suppeteret. Satagebat quippe sic habita possidere, quasi non possideret; sic non habita contemnere, quasi omnia possideret, ut illis annumerari posset, de quibus dicitur: Nihil habentes, et omnia possidentes. Unde ut exutus seculo, secretius Deo vacaret, eo statuit secedere, ubi contemplationis viam posset arripere. Erant namque in præfato prædio ecclesiæ numero quatuor, ab illustrissimo viro Wamberto, ut dictum est, constructæ: quarum una reliquis quantitate major, et opulentia erat præstantior. In qua vir Dei, collectis secumc undecim viris religiosis, secesserat, arctiorisque vitae tramitem arripuerat. Et dignum quidem, sed difficile relatu est, quam pie ibidem adhuc in terra positus, cum bene jejunando, bene vigilando, et caritate ad Deum et proximum optime sese diffundendo. Cujus exemplo, quamplures in simile sanctitatis opus sunt excitati, et cum ipso in eodem loco viam ingredientes justitiae, profecere in altum gradibus piæ conversationis. Sique factum est, ut vir Dei per bona temporalia lucraretur spiritalia; per transitoria compensaret in æternum mansura. Credidit quippe, se sibi ad currendam viam mandatorum Domini non posse sufficere, nisi etiam secum et alios in bonis operibus satageret adjungere, illud et verbis et exemplis implens, quod scriptum est: Qui audit, dicat: Veni. Unde ut sapiens architectus fundamentum in cordibus discipulorum posuit, quibus sic pastorali magisterio præfuit, ut in docendo magister, in ministrando esset minister, promptus et facilis in utroque, quia noverat Prælatis congruere utrumque, præcipue cum Dominus dominorum non venerit ministrari, sed ministrare. Sic ergo subditos quosque docebat, ut in corde esset humilitas: sic eisdem subditis serviebat, ut in coercendo pia esset severitas. a Alias Falcoberga, olim Falkenberg teste Mulbranco; pagus est non procul Rentica, ad eundem fluviolum, Comitatus litrulo insignis. — b MS. Frugense: inanibus rebus vale ultimum fecere. — c Ita MS. Frugense. Starius habet, undecumque.
Preminuće sv. Bertulfa. Čudesa kod groba.
S. Bertulphi obitus. Ad sepulchrum miracula.
I ne bez razloga je taj svetac bio drag Bogu i ljudima, jer se činilo da je životom i običajima nadmašio ljude ugledne po kreposti i da ni u čemu nije zaostajao za apostolskim ljudima u svakoj svetosti. Jer, osim slave njegovih čudesa, od kojih su mnoga od mnogih propala nemarnošću pisaca, ostavljajući malo od mnogoga, ona svakako dobročinstva o njemu ne treba mimoići koja u izabranicima ne samo pokazuju svetost, nego je i čine. U pojedinim je, naime, krepostima tako postigao savršenstvo da se ni u jednoj od njih ne može činiti drugim poslije ikojega od izabranika. I da sažeto prikažemo čovjeka u svakoj kreposti usavršena, neka čitatelj u malo riječi primi ovo. Siromasima je radosno pribavljao okrepu, gole je pokrivao odjećom, lutalicama i hodočasnicima pružao gostoprimstvo, svim je potrebitima davao pomoć. Potlačenima je na sudu priskakao u pomoć savjetujući, ožalošćenima je iskazivao samilost, bolesnima pohađanje, mrtvima ukop. Razliven i ljubavlju prema Bogu i prema bližnjemu, ljubio je Boga iz svega srca, a bližnjega kao samoga sebe, dajući bližnjemu ono što je bližnjega, a Bogu ono što je Božje. Bio je uistinu kao duhom tako i tijelom lijep, licem naočit, duhom pobožan, tijelom čist, dušom trijezan, u govoru blag, u poniznosti častan za štovanje, u vjeri čvrst, u nadi dugotrpan, u ljubavi radostan. U vremenitim je stvarima bio štedljiv prema sebi, velikodušan prema potrebitima, a u duhovnima je skrbio i za sebe i za potrebite. Predan molitvi, u svetim bdjenjima ustrajan, očekivao je za to od Gospodina krunu koju je obećao onima koji bdiju i mole. Nije drukčije živio pred Bogom i ljudima nego što je ljude zbog Boga poučavao. Pravedno je i pobožno poučavao, jer je pravedno i pobožno živio. U sabranju braće pokazivao se prvim u započinjanju božanskih hvala, a posljednjim u dovršavanju. O čovjeka u svakoj kreposti ugledna, i najsavršenijim ljudima dostojna nasljedovanja! Kad bi samo vrhovni svećenici u Crkvi našega vremena nasljedovali ovoga čovjeka nižega stupnja, ali višega po svetosti, koji je u onom stupnju u kojemu se u Crkvi pokazao manjim od svećenika, ni u čemu nije zaostajao za njima u svakoj kreposti. Ali neka to ode u svoje i neka slijedi ono što preostaje da se kaže o Božjemu čovjeku.
Nec ab re Deo et hominibus Sanctus iste erat amabilis, quia vita et moribus probabiles homines in omni virtute visus est excessisse, et nihil minus ab apostolicis viris in omni sanctitate habuisse. Nam et excepta miraculorum ejus gloria, ex quibus multa de multis scriptorum perierunt negligentia, pauca de multis relinquens, illa sane de eo benefacta non sunt prætereunda, quæ in electis sanctitatem non solum ostendunt, sed etiam faciunt. In singulis quippe virtutibus sic perfectionem est assecutus, ut in nulla earum ulli electorum secundus videri queat. Et ut virum in omni virtute consummatum strictim depingamus, hæc lector paucis accipiat. Pauperum refrigeriis hilariter prospiciebat, nudos veste tegebat, vagis et peregrinis hospitium, egenis quibuscumque præbebat subsidium. In judicio oppressis tum consulendo subveniebat: afflictis compassionem, infirmis visitationem, mortuis sepulturam exhibebat. Caritate quoque erga Deum et proximum diffusus, Deum ex toto corde, et proximum sicut semetipsum dilexit: reddens quæ sunt proximi, proximo; et quæ sunt Dei, Deo. Erat plane sicut mente, ita et corpore pulcher, vultu decorus, mente devotus, corpore castus, animo sobrius, sermone blandus, humilitate venerandus, fide firmus, spe longanimis, caritate hilaris. In temporalibus parcus sibi, largus egenis: in spiritalibus vero et sibi prospiciens et egenis. Orationi intentus, in vigiliis sacris assiduus, coronam pro his a Domino expectabat, quam sibi vigilantibus et orantibus promisit. Non aliter coram Deo et hominibus vivebat, quam homines propter Deum docebat. Justa quidem et pia docebat: nam juste et pie vivebat. In synaxi fratrum, se primum in laudum divinarum inchoatione, novissimum exhibebat in completione. O virum in omni virtute probabilem, etiam perfectissimis viris imitabilem! Utinam nostri temporis summi in Ecclesia Sacerdotes hunc inferiorem gradu, sed superiorem sanctitate virum imitarentur: qui in eo quidem gradu, quo in Ecclesia Sacerdotibus minor apparuit, nihil minus ab ipsis in omni virtute habuit. Sed hæc abeant in sua, et succedant, quæ de viro Dei dicenda supersunt.
21 Usavršen dakle časni Otac u svakoj kreposti, kad se već borio dobrim bojem, dovršio trku,
21 Consummatus igitur venerabilis Pater in omni virtute, cum bonum jam certainem certasset, cursum consummasset,
Bb sačuvao vjeru, zaostalo je nadao se i želio krunu pravednosti pohranjenu za sebe. Želeći udovoljiti njegovim željama, Višnji sudac, nakon što je odslužio svoju vojnu službu u ovom životu, nakanjuje pozvati ga u nebesku slavu. Sazvavši dakle mnoštvo učenika, kad su se pokazali jasni znakovi vrućice, javlja da se već rastavlja i da se, zbog skora polaganja svoga tijela, žuri da uđe u radost svoga Gospodara. I primivši presvetu popudbinu Gospodnjega tijela i krvi, dok su učenici stajali uza nj ne bez žalosti, dao je posljednje zbogom i, preporučujući njih i sebe Gospodinu, ispustio je duh u ruke anđela. Njega je, zrela po zaslugama i godinama, Krist pozivajući u nebeska pridružio anđeoskim duhovima. Jer se njegovu svetom tijelu otvara zemlja, a duhu nebo, i onomu kojemu je smrt zatvorila posljednji dan na zemlji, vječni je život otvorio vječni dan na nebesima. Preminuo je uistinu 5. veljače, čije je preminuće dostojnije nazvati rođendanom nego smrću, jer je ovdje umirući rođen za nebesa i prenesen među ono što se umom shvaća, gdje ne kroz zrcalo i u zagonetki, nego licem u lice gleda Boga, i to spremnije posreduje za svoje štovatelje što bliže stoji uz Božansko veličanstvo, te je ovdje prema ljudima to milostiviji što je ondje pred Bogom nazočniji. Ali bit ćemo optuženi za ne malen nemar ako se bar željama ne pridružimo na nebesima onomu koji nam na zemlji u udovima, premda preminuo, još živi, koje Bog čini čaovanja dostojnima ljudima po proslavi znakovima. A onoga pak kojega na svijetu imamo nazočnoga u udovima, na nebu ćemo, ako se uvelike ne odbacimo, osjetiti milostivim duhom i zagovorom.
Bb consummasset, fidem servasset, de reliquo repositam sibi coronam justitiæ optando sperabat. Cujus votis Supernus arbiter satisfacere volens, post emeritam ipsius in hac vita militiam, ad cœlestem eum evocare disponit gloriam. Convocata ergo discipulorum caterva, clarescentibus febrium indiciis, indicat se jam resolvi, et jam futura depositione corporis sui, festinare ut introeat in gaudium Domini sui. Et percepto sacrosancto Dominici corporis et sanguinis viatico, adstantibus non sine mœrore discipulis, vale ultimum fecit, ac ipsos seseque Domino commendans, spiritum in manus Angelorum efflavit. Quem meritis maturum et annis Christus ad cœlestia evocans, ejus spiritum spiritibus angelicis aggregavit. Nam sacro ejus corpori terra, spiritui celum aperitur, et cui mors diem ultimum in terris clausit, yita æterna diem æternum in cœlis aperuit. Obiit sane Nonis Februarii: cujus obitum, natalem magis quam mortem dignum est appellari: quia hic moriens, cœlis est natus, et inter intelligibilia translatus: ubi non per speculum et in ænigmate, sed facie ad faciem Deum cernit: tantoque promptius pro veneratoribus intervenit, quanto vicinius Divinæ majestati assistit: tanto hic erga homines clementior, quanto illic coram Deo præsentior. Sed non parum negligentiæ arguemur, si non vel votis ei jungamur in cœlis, qui nobis in terra inb artubus, licet vita functis, adhuc vivit, quos signorum glorificatione venerabiles hominibus Deus facit. Eum vero, quem in mundo membris habemus præsentem, in cœlo, nisi multum nosmet abjecerimus, spiritu et intercessione sentiemus clementem.
22 Učenici su stoga prisustvovali pogrebu blaženoga muža, kojega su uvijek voljeli iskrenom ljubavlju, kojima je bol zbog gubitka doduše izazvala smetenost, ali vjera zbog njegove nagrade radost. Njegovo tijelo prate himnima sve do mjesta groba i presvetom pogrebu služe tužni, ali pobožni. I tako je od njih na imanju nekoć svoga prava u Rentici, u molitvenici blaženoga Dionizija, primio grob, i preminuvši htio je počinuti na onom mjestu gdje je, još nepreminuo od ljudskih stvari, upravljao svojim pitomcima pastirskom brigom. Premda je grob zatvorio njegovo tijelo, nije zatvorio kreposti, jer čudesa koja govore kod njegova groba pokazuju narodima u Kristovu sluzi velik prizor njegovih kreposti.
22 Discipuli proinde beati viri exequiis ipsius intererant, quem sincera semper caritate dilexerant, quibus dolor quidem de amissione confusionem, sed fides de remuneratione ejus generavit exultationem. Cujus corpus ad locum usque sepulchri hymnis prosequuntur, funerique sacrosancto tristes, sed devoti, obsequntur. Sicque ab eis in prædio sui olim juris Rentica, in oratorio B. Dionysii tumulum accepit: defunctusque eo in loco voluit quiescere, ubi humanis pridem rebus functus, suis pastorali cura alumnis præsedit. Cujus corpus licet tumulus clauserit, virtutes non clausit: quia loquentibus ad sepulchrum ejus miraculis, magnum in servo Christi spectaculum populis ejus virtutes exhibent.
23 Svetac Gospodnji Bertulf, nakon višestrukih napora ovoga vijeka, u kojima je pred Bogom i ljudima ponajbolje živio, prenesen je iz sadašnjega života u vječnu slavu i pred Bogom je okrunjen od anđela. Kad je dakle, kao što je prije rečeno, na imanju svoga prava u Rentici primio grob, jer je to mjesto, preminuvši od ljudskih stvari, izabrao, kod njegova groba nisu izostala čudesa koja su pružila sjajna svjedočanstva o njegovoj svetosti. Jer se sljepima vraća vid, gluhima sluh, nijemima služba jezika, i za pojedine bolesti na raspolaganju je djelotvornost tako velikoga liječnika, i može se u slavi sveca vidjeti slava Božja i u vidljivim čudesima diviti se nevidljivomu Bogu. Nadalje, kako su rasla čudesa, rastao je prizor za narode, a učestalost znakova privukla je i mnoštvo naroda. Jer se ne hrli sa svih strana samo zbog novosti stvari, nego i zbog nade u ponovno zadobivanje zdravlja, i nijedan pobožan i vjeran čovjek nije prevaren u svojoj nadi, dok se i bolesnici raduju što su izbjegli žestini bolesti, a zdravi se ipak raduju što su u bolesnicima vidjeli toliko ozdravljenje. I tako je grob sveca u kratko vrijeme postao toliko slavan i glasovit da nije bio manje dragocjen bogatima nego siromasima, i kao što je rasla slava čudesa, tako je raslo i obilje dobara. a Tu je završavao rukopis iz Frugesa., b Već je naime bio prenesen u Gent u blandinijski samostan.
23 Sanctus Domini Bertulphus, post multiplices hujus seculi labores, quibus coram Deo et hominibus optime est conversatus, de præsenti vita ad æternam gloriam translatus, et ante Deum ab Angelis est coronatus. Cum ergo, ut prædictum est, in proprii juris prædio Rentica sepulchrum accepisset, quod eum locum, humanis olim rebus functus, elegisset, ad tumulum ejus miracula non defuere, quæ sanctitati illius præciara perhibuere testimonia. Nam cædis visus, surdis auditus, mutis linguæ officium reparatur, et singulis morbis tanti medici efficacia præsto est: licetque cernere in gloria Sancti gloriam Dei, et in miraculis visibilibus admirari Deum invisibilem. Porro crescentibus miraculis, spectaculum crevit populis, signorumque frequentia frequentia etiam invitavit populorum. Nam non solum rei novitate, sed etiam spe recuperandæ sanitatis undecumque accurritur: necspe sua devotus quisque atque fidelis fallitur, dum et infirmi lætantur morbi se evasisse inclementiam, et sani nihilominus gaudent tantam se in infirmis vidisse salutem. Sicque sepulchrum Sancti in brevi adeo factum est gloriosum et celebre, ut non minus divitibus quam pauperibus pretiosum fuerit, et sicut miraculorum gloria, sic rerum creverit opulentia. a Ilic desinebat MS. Frugense. — b Jam quippe Gandavum ad Blandiniense cœnobium translatus.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.