Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 5. veljače

O sv. Vodalu, ili Vodoalu nadimkom Benedikt, u Soissonsu u Galiji

DE S. VODALO, SIVE VODOALOCOGNOMENTO BENEDICTO, SUESSIONE IN GALLIA

Sadržaj (16)
  1. Proslov pisca.
  2. Podrijetlo sv. Vodala, propovijedanje u Soissonsu, bijeg, povratak.
  3. Čudesa sv. Vodala, smrt.
  4. C § II. Millstatt predan Redu sv. Jurja, zatim Družbi Isusovoj.
  5. § III. Javno štovanje blaženih Domicijana, Marije i anonimnog dječaka.
  6. § IV. Istraživanje o vremenu blaženog Domicijana. Korušku zauzeli Slaveni. Njihov kralj Samo.
  7. § V. Koruški vojvode prije i poslije blaženog Domicijana.
  8. § VI. Određeno vrijeme blaženog Domicijana, kraj osmog i početak devetog stoljeća.
  9. § VII. Ustoličenje bl. Domicijana. Ostala djela i čudesa, tko ih je opisao?
  10. ŽIVOTOPIS. PRIJENOS I. I II., autor redovnik iz Millstatta.
  11. Čudesa bl. Domicijana.
  12. Prijenos III. Bl. Domicijana.
  13. Životopis sv. Polieukta, carigradskoga patrijarha, prikupljen iz grčkih povijesti.
  14. Revnost sv. Polieukta za pravednost. Ime patrijarha Eutemija upisano u diptihe.
  15. Vladavina Nikifora Foke. Brak s F kumom.
  16. Pohlepa Nikifora Foke. Tiranski zakoni o izboru biskupa i o poginulima u ratu.

§ V. Koruški vojvode prije i poslije blaženog Domicijana.

Nakon što je oko godine Kristove 660. umro Samo, je li za kormilo kraljevstva doveden netko od sinova (jer je imao 22, a kćeri 15) ili je kraljevska vlast ukinuta i podijeljena na više vojvoda, nesigurno je. Jer bilo je, još za Samonova života, vojvoda pojedinih kotara koji su pripadali slavenskom narodu, kao onaj o kojem u prošlom paragrafu, Dervan, vojvoda naroda Urba, i kad su godine Kristove 636. Bugari, pobijeđeni od Huna, pobjegli k Dagobertu, 9 tisuća ljudi, sa ženama i djecom, i bilo im naloženo da prezime u Bavarskoj, a potom ih je jedne noći Bavarci sve pobili, onoga koji je iz toga pokolja umaknuo s 700 ljudi, Altija, u marku Vinida spasio je Valuk, vojvoda Vinida, i zadržao ga sa sobom mnogo godina.

33 Onaj koji je u XII. stoljeću napisao Vita sv. Virgilija, biskupa salzburškog, učenik blaženog Eberharda nadbiskupa, o stanju Koruške nakon Samona i o vojvodama piše ovo: Ne mnogo vremena nakon toga počeli su Huni te iste Karantance teško pogađati neprijateljskom pobunom, i bio je tada njihov vojvoda po imenu Borut, koji, vidjevši vojsku Huna protiv njih, u međuvremenu je dao javiti Bavarima, moleći ih da mu dođu u pomoć. Ali oni su došavši s velikom žurbom svladali Hune i učvrstili Karantance te ih podložili službi kraljeva, zajedno i njihove susjede, i odveli su odande taoce sa sobom u Bavarsku, među kojima je bio Borutov sin, po imenu Karast, za kojega je njegov otac zatražio da se odgaja na kršćanski način i krsti, što je tako i učinjeno. Slično je zamolio da se učini i za Hetimara, sina svoga brata. Kad je pak umro Borut, po zapovijedi Franaka Bavarci su na traženje tih istih Slavena vratili Karasta, koji je postao kršćanin, i oni su ga postavili za vojvodu, ali je on poslije treće godine preminuo. Ponovno je pak, uz dopuštenje kralja Pipina, na traženje naroda to isto zatražio, kršćanin Hetimar je preuzeo vojvodstvo... Kad je pak umro Hetimar i izbila treća pobuna, nekoliko godina ondje nije bilo nijednoga prezbitera, sve dok njihov vojvoda Valhunk nije ponovno poslao biskupu Virgiliju.

34 Iz toga se zaključuje da je vojvoda Borut živio sve do kralja Pipina, uz čije je odobrenje Hetimar tri godine nakon Borutove smrti postavljen za vojvodu Karantanaca, koji je sa sobom zadržao Majorana, kojega je za svećeništvo zaredio sv. Virgilije, radi poučavanja kršćanske vjere, jer je sam Virgilije bio zaređen za biskupa tek godine 767., u predzadnjoj Pipinovoj. Valhunku pak vojvodi ponovno je zatražio da se pošalju prezbiteri od istoga sv. Virgilija. Umro je ovaj godine 784., a kada Valhunk, nije dovoljno pouzdano. Tko je zatim upravljao tom pokrajinom, ubrzo ćemo reći.

35 Wolfgang Lazius iz narodnih Annales, kako ih često navodi, donosi neke stvari koje se ne slažu dovoljno s onim što je ispripovijedano, kao da je Borut, s bratom Kocijem, bio lišen karantanskoga kraljevstva od Avara i ponovno vraćen u dostojanstvo od franačkih kraljeva, da je Karast bio okupan svetim vodama po blaženom Doningu, učeniku sv. Ruperta, biskupa Juvavije (koji je umro 130 godina prije Karastova kneževstva), da je Hetimar postavljen za kneza Karna iz franačkoga naroda. Hijeronim Megiser piše da je Samo umro godine Kristove 638., da je otada Borut vladao 42 godine, Karast 19, Hetimar 57, da je Pipinovom vlašću godine 700. postavljen za vojvodu Karantanaca, te da ga je naslijedio sin Valdung, posljednji slavenskoga roda. Ali sva se ta kronologija ruši iz gore navedenoga.

36 Budući da je Valhunk, ili Valtkunon, umro bez djece, isti Lazius i Megiser pišu da je Teodon, sin Tasila, kralja Bavarske, postavljen od oca godine 772. nad Karantancima, za kojega Velser prenosi da se te godine tek rodio, koji o Karantancima pod tom godinom ima ovo: Domaći anali spominju da su Karantanci iste godine pobijeđeni i pokoreni od Tasila, smatrajući da je dovoljno da su tako veliku stvar (jer je to bio silan prirast bavarske moći) naznačili sažetom riječju. Da je Valhunk, koji je vladao uz volju Boja, kako pokazuje prijateljstvo Virgilijevo, umro ranije, u sumnju, barem kod mene, ne dolazi. Isto spominje Brunner i uzrok rata ovako izlaže: Prekršeni savezi i otpad od vjernosti i drugo što se osvaja mačem, razumije se da je dalo povod ratu i kad zapisi šute. Nama se i nesigurnim E čini taj Tasilov pohod, a Valhunkov život dulje produžen. Tko bi naime u trogodište ograničio vladavinu Hetimara i Valhunka i toliko pokrenutih i smirenih pobuna?

37 Zatim žele da je Ingo postavljen za vojvodu Karantancima. Aventin kaže da je naslijedio Baldunga, ili Valhunka, Lazius i Megiser Teodona, Tasilova sina, Brunner ga smješta u godinu 811., kada je Karlo Veliki vodio rat u Panoniji protiv Huna, premda su tri godine prije Tasilo i Teodon bili ošišani u redovnike. Čudno je ako je ovaj bio Franak, kako tvrde Megiser i Lazius, da se o njemu ne spominje ništa u franačkim analima.

38 Drugi vojvode, nepoznati navedenim piscima, spominju se u povjesnici o obraćenju Boja i Karantanaca na kršćansku vjeru, koja je napisana oko godine 867., i čiji ulomak navodi Duchesne u 2. svesku Rerum Francicarum, gdje se kaže da je godine 816. grof Erik poslan od Karla Velikoga protiv Huna sa silnom vojskom, zatim je Pipin, sin istoga Karla, koji je zadobio pobjedu, dio Panonije oko jezera donjeg Blatnog jezera, preko rijeke koja se zove Raba, i tako sve do rijeke Drave i ondje gdje Drava utječe u Dunav, koliko je imao vlast, imenovao da ga poukom i crkvenom službom zbrinjava, narod koji je ostao od Huna i Slavena u tim krajevima, Arnu, biskupu Juvavije. Što je otac Karlo potvrdio.

39 Godine 817. Car je zapovjedio nadbiskupu Arnu da krene u krajeve Slavena i obiđe svu tu pokrajinu, vrši crkvenu službu na biskupski način i propovijedanjem učvršćuje narode u vjeri i kršćanstvu. Kako je on zapovjedio, tako je učinio: došavši onamo posvetio je crkve, zaredio prezbitere i propovijedanjem poučio narod. I vrativši se odande javio je Caru da se ondje mogla postići velika korist, kad bi tko odande imao sigurnu. Tada je po Carovoj zapovijedi zaređen biskup Teodorik od Arna, biskupa Juvavije. Njega su sam Arno i grof Gerold, provevši ga u Slavoniju, predali u ruke knezova, povjerivši tomu biskupu pokrajinu Karantanaca i njihove susjede na zapadnoj strani rijeke Drave, sve dok Drava ne utječe u rijeku Dunav, da vlašću upravlja narodom svojim propovijedanjem i evanđeoskim naukom uči služiti Bogu.

40 Nakon što je dakle car Karlo, protjeravši Hune, povjerio biskupsku čast upravitelju Juvavske Crkve, povjerio, naime nadbiskupu Arnu, i njegovim nasljednicima trajno darovao da drže i upravljaju, počeli su narodi, bilo Slaveni bilo Bavarci, nastanjivati zemlju odakle su bili protjerani ti Huni i množiti se. Tada je prvi od Cara postavljen grof granice Gonterannus, 2. Werenharius, 3. Albricus, 4. Gotefridus, 5. Geroldus. U međuvremenu pak dok su gore spomenuti grofovi upravljali istočnim krajem, neki su vojvode boravili u tim krajevima koji pripadaju toj Stolici, koji su bili podložni gore spomenutim grofovima u službi Cara, čija su imena: Prinnihlavuga, Ceincias, Hronymar, Etgar. Nakon tih pak vojvoda Bavarci su počeli po kraljevu darovanju imati u grofoviji spomenutu zemlju, Hebriwinus, Albgarius i Palco. Pošto je to tako obavljeno, Ratbod je preuzeo obranu granice, u čijem je vremenskom razdoblju neki Pribina, prognan od Mojmira, vojvode Moravljana preko Dunava, došao k Ratbodu. Koji ga je odmah predstavio našemu gospodaru kralju Ludoviku. U to je vrijeme Ludovik, kralj Bavaraca, poslao Ratboda s velikom vojskom da uništi kneza Ratimira.

B

41 O tim vojvodama i grofovima ne nalazim spomena kod Megisera, nabraja ih Lazius, ali ne onim redom kojim je trebao. Obojica Inguonu (umrlom godine 792., kako želi Megiser) zamjenjuju Kadolaha, ovome Baldrika, njemu Domicijana. Bio je doista, kako se vidi iz franačkih anala, Kadolah, ili grof Kadolaus, vojvoda Furlanije, čuvar granica Dalmacije, kojemu je, kad je preminuo godine 819., pridodan Baldrik, i ovome se sljedeće godine predao dio Karantanaca, koji se od vojvode donje Panonije Ljudevita odmetnuo od cara Ludovika Pobožnog, kako svjedoči Einhard, koji njega i grofa Gerolta naziva čuvarima avarske granice i prenosi da su se godine 826. kretali u pokrajini Karantanaca, te napokon kaže da je godine 827. Baldrik doveden u red jer su zbog njegove mlitavosti Bugari nekažnjeno opustošili granice gornje Panonije. Gerolt pak, ili Gerold, nazivan i Gerald, onaj je koji se pod brojem 40. navodi kao peti grof hunske i slavenske granice, različit od Gerolda, upravitelja Bavarske, za kojega se pod brojem 39. spominje da je s Arnom doveo biskupa Teodorika Slavenima, a pogubljen je od Huna zajedno s furlanskim vojvodom Erikom godine 800.

C

42 Lazius, nakon što je pisao o sv. Domicijanu, piše ovo: Gerholdus se u narodnim analima, zajedno sa sinovima Goteramom i Wernherigonom, čita da je nakon sv. Domicijana upravljao Karnima, kao i onaj koji slijedi, Albricus, o kojem osim toga u analima nisam našao ništa, kao ni o onima koji slijede, Gotofredu, Geroldu, Helimbinu, Albariku, Padonu. Pa ipak su to oni koje smo već naveli, upravitelj Bavarske Gerold, Gonterannus, Werenharius, Albricus, Gotifredus, Geroldus, Hebriwinus, Albgarius, Palo. Nakon njih je Karlomana, sina Ludovika II. Njemačkoga, postavio za vojvodu Karantanaca, kojemu se od plemenite žene Karantanke, ali u nezakonitoj postelji, rodio Arnulf, i sam vojvoda Koruške, zatim postao car.

§ VI. Određeno vrijeme blaženog Domicijana, kraj osmog i početak devetog stoljeća.

Čemu to tako duboko započeto pripovijedanje o dolasku, kralju, vojvodama Slavena Karantanaca? Naravno da pronađemo vrijeme sv. Domicijana, za kojega se kaže da je taj narod obratio na kršćanstvo. Ne smatram da se to dogodilo u ono vrijeme kada su Rimljani držali Norik, premda je i ime Domicijana rimsko i pokrajina je bila kršćanska. Jer ni ono što se tvrdi, ni crkva koju je on sagradio, ne bi izbjegla ruke barbara kroz toliko stoljeća, ni njegov spomen, kao ni mnogih drugih Svetaca, ne bi bio izbrisan.

44 Zatim su, i nakon što su Rimljani odande iselili, s vremena na vrijeme zasjale neke iskre kao iz pepela posustale vjere. Otuda se i (kao što smo prije rekli) lažni sabor održan u Maranu tuži da su svećenike u Tiburniji postavljali biskupi Galija, i kaže da je prije bilo uobičajeno da te crkve među narodima posjeduje metropolit akvilejski. Ali je okrutnošću Slavena štovanje pravoga Božanstva bilo izbrisano. U vrijeme kada je iz Burgundije od kralja Teodorika i bake Brunhilde protjeran sv. Kolumban, oko godine Kristove 610., sinula mu je misao da ode na granice Veneta, koji se nazivaju i Slaveni, i evanđeoskim svjetlom obasja slijepe umove, te onima koji od početka lutaju stranputicama otvori put istine, kao što u Vita njegova, 21. studenoga, piše Jonas. Ali je od anđela doznao da napredak u vjeri toga naroda nije pri ruci.

45 Učenik sv. Kolumbana Eustazije, koji se časti 29. ožujka, uputio se k Bojima, koji se sada nazivaju Bavarci, i pošto ih je uz velik trud prožeo i ispravio nacrtom vjere, mnoge od njih obratio je na vjeru. Potpunije je vjeru po Bavarskoj proširio sv. Rupert, najprije biskup Wormsa, zatim Juvavije, ili Salzburga, čiji ćemo Vita dati 27. ožujka. Ni za jednoga nije pouzdano je li ušao u granice Karantanaca, a još manje da je od njega blaženik Domicijan bio opran krštenjem, što neki nagađaju. Jer dugo nakon smrti sv. Ruperta, koju Velser i Brunner bilježe pod godinom 728., Slaveni su bili pogani, a ponajprije sam njihov kralj Samo, kao što je gore spomenuo Fredegar.

46 Ne mnogo nakon toga sv. Amand je prodro k Slavenima. Jer, kako piše Baudemond 6. veljače u njegovu Vita, čuo je da su Slaveni, zavedeni prevelikom zabludom, držani pritisnuti zamkama đavla. I on, pouzdajući se da može zadobiti palmu mučeništva, prešavši Dunav i obilazeći ta ista mjesta, slobodnim glasom naviještao je narodima Kristovo evanđelje. Kad se pak malo njih među njima preporodilo u Kristu, vidjevši da mu rod ne raste dovoljno i da neće zadobiti mučeništvo koje je uvijek tražio, ponovno se vratio k svojim ovcama. Ti malobrojni među njima bili su možda oni za koje se gore u § 4. pod brojem 28. kaže da su pouzdano jamčili da će se podložiti vlasti kralja Dagoberta oko godine Kristove 634. I nije među njima bio Domicijan, budući da se kaže da je on sav narod pridružio Kristu, što se tada nikako nije dogodilo. Jer bunca, kao često, Aventin kad u 3. knjizi Annales Boiorum piše da je po vojskama Dagoberta pokrajina Veneda dovedena u pokornost i vlast, te da su i Venedi stavljeni pod jaram kršćanske vjere. Gore je u § 4. pokazano da je, osim vrlo mnogo zarobljenika odvedenih jednim mahom, sav tadašnji trijumf Franaka nad Slavenima bio to što je nakon nekoliko godina suzbio njihove provale, pošto je Austrazijcima dan kralj sv. Sigebert.

47 Nakon dugog vremenskog razmaka nakon toga Slaveni su još bili pogani. Jer predaju da je od njih, dok su kroz Bavarsku činili više razbojništva nego ratove, godine 717. ubijen biskup sv. Marin (koji se časti 15. studenoga zajedno s arhiđakonom sv. Anijanom) iz Acta samostana Rott Velser u 4. knjizi, Brunner u 5. knjizi, broj 8., Rader u 1. svesku Bavaria sancta. Te barbare, kako piše Velser, spominju da su bili Vandali, koji je trebalo da su Slaveni, to jest Venedi iz blizine, jer nazivati iste Vandalima stara je i raširena zabluda.

48 Napokon je Hetimar, kršćanski vojvoda Karantanaca, u posljednjim vremenima kralja Pipina, poveo sa sobom u pokrajinu prezbitera Majorana, kojega je u Salzburgu zaredio sv. Virgilije, a zatim je ishodio biskupa Modesta i nekoliko prezbitera od istoga Virgilija, biskupa salzburškog, te je pozvao samoga Virgilija u svoju pokrajinu, i prije i osobito kad je Modest već bio preminuo, ali budući da su među Karantancima, možda pod izlikom vjere, nastale različite pobune, Virgilije nije mogao onamo poći, a prezbiter Latin bio je prisiljen otići odatle. Kad je pak umro Hetimar, kaže pisac Vita sv. Virgilija, i izbila treća pobuna, nekoliko godina ondje nije bilo nijednoga prezbitera, sve dok njihov vojvoda Valhunk nije ponovno poslao biskupu Virgiliju i usrdno zatražio da pošalje neke prezbitere da učvrste u vjeri gore spomenutu zemlju. Što je i učinjeno, i sam je Virgilije zatim, postupno prolazeći kroz Korušku prema granicama Huna, ondje gdje rijeka Drava utječe u Dunav... prošao.

49 Zatim je Ingo, piše nakon Aventina Lazius, uz potvrdu Brunnera, postavljen nad Karantancima. O njemu to kod istoga Laziusa i Megisera pripovijeda Eneja Silvije Piccolomini: Predaja je da je godine 790. nakon rođenja Krista Spasitelja, za vladavine cara Karla Velikoga, vojvoda naroda, po imenu Ingo, priredio veliku gozbu pokrajincima, i dok je seljake primio pred svoje lice te zapovjedio da im se poslužuje u zlatnim i srebrnim posudama, plemićima i velikašima, smještenima daleko od očiju, zapovjedio da se poslužuje u glinenim; upitan zašto tako čini, odgovorio je da nisu toliko čisti oni koji nastanjuju gradove i visoke palače koliko oni koji obrađuju polja i skromne kolibe. Da su seljacima, koji su primili Kristovo evanđelje, očišćenima vodom krštenja, duše bijele i sjajne, a plemićima i moćnicima, koji slijede nečistoće idola, prljave i najcrnije, te da je on priredio gozbu prema kakvoći duša. Postiđeni time, plemići su u gomilama tražeći vodu svetoga krštenja u kratko vrijeme, pod biskupima Juvavije Virgilijem i Arnom, svi primili Kristovu vjeru. Tako on, a iz njega mnogi drugi. Stoga naslućujem da je taj Ingo, ili, kako piše Lazius, Inguon, onaj vojvoda Prinnihlaunga spomenut gore pod brojem 40., jer ta barbarska imena pisci, osobito različite narodnosti, obično različito zapisuju i često prepolovljuju. I nazvan je možda Ingo i Bruningwon, odakle je iskrivljeno Prinnihlawga. Tako onaj koji je u povjesnici o obraćenju Boja i Karantanaca Pribina, prognan od Mojmira, vojvode Moravljana, kod Megisera i drugih naziva se Bryno, i po njemu se vjeruje da je nazvan grad Moravske Brno, ili Bruna.

30 Ako se prihvati to nagađanje, bit će dopušteno naslutiti i ono, da je onaj koji se čini da ga je naslijedio, Ceincias, naš Domicijan, koji se naziva i Tujicijan, i možda je bio nazvan nekim tvrđim izrazom od svojih pogana, što je zatim onaj bliži pisac nazvao Ceincias, potomci Tuitianus, a zatim Domitianus. Što ako nije napisano Ceincias, nego Tuicias, odakle Tuicianus ili Tuitianus? Laka je ta promjena slova da T prijeđe u C, a ui u in. Svakako se zasigurno ovome vremenu čini da treba pripisati ovoga našeg Sveca, a ne, kako su htjeli Lazius u 6. knjizi De migrationibus gentium i Megiser, nakon Baldrika, oko godine 827., u vrijeme Ludovika Pobožnog. I vjerojatno je da je od biskupa sv. Modesta primio krštenje, te da je bio među onim knezovima o kojima u Vita sv. Virgilija: O kolikog li klicanja knezova, koje god vjere, koji mu u svečanoj povorci izlaze u susret! i među onima u čije su ruke, kako se pripovijeda gore pod brojem 39., Arno i Gerold predali biskupa Teodorika.

31 Drukčije od onoga što piše u navedenoj knjizi De migrationibus piše Lazius u 12. knjizi Commentariorum rei publicae Romanae, odsjek 6., poglavlje 5., i bliže našemu mišljenju, ali ipak ne dovoljno potvrđeno, naime da je vojvoda Valdkon u kršćanstvu nazvan Domicijan, i da ga je biskup Modest ne samo potaknuo da prihvati vjeru i spasonosni nauk, nego i da postavi dva najveća hrama u zemlji Karna, na ruševinama nekoć rimskih općina, naime u Solvenskoj koloniji i u Millstattu. I zatim ponavlja da je vojvoda Domicijan pod vodstvom blaženog apostola Modesta postavio i hram i biskupsko sjedište. Ali smo već prije iz Vita sv. Virgilija naveli da je, dok je još vladao Karantancima Hetimar, preminuo biskup Modest. Niti je, prije nego što je Arno obišao pokrajinu, sav narod bio obraćen, što se ipak predaje da je učinjeno po blaženom Domicijanu. Ali budući da Lazius na oba mjesta navodi i odobrava povjesnicu o Ingu iz Eneje Silvija, ako je Domicijan bio Valhunk, zasigurno će se morati reći da je on obratio samo seljački puk, dok plemstvo još zadržava i brani poganske zablude. Vladao je dakle Koruškom Domicijan u vremenima cara Karla Velikoga, malo prije godine 800. i kroz neko razdoblje nakon toga. Tako se ne bez razloga može, pošto se sve razmotri, izreći.

§ VII. Ustoličenje bl. Domicijana. Ostala djela i čudesa, tko ih je opisao?

Da bismo utvrdili naše mišljenje o vremenu bl. Domicijana, a oslabili Lazijevo, veoma pridonosi i druga Lazijeva pretpostavka, koju je odobrio i Megiser: da je on možda prvi put onom svečanošću, koju je prije spomenuti Silvije Pikolomini naveo, bio ustoličen za vojvodu Koruške. Tako on u 6. knjizi de migrat. gent; str. 161. Mi, budući da nismo vidjeli to Pikolominijevo djelo, opisat ćemo taj obred, koji se odnosi na djela bl. Domicijana, iz samoga Lazija, ali tako da ga on iznosi njegovim riječima. Tako, dakle, stoji i u već navedenim Commentar. Reip. Rom. knj. 12 i 6 de migrationibus gentium:

33 Vlast u Koruškoj drže Južni, i nadvojvodom nazivaju onoga kojemu se ta pokrajina pokorava. Kad god novi knez započinje upravljanje državom, obdržavaju svečanost nigdje drugdje čutu. Nedaleko od gradića sv. Vida, u prostranoj dolini, vide se ostaci drevnoga grada, čije je ime izbrisala starina vremena. Odmah pokraj toga na široko prostrtim livadama podignut je mramorni kamen. Na njega se penje seljak, kojemu ta služba po nasljednom pravu loze pripada: zdesna stoji mršav vol crne boje, slijeva jednako mršava i neugledna kobila: oko njega je mnoštvo puka i sva seljačka družina. Zatim knez izlazi sa suprotne strane livada: okružuju ga njegovi velikodostojnici u grimizu. Stijeg pred njim i znakovlje kneževske vlasti nosi gorički grof, koji upravlja Dvorom, trčeći naprijed između dvanaest manjih stjegova: ostali uglednici idu za njim. Nitko u toj pratnji ne čini se nedostojan časti, osim kneza, koji sam na sebi nosi izgled seljaka: seljačka mu je odjeća, seljačka kapa i obuća, a štap nošen u ruci pokazuje pastira. Pošto ga je seljak s kamena ugledao kako dolazi, na slavenskom jeziku (jer su sami Korušci Slaveni) povikne: Tko je ovaj, čiji tako ohol hod vidim? Odgovaraju nazočni da dolazi knez zemlje. Tada on: Je li pravedan sudac, koji traži spas domovine? slobodna podrijetla, dostojan časti? je li štovatelj i branitelj kršćanske vjere? Odgovaraju svi: Jest, i bit će. Ponovno on: Kojim će me pravom ukloniti s ovoga sjedišta? A gorički grof kaže: Za šezdeset denara od tebe se kupuje mjesto. Ta će živad biti tvoja, pokazujući vola i kobilu. Primit ćeš i odjeću kneza, koju je maločas svukao. I bit će kuća tvoja slobodna i bez nameta. Nakon tih riječi seljak, zadavši knezu lagan udarac dlanom po obrazu, nalaže mu da bude dobar sudac: i ustajući, te vodeći živad sa sobom, ustupa mjesto.

34 A knez, popevši se na kamen, mašući golim mačem u ruci, okreće se na svaku stranu, obećavajući puku pravedan sud. Priča se i da pije hladnu vodu, koju mu je seljak donio u kapi, kao da osuđuje uporabu vina. Zatim odlazi u Solinsku crkvu, koja se nalazi na obližnjem brežuljku, ima ime sv. Petra i kaže se da je nekoć bila biskupska: ondje knez, obavivši bogoslužja, skida seljačku odjeću i oblači vojni ogrtač: te pošto se sjajno pogostio s velikodostojnicima, vraća se na livade: i ondje sjedeći na sudačkoj stolici, sudi onima koji traže pravdu i dodjeljuje lena. Zatim, u nastavku povijesti Ingvona, koju smo prije naveli, Pikolomini zaključuje ovim usklikom: Odatle je dana čast da se knez ustoličuje na seljački način. Čak su i posljednji koruški vojvode, Karlo i Ferdinand, bili ustoličeni na onom kamenom sudačkom sjedištu (ne mramornom, kako kod Lazija i Megisera piše Pikolomini): izostavivši ipak obrede seljačkoga ruha i udarca dlanom, jer možda vremena nisu trpjela toliku pučku jednostavnost, budući da su se duhovi mnogih krivovjerjem odvratili od Boga i kneza: ali su dali velikodostojnicima isprave, koje nazivaju Reverzalima, i izjavili da ne žele da se išta umanji od njihovih povlastica. Ferdinand je posjed preuzeo po knezu Eggenbergu Ivanu Ulriku.

35 Na toj gozbi, koju je priredio Ingvon, bio je nazočan Domicijan, njegov sin ili rođak, ali, jer je bio kršćanin, među seljacima: a da to ne bi bilo na sramotu, odredio je ili Ingvon ili on sam, kada preuzme upravu, da taj svečani obred ostane za potomke. Još se na polju, kaže Lazije u navedenoj knjizi Commentarior. reip. Rom; str. 1037, nalaze ulomci kamenoga sudačkog sjedišta, gdje se običavao ustoličivati vojvoda i dijeliti pravdu narodima. I dodaje da je on, pomnije istražujući sve, naposljetku na kamenu, koji je zbog starosti otpao od toga sudačkog sjedišta, pronašao natpis samoga Domicijana, kršćanskoga kneza Koružana, ali vrlo starim pismom, kako napominje u 6. knjizi de migrat. gent.

36 Da su predali kako je bl. Domicijan postavio biskupsko sjedište, ne bih nipošto zanijekao: ali čini se da ga nije postavio biskup Modest, nego radije Teodorik: na onome ipak možda mjestu, gdje je prije Modest imao prebivalište, a sada je prepozitura Blažene Djevice na Prijestolju, pučki Saal. Da je to Solva, gradić Norika spomenut kod Plinija u 3. knjizi, 24. poglavlju, u Notitia Imperii pod upraviteljem pokrajine Valerije nazvan Solva, čini se Laziju. Jer ono što danas, kaže u navedenoj 12. knjizi, nazivaju vrlo prostranim ruševinama uz prepozituru Blažene Djevice na Prijestolju, pučki zovu Liburnijom, ja tvrdim da su tragovi one rimske kolonije Solve. Jer i obližnje polje Solvensis, još u puku u Solfeldtu, i... hram na višem brežuljku smješten među starim ruševinama, naziva se Blažene Djevice na Prijestolju. i to je hram, kaže Megiser, u kojemu vojvoda na dan ustoličenja treba prisustvovati bogoslužjima, koji je Eneja Silvije gore nazivao crkvom sv. Petra. Nadalje, piše Lazije da je ondje otada uvijek i kroz mnoga stoljeća ostalo sjedište i vjere i kneza: ali priznaje da nije mogao pronaći biskupe toga Sjedišta, koji su stolovali nakon tih vremena: biskupija je zatim prenesena u Gurbium. Ustanovio je doduše sv. Gebhard, salzburški nadbiskup, kao što će se reći u njegovu Životopisu, 16. lipnja, biskupsko sjedište unutar Koruške, na mjestu zvanom Gurka, gdje je prije bio samostan redovnica, kojemu je postavio i posvetio za biskupa Guntera na druge none ožujka, godine Utjelovljenja Gospodnjega 1072. Smještena je Gurka, ili Gurkum, ili Gurkium, uz istoimenu rijeku, koja oplakuje i Strasburg, malen gradić koji leži u podnožju visoke gore, na čijemu je vrhu utvrda, prebivalište gurčkoga biskupa, dok prepošt boravi u Gurku: kao što se može vidjeti kod Mattheusa Meriana.

37 A one tisuću kipova, za koje predaju da ih je srušio sv. Domicijan, koje su prije štovali kolonisti u poganskom hramu, a koje su dale ime gradiću Millstadtu: njih su morali ondje postaviti ili Rimljani, ili radije Iliri, stanovnici toga mjesta, prije nego što su ta mjesta podjarmili Rimljani. Jer ime je latinsko, i načinili su ga Rimljani, a ne Slaveni. Nadalje, ako su bili kipovi bogova, bilo tisuću, bilo barem mnogi, netko bi se mogao začuditi da su stajali sve do vremena Karla Velikoga i da nisu bili srušeni dok se u petom stoljeću razvijala kršćanska vjera. Kao da takve spomenike bezbožnosti uvijek ne nalaze ili ljubitelji umjetnosti ili starine. Ako je u Rimu stajao Panteon i nakon vremena sv. Grgura, doduše možda zatvoren, ali ipak ne očišćen i posvećen pravomu Bogu, je li čudno da je potrajao u udaljenoj pokrajini, gotovo uvijek izloženoj upadima pogana? Ako je u srednjoj Italiji, na vrhu gore Kasina, u vrijeme sv. Benedikta, bio drevni hram, u kojemu se po običaju starih pogana, od ludoga seljačkoga puka štovao Apolon: ako su posvuda naokolo izrasli i šumarci u štovanju zlih duhova, u kojima se još u isto vrijeme bezumno mnoštvo nevjernika znojilo u svetogrdnim žrtvama, kao što svjedoči sv. Grgur u njegovu Životopisu 21. ožujka: zašto u Noriku nisu mogla slična i hramovi i kipovi i žrtve ne biti posve istrijebljeni? U samome ovome vrlo pobožnom gradu, u kojemu pišemo, gdje je krivovjerje iskorijenjeno iz samoga korijena već prije tisuću godina, ne vidi li se iznad vrata staroga burga pokraj javnoga zatvora kameni lik Prijapa, doduše okrnjen i unakažen, da ne bi bio sramotniji cijel? Nisu li jednako tako, zbog nemara kršćana, mogli ostati oni kipovi i kasnije ih štovati Slaveni? Ipak ne tvrdimo, iako bi bilo utvrđeno da je ime mjestu nastalo od tisuću kipova, da su svi ili neki stajali do vremena bl. Domicijana: nego da se moglo dogoditi ono što svi predaju da se dogodilo.

58 Sigurno je da je bl. Domicijan vodio mnoge ratove protiv Huna, trajnih neprijatelja Slavena: da je podnio mnoge napore kod kuće, da iskorijeni praznovjerja, ukroti surovost ćudi svoga naroda, zasadi Kristovu vjeru: ali ništa od toga nismo primili zapisano. Jer ono što piše Megiser, da je Domicijan protiv moravskih knezova Rastislava, Brina i Hezelona, zajedno s Ratbodom, poduzeo pohod, ne uvjerava dovoljno: budući da je Ratbod bio mlađega doba od Domicijana, a Domicijana ne spominje Aventin, kojega navodi: on ipak na svoj način iskrivljuje povijest Prinine, prognane od moravskoga kneza Mojmira, dok se ona čistije ispripovijedana nalazi u povijesti o obraćenju Bavaraca i Karantanaca, u prvome svesku franačkih pisaca Du Chesnea.

59 Ono što pouzdano postoji o narodu koji je obratio bl. Domicijan i o sagrađenoj crkvi, o pronađenim i prenesenim njegovim moćima te o mnogim čudesima učinjenim kod njih, to je sažeto, ali vjerno zabilježio u zapise jedan redovnik iz Millstatta. Sam svjedoči da je živio u samostanu u Millstattu, kad u 9. broju piše: Bio je i jedan od Braće u klaustru naše zajednice. I u čudesima: Neki učenik naše Crkve. Premda bi se moglo postaviti pitanje je li jedan te isti napisao Čudesa i Životopis. Jer onaj koji je napisao Čudesa ne samo da u 20. broju spominje neke događaje iz godine Kristove 1373., nego i u 22. broju događaje iz godine 1398., tako da je nužno da je pisao nakon godine 1400. A raniji pisac, govoreći o opatu Otonu (za kojega predaje da je bio na čelu toga samostana ne dugo nakon što je u praznome grobu bl. Domicijana bio pokopan grof Hardvik, unuk palatina Arba, umrloga godine 1030., ili, kako je gore navedeno iz Lazija, oko godine 1340.), kaže da su moći bl. Domicijana pronašli spomenuti opat i druga Braća, od kojih veći dio još živi. Osim ako netko ne želi reći da je taj prijenos i ranija čudesa možda zapisao isti pisac oko godine Kristove 1370. ili 1380., a kasnija čudesa dvadeset ili trideset godina nakon što je ranije napisano bilo objavljeno.

60 Uostalom, s kakvom vjerodostojnošću to pripovijeda i odakle je primio, naznačuje sam u 1. broju. Posredstvom istine, a to je Krist, kaže, želimo raspraviti djelomično ono što smo primili u pismima, a također i ono što smo primili od naših prethodnika i starijih. I u 3. broju. Ta se, dakle, čuvena vijest prenijela do nas od ljudi koji su to vidjeli i u tome sudjelovali. A većinu čudesa pripovijeda kao da su se dogodila u njegovoj nazočnosti, ili da su mu ih ispripovjedili očevici.

61 A to smo mi prije mnogo godina primili u Grazu od našega Filipa Alegambea, koji je govorio da je prepisano s pločica ovješenih u crkvi u Millstattu: drugo pak da su mu priopćili oni koji su stanovali u Millstattu.

ŽIVOTOPIS. PRIJENOS I. I II., autor redovnik iz Millstatta.

Svima koji vjerno vjeruju u Krista i žele znati koliko su slavne zasluge bl. Domicijana, koliko možemo, posredstvom istine, a to je Krist, želimo raspraviti, djelomično ono što smo primili u pismima, a također i ono što smo primili od naših prethodnika i starijih. Poznato je, dakle, da je bl. Domicijan nekoć bio knez zemlje Karantanje, kao što nalazimo tako uklesano u natpisu groba njegova u kamenu. U IME OCA I DUHA SVETOGA. OVDJE POČIVA BL. DOMICIJAN KNEZ, PRVI UTEMELJITELJ OVE CRKVE, KOJI JE OBRAZIO OVAJ NAROD NA KRŠĆANSTVO IZ NEVJERNIŠTVA. Uz to je ondje bilo sadržano u kojem je vremenu živio, ali je nemarom i manom starih izbrisano.

2 Kad je on bio kršten od svetoga biskupa Ruperta, kako neki tvrde, ili od nekoga od njegovih nasljednika, kojima se više priklanjamo: dolazi na mjesto u Millstattu i nalazi ondje ne malo štovanje zlih duhova, kao što jasno pokazuje etimologija imena toga mjesta: jer Millstatt je dobio ime od tisuću kipova, koje je ondje narod, zaveden starom zabludom, štovao: koje je on, sretan po primjeru pape Bonifacija, uništio: i uklonivši svaku nečistoću zlih duhova, dao da se crkva, koja je isprva bila posvećena tisuću zlih duhova, poslije posveti u čast svih Svetih. Pošto je dobrim životom i sretnim svršetkom dovršio svoj životni put, kako pokazuju njegove zasluge, bez prigovora pred Bogom i ljudima, pohranjen je uz glavnu crkvu. Njegovo je sveto tijelo ne dugo poslije sveto potomstvo počelo štovati, slaveći po primljenom običaju svake subote uvečer bdjenje uz njegov grob sa svijećama i prinosima, te su ondje posljedično zadobivala mnoga i razna tjelesna zdravlja.

Pošto je prošlo mnogo vremena, neki bavarski palatin, imenom Arbo, kojemu je pripadalo gotovo sve imanje koje se nalazi oko Millstatta, a koji je prvi počeo biti i utemeljitelj redovnika reda sv. Benedikta ondje, taj se usudio drskim pothvatom pokopati neke svoje već preminule rođake u spomenutu crkvu: i time je uklonio svu milost čudesa.

4 Stoga je neki opat, imenom Martin Daut, zbog toga ne malo potresen, smatrao da moći bl. Domicijana s toga mjesta treba premjestiti na drugo, časnije, dostojno njegovih zasluga, naime uz glavni oltar: i pristupajući s doličnim poštovanjem, uz velik je trud otvorio grob sagrađen s mnogo rada. Jer na čudesan način, dok su se podizale te svete kosti i stavljale u novu žaru, viđena je golubica kako silazi s neba i sjeda na vrh te žare, sve dok nisu bile dublje ukopane u zemlju i pohranjene u zid svetohraništa.

5 Nakon što se to zbilo, nije učinio nikakvih čudesnih izlječenja. Kad je pak prošlo neko vrijeme, ubijen je neki grof, imenom Herdvik, unuk spomenutoga Arba, i njegovo tijelo je položeno u grob bl. Domicijana, koji je već bio prazan: ono je sljedeće noći izbačeno i pronađeno daleko izvan groba, i to s pravom: jer kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? ili kakav udio ima vjernik s nevjernikom? Ta se, dakle, čuvena vijest prenijela do nas od ljudi koji su to vidjeli i u tome sudjelovali.

6 Ne dugo nakon toga neki opat, imenom Oton, čovjek čvrst i pobožan, koji je u svojoj zajednici imao sto i pedeset duhovnih ljudi. Za njegovih dana, dok su postavljali temelje većega samostana, nakon spaljivanja prijašnjega, tada su neočekivano moći bl. Domicijana i žene njegove Marije te kosti nekoga maloga djeteta pronašli zajedno spomenuti opat i druga Braća, od kojih veći dio još živi, i pokraj toga pečat, koji ima lik Kneza kako sjedi na prijestolju i u ruci drži mač. Uz to natpis: BLAŽENI DOMICIJAN KNEZ UTEMELJITELJ OVE CRKVE. a s druge strane: OVO SU MOĆI ŽENE Njegove MARIJE. Tko je pak bio dječak, do sada nije poznato. Ali se to dokazuje jer toliko obiluju svetošću te moći da je nedavno neka slijepa djevojčica, koja je imala očnu mrenu, pomazana, odmah počela jasno vidjeti. Spomenuti opat, dok je bio nazočan pronalasku tih moći, predaje se da je kao duhom proroštva ovako prorekao: Poznajemo bl. Domicijana, i jasnije je od svjetla da, iako nije kanoniziran od naših starih, ipak je često proslavljen mnogim znakovima od Gospodina: stoga mi se čini zdravim savjetom, budući da su po Božjoj volji te svete kosti pokrenute sa svojih mjesta, da se ponovno ne polažu u zemlju, nego da se stave u svetohraništu na časno mjesto i da se časte doličnom privatnom čašću od svih. Tko zna neće li se u vrijeme njemu prikladno u njima očitovati Božja djela?

7 Pošto je to učinjeno, ondje su ostale mnogo godina sve do nas: dok nisu došle u zaborav svima i bile smatrane za ništa. Dogodilo se pak poslije da je tuča, udarajući po cijelome kraju oko Millstatta, tako pustošila da je redovnike dovela gotovo do krajnje bijede. To ih je učinilo toliko opreznima i razboritima da je, kad je poslije prijetila opasnost od tuče, pošto su bile iznesene te iste moći, sva ona srdžba zraka tako utihnula da se nije mogao zapaziti nikakav trag nepogode.

8 Kad je jednoga dana neki redovnik, koji je tri mjeseca imao bubrežnu bolest, pristupio i podigao spomenute moći na svoja ramena, odmah je bez odgode ozdravio od bolesti.

9 Bio je i jedan od Braće u klaustru naše zajednice, koji je rijetko ili nikada izlazio iz crkve moleći ili klečeći: i kad je jedne noći ostajući u crkvi, te umoren velikim trudom po svome običaju, i već često ležeći ničice kod rečenih moći, iznenada je vidio da sva crkva sjaji neizmjernim svjetlom i da čovjek velikoga sjaja stoji kod njegova uzglavlja i govori mu: Dragi Brate, ne potičeš li tu zajednicu da se oko naših moći pokazuje marljivijom i pobožnijom, odakle mogu imati hrpu ne male koristi? Uistinu, ako budu zanemarivali po običaju, pretrpjet će svaku oskudicu u vremenitim dobrima. Kad je pak svanulo, ispripovjedio je samostanu i Braći ovo viđenje: kojemu su neki vjerno povjerovali i zahvalili Bogu, a drugi su ga smatrali kao da bunca i nije pri sebi, da nije vidio viđenje nego radije privid. Jer i redovnice toga istoga mjesta, vrlo lakovjerne, od kojih su neke u bolesti, pa i u smrtnoj pogibelji, kad su ispunile svoje zavjete istim Svecima, odmah su počele biti bolje. I tako su se na mnoge načine očitovale zasluge i dobročinstva tih moći: ali da to nekima ne bi postalo na sramotu ili porugu, do sada se skrivalo. Ovo dotad: a sada su se već dogodila tako očita i tako česta da, i kad ljudi šute, sama čudesa viču ono što je istinito. Wolfgang Lazius u 6. knjizi de migrat. gentium, str. 161 pripovijeda da je opat Oton pronašao sarkofag bl. Domicijana, s ovakvim natpisom: Domicijan, knez Norika i Karantanaca, sa ženom Marijom Meranskom, prvi utemeljitelj ove crkve, koji je obratio taj narod na kršćanstvo iz nevjerništva. Ali čini se da je taj natpis interpoliran: onaj koji je u rukopisu, pouzdaniji je. Pokazali smo, naime, gore da se čini da je bl. Domicijan kršten lako 140 godina nakon smrti sv. Ruperta. Papa Bonifacije IV. stolovao je od 18. rujna 607. do 25. (ili, kako drugi kažu, 8.) svibnja 614. On je, kao što stoji u knjizi o rimskim prvosvećenicima, na molbu kneza Foke pretvorio hram, koji se zove Panteon, u kojemu je načinio crkvu sv. Marije vazda Djevice i svih Mučenika. O vremenu i plemenitosti ovoga Arba ili Erbona, kako ga drugi nazivaju, raspravljali smo u § 1., br. 3. Žara je ovdje stavljena umjesto groba ili kovčega. Lazije, ne spominjući uopće pečat, piše da je ondje pronađen i njegov lik: naime Knez kako sjedi na prijestolju i u ruci drži mač: da se to nalazi u kapelici uz glavnu crkvu. Na groblju, kod ulaza u kor, dvije su kapelice ili svetišta: jedno Tijela Kristova, i u njega je otvoren ulaz iz crkve: drugo svetište bilo je Blažene Djevice, sada svetohranište i dio glavne crkve. Smatra se da je u njemu bio pokopan bl. Domicijan, a poslije prenesen u glavnu crkvu po benediktincima. U istome svetištu jurjevski su vitezovi polagali zavjete, zaredivali nove vitezove i obavljali druge službe. Sama pak glavna crkva bila je posvećena Spasitelju, čiji je kip stajao na glavnom oltaru, sada, kad je on srušen, postavljen uz zid nasuprot propovjedaonici. Bio je i iznad srednjih vrata crkve, u kamenu uklesan lik Spasitelja, te opata Konrada, uočljiva u benediktinskome ruhu, kako poniznom kretnjom također prikazuje isklesanu crkvu. Iznad vrata groblja također je pobožan lik Spasitelja, u sredini između sv. Jurja i bl. Domicijana. A sam samostan predaje se da je bio posvećen svim Svetima: odatle se po odredbi nekoga pokrajinskoga prepošta na Svete dane, kao o Zaštitnicima, obavlja Oficij. A posveta crkve slavi se 17. listopada. Odatle je očito da je ovaj pisac bio redovnik iz Millstatta.

Čudesa bl. Domicijana.

Godine tisuću sto osamdeset prve, u kojoj se svemogući Bog udostojao očitovati milost svoje pobožnosti u moćima sv. Virgila i njegovih drugova u Salzburgu, za vladanja Gospodina pape Aleksandra III., kraljevanja cara Fridrika I., i Gospodina nadbiskupa Konrada te Gospodina opata Ulrika u Millstattu: došla je neka žena uzeta tri godine, opomenuta u viđenju, donesena rukama prijatelja i položena na grob bl. Domicijana, te je odmah zadobila zdravlje.

10 Drugo, djevojka također iz Rottensteina, sasušena, slijepa, gluha, ondje je primila zdravlje. Tri hroma, jedan iz Kirchheima, drugi iz Griffena, treći iz Cerknice, vraćeni su službi svojih nogu. Neki Brat iz klaustra, kao što je mnogima postalo poznato, kad su mu već bila slomljena i izlivena crijeva, iznenada je na čudesan način ponovno cjelovit.

11 Neki tkalac govoreći da redovnici sve to čine na obmanu, koji je odmah počeo govoriti besmislice i buncati, doveden k grobu sv. Domicijana, molitvama je ozdravio. Žena iz Falkensteina, osam godina nijema, počela je govoriti. Neki iz Sinnecka, koji ništa nije čuo, primio je sluh. Neki hrom iz Maltna zavrijedio je pravo hodati. Dva čovjeka iz Ugarske, jedan nijem, drugi koji ništa nije čuo, ozdravili su. Žena iz Rasse, koja zbog bolesti nije mogla govoriti već šest godina, počela je govoriti.

12 Seljak iz Friesacha, kad je htio prijeći nabujalu rijeku, potisnut je olujom i utapa se u dubinama: dok zaziva ime sv. Domicijana, istrgnut je iz dubine i položen čak na suho. Dvije žene iz Delocha, jednoj je izliječena zgrčena ruka, drugoj slijepoj vraćen je vid. Žena iz Celja, slijepa i koja ništa nije čula, izliječena je od obiju bolesti. Žena iz Krasa, dovezena na kolima i zgrčena, na vlastitim se nogama vraća u svoj dom. Iz Gurnitza slijepoj ženi vraćen je vid. Djevojčica iz sv. Jurja u Kranjskoj, zgrčenih nogu, uspravlja se. Djevojka iz Loffa, koja je imala ruke kao u slona, izliječena je. Žena gospodara iz Friesacha, koja je dugo bila gluha, zavrijedila je čuti.

13 Seljak iz grada koji je u Furlaniji, slijep, primio je vid. Dječak iz Mildorfa od sedam godina, koji nije imao nikakvu službu nogu, počeo je ići: iz Triensa drugomu je vraćen sluh. Djevojci iz Celchaka, slijepoj, vraćen je vid. Dva dječaka, jedan iz Grazlaua, drugi iz Celsacha, sasvim hroma, ozdravila su. Iz Pinzraua žena, dugo vremena slijepa, primila je svjetlo. Tri uzeta, dok se zavjetuju da će doći na grob bl. Domicijana, smjesta su zadobili zdravlje. Jedan seljak iz Tigricha oslobađa se od sljepoće i gluhoće. Žena iz Ratenteina, ne samo jednooka, nego joj je i polovica tijela bila uništena uzetošću, oporavila se od obojega. Netko iz Villacha, koji sedam godina ništa nije vidio, kad je uklonjena očna mrena, zavrijedio je jasno vidjeti. Neka žena iz Feldena zgrčenih ruku se uspravlja.

14 Poslije na blagdan sv. Mihovila dogodilo se četrnaest znakova, uz nazočnost do tristo ljudi, na pet slijepih, četiri gluha, tri jednooka i dva nijema. Zatim na dan rođenja Gospodnjega grob sv. Domicijana tako je zasjao nebeskim svjetlom da su mnogi zapanjeni vjerovali da je zapaljen. Na Duhove je pak golubica, silazeći s neba, naočigled mnogih viđena kako je ušla u njegov grob. Lopov, dok je hodočasnicima sv. Domicijana u crkvi opljačkao vreću s kruhom i drugim potrebnim stvarima, dok nastoji izaći na vrata samostana, od sviju je viđen kako stoji nepokretan i prikovan. Žena iz Friesacha, kad je odozgo ubacivala u škrabicu novčić donesen na grob, odbijena odozgo odskočila je. Također i sir, koji je netko prinio, kad ga jedan ukrade, nije mu dopušteno da uđe u svoju kuću, dok ga ne bude prisiljen vratiti.

15 Tri zgrčena, koji su puzali samo na rukama i koljenima, jedan iz Falkensteina, drugi iz Saala, treći iz grada Trsta, milošću Božjom i sv. Domicijana se uspravljaju. Iz Friesberga slijepa je zavrijedila vidjeti. Iz Viktringa ženi je izliječena zgrčena ruka. Iz Friesacha ženi je vraćen vid. Iz Ljubljane čovjek, koji je bio pun i vrvio crvima i zgrčen uzetošću, božanski je ozdravljen. Također mladić iz Ljubljane, koji je imao zgrčenu ruku, ponovno je cjelovit. I žena iz istoga područja, slijepa, vraćena je da vidi.

16 Iz Svetoga Stjepana čovjek nijem dvanaest godina, milošću Božjom i sv. Domicijana, kad mu se razvezao jezik, počeo je govoriti. Također žena iz Friesacha, nijema, zadobila je istu milost milosrđem Božjim i sv. Domicijana. iz sv. Egidija kod Gurka djevojka već zahvaćena gubom, tako da je morala biti odvojena od ljudi, kad je došla na grob bl. Domicijana, pri povratku je tako oslobođena da su svi s njom općili. Poslije jedan učenik iz Koruške, već sav prekriven gubom i od sviju gađen, milošću svemogućega Boga i sv. Domicijana savršeno je očišćen.

17 U novija pak vremena neka redovnica odavde iz klaustra, imenom Kunigunda, kći gospodina Dietmara, viteza iz Gurka, nadimkom Biel, tako je bila žestoko mučena od zlih duhova da je, i među ostalim mučenjima i ludostima, koje se zbog mnoštva i dugotrajnosti ne mogu nabrojiti, viđena kako trči brzim trkom poput mačke po vrhu krovova redovnica toga istoga klaustra: milošću Božjom i zagovorom gore opisanih moći, potpuno i savršeno je ozdravila. Također redovnica iz klaustra, imenom Bigel, i dugo vremena mučena od zloga duha, milošću bl. Domicijana je ozdravila.

18 Što više? Gotovo sva čudesa koja se Krist udostojao privremeno pokazati ljudima na bolesnim tijelima, dogodila su se po moćima sv. Domicijana i njegovih drugova u Millstattu, osim što tjelesa mrtvih nisu bila uskrišena. Možemo također priznati pod svjedočanstvom istine da je više od dvjesto dvadeset čudesa učinjeno kod groba sv. Domicijana. Jer u skrovitosti je učinio vrlo malo znakova, nego sva pomiješana u javnosti. Ipak, što je veći bio skup pučana, to je obilnije bilo djelovanje čudesnih sila. Neki također iz Hrvatske, zgrčen i bez ikakve službe nogu, kad je nastojanjem i vjerom svojih prijatelja bio donesen na grob bl. Domicijana, i ondje ispunjavajući svoje zavjete otežući od dana do noći, za vrijeme jutarnjih molitava toliko je vikao i glasno dozivao zbog uspravljanja svojih zglobova i živaca da su Braća toga samostana, natječući se trčeći i razmatrajući tko bi to bio tako neobičan i silan povik, ostavili u taj sat spomenute jutarnje molitve nedovršene: a kad su vidjeli znakove i čudesa koja su bila učinjena po zaslugama spomenutih moći, sama Braća, uz zvonjavu svih zvona, otpjevala su s ne malom pobožnošću Te Deum laudamus i druge hvalospjeve prikladne tim događajima. Kad je pak svanulo i bile proslavljene svečane Mise, održana je posebna ophodnja, koju je pratio idući naprijed onaj isti koji je bio izliječen, hvaleći i slaveći Boga i bl. Domicijana.

19 Neki svećenik, imenom Henrik, nadimkom Falsich, iz obitelji Millstattske crkve, tako je bio oglušio da ne samo da nije čuo razgovore ljudi, nego čak ni zvuk zvona nipošto nije čuo: kad je s uzdasima ispunjavao svoje zavjete kod moći bl. Domicijana i odatle se vraćao istim putem, kad je stigao gotovo do sredine dvorišta, zavrijedio je da savršeno čuje ne samo zvuk zvona, nego i razgovore.

21 Podđakon također iz Klaustra, imenom Herdvik, i nadimkom gluh, dugo je vremena trpio padavicu, i odatle je samostanska zajednica toga mjesta podnijela ne malu uznemirenost, jer su ga iz razloga ljubavi trpjeli da boravi s njima u spavaonici: napokon jednoga dana, kad je ispuštao prekomjerne krike i riku kao divlja životinja, zajedno s ležajem su od same Braće, na kojemu je već ležao bez pameti, taj isti Herdvik prenesen na grob sv. Domicijana, i ondje je po neizmjernoj Božjoj blagosti i zaslugama bl. Domicijana, posredstvom pobožnih molitava Braće, potpuno i savršeno ozdravio, i mnogih godina koje je poslije nadživio nikada nije osjetio spomenutu bolest. pojačala se, tako da se moglo čuti od sviju koji su s njim boravili u koru ili blagovaonici dok je hvatao dah: taj je isti upao i u akutnu groznicu, u kojoj, kad su ga pobožne redovnice vidjele kako se jadno muči, pošto je za njega bio učinjen zavjet i pobožno ispunjen, te je za vrijeme slavljenja Mise spaljena svijeća kod groba bl. Domicijana, odmah je, ne samo od groznice, nego i od prvotne bolesti sušične muke, potpuno oslobođen. Neka također plemenita gospođa iz Liceldorffa kod Felsberga, mučena od zloga duha, dovedena na grob bl. Domicijana, bila je slično oslobođena.

23 U vremena pobožne uspomene Gospodina Ulrika zvanoga Zand, dogodilo se da je neki učenik, imenom Rincher, određen za redovnički život, potajno stresao okov redovničkoga obdržavanja i u tišini noći slobodnijega duha tražio mjesta naklonjena nasladama. Njemu je zli duh, koji je bio začetnik takve isprazne namisli, pred očima oblikovao toliko maštovitih privida da je od prevelikoga straha pred viđenim utvarama njegovo tijelo bilo zahvaćeno najvećom bolešću, čiju je dušu nagovaranjem nedopuštene namisli zarazio taj isti sotona: dok je vrlo dugo bio zadržavan u postelji te iste bolesti, tako da su svi njegovi prijatelji gotovo izgubili nadu u njegovo ozdravljenje, učinilo se bolesnom mladiću da bi, ako bude prenesen na grob bl. Domicijana, bez sumnje sljedećega dana mogao zadobiti dobročinstvo zdravlja. Prijatelji su, dakle, toga istoga patnika smjesta prenijeli njega sa svojim svečanim prinosom i usrdnom molbom na sarkofag bl. Domicijana: on je u istome trenutku istrgnut iz svake sveze bolesti.

24 Kad je, dakle, ne samo zbog ovoga čudesa, nego i zbog drugih neizmjernih čudesnih sila glas o bl. Domicijanu rastao nadaleko i naširoko, neki krojač iz Spitala, imajući sina zadržanoga u tako neizmjernim bolovima da se nije mogao ni pomaknuti ni podići s mjesta na kojemu je ležao: ali budući da spomenuti dječak zbog prevelike slabosti nikako nije mogao ostati na životu, njegov je otac počeo zazivati bl. Domicijana da zadobije zdravlje dječaka, obećao je da će na sveti grob bl. Domicijana prinijeti žrtvu: kad je ispunio zavjet, prije nego što se vratio k sinu, kojega je bio ostavio bez duha, našao ga je zdrava.

25 Prve godine upravljanja Poštovanoga Gospodina Ulrika, nekadašnjega opata, došla je neka žena Kedsch, kojoj je božanska osveta bila sasušila jednu ruku, oslijepila oko i otela dobročinstvo svega sluha: dok je ona vrlo pobožno prostrta uz grob bl. Domicijana molila da joj se učini čudesna moć, odmah je zadobila snagu svih svojih udova i zdravlje cijeloga tijela. Dok još nije prošao tijek te iste godine, 6. listopada došao je neki čovjek iz Gmünda, kojemu je uzetost s obje strane tijela nadolje sve do nogu ugasila svu snagu toliko da nikako, ni mnogo ni malo, nije mogao hodati bez potpore štaka: kad je zapalio svijeće uz grob bl. Domicijana i ispunio zavjet, primio je toliku snagu svoga tijela da se, ostavivši ondje štake te slaveći i Boga i bl. Domicijana, zdrav vratio svome domu. Wiguleus Hund u Metropoli, sv. 1., str. 11 (iz Chronicon Salisburgense, kao što piše na str. 302) kaže: Godine 1171. Vital, Virgil, Hartvik, salzburški biskupi, i Pilgrim pasavski, sjaje mnogim čudesima. Bolje pisac Vitæ et Miraculorum S. Virgilii, koji je tada živio: Godine Utjelovljenja Gospodnjega 1181., 14. indikcije, 17. veljače, za pape Aleksandra III., 21. i posljednje godine njegova apostolata, dok je vladao Presvijetli Knez Fridrik, rimski car August, 28. godine njegova kraljevanja, i dok je s njim zajedno vladao njegov sin Henrik, najslavniji rimski kralj, dok je vojvodstvo držao Oton iz Weirelinspacha, slavni bavarski vojvoda: kad je građevina gore spomenutoga samostana, koja je u sukobu progona raskola prije nekoliko godina bila srušena i propadala da se sruši, troškom i po nalogu preslavnoga Pastira Konrada, tada salzburškoga nadbiskupa, tada legata Apostolske Stolice u Njemačkoj, kardinala prezbitera sv. Marcela, sv. Marcela sabinskoga biskupa, a sada mainškoga nadbiskupa, počela se graditi od temelja, uz surađujuću milost Duha Svetoga i pomažuću blagost Božanskoga veličanstva, dogodilo se da je otkriveno tijelo bl. Virgila, koje je zbog starosti neizmjernoga vremena bilo nepoznato svima. Naš Brunner piše da se to otkriće dogodilo godine 1182., ali se pobija iz 14. indikcije i vremena stolovanja Aleksandra III.: jer je on preminuo 1181. u mjesecu rujnu: bila je ipak tada njegova 22. godina, kao onoga koji je godine 1139. bio postavljen na mjesto Hadrijana IV. Kako pak pisac računa godine Fridrika, ne vidim: jer je godine 1132. izabran, a godine 1135. okrunjen u Rimu. Ali o tome kod Životopisa sv. Virgila 27. studenoga. O sv. Hartviku govorit ćemo 8. studenoga. Sv. Vital štuje se 20. listopada dvostrukim blagdanom. Konrad grof od Wittelsbacha bio je mainški nadbiskup, ali ga je sa stolice zbacio car Fridrik I. zato što je pristajao uz papu Aleksandra III., odbacivši Oktavijana (kojega je car nametnuo). Istim bezumljem, pod drugim izgovorom, Fridrik je uklonio Adalberta sa salzburškoga prijestolja, nametnuvši nekoga Henrika. Kad je pak godine 1174. sklopljen mir između Pape i Cara, da bi Kristijan ponovno zadobio mainško Sjedište, koje je u međuvremenu zauzeo uz naklonost Fridrika, htio je da se tu osigura. Ali kad se Konrad čvrsto opirao za svoje pravo, Papa je uvjerio Adalberta da radi sloge prepusti drugomu salzburšku biskupiju, koju u miru nije mogao zadržati od razgnjevljenoga Cara. Adalbert je pristao: i od Pape je dan Konradu biskupski položaj, ali kad je zatim Kristijan umro, radije se vratio u Mainz, gdje je živio više godina, dok je Adalbert ponovno zadobio salzburšku mitru. Opširnije to pripovijedaju Brunner u 3. svesku rer. Boicar. i Serarije u Moguntiacis, čega se nemarno dotaknuo Wiguleus, pišući da je Konrad nametnut na Salzburšku stolicu. Forum Julium, ili Forum Julii, bila je rimska kolonija u zemlji Koružana, ali su je barbari ne jednom razorili: poslije je ipak obnovljena i nazvana gradom Austrije, u puku sada Cividad di Friuli, ili Cividad di Friuli. Tergeste, primorski grad Istre, austrijske jurisdikcije, u puku Trst. To je sv. Jakov Stariji, koji se štuje 25. srpnja. Grgur X. održao je Lionski sabor godine 1274. Taj je izabran godine 1270., a umro 9. svibnja 1284., kako piše Wiguleus. Hospitale, u puku Spital, gradić je nedaleko od Millstatta, na ušću Liser u Dravu, nasuprot Ortenburgu.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

5. veljače Kalendar godine