Prijenos III. Bl. Domicijana.
Ivan, po Božjoj i milosti Apostolske Stolice biskup gurčki, Svete Salzburške Crkve u duhovnim stvarima generalni vikar: svima i pojedinima od Kristovih vjernika, kojima ovo pismo dođe, pozdrav u Kristu Spasitelju. Visina Svevišnjega među raznovrsnim darovima svoje dobrote, kojima želi da prispijemo milosti njegova blaženstva, htjela je da svete moći njegovih budu također tjelesno kod nas u dubokoj pohrani: kako bismo, razmotrivši njihovu nazočnost, više pazili na njihovo štovanje i da nam po takvu dostojnu štovanju Gospodin u svoje vrijeme otvori vrata svoga milosrđa po njima. Stoga vjerujemo da se dogodilo ovo što želimo da ovim pismom bude poznato našoj općoj zajednici.
2 Jer prije nekog vremena, kad smo na molbu Poštovanoga u Kristu, našega najdražega Brata Kristofora, opata Samostana u Millstattu, Reda sv. Benedikta, Salzburške biskupije, došli u taj isti samostan radi posvete nekih oltara te iste crkve, doprlo je do nas, po glasu koji je donosio, o moćima bl. Domicijana, Utemeljitelja te iste Crkve, kako se ondje od puka drže u velikom štovanju i kako su one nekoć zasjale mnogim vrstama čudesa. I kad smo o tome proveli pomnu istragu o samome mjestu moći, ništa pouzdano nije nam nikome postalo poznato o tome, osim da su takve moći, kako samoga Domicijana tako i Marije, žene njegove, te nekoga dječaka, mnogo davnih vremena pronađene u toj istoj crkvi, a zatim tijekom vremena više puta tamo-amo, tražeći ih, bile prenesene na razna mjesta te iste crkve: kao što su to isto kako glas puka tako i neke isprave opširnije svjedočile: te da je u toj istoj crkvi pred oltarom sv. Ivana Evanđelista bio neki kovčeg posvećen tim istim moćima, kojega je puk u štovanje toga istoga Domicijana posjećivao s velikom pobožnošću.
3 Mi smo, dakle, pošto smo čuli gore navedeno, bili potaknuti većom željom za istraživanjem takvih moći: i kad je određen dan, uzevši sa sobom zajedno sa samim opatom i Braćom rečenoga samostana, kao i našim dolje potpisanim kapelanima, pristupili smo toj istoj crkvi i kovčegu, te pošto su prethodile molitve, česta pjevanja psalama i dolični obredi, zajedničkim smo vijećanjem na tome radili i nastojali otvoriti takav kovčeg radi istraživanja samih moći. Kad je on uz mnogo truda otvoren, pronašli smo, po Božjem dopuštenju, usred toga istoga kovčega dolje zabilježene moći, ondje pohranjene uz ne malu marljivost i brigu, i ispunjene dobrim mirisom. A moći su bile: prvo svod lubanje s rebrima, goljenicama i drugim znatnijim kostima, kako se činilo, tijela nekoga muškarca. Također svod lubanje s rebrima i goljenicama te drugim kostima tijela, kako se činilo, žene. Također, kako se našlo, drugi razbijeni svod lubanje s nekim rebrima i goljenicama tijela, kako se činilo, nekoga dječaka, zajedno s kralježnicama, drugim česticama i sitnim ulomcima gore opisanih tijela. Pošto su te moći tako, kao što je gore rečeno, pronađene i po nama primljene, mi smo ih zajedno s gore spomenutim Samostanom, prenoseći ih s poštovanjem u svetohranište te iste crkve, pohranili na sigurnije mjesto, da se ondje čuvaju za ponovno časnije i doličnije pohranjivanje njih samih.
4 U potvrdu čega smo naložili da se sastavi ovo pismo, potvrđeno privjeskom našega pečata. Dano je i učinjeno to u samoj crkvi samostana u Millstattu, uz nazočnost ondje rečenoga poštovanoga opata Kristofora, kao i pobožnih i u Kristu časnih naših ljubljenih Nikole priora, Fridrika, Wolfganga, Šimuna i Martina prezbitera, Konrada i Maura đakona, Benedikta podđakona, Jurja akolita, brata Andrije i Fabijana konverza, zavjetovane Braće toga istoga samostana u Millstattu. Također Urbana iz Salzburga, sv. Petra ondje, Leonarda u Peroren, i Jurja sv. Pavla u Lavantskoj dolini, zavjetovanih Braće i prezbitera samostana istoga Reda, kao i Gotfrida Spickena prepošta, Ivana Krelobera i Nikole Erlachera, kanonika zborne crkve sv. Nikole u Strasburgu naše biskupije, prezbitera i naših kapelana, kao svjedoka pri gore navedenome. Dana 27. lipnja, godine Rođenja Gospodnjega 1341. Ivan spominje Lazije u Commentarior. reip. Roman; knj. 12, odsjek 6, pogl. 5. u popisu gurčkih biskupa. Piše Lazije u Commentarior. reip. Roman; knj. 12, odsjek 6, pogl. 3. da je najbogatiji samostan cijele Koruške sv. Pavao u Lavantskoj dolini, blizu grada sv. Andrije, za koji tvrdi da je Flavijev kod Plinija.
Životopis sv. Polieukta, carigradskoga patrijarha, prikupljen iz grčkih povijesti.
Javno štovanje sv. Polieukta. Ustoličenje protiv Kanona.
Uvrstiše Grci u popis Svetaca i javno štuju patrijarha Polieukta, koji je, dok su vladali Konstantin Porfirogenet, njegov sin Roman, Nikifor Foka i Ivan Cimisces, upravljao Carigradskom Crkvom od godine opće ere 956. do 970., glasovit po pravovjernoj vjeri, pobožnosti prema Bogu, revnosti za pravdu i nastojanju oko čuvanja crkvene slobode: i ako možda nije bio bez nekih mana, ako njegova djela želimo odmjeriti sudom povjesničara. O njemu se ovo čita u Menejima na 5. dan veljače: Istoga dana spomen svetoga Oca našega Polieukta, carigradskoga patrijarha. Isto ima Maksim, biskup citerijski, u knjizi koja nosi naslov Bioz Agiov.
2 Sjajnijima su učinjeni njegovi počeci zbog krajnje pokvarene ćudi prethodnika Teofilakta: kojega je otac Roman Lakapen, tast Konstantina Porfirogeneta i sam zatim nazvan August, uzdigao tri sina, Kristofora, Stjepana i Konstantina, na isti vrhunac vlasti, tako da je istodobno u isto vrijeme bilo pet careva, i to onaj najmanje vlasti koji je jedini zakoniti, Konstantin, kojega smo spomenuli, sin Leona Mudroga, unuk Bazilija Makedonca. Taj isti nadalje Lakapen ugurao je na patrijaršijsko prijestolje sina Teofilakta, staroga tek šesnaest godina, i to uškopljenika.
3 Krajnje sramotan život Teofilaktov i smrt sukladnu životu ovako opisuje Juraj Kedren: U dvanaestoj godini vladanja Konstantinova (nakon što je, naime, uklonjen Lakapen s tri sina, što se dogodilo 945. godine Kristove) na 27. dan veljače, 14. indikcije, patrijarh Teofilakt završio je svoj dan, pošto je upravljao tom vrhovnom svećeničkom službom dvadeset i tri godine i dvadeset i pet dana. Kad je u nju stupao, što se događalo protiv crkvenih zakona, imao je šesnaest godina, i neko je vrijeme kao patrijarh živio pod odgojiteljima (kakve li nedostojne stvari!). Premda, da je barem to ostalo trajno! Jer se dotad činilo da vodi život skromno i s nekom ozbiljnošću. Kad mu je, odraslomu, dopušteno da već živi po svojoj volji, nije propustio učiniti ništa od onoga što je najsramotnije i posve zabranjeno zakonima: rasprodajući crkvene stupnjeve i izbore biskupa, te čineći drugo tuđe pravoj službi patrijarha, propao u ludoj strasti prema konjima i lovovima, i čineći mnogo toga drugoga nedolično, što je i neprikladno i bezbožno nabrajati pojedinačno. Takvim je načinom života skončao, udaren od nespretne jahanja o neki primorski zid. Kad je zbog toga slučaja povraćao krv i dvije se godine borio s bolešću, umro je od vodene bolesti. Isto pripovijedaju Kuropalat, Ivan Zonara, Mihael Glika, i naposljetku kardinal Baronije u 10. svesku pod godinom 936., § 2. i 3. iz Kuropalata.
3 prije redovnik, ali uškopljenik, R: Polieukt je potaknuo Cara da kazni pohlepu nekih plemića,
4 Ali dođimo na Polieukta, o kojemu ovako Kedren: U istoj indikciji, trećega dana travnja, na Teofilaktovo mjesto postavlja se redovnik Polieukt, rođen i odgojen u Carigradu, uškopljen od roditelja, koji je dugo vremena vršio redovnički život s pohvalom: a Car ga je zbog ozbiljnosti ćudi i izvanredne mudrosti te težnje za siromaštvom uzdigao onamo. Njemu nije, kao što je bio običaj, heraklejski, nego cezarejski biskup Bazilije položio ruke: jer Nikifor (toliko je naime bilo ime heraklejskoga biskupa) nije smio položiti ruke zato što je u nekoj stvari uvrijedio Carev duh. Ta je stvar stvorila ne običnu osudu, ne samo Caru i Baziliju, nego i samomu Polieuktu, što je dopustio da bude zaređen protiv svetih Kanona. Isto navode navedeni pisci. Ali tko bi razumio Kuropalatova prevoditelja Gabija, koji piše da je Polieukt bio Konstantinov pitomac i učenik, osim ako se to u Kedrenu ne bi izražavalo riječima tñs Κωνσταντινουπόλεως τὸ θρέμα τνγχάνων καὶ πάδευμα? Koliko je pak prijevaran prijevod Hijeronima Wolfa, koji ono što Zonara piše, δς παρὰ τοῦ Καισαρείας κεχειροτόνηται, prevodi: izabran od cezarejskoga biskupa: da ne bi, naime, krivovjerni čovjek bio prisiljen priznati biskupsko posvećenje i χειροθεσίαν?
5 Zašto je pak carigradskoga patrijarha trebao posvećivati heraklejski metropolit, razlog ovako iznosi Juraj Kodin de offic. Constantinop; pogl. 20. A patrijarha ređuje heraklejski biskup, jer je Bizant nekoć pripadao heraklejskoj biskupiji. I opširnije Teodor Balsamon u sholijama na 2. kanon Nicejskoga sabora: Sam je doduše bizantski grad, kaže, imao čast nadbiskupa: ali je heraklejski metropolit ponekad u njemu ređivao biskupa. Piše se, naime, da je, premda je Bizant bio grad koji je sam sobom upravljao, ipak opsjednut od rimskoga cara Severa i podvrgnut Perinćanima: a Perint je Herakleja, i malo poslije: A to što se danas najświętiji carigradski patrijarh ređuje od onoga koji je u to vrijeme heraklejski metropolit, nije niotkuda drugdje nego iz toga što je, kao što je gore rečeno, bizantski grad bio podvrgnut Perinćanima ili Heraklejcima. Nalazi se pak u Skilicinoj kronici da je patrijarh Stjepan Sinkel, brat cara Gospodina Leona Mudroga, bio zaređen od cezarejskoga nadbiskupa, jer je bio umro prije heraklejski nadbiskup.
6 Mjesto koje ovdje Balsamon navodi iz Skilicina kronika nalazi se kod Kedrena, jer se kaže da Ivan Skilica Kuropalat doslovno prepisuje toga pisca, i nemamo ga osim prevedenoga na latinski od Ivana Krstitelja Gabija. Govoreći, dakle, o Leonu Mudrome, Kedren, pošto je ispripovjedio da je on potisnuo lažnoga patrijarha Fotija u samostan Harmonijanaca, dodaje ovo: Κατὰ πόδας δὲ Στέφανον σύγκελλον, τὸν έαυτοῦ αδελφὸν, ὁ βασιλεύς πατριάρχην προβάλλεται, δτι μὴ τοῖς γώσιν ἐνηριβμείτοῦ Ψραιχλείας; υπὸ Θεσφάνους χειροτονηθέντα τοῦ πρωτοβρόνου. Što je prilično smiješno preveo Gabije: i smjesta Car bira za patrijarha Stjepana Sinkela, svoga brata, jer nije bio u životu izabrani prve Stolice u Herakleji od Teofana. Nije mnogo bolje ni Kslander: Smjesta na njegovo mjesto Leon ugurava svoga brata Stjepana Sinkela: kojega je, jer tada biskup Herakleje nije bio među živima, imenovao poglavar Teofan. Tako shvati ovo mjesto, kao što je razumio i Balsamon: A smjesta Stjepana Sinkela, svoga brata, Car imenuje za patrijarha, zaredio ga je metropolit prve Stolice Teofan, jer nije bio među živima heraklejski nadbiskup. Jer, kao što se može vidjeti u Notitia Ecclesiarum kod Karla od sv. Pavla, poredak metropolitanskih i autokefalnih stolica i biskupija pod apostolskim prijestoljem carskoga i od Boga čuvanoga grada Carigrada jest ovaj: da prvi sjedi metropolit Cezareje, pokrajine Kapadocije, koji se zato ovdje naziva πρωτόβρνος, to jest prvoga prijestolja, drugi metropolit Efeza, pokrajine Azije, treći metropolit Herakleje Trakijske, pokrajine Europe, četvrti metropolit Ankire, pokrajine Galatije, peti metropolit Kizika, pokrajine Helesponta.
Revnost sv. Polieukta za pravednost. Ime patrijarha Eutemija upisano u diptihe.
Čim je ustoličen Polieukt, odmah je upravio svoj duh na suzbijanje zločina koji su harali u carskom gradu, misleći da će se poslužiti pomoći cara, u čemu ga je njegova nada veoma prevarila. Događaj ovako pripovijeda Kedren: „Ovaj je ipak, tako posvećen, slobodno ispovjedio istinu i žestoko se oborio na pohlepu rođaka staroga Romana, naime Lakapena, koji je godine 944., u mjesecu prosincu, svrgnut s prijestolja i ošišan u monaha, a godine 948. umro.” Ali nastavlja Kedren: „I na Veliku subotu, dva dana nakon što je sam bio ustoličen, potaknuo je cara, koji je dolazio u veliku crkvu, da izvrši sud nad onim što je bilo učinjeno.” Nije to bilo ugodno caru. Ali i Bazilije, koji je zatim postao veliki komornik, sin staroga Romana iz sluškinje, preko svoje sestre, carice Helene, tako je utjecao na Konstantinov duh da se nije samo kajao što je uzdigao Polieukta na patrijaršiju, nego je pri prigodi razmišljao i o njegovu svrgavanju. A na tu je stvar, kako se kaže, dolijevao hladnu vodu Teodor, biskup Cizika. Isto pripovijeda Kuropalat, a iz njega Baronije i Zonara, koji kaže da je sama Helena, na poticaj eunuha Bazilija, tražila prigodu da Polieuktu preotme patrijaršiju.
Rasprava o patrijarhu Eutemiju:
8 Isti Polieukt, kako piše Kedren, prve godine svoje patrijaršije upisao je u svete ploče ime patrijarha Eutemija, onoga koji je cara Leona pripustio svetom pričesti kad se ovaj bio oženio četvrti put. Da bi se to razumjelo, treba malo dublje posegnuti u prošlost. Car Leon Mudri, nakon smrti prve žene sv. Teofane, čiji ćemo Život dati 16. prosinca, oženio se Zojom, kćeri Stilijana Zauca, s kojom je prije, za života zakonite žene, živio u nedopuštenoj vezi, a blagoslovio ih je neki dvorski klerik, koji je ubrzo lišen časti, po sv. Antunu Kaulejskom, o kojem ćemo govoriti 12. veljače, ili po njegovu nasljedniku Nikoli. Kad je i ona nakon kratkog vremena preminula, uzeo je za sebe Eudokiju, rodom iz pokrajine Opsikija, obdarenu izvanrednom ljepotom, a ona je umrla pri porodu zajedno s djetetom. Što je zatim uslijedilo, izlaže predgovor Noveli Konstantina Porfirogeneta, koja se u grčko-rimskom pravu naziva τόμος τῆς ἐνωστεως, obično tomus unionis. Car je pak, obuzet neizrecivom tugom što nije imao djece, iz želje da ih rodi uzeo i četvrtu ženu, Zoju, kćer Karbonopsine (τῆν τῆς Καρβωνοψίνης Σωῆν, ali Kedren Σωῆν τῆν Καρβωνοψιναν), koja mu je rodila Konstantina. Ali patrijarh Nikola i metropoliti odvajaju cara od crkve, a neki su biskupi govorili da to odvajanje treba ograničiti na kratko vrijeme i ne protezati na dugo, dok se drugi s tim nisu slagali. Tako su među njima bila razilaženja i velika pobuna, te su cara, koji je snažno molio i preklinjao, jedni primali, a drugi uporno odbijali.
9 Budući da je sam vladar bio razborit i nije mu bilo nepoznato odakle je nastala nesloga među biskupima, uklanja s mjesta patrijarha Nikolu i izgoni ga iz Crkve kao lašca, koji je doduše mnogo puta zakletvom potvrdio i obećao da će caru oprostiti kaznu, ali je isto toliko puta promijenio mišljenje i namjerno odugovlačio stvar. Na njegovo mjesto postavlja za patrijarha svoga duhovnog oca Eutemija, čovjeka dugim godinama oblikovanog monaškim vježbanjem i dionika proročkog duha. On proglašava cara slobodnim od kazne, odrješuje ga od dugotrajne sveze i pripušta na pričest. Ali bilo je još mnogo biskupa koji se nisu slagali s patrijarhovim ublaženjem, osobito oni koji su stajali uz prognanoga Nikolu.
10 Nakon što je pak car Leon prešao Gospodinu, njegov brat Aleksandar, domogavši se vlasti, s uvredama izgoni patrijarha Eutemija iz crkve i na njegovo mjesto vraća prognanoga Nikolu. Tako su crkvene prilike bile još nemirnije jer su se metropoliti podijelili te se dio priklanjao prognanom patrijarhu, a dio vraćenom. Nije prošlo mnogo vremena i Aleksandar umire, a nasljednik vlasti postaje sin Konstantin, koji je sazvao patrijarha Nikolu i sve biskupe, jer je Eutemije već bio prešao Gospodinu, te ih je potaknuo da se vrate na jedno mišljenje i uzajamnu slogu i da njegovu ocu, čak i nakon smrti, zajedničkom odlukom udijele oproštenje prijestupa, uz proglašenje kanonskog ukaza kojim se zabranjuje da se ubuduće itko usudi počiniti takav prijestup. Toliko ondje, zatim se smirilo, a dio toga je Baronije prenio pod godinu 901., § 5 i 6, te zatim pod godinu 921. navodi sam ukaz o Uniji, gdje pokazuje da se o tim stvarima od davnine u Zapadnoj Crkvi čuvao drukčiji običaj, bez postavljene granice za sklapanje braka.
11 Povijest cijele te rasprave opširnije u svojim ljetopisima iznose grčki pisci, iz kojih se, čini se, može zaključiti da Eutemije nije bio provalnik na tuđe prijestolje, nego da je, potaknut božanskom opomenom, prihvatio ono što je bilo prazno i što je Nikola napustio. Areta Cezarejski u govoru koji je održao o njegovim pohvalama i prijenosu moći, pošto je spomenuo njegovo općinstveno vježbanje na gori Olimpu, težnju za siromaštvom i bdjenja, dodaje ovo: „Odavde je došao do znanja vladaru, koji se divi izvanrednoj naravi njegove kreposti, pridružuje ga sebi kao prijatelja i čini ga drugom u stanu tadašnjeg patrijarha. Nedugo zatim žestoka je oluja napala Crkvu, koju je izazvala bezobzirna oholost onoga u čijoj su ruci tada bile uzde. Kad je u tom metežu onaj koji je bio njegov začetnik klonuo duhom i predao Crkvi pismo o odricanju od svoje svete časti, zao je zlo otišao. Bio je ondje tada jedini prikladan da preuzme tu od njega napuštenu službu. Tko je naime mogao biti prosuđen prikladnijim i dostojnijim da se postavi na tu službu od onoga koji je bio u milosti kod svih? Iz toga je doista proizašlo da je, što se mnogima drugima ne događa, glasovanjem cijele Crkve koja je pod nebom izabran onaj koji će preuzeti upravljanje ovom carigradskom Crkvom.” Ako je to tako, zašto je Eutemiju bilo manje dopušteno prihvatiti Stolicu, kad ju je Nikola Mistik napustio, kao što ju je nekoć prihvatio Nektarije kad ju je napustio Grgur Teolog? Što reći o tome da Kedren piše, a i Skilica, da se pripovijeda kako je Eutemije, kad je odbijao patrijaršiju, bio potaknut božanskom objavom da je preuzme? Ovdje izostavljamo osvetu koju je Bog izvršio nad klerikom koji mu je bio iščupao bradu i najsjajniju pratnju kojom je tijelo preminuloga preneseno u grad.
12 Budući da je dakle sav taj spor već odavno bio utišan ukazom o uniji koji smo spomenuli, ipak ime Eutemijevo nije bilo uneseno u svete diptihe, ni od njegova suparnika Nikole, ni od njegova nasljednika Stjepana, ni od Teofilakta, koji se više brinuo za konje nego za Crkvu, ni naposljetku od njegova namjesnika, monaha Trifuna. To je napokon proveo Polieukt, bilo zato što je bilo pravedno i časno za njegovu Crkvu da se čovjek poznate svetosti ubraja među njezine pastire, bilo da bi sebi pomirio duh cara Konstantina, kojega je nekoć okrunio isti taj Eutemije. Međutim, zbog toga, kako donosi Kedren, neki od najviših biskupa neko vrijeme nisu htjeli imati zajednička bogoslužja s Polieuktom, ali su se ubrzo, pokoravajući se carevoj volji, pokazali smiješnima onima koji su raspravljali o sporu.
Ruka sv. Ivana Krstitelja koju je sv. Polieukt donio u Carigrad. Smrt Konstantina Porfirogeneta. Događaji s Romanom Mlađim.
Otprilike u isto vrijeme, kaže spomenuti Pisac, časna ruka Preteče donesena je iz Antiohije u Carigrad, pošto ju je bio ukrao neki đakon Job. Kad je ona pristala u Kalcedonu, car je poslao svoju triremu, a ugledniji senatori, izašavši u susret s patrijarhom i svim klerom, sa svijećama, bakljama i kadionim mirisima doveli su je u palaču. Povijest toga događaja opisao je očevidac Šimun Metafrast, kao što se može vidjeti kod Surija 29. kolovoza. Ono što se tiče Polieukta umetnut ćemo ovdje. „Kad se dakle približavala Kalcedonu”, kaže on, „poslana je carska lađa i biskup sa svećenicima, i svi koji su iz senata bili ugledni i znameniti zajedno, da to sveto blago unesu u carski dvor, s kojima je i mnoštvo vjernika izišavši iz grada otplovilo morem u susret da ga isprati. Nakon što je pak primljena u ruke biskupa, i nošena u njegovim rukama, te je ušla u more, moglo se vidjeti da je i sama narav vode blaga i mirna, da nježnim valovima poskakuje pred lađom i usmjerava plovidbu sve do careva.” Pod „carevima” razumije samoga Konstantina i njegova sina Romana. Zatim dodaje da je sveti zalog položen usred carskih crkava. Šestoga dana siječnja, kao što smo napomenuli kod toga dana, slavi se sinaksa svetoga proroka, Preteče i Krstitelja Ivana, i ujedno spomen na prijenos njegove časne i svete ruke u carski grad. Toga dana, izvješćuju grčki Meneji, car je svetu ruku prvi put položio u carskom dvoru, ali se godišnje slavlje drži u crkvi Foratija, kamo je možda poslije prenesena. Ali o tome ćemo opširnije govoriti 29. kolovoza.
B14 Nije mogao Polieukt svojim ovim nastojanjem, bilo oko širenja pobožnosti bilo oko učvršćivanja sloge, umiriti cara koji je bio neprijateljski raspoložen prema njemu, jer su i carica Helena i njezin brat, komornik Bazilije, i suparnički biskupi neprestano podmetali vatru. Godine dakle, kako piše Kedren, petnaeste vladanja cara Konstantina, nakon što je naime uklonjen tast Roman, u mjesecu rujnu, treće indikcije, godine svijeta šest tisuća četiristo šezdeset osme, otputovao je car na goru Olimp, prividno da bi se, naoružan molitvama Otaca koji su ondje živjeli, zaputio u Siriju protiv Saracena, a uistinu da bi s Teodorom, biskupom Cizika, koji je tada ondje boravio, skovao planove o svrgavanju Polieukta. Ali samoga njega je s prijestolja i iz života uklonio Bog, osvetnik nedužnoga patrijarha. Jer je odatle, bilo zbog tjelesne bolesti, bilo opet otrovan od sina, obuzet bolovima otišao, i koncem listopada u nosiljci je prenesen u Carigrad, te je, ne postigavši nikakva ishoda svojih planova, umro devetoga dana studenoga, naime godine 969., III. indikcije. Sve do posljednjega daha bio je ljut na Polieukta i u duhu je smjerao na njegovo svrgavanje.
C15 Ipak je bio božanski opomenut da se pripravi za smrt, da se nije ispriječio zao um. Naime, kako piše isti Kedren, nekoliko dana prije nego što će umrijeti, poslije večeri kamenje bačeno odozgo u velikoj množini i sa snažnim zamahom na njegovu kuću proizvelo je golemu buku. Misleći da ga bacaju momci iz Magnaure, Konstantin je kroz nekoliko noći postavio stražare, ne bi li koga od njihova osoblja uhvatio na djelu u tom pothvatu. Ali nije znao da se uzalud trudi, jer to nije poteklo od ljudi, nego od neke više sile. Jasnije kaže Glika: „Naime, razumno je da je to poteklo od božanske srdžbe.” Zonara kaže da je to kamenje bilo bačeno prema carskoj ložnici. Što je bila Magnaura koju spominje Kedren, tumači Liutprand u 6. knjizi povijesti, 2. poglavlju, gdje opisuje poslanstvo koje je preuzeo kod istoga Konstantina: „Postoji”, kaže, „u Carigradu zgrada uz palaču, čudesne veličine i ljepote, koju Grci, stavivši ρ umjesto λ, nazivaju Megaura, kao da je Magna aura umjesto aula.”
17 Ali čujmo Kedrena o Romanu, koji ovako piše: „Postavivši sebi naklonjene i drage magistrate, učvrstivši, koliko su prilike dopuštale, vlast, iste treće indikcije, na blagdan Uskrsa, posredovanjem patrijarha Polieukta stavlja sinu carsku krunu u velikoj crkvi. Sljedeće godine ponovno mu se u palači Fontanu rađa sin, kojega je po djedu nazvao Konstantinom. Uostalom, car, odan mladićkim užicima, brigu o državi povjerio je svome prvom komorniku Josipu, nadimkom Bringi, a sam se nije posvetio ničemu drugome nego da život provodi s raspuštenicima i nečistim čovječuljcima, bludnicama, glumcima i lakrdijašima. Zbog toga je nekog klerika, eunuha Ivana, koji je zbog nekih sramotnih nedjela bio protjeran za cara Konstantina i postao monah te se sve do njegove smrti skrivao u skrovištu, čim se domogao vlasti, skinuo monaško odijelo i, vrativši mu kleričku halju, primio među svoje savjetnike.” Ali potaknut pravednom ogorčenošću, Polieukt je snažno navaljivao na cara da iz svoje kuće izbaci čovjeka koji se odrekao monaškoga zavjeta. Ipak, kad se car ispričavao poričući da je on doista prihvatio monaške obveze ili da ga je ikoji svećenik zavjetima posvetio toj vrsti života, nego da je to samo hinio iz straha od cara, prevareni Polieukt ga je otpustio, a i Josip je u toj stvari uložio marljiv trud. Tako je onaj Ivan sve do Romanove smrti vodio svjetovni život po novom ustroju, a kad je ovaj umro, ponovno zaogrnut monaškim odijelom, ipak nije promijenio ćud.
18 Isti niže: „Godine svijeta 6471. umro je car Roman, petnaestoga dana mjeseca ožujka, VI. indikcije, naime godine našega računanja 971., u dobi od dvadeset i četiri godine... Njegova je vlast nakon smrti prešla na Bazilija i Konstantina, njegove sinove, i njihovu majku Teofanu, koja je, dva dana prije muževe smrti, rodila i kćer, kojoj su nadjenuli ime Ana.” To je ona Ana, supruga bl. Vladimira, kneza Rusa, koja mu je bila povod da prihvati Kristovu vjeru. O njoj Kedren, govoreći o caru Baziliju Porfirogenetu, sinu Romana Mlađega, kako smo rekli, kaže: „Noću”, veli, „opremivši lađe, ukrcava Ruse, jer je od njih bio ishodio pomoć, zato što je svoju sestru Anu bio spojio u brak s njihovim knezom Bladimerom.” Isto piše Zonara. Ali Skilica kaže da je samoga Bladimera Bazilije postavio za zapovjednika flote, što se, kako smatramo, ne čini baš vjerojatnim. Isti poslije Kedren, prije nego što iznese Bazilijevu smrt, kaže: „Kad je umrla Ana, careva sestra u Rusiji, pošto je već prije bio preminuo njezin muž Bladimer...”
Vladavina Nikifora Foke. Brak s F kumom.
Godine 963., u kojoj je preminuo Roman Mlađi, drugoga dana srpnja, iste šeste indikcije, istočne vojske, koje je sve pokrenuo Ivan Cimisk, proglašavaju carem Rimljana Nikifora Foku. Tako Kedren, koji i dodaje: „Kruži i drugo govorenje o toj stvari, i to vjerojatnije: da je odavno plamtio željom za vlašću, i ne toliko njome koliko ljubavlju prema carici Teofani, s kojom je i razgovarao dok je boravio u gradu i često joj slao Mihaela, najvjernijega od svojih slugu.” Slažu se Kuropalat i Zonara, ali ono što Kslander prevodi ἐτυχόντα ἀττῇ da je s njom razgovarao, Ivan Krstitelj Gabije prevodi da je s njom imao odnos, a Wolf da je s njom živio u intimnoj vezi. Ali tko bi povjerovao da je više plamtio ljubavlju prema ženskici nego željom za vlašću? Vjerojatnije je ono što piše Glika: „Po istočnim vojskama Foka se proglašava carem, odavno plamteći ljubavlju kako prema vlasti tako i da zadobije caricu Teofanu.” Njegovu je pak propast zatim uzrokovala njezina nevjernost i neograničena požuda.
20 Bio je Foka, kako piše Konstantin Manas, vrlo vješt u ratnom umijeću, odvažan, snažan, nipošto PO ZASLUZI I. K. A nipošto popustljiv, postojano podnoseći napore poput nakovnja, ali ne prikriva ni njegovu prljavu pohlepu. Djela koja je slavno izvršio u ratu hvale Kedren, Kuropalat, Zonara, Glika i svi ostali. Njegov lik i držanje opisuje Liutprand u povijesti svoga poslanstva k njemu, ali pretjerano i satirično: „Pred Nikifora sam doveden”, kaže, „čovjeka prilično nakazna, patuljasta, debela u glavi i u veličini očiju slična krtici, unakažena kratkom, širokom, gustom i prosijedom bradom, nagrđena vratom dugim koliko prst, prilično dlakava po dužini i gustoći, bojom kože Etiopljanin, kojemu ne bi htio izići usred ponoći, napuhnuta trbuha, suha u stražnjici, u bokovima prema samoj kratkoj mjeri vrlo duga, malih nogu, u petama i stopalima jednakih, odjevena u vuneno, ali odveć staro ili samom dugotrajnošću smrdljivo i blijedo ruho, obuta u sikionsku obuću, drska jezika, po naravi lisica, u krivokletstvu ili laži Uliks.” I zatim ga naziva staricom po hodu, Silvanom po licu, seljakom, lutalicom, jarconogim, rogatim, dvotijelim, čekinjastim, neukim, divljim, barbarinom, tvrdim, dlakavim, buntovnim, Kapadokijcem. I nakon mnogo toga: „Grčki kralj”, kaže, „duge kose, u tunici, u rukavima, u teristrasu, lažac, prevarant, nemilosrdan, lisičji, ohol, lažno ponizan, škrt, pohlepan, koji se hrani češnjakom, lukom i porilukom.”
B
21 Premda je takav bio Nikifor, ipak je u Teofani pobudio ljubav prema sebi. Kad je dakle dolazio u Carigrad, kako piše Konstantin Manas, izlazi mu u susret gradsko mnoštvo, red patricija, odjeveni u grimizne obrubljene haljine, radnici iz radionica. Prije svih ostalih carica sa svećenicima dočekuje čovjeka raširenih ruku, i već odlukom svih redova Nikifor se postavlja za cara. Najprije je doveden na Hebdom, odatle kroz Zlatna vrata u carski grad, uz radosne poklike, pljesak, trube, cimbale. A kad su stigli u veliku crkvu, kaže Kuropalat, pobrinuli su se da patrijarh Polieukt bude spreman da mu stavi carsku krunu. Njega dakle kruni Polieukt na uzvišenom mjestu velike crkve, u nedjelju, 16. kolovoza, šeste indikcije.
Protopapa velike palače, od kojega se govorilo da je potekla ta glasina, pred Saborom i senatom se zakleo da nije ni vidio ni ikome rekao da je ili Bardas ili Nikifor postao krsnim kumom. Polieukt je dakle, premda je pouzdano znao da Stilijan krivo prisegne, ispustio optužbu kumstva, a onaj koji je prije navaljivao da se zbog drugoga braka izrekne kazna, oprostio je i taj veliki prijestup. Isto donose Kuropalat, Glika, Zonara. Onaj koji se ovdje naziva cezarom bio je Bardas, Nikiforov otac, i od njega je proglašen cezarom. Protopapa, ili, kako je na grčkom, πρωτοπαπάς, jest i u kleru Crkve i u kleru palače. O njegovoj službi potraži Jurja Kodina. To Zonara tumači opisno u 3. svesku o Baziliju Porfirogenetu: προεχειρίσθη τῆς Κωνσταντιουπόλεως ἐκχλησίας ἀρχιερεύς Ευζτάθιος, ός τοῦ τῶν ἐν παλατίῳ νασὸν ιερέων ἐπρώτευε. „Zaređen je za nadbiskupa Carigradske Crkve Eustatije, koji je bio prvi među svećenicima crkve u palači.”
24 Ono što grčki pisci ostavljaju u dvojbi, a Polieukt je, jer se nije moglo dokazati, prešutio, Liutprand utvrđuje kao sigurno, da je Nikifor krivokletstvom i preljubom zadobio vrhunac kraljevstva. I samoga Nikifora zbog toga naziva onagrom, to jest divljim magarcem... zbog isprazne i ništavne slave i rodoskvrnoga braka sa svojom gospodaricom i kumom. Konstantin Manas: „Kako prenose stari pisci događaja, premda je bio povezan s caricom duhovnim srodstvom, ipak se usudio sjediniti s njom i tjelesnim brakom.” A ono što kaže Kedren, da je Polieukt pouzdano znao da Stilijan krivo prisegne, valjda treba osobito shvatiti u tom smislu da je Stilijan zakletvom potvrdio da s njegove strane nije bilo ništa rečeno o porodu koji je Nikifor začeu s Teofanom.
E
Pohlepa Nikifora Foke. Tiranski zakoni o izboru biskupa i o poginulima u ratu.
Navukao je zatim Nikifor na sebe golemu mržnju svega naroda, jer je nametao teške poreze i dopuštao neku neizmjernu samovolju vojnicima, toliko da se, kako piše Zonara, činilo da uživa u nepravdama kojima su bili opterećeni građani, premda je njihovom pomoću došao do vlasti. Osim toga, pod izlikom neprestanih ratova, uvodeći nove poreze i povećavajući stare, pritiskao je podanike svim vrstama nameta, koje su vojnici, kamo god su došli, tretirali ništa blaže od neprijatelja. Povrh toga, zbog čestih pohoda, izgovarajući se oskudicom novca, djelomično je smanjivao carska davanja koja su se uobičavala davati senatu.
26 Štoviše, podigao je i bezbožne ruke na svetinje i prisvojio sebi vlast nad crkvenim častima. Nastavlja isti Zonara: „Godišnja darovanja koja su u davnim vremenima bila dodijeljena crkvama i drugim pobožnim domovima potpuno je ukinuo. Ukazom je također odredio da se crkvena imanja ne povećavaju, jer se, kako je sam tvrdio, ta bogatstva rasipaju od strane biskupa, a ne na korist Crkava. Čak je ukinuo i darovanja samih pobožnih careva oporučena samostanima i crkvama, koja je trebalo očuvati”, kako pišu Kuropalat i Kedren.
27 Ono je pak najteže od svega, kaže ovaj, što je donio zakon, kojemu su se potpisali i neki lakomisleni biskupi i laskavci, da se bez careva naloga ne smije postaviti nijedan biskup. Kad bi pak umro kakav biskup, slao je nekoga od svojih da napravi unaprijed određene troškove, a sam je grabio ono što je preostajalo od prihoda. Na koji je pak način počeo prisvajati tu silu nepravedne vlasti, pripovijeda Zonara: „Kad je izbila prepirka između biskupa i patrijarha Polieukta oko glasovanja, budući da su oni govorili da imaju pravo izabrati koga žele, a on je korio glasovanja kao takva koja se ne daju ni bez strasti ni po ispravnu sudu, i nastojao A i da se njega samoga pripusti u vijeće onih koji će donijeti prosudbu, car je, uzevši iz toga povod, preuzeo na sebe svu vlast određivanja biskupa, izdavši ukaz da se nitko bez njegova naloga ne šalje ni u jednu Crkvu. Kad bi dakle umro biskup, slao je nekoga od svojih službenika u ispražnjenu Crkvu, te bi, dok ovaj štedljivo čini nužne troškove, sam sebi prisvajao ostalo.”
28 Te štedljive troškove i prosto hranjenje biskupa duhovito opisuje i ismijava u svome poslanstvu Liutprand: „Osmoga dana prije ida prosinca”, kaže, „došli smo u Leukatu, gdje smo od biskupa toga mjesta, eunuha, kao i svagdje drugdje od drugih, bili krajnje nečovječno primljeni i tretirani. U cijeloj Grčkoj, govorim istinu, ne lažem, nisam našao gostoljubivih biskupa. Bogati su, siromašni su: bogati zlatnicima, kojima je puna škrinja, siromašni poslužiteljima ili posuđem. Sami sjede za golim stolićem, stavljajući pred sebe kruh od ječma, a kupke... tada ne pijući iz malene čaše, nego srčući. Sami prodaju, sami kupuju, vrata sami zatvaraju, sami otvaraju, sami poslužitelji na stolu, sami konjušari, sami kopuni. Ali, ha! Htio sam napisati krčmari, ali sama stvar, koja je istinita, prisilila je i onoga koji nije htio da napiše istinu. Kažemo naime da su kopuni, to jest eunusi, što nije kanonsko, a krčmari su, to jest gostioničari, što je protivno kanonima, kojima večeru počinje i završava zelena salata koja se lijepi. Zelena salata koja je znala završavati večere naših pradjedova. Sretnima bih ih smatrao kad bi to siromaštvo oponašalo Kristovo siromaštvo. To čini tvrd novac i sveta glad za zlatom. Ali neka im se smiluje Bog. Mislim da to čine zato što su njihove Crkve porezni obveznici. Biskup Leukate mi se zakleo da svake godine njegova Crkva mora Nikiforu platiti stotinu zlatnika, i slično ostale više ili manje prema svojim mogućnostima. Koliko je to nepravedno, pokazuju djela našega najsvetijega oca Josipa, jer kad je u vrijeme gladi učinio sav Egipat poreznim obveznikom faraonu, dopustio je da zemlja svećenika bude slobodna od poreza.” Toliko Liutprand.
29 Lako je odavde razabrati koliko je napora i nevolja morao podnijeti Polieukt. Ali veća je potom bila njegova borba s istim bezbožnim carem, koju navode Glika, Kedren, Kuropalat i Zonara. I ovaj je doduše, Nikifor, kaže on, koliko je bilo do njega, ukazom odredio da se vojnici poginuli u ratu časte jednakom čašću kao mučenici i slave sličnim hvalospjevima i štovanjem. I možda bi taj vrli ukaz bio potvrđen da se patrijarh i neki biskupi te izabranici iz senata nisu snažno usprotivili, pitajući na koji bi se način oni koji u ratovima ubijaju i bivaju ubijani mogli smatrati mučenicima ili jednakima mučenicima, kad njih osuda svetih kanona pogađa, udaljavajući ih na tri godine od onoga strašnoga i svetoga pričesništva?
30 Kanon koji se ovdje osobito navodi jest XIII. iz poslanice sv. Bazilija Velikoga biskupu Amfilohiju, koji glasi ovako: „Pokolje počinjene u ratovima Oci nisu smatrali ubojstvima, opraštajući, kako mi se čini, onima koji se bore za čednost i pobožnost. Ali je možda dobro savjetovati da se oni koji imaju nečiste ruke suzdrže samo od trogodišnjeg pričesništva.” Ali taj kanon, kako bilježi Teodor Balsamon, nije u uporabi, zato što bi iz njega proizašlo, kad bi se prihvatio, da vojnici nikada ne bi bili dionici sakramenata, budući da u ratovima jedni protiv drugih neprestano nastupaju da bi ubili neprijatelje. Zatim iznosi upravo tu raspravu održanu pod Nikiforom. „Napisano je naime”, kaže, „da su, kad je onaj car Foka htio da se mučenicima pribroje oni koji poginu u ratovima, tadašnji biskupi, posluživši se tim kanonom, suzbili carev pokušaj govoreći: Kako ćemo među mučenike ubrojiti one koji su pali u ratovima, koje je Veliki Bazilije, kao one koji nemaju čistih ruku, na tri godine isključio od sakramenata? Pokazuje ipak da u tom saboru nije nedostajalo nekih lakomislenih ljudi koji su se prilagođavali carevoj volji. Kad su pak mnogi svećenici”, kaže, „a i jedan od njih biskup, priznali da su se sukobili rukama s neprijateljima, božanski i sveti sinod, u skladu s tim kanonom i 45. istoga Sveca i drugim božanskim ustanovama, htio je da oni više ne slave sveta otajstva. Mnogi pak, i to oni koji su bili malo ratoborniji, tvrdili su da su oni dostojni i nagrada. Ipak je nadjačao Polieukt s drugima da se taj bezbožni ukaz ne donese.”
Pravo palija i vlast nad nekim talijanskim biskupima koju je prisvojio Polieukt.
Slijede druga djela Polieuktova, o kojima neka sude drugi u kojoj se mjeri moraju ili mogu odobriti ili ispričati. Izvješćuje o njima Liutprand u svome drugom poslanstvu, ali neprijateljskim duhom prema svim Grcima, koji posvuda odaje. Tako dakle među ostalim piše carevima Otonu I. i II.: „Nikifor, budući da je bezbožan čovjek prema svim Crkvama, zbog mržnje kojom obiluje prema vama, naložio je carigradskom patrijarhu da otrantsku Crkvu uzdigne na čast nadbiskupije i ne dopušta da se u svoj Apuliji ili Kalabriji više na latinskom, nego na grčkom slave božanska otajstva... Napisao je dakle carigradski patrijarh Polieukt povlasticu otrantskom biskupu da svojom vlašću ima dopuštenje zarediti biskupe u Acheruntiji, Tursiju, Gravini, Materiji, Tricariju, što se čini da pripada zaređivanju Gospodina Apostolskoga.” Sada su od tih gradova Otrant i Acheruntia nadbiskupski, a ovoj je pripojena Matera, dok su joj podložni Gravina, Tricarico, Tursi, gdje se kaže da boravi biskup Anglone.
32 Drugu optužbu protiv Polieukta iznosi Liutprand, možda i pravednu, ali koja ne pogađa njega samoga: „Ali zašto da to spominjem”, kaže, „kad je sama carigradska Crkva našoj svetoj, katoličkoj i apostolskoj rimskoj Crkvi s pravom podložna? Znamo, štoviše vidimo, da se carigradski biskup ne služi palijem bez dopuštenja našega svetoga Oca. Ali kad je najbezbožniji Alberik, kojega pohlepa nije ispunjavala kap po kap, nego poput bujice, prisvajao sebi rimski grad i Gospodina Apostolskoga kao vlastitoga roba držao u odaji, car Roman postavio je za patrijarha svoga sina, eunuha Teofilakta, i kad mu Alberikova pohlepa nije bila nepoznata, poslavši mu prilično velike darove isposlovao je da se u Papino ime patrijarhu Teofilaktu pošalju pisma, po kojoj su se vlasti kako on sam tako i njegovi nasljednici bez dopuštenja papa služili palijima. Iz te se sramotne trgovine uvriježio običaj za osudu da se ne samo patrijarsi, nego i biskupi cijele Grčke služe palijima.” Tako onoga koga optužuje, tome Liutprand pruža dokaz kojim se može nekako braniti. Što naime? Nije li mogao Polieukt smatrati da je tu čast zakonito podijelio vrhovni svećenik? Navaljuje isti Liutprand: „Moj je dakle savjet da se održi sveti sinod, naime carskom vlašću, kao onaj u kojemu je Ivan XIII. s apostolskoga prijestolja svrgnut po Otonu, dok je među ostalima glasovao sam Liutprand. Ali čujmo njegov preostali savjet: i da se na taj isti sinod pozove Polieukt. Ako pak ne bude htio doći i kanonski ispraviti svoja σφέλρατα, to jest gore napisane pogreške, neka bude ono što su odredili najsvetiji kanoni.”
33 Ali koji su bili uzroci Liutprandove srdžbe protiv Polieukta? Šala za stolom koju je na njegov račun bacio Polieukt, ali A koju je on sam prilično snažno i slavodobitno pobio. „Misleći”, kaže on, „da Nikifor visoko cijeni njegov stol, na istome me mjestu prilično bolesna prisilio da večeram s njime. Bio je ondje s više biskupa i patrijarhom, u čijoj je nazočnosti preda me postavio više pitanja o Svetom pismu, koja sam, dok je nadahnjivao Duh Sveti, lijepo protumačio. Naposljetku je pak, da bi se poigrao s vama, upitao koje sinode imamo. Kad sam mu nabrojio nicejski, kalcedonski, efeški, antiohijski, kartaški, ancirski, carigradski, rekao je: Ha, ha, he, zaboravio si reći saksonski, za koji, ako pitaš zašto ga naši kodeksi nemaju, odgovaram da je neuk i da k nama još ne može doći.”
34 Njemu kažem: „U kojem udu vlada slabost, taj treba žigosati užarenim željezom. Sve su hereze potekle od vas, u vama su ojačale; kod nas, to jest kod zapadnjaka, ovdje su zaklane, ovdje su ubijene. Rimski ili pavijanski sinod, premda su često bili, ne ubrajamo među njih. Rimski je naime klerik, poslije sveopći papa Grgur, kojega vi nazivate Dijalogom, oslobodio heretika Eutiha, carigradskoga patrijarha, od takve hereze... tako je bl. Evodije, biskup Pavije, zbog neke druge hereze ovamo, to jest u Carigrad, upućen od rimskoga patrijarha, a pošto ju je suzbio, preobrazio ju je u katoličku i pravovjernu.”
35 „Rod Saksonaca, od kojega je primio svetu kupelj i spoznaju Boga, nije okaljan nikakvom herezom da bi se ondje održao sinod koji bi ispravljao zabludu kad nikakve nije bilo. A to što kažeš da je vjera Saksonaca neuka, to i sam potvrđujem: uvijek je naime kod njih Kristova vjera neuka, a ne stara, ondje gdje vjeru prate djela. Ovdje vjera nije neuka, nego stara, ondje gdje vjeru ne prate djela, nego se kao zbog starosti, poput prezrene haljine, prezire. Ali pouzdano znam da je taj sinod održan u Saksoniji, u kojemu se raspravljalo i utvrdilo da je doličnije boriti se mačevima nego pisaljkama i radije podnijeti smrt nego okrenuti leđa neprijateljima.” Toliko Liutprand, koji piše da je u Carigrad poslan pavijanski biskup Evodije, a to je sv. Enodije, biskup koji je dvaput poslan heretičkom caru Anastaziju od pape Hormizda, kao što ćemo reći 17. srpnja kod njegova Života.
C Pogibija Nikifora Foke. Vladavina Ivana Cimiska. Smrt sv. Polieukta.
Dok je tako Foka upropaštavao i crkvena dobra i vlast, ubrzo se na njega sručila nebeska osveta i spletkom carice Teofane, preko koje se bio uzdigao do vlasti, predao ga propasti. Cijelu tragediju izlažu Kedren, Glika, Skilica i ukratko Konstantin Manas. Primimo je od Zonare: „Premda je Foka prije silno ludovao za Teofanom, poslije se ipak suzdržao od sjedinjenja s njom, bilo zbog nekoga zasićenja, bilo iz nastojanja oko uzdržljivosti, jer kažu da ni u mladosti nikada nije bio sklon tim nasladama. Ona je pak, bilo zamrzivši muža zbog toga otuđenja, bilo zabrinuta za sinove, jer su neki šaptali da Nikifor želi uškopiti kraljevske dječake i vlast prenijeti na svoga brata Leona, potajno razgovara s Ivanom Cimiskom, bilo obuzeta ljubavlju prema njemu, jer se isticao otmjenošću i ljupkošću stasa, bilo smatrajući ga dostojnim protivnikom Nikiforu... Uostalom, Ivan se već i prije ljutio na cara zato što je zbog zavisti i kleveta brata Leona bio lišen vojne časti.”
37 Kad ga je dakle ona bludnica još više podbadala, odlučio je uz njezinu pomoć težiti za vlašću, te je u isto vrijeme otkrio tajnu svojim bliskima i s njima poduzeo pothvat, te u gluho doba noći, ukrcavši se s njima u čamac, stigao do carskoga dvora ondje gdje ga s juga oplakuje more. To se mjesto naziva Bukoleon... Kad su onamo stigli, ugleda spuštenu košaru i u njoj biva sa svojima privučen po Teofaninim sluškinjama. Drugovi su bili Mihael Burces, i sam uvrijeđen na cara zbog njegove nepromišljene srdžbe, Leon Abalant, Teodor Crni koji se zbog crne boje zvao Atzipoteodor, te još dvojica. Ušavši dakle bez buke u carevu ložnicu, jer se i za to brinula Teofana, netko udarcima nogu iz pogrde budi iz sna Nikifora koji je spavao na tlu, te ga, kad se probudio i podizao, smrtno rani u glavu, od kojega su udarca i njegovo tijelo i duh bili teško potreseni. Doveden pred Cimiska, koji je bio sjeo na carski ležaj, već klonuvši i podupiran s obiju strana, kad su ga pitali zbog kojih je razloga bio mučen od njega, nije odgovorio ništa, samo zazivajući ono: „Pomozi, Gospodine...” Netko mu u leđa tako zabija koplje da je prodrlo kroz prsa. Kad su stražari podigli buku, jer su već bili osjetili zasjedu, odsječenu glavu već preminuloga pokazuju kroz prozor i tako suzbiju njihov naval. To je Zonara. To se dogodilo 11. prosinca, trinaeste indikcije, kako piše Kedren, naime godine 969. Dodaje isti Pisac, te Glika i Kuropalat, da je on ponavljao ovo: Κυριε ἐλέγσον, θεοτόνε βορθει. „Gospodine, smiluj se, pomozi, Bogorodice.”
38 Vlast je dakle preuzeo Ivan Cimisk, uzevši za suradnike Bazilija i Konstantina, vrlo mlade sinove Romana Mlađega. Odmah pak te iste noći, kako pripovijeda Kedren, Cimisk k sebi poziva velikoga komornika Bazilija, kojega je Nikifor, ne malo njime potpomognut u zauzimanju vlasti, bio odlikovao novim naslovom časti nazivajući ga Πρόεδρον ili Predsjednikom, i uzima ga za suradnika u vođenju poslova, te ga na neki način bira za sudionika vlasti, χονωνόν τῆς αρχῆς προσελάβετο, budući da je dugo vremena djelovao u državi za staroga Romana i za Konstantina Porfirogeneta, muža svoje sestre, te vrlo često uspješno ratovao protiv Agarena i znao se vješto prilagoditi teškim prilikama. Kad je ovaj uključen u vođenje poslova po Cimisku, odmah uklanja iz palače sve pristaše Nikiforove, šalje u progonstvo njegova brata Leona sa sinovima, ukidajući druge civilne i vojne službe, postavlja na njihovo mjesto svoje obitelji, za koje je znao da su odane novomu caru. Vraćeni su i oni koje je Nikifor bio prognao, osobito biskupi, koji su od njega bili proskribirani jer nisu htjeli potpisati njegov ukaz što ga je bio donio radi uznemiravanja i pljačkanja Crkava. Taj je ukaz pak, kaže Zonara, bio onaj kojim je bio zabranio da se itko bez njegova naloga zaredi za biskupa.
39 Kad su stvari na taj način uređene, dodaje Kedren, iste te noći car, oslobođen svake sumnje, odlazi s nekolicinom u veliku crkvu da iz patrijarhove ruke primi krunu. Ali ući mu nije dopustio Polieukt, govoreći da je svetogrđe da u božanski hram stupa onaj kojemu ruke još kaplju svježom i pušećom krvlju srodnika, nego neka se potrudi vršiti djela pokore, pa će mu tek tada biti dopušteno da stupi na tlo doma Božjega. Tu je opomenu Ivan mirno primio, obećavajući da će poslušno učiniti sve, a dodao je i ono da on nije podigao ruke na Nikifora, nego da je zaklan po Abalantu i Atzipoteodoru, po caričinu nalogu. Nju dakle patrijarh naređuje da se izbaci iz palače i odvede na neki otok, a da se prognaju i Nikiforovi ubojice te rastrga spis ukaza koji je Nikifor bio izdao radi uneređivanja crkvenih stvari. Odmah dakle Cimisk naređuje da ti ubojice odu iz grada i progoni Teofanu na Proikonez.
A kad je poslije potajno pobjegla u veliku crkvu, odatle ju je izbacio komornik Bazilije i odvedena je u armensku pokrajinu, u samostan Damid, koji je nedavno osnovao car... I Teofanina je majka poslana u progonstvo u Mantineju. Iznesen je i rastrgan spis ukaza, a Crkvi je vraćena prijašnja sloboda.
40 Nakon što je to učinjeno, Polieukt, pošto je obećao da će radi okajanja grijeha razdati siromasima sve što je posjedovao kao privatnik, prima cara u crkvu i kad je ušao, na božićne blagdane, resi ga krunom. To je Kedren. Zatim je Cimisk s velikom pohvalom upravljao carstvom šest godina i isto toliko mjeseci. Kakav je bio njegov lik, vrijedi čuti od Konstantina Manasa: „Bio je”, kaže, „taj Cimisk lijep licem, bojom, ugodnom kosom, izdržljiv, milosrdan, hrabar i muževna duha, neosvojiv borac, jak obiljem i brzinom savjeta, velikodušan, čist, blag, vješt u bacanju kopalja i natezanju lukova, plemenit, dalek od dugotrajne srdžbe; da ukratko obuhvatimo mnogo i opširno, bio je neki živi raj milosti, zasađen samim Božjim rukama i napajan zlatnim rijekama Duha Svetoga, u kojemu je sav zbor kreposti kao izvodio kola, dok su im Harite s druge strane kao otpjevale.” To on, ne bez pjesničke hiperbole.
41 Dva dokaza njegove pobožnosti navode mnogi povjesničari: to što je, pobijedivši Bugare, kad je trebao ući u Carigrad na način pobjednika, sliku Blažene Djevice Marije, postavljenu na bogato urešena četveroprega, u svečanoj povorci proveo kroz grad, pripisujući njoj čast izvojevane pobjede. Drugo, što je prvi na zlatnicima utisnuo lik Spasitelja, s ovim natpisom: „Isus Krist, Kralj kraljeva.”
42 Trideset i pet dana pak nakon njegova ustoličenja preminuo je iz života Polieukt, kako kaže Kedren. Kuropalat ima samo trideset dana, Zonara izričito τριξικοντα ζαι πίντε. Odakle slijedi da je umro oko 29. siječnja. Ipak je na ovaj dan, peti veljače, upisan u Meneje ili knjige crkvenih molitava, koje mole i Grci pomireni s Katoličkom Crkvom, kao što smo na drugom mjestu rekli, i na isti ga dan navodi Maksim, biskup Kitere. Možda zato što je toga dana, osmoga od smrti, obavljen pogreb ili slavljene svečane zadušnice, što se dogodilo i kod sv. Tarazija, patrijarha iste carigradske Stolice, sto šezdeset i četiri godine prije Polieukta, kako ćemo pokazati niže kod 25. dana veljače.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.