Perugia, nekoć smatrana jednim od 12 glavnih gradova Etrurije, i štoviše glavom naroda, po svjedočanstvu Livija, zajedno s Cortonom i Arezzom; premda je od Oktavijana Cezara teškom opsadom i, kako kaže Flor, sramotnom glađu koja je iskušala sve, zatim općim pokoljima bila iscrpljena, a potom strašnim požarom unakažena, ipak je ubrzo bila tako obnovljena i nastanjena da je već u samoj kolijevci Crkve zavrijedila biskupa, te je u Justinijanovo doba, kako svjedoči Prokopije, bila glavni grad Toskane. Među prvim njezinim biskupima bio je sv. Konstancije, čiji se rođendan za nebo slavi 29. siječnja. O njemu Martyrologium Romanum bilježi: „U Perugiji sv. Konstancija, biskupa i mučenika, koji je zajedno s drugovima pod carem Markom Aurelijem za obranu vjere primio krunu mučeništva.” Njega su spomenuli kölnski kartuzijanci i Molanus u dodacima Usuardu, Konstancije Felicije, Konstantin Ghini, Filip Ferrari u djelu Catalogus SS. Italiæ; pa čak i najstariji rukopisni Martyrologium S. Hieronymi, u kojemu stoji ovo: „U Perugiji u Toskani Konstantina”, a i neki drugi nazivaju ga Konstantinom.
Perusia, olim e XII principibus ETRURIæ urbibus, habita, caputque adeo populorum, Livio teste, cum Cortona et Arretio; etsi ab Octaviano Cæsare dura obsidione, atque, ut Florus ait, turpi et nihil non experta fame, tum promiscuis codibus exhausta, dein tetro incendio deformata; brevi tamen ita restaurata habitataque, ut Episcopum sub ipsa Ecclesiæ cunabula meruerit, fueritque Justiniani xvo, ut Procopius auctor est, princeps Tusciæ urbs. Fuit inter primos illius Antistites S. Constantius, cujus XXIX Januarii agitur natalis. De eo Martyrologium Romanum: Perusiæ S. Constantii Episcopi et Martyris, qui una cum sociis sub Marco Aurelio Imperatore ob fidei defensionem martyrii coronam accepit. Ejusdem meminere Carthusiani Colonienses et Molanus in addit. ad Usuard. Constantius Felicius, Constantinus Ghinius, Philippus Ferrarius in Catal. SS. Italiæ; adeoque et vetustissimum Martyrologium MS. S. Hieronymi, in quo isthæc habentur: Perusio in Tuscia Constantini, alii quoque nonnulli Constantinum vocant.
2 Martyrologium Germanicum u drugom izdanju ima ovo: „Također u Perugiji svetoga biskupa i mučenika Konstancija, koji je bio učenik sv. biskupa Herkulana, te je zbog vjere ubijen sa šestoricom drugih Nijemaca.” Galezini: „U Perugiji sv. Konstancija, biskupa i mučenika, koji je, učenik bl. biskupa Herkulana, nakon njegove smrti izabran za biskupa, od Gota zbog vjere ubijen zajedno sa šestoricom drugih koji su s njime iz Njemačke hodočastili u taj grad.” O sv. Herkulanu I. govorit ćemo 7. studenoga. Sv. Herkulan II. štuje se 1. ožujka, i njega su ubili Goti u Justinijanovo vrijeme. O dobi i drugovima prvoga Herkulana istražit će se na svome mjestu. Povod za pogrešku Galeziniju pružio je Volaterranus u 14. knjizi, gdje nabraja trojicu Konstancija, „od kojih je treći”, kaže, „mučenik zajedno sa šestoricom braće, među kojima su bili Bevignat i Reinald, koji su u Perugiju pošli iz Njemačke radi hodočašća, te su u istom gradu kad su ga zauzeli Goti bili ubijeni.” U Konstancijevoj se dobi ružno pogriješilo jer su dvojica Herkulana, od kojih je prvoga možda naslijedio, stopljeni u jednoga.
2 Martyrologium Germanicum in secunda editione ita habet: Item Perusiæ sancti Episcopi et Martyris Constantii, qui S. Herculani Episcopi discipulus fuit, et ob fidem cum sex aliis Germanis occisus. Galesinius: Perusiæ S. Constantii Episcopi et Martyris, qui B. Herculani Episcopi discipulus, post illius obitum creatus Episcopus, a Gothis fidei causa interfectus est una cum sex aliis, qui secum et Germania ad eam urbem peregrinati sunt. De S. Herculano I, agemus VII Novembris. S. Herculanus II, colitur I Martii isque a Gothis interfectus Justiniani temporibus. De prioris Herculani xtate ac sociis suo loco quæretur. Galesinio errandi ansam Volaterranus prabuit lib. 14, ubi tres recenset Constantios, quorum tertius, inquit, Martyr una cum sex fratribus, inter quos Bivignatus et Reinaldus fuere, qui Perusiam a Germania peregrinationis gratia profecti, in eadem urbe capta a Gothis interfecti sunt. In Constantii xtate fæde erratum, quod Herculani duo, quorum priori fortassis successit, in unum conflati.
3 A tko su drugovi sv. Konstancija? U djelima Acta spominju se drugovi Krescencije, Anastazije i Karpofor; ali o njihovu pokolju nema nikakva spomena, osim ako možda to nije onaj Karpofor kojega sebi prisvajaju stanovnici Spella, a kojega drugi pridružuju kao druga starijemu Herkulanu. Sv. Poncijan i Konkordije, koji su s Konstancijem bili povezani prijateljstvom, pripadaju drugim danima. Nije li Baronije dodao drugove Konstanciju na temelju ugleda Galezinija i Volaterrana? Bevignata monaha i ispovjedaoca, a ne mučenika, stanovnici Perugie štuju 14. svibnja. O Reinaldu nigdje nema spomena. U jednom novijem rukopisu pod 14. listopada stoji ovo: „U Perugiji sv. Konstancija sa sedmoricom drugova”, ali tko su oni bili? Iskustvom smo naučili da se tom rukopisu ne smije poklanjati veliko povjerenje: niti je doista star, niti sadrži išta osim dodataka pridodanih kölnskom dopunjenom izdanju Usuarda, bez ikakva navođenja autora.
3 At qui socii S. Constantii? Memorantur in Actis socii, Crescentius, Anastasius, Carpophorus; ad cædis corum nulla mentio nisi fortassis Carpophorus is sit, quem Hispellates sibi vendicant, quemque alii socium Herculano seniori jungunt. SS. Pontianus, et Concordius, qui Constantio juncti amicitia fuere, ad alios dies pertinent. An socios addidit Constantio Baronius ex Galesinii Volaterranique auctoritate? Bevignatem monachum et Confessorem, non Martyrem, colunt Perusini XIV Maii. Reinaldi nusquam memoria. In recentiore quodam MS. XIV Octobris ista habentur: In Perusia S. Constantii cum septem sociis, at qui illi fuere? Non magnam sane illi MS. fidem habendam experientia didicimus: neque vero antiquum est, neque nisi additamenta continet ad Auctarium Coloniense Usuardi adjecta, absque ulla auctorum citatione.
4 Donosimo trostruki životopis sv. Konstancija: prva dva životopisa kardinal Baronije bio je primio od Crkve u Perugiji, a iz njegove ih je knjižnice s Heribertom Rosweydeom podijelio preslavni muž Cezar Spada. Prvi je bio podijeljen na čitanja, čiji smo broj označili na rubu.
4 Triplicem S. Constantii vitam damus priores duas vita. ab Ecclesia Perusina acceperat Cardinalis Baronius, ex hujus bibliotheca eos cum Heriberto Rosweydo communicarat Cxsar Spada V. CL. Prima in Lectiones erat distributa, quarum numerum ad marginem expressinus.
IZ RUKOPISA. Drugi, uspoređen s drugim kodeksom iz Perugie, usporedili smo s mnogo ispravnijim rukopisom samostana u Sankt Gallenu. Treći je već prije bio izdao Surije, a sastavio ga je Ivan Andrija Palatio iz najstarijih primjeraka koji se u Perugiji čuvaju dijelom u katedralnoj crkvi, a dijelom u crkvi sv. Petra. Životopis sv. Konstancija napisao je i Zaharija Lippeloo, a na talijanskom Gabrijel Fiamma i Silvano Razzi. Njegova mučeništva spominje se Baronije u sv. 2 djela Annales pod god. 175., br. 7.
simus. Secundam cum alio codice Perusino collatam, cum MS. monasterii S. Galli, multo correctore, contulimus. Tertiam jam ante ediderat Surius a Joanne Andrea Palatio, ex vetustissimis exemplaribus, quæ Perusiae, partim in ecclesia cathedrali, partim in ædibus S. Petri asservantur, concinnatam. Scripsit et Zacharias Lippelous S. Constantii vitam, Italice Gubriel Flamma, et Silvanus Razzius. Meminit illius martyrii Baronius to. 2, Annal. ad an. 175, nu. 7.
ŽIVOTOPIS iz rukopisa kardinala Cezara Baronija.
VITA ex MS. Cæsaris Baronii Card.
Čudesa sv. Konstancija, obraćenje mnogih.
S. Constantii miracula, multorum conversio.
Stvoritelj i oblikovatelj svih stvari, svemogući Bog, sažalivši se nad propašću ljudskoga roda, posla Riječ života koja dođe s Očeva prijestolja te iz blažene Djevice Marije uze hraniteljicu tijela. Budući da se pak udostojao nositi našu sliku, tim je potrebnije uvećati služenje njemu. Uistinu, mnoga nam je podijelio dobročinstva, pa mu i mi iskazujmo mnoga služenja. Posve na početku svijeta stvorio nas je na svoju sliku i priliku, kao što je sam rekao: „Načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku.” Ali onaj koji je prvi pao u dubinu, stari neprijatelj, videći da je sa svih strana pobijeđen, počeo je različitim dokazima obmanjivati našega praroditelja; njega je po kušanju zabranjenoga stabla i na nagovor supruge bijedno prevario. Zato je Bog, predvidjevši da je on nenadoknadiv bez njegova utjelovljenja, zbog toga sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom i Mariji Djevici: samoga sebe oplijeni uzevši lik sluge. Zbog toga je uzeo lik sluge da bi otkupio grešni lik: na koje je načine bio prevaren naš prvi roditelj, na te smo iste otkupljeni dobrotom Gospodnjom: po kušanju prvoga čovjeka, evo, pali smo u zle nevolje; po Djevici majci i njezinu jedinome Sinu milosrdno smo spašeni. Uistinu, različitim je redovima obnovio svojim zakonima: jer prije njegova dolaska bili su proroci i sveti naučitelji koji su navijestili da će se roditi naš Otkupitelj. čudesima koja je Gospodin činio po Konstanciju.
Conditor et formator omnium rerum omnipotens Deus, condolens de interitu humani generis, de sede Patris veniens Verbum vitæ, et ex Virgine beata Maria almificam assumpsit carnem. Quia vero nostram dignatus est portare imaginem, ideo magis necesse est ei augere servitium. Enimvero multa nobis impartitus est beneficia, multa ei exhibitamus servitia. Plane in exordio mundi nos condidit ad imaginem et similitudinem suam, sicut ipse dixit: Faciamus hominem ad imaginem et similitudinem nostram. Sed qui primus ad ima ruit antiquus hostis, cernens se undique convictum, copit diversis argumentis nostrum circumvenire parentem; quem per gustum ligni vetiti, ac suasu conjugis misere decepit. Ideo Deus providens hunc irrecuperabilem sine sua incarnatione, propter hoc descendit de coelis, et incarnatus est ex Spiritu sancto, et Maria Virgine: semetipsum exinanivit formam servi accipiens. Propterea accepit servilem, ut formam redimeret peccatricem: qui quibus modis deceptus est primus noster parens, eisdem redempti sumus Domini pietate: per gustum primi hominis ecce in malis lapsi sumus casibus; per Virginem matrem, unicumque ejus filium recuperati sumus misericorditer. Etenim diversis ordinibus recuperavit suis legibus: nam ante ejus adventum fuerunt Prophetæ, sancti Doctores, qui annuntiaverunt nasci nostrum Redemptorem. prodigiis, quæ Dominus per Constantium operabatur.
3 Neki je čovjek imenom Krescencije mnogo godina imao noge savijene uz bedra, tako da uopće nije mogao hodati. Čim je čuo da bl. Konstancije liječi bolesnike, zapovjedi da ga na kolima odvezu k njemu, te je plačljivim molbama govorio: „O sv. Konstancije, vrati mi hod.” Kad ga je vidio sv. Konstancije, uzdajući se u snagu Gospodina našega Isusa Krista, pomoli se i reče: „Gospodine Isuse Kriste, koji sve oživljavaš i sve obnavljaš, vrati ovome čovjeku hod, da spozna i uzvjeruje da osim tebe nema Boga, koji kad hoćeš činiš nova znamenja i čudesa.” Na tu riječ poput sunčevih zraka pade na njega sjaj i ostade nad njim gotovo pola sata. Tada on, prestrašen, vičući jakim glasovima reče: „Gospodine, smiluj se, Gospodine, smiluj se.” Odmah se uspravi, te se učvrstiše njegove noge i stopala; i odmah otrča po vodu i donese je pred bl. Konstancija. A on ga krsti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. I po tim čudesima krstilo se toga dana gotovo stotinu i dvadeset pogana. Tada nasta velika radost među kršćanima, i slavili su govoreći: „Blagoslovljen Bog Izraelov, jer pohodi i izvrši otkupljenje naroda svoga.” a Drugi je nazivaju Artasia i Attasia.
3 Crescentius quidam nomine per multos annos pedes cruribus complicatos habebat, ita ut iter agere minime posset. Ut audivit, quia infirmi a B. Constantio curarentur, in plaustro se ad eum deferri præcepit, et flebilibus precibus aiebat: O S. Constanti, redde mihi gressum. Quem ut vidit S. Constantius, confidens in virtute Domini nostri Jesu Christi, oravit, et dixit: Domine Jesu Christe, qui omnia vivificas, et universa restauras, huic homini redde gressum, ut cognoscat, et credat, quod præter te non est Deus, qui cum volueris nova facis signa atque mirabilia. Ad hanc vocem velut radiis solis, splendor super eum cecidit, et quasi dimidia hora super eum mansit. Tunc ille tremefactus, et magnis vocibus proclamans ait: Domine miserere, Domine miserere. Continuo erexit se, atque consolidata sunt crura et pedes ejus; et statim cucurrit ad aquam, et deportavit ante B. Constantium. At ipse baptizavit eum in nomine Patris et Filii et Spiritus sancti. Et per miracula illa baptizati sunt in die illa fere centum viginti de paganis. Tunc facta est magna lætitia inter Christianos, et glorificabant dicentes: Benedictus Deus Israel, quia visitavit et fecit redemptionem plébis suæ. a Alii Artasiam et Attasiam vocant.
Prvo ispitivanje. Obraćenje stražara, bijeg.
Quæstio prima. Custodum conversio, fuga.
Tada bi javljeno Hariziju, prvaku grada, da se kult njegovih bogova dokida, a vjera kršćana umnožava: on se silno razgnjevi i zapovjedi da se potraže kršćani, kako bi ih, gdje god budu pronađeni, svezane doveli pred njega. Bijaše, naime, u to vrijeme u Rimu najbezbožniji car Antonin, koji je po cijelom svijetu poslao svoje vojnike da unište sljedbu kršćana i uzveličaju štovanje njegovih bogova. Tada je u Perugiju bio upućen a Lucije, jedan od velikih rimskih konzula. Dođe pak spomenuti Lucije k Hariziju i reče mu: „Harizije, uputi svoje vojnike po gradovima i po susjednim pokrajinama svuda uokolo, da ako se kršćani slučajno nađu u istim pokrajinama, s rukama svezanima na leđima i okovani lancima budu dovedeni pred naše lice.” Tada krvnici ispuniše zapovijedi, dođoše u kuću Krescencija, kojega je nedavno izliječio bl. Konstancije, i razbivši vrata uđoše unutra. Tada ih uhvatiše i odvedoše pred lice Lucija i Harizija.
Tunc relatum est Charisio primo civitatis, quod cultus deorum suorum evacuaretur, atque religio Christianorum multiplicaretur: qui iratus est valde et perquiri jussit Christianos, ut ubicumque inventi essent, ligati ducerentur ante eum. Erat enim illo tempore Romæ impiissimus Imperator Antoninus, qui suos per totum orbem miserat milites, ut Christianorum sectam destruerent, atque culturam deorum suorum magnificarent. Tunc Perusiam directus est a Lucius de magnis Consulibus Romanorum. Venit autem Lucius prædictus ad Charisium, et ait ei: Charisi, dirige tuos milites per civitates, atque per circumquaque vicinas provincias, ut si Christiani forte in eisdem provinciis inventi fuerint, ligatis manibus post tergum atque carenati perducantur ante conspectum nostrum. Tunc spiculatores impleverunt jussa, venerunt ad domum Crescentii, quem nuper B. Constantius curaverat, et fractis foribus sunt introgressi. Tunc comprehenderunt eos, et duxerunt ante conspectum Lucii et Charisii.
3 Kad ih je vidio konzul Lucije, reče im: „Kojega ste staleža? Robovi ili slobodnjaci?” Bl. Konstancije odgovori: „Robovi smo Gospodina našega Isusa Krista, koji je samoga sebe oplijenio, malo manjim učinjen od anđela, i uzeo lik sluge da nas izbavi iz ropstva đavla; i zato je najveća sloboda ispuniti službu Gospodinu koji nas je stvorio i za nas se udostojao umrijeti da nas oslobodi od smrti.” Tada odgovarajući s velikim bijesom rekoše: „Ne znate li da nas je rimski vladar Antonin poslao zato da sve štovatelje Krista protjeramo iz njegova kraljevstva, a naše veličanstvene bogove, Jupitra, Merkura i Saturna, i veoma mnoge druge po kojima cvate rimsko kraljevstvo, te kip Sunca i Mjeseca učinimo štovanima iznad svega? Zato vas opominjem da štujete naše bogove, stavite tamjan bogu Suncu i prinesete mu dostojnu žrtvu.” Tada bl. Konstancije smiješeći se reče: „Počela ovoga svijeta koja je Gospodin stvorio za naše služenje ne štujem niti im prinosim žrtvu; nego jedinoga Stvoritelja sviju nas, svemogućega Boga, s njegovim jedinorođenim Sinom Gospodinom našim Isusom Kristom i Duhom Svetim u Trojstvu klanjam i štujem, te prinosim neokaljanu žrtvu.”
3 Quos cum vidisset Lucius Consularis, ait ei: Cujus conditionis estis? servi, an ingenui? B. Constantius respondit: Servi sumus Domini nostri Jesu Christi, qui semetipsum exinanivit, paullo minus minoratus est ab Angelis, et formam accepit servilem, ut erueret nos a servitute diaboli; et ideo summa libertas est Domini servitium explere, qui nos condidit, et pro nobis dignatus est mori, ut nos de morte liberaret. Tunc cum magno furore respondentes dixerunt: Nescitis quod Princeps Romanorum Antoninus ob hoc direxit nos, ut omnes Christicolas de regno suo expellamus; at magnificos Deos nostros, Jovem, Mercurium, Saturnumque, et alios plurimos per quos regnum Romanorum pollet, statuamque Solis, et Lunæ præ omnibus adorari faciamus. Ideo admoneo vos, ut colatis Deos nostros, ac ponatis thura Deo Soli, et offeratis ei dignum sacrificium. Tunc B. Constantius subridens ait: Elementa mundi hujus quæ Dominus ad nostrum condidit servitium, non adoro, nec eis sacrificium offero; sed solum factorem omnium nostrum omnipotentem Deum, cum unico Filio ejus Domino nostro Jesu Christo, et Spiritu Sancto in Trinitate adoro et colo, et sacrificium immaculatum offero.
6 Lucije i Harizije razgnjevljeni zapovjediše da ga biju šakama, a leđa da mu tuku toljagama. A on je pjevao psalme govoreći: „Hvalit ću Gospodina veoma ustima svojim, i usred mnogih slavit ću ga; jer stade zdesna ubogomu da spasi od progonitelja dušu moju.” Videći pak Lucije i Harizije da ne napreduju, nego da sve više i više on i drugi kršćani veličaju Gospodina koji spašava one što se u nj uzdaju i ne napušta pobožna srca, zapovjediše tada da se kupalište pred palačomb Maksimijanovom zagrije sedam puta više nego što je običavalo, te uvedoše unutra Konstancija s ostalim kršćanima koji su bili s njim; a oni pjevajući psalme govorahu: „Ognjem si nas iskušao, i nije se u nama našla nepravda”, i opet: „Izbavi me, Gospodine”, i iznova: „Prikloni srce moje, Bože, svjedočanstvima svojim, a ne k lakomosti.”
6 Lucius et Charisius irati jusserunt eum pugnis cædi, et dorsum ejus fustibus cædi. At ille psallebat dicens: Confitebor Domino nimis in ore meo, et in medio multorum laudabo eum; qui astitit a dextris pauperis ut salvam faceret a persequentibus animam meam. Videntes autem Lucius et Charisius quod non proficerent, sed magis ac magis magnificaret ipse et alii Christiani Dominum, qui salvos facit sperantes in se et pia corda non deserit; tunc jusserunt Thermam ante palatiumb Maximiani septuplum calefacere quam solebat, et intromiserunt Constantium cum ceteris Christianis, qui cum eo aderant; et ipsi psallentes dicebant: Igne nos examinasti, et non est inventa in nobis iniquitas, et iterum: Eripe me Domine, et rursum: Confirma cor meum Deus in testimonia tua, et non in avaritiam.
7 Tada kršćani, načinivši znak križa, uđoše u kupalište: ali premda je unutra bila silna vrućina, nitko se od njih nije bojao vrućine; i svi se kršćani baciše ničice na pločnik i moljahu govoreći: „Blagoslovljen Gospodin Bog, jer sam čini velika čudesa: i blagoslovljeno ime veličanstva njegova dovijeka i u vijeke vjekova.” Dok su sveti muževi to pjevali, tolikim ih je svjetlom obasjao Bog da nitko nije pomislio kako je noć, nego kao da sav sjaj sunca sja u kupalištu. A čim su vojnici koji su čuvali kupalište vidjeli tako sjajno svjetlo, uđoše unutra i baciše se pred noge bl. Konstancija, moleći oproštenje i govoreći: „Gospodine sv. Konstancije, Božji mužu, oslobodi nas od zemaljskih požuda i operi nas svetim krštenjem, da zavrijedimo biti dionici vječnoga života.” Tada ih sv. Konstancije pouči u svakom božanskom otajstvu i krsti ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, Amen. I vratiše se svaki u svoju kuću, te donesoše mnogo novca, sinove, kćeri i žene i dovedoše ih pred lice preblaženoga biskupa Konstancija; i krstiše se svi obaju spolova, otprilike pedeset; i rekoše preblaženomu Konstanciju: „Iziđi van iz kupališta, i pođimo u šumu koja se naziva Collis, i ondje zazivajmo Gospodina Boga našega.” Ubrzo je sv. Konstancije izišao iz kupališta i otišao s nekolicinom kršćana i sa stražarima kupališta, koji su po njegovu propovijedanju postali kršćani; i dođoše na mjesto koje se naziva Monticellus, te su ondje boravili mnogo dana s Božjim slugom Anastazijem i sa zborom mnogih svetih, pjevajući psalme i govoreći: „Gle kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti.”
7 Tunc signo crucis facto Christiani intraverunt Thermam: sed multus calor cum inesset, nullus illorum de calore timebat; et cuncti Christiani prostraverunt se in pavimento, atque orabant, dicentes: Benedictus Dominus Deus, quia fecit mirabilia magna solus: et benedictum nomen majestatis ejus in æternum, et in seculum seculi. Hæc dum psallunt sancti viri, tanto lumine circumfulsit eos Deus, ut nullus cogitaret quod nox esset, sed quasi totus splendor solis in balneo fulgeret. At ubi milites, qui balneum custodiebant, viderunt tam clarificum lumen, introgressi sunt, et projecerunt se ad pedes B. Constantii, veniam implorantes, dicentes: Domine S. Constanti, vir Dei, libera nos a terrenis desideriis, et ablue sacro baptismate, ut mereamur æternæ vitæ esse participes. Tunc S. Constantius imbuit eos omni divino mysterio, et baptizavit eos in nomine Patris et Filii et Spiritus sancti, Amen. Et reversi sunt unusquisque in domum suam, et tulerunt pecuniam multam, et filios, et filias, et uxores, et duxerunt ante conspectum beatissimi Constantii Pontificis; et baptizati sunt omnes promiscui sexus circiter quinquaginta; et dixerunt beatissimo Constantio: Egredere foras de balneo, et eamus in silvam, quæ dicitur Collis, et ibi invocemus Dominum Deum nostrum. Mox S. Constantius egressus est de balneo, et abiit cum paucis Christianis, et cum custodibus balnei, qui per ejus prædicationem effecti fuerant Christiani; et venerunt ad locum, qui dicitur Monticellus, et ibidem morati sunt multis diebus cum Anastasio Dei famulo, et cum collecta sanctorum multorum, psallentes et dicentes: Ecce quam bonum, et quam jucundum habitare fratres in unum.
a Bilo je više konzula Lucija za Marka Aurelija: treće njegove godine, 163. Kristove, L. Papirije Elijan; 4. godine 50. Kornelije Celzo; 5. L. Arije Pudens; 6. L. Fulfidije Polion; 8. L. Vecije Pavao; 11. L. Septimije Sever; osim cezara L. Elija Vera i L. Aurelija Komoda.
b Ili mjesto gdje je poslije sagrađena ta Maksimijanova palača.
a Plures fuere Lucii Consules sub Marco Aurelio: anno ejus tertio, Christi 163, L. Papirius Ælianus; an. 4, L. Cornelius Celsus 5, L. Arrius Pudens; 6, L. Fulsidius Pollio; 8, L. Vettius Paulus; 11, L. Septimius Severus; præter L. Ælium Verum, et L. Aurelium Commodum Cæsares.
b Sive locum, ubi id deinde conditum Maximiani palatium.
Drugo ispitivanje. Obraćenje drugih stražara, bijeg.
Quæstio secunda. Aliorum custodum conversio, fuga.
U to vrijeme Lucije, konzul Rimljana, po nalogu cara Antonina zapovjedi Hariziju, prefektu grada Perugie, da provede istragu o bl. Konstanciju i o ostalim kršćanima koji su bili s njim. A Harizije, želeći ispuniti zapovijedi konzula Lucija, posla ljude da potraže stražare kupališta; ne našavši Božjega sveca, žurno se vratiše prefektu Hariziju javljajući mu: „Jer stražari tvoga kupališta postali su kršćani sa svim svojim slugama i otišli su izvan grada; a ne znamo u koji kraj.” Tada Harizije, najbezbožniji prefekt, ispunjen lukavstvom i gnjevom, zapovjedi mnogim vojnicima da pođu za njima; kad su oni otišli tražeći nadaleko i naširoko, napokon nađoše jednoga pogubnog poganina koji im reče: „U šumi, na mjestu koje se zove Monticellus, ondje okupljeni drže svoje sastanke. Ako doista želite, ja ću vas onamo odvesti.” Tada ga jednodušno zamoliše da ih odvede onamo gdje je bio sv. Konstancije s mnogim kršćanima, pjevajući psalme i blagoslivljajući Gospodina.
Eo tempore Lucius Consul Romanorum per præceptum Antonini Imperatoris, jussit Charisio Præfecto civitatis Perusinæ, ut inquisitionem faceret de B. Constantio, et de ceteris Christianis, qui cum eo erant. At Charisius cupiens implere jussa Lucii Consulis, misit ad perquirendos custodes balnei, neque Sanctum Dei reperientes festinanter reversi sunt ad Charisium Præfectum nuntiantes ei: quia custodes balnei tui effecti sunt Christiani cum omnibus famulis illorum, et abierunt foras de civitate; et nescimus in qua parte. Tunc Charisius impiissimus Præfectus dolo et ira repletus, jussit multos milites ire post eos, qui cum abiissent longe lateque perquirentes, tandem invenerunt unum pestiferum paganum, qui dixit eis: In silva, in loco qui dicitur Monticellus, ibi congregati faciunt sua conventicula. Quod si certe vultis, ego vos illæ ducam. Tunc unanimiter rogaverunt eum, ut illos duceret illuc, ubi S. Constantius erat cum multis Christianis, psallentes et benedicentes Dominum.
9 Čim su oni došli k Božjim svecima, rekoše im: „O Konstancije, zašto si prevario ove ljude da ne štuju svoje bogove i ne izvršavaju careve zapovijedi? Stoga sada dođite prefektu Hariziju, i on će vas poučiti kako se morate pokoravati nepobjedivim bogovima, a ne uzalud vjerovati Kristu vašemu Bogu, kojega su zbog njegovih zločina uhvatili Židovi i izmučena bičevima predali Ponciju Pilatu, a on je zapovjedio da ga objese na vješala; i ranjen te pribijen čavlima, napokon je umro na križu; kad mu je jedan od razbojnika koji su bili raspeti s njim govorio: Spasi samoga sebe i sve nas, niti je sebe spasio, niti je druge mogao spasiti.” Na tu riječ sv. Konstancije, bl. Anastazije i kršćani koji su bili s njima uglas rekoše: „O neprijatelji Boga i istine, zašto ste se usudili govoriti takve stvari o tolikome Gospodinu? Kad je on svojevoljno bio vođen na drvo križa, i slijepi su ga Židovi opkolili s mačevima i toljagama, i reče Gospodin: Koga tražite? A oni rekoše: Isusa Nazarećanina; na tu blaženu riječ padoše na zemlju i postadoše kao mrtvi. A Judi one noći u kojoj ga je imao izdati reče: Što činiš, učini brže. Sada, bijednici, naučite kolika je providnost Božja, koji je očitovao svoga izdajnika i sve što je o njemu bilo prorečeno. Kad je htio, bio je kušan; kad je htio, bio je raspet; kad je htio, umro je; kad je htio, oplijenio je pakao; kad je htio, uskrsnuo je; i kad je htio, uzišao je na nebesa; odakle će doći u posljednji dan suditi žive i mrtve.”
9 Qui mox ut venerunt at Sanctos Dei, aiunt eis: O Constanti, quare decepisti homines istos, ut non colerent Deos suos, et jussa imperatoris implerent? Unde nunc venite ad Præfectum Charisium, et ipse docebit vos quomodo obedire debeatis diis invictissimis, et frustra non credatis Christo Deo vestro, qui pro suis sceleribus a Judæis comprehensus est; et verberibus afflictum tradiderunt Pontio Pilato, et ipse jussit eum suspendi in patibulo; et vulneratus clavisque confixus, tandem mortuus est in cruce; cui cum diceret unus de latronibus, qui crucifixi erant cum eo: Salva temetipsum et omnes, nec se salvum fecit, neque alios salvos facere potuit. Ad hanc vocem S. Constantius, et B. Anastasius, et qui cum eis erant, Christiani, una voce dixerunt: O inimici Dei et veritatis, cur talia ausi estis loqui de tanto Domino? qui cum sua sponte ad patibulum crucis duceretur, et Judæi cæei circumvenerunt eum cum gladiis et fustibus, et ait Dominus: Quid quæritis? Illi autem dixerunt: Christum Nazarenum; ad hanc beatam vocem ceciderunt in terram, et facti velut mortui. Et Judæ nocte illa, qua traditurus erat eum, ait ei: Quod facis fac citius. Modo miseri discite quanta sit providentia Dei, qui traditorem suum manifestavit, et omnia quæ de eo prophetata erant. Quando voluit tentatus, quando voluit crucifixus est, quando voluit mortuus est, quando voluit infernum expoliavit, quando voluit resurrexit, et quando voluit cælos ascendit; unde venturus est in die ultimo judicare vivos et mortuos.
10 Tada Harizijevi vojnici, razgnjevljeni i ispunjeni bijesom, navališe na Božje svece te uhvatiše sv. biskupa Konstancija, najelegantnijega muža, Anastazija, preslavnoga muža, a Karpofora, pravoga Božjeg slugu, i mnoge druge kršćane, te ih svezaše i svezane odvedoše prefektu Hariziju; kad ih je on vidio izdaleka, reče im: „O Konstancije, prevaren lukavstvom kršćana, zašto u kupalištu nisi mislio na svoje spasenje? I prinoseći žrtvu besmrtnim bogovima, ne bi izgubio svoju prelijepu mladost zbog poštovanja svećenika i sljedbe Nazarećana.” Njemu bl. Konstancije gnjevan reče: „Bijedniče, dugo je već otkako strpljivo podnosim tvoje bezumne riječi; sada i ti, ako hoćeš, strpljivo poslušaj moje zdrave riječi: Jedan je Bog svemogući, koji je stvorio sve iz ničega, stvorio nebo i zemlju i utemeljio mora, kao što je prorok David pjevao govoreći: Ti si stvorio sve granice zemlje, ljeto i proljeće ti si ih oblikovao. Sada, zločinče, vjeruj svome Stvoritelju i vrati mu ono što ti je dao, naime razum s umom, da imaš spoznaju razlikovanja dobra od zla, te da odbaciš nečasno, a činiš korisno. I povrh toga poslušaj spomenutoga Proroka, koji pjevajući kaže: On nas je stvorio; a ne tvoji bogovi, koje zlo štuješ, stvorili su nas. Obrati se Gospodinu Bogu svomu koji te je stvorio, da ne bi, zlo štujući ovdje, u budućnosti propao.” Razgnjevljen na to Harizije đavolskom revnošću, zapovjedi da ga bosonoga provedu po užarenom ugljevlju i da toga istog žara prospu po njegovu golu tijelu. A kršćani videći to vikahu Gospodinu govoreći: „Gospodine, neka se ne postide u nama koji tebe iščekuju, Gospodine Bože nad vojskama, i neka se ne posrame nad nama koji traže tebe, Bože Izraelov.”
10 Tunc milites Charisii irati et furore repleti, irruerunt in Sanctos Dei, etcomprehendentes S. Constantium Pontificem, virum elegantissimum, et Anastasium virum clarissimum, a Carpophorum verum Dei famulum, et multos alios Christianos, et ligaverunt eos, et vinctos duxerunt eos ad Charisium Præfectum; qui cum vidisset eos a longe, ait eis: O Constanti deceptus fallacia Christianorum, cur non cogitasti in balneo de salute tua? et sacrificium offerens Diis immortalibus, et pulcherrimam tuam juventutem non amitteres pro reverentia Sacerdotis, et secta Nazarenorum? Cui B. Constantius iratus dixit: Miser diu est, quod insana verba tua patienter sustinui, nunc et tu, si vis, patienter mea sana verba audi: Unus est Deus omnipotens, qui creavit omnia ex nihilo, cœlum et terram fecit, et fundavit maria, sicut David Propheta cecinit dicens: Tu creasti omnes terminos terræ, æstatem et ver tu plasmasti ea. Nunc, scelerate, crede conditori tuo; et redde illi quod dedit tibi, scilicet sensum cum intellectu, ut notitiam haberes noscendi bona vel mala, et inhonesta respueres et commoda perficeres. Et insuper audi prædictum Prophetam, qui decantans ait: Ipse fecit nos; et non dii tui, quos male adoras, facerunt nos. Convertere ad Dominum Deum tuum qui fecit te, ut non male adorans hic, in futuro pereas. Ad hæc iratus Charisius zelo diaboli, nudis pedibus jussit eum ducere per ignitos carbones, et de ipsis prunis super nudum corpus ejus effundere. Christiani autem videntes hoc clamabant ad Dominum dicentes: Domine non erubescant in nos, qui te expectant, Domine Deus virtutum, et non revereantur super nos qui quærunt te Deus Israel.
11 A sv. Konstancije jakim glasom govoraše: „Radi tebe, Gospodine, podnosim pogrdu, oslobodi me od krvi, Bože, Bože spasenja mojega.” I Harizije otvorivši usta svoja reče: „Bijedniče, ne vidiš li kako te kazne sa svih strana stišću? Prestani i opameti se već od svoga bezumlja, te ukloni sa sebe naslov kršćanstva, da prije vremena ne izgubiš cvijet svoje mladosti i, dok govoriš da imaš vječni život, ne ostaviš vremeniti, a onaj kojemu se nadaš nikada ne nađeš.” Odgovori sv. Konstancije i reče: „Zavodniče zlih i neprijatelju istine, već sam ti rekao, i ponovno kažem: tvoje me kazne ne plaše, jer imam Gospodina svoga Isusa Krista Spasitelja, koji će me osloboditi od svega tvoga bijesa.” Tada prefekt Harizije zapovjedi da ga zatvore u tamnicu, i reče mu: „Konstancije, razmisli u sebi ovih šest dana o svome spasenju, da možda ne umreš najsramotnijom smrću, a Krist kojega hvališ neće te izbaviti.” Dok su ga pak krvnici vodili u tamnicu, išao je pjevajući psalme i govoreći: „Gospodine Bože moj, u tebe se uzdam, oslobodi me od svih koji me progone i izbavi me: obasjaj licem svojim slugu svoga i spasi me u svom milosrđu: Gospodine, da se ne postidim jer sam te zazvao.”
11 Et S. Constantius magna voce dicebat: Propter te, Domine, portabo improperium, libera me de sanguinibus Deus Deus salutis meæ. Et Charisius aperiens os suum, dixit: Miser non vides quomodo poenæ undique te coartant? Desine, et resipisce jam ab insania tua, et aufer a te titulum Christianitatis, ne florem florem tuæ juventutis ante tempus perdas, et cum dicas habere æternam vitam, relinquas temporalem, et quam speras non invenias unquam. Respondit S. Constantius, et dixit: Seductor malorum, et veritatis inimice, jam dixi tibi, et iterum dico; poenæ tuæ non me terrent, quia habeo Dominum meum Jesum Christum Salvatorem, qui liberabit me de omni tuo furore. Tunc Charisius Præfectus jussit eum recludi in carcere, et dixit ei: Constanti cogita tecum his senis diebus de salute tua, ne forte moriaris turpissima morte, et quem laudas Christum, non te eripiet. Dum autem carnifices ducerent eum ad carcerem, ibat psallendo dicens: Domine Deus meus in te speravi, libera me ab omnibus persequentibus me, et eripe me: illumina faciem tuam super servum tuum, et salvum me fac in tua misericordia: Domine non confundar, quoniam invocavi te.
12 U međuvremenu sv. Konstancije biva bačen u tamnicu i nastane noć; te su pak noći mnogi kršćani došli k prozoru, noseći sa sobom gubavce, uzete, slijepe, hrome i izmučene različitim bolestima, koje je preslavni muž sv. Konstancije izliječio svojim najsvetijim molitvama. Tada trojica tamničara, vidjevši čudesa koja je Bog po njemu učinio, povjerovaše u njega i krstiše se u ime Gospodina našega Isusa Krista, te ga izvedoše iz tamnice i dođoše s njim do gradskih vrata i putem koji vodi ub Kampaniju; i prijeđoše preko rijeke koja se zove Tiber, te cestom koja se zove Salarija.
12 Interea S. Constantius in carcerem mittitur, et nox efficitur; nocte autem illa multi Christiani ad fenestram venerunt, secum ferentes leprosos; aridos, et cæcos, et claudos, et diversis languoribus interemptos, quos vir clarissimus S. Constantius suis sanctissimis orationibus curavit. Tunc carcerarii tres videntes miracula, quæ per eum Deus fecit, crediderunt in eum, et baptizati sunt in nomine Domini nostri Jesu Christi, et traxerunt eum de carcere, et venerunt cum eo ad portam civitatis, et per viam quæ ducit ad Campaniam; et transierunt per fluvium, qui vocatur Tiberis, et per viam, quæ vocatur Salaria.
a O sv. Karpoforu i Abundiju govorit ćemo 10. prosinca, i raspravit ćemo jesu li ubijeni u Sevilli, ili u Spellu, ili na oba mjesta, ali različiti.
b Jedva bismo shvatili kako je Salarija dopirala do granica perugijskoga kraja, jer je vodila iz Rima u Eretum; odatle u Rieti, Cotiliju, Antrodoco, Falacrine, Vicus Badies, Ad centesimum; a ta su posljednja mjesta u Picenu. Čini se da je autor htio napisati Flaminiju; ona je, naime, vodila u Narni, Terni, Spoleto, Forum Flaminii, Helvillum, ili Sullum, ili Sigillo, uz koji gradić iz Apenina izvire potok Chiascio, o kojemu je niže spomen. Ipak na isti način govori autor životopisa sv. Konkordija 1. siječnja: „I ode sv. Eutihu, koji je tada boravio na svom imanju uz cestu Salariju, blizu grada Tribuluma ili Tribulisa”, što je Trevi, kako smo drugdje rekli, smješten između Foligna i Spoleta. Kampanija je pak ovdje, čini se, stavljena umjesto polja Umbrije.
a De SS. Carpophoro et Abundio agenus 10 Decembris, et num Hispali, an Hispelli, an utrobique sed diversi, occisi sint, disputabimus.
b Haud assequamur qui pertigerit Salaria ad confinia agri Perusini, quæ Roma Eretum ducebat; inde Reate, Cutylias, Interocream, Falacrinem, Vicum Bodies, Ad centesimum; quæ postrema in Piceno sunt. Videtur Auctor Flaminiam scribere voluisse; hæc enim ducebat Narniam, Interamnam, Spoletium, Forum Flaminii, Helullum, sive Sullum, aut Sigillum, juxta quod oppidum ex Apennino prorumpit Clasius rivus, cujus infra mentio est. Eadem tamen ratione loquitur Auctor vitae S. Concordii 1 Januar. Et abit ad S. Eutychen, qui tum morabatur in prediolo suo via Salaria, juxta civitatem Tribulum, sive Tribulim, quæ est Trebia, ut albi diximus, sita inter Fulginium et Spoletium. Campania vero hic videtur posita pro Umbriæ campis.
Treće ispitivanje. Nebeska utjeha.
Quexstio tertia. Cæleste solatium.
I gle, najbezbožniji ljudi poslani od cara da istrijebe ljude ove vjere po cijeloj pokrajini. Kad ih je vidio sv. Konstancije, pozdravi ih govoreći: „Radost neka je s vama, braćo.” Njemu oni odgovarajući rekoše: „Odakle si ti? Iz koje pokrajine dolaziš?” A on im reče: „Otišao sam iz Perugie, a korake upravljam drugamo, da vidim svoju braćua Konkordija ib Poncijana, i da zajedno razgovaramo o nebeskim stvarima.” Njemu oni rekoše: „Kako vidimo, kršćanin si.” On odgovarajući reče: „Svakako štujem Krista i želim slijediti njegove stope, da zavrijedim biti dionik njegova kraljevstva.” Tada ga, ispunjeni bijesom, uhvatiše i s rukama svezanima na leđima odvedoše u Duricijevu kuću, te ga počeše ispitivati o naslovu kršćanstva govoreći mu: „Kakva je mogućnost kršćanima?” Njima on reče: „Naša je mogućnost od Boga, i koliko nam on sam daje, toliko mi možemo koristiti za njegovo služenje; služenje pak Gospodinu nazivam nimalo manje dragovoljnim, jer on ne želi prisilno služenje. Ali ipak se čita u Evanđelju: Tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.”
Et ecce viri impiissimi ab Imperatore missi, ut hujus religionis viros delerent per omnem provinciam. Quos cum vidisset S. Constantius salutavit eos, dicens: Gaudium sic vobis, fratres. Cui illi respondentes, dixerunt: Unde es tu? Qua de provincia venis? Ille autem ait eis: Perusia discessi, dirigo autem gressus alio, ut fratres meos a Concordium etb Pontianum videam, et de colestibus simul loquamur. Cui illi: Ut cernimus, Christianus es. Ipse respondens ait: Utique Christum colo, et ejus vestigia sequi cupio, ut de regno ejus mercar esse particeps. Tunc furore repleti comprehenderunt eum, et manibus post tergum ligatis duxerunt ad domum Duritii, et interrogare ceperunt de titulo Christianitatis, aientes ei: Quæ possibilitas est Christianis? Quibus ille ait: Nostra possibilitas ex Deo est, et quantum nobis ipse largitur, tantum nos prodesse valemus ad ejus servitium; servitium autem Domini dico non minas spontaneum, quia non vult coacta servitia. Sed tamen legitur in Evangelio: Qui vult venire post me, abneget semetipsum, et tollat crucem suam et sequatur me.
14 Tada oni odgovarajući s velikim bijesom rekoše: „Ukloni od sebe isprazne riječi koje govoriš.” I govoreći to, ujedno ga udariše pljuskama i šakama, govoreći ovako: „Mislili smo da ćemo te prestrašiti različitim kaznama i udarcima i vratiti tvoj duh štovanju naših bogova, a ni kaznama ni udarcima nismo te mogli popraviti. Sada, naime, ne preostaje ništa drugo nego da budeš obješen na mučilo i mučen različitim kaznama, i povrh toga da kopljima izranimo tvoje tijelo, kako bi barem tako odstupio od svoga bezumlja; zbog toga nas je, naime, poslao car da uništimo ljude ove vjere. Sada pak izaberi sebi što hoćeš: ili žrtvuj našim bogovima, ili ćeš biti mučen različitim kaznama.” Njima on reče: „Dajem vam na znanje da niti štujem vaše bogove niti odbijam služenje Kristu, nego radije biram umrijeti za njega.” Tada mu vojnici rekoše: „I bolje je tebi umrijeti negoli da svojim čarobnjačkim umijećem upropastiš mnoge ljude.” Njima bl. Konstancije reče: „Ja nisam čarobnjak, nego svoga Boga ispovijedam svim srcem i ustima. Ako to hoćete učiniti, još možete steći vječni život; ako pak nećete, propast ćete sa svojim bogovima.”
14 Tunc illi cum magno furore respondentes dixerunt: Aufer vana verba a te, quæ loqueris. Et hæc dicentes simul percusserunt eum cum alapis et colaphis, dicentes ita: Cogitabamus to terreri variis poenis, et verberibus, et revocare animum tuum ad culturam Deorum nostrorum, etneque per poenas, neque per verbera nequinus to emendere. Modo enim aliud nihil superest, nisi ut suspendaris in eculeo, et diversis poenis affligaris, et insuper his vulneremus spiculis corpus tuum, ut vel sic recedas ab insania tua; propter hoc enim ab Imperatore missi sumus, ut viros hujus religionis perdamus. Nunc vero elige tibi quod vis, aut sacrifica Diis nostris, aut diversis poenis affligeris. Quibus ille ait: Notum vobis facio, quod neque Deos vestros colo, neque Christi servitium renuo, sed magis pro eo mori, eligo. Tunc milites dixerunt ei: Et melius tibi mori, quam cum magica arte tua multos homines perdas. Quibus B. Constantius ait: Ego magus non sum, sed Deum meum ex toto corde et ore confiteor. Quod si vos facere vultis, adhuc vitam potestis recuperare æternam; sin autem, cum Diis vestris peribitis.
15 Tada jedan od njih, udarajući ga, reče: „Mi mislimo da ćemo te uništiti s tvojom vjerom, a ti hoćeš ustrajati u svojoj zabludi. Nije nas, naime, car poslao ovamo zato da se klanjamo Kristu s kojim su Židovi loše postupali, nego nam je zapovjeđeno da koga god od vas nađemo ubijemo, da možda kršćani čarobnjačkim umijećima ne dokinu štovanje naših bogova po kojemu se održava cijeli svijet, i da naša država ne propadne zbog teške srdžbe naših bogova.” Tada im bl. Konstancije reče: „Prokleti su svi koji se uzdaju u idole koji imaju ruke, a neće opipati, imaju noge, a neće hodati, imaju oči, a neće vidjeti, imaju uši, a neće čuti, niti će viknuti iz svoga grla.” A oni veoma razgnjevljeni ponovno ga uhvatiše i, vežući mu ruke, rekoše: „Vratimo se natrag i povedimo ga sa sobom, i protiv njegove volje učinimo da napusti Krista.” I vratiše se k rijeci koja se zovec Chiascio te ga, rastegnuvši ga, toljagama izudaraše po leđima. A on je molio govoreći: „Gospodine, usliši me u nevolji: spreman sam umrijeti da me primiš u svoje kraljevstvo: ne ostavljaj onih koji se u te uzdaju: smiluj mi se i usliši me: tebi je reklo srce moje, tražio sam lice tvoje, lice ću tvoje, Gospodine, tražiti; ne odvrati lica svoga od mene i ne odbij u gnjevu slugu svoga: budi mi pomoćnik, ne ostavljaj me, nego učini sa mnom, Gospodine, znak na dobro, da vide koji me mrze i da se postide, jer si ti pravedan, snažan i milosrdan.”
15 Tunc unus ex eis percutiens eum, dixit: Nos te perdere putamus cum tua religione, et tu vis permanere in tuo errore. Non enim propter hoc Imperator huc nos direxit, ut Christum a Judæis male tractatum adoremus, sed de vobis quemcumque invenerimus nobis jussum est, ut interficiamus, ne forte magicis artibus Christiani evacuent culturam Deorum nostrorum, per quam mundus totus sustentatur, et ne res nostra pereat male indignatis diis nostris. Tunc B. Constantius dixit eis: Maledicti sunt omnes, qui confidunt in idolis, quæ manus habent, et non palpabunt, pedes habent et non ambulabunt, oculos habent et non videbunt, aures habent et non audient, non clamabunt in gutture suo. Illi autem valde irati comprehenderunt eum iterum, et ligantes manus ei dixerunt: Revertamur retro, et ducamus, eum nobiscum, et absque sua voluntate faciamus eum relinquere Christum. Et reversi sunt ad fluvium, qui diciturc Clasius, et extendentes eum, cum fustibus percusserunt dorsum ejus. At ille orabat dicens: Domine exaudi me in tribulatione: paratus sum mori, ut in regno tuo me suscipias: non derelinquas sperantes in te: miserere mei, et exaudi me: tibi dixit cor meum, quæsivi vultum tuum, vultum tuum Domine requiram, ne avertas faciem tuam a me, et ne declines in ira a servo tuo: adjutor meus esto, ne derelinquas me; sed fac mecum Domine signum in bonum, ut videant qui oderunt me, et confundantur, quia tu es justus, fortis, et misericors.
16 Nakon toga pak dođe anđeo Gospodnji tješeći ga i govoreći: „Ne boj se; poslan sam, naime, od Gospodina s neba da te izliječim od tvojih rana. Evo, naime, blizu je da ti Gospodin uzvrati plaću za velik napor i da sa svetim anđelima i apostolima, kao i sa svim njegovim izabranicima, primiš najsjajnije stanove.” Čuvši to bl. Konstancije, razveseljen govoraše: „Zahvaljujem ti, Gospodine, što si poslao svoga anđela k meni, da spoznam kako ne ostavljaš onih koji se u te uzdaju.” Tada anđeo Gospodnji reče: „Ne boj se, nego ustani i pođi na mjesto gdje ćeš predati duh svome Stvoritelju: ja te neću ostaviti sve dok ne primim tvoj duh i ne odnesem ga pred lice Gospodnje, da ostane s njim sve do u vječnost.”
16 Post hæc autem venit Angelus Domini confortans eum, et dicens: Noli timere; a Domino enim de cælo missus sum, ut curem te a vulneribus tuis. Ecce enim prope est ut Dominus retribuat tibi pro magno labore mercedem, et cum sanctis Angelis et Apostolis, nec non et cum omnibus electis ejus lucidissimas mansiones suscipias. Audiens autem hæc B. Constantius alacriter effectus aiebat: Gratias tibi ago, Domine, quod misisti Angelum tuum ad me, ut cognoscerem quod non derelinquis sperantes in te. Tunc Angelus Domini: Noli timere, sed surge, et ambula in locum, ubi spiritum reddas Creatori tuo: ego non te derelinquam, quousque suscipiam spiritum tuum, et deferam illum ante conspectum Domini, ut maneat eum eo usque in sempiternum.
a Životopis sv. Konkordija donijeli smo 1. siječnja, iz kojega je vidljivo da je dugo bio držan u tamnici, a u međuvremenu mu je bila dana mogućnost da svrati k sv. biskupu Antimu. Ali ondje nema nikakva spomena sv. Konstancija.
b Acta sv. Poncijana donijeli smo 14. siječnja, a u uvodu pod br. 5 govorili smo o sv. Konstanciju, kojega inače Acta ne spominju.
c On izvire iz Apenina kod gradića Helvillum, kao što smo rekli uz prethodno poglavlje, a ispod Bevagne spaja se s Topinom, pučki nazvan Chiagio.
a S. Concordii vitam dedimus 1 Janu. ex qua apparet cum diu captivum detentum, concessa interea facultate diverlendi ad S. Anthymum Episcopum. Sed nulla ibi S. Constantii mentio est.
b S. Pontiani Acta dedimus 14 Janu. et in Prolegomenis nu. 5. de S. Constantio egimus, cujus alioquin Acta non meminerunt.
c Hic ex Apennino apud Helvillum oppidum exortus, ut ad caput praecedens diximus, infra Mevaniam Topino jungitur, vulgo Chiagio dictus.
Mučeništvo. Ukop. Čudesa.
Martyrium. Sepultura. Miracula.
Nakon toga krvnici među sobom rekoše: „Dođite, ubijmo ga, da nas svojim čarobnjačkim umijećem ne upropasti i ne otme od nas svezane kršćane koje vodimo sa sobom.” A oni rekoše: „Tako učinimo.” Dođoše stoga na a raskrižje kod Foligna, nedaleko od samoga grada, i rekoše: „Evo, vrijeme je da ga ubijemo i mačem mu odsiječemo glavu.” I odrubiše mu glavu te ostaviše njegovo tijelo na samome mjestu. Odmah pak nadođe čudesan sjaj, koji ga nije ostavio sve dok mnogi od pogana nisu povjerovali u Gospodina zbog toga svjetla.
Post hæc spiculatores inter se dixerunt: Venite interficiamus eum, ne sua magica arte perdat nos, et auferat a nobis vinctos Christianos, quos nobiscum ducamus. At illi dixerunt: Ita faciamus. Venerunt itaque in a trivio Fulgineato, non longe a civitate ipsa, et dixerunt: Ecce tempus est ut interficiamus eum, et amputemus caput ejus gladio. Et decollaverunt eum, et dereliquerunt corpus ejus in ipso loco. Statim autem affluit splendor mirabilis, qui non dereliquit reliquit eum, usquequo multi de paganis crederent Domino pro illo lumine.
18 Bijaše, naime, u spomenutom gradu neki časni muž imenomb Levijan, kojega u snu pozva anđeo Gospodnji i reče mu: „Ustani u zoru, pođi na raskrižje kod Foligna, uzmi tijelo sv. Konstancija, ponesi ga sa sobom i pobrini se da ga s miomirisima pokopaš na najboljem mjestu.” Tada se Levijan ujutro probudio, ustao i otišao na mjesto koje mu je Gospodin bio pokazao u viđenju, gdje je ležalo tijelo sv. Konstancija, te pade ničice moleći i govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, pokaži svoju veliku snagu i daj mi pomoć da ponesem tijelo svetoga muža.” Tada Levijan, ustavši od molitve, podiže tijelo sv. Konstancija i s njime brzo hodaše.
18 Erat namque vir venerabilis in prædicta civitateb Levianus nomine, quem vocavit Angelus Domini in somnis, et dixit ei: Surge dilucūlo, et vade in trivio Fulgineato, et tolle corpus S. Constantii, et porta tecum, et in optimo loco cum aromatibus stude sepelire. Tunc Levianus mane expergefactus, surrexit, et abiit in locum, quem ei Dominus ostenderat in visione, ubi corpus S. Constantii jacebat, et cecidit in faciem orans et dicens: Domine Jesu Christe ostende virtutem tuam magnam, et da mihi solatium ad corpus sancti viri portandum. Tunc Levianus surgens ab oratione, levavit corpus S. Constantii, et cum eo velociter ambulabat.
19 I dok ga je nosio, susretoše ga dvojica ljudi koji su se međusobno prepirali i rekoše mu: „Odakle donosiš to tijelo? Možda je bio kršćanin.” A on reče: „Svakako je kršćanin i sluga Božji.” I rekoše međusobno rugajući se: „Zakuni mi se ovim tijelom, i opraštam ti svoje talente koje si mi oteo.” On se pak silno obradova, misleći da nije prisega ono što mu je naložio njegov drug. Tada se zakle govoreći: „Tako mi ovoga tijela koje Levijan nosi, i Boga njegova kojega su Židovi raspeli, i ja nisam takav kakav je ovaj umro, da nemam tvojih talenata.” Čim je završio te riječi, obojici se odmah pomračiše oči. A Levijan ponovno podiže tijelo bl. Konstancija i pjevajući psalme nosaše ga. Oni pak slijepci, koji su rugajući se svečevu tijelu oslijepjeli, vikahu govoreći za Levijanom: „Levijane, najvjerniji mužu, položi sveto tijelo svetoga čovjeka i zagovaraj nas kod Boga kojemu je u životu služio da ponovno primimo vid koji smo svojom krivnjom izgubili, i učinit ćemo što god zapovjediš.” Tada Levijan položi tijelo i dovede k njemu te iste slijepe, koji obećaše da će vjerovati u Gospodina Isusa Krista, te po zaslugama bl. Konstancija zavrijediše ponovno primiti vid.
19 Cumque eum portaret, obviaverunt ei duo homines inter se litigantes, et dixerunt ad eum: Unde adducis istud corpus? forsitan Christianus fuit. At ille dixit: Utique Christianus est, et Dei famulus. Et dixerunt inter se irridendo: Jura mihi ad istud corpus, et dimitto tibi talenta mea, quæ mihi rapuisti. Ille autem gavisus est valde, existimans non esse juramentum, quod ei imperavit collega ejus. Tunc juravit dicens: Per istud corpus, quod Levianus portat, et per Deum illius, qui a Judæis est crucifixus, et ego non sum talis qualis iste mortuus est, quod non habeo talenta tua. Cumque hæc verba finisset, statim oculis obscurati ambo. Levianus autem corpus B. Constantii iterum levavit, et psallendo eum ferebat. Cæci vero illi, qui irridendo Sancti corpus cæci facti fuerant, clamabant dicentes post Levianum: Leviane vir fidelissime, depone sanctum corpus sancti hominis, et intercede pro nobis ad Deum, cui in vita servivit ut recipiamus lumina, quæ nostra culpa perdidimus, et quæcumque jusseris, faciemus. Tunc Levianus deposuit corpus, et eosdem cæcos ad eum perduxit, qui promiserunt se credere in Dominum Jesum Christum, et per merita B. Constantii meruerunt visum recipere.
20 Dok je pak Levijan s velikim poštovanjem nosio svečevo tijelo, susretoše ga i druga dvojica slijepih (iz tijela je, naime, posve izdisao najslađi miris), koji, čim su osjetili miomiris čudesnoga mirisa, padoše na zemlju, pokloniše se i rekoše: „Ovo je sveti Božji muž”; te zamoliše Levijana da položi tijelo na zemlju. Kad ga je položio, ničice se pokloniše govoreći: „Gospodine, prosvijetli naše oči da ti vjerujemo.” I doista sjaj s neba siđe nad njih, te obojica odmah progledaše.c Oni, veličajući Gospodina, zajedno s Levijanom podigoše tijelo sv. Konstancija u Perugiju uz himne i psalme, te ga pokopaše s mnogim kršćanima, nedaleko od grada, na mjestu koje se naziva Areola, gdje obiluju dobročinstva sve do današnjega dana, na čast Gospodina našega Isusa Krista, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova, Amen.
a Ovo mjesto opisuje Ludovik Jacobilli u knjizi De S. Fulginatibus, str. 345, i prenosi da se susjedno polje i danas zove la Contrada di S. Costanzo.
b Njega Jacobilli naziva blaženim i njegov rođendan za nebo bilježi 18. listopada.
c Njih Jacobilli imenuje Euzebijem, Ivanom, Nikolom i Mihaelom; te prenosi da su bili pokopani u isti grob u koji i bl. Levijan, a prije njih sv. Konstancije.
20 Leviano autem corpus Sancti cum magna reverentia portanti obviaverunt et alii duo cæci: (de corpore autem omnino exhalabat odor suavissimus) qui statim ut senserunt fragrantiam mirifici odoris, ceciderunt in terram, et adoraverunt, et dixerunt: Sanctus vir Dei est iste; et rogaverunt Levianum, ut deponeret corpus in terra. Quod cum deposuisset, proni adoraverunt, dicentes: Domine illumina oculos nostros, ut credamus tibi. At vero splendor de celo factus est super eos, et statim illuminati sunt ambo.c Qui magnificantes Dominum, una cum Leviano levaverunt corpus S. Constantii Perusiam cum hymnis, et psalmis, et sepelierunt eum cum multis Christianis, non longe ab urbe, in loco qui dicitur Areola, ubi exuberant beneficia usque in præsentem diem, ad honorem Domini nostri Jesu Christi, cui est honor et gloria in secula secnlorum, Amen.
a Describit hunc locum Ludovicus Jacobillius libro de S. Fulginatibus paq. 345, traditique agrum vicinum vocari etiamnum la Contrada di S. Constanzo.
b Hunc Jacobillius Beatum appellat, ejusque natalem 18 Octobris consignat.
c Hos Jacobillius Eusebium, Joannem, Nicolaum, Michaelem nominat; traditique eodem conditos tumuto fuisse quo et B. Levianus, et anta S. Constantius.
Drugi životopis
Alia vita
iz rukopisa Sankt Gallena, Perugie i Baronija.
ex MSS. S. Galli, Perusino, Baronii.
Preblaženoga Konstancija, braćo, čiji danas rođendan za nebo slavimo, neka vaša ljubav posluša spomena vrijedna djela, koja obnavljajući u kratku govoru sažimamo. On je, premda je bio časni ispovjedalac blaženih mučenika, ipak predavši svoje tijelo na pogubljenje nasilnim ljudima zavrijedio palmu. Spominjući se, predraga braćo, preslavnih djela svetih otaca, možemo zabilježiti koliko nam koriste za spasenje vječnoga blaženstva ako ih dragovoljno budemo nasljedovali, a toliko nam škode ako ih ogovarajući odbacimo. Oni su doista, slijedeći zapovijedi Gospodina koji zapovijeda i sabirući na hrpu niz Novoga i Staroga zavjeta, sretno stigli u onu blaženu domovinu kojoj ne slijedi ni tijek vremena, ni zalazak smrti, ni briga tjeskobnoga drhtanja; nego ondje uvijek obiluju život, uvijek slava, uvijek sreća blaženoga veselja.
Beatissimi Constantii, Fratres, cujus hodie natalitia celebramus, audiat dilectio vestra memoranda opera, quæ sub brevi eloquio recolentes constringimus. Qui, cum esset venerabilis Confessor beatorum Martyrum, tamen ad occisionem violentis hominibus corpus suum tradens, palmam promeruit. Sanctorum Patrum, Fratres carissimi, gloriosissima facta commemorantes pernotare possumus, quoniam quantum nobis prosunt ad æternæ beatitudinis salutem, si ea volentes imitati fuerimus; tantum obsunt, si obtretantes abjecerimus. Ipsi quidem jubentis Domini præcepta sequentes, novi ac veteris Testamenti seriem conferentes ad cumulum, ad illam beatam patriam feliciter pervenerunt, cui non narratio temporum, non mortis occasus, non sollicitudo anxiæ trepidationis succedit; sed, semper vita, semper gloria, semper felicitas beati gaudii illic abundat.
2 Odakle su sveci, opazivši što je Gospodin bio zapovjedio po Mojsiju, postojano tako i činili. Zapovjedio je, naime, da ako tko očišćen od svoje gube sedmoga dana iziđe iz a tamnice, mora u hramu svećeniku prinijeti dva vrapca, od kojih jednoga, oprana u krvi drugoga, neka živa pusti da odleti u polje. Što, naime, pod dva vrapca, kako Sveto pismo češće svjedoči, moramo razumjeti ako ne dušu i tijelo? Od kojih jedno u krvi drugoga, to jest duša oživljena mukom tijela, mora se vratiti u vječnu domovinu. Tomu suglasno odgovara izreka same Istine govoreći: „Tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” Onaj, naime, dobro nasljeduje Gospodina noseći svoj križ i nastoji hoditi kako je on hodio, tko se brine položiti svoju dušu u ljubavi prema njemu, kao što je on učinio za nas. A tko se god cijeni drukčije negoli po životu kršćanskoga ispovijedanja, trčeći tijek svoga života a ne trudeći se nasljedovati Krista, neka vjeruje da će biti tim strože suđen božanskim sudom koliko svjestan svoje nepravde griješi nakon što je po milosti bio pozvan. Ali da ne odstupimo predaleko od staze započetoga djela, poslušajmo pomnije što je učinio bl. Konstancije. a Tako rukopisi; čini se da valja čitati „iz tabora”.
2 Unde Sancti quidem animadvertentes, quod Dominus per Moysen præceperat, constanter fecerunt. Jusserat enim, ut, si quis a lepra sua mundatus, septimo die egrederetur a a carcere, duos passeres in templo Sacerdoti deberet offerre, quorum alterum in sanguine alterius ablutum vivum dimitteret evolare in agrum. Quid enim per duos passeres, sacra Scriptura sæpius attestante, nisi animam et corpus intelligere debemus? Quorum alterum in sanguine alterius, id est, anima per corporis passionem vivificata, ad æternam patriam remeare debet. Cui ipsius veritatis sententia consona respondens dicit: Qui vult venire post me, abneget semetipsum, et tollat crucem suam, et sequatur me. Ipse enim bene Dominum imitatur suam crucem deferens, et, ut ipse ambulavit, ambulare satagit, qui animam suam in ejus amorem, ut ipse pro nobis fecit, ponere procurat. Qui autem aliter quam Christianæ professionis vita censetur, cursum suæ vitæ decurrens, Christum imitari non studet, tantum se credat divino judicio strictius judicandum, quantum revocatus per gratiam, suæ iniquitatis conscius peccat. Sed ne ab incepti operis tramite longius discedamus, quid B. Constantius fecerit, attentius audiamus. a Ita MSS. videtur a castris legendum.
Podrijetlo sv. Konstancija, vladanje, biskupstvo.
S. Constantii genus, mores, episcopatus.
Budući da je bio rodom iz grada Perugie, potekao iz loze slobodnoga roda, od prvoga računanja svoje dobi činio se predanim vježbanju tolike brige u služenju Kristu da se gotovo sav narod divio njegovoj razboritosti i glasovitosti njegove svetosti. Kad je s napretkom starije dobi odrastao kao neoženjen i već uživao razmak od otprilike trideset godina tijeka vremenitoga života, Božjim je sudom umro biskup istoga grada. Odmah sav kler i puk obaju spolova, potaknut nebeskim nadahnućem, jednim glasom proglašavaju Konstancija za biskupaa, kojega biraju za prvosvećenika napuštene stolice. Budući da se on jedini u to vrijeme smatrao prikladnim za preuzimanje časti tolikoga vrhunca.
Qui cum esset Perusinæ civitatis ex ingenuæ procreationis prosapia oriundus, a primo ætatis suæ calculo, ad tantæ sollicitudinis exercitium in Christi videbatur famulatu devolutus, ut fere omnis populus miraretur super prudentiam, et famositatem sanctitatis ejus. Cum sicut majoris ætatis provectu cælebs inolesceret, et jam circiter triginta annorum spatium temporalis vitæ cursu frueretur, divino judicio ejusdem civitatis Præsul obiit. Illico omnis Clerus, et utriusque sexus populi, cælesti spiramine commotus, una voce proclamant, Constantium Episcopum a, quem eligunt relictæ Sedis Pontificem. Quoniam ille solus idoneus illo tempore ad tanti culminis honorem suscipiendum habebatur.
4 Bio je doista potekao od visoka roda, njegov izgled čudesne bistrine, i u susjednim krajevima posvuda razglašen glasovitošću; iscrpljen postovima, danju i noću pouzdano ustrajući u molitvama, postojan i strog u svakom djelu Božanstva, tako da se po zasluzi i imenom nazivao Konstancije; također najčistiji, toliko udaljen od svake razuzdanosti tijela da je od kolijevke kao djetešce započeo početak čistoće. Prožet vladanjem crkvene stege, blag, miroljubiv, jednostavan u čistoći krotkosti. Također u svim djelima, na sve načine i u svim stvarima toliko uljudan da ga nitko nije čuo da je sagriješio ni u govoru jezika. Također izvrstan pastir, toliko budan nad svojim stadom da nije imao nikoga od onih koje mu je Bog povjerio da bi neprijateljskim napadom zastranio.
4 Erat quidem alta progenie concretus, ejus miræ claritatis aspectus, et in finitimis regionibus ubique locorum famositate vulgatus; jejuniis confectus, din noctuque orationibus confidenter insistens, constans et severus in omni opere Deitatis, ut merito et nomine Constantius vocaretur; castissimus quoque ab omni petulantia carnis ita alienatus, ut a cunabulis coperat infantulus castitatis exordium. Ecclesiastice institutionis moribus obtentus, mitis, pacificus, puritate mansuetudinis simplex. Sic etiam omnibus operibus, omnibus modis, omnibus in rebus morigeratus, ut nec etiam in famine linguae quispiam eum audierit peccasse. Pastor quoque egregius adeo super gregem suum vigilans, ut neminem illorum, quos sibi Deus commiserat, hostili incursu deviatum haberet.
5 Čemu više riječi? Da prešutimo veoma mnogo toga što je učinio; tako se služio vremenitim dobrima kao da nije bio od ovoga svijeta, niti da mu je išta od njegovih stvari uopće pripadalo. Savjetovao je, tuđe nije žudio, prema onoj apostolskoj riječi: „Kao da ništa nemamo, a sve posjedujemo.” A oni doista ništa nemaju, a sve Iz rukopisa. posjeduju ostavivši svijet, u kojima prebiva Bog i čini ih snažnima za suzbijanje naleta đavolske prijevare; o njima pod slikom svete Crkve po Salomonu govori rekavši: „Tko će naći vrsnu ženu? Daleko i s krajnjih granica cijena je njezina.” Daleko i s krajnjih granica došla je cijena našega otkupljenja, jer je s najvišega neba bio izlazak onoga koji nas je došao otkupiti cijenom svoje krvi. Odakle u Pjesmi nad pjesmama stoji: „Neka me poljubi poljupcem usta svojih.” To govori sveta Crkva o Kristu, to jest: ti si mi toliko puta po Proroku obećao svoj dolazak, sada dođi i govori sam po sebi. Snagom dakle ove cijene bl. Konstancije, postojan i snažan, nije se dičio u sebi, nego u Bogu. a Dodaje Baronijev rukopis: „iz plemenite loze Barzija”.
5 Quid plura? ut de pluribus quæ fecerat reticeamus; sic temporalibus bonis utebatur, quasi de hoc mundo non fuisset, nec penitus de ejus rebus aliquid sibi pertineret. Suadabat, aliena non appetebat, secundum illud Apostolicum: Tamquam nihil habentes et omnia possidentes. Ipsi vero nihil habent et omnia possident Ex MSS. possident relicto mundo, quibus Deus inhabitat, et fortes facit ad dimicandum incursum diabolicæ fraudis; de quibus sub typo sanctæ Ecclesiæ per Salomonem loquitur, dicens: Mulierem fortem quis inveniet? procul et de ultimis finibus pretium ejus. Procul et de ultimis finibus pretium nostrae redemptionis venit, quia a summo coelo egressio ejus fuit, qui nos pretio sui sanguinis redimere venit. Unde in Canticis Canticorum: Osculetur me osculo oris sui. Hoc sancta Ecclesia dicit de Christo, id est, tu toties mihi per Prophetam suum adventum promiserat, jam veniat, et per semetipsum loquatur. Hujus igitur pretii fortitudinem B. Constantius, constans et fortis, non in se, sed in Deo gloriabatur. a Addit MS. Baronii: de nobili prosapia Barziorum.
POGLAVLJE II. Uhićenje. Bičevanje.
CAPUT II. Comprehensio. Verbera.
U progonu M. Aurelija Antonina Kad je nakon protekle tri godine kao časni pastir bio po volji Bogu i svemu narodu, iziđe proglas i bi proglašena osuda bezbožnosti od najbezbožnijega cara Antonina da se, gdje god se nađe kršćanin ili onaj tko zaziva Kristovo ime, izmučen različitim mukama i raznim kaznama dovede svezan pred lice njegove nazočnosti. I dok je to bezbožni kralj zapovijedao, đavao, uvijek neprijatelj ljudskome rodu i vrebavac ljudskoga spasenja, po čijem je poticaju to bio učinio, neumorno je trčao po pokrajinama svih krajeva vodeći vojnike i a krvnike toga bezbožnog tiranina na propast kršćana.
In M. Aurelii Antonini persecutione Qui cum tribus annis exactis Deo et omni populo venerabilis pastor placeret; exiit edictum et promulgata sententia impietatis ab impiissimo Imperatore Antonino, ut ubicumque Christianus, aut qui Christi nomen invocaret, inveniretur, variis tormentis et diversis poenis afflictus in aspectum ejus præsentiæ ligatus duceretur. Cumque hoc impius Rex juberet, diabolus semper inimicus humano generi, et humanæ salutis insidiator, cujus instinctu hoc fecerat, impiger per omnium regionum provincias illius tyranni impii milites et a spiculatores ad exitium Christianorum ducens cucurrit.
7 Čuvši pak bl. Konstancije da je taj progon protiv kršćana buknuo u gradu Asizu, gdje su sv. Konkordije i Poncijan već bili držani sputani okovima onih vojnika, radosno se pripravlja za palmu mučeništva, koju je pobožnim duhom iščekujući želio primiti: te bačen ničice sa suzama dugo preklinjući Boga moljaše govoreći: „Gospodine Bože svemogući, koji si svoga jedinoga tebi ljubljenoga pokazao stvorenju kao Stvoritelja, i nevidljivoga poslao opipljivoga da bude žrtvovan za spasenje ljudi; udostoj se mene grešnika ubrojiti u broj svojih preblaženih mučenika.”
7 Audiens autem B. Constantius istam persecutionem contra Christianos in civitate Assisinatum exarsisse, ubi S. Concordius et Pontianus jam ab illorum militum vinculis tenebantur impediti, gratulanter præparat se ad palmam martyrii, quod devota mente expectans suscipere volebat: et prostratus cum lacrymis Deum diutius flagitans orabat, dicens: Domine Deus omnipotens, qui unicum tuum tibi dilectum creatorem creaturæ ostendisti, et invisibilem tractabilem ad immolandum pro salute hominum misisti; dignare me peccatorem in beatissimorum tuorum Martyrum numero connumerare.
odlazi iz Perugie u Asiz:
abit Perusia Assislum:
8 I rekavši to, ustavši od molitve kao potajno, da ne bi zadržavan molbama podložnika bio spriječen, sam izlazi iz grada (išao je, naime, pjevajući psalme) dičeći se: ide ususret vojnicima kako bi zavrijedio primiti palmu svoga mučeništva. Istoga se pak sata, Božjom odredbom, dogodilo da su vojnici tražeći gab odlazili iz grada Asiza. Tako se zbilo da su vojnici naišli na Konstancija, a Konstancije na vojnike, gotovo iznenada na mjestu koje se naziva Danabus. Sveti je, naime, Konstancije, da slučajno ne bi prošao mimo onih koje je tražio, ako bi možda oni tražili njega, kao što su ga i tražili, išao napetih očiju bacajući pogled svuda uokolo. Prvi je ugledao krvnike: kad ih je vidio, pomislio je da su to oni koje je želio, te je odmah izgovorio riječic pozdrava rekavši: „Radost neka je s vama, braćo; radujemo se što ste dobro došli.”
8 Et his dictis surgens ab oratione quasi in occultis, ne precibus subditorum rogatus detineretur, solus egreditur urbe (ibat enim psallens) glorianter: obviat militibus, quatenus palmam sui martyrii mereretur accipere. Eadem vero hora, Dei dispositione contigit, ut milites ab Assisinatum urbe eum quærentesb discederent. Sic factum est, ut milites Constantio, et Constantius militibus, quasi ex improviso in loco, qui dicitur Danabus, occursaret. Sanctus enim Constantius ne forte posset præterire quos quærebat, si forsan eum quærerent, ut quærebant, ibat intentis oculis circumquaque lumina conferens. Prior vidit carnifices: quos cum vidisset arbitratus est eos esse quos volebat, et protinus intulit verbac salutationis, dicens: Gaudium sit vobis, fratres; quos bene advenisse gratulamur.
dragovoljno ih pozdravlja:
eos ultro salutat:
9 Oni pak, gledajući ga, divili su se ljepoti i pouzdanju pozdrava iz čijih su usta riječi mudro odjekivale. Odatle su opazili da je onaj kojega su tražili: budući da su spoznali kako se ono što su o njemu prije bili čuli nimalo ne razlikuje od onoga što su tada vidjeli i čuli u sadašnjem trenutku. U tom trenutku mudro, lukavom prijevarom varave odluke, laskajući ga pitaju: „Tko si? Kamo ideš? Iz kojega razloga tako razborit muž putuje sam?” Njima bl. Konstancije, koji je želio da je već primio ono što su oni himbeno pripremali, otvorenih usta izjavljujući reče: „Premda grešnik, biskup grada Perugie, zovem se Konstancije, i tražim sluge Gospodina mojega Isusa Krista,d svoje drugove Konkordija i Poncijana, s kojima se običavam radovati u božanskim djelima.”
9 Ipsi quidem intuentes in eum mirabantur pulchritudinem et confidentiam salutationis, cujus ab ore verba sapienter pollebant. Unde animadverterunt eum hunc esse quem quærebant: quoniam quæ de illo ante audiverant, ab his quæ tunc viderant et audiverant in præsentiarum, minime cognoverant discrepare. In præsentiarum sagaciter subdola fraude fallacis arbitrii blandientes interrogant: Quis es? quo vadis? cujus rationis causas prudentiæ tantæ vir solus ingrederis? Quibus B. Constantius, qui se jam recepisse volebat quod illi simulate sovebant, aperto ore declarans ait: Licet peccator, Perusinæ civitatis Præsul, Constantius vocor, qui servos Domini mei Jesu Christid consocios meos Concordium et Pontianum requiro, cum quibus sum solitus divinis operibus gaudere.
10 Čuvši to, vojnici mu rekoše: „I ti ćeš danas imati radost koju oni imaju, koji stegnuti u tamnici moraju podnijeti smrtnu kaznu. Zar možda ne znaš da od kralja imamo vlast da koga god nađemo kako zaziva ono ime koje ispovijedaš, izmučena različitim mukama dovedemo pred njegovo lice?” I kad su to rekli, navalivši na njega, vežu ga, uhvaćena izvlače i usput tuku. On je pak, svjestan skore smrti, kao pozvan na gozbu dragovoljno išao.
10 Hoc audito ei milites dixerunt: Et tu hodie habebis gaudium quod ipsi habent, qui in carcere constricti, capitalem sententiam subire debent. Nescis forsitan nos a Rege habere potestatem; ut quemcumque illud nomen, quod confiteris, invocantem invenerimus, diversis tormentis afflictum, in ejus præsentiam ducamus? Et cum hoc dixissent irruentes in eum ligant, deprehensum extrahunt, obiter cædunt. Qui conscius imminentis exitus quasi ad epulas invitatus spontaneus ibat.
biva uhvaćen:
comprehenditur:
11 Kad su ga pak vraćajući se vukli izvan rijeke koja se zovee Chiascio, pogledali su u njegovo lice, videći da što ga više tuku, to više moli i vedro korača, te rekoše: „Nismo li ti rekli da onaj tko zazove to ime neće umaći nekažnjen iz naših ruku? A ti i dalje ustraješ u svojoj tvrdoglavosti, još žešći i snažniji, drskim ga ustima proglašavajući i zazivajući. Uistinu”, rekoše, „vidjet ćeš hoće li te to zazivanje moći istrgnuti iz naših ruku.”
11 Cum vero remeantes traherent eum extra flumen, quod vocatur e Clasius, inspexerunt in faciem ejus, videntes quod quanto magis cæderetur, eo amplius oraret, et alacer incederet, aiunt: Nonne diximus tibi, quod qui istud nomen invocasset, nostris manibus non invaderet impunitus? Tu quoque in tua pertinacia perseveras acrior, et robustior, temerario ore eum proclamans et invocans. Veraciter, dixerunt, si ista invocatio poterite te eripere a nostris manibus, tu videbis.
odvučen i izudaran moli:
e raplatus et cexsus orat:
12 Odmah ga bacivši naf obalu rijeke, toliko ga razdirući tuku toljagama i kolcima da su mislili kako mu je tijelo beživotno, dok je duh izdisao. Tako položen, bl. Konstancije još žešće ustrajući u molitvama podiže dlanove i oči k nebu govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, kojega hvalim, kojega ispovijedam i blagoslivljam, za kojega vjerujem da si zato došao na vješala da bi se oni koji vjeruju po tebi spasili, smiluj se meni, svome sluzi, jer se neće postidjeti svi koji tebe iščekuju. Ti si, naime, rekao: Neću smrti grešnikove, nego radije da se obrati i živi. Ja pak, obraćen od tebe, očekujem pomoć tvoga milosrđa na izlasku iz života. Budi sa mnom, da mi pogubni knez tmina ne mogne izići u susret: jer ti si Bog snažan i moćan, iznad kojega nema Boga.”
12 Confestim prosternentesf mattafluminis, usque adeo fustibus et sudibus dilaniantes affligunt, quo exanime corpus, exhalante spiritu, putarent. Sic positus B. Constantius acrius orationibus insistens, protulit palmas et oculos ad cœlum, dicens: Domine Jesu Christe, quem laudo, quem confiteor, et benedico, quem credo ideo venisse ad patibulum, ut credentes per te salvi fierent, miserere mei servi tui, quoniam omnes qui te expectant non confundentur. Tu enim dixisti: Nolo mortem peccatoris, sed ut magis convertatur et vivat. Ego quidem a te conversus, auxilium tuæ misericordiæ in exitum expecto. Esto mecum, ne pestifer princeps tenebrarum mihi occurrere valeat: quia tu es Deus fortis et potens, ultra quem non est Deus.
okrutno ga tuku toljagama: ponovno moli Boga: Ez 33, 11.
fustibus dire verberatur: iterum Deum orat: Ezech. 33. 11.
13 I kad je to rekao, pogledavši ugleda anđela biva okrijepljen od anđela:
13 Et cum hoc dixisset, aspiciens vidit Angelum ab Angelo confirmatur:
Božjega s neba koji stade iznad njegove glave govoreći: „Konstancije, ne boj se, znaj da je tvoja molitva izišla pred lice Svevišnjega; danas si postao prijatelj Boga svemogućega, prebivajući u nebeskim stanovima s njegovim izabranicima, kao što je on sam rekao Ocu za svoje sljedbenike: Hoću, Oče, da gdje sam ja, ondje bude i moj sluga. Ja sam, doista, njegov anđeo poslan da čuvam tvoju dušu, i sišao sam s neba. Kamo god pođeš, neću je napustiti sve dok je ne dovedem u vječnu domovinu pred lice Stvoriteljevo.” Blaženi je pak Konstancije, oslonjen na anđeoski govor i postojanost vjere, sa suzama rekao: „Gospodine Bože, snago i jakosti onih koji vjeruju, po kojemu je sve stvoreno, bez kojega nema ništa postojano, ništa čestito, ništa blaženo; koji si me pozvao k svome milosrđu, kojega si otkupio cijenom Gospodnje krvi; zahvaljujem ti što si me po svome anđelu udostojao pohoditi u mojim tjeskobama.”
Dei de coelo, qui astitit super caput ejus dicens: Constanti noli timere, scito quoniam oratio tua prodiit in conspectu Altissimi, hodie amicus Dei effectus omnipotentis, in coelestibus habitaculis permanens cum electis ejus; sicut ipse ait pro suis sequacibus ad Patrem: Volo, Pater, ut ubi ego sum, illic sit et minister meus. Ego quidem Angelus ejus ad custodiendam animam tuam missus, cœlitus descendi. Quam quocumque ieris, non dimittam, donec ad æternam patriam reduxero in Conditoris aspectum. Beatus vero Constantius Angelico sermone et fidei constantia subnixus, cum lacrymis ait: Domine Deus, virtus et fortitudo credentium, per quem facta sunt omnia; sine quo nihil stabile, nihil probum, nihil beatum; qui me ad tuam misericordiam revocasti, quem redemisti pretio Dominici sanguinis; gratias ago tibi, quia per Angelum tuum me dignatus es visitare in angustiis meis.
zahvaljuje Bogu:
gratias Deo agit:
14 A bijesni vojnici, čuvši ga kako uživa u razgovorima s anđelom kojega nisu mogli vidjeti, jedan drugoga uzajamno pitahu tko mu to govori. I gledajući svuda uokolo, osim samoga Konstancija kojega su držali, nisu mogli vidjeti nikoga. Gledajući također ožiljke rana koje su mu malo prije u bezbrojnom mnoštvu bili nanijeli, nisu našli nikakve mrlje ozljede po neprekinutoj cjelovitosti tijela; te rekoše: „Odakle je ovaj, koji čarobnjačkim umijećima govori sam sa sobom kao s drugim, primio zdravlje tijela?” Odatle prestrašeni i bojeći se da ono što su počinili drugima ne bude mučenjem uzvraćeno njima, ostavivši Konstancija, potraže grad Asiz.
14 At milites infensi audientes eum Angelicis sermonibus perfrui, quem videre non poterant, alter ad alterum invicem stipulabant, quis ei loqueretur. Et intuentes circumcirca, præter solum Constantium, quem tenebant, neminem videre poterant. Vulnerum quoque cicatrices, quas ei paullo ante innumerabiles fecerant intuentes, invenerunt nullam maculam læsuræ per continuam corporis integritatem; inquiunt: Iste, qui magicis artibus secum quasi ad alium loquitur, salutem corporis unde recepit? Hinc perterriti, et veriti, quæ commiserunt in alios, ne torquerentur in eos, amoventes Constantium, urbem Assisinatam requirunt.
ozdravljaju mu se rane: vojnici ga ostavljaju i bježe.
curantur ejus vulnera: milites co re- licto fugiunt.
a Rukopisi iz Sankt Gallena imaju: „uhode”.
b Drugdje: „silazili”.
c Rukopis iz Sankt Gallena: „Spasiteljeva”.
d Perugijski rukopis: „sudrugove”.
e Rukopis iz Sankt Gallena: „Elasius”, pogrešno.
f Možda: „na obalu”.
a MSS. S. Galli, speculatores.
b Al. descenderent.
c MS. S. Galli, Salvatoris.
d MS. Perus. conscios.
e MS. S. Galli, Elasius, mendose.
f Forte in acta.
Sv. Konkordije i Poncijan, drugovi u tamnici. Mučeništvo sv. Konstancija.
SS. Concordius et Pontianus socii carceris. Martyrium S. Constantii.
Bijaše pak u gradu Folignu neki ugledan muž imenom Levijan: njemu se iste noći obrati anđeo čuvar bl. Konstancija govoreći: Vjeruj, Levijane, da je došlo vrijeme u kojem će ti Bog uzvratiti nagradu za dobra djela koja si uvijek činio. Ustani i pođi putem koji se zove Folignatski; ondje ćeš naći tijelo jednoga blaženog čovjeka koje ti je božanskom odredbom povjereno da ga pokopaš, po čemu ćeš sretno steći dobra obaju života: to će ti donijeti radost klicanja, to će ti dati i nagradu vječnoga života. Čuvši to, Levijan se probudi i ustade tjeskoban između nade i straha, ali preplašen da ga ne zavara kakva varava prikaza, ponovno leže u postelju; tada mu se po drugi put ukaza anđeo sjajan snježnobijelim izgledom, te ga prijekorima i blagim riječima potičući natjera da brzo ustane i kao pratilac povede ga prije zore do mjesta gdje je ležalo tijelo bl. Konstancija.
Erat autem in urbe Fulgineata quidam vir magnificus, nomine Levianus: quem Angelus custos B. Constantii, eadem nocte alloquitur, dicens: Credas Leviane advenisse tempus, quo Deus ex operibus bonis, quæ semper egisti, mercedem restituat. Surge et vade in via, quæ dicitur Fulgineata; invenies ibidem corpus cujusdam beati hominis divina dispositione ad sepeliendum tibi commissum, per quod commoda utriusque vitæ feliciter prosequeris: hoc exultationis gaudium tibi ministrabit: hoc etiam vitæ æternæ dabit tibi præmium. His auditis Levianus expergefactus inter spem et metum exurgens anxius, sed perterritus, ne illusione phantastica illuderetur, reposuit se in thalamo; cui Angelus niveo aspectu præclarus secundo apparuit: quem probris et blanditiis instigans, compulit perniciter assurgere, ac ad locum, ubi corpus B. Constantii jacebat, viator antelucanum præduxit.
Ušavši dakle sv. Konstancije k Konkordiju i Poncijanu, koji su ondje već dugo bili držani u okovima i tamnici, tješeći ih ovakvim razgovorima nagovarao ih je na ustrajnost u postojanosti: „Predraga moja braćo, u imenu Gospodina našega Isusa Krista ohrabrite se i primite jakost. Došao je dan spasenja i vrijeme milosti, koje će se teško nadoknaditi ako se izgubi. Neka vas ne plaši nikakav strah od kaznene smrti; neka vas ne zavodi nikakva naslada vremenitoga života, koji jednako gube i oni koji ga bježeći preziru i oni koji ga nastoje prigrliti. Ako vjerujete da postoji ono što je trajnije od trenutačnoga i ljepše od prolaznoga, nikakva se usporedba smrtnoga života ne može mjeriti s vječnim blaženstvom. A tko se boji, kako svjedoči Apostol, nije savršen u ljubavi. Ljubav naime, koja nadilazi sve kreposti, izgoni strah: doista ne umire onaj koga na odlasku odmah slijedi ulazak u vječni život.”
Ingrediens igitur S. Constantius ad Concordium et Pontianum, qui illic dudum tenebantur in vinculis et carcere, talibus colloquiis confortans suadebat eis constantiæ perseverantiam. Fratres mei dilectissimi, in nomine Domini nostri Jesu Christi confortamini, et accipite fortitudinem. Venit dies salutis, et acceptabile tempus, quod amissum difficile recuperabitur. Nulla trepidatio pœnalis exitii perterreat; nulla oblectatio temporalis vitæ blandiatur, quam etiam et qui fugientes abhorrent, et qui conantur amplecti, aequaliter amittunt. Si quæ sunt diuturniora momentaneis et fugitivis elegantiora creditis, nulla comparatio mortalis vitæ æternæ beatitudini conferatur. Qui vero timet, testante Apostolo, non est perfectus in caritate. Caritas quidem, quæ omnibus virtutubus præstat, foras mittit timorem: profecto non moritur, quem obeuntem ingressus perpetuæ vitæ cominus insequitur.
16 Na to Konkordije i Poncijan, koji bijahu raspaljeni ognjem Duha Svetoga, rekoše: „Kad ne bi bilo spasonosnih dobara drugoga i boljega života, radosti ovoga života, premda najjadnije i varave, morale bi se po nuždi, kad bi bilo moguće, zadržavati i produživati. Ali mi, koji poznajemo put istine i koji uz pomoć božanskoga milosrđa težimo prema onoj domovini odakle smo potekli prije nego što smo došli u progonstvo ovoga života, moramo se radije bojati da se ovaj tijek bijede ne produži, nego da se približi tjelesno trpljenje. Tko naime želi imati život na nebu, neka se nimalo ne boji umrijeti na zemlji. Jer ako svakodnevno iščekujući onaj život vapimo: Dođi kraljevstvo tvoje, beskrajna je bijeda željeti ovdje dulje ostati, tako da jedno ispovijedamo ustima, a drugo srcem. Stoga se kaže: Proklet onaj koji ide dvama putovima.”
16 Ad hæc Concordius et Pontianus, qui igne sancti Spiritus fuerant succensi, dixerunt: Si alterius et melioris vitæ remedia non forent, istius quamvis miserrima et fallacia gaudia necessario, si possent, propaganda teneri deberent. Sed nos, qui viam veritatis cognoscimus, et qui ad illam patriam tendimus divina subveniente misericordia, unde ad istam oriundi fuimus, antequam in exilium vitæ istius veniremus, potius timere debemus, ne cursus iste miseriæ protendatur, quam si corporis passio appropinquet. Qui enim in cœlo vitam habere desiderat, mori in terris minime pertimescat. Nam si quotidie illam vitam expectantes proclamamus: Adveniat regnum tuum, infinita miseria est hic diutius velle consistere, ut aliud ore, aliud corde profiteamur. Unde dicitur: Maledictus qui ingreditur duabus viis.
17 Vojnici pak koji su ih čuvali, čuvši kako se sveci takvim riječima uzajamno hrabre, rekoše: „Kakva je to tvrdokornost bezumlja ovih kršćana da, što su više mučeni, to više jačaju u hvali svoga Boga i ustraju u strogosti? Stoga ih odvedimo pred cara, gdje će pred svima prinijeti žrtvu besmrtnim bogovima od kojih su otpali; a ako to slučajno odbiju, kako carsko veličanstvo odredi, neka im život dođe u pogibelj.” I izvedoše ih iz tamnice te krenuše na put.
17 Milites vero, a quibus retinebantur, cum audirent Sanctos talibus eloquiis invicem sese confortantantes, dixerunt: Quæ est istius insaniæ pertinacia Christianorum, ut quanto magis afflicti fuerint, eo amplius in laude sui Dei convalescentes, austeritate perdurent? Igitur ducamus eos in Imperatoris præsentiam, ubi Diis immortalibus, a quibus recesserunt, coram omnibus sacrificent; quod si forte renuerint, prout Imperialis majestas decreverit, vita eorum incurrat periculum. Et eduxerunt eos de carcere, et abire ceperunt.
18 Sveci pak, hvaleći i blagoslivljajući Boga, nisu prestajali radosno ići s mučiteljima. Tako napokon stigoše u grad koji se zove Spello, gdje sv. Konstancije kleknu i pomoli se prema nebu. I gle, anđeo Gospodnji, njegov čuvar, koji mu je već bio govorio na putu, ukaza se s prevelikim sjajem svjetlosti; i ondje odjeknu anđeoski glas: „Ustani, Konstancije, i koračaj radosno, jer Gospodin Isus Krist hodi s tobom, onaj koji nikada ne napušta one koji se u nj uzdaju: i dotle ćeš radosno stići dok ne dođeš do onoga mjesta gdje ćeš izdahnuti predajući svoju dušu, koju trebam prikazati pred licem Svevišnjega.” Tada svi koji bijahu prisutni, promatrajući svjetlost koja je zasjala i slušajući riječi anđeoskoga govora, jednoglasno povikaše govoreći: „Uistinu je jedan Bog kršćana, silan na nebu, kojega Konstancije propovijeda.”
18 Sancti vero laudantes ac benedicentes Deum, glorianter cum tortoribus abire non desistunt. Sic tandem pervenerunt in urbem, quæ dicitur Spellum, ubi S. Constantius positis genibus oravit in celum. Et ecce Angelus Domini custos ejus, qui ei in itinere jam fuerat locutus, cum nimio fulgore claritatis apparuit; ibique Angelica voce resonuit: Surge Constanti, ac glorianter incede, Dominus enim Jesus Christus tecum ambulat, qui numquam derelinquit sperantes in se: et eo usque gaudenter pervenies, donec ad illum locum accesseris, ubi animam tuam, quam in conspectu Altissimi repræsentare debeo, redditurus expires. Tunc omnes, qui aderant, lucem, quæ emicuit, contemplantes, ac Angelici sermonis audientes verba, una voce proclamant, dicentes: Vere unus est Deus Christianorum potens in cœlo, quem Constantius prædicat.
19 Ali vojnici zaslijepljena uma, želeći ugoditi najbezbožnijem tiraninu smrću svetaca, jer ih je on bio poslao da pogube njihove duše, počeše govoriti da je sv. Konstancije magijskim vještinama učinio ono što su vidjeli. Dok su ga oni požurivali, on ustade s molitve koju bijaše izrekao i poput najkrotkijega janjeta radosno pohita pod mač. A oni, žureći se nedaleko od grada, preplašeni anđeoskim govorom koji bijahu čuli,
19 Sed milites obcæcati mente, placere cupientes impiissimo tyranno de morte Sanctorum, qui eos miserat ad perdendum animas istorum, ceperunt dicere, magicis artibus a S. Constantio fuisse peracta quæ videbant. Iisdem impellentibus assurgens ab oratione quam fecerat, ut mitissimus agnus glorianter properabat ad jugulum. Qui non longe a civitate properantes, Angelico sermone, quem audierant, per
Siječanj, svezak III. stvoriše odluku da ga ubiju prije nego što stignu do kralja kojemu su ga vodili. Jedan od njih reče ostalima govoreći: „Da nas ovaj čarobnjak kojega vodimo ne bi ubio svojim vještinama, neka bude pogubljen; govori naime sam sa sobom kao da se čuju dvojica ljudi gdje razgovaraju; također svojim molitvama prikriva kako svjetlost isijava. Odsijecimo mu dakle glavu pa ćemo vidjeti što će mu koristiti čudesa za koja se činilo da ih čini.” Odmah zamahnuvši mačem odsjekoše mu glavu, a tijelo ostaviše na putu koji se zove Folignatski. Odlazeći pak, na povratku odvedoše Konkordija i Poncijana u grad Spoleto najokrutnijemu Antoninu.
Januarii Tom. III. territi, consilium inierunt, ut eum occiderent, antequam ad Regem, ad quem eum ducebant, pervenirent. Unus quorum ad ceteros inquiens ait: Ne iste magus, quem trahimis, suis non artibus interficiat, interimatur; loquitur enim secum quasi duo homines loquentes audiantur; lucem quoque suis orationibus elucere dissimulat. Ergo caput ejus auferentes, miracula quæ fecisse videbatur, quid ei proficient videbimus. Illico vibrato gladio abstulerunt caput ejus; corpore vero dimisso in tramite, qui dicitur Fulgineato. Abeuntes autem Concordium et Pontianum in urbem Spoletanam ad crudelissimum Antoninum remeantes duxerunt.
Našašće tijela. Čudesa.
Corporis inventio. Miracula.
21 Prije nego što se približio na domet kamena, ugledavši anđeoske zborove sjajne poput munjevite svjetlosti, vidje kako prilaze tijelu svetoga čovjeka i odlaze: oni su, obavljajući službu, radujući se i kličući u nebeskim otajstvima, nastojali uznijeti njegovu dušu na nebesa. Kad to vidje, potresen prevelikim strahom i smatrajući se nedostojnim uzvišenosti tolikoga sjaja, htjede se povući natrag kao u skrovište. U njegovim ušima odjeknu mnogostruki glas anđela koji su klicali: „Levijane, najvjerniji mužu, ne boj se; Bog ti je naime povjerio tijelo koje vidiš da ga pokopaš: pristupi s pouzdanjem, jer te se Gospodin spomenuo i, smilovavši se teretu tvoje oskudice, po ovome što vidiš umnaža obilje tvoje sreće. Stoga tijelo koje vidiš beživotno dolikuje što prije uzeti s istom radošću s kojom vidiš da smo mi primili dušu.”
21 Qui antequam intra jactum lapidis appropinquaret, aspiciens Angelicos cœtus fulminea luce præclaros, ad corpus sancti hominis euntes ac redeuntes prospexit: cujus animam, obsequia peragentes, colestibus mysteriis gaudentes et exultantes, ad cœlos reducere satagebant. Quod cum vidisset, nimio terrore concussus, judicans se indignum tantæ claritatis altitudine, pedem retro quasi in occultis retulisse voluit. Cujus in auribus Angelorum vox proclamans multiplicata resonuit: Leviane vir fidelissime, noli expavescere; Deus enim tibi corpus, quod vides, ad sepeliendum commisit: accede fiducialiter, quoniam recordatus est Dominus tui, miseransque tuæ egestatis onera, per hoc quod vides tuæ felicitatis cumulum exaggerat. Unde corpus quod cernis exanime, eodem gaudio quantocyus convenit arripere, quo nos animam suscepisse conspicis.
22 Tada Levijan, vidjevši da je milosrđe Božje bilo s njim, odloživši svaki strah, veseo i kličući, ispunjen neizmjernošću prevelike radosti, potrča tako hitro i s tolikom srećom da se činilo kako nogama ni ne dotiče zemlju. Anđeli pak, noseći dušu bl. Konstancija, radujući se i kličući u nebeskim hvalama, vratiše se i odoše u nebo. A Levijan, uzevši tijelo, pade ničice i moljaše govoreći: „Gospodine Bože, Kralju svemogući, koji si blago nebeske mudrosti sakrio od plemenitih i mudrih, a objavio malenima i poniznima; ako ti je omilio ovaj tvoj sluga, čije si mi ovo sveto tijelo pokazao po svojim anđelima, poradi slave svoga imena pokaži moć božanstva, pokaži olakšanje svoje blagosti za nošenje bremena ovoga tereta koji sam po zapovijedi anđeoskoga naloga primio da ga predam ukopu.” I kad to reče, podiže ga podmećući se pod teret koliko su mu snage dopuštale, te se činilo da ide brzim korakom.
22 Tunc Levianus videns quoniam misericordia Dei fuerat cum illo, omni formidine deposita, lætus ac exultans nimii gaudii immensitate repletus, cum tanta felicitate velox cucurrit, ut nec terram pedibus tetigisse videretur. Angeli vero animam B. Constantii deferentes, gaudentes ac exultantes colestibus laudibus remeantes abierunt in cœlum. Et suscepto corpore in faciem suam Levianus orabat, dicens: Domine Deus Rex omnipotens, qui thesaurum coelestis sapientiæ nobilibus ac sapientibus occultum, parvulis ac humilibus revelasti; si iste tuus famulus, cujus hoc sacrum corpus mihi per Angelos tuos ostendisti, complacuit, per tui nominis gloriam ostende potentiam Deitatis, ostende levamen tuæ clementiæ ad deportandum hujus oneris fascem, quod secundum Angelicæ jussionis imperium sepulturæ tradendum recepi. Et cum hoc dixisset, substulit eum, sese subjiciens oneri, prout vires suppeterent, pergens ambulare visus est velociter.
23 Odmah mu ususret iziđoše dva čovjeka koji su se prepirali i svađali oko pologa novca, govoreći: „Što to nosiš, Levijane? Čini se da se naprežeš pod teretom. Tko ti je u mrkloj noći zapovjedio da nosiš nepokopano mrtvo tijelo?” Levijan im dolično odgovori na njihove riječi rekavši: „Ovo bijaše najkršćanskiji muž, koji je od svoje mladosti vjerno hodio u imenu Gospodina našega Isusa Krista, za kojega sam po anđeoskoj vjeri doznao da je bio kršćanin; njegovo tijelo u ime onoga kojega je štovao nosim na ukop, jer sam ga našao ubijena od krvnika na putu i nepokopana. Nije bez zapovijedi to što ga nastojim predati zemlji.” Kad oni to čuše, grdeći ga počnu vrijeđati Levijana na ruglo kršćanske vjere i ispovijesti.
23 Cui protinus duo homines pro numismatum deposito munere altercantes ac contendentes apparuerunt in obviam, dicentes: Quid Leviane geris? niti sub fasce videris. Quis sub obscurum noctis jusit te inhumatum ferre cadaver? Levianus ad illorum dicta competenter respondens dixit: Iste fuit vir Christianissimus, qui in nomine Domini nostri Jesu Christi ab adolescentia sua fideliter ambulavit, quem Angelica fide didici, Christianum fuisse, cujus corpus in ejus nomine quem coluit, ad sepeliendum deporto, quoniam a viatoribus carnificibus occisum ac inhumatum inveni. Quod non injussus terrae committere satago. Qui cum audissent, objurgantes ad ridiculum Christianæ religionis professionisque Leviano insultant.
24 Zelenaš pak koji je bio dao polog ironično i podrugljivo progovori svome dužniku rekavši: „Zakuni mi se ovim kršćanskim tijelom i onim kojega je štovao da mi ništa ne duguješ, i mirno zadrži talente koje poričeš, niti ću ih ja više od tebe tražiti ako izmakneš nekažnjen.” Onaj bezumnik, koji još nije bio iskusio niti je uopće spoznao kolika je slava kršćana, kojega je već gomila njegove opačine nagnala na grijeh nedopuštene zakletve, provali u opaki glas i smješkajući se reče: „Tako mi ovoga što Levijan nosi, a noseći spominje da je bio kršćanin, i tako mi imena onoga kojega je obožavao i kojega je štovao taj kršćanin, ništa ti ne dugujem.” I čim to reče, udari obojicu osveta božanske kazne, te im oči iznenada potamnješe. Obojica su naime drskom preuzetnošću izvrgnuli kršćanina ruglu. Stoga jednako, kao što su bili lišeni svjetla srca, tako ostadoše slijepi i bez svjetla očiju.
24 Fœnerator quidem, qui depositum fecerat, ad debitorem tuum ironice ac ridiculose loquitur dicens: Jura mihi per hoc Christianum corpus, et per eum quem coluit, quod mihi nihil debeas, et securus habeto talenta quæ abnegas, nec ego amplius, si evaseris impunitus, ea tibi requiram. Ille demens, qui nondum fuerat expertus, nec penitus cognoverat, quanta sit gloria Christianorum, quem jam cumulus suæ iniquitatis ad noxam illiciti sacramenti impulit, prorupit in vocem nefariam, subridens ait: Per istud quod Levianus portat, et deferens commemorat fuisse Christianum, et per nomen ejus quem adoravit, quem coluit Christianus ille, nihil tibi debeo. Et cum hoc dixisset, ultio divinæ vindictæ percutit ambos, quorum oculi subito sunt obscurati. Uterque enim temeraria præsumptione contra Christianum fecere ridiculum. Unde pariter, sicut fuerant privati lumine cordis, sic cæci remanserunt lumine frontis.
25 A kad ostadoše slijepi, znajući da su izgubili vid zato što su sagriješili protiv sveca Božjega Levijana, kojega su prije vrijeđali, pipajući ga traže i dozivaju govoreći: „Levijane, Levijane, kojemu je Bog objavio veliko blago blaženoga tijela, smiluj se, molimo, po samome tome što nosiš, i po imenu onoga kojemu je za života služio, zaklinjemo te: zaustavi korak, odloži tijelo blaženoga čovjeka, jer smo ostali slijepi vrijeđajući tebe koji si ga nosio. Zagovaraj nas po njemu kod onoga u kojega je vjerovao, da nam vrati svjetlo očiju koje smo svojom krivnjom izgubili, i štogod nam zapovjediš, dragovoljno ćemo učiniti.” Levijan pak, otvorivši usta svoja, reče: „Ako želite spoznati slavu Božju, da po njemu uzvjerujete u ime onoga kojega je on štovao, uzdam se u Boga, koji je divan u svecima svojim, da ćete progledati i svjetlom očiju i svjetlom uma, što je važnije.” Oni pak, jer im bijaše nužno, počeše priznavati da je jedan Bog kojega su kršćani štovali, te su izjavljivali da po zagovoru bl. Konstancija žele doći do spoznaje njegova milosrđa. Čuvši to, Levijan ih rukama privuče da dodirom tijela zadobiju vid; po tome su, kao što su prije vrijeđajući kršćane činili ruglo, tako i sada jamčeći obećali da žele vjerovati u Gospodina Isusa. I zaslužiše od Gospodina u onaj čas zadobiti vid.
25 Cumque cæci remansissent, scientes propterea lumina perdidisse, quia peccaverant in Sanctum Dei Levianum, cui ante insultaverant, palpitantes requirunt, quem inclamabant, dicentes: Leviane, Leviane, cui Deus amplum thesaurum beati corporis revelavit, miserere, precamur, per idipsum quod portas, et per nomen ejus cui in vita servivit, rogamus: siste gradum, depone corpus beati hominis, qui cæci remansimus, insultantes tibi qui eum portabas. Intercede pro nobis per eum apud illum cui credidit, ut nobis luminaria restituat, quæ nostra culpa perdidimus, et quicquid nobis jusseris, ultro faciemus. Levianus autem aperiens os suum dixit: Si vultis cognoscere gloriam Dei, ut per eum in nomine ejus, quem ipse coluit, credatis; confido in Deum, qui est mirabilis in Sanctis, quoniam et oculorum et mentis, quod est satius, lumine videbitis. Illi vero cui necesse fuerat protestantes unum Deum esse, quem coluissent Christiani, ad cujus misericordiæ notitiam, per intercessionem B. Constantii profitebantur se venire voluisse. Levianus autem audiens hæc, manibus illos pertrahens, ut attactu corporis visum reciperent; per quod, sicut prius insultantes Christianis ridiculum fecerant, sic et nunc spondentes se velle credere in Dominum Jesum promiserunt. Et meruerunt a Domino illa hora visum recipere.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.