Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 29. siječnja

O sv. Konstanciju, biskupu i mučeniku u Perugiji u Etruriji

DE S. CONSTANTIO EPISCOPO ET MART. PERUSIÆ IN ETRURIA

Druga čudesa. Ukop tijela.

Alia miracula. Corporis sepultura.

dvaput bl. Levijan savjetovao, od Gospodina Isusa Krista, kao što smo i mi učinili, koji smo bili slijepi, spoznavši put istine, imat ćete danas uz pomoć Božjega milosrđa svjetlo uma i tijela.” Slijepci pak, slušajući nešto čudesno i neočekivano, ipak se nadajući i pazeći na ono što su čuli da im se obećava, upitaše: „A tko ste vi koji nam takvo što obećavate ako izvršimo Levijanove zapovijedi, da zaslužimo zadobiti vid? Zasigurno, kad bi se moglo dogoditi ono što nam obećavaju riječi vašega obećanja, dragovoljno bismo slijedili ne samo Levijanove, nego i vaše opomene.” Oni pak nasuprot tome ispripovjediše im sve što se dogodilo i, izlažući od početka što im je Gospodin učinio, vjernim srcem očitovaše da su milošću ugledali svjetlo. Oni slijepci koji su iščekivali svjetlo očiju, dok im je već sjalo svjetlo srca, rekoše dječaku koji ih je pratio: „Hajde, dovedi nas do tijela odakle izlazi ugodnost miomirisa i odakle se obećava svjetlo našim očima.” A kad stigoše do tijela, dotičući rukama onoga kojega još nisu mogli vidjeti očima, rekoše: „O najpravedniji mužu, kojega nikada nismo vidjeli, nikada čuli, čije smo tijelo zaslužili dotaknuti svojim rukama, zagovaraj nas grešnike kod Gospodina Boga svoga, da se udostoji izliti na nas svjetlo svoga milosrđa, kao što smo čuli da je tako učinio mnogim drugima. Obećavamo ti da ćemo učiniti štogod nam Levijan zapovjedi, te ćemo sagraditi tvoj grob i s kršćanskim te slavljem pokopati.” I govoreći to, ljubili su njegove stope i valjajući se prianjali uz noge bl. Konstancija. Odmah pak na istome mjestu nastade tako velik potres da se činilo kako je sva zemlja iz temelja raskinuta i iz korijena iščupana te propada u dubinu. Usred drhtanja te trešnje s očiju slijepaca padoše kao neke ljuske te, povjerovavši u Gospodina Isusa Krista, ugledaše blistavu svjetlost koju nisu vidjeli od dječačke dobi.

bis B. Levianus suaserit, a Domino Jesu Christo, sicuti nos fecimus, qui cæci fuimus, viam veritatis cognoscentes, lumen mentis et corporis hodie, subveniente Dei misericordia, habebitis. Cæci quidem mirabile et inopinatum audientes, tamen sperantes et intendentes ea, quæ sibi audiebant promitti, interrogant: Et qui estis, qui nobis talia promittitis, si Leviani jussa fecerimus, ut visum recipere mereamur? Certe si fieri posset, quod vestræ pollicitationis verba nobis promittunt, nedum Leviani, verum etiam vestra monita ultronei prosequeremur. Illi autem contra enarrantes eis omnia, quæ gesta fuerant, et revolventes a principio quæ eis Dominus fecerat, fideli corde se lumen vidisse per gratiam patefaciunt. Cæci illi, qui lumen oculorum expectabant, jam lumine cordis clarescente, ad puerum, qui eis comitatum præstabat, dixerunt: Age perduc nos ad corpus, unde suavitas odoramentorum egreditur, et nostrorum oculorum lumen promittitur. Cumque pervenissent ad corpus, attrectantes eum manibus, quem adhuc oculis videre non poterant, dixerunt: O justissime vir, quem numquam vidimus, numquam audivimus, cujus corpus nostris manibus tetigisse meruimus, intercede pro nobis ad Dominum Deum tuum peccatoribus, ut lumen suæ misericordiæ super nos infundere dignetur, sicut audivimus multis aliis sic fecisse. Promittimus tibi quoniam quæcumque Levianus nobis jusserit faciemus, et sepulchrum tuum construentes cum pompa Christianorum te sepeliemus. Et hoc dicentes osculabantur vestigia ejus, volutantes ante pedes B. Constantii hærebant. Statim autem terrae motus adeo magnus factus est in eodem loco, ut omnis tellus funditus abrupta, et radicitus convulsa, quasi deorsum videretur abire. Inter istius concussionis tremorem, ab oculis cæcorum tamquam squamæ ceciderunt, et credentes in Dominum Jesum Christum, lucem, quam a puerili ætate non viderant, fulgidam perceperunt.

28 Zadobivši vid, odmah padoše ničice i zahvaljujući Bogu rekoše: „Gospodine Isuse Kriste, slavo kršćana, kojega nikada nismo vidjeli, nikada štovali, nikada prije upoznali, zahvaljujemo ti što si nas se udostojao prosvijetliti po bl. Konstanciju. Molimo te, Oče željeni, da nam, kao što si našim očima i umovima pokazao svjetlo svoga milosrđa, tako udostojiš pokazati gdje treba pokopati preblaženo tijelo po kojem si nam iskazao milosrđe. Mi smo doduše, tražeći svjetlo tvoje blagosti, obećali da ćemo ga odnijeti i predati ukopu, ali ako nam se ne pokaže, poticajem istoga milosrđa po kojem smo spoznali svoje spasenje, kamo ga trebamo odnijeti, posve ne znamo.” I kad to rekoše, ukaza im se isti onaj anđeo koji mu je bio čuvar i dok je živio, govoreći: „Potražite mjesto njegova rođenja, gdje je bio biskup i čuvar dok je živio, da bude zaštitnik, branitelj i zagovornik kod Gospodina Isusa Krista istoga onog naroda koji ga je božanskim savjetom sebi izabrao za pastira. Ondje je naime Gospodin pripravio sjedište i počivalište ovome tijelu prije postanka svijeta.”

28 Receptis luminibus illico ceciderunt in faciem, Deo gratias agentes, aiunt: Domine Jesu Christe, gloria Christianorum, quem numquam vidimus, numquam adoravimus, numquam amplius cognovimus, gratias agimus tibi, qui nos per B. Constantium illuminare dignatus es. Quærimus tibi, Pater desiderabilis, ut sicut nostris oculis et mentibus, lumen tuæ misericordiæ ostendisti, ita nobis ostendere digneris, ubi beatissimum corpus, per quod nobis misericordiam fecisti, sepeliendum sit. Nos quidem tuæ clementiæ lumen quærentes, sumus polliciti eum deportantes sepulturæ committere, sed nisi, eadem misericordia suggerente qua nostram salutem cognovimus, nobis ostendatur quo eum deferre debeamus, penitus ignoramus. Et cum hoc dixissent, idem Angelus, qui ei custos fuerat etiam dum viveret, apparuit illis, dicens: Exquirite ejus nativitatis locum, unde fuit Præsul et custos dum viveret, ut ejusdem populi sit tutor, et defensor, et intercessor apud Dominum Jesum Christum, qui eum divino consilio pastorem sibi elegerunt. Illic enim sedes et requies huic corpori, antequam mundus fieret, a Domino præparata est.

29 Čuvši anđeoski govor, nitko ne može izreći s kolikim su zanosom i radošću klicanja podigli tijelo da ga ponesu. Od onih pak koji su njegovim posredovanjem bili prosvijetljeni, dvojica su išla sprijeda, a dvojica straga, noseći tijelo. Levijan je pak išao naprijed ravnim putem, ne trebajući nikakvih zemaljskih putokaza. Tako pjevajući psalme i slaveći Boga stigoše na određeno mjesto Perugijske biskupije, gdje je nekoć za života bio časni pastir, i ondje je u miru pohranjen. Levijan pak i oni koji su s njim došli slavno su ondje proveli svoj život u službi Božjoj sve do smrti. To se zbilo 29. siječnja, dok je kraljevao Gospodin naš Isus Krist, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

29 Angelico sermone audito, quanto tripudio et exultationis gaudio corpus elevaverunt ad portandum, nemo dicere valet. Horum autem qui ejus interventu illuminati fuerant, duo præcedentes, et duo subsequentes, corpus deportabant. Levianus vero præcedens recto tramite, nullis terrenis indiciis indigens, sic ambulabat. Sic psallentes et gloriantes pervenerunt ad destinatum locum Perusinæ Diœcesis, unde primitus dum viveret pastor venerabilis fuerat, ubi in pace reconditus est. Levianus vero, et qui cum illo venerant, usque ad obitum in Dei servitio ibi vitam suam gloriose duxerunt. Actum est quarto Kalendas Februarii, regnante Domino nostro Jesu Christo,, qui cum Patre et Spiritu sancto vivit et regnat in secula seculorum, Amen.

Drugi životopis, autor Ivan Andrija palazzi. Autorov predgovor.

Alia vita,auctore Joanne Andrea palatio. præfatio auctoris.

Sveti Konstancije, ujedno građanin i biskup Perugije, vukao je podrijetlo iz najplemenitije obitelji Barci. Bijaše to pak muž obdaren tolikom postojanošću duha, vjerom i pobožnošću da je njegova svetost sjala među ostalim ljudima poput nekoga dragulja: ljubio je poniznost, bježao od slave, prezirao časti, svim je srcem prigrlio Krista Isusa i njegov križ, te mu ništa nije bilo preče nego da ugodi Bogu i pomogne bližnjemu. Stoga je mnogo novca dijelio siromasima i svakoga je dana samoga sebe prinosio kao živu žrtvu: jer je i tijelo neprestano obuzdavao, i za vjeru Kristovu i propovijedanje istine mnoge je uvrede podnosio ne samo strpljivom, nego i radosnom dušom, želeći za ime svoga Boga podnijeti i smrt te se usavršiti mučeništvom: što se i dogodilo. Naime, kad je božanska volja uslišala njegove želje, u progonu koji je protiv kršćana provodio car Marko, nakon bičevanja i tamnica, nakon ognja i raznih muka koje je za vjeru dragovoljno podnio i nadvladao, pošto mu je glava odsječena s vrata, uzletio je u nebo.

Sanctus Constantius Perusinus civis simul et Episcopus, et nobilissima Barciorum familia ortum duxit. Vir autem fuit tanta animi constantia, fide, ac pietate præditus, ut ejus sanctitas quasi quædam gemma inter ceteros homines eluceret: amabat humilitatem, fugiebat gloriam, respuebat honores, Christum Jesum, ejusque Crucem cunctis visceribus amplexabatur, nec quicquam habebat antiquius, quam ut Deo placeret, proximumque juvaret. Quamobrem multas pecunias erogabat in pauperes, et semetipsum per singulos dies immolabat hostiam viventem: nam et carnem ipse perassidue coercebat, et pro fide Christi, prædicationeque veritatis multas injurias non solum patienti, sed etiam gaudenti animo sustinebat, cupiens pro nomine Dei sui mortem quoque oppetere, et martyrio consummari: quod et factum est. Siquidem, divino numine ipsius votis annuente, in persecutione, quam in Christianos Marcus exercuit Imperator, post verbera et carceres, post ignes, variosque cruciatus, quos pro fide libenter excipiens superaverat, capite a cervicibus abscisso, in cœlum evolavit.

2 Djela ovoga blaženog muža, mnogostruke kazne i napokon samo mučeništvo odlučio sam napisati koliko dopusti slabost moga uma, kako bi pobožni puk na tako velikoj svetkovini svoga biskupa lakše našao prikladne hvale kojima ga može proslaviti: ipak nećemo svojim perom pratiti sve ukrase, kreposti i čudesa tolikoga Oca niti svetost cijeloga njegova života, nego ćemo samo ukratko proći neke stvari za koje budemo smatrali da mogu potaknuti duh pobožnog čitatelja na nasljedovanje njegovih kreposti i pobuditi um da nasluti ostala njegova slavna djela.

2 Hujus beati viri actiones, multiplices poenas, et ipsum denique martyrium, quantum feret ingenii mei imbecillitas, scribere institui, quo facilius religiosus populus in tanta solennitate sui Antistitis inveniat, quibus opportune laudibus possit eum celebrare: nec tamen universa tanti Patris decora, virtutes, ac miracula, totiusque vitæ sanctitatem stylo nostro persequemur; sed quædam dumtaxat percurremus, quæcumque posse putabimus pii lectoris tum animum ad ipsius virtutes imitandas impellere, tum ingenium ad conjecturam de ceteris ejus præclaris facinoribus faciendam excitare.

Rod sv. Konstancija. Biskupstvo. Kreposti.

S. Constantii genus. Episcopatus. Virtutes.

Za vladavine dakle Antonina, kojemu je nadimak bio Pije, cvala je u Perugiji obitelj Barzi, bogata imetkom i veoma slavna plemenitošću roda, ali mnogo uglednija po tome što je bila oplemenjena Kristovim znamenjima. Iz nje se rađa bl. Konstancije kao mirisni cedar iz kraljevskoga perivoja. Novorođeno dijete njegovi roditelji nastoje odgajati sa svom revnošću i marljivošću, te ponajviše nastoje oko toga da ga prožmu zdravom Kristovom vjerom i naviknu da bude ponizan, strpljiv, milosrdan, čist u svakom strahu Gospodnjem, odvraćajući ga od svakog druženja s poganskim dječacima, kojih je grad bio pun, kako đavolski kukolj pogana ne bi ugušio pšenicu pobožnosti i vjere posijanu na njivi Gospodnjoj, to jest u svetom srcu dječaka. Nakon toga predaju ga najučenijim učiteljima da se pouči u književnosti, kako svjetovnoj tako i svetoj.

Imperante igitur Antonino, cui Pio cognomen erat, florebat Perusiæ Barziorum familia, et opibus affluens, et generis nobilitate admodum clara, sed multo eo quidem insignior, quod erat Christi nobilitata insignibus. Ex ac B. Constantius, veluti odorifera cedrus e regali viridario, nascitur. Natum autem infantem parentes ejus curant omni studio ac diligentia educandum, ad idque potissimum incumbunt, ut eum sana Christi fide imbuant, et assuefaciant humilem esse, patientem, misericordem, castum in omni timore Domini, ab omni gentilium puerorum, quorum quidem plena erat civitas, consuetudine ipsum revocantes, ne diabolica gentilium zizania triticum pietatis et fidei in agro Dominico satum, pueri videlicet sacro pectore, suffocarent. Litteris posthæc, tum humanis tum vero sacris, erudiendum doctissimis præceptoribus tradunt.

4 A kad je već odrastao i kad su njegovi roditelji preminuli s ovoga svijeta, počeo je, kako je bio dobro odgojen, vojevati Gospodinu najbolju vojnu: mrtvio je naime i krotio svoje tijelo svakodnevnim postovima, dugim bdjenjima i svim dužnostima prave pobožnosti. Nisu se pred njega stavljali česti pehari ni raskošna i birana jela, nego je tek nakon dugih postova sjedao sa siromasima za najskromniji stol da blaguje najprostiju hranu. Svetu vjeru, koju je sveti dječak upio svim srcem, svakodnevno je budio i umnažao pobožnim i bogobojaznim djelima te službama savršene ljubavi. Od bogatstva koje su mu roditelji predali u ruke radije je preuzeo upravljanje nego posjedovanje: jer ga je spremno dijelio Kristovim siromasima hraneći gladne, odijevajući gole i pružajući pomoć svakome potrebitom. Tako je blaženi muž iz dana u dan rastao, kako dobi, tako sve više i više postojanošću duha i krepošću. Bijaše čist i tijelom i dušom, blag u govoru, krotak i ponizan srcem, urešen ljubaznim i najblažim ćudima, te već tada pokazujući dobru narav dobroga pastira i pružajući uzor savršenoga kršćanina, svi su ga poštovali i svi su ga vjernici osobitom revnošću častili.

4 Sed cum jam adolevisset, et parentes ejus ex hac vita excessissent, coepit, ut erat bene institutus, militare Domino optimam militiam, affligebat nimirum et domabat carnem suam quotidianis jejuniis, longis vigiliis et omnibus veræ pietatis officiis. Non illi frequentia pocula, non lauti apponebantur cibi, et delicati: sed vix post longa tandem jejunia cum pauperibus frugalissimæ mensæ, vilissimum cibum sumpturus, assidebat. Fidem sanctam, quam totis visceribus hauserat puer sanctus, piis ac religiosis operibus et perfectæ caritatis muneribus excitabat quotidie, et augebat. Divitiarum a parentibus sibi per manus traditarum, maluit dispensationem quam possessionem suscipere: siquidem eas Christi pauperibus prompte largiebatur esurientes pascendo, nudos vestiendo, et cuilibet indigenti adjumentum præstando. Crescebat itaque in dies vir beatus, sicut ætate, ira magis ac magis constantia animi et virtute. Castus erat tum corpore, tum mente, dulcis in sermone, mitis, atque humilis corde, amabilibus moribus ac suavissimis exornatus, et jam tum boni pastoris bonam indolem præ se ferens, et perfecti Christiani specimen exhibens, suspiciebatur ab omnibus, singulare studio a cunctis fidelibus colebatur.

5 A gle, u međuvremenu umre biskup njegove domovine: i premda možda nije nedostajalo drugih dostojnih kojima bi se mogla povjeriti ta služba, ipak sav puk i kler gledaju jedinoga Konstancija, svi u jedan glas kliču Konstancija za biskupa: nitko naime nije sumnjao da će bl. Konstancije biti onakav kakva Apostol opisuje da treba biti biskup, naime besprijekoran, kao Božji upravitelj, ne ohol, ne gnjevljiv, ne pijanica, ne nasilan, ne pohlepan za prljavim dobitkom, nego gostoljubiv, ljubitelj dobra, razborit, trijezan, pravedan, svet, uzdržljiv, privržen vjerodostojnoj riječi po nauku, da bude sposoban i poticati u zdravom nauku i uvjeriti one koji se protive. Odlikovan dakle tim i takvim božanskim darovima, bl. Konstancije biva izabran i posvećen za biskupa grada Perugije u dobi od oko trideset godina, da naime u onoj godini svoje dobi započne vršenje biskupske službe u kojoj je i božanski prorok Ezekiel započeo proroštvo, i sam Krist Isus počeo poučavati i propovijedati, kako bi se i u samom broju godina, koji se sastoji od tri desetice, nagovijestilo da će sveti muž biti izvrstan propovjednik i štovatelj ujedno Božjih zapovijedi i nedjeljivoga Trojstva.

5 Ecce autem moritur interim patriæ suæ Episcopus: et cum non deessent alii fortasse digni, quibus munus illud committeretur; populus tamen et Clerus universus unum spectant Constantium, cuncti uno ore Constantium conclamant Episcopum: nemo enim non videbat ejus generis fore B. Constantium, quamlem describit Apostolus oportere Episcopum esse, sine crimine videlicet, sicut Dei dispensatorem, non superbum, non iracundum, non percussorem, non turpis lucri cupidum: sed hospitalem, benignum, prudentem, sobrium, justum, sanctum, continentem, amplectentem eum, qui secundum doctrinam est, fidelem sermonem, ut potens sit exhortari doctrina sana, et eos, qui contradicunt, arguere. His itaque et hujusmodi divinis donis insignitus B. Constantius Perusinæ civitatis eligitur et consecratur Episcopus, annos natus circiter triginta, ut videlicet eo suæ ætatis anno auspicaretur muneris Episcopalis functionem, quo et divinus Propheta Ezechiel auspicatus est prophetiam, et Christus ipse Jesus coepit docere ac prædicare, ut in ipso annorum quoque numero, qui tribus denariis constat, innueretur fore, ut vir sanctus præceptorum Dei simul et individuæ Trinitatis prædicator existeret et cultor eximius.

6 A na vršenje te službe čovjek Božji pristupa ne kao kakav oholica i drznik, nego poput najkrotkijega janjeta. Svima je pokazivao onaj izgled prave poniznosti i onu blagost ćudi koju je običavao pokazivati i kao običan građanin: bio je nadasve budniji u molitvi, s većom je ustrajnošću bio predan postovima i ostalim stvarima koje koriste obuzdavanju tijela, te je hranio svoje stado onim trostrukim jelom o kojem Isus zapovijeda pastirima Crkava u apostolu Petru, kad mu kaže jednom, drugi i treći put: Pasi ovce moje, naime tjelesnom hranom, propovijedanjem riječi Božje i najspasonosnijim primjerom života posve lišena svake krivnje.

6 Ad id autem munus peragendum aggreditur homo Dei, non veluti arrogans quidam atque insolens, sed quasi mansuetissimus agnus. Omnibus exhibebat eam veræ humilitatis speciem, eamque morum mansuetudinem, quam et privatus præ se ferre consueverat: vigilantior omnino in precando erat, jejuniis, ac ceteris rebus, quæ carni frenandæ expediunt, majori assiduitate vacabat, pascebat gregem suum trino illo ferculo, de quo Pastoribus Ecclesiarum præcipit Jesus in Apostolo Petro, cum dicit illi semel, iterum, ac tertio, Pasce oves meas, cibo videlicet corporali, prædicatione verbi Dei, et saluberrimo vitæ, omni prorsus culpa carentis, exemplo.

7 Bijaše naime ponajprije u dijeljenju milostinje darežljiviji nego prije nego što je postigao biskupstvo, sve dotle da je njegova kuća bila utočište siromaha i činila se kao nekakva smočnica potrebitih. Zatim je najvjerniji pastir, jer je odlično znao da kršćanin ne živi samo o kruhu, nego radije o slušanju nebeskoga nauka i o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta, poučavao svoj puk u svemu tome što se tiče evanđeoske pobožnosti, učeći ih da često pristupaju spasonosnim sakramentima Crkve, da često razmatraju Božja dobročinstva, da teže za ljubavlju, da čuvaju mir, te ponajprije opominjući ono s Apostolom, da se svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula ukloni od njih sa svakom zloćom, nego da budu jedni drugima dobrostivi, milosrdni, praštajući jedni drugima.

7 Erat enim primo in dandis eleemosynis profusior, quam ante Episcopatum adeptum, usque adeo ut domus ejus refugium esset pauperum, ac veluti penu quoddam inopum videretur. Deinde fidelissimus Pastor, cum optime cognosceret, non in solo pane vivere Christianum hominem, sed in auditione potius doctrinæ cœlestis, et in omni verbo quod procedit de ore Dei, instituebat populum suum in his omnibus, quæ ad Evangelicam spectant pietatem, docens illos salutaria Ecclesiæ sacramenta frequentare, beneficia Dei crebro meditari, æmulari caritatem, possidere pacem, atque illud inprimis monens cum Apostolo, ut omnis amaritudo, et ira, et indignatio, et clamor, et blasphemia tolleretur ab eis cum omni malitia: essent autem invicem benigni, misericordes, donantes invicem.

8 Treće napokon ono jelo kojim je sv. Konstancije hranio svoj puk bio je dobar miris njegova života, koji je svima svijetlio kao nekakvo zrcalo savršenstva. Bijaše naime sveti svećenik obdaren tolikom čestitošću, vjerom i svetošću da je njegov divni život koji je provodio prije biskupstva bio najodabraniji cvijet, a ovaj kasniji bio je najobilniji plod. Uz to je pak blaženi muž s tolikim žarom duha i s tolikom snagom i znanjem propovijedao riječ vjere poganima, kojih je grad bio pun, da su se mnogi njegovim trudom obratili na Kristovu vjeru te, oprani spasonosnom vodom krštenja, ostavivši idole, štovali živoga i istinitoga Boga.

8 Tertium denique illud ferculum, quo suum pascebat populum S. Constantius, bonus erat odor suæ vitæ, quæ quasi speculum quoddam perfectionis elucebat omnibus. Præditus siquidem erat Sacerdos sanctus tanta integritate, fide, et sanctimonia, ut admirabilis vita illius, quam ante Episcopatum agebat, flos fuerit lectissimus; hæc vero posterior, fructus extiterit uberrimus. Ad hæc autem vir beatus, tanto mentis servore, tantaque vi et scientia verbum fidei prædicabat prædicabat Gentilibus, quorum civitas plena erat, ut multi ejus opera ad Christi fidem sese converterent, ac salutari abluti baptismatis unda, relictis idolis, vinum et verum Deum colerent.

Čudesa. Obraćenje pogana.

Miracula. Gentilium conversio.

Dok pak velikom razboritošću i velikom mudrošću upravlja povjerenim mu pukom, a i sam svakodnevno raste u kreposti i milosti pred Bogom i ljudima, njegovo se ime pronosi i slavi po svim susjednim krajevima: svi su se divili učenosti toga čovjeka, poštovali njegove kreposti, zapanjivali se čudesima koja su se svakodnevno događala po blaženom biskupu: premda su ona brojna i slavna, ipak sam odlučio, da ne budem predug, dotaknuti se samo jednoga i drugoga, iz kojih možeš lako naslutiti kakva su i kolika bila ostala. Bijaše u to vrijeme neka žena imenom Atazija; ona, budući da je već mnogo godina bila lišena najdragocjenijega osjetila vida, čuvši za čestitost života sv. Konstancija i za njegovu posve božansku moć činjenja čudesa, nije oklijevala, potaknuta gorućom vjerom i nadom, pristupiti k njemu. Pristupa, baca se pred noge presvetoga čovjeka, ne izgovarajući doduše ni riječi, nego prolijevajući veliku silu suza uz jecanje. Pogledavši je biskup, po svojoj dobrostivosti, odmah joj zapovijeda da ustane, obuzda plač i pouzdano otkrije misao svoga srca. Okrijepljena time, kad se sabrala, reče: „Smiluj se mojoj nevolji, gospodine, jer ja sam najnesretnija žena: već sam mnogo godina izgubila vid očiju, niti mogu vidjeti ijedan dio ove najslađe svjetlosti, niti pak mogu naći ikakav lijek za tako veliko zlo: nisu pomogle ni čarolije, ni vještina liječnika, ni napokon sami svi bogovi i božice kojima sam često davala zavjete. A sada sam došla k tebi, posljednjoj utjesi svoje nade, da po tebi napokon jednom zaslužim zadobiti spasenje. Molim te najprije po onim divnim znamenjima koja posvuda činiš, u koja sam se i sama pouzdala došavši ovamo k tebi; molim te zatim i zaklinjem po Gospodinu Bogu tvome da me udostojiš učiniti dionicom svojih kreposti i da ti ne bude teško i na meni pokazati čudo, vraćajući meni slijepoj svjetlo očiju.”

Dum autem populum sibi commissum, multo consilio, multaque sapientia gubernat, et ipse quotidie virtute crescit et gratia apud Deum et homines, nomen ejus in omnes finitimas regiones perfertur ac celebratur: mirari omnes doctrinam hominis, suspicere virtutes, obstupescere miracula, quæ per beatum Pontificem fiebant quotidie: quæ cum multa sint et præclara, decrevi tamen, ne longior sim, unum tantum et alterum attingere, ex quibus possis, quæ et quanta fuerint reliqua, facile conjicere. Erat id temporis mulier quædam, Attasia nomine; hæc cum multos jam annos carissimo oculorum sensu careret, audita S. Constantii et vitæ integritate et miraculorum edendorum virtute plane divina, non dubitavit, ardenti fide ac spe impulsa, ad eum accedere. Adit, ad pedes hominis sanctissimi sese projicit, verbum sane nullum, sed lacrymarum vim magnam cum singultu profundens. Hanc intuitus Episcopus, qua erat benignitate, jubet statim assurgere, fletum comprimere, et animi sui sensum fidenter aperire. Unde illa recreata, cum se collegisset, Calamitatis meæ, inquit, Domine, miserere, nam mulier infelicissima ego sum: plures jam annos usum oculorum amisi, nec possum ullam partem hujus suavissimæ lucis aspicere, neque vero queo ullum tanto malo remedium invenire: non carmina, non medicorum solertia, non ipsi denique dii, deæque omnes, quibus saepe vota feci, opitulati sunt. Te autem nunc adii, spei meæ extremum solatium, ut per te merear tandem aliquando reportare salutem. Rogo te primum per illa admirabilia rerum signa, quæ passim efficis, quibus et ipsa confisa huc ad te veni; rogo deinde per Dominum Deum tuum et obtestor, ut velis me tuarum virtutum participem facere, ne graveris et in me miraculum promere, lumen oculorum cæcæ restituens.

10 Tada sv. Konstancije, jer je vidio da je žena lišena ne samo svjetla očiju, nego i svjetla uma, budući da je bila poganka i idolopoklonica, želeći izliječiti oba zla u jedno te isto vrijeme, ovako joj se obrati: „O ženo, ako se, prezrevši idole, čija je snaga i moć, što i sama na sebi iskušavaš, posve nikakva, odlučiš u duši vjerovati u Gospodina moga Isusa Krista, on ti doista može, rastjeravši tamu, ujedno otvoriti oči i tijela i uma te otvoriti pristup u vječni život.” A ona reče: „Učini, gospodine, da progledam: već vjerujem da je tvoj Bog istiniti Bog.” Nato napokon sveti muž, prignuvši koljena, ne bez suza ovako se pomoli: „O izvore svakoga svjetla, Gospodine Isuse Kriste, svjetlo istinito koje prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet, otvori, molim, oči ove žene, kako uma tako i tijela, da dok bude gledala stvorenja, sve više i više slavi tebe Stvoritelja, a ujedno te osjeti i kao Otkupitelja.” Kad je dovršio ovakvu molitvu, ženi se odmah vratilo najželjenije svjetlo. Kličući zbog toga, prostrta pred nogama čovjeka Božjega, kaže se da je izgovorila ove riječi: „Blagoslovljen Bog tvoj, o Konstancije, koji mi je vratio željeno svjetlo. Blagoslovljen i ti, dostojni njegov službeniče, po kojemu mi se dogodilo toliko dobro. Zbogom sada poganski bogovi, djela ruku ljudskih. Sada ja doista priznajem jednoga Boga živoga i istinitoga, njemu se ponizno klanjam, njemu se sva predajem i posvećujem: dopusti da me već sada, čovječe Božji, ubrojiš u ovu vojnu, obilježivši me spasonosnim znakom.” Tada bl. Konstancije nije smatrao da treba odgađati njezino krštenje, te je i krsti: i tako je otpusti oslobođenu od dvostruke bolesti.

10 Tum S. Constantius, qui cerneret, mulierem non solum oculorum, sed etiam mentis lumine esse privatam, quippe quæ gentilis esset et idololatra, cupiens utrique malo uno et eodem tempore mederi, sic eam affiatus est: O mulier, si, spretis idolis, quorum vis ac virtus (quod in te ipsa experiris) nulla plane est, inducas animum, credere in Dominum meum Jesum Christum, is tibi vere possit, pulsis tenebris, simul et corporis et mentis oculos aperire, aditumque ad vitam æternam patefacere. Illa vero, Fac, inquit, Domine, ut videam: jam credo Deum tuum, Deum esse verum. Hic demum vir sanctus flexis genibus hunc in modum non sine lacrymis precatus est: O fons omnis lucis, Domine Jesu Christe, lux vera, quæ illuminat omnem hominem venientem in hunc mundum, aperi, obsecro, hujus mulieris oculos tum mentis tum corporis, ut dum viderit creaturas, te magis ac magis celebret creatorem, simul et sentiat redemptorem. Peracta hujusmodi precatione, confestim restituta est mulieri lux optatissima. Quod illa exultans, prostrata ad pedes viri Dei, hæc dicitur verba protulisse: Benedictus Deus tuus, o Constanti, qui mihi desideratum lumen reddidit. Benedictus et tu dignus ipsius minister, per quem tantum mihi boni contigit. Valeant jam dii gentium, opera manuum hominum. Unum jam ego quidem Deum vivum ac verum agnosco, hunc humiliter adoro, huic me totam trado atque addico: licet jam me, vir Dei, hujus militiæ adscribas, salutifero obsignans signo. Tum vero B. Constantius nullam moram interponendam putavit, quin eam baptizare et baptizat: itaque duplici morbo liberatam dimisit.

11 Ali već je vrijeme da pristupimo tumačenju drugoga, ne manje slavnog čuda. Bijaše u isto vrijeme u Perugiji muž kojemu je ime bilo Krescencije; on bijaše tako zgrčen na obje noge da mu je svako stopalo bilo izvrnuto prema gore sve do pregiba koljena: zbog toga ne samo da nije mogao hodati, nego nije mogao ni stajati oslonjen na štap. A kad bi kadgod htio izići iz kuće i nekamo otići, morao se služiti ležajem ili nosiljkom. Kad je dakle po glasu doznao da sv. Konstancije odmah liječi razne bolesti bez ikakvih čarolija i bez primjene ikakvih lijekova, nadajući se da on može, ako hoće, i njemu pružiti pomoć, pobrinu se da ga odnesu k njemu. Donesen onamo, moli čovjeka Božjega mnogim molbama i mnogim suzama da mu ne bude teško, kao što je ozdravio mnoge druge, i njemu vratiti ravnost i čvrstoću njegovih nogu. Smilovavši se njegovoj nevolji, dobrostivi i sveti muž, podigavši ujedno oči i ruke prema nebu, ovako se pomoli: „Gospodine Isuse Kriste, koji sve oživljavaš i sve obnavljaš, povezujući zgrčeno i učvršćujući slabo; vrati, molim, ovome svome stvorenju ravan položaj i uporabu udova, da spozna kako si ti jedini istiniti Bog koji činiš čudesa.” Jedva je sveti Otac to izrekao, kad gle, odozgo s neba spusti se na bolesnika velika svjetlost: prestrašen njome, zadrhta i povika najjačim glasom što je mogao: „Konstancije, Konstancije, priteci u pomoć bijedniku!” A on mu reče: „Dobro je, brate: ne boj se, budi dobre volje.” Napokon, kad je svjetlost otišla, pokaza se da su obje čovjekove noge vraćene na svoje mjesto i da su zadobile najčvršću snagu: zbog toga se dogodilo da je Krescencije, ne služeći se više nikakvim osloncem, odmah skočio s nosiljke i, prostrvši se s najvećom pobožnošću pred noge bl. Konstancija, pobrinu se da se donese voda, moleći s velikom pobožnošću krštenje. Nato sveti muž od prevelike radosti srca nije mogao zadržati suze, niti je ikako odgađao da čovjeka krsti po obredu Crkve. Potaknuti ovim doista divnim događajem, pogani su posvuda hrlili na Kristovu vjeru, tako da je istoga dana do sto dvadeset ljudi primilo sakrament krštenja od bl. Konstancija.

11 Sed jamjam tempus est, ut ad alterum non minus insigne miraculum explicandum aggrediamur. Fuit per idem tempus Perusiæ vir, cui nomen erat Crescentius, hic erat utroque pede ita contractus, ut ad poplitem sursum utraque planta retorta verteretur: quam ob rem non modo ambulare, sed ne baculo quidem innixus stare poterat. Quod si quando vellet domo egredi, et usquam discedere, grabato ei aut lectica utendum erat. Is igitur cum accepisset fama, S. Constantium varios morbos, nullis carminibus, nullisve adhibitis medicinis, protinus curare, sperans posse eum, si vellet, sibi quoque opem ferre. curat se ad illum deportandum. Quo perductus, hominem Dei multa cum prece, multis cum lacrymis precatur, ne gravetur, ut alios quamplurimos sanarat, item sibi suorum pedum rectitudinem ac firmitatem restituere. Hujus calamitatis miserfus vir benignus et sanctus, oculos pariter ac manus in coelum cum sustulisset, hunc in modum precatus est: Domine Jesu Christe, qui vivificas omnia, et universa restauras, contracta alligans, et infirma consolidans; redde, quæso, huic tuæ creaturæ rectum membrorum situm atque usum, ut cognoscat, te solum Deum esse verum, qui mirabilia facis. Vix erat Pater sanctus talia fatus, cum ecce super infirmum lux magna e cœlo delabitur: qua ille perterritus, contremuit, et quam potest maxima voce clamat: Constanti, Constanti, succurre misero. Cui ille: Res bene habet, frater: ne timeas, bono animo esto. Denique abeunte luce, apparuit utrunque hominis pedem suum in locum reductum esse, et robur obtinuisse firmissimum: quo factum est, ut nullo jam usus adminiculo Crescentius continuo exiliret e lectica, et ad pedes B. Constantii summa religione prostratus, aquam afferendam curaret, baptismum magna pietate flagitans. Hic vir sanctus præ nimia cordis latitia lacrymas continere non potuit, nec ullam interposuit moram, quin hominem ex ritu Ecclesiæ baptizaret. Hoc sane admirabili facto commoti Gentiles, ad Christi fidem passim confluebant, ut eo ipso die ad centum viginti baptismatis sacramentum a B. Constantio acceperint.

Prvo uhićenje. Obraćenje stražara, izlazak iz tamnice.

Prima comprehensio. Custodum conversio, egressio e carcere.

Potaknut velikim dijelom možda tim glasom, Marko Antonin, koji je naslijedio također Antonina, ali bezbožan Pija, odluči najžešće progoniti kršćane. Šaljući dakle druge drugamo, u Perugiju šalje konzula Lucija s ovim nalogom: da sve za koje dozna da ispovijedaju Kristovu vjeru prisili štovati poganske bogove; a one koji to odbiju učiniti, neka ih usmrti izmučivši ih svakom mukom. Lucije dakle, otišavši onamo, odmah priopći carev edikt Kariziju, koji je bio namjesnik toga grada. A on, želeći se pokoriti carevoj volji, zapovjedi svojim vojnicima da prođu cijelim gradom i svim poljima te da sve ljude kršćanske sljedbe na koje naiđu što prije dovedu svezane k njemu i k konzulu. To je vrijedilo općenito; a napose protiv bl. Konstancija, za kojega je znao da njegovim djelovanjem i moću mnogi svakodnevno postaju kršćanima, osobito se razgnjevivši, nalaže istima da ponajprije pomno potraže samoga biskupa i dovedu ga k njemu okovana u lance. Oni dakle, najgori sluge zloga namjesnika, sa svom revnošću traže kako ostale, tako ponajviše sv. Konstancija: napokon, kad su čuli da on običava često boraviti kod Krescencija, kojemu je darovao zdravlje, dođu k njegovoj kući, razbiju vrata, provale unutra i ondje presvetoga muža zajedno s Krescencijem, nalaze kako izlijevaju pobožne molitve, uhvate ih, svežu i svezane odmah odvedu konzulu i Kariziju.

Quo rumore magna fortasse ex parte concitatus Marcus Antoninus, qui Antonino itidem, sed Pio impius, successerat, statuit Christianos acerrime persequi. Cum igitur alios alio, tum vero etiam Perusiam Lucium Consulem cum hoc mandato mittit, ut quoscumque intelligat Christi fidem profiteri, hos cogat gentium deos colere; qui id facere recusent, eos omni supplicio excruciatos necet. Lucius ergo illuc profectus, Cæsaris edictum cum Carisio, qui erat illius civitatis Præses, statim communicat. Is vero cupiens Imperatoris voluntati obsequi, suos jubet milites per urbem et per agrum totum discurrere, et quoscumque Christianæ sectæ homines incidant, hos vinctos ad se et ad Consulem quamprimum adducere. Hæc generatim; separatim vero contra B. Constantium, cujus opera ac virtute sciret multos quotidie Christianos fieri, præcipue exardescens, mandat eisdem ut inprimis Episcopum ipsum diligenter perquirant, et vinculis constrictum ad se pertrahant, illi igitur mali Præsidis pessimi ministri, cum ceteros, tum potissimum S. Constantium omni studio investigant: demum cum audissent, solere eum apud Crescentium, quem sanitate donarat, frequenter esse, domum illius adeunt, fores perfringunt, invadunt, atque ibi sanctissimum virum una cum Crescentio,, pias effundentem preces, inveniunt, comprehendunt, vinciunt, vinctos ad Consulem et Carisium statim perducunt.

13 Kad ih vidje konzul Lucije, reče: „Dužnost je dobrih građana pokoravati se zapovijedima svojih vladara, kako u ostalim stvarima, tako osobito u onima koje se tiču štovanja bogova. Budući da je dakle pobožnost rimskoga cara i čestitost Senata odavno odredila da svi, koji god pripadaju njihovu carstvu, iskazuju dužnu čast besmrtnim bogovima, ne možemo se dovoljno načuditi zašto vi, kako čujemo, prezrevši poganske bogove, štujete nekakva Židova, za kojega nitko ne zna da nije bio neznatan čovjek i da su ga njegovi razapeli jer si je prisvajao božansko ime, te je tako ne bez sramote zamijenio život smrću. Želimo dakle od vas samih čuti kakvo je vaše životno opredjeljenje i jeste li spremni po carevoj odredbi napustiti štovanje raspetoga te prinijeti žrtve ljevanice onima koji su uistinu bogovi.” Njemu bl. Konstancije smjelo, pouzdavši se u Boga, ovako odgovori: „Naše životno opredjeljenje, o konzule, ovo je: da u svako vrijeme služimo onome kojemu služiti znači kraljevati, Gospodinu našemu Isusu Kristu. A carevim odredbama u ovoj stvari niti možemo niti hoćemo pokoriti se: nije naime u skladu s razumom da, zapostavivši svoga Stvoritelja i Otkupitelja, Boga živoga i istinitoga, slijedimo one koji nisu bogovi, nego uistinu zlodusi.” Tada konzul Lucije srdito reče: „Dakle ste vi toliko bestidni i bezumni da se ne bojite ni naše prisutnosti ni samih bogova? Idite odmah i bez odgađanja prinesite žrtve našim bogovima.” „Mi pak”, odgovori blaženi Konstancije, „ne klanjamo se počelima ovoga svijeta koje je Bog stvorio radi ljudi, niti bismo ikada pomislili da im prinosimo žrtve: nego smo čvrsto odlučili i naumili svako štovanje i čast iskazivati onome koji je i počela, i nebo i zemlju, i sve što je u njima svojom neizrecivom mudrošću stvorio ni iz čega.”

13 Quos cum vidisset Lucius Consul, Bonorum, ait, civium officium est, suorum Principum mandatis parere, cum ceteris in rebus, tum præsertim in his quæ ad deorum cultum pertinent. Cum igitur Romani Imperatoris pietas, et Senatus integritas jampridem decreverit, ut ab omnibus, quicumque sui sint imperii, honos debitus diis immortalibus habeatur, satis mirari non possumus, cur vos, ut audimus, spretis gentilium diis, Judæum nescio quem colatis, quem nemo ignorat obscurum fuisse hominem, et quod divinum sibi nomen arrogaret, a suis crucifixum esse, itaque vitam cum morte non sine ignominia commutasse. Cupimus igitur a vobis ipsis, quænam sit vitæ vestræ conditio, audire, et an parati sitis ex Imperatoris decreto crucifixi cultum deserere, et his, qui vere sunt dii, offerre libamina. Huic B. Constantius audacter, Deo confisus, hunc in modum respondit: Vitæ nostrae conditio, o Consul, hæc est, ut omni tempore serviamus ei, cui servire regnare est, Domino nostro Jesu Christo. Imperatoris autem decretis haquidem in re obtemperare nec possumus, nec volumus: neque enim rationi consentaneum est, ut posthabito Creatore nostro ac Redemptore, Deo vivo et vero, sequamur eos, qui non sunt dii, sed vere dæmonia. Tunc Lucius Consul iratus: Ergo vos, ait, adeo impudentes estis ac dementes, ut nec præsentiam nostram, nec deos ipsos vereamini? Ite jam, diis nostris sine mora sacrificia facite. Nos vero, Beatus respondit Constantius, elementa hujus mundi, quæ hominum causa condidit Deus, non adoramus, nec illis unquam in animum induxerimus immolare: sed certum est nobis ac deliberatum, omnem cultum et honorem ei tribuere, qui et elementa, et cœlum terramque, et omnia quæ in eis sunt, inexplicabili sua sapientia creavit e nihilo.

14 Čuvši to oni, sve više i više raspaljeni srdžbom, zapovjede da se tijelo presvetoga muža bičuje remenjem pred očima svih kršćana koji su bili prisutni. A on usred bičeva nije prestajao slaviti Gospodina i zajedno s božanskim prorokom pjevati psalam: „Hvalit ću Gospodina veoma ustima svojim i usred mnogih slavit ću ga, jer stade zdesna siromahu da spasi od onih koji ga biju i bičuju dušu moju.” Tu ga prekine Lucije rekavši: „Ostavi se toga, bijedniče, odreci se Krista i, odbacivši magijske vještine, prinesi žrtvu bogovima.” Njemu sveti muž reče: „Magijske vještine ja doista ne poznajem, niti ih ikako odobravam: a svoga Krista, budući da je istiniti Bog, neću se odreći dovijeka.” Nato konzul zapovjedi da se donese kip Jupitera i okrenuvši se biskupu reče: „Pogledaj sada i prinesi žrtvu velikomu bogu Jupiteru.” A blaženi Konstancije smješkajući se reče: „O Lucije, premda te mnogi slave kao razborita i učena muža, ipak se ne stidiš pripisivati božanstvo drvu, koje zasigurno ne bi imalo ovaj oblik da ga nisu načinile ruke umjetnika, koji je od istoga drva mogao napraviti i klupicu da mu se svidjelo.”

14 His illi auditis, iracundia magis magisque accensi, jubent sanctissimi viri corpus, videntibus cunctis, qui aderant, Christianis, loris cædi. At ille in mediis flagellis non desistebat glorificare Dominum, et una cum divino Vate psallere: Confitebor Domino nimis in ore meo, et in medio multorum laudabo eum, qui astitit a dextris pauperis, ut salvam faciat a cædentibus et flagellantibus animam meam. Hic eum interpellans Lucius, Missa isthæc facito miser, ait, abnega Christum, et magicas artes deponens, sacrifica diis. Cui vir sanctus, Artes magicas ego quidem ignoro, inquit, nec illas ullo modo probo: meum vero Christum, cum sit verus Deus, non negabo in æternum. At Consul simulacrum Jovis afferendum curat, et ad Episcopum conversus: Respice jam, inquit, et sacrifica magno deo Jovi. Beatus vero Constantius subridens, O Luci, ait, cum te prudentem virum et eruditum celebrent plerique, tamen non erubescis divinitatem tribuere ligno, quod certe formam hanc non haberet, nisi manus eam effecissent artificis, qui et scamnum, si libuisset, ex eodem facere potuisset.

15 Tu se činilo da je konzula obuzeo nekakav stid: videći to Karizije, a ujedno shvaćajući da se biskup ne može slomiti ni prijetnjama ni udarcima, zapovjedi da se čovjek odvede i zajedno s Krescencijem i ostalim kršćanima zatvori u terme, ugrijane mnogo jače nego što je bio običaj. A oni, zaštitivši se znakom križa, nisu osjetili baš nikakvu neugodnost od vrućine, nego su veseli i radosni slavili Boga pjevajući zajedno: „Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov, koji jedini čini čudesa; koji je, kao što je nekoć trojici mladića ublažio plamen ognja, tako danas nama svojim slugama učinio blagom žegu ovoga kupališta.”

15 Hic visus est Consul pudore quodam perfundi: quod cernens Carisius, simul et intelligens, Episcopum nec minis posse nec verberibus flecti, jubet hominem abduci, et una cum Crescentio ceterisque Christianis in thermas, multo quam mos esset ardentius calefactas, includi. At illi signo Crucis cum se munissent, nulla sunt penitus molestia caloris affecti, sed læti gaudentesque Deum glorificabant concinentes: Benedictus Dominus Deus Israel, qui facit mirabilia solus; qui sicut olim tribus pueris mitigavit flammas ignium, ita nobis hodie famulis suis balnei hujus fervorem mitem reddidit.

16 Dok su pak ondje bili čuvani, gle, jedne se noći na njih s neba izlije velik sjaj koji je obasjao cijelo mjesto: kad su to vidjeli vojnici koji su čuvali mjesto, zapanjeni su govorili među sobom: „Zasigurno je vjera koju drže ovi ljudi istinita, i istiniti je Bog Krist kojega propovijedaju”; i odmah utrčavši unutra, bacaju se pred noge bl. Konstancija i mole od njega sveto krštenje: kad su ga zadobili, svaki je otišao svojoj kući i svojim ukućanima javio ono što se dogodilo. Napokon dovode onamo svoje žene i djecu, njih oko pedeset na broj: sve njih pobožni biskup, valjano ih krstivši, vrati njihovu Stvoritelju i Otkupitelju.

16 Dum autem illic asservantur, ecce quadam nocte splendor magnus totum locum illuminans, in eos e cœlo effunditur: quem cum milites loci custodes viderent, stupentes dicebant inter se: Certe fides, quam tenent homines isti, vera est, et verus Deus Christus, quem prædicant; ac statim intus ruentes, ad pedes B. Constantii sese projiciunt, et sanctum ab eo baptismum postulant: quo impetrato, domum quisque suam profectus, id, quod factum erat, suis significant. Denique uxores et filios eodem deducunt, numero fere quinquaginta: quos omnes plus Episcopus rite baptizatos, suo restituit Creatori ac Redemptori.

17 Nakon toga vojnici mole bl. Konstancija da izvoli zajedno sa svojima izići iz terma i poći na neko prikladnije mjesto, gdje bi ih, još neupućene u vjeru, mogao bolje poučiti kršćanskim uredbama. A on govoraše: „Zar da pobjegnem od boja koji sam već dugo želio i sada ga napokon zadobio? To doista neću učiniti: ovdje sam odlučio umrijeti za vjeru i za Boga.” Vojnici su nasuprot tome to isto od njega sve više i više sa suzama zahtijevali, govoreći da on može biti mirne duše za samoga sebe, jer mu je već pohranjena sigurna kruna pravednosti, ali da se mora na svaki način pobrinuti za njih kao za nove Kristove vojnike, da ne bi propalo sjeme vjere koje je nedavno posijao u njihova srca. Potaknut napokon tim i takvim molbama, biskup iziđe iz kupališta, a i iz grada zajedno sa svima ostalima, dođe u Monticello i ondje, boraveći nekoliko dana kod Anastazija, muža doista ljudskoga i pobožnoga, pomno je poučio svemu što se tiče prave Kristove vojne one iste koje bijaše uresio znamenjima krštenja.

17 His peractis, milites B. Constantium rogant, ut velit una cum suis e thermis egredi, et commodiorem aliquem in locum se conferre; quo melius possit ipsos, in fide adhuc rudes, Christianis institutis inibuere. At ille: Pugnam, aiebat, quam jam liu desideratam, nunc tandem nactus sum, subterfugiam? Non equidem id faciam: hic statui pro fide, et pro Deo mori. Milites contra, idem ab eo etiam atque etiam cum lacrymis expostulabant, dicentes, posse eum de seipso securo animo esse, quippe cui certa reposita sit corona justitiæ, debere autem ipsis tamquam novis Christi militibus omni ratione consulere, ne fidei semina, quæ nuper in ipsorum corda sparsisset, perirent. His demum, et hujusmodi precibus permotus Episcopus, e balneis, atque etiam ex urbe cum aliis omnibus egressus, venit Monticellum, ibique aliquot dies apud Anastasium virum sane humanum ac pium commoratus, quos baptismatis insignibus ornarat, eosdem omnia, quæcumque ad veram Christi militiam pertinent, diligenter edocuit.

Drugo uhićenje. Bičevanje. Oslobođenje.

Secunda comprehensio. Verbera. Liberatio.

U međuvremenu Lucije i Karizije, obaviješteni o svemu što se dogodilo, šalju onamo i ovamo druge vojnike, koje smatraju vjernijima, s ovom zapovijedi: da potraže biskupa grada i sve njegove sljedbenike te ih dovedu k njima na koji god način mogu. Oni, posluživši se nekim vodičem koji je bio tuđ Kristovoj vjeri, kad su stigli do Anastazijeve kuće, izvršivši prepad, uhvate najprije biskupa, zatim ostale: među njima samoga domaćina Anastazija i preslavnoga muža Karpofora; uhvaćene svežu i odmah odvedu Kariziju. On pak, kako bijaše bezbožan i okrutan, oštreći duh i jezik protiv sv. Konstancija, reče: „O svetogrdniče, da bi izbjegao zaslužene kazne, nisi se bojao svojim najgorim vještinama zavesti moje vojnike i s njima pobjeći? Koliko bi se bolje bio pobrinuo za svoj spas da si se u duši odlučio otpasti od Krista i prijeći na pravo štovanje bogova!”

Interea Lucius et Carisius omnium, quæ acciderant, certiores facti, alios milites, quos fideliores putant, huc illuc dimittunt, hoc jussu, ut Episcopum civitatis et omnes ejus sectatores investigent, et ad se quacumque possint ratione perducant. Illi duce quodam usi a fide Christi alieno, ad Anastasii ædes cum pervenissent, facto impetu, primo quidem Episcopum, tum reliquos comprehendunt: in his ipsum hospitem Anastasium, et Carpophorum clarissimum virum, comprehensos ligant, et ad Carisium statim perducunt: qui, ut erat impius et crudelis, animum et linguam adversus S. Constantium exacuens: O sacrilege, ait, ut meritas effugeres pcenas, non es veritus, tuis pessimis artibus meos subvertere milites, et fugam cum illis arripere? Quanto melius saluti consulusses tuæ, si in animum induxisses, a Christo desciscere, et ad verum deorum cultum transire!

19 Njemu bl. Konstancije po svojoj blagosti ovako odgovori: „Ja tvoje vojnike, o namjesniče, nisam zaveo, nego ih je k sebi obratio Krist: a za svoj sam se spas, kao i na svim drugim mjestima, tako i u kupalištu najbolje pobrinuo. Moj je naime spas Krist: njemu sam se sav posvetio, njega častim, njemu sam odlučio zauvijek služiti.” Tada Karizije, razjaren bijesom, zapovjedi da se donese žeravica i prisili presvetoga muža da bosim nogama hoda po njoj: štoviše, nalaže da se na cijelo njegovo obnaženo tijelo prisloni užareno ugljevlje. A on, žarom božanske ljubavi lako nadvladavajući žegu ognja, pjevao je psalam: „Iskušao si srce moje, Gospodine, i pohodio ga noću, ognjem si me ispitao i nije se u meni našla nepravda.”

19 His B. Constantius pro sua mansuetudine sic respondit: Milites ego tuos, o Præses, non subverti, sed illos ad se convertit Christus: saluti vero meæ, ut aliis quibuscumque in locis, ita et in balneo, optime consulvi. Salus enim mea Christus est: huic me totum devovi, hunc veneror, huic statui perpetuo inservire. Tum Carisius furore incitatus, jubet prunas afferri, cogitque sanctissimum virum nudis pedibus super eas inambulare: quin etiam toti ipsius corpori nudato mandat candentes carbones admoveri. Ille vero divini amoris fervore ignis ardorem facile superans, psallebat: Probasti cor meum, Domine, et visitasti nocte, igne me examinasti, et non est inventa in me iniquitas.

20 Tada Karizije, videći da se biskup nikakvim strahovima ni mukama ne može odvratiti od svoga uvjerenja, zapovjedi da ga bace u tamnicu, želeći ga u određeni dan izvesti pred konzulovo sudište. Blaženi Konstancije u međuvremenu nije prestajao moliti, ustrajući u bdjenjima, psalmima i duhovnim hvalospjevima, i premda mu je tijelo bilo držano pod stražom, njegova moć ipak nije bila svezana. Jer kad su mnogi od vjernika, pa i od pogana, noću dolazili k tamnici noseći bolesnike od raznih bolesti, primali su ih natrag zdrave, izliječene molitvom ovoga presvetoga čovjeka. Potaknuti glasom o tome, nemali su broj svakodnevno, ostavivši idole, prelazili na štovanje istinitoga Boga, pa su čak i sami tamnički stražari, gledajući česta čudesa bl. Konstancija, prigrlili Kristovu vjeru i u samoj tamnici primili krštenje. Nedugo zatim, smatrajući nedostojnim da tolika krepost leži u najprezrenijoj tamnici, posavjetovavši se međusobno, izvedu biskupa, premda protiv njegove volje, iz zatvora, a i iz grada, želeći ga smjestiti na neko sigurnije mjesto.

20 Tunc Carisius videns, Episcopum nullis terroribus aut cruciatibus posse a sententia abduci, jussit illum in carcerem contrudi, cupiens eum Consuli ante tribunal statuto die sistere. Beatus interim Constantius non cessabat orare, perseverans in vigiliis, psalmis, et hymnis spiritualibus, et licet corpus in custodia teneretur, virtus tamen illius alligata non erat. Nam cum multi ex fidelibus, atque etiam ex paganis noctu venirent ad carcerem, portantes ægros variis variis morbis, hos omnes sanctissimi hujus hominis precatione curatos, recipiebant incolumes. Cujus rei fama adducti non pauci, quotidie relictis idolis, ad veri Dei cultum transibant, atque etiam ipsi carceris custodes crebra spectantes B. Constantii miracula, Christi fidem amplectuntur, et in ipso carcere baptismum suscipiunt. Nec multo post indignum judicantes tantam virtutem vilissimo in carcere jacere, re inter se deliberata, Episcopum licet invitum educunt e custodia, atque etiam e civitate, cupientes illum tutiore aliquo in loco collocare.

Treće uhićenje. Muke. Mučeništvo.

Tertia comprehensio. Cruciatus. Martyrium.

Ali kad su stigli do rijeke Tibera i ondje bl. Konstancije doznao da se presveti muževi Konkordije i Poncijan, s kojima ga je vezivalo najveće prijateljstvo, drže u okovima u Asizu, raspalio se nevjerojatnom željom da ih pohodi i da, ako se Bogu svidi, zajedno s njima zadobije krunu mučeništva. Potaknut dakle tom željom, potajno se udaljivši od pratnje, krene u Asiz: i kad je stigao do nekoga mjesta koje zovu Danabo, ovdje mu ususret iziđe četa vojnika koje je sam car, boraveći tada u Spoletu, bio poslao da progone kršćane. Vidjevši ih, presveti i najljubazniji muž dobrostivo ih pozdravi. A oni, naslutivši ono što je i bilo, naime da pripada broju kršćana, zaustave se i zapitaju ga tko je, odakle dolazi i kamo tako ide sam. Njima sveti i prostodušni muž, ništa ne tajeći, ovako odgovori: „Ja sam Konstancije, nedostojni biskup grada Perugije; dolazim iz Perugije, idem u Asiz, ne sam, kako vi mislite, nego dobro praćen, naime milošću Gospodina moga Isusa Krista. A razlog ovoga moga putovanja jest da pohodim dvojicu najponiznijih slugu Božjih, Konkordija i Poncijana, koji ondje za ime Isusovo trpe u okovima i svakoj muci.”

Sed cum ad flumen Tiberim pervenissent, ibique B. Constantius cognovisset Concordium et Pontianum Sanctissimos viros, quibuscum maxima ei intercedebat necessitudo, Assisii in vinculis teneri, incredibili accensus est desiderio eos invisendi, et martyrii coronam, si Deo placeret, una cum ipsis reportandi, Hac igitur impulsus cupiditate, furtim se a comitatu subtrahens, Assisium pergit: et cum ad locum quemdam, quem Danabum dicunt, pervenisset, hic ei obviam fit manus militum, qui ab ipso Imperatore, Spoleti tunc degente, ad Christianos persequendos missi fuerant. Hos vir sanctissimus atque humanissimus cum vidisset, benigne salutavit. At illi id quod erat suspicati, eum videlicet e Christianorum numero esse, subsistunt et quærunt ab eo, quis sit, unde veniat, et quo sic abeat solitarius. Quibus vir sanctus et simplex, nihil dissimulans, in hunc modum respondit: Ego sum Constantius, indignus Perusinæ civitatis Episcopus, Perusia venio, Assisium contendo, non solus, ut vos putatis, sed bene comitatus, gratia videlicet Domini mei Jesu Christi. Caussa vero hujus meæ profectionis est, ut visam duos humilimos servos Dei, Concordium et Pontianum; qui quidem ibi pro nomine Jesu vinculis atque omni supplicio excruciantur.

22 Tada oni smješkajući se rekoše: „Mi ćemo se sami pobrinuti da danas budeš zajedno s njima u tamnici, gdje ćeš biti mučen još težim mukama nego oni, osim ako, posluživši se zdravijim savjetom, ne odlučiš odreći se svoga Krista.” I odatle ga svezana odvedu u kuću nekoga Duricija, ne propuštajući ništa za što su mislili da može pokolebati njegov um i osjećaje: ali kad ništa nisu postigli, napokon stigoše do rijeke Chiascio, te i ondje najprije laskanjem, a zatim prijetnjama i zastrašivanjem nastoje čovjeka odvratiti od njegova nauma. Ali budući da je on, toliko postojan da se činilo kako je uistinu po postojanosti dobio ime, čvrsto ustrajao u jednom donesenom i prihvaćenom naumu, vojnici, sve više i više raspaljeni srdžbom, naniješe presvetomu mužu toliko i takvih muka da su ga učinili polumrtvim. Kad je dakle bl. Konstancija snaga već izdavala, obrativši se svim srcem Bogu, molio je: „Primi već, Gospodine, duh moj; neka počine u tebi onaj koji se za tebe, uz tvoju pomoć, u svako vrijeme trudio.”

22 Tum illi subridentes: Nos ipsi, inquiunt, curabimus, ut hodie sis una cum illis in carcere, ubi gravioribus etiam, quam ipsi, tormentis excrucieris, nisi saniori consilio usus, animum inducas, Christum tuum abnegare. Atque inde vinctum domum cujusdam Duritii deducunt, nec quicquam prætermittunt, quod putent posse ejus mentem ac sensum permovere: sed cum nihil proficerent, demum ad Clasium flumen perveniunt, atque ibi etiam blanditiis primum, deinde minis et terroribus, student hominem a proposito deducere. Sed cum ille adeo constans, ut vere a constantia nomen invenisse videretur, firme in semel proposito susceptoque consilio permaneret, iracundia milites magis ac magis exardescentes, tot tantisque cruciatibus sanctissimum virum afflecerunt, ut semivivum redderent. Cum igitur B. Constantium vires jam deficerent, ad Deum toto corde conversus, Suscipejam, orabat, spiritum meum, Domine, requiescat in te, qui pro te, te ipso juvante, omni tempore laboravit.

23 Jedva je izustio ove pobožne riječi, kad gle, pred njim stoji anđeo Gospodnji i tješi izmučenoga ovim riječima: „Ne boj se, Konstancije, ja sam anđeo Božji: poslao me Krist da izliječim tvoje rane i da ti odsada budem u pomoći na svim tvojim putovima”; i odmah svaka rana bijaše izliječena. Tada on, okrijepljen anđeoskom utjehom, reče: „Zahvaljujem ti, Gospodine Isuse Kriste, koji si me po svome anđelu utješio u tjeskobama i izliječio moje rane: sada doista znam da ti nikada ne napuštaš one koji se u te uzdaju.” Vojnici pak, čuvši ga kako s nekim razgovara, a nikoga ipak ne videći, te videći i kako su rane koje bijahu nanijeli njegovu prečistomu tijelu iznenada zarasle ožiljcima, obuzeti strahom, žurno ga odvode u Asiz i zatvaraju u tamnicu u kojoj su se čuvali kako mnogi drugi kršćani, tako i ona dvojica glavnih koje smo gore spomenuli, Konkordije i Poncijan. Oni pak, čim ugledaše jedan drugoga, odmah pohrliše jedan drugomu u zagrljaj i cjelove, upućujući besmrtne hvale Bogu, čijim su darom trebali zajedno, kako su se nadali, podnijeti slavnu borbu za Krista; na to su pobožno poticali i druge govoreći: „Veliku hvalu treba iskazivati Bogu, braćo, što smo smatrani dostojnima podnijeti pogrdu i muke za ime Isusovo.”

23 Vixdum pias hasce voces emiserat, cum ecce præsto est ei Angelus Domini, afflictum his verbis confortans: Noli timere, Constanti, ego sum Angelus Dei: misit me Christus, ut plagis tuis curationem adhibeam, ac deinceps tibi adsim in omnibus viis tuis: et illico omnis plaga curata est. Tunc ille Angelico solatio recreatus, Gratias tibi ago, ait, Domine Jesu Christe, qui per Angelum tuum, me in angustiis positum confortasti, et curasti vulnera mea: nunc vere scio, te quidem numquam deserere sperantes in te. Milites vero audientes eum cum altero loquentem, et neminem tamen videntes, atque etiam plagas, quas castissimo ejus corpori inflixerant, cicatrices repente obduxisse conspicientes, timore per territi, Assisium eum festinanter abducunt, et ineludunt in carcere, in quo cum alii permulti asservabantur Christiani, tum duo illi præcipui, quos supra diximus, Concordius et Pontianus. Hi vero, ut alter alterum conspexit, statim in mutuos complexus, mutuaque oscula certatim ruunt, immortales Deo gratias agentes, cujus munere simul essent, ut sperabant, gloriosum pro Christo certamen subituri; ad quod etiam alios pie incitabant; Magna Deo, dicentes, gratia habenda est, fratres, quod digni habiti sumus pro nomine Jesu contumeliam pati et cruciatus.

24 A vojnici, želeći sve kršćane koje bijahu uhvatili odvesti samome caru kao najpoželjniji plijen, izvukoše bl. Konstancija i ostale iz tamnice te ih dovedoše u Spello, i odlučivši ondje ostati do drugoga dana, cijele su noći držali kršćane vezane okovima pod vedrim nebom. Ovdje se pak anđeo Gospodnji, okružen velikim sjajem, ponovno ukaza sv. Konstanciju, navješćujući mu da je već blizu vrijeme u kojem će, dovršivši boj, primiti krunu mučeništva. A mnogi od stanovnika Spella, ugledavši onaj sjaj, dotrče na to mjesto te ondje, čuvši i glas anđela, počeše vikati: „Uistinu je jedan i istiniti Bog kojega ovaj čovjek obožava, silan na nebu i na zemlji.” Sveti muž nipošto nije propustio ovu priliku, nego otvorivši usta svoja i počevši od Pisma, navijestio im je evanđelje o Isusu i nemali broj obratio na pravu vjeru.

24 Atqui milites, exoptantes, quoscumque ceperant Christianos, ipsi Imperatori quasi optatissimam aliquam prædam deferre, B. Constantium et reliquos e carcere extractos, Hispellum adducunt, atque ibi usque ad alteram diem statuentes consistere, nocte tota Christianos, vinculis adstrictos, sub dio tenent. Hic vero Angelus Domini S. Constantio, magno circumfusus splendore, iterum apparuit, prædicens ei, instare jam tempus, quo consummata pugna, martyrii coronam acciperet. Splendorem autem illum multi ex Hispellanis intuiti, accurrunt ad locum, atque ibi audientes etiam vocem Angeli, conclamare coeperunt: Unus est profecto, et verus Deus, quem hic homo adorat, potens in coelo et in terra. Hanc vir sanctus occasionem minime dimisit, sed aperiens os suum, et incipiens a Scriptura, evangelizavit illis Jesum, nec paucos ad veram fidem convertit.

25 Budući da su vojnici to veoma teško podnosili, nastojali su, pripisujući sve magijskoj vještini, odvratiti narod od njega: ali kad su malo postigli, izvukoše sv. Konstancija zajedno s drugovima iz Spella i vuku ga svezana prema Folignu, te razmišljajući putem kako bi se moglo dogoditi da sveti muž, ako dulje poživi, privuče k sebi veliko mnoštvo pogana, ne bez pogibelji po njih same, donesu odluku da čovjeka što prije ubiju ako ne htjedne prigrliti štovanje i vjeru njihovih bogova. Kad su dakle noću stigli do nekoga raskrižja koje zovu Folignatskim, smještena nedaleko od samoga grada Foligna, na sve moguće načine nastoje odvratiti bl. Konstancija od prave Kristove vjere k lažnim i ispraznim pričama o bogovima. Ali budući da je on to odbijao učiniti jednako postojano kao i prije, tvrdeći da je sam Krist njegov život, da njega jedinoga grli i da u njemu jedinome ima položene sve svoje nade, vojnici, raspaljeni bijesom, isukanim mačevima nasrnu na čovjekov vrat. A on je velikim i uzdignutim duhom pjevao: „Zaštitniče moj i utočište moje, Gospodine, primi duh moj i ne dopusti da se ikada odijelim od tebe, živote moj, svjetlosti moja, spasenje moje; ljubio sam te, žudim za tobom, neka te nađem, Gospodine Isuse Kriste.” Usred ovih pobožnih i svetih riječi okrutni vojnici odsijeku mu glavu s vrata i odmah odu.

25 Hæc ægre admodum cum ferrent milites, quærebant, arti magicæ omnia tribuentes, populum ab eo avertere: sed cum parum proficerent, S. Constantium una cum sociis Hispello eductum, Fulgineum versus vinctum trahunt, atque inter eundum cogitantes fore ut, si diutius vir sanctus viveret, magnam Gentilium multitudinem, non sine ipsorum discrimine, ad se alliceret, consilium capiunt hominis quamprimum occidendi, nisi velit suorum deorum cultum ac religionem amplecti. Cum igitur ad trivium quoddam Fulgineatum quod vocant, non procul ab ipsa urbe Fulgineum positum, noctu pervenissent, quibuscumque rationibus possunt, contendunt B. Constantium a vera Christi fide ad falsas atque inanes deorum fabulas traducere. Sed cum ille nihilo minus, quam antea, constanter id facere recusaret, affirmans vitam suam ipsum esse Christum, hunc solum amplecti, in hoc uno omnes suas spes repositas habere, milites furore inflammati, strictis gladiis in hominis jugulum invadunt. Ille vero magno animo et erecto: Susceptor meus, canebat, et refugium meum Domine, suscipe spiritum meum, et ne permittas me unquam separari a te, vita mea, lumen meum, salus mea, te amavi, te concupisco, te inveniam, Domine Jesu Christe. Inter has pias, sanctasque voces sævi milites a cervicibus caput abscindunt, ac statim abeunt.

Prijenos tijela. Četvorici slijepaca vraćen vid.

Corporis translatio. Quatuor cæcis visus redditus.

Bijaše pak u Folignu neki Levijan, muž koji se među ostalim kršćanima isticao vjerom i dobrim djelima. Njemu se u snu učini da anđeo ovako govori: „Nije odbacio Gospodin, Levijane, dobra djela koja činiš, štoviše danas ti pruža priliku da umnožiš svoje zasluge. Na raskrižju koje zovu Folignatskim leži tijelo presvetoga muža koji je za Kristovo ime podnio mučeništvo: tebi Bog osobito povjerava dužnost da ga pokopaš.” Probudivši se, Levijan ustade iz postelje. Ali dok se činilo da sumnja je li to viđenje bilo istinito, gle, anđeo izvanredne ljepote ponovno se ukaže i zapovjedi mu da, odbacivši svako oklijevanje, pomno izvrši Božju zapovijed.

Erat autem Fulginei Levianus quidam, vir inter ceteros Christianos fide et bonis operibus præstans. Huic visus est in quiete Angelus ita dicere: Non rejecit, Leviane, Dominus opera bona, quæ facis, quin occasionem tibi offert hodie meritorum tuorum cumulandorum. Jacet in trivio, quod Fulgineatum dicunt, sanctissimi viri corpus, qui ob Christi nomen martyrium passus est: hujus sepeliendi munus a Deo tibi præcipue committitur. Experrectus Levianus, surrexit e lectulo. Sed cum, verane illa fuisset visio, videretur addubitare, ecce Angelus eximia specie rursus apparet, ac jubet abjecta omni cunctatione, Dei mendatum diligenter curare.

27 Tada on, ne odgađajući ni časa, dotrči na unaprijed pokazano mjesto: kad mu se već približavao, učini mu se da vidi neobičan sjaj, a pristupivši bliže, ugleda ondje sveto tijelo bl. Konstancija i ujedno oko njega velik zbor nebeskih duhova koji su klicali. Prestrašen tim čudesnim prizorima, Levijan, ne pripisujući sebi toliko da bi se mogao dovoljno dostojno umiješati među anđeoske duhove i dotaknuti sveto tijelo kojemu je vidio da služe sami anđeli, poče uzmicati. A anđeli vičući rekoše: „Zaustavi korak, Levijane, nemaš se čega bojati: tvoja je ova briga oko ukopa; nama je naloženo da, čuvajući tijelo ovoga presvetoga muža sve do tvoga dolaska, tek tada odvedemo njegovu preblaženu dušu u nebo”, što su odmah s najvećim čestitanjem i radošću i učinili. O uistinu sretne duše, koja je i dok je bila zatvorena u ovim tjelesnim sponama zaslužila zbog svoje izvanredne pobožnosti i čistoće uživati službu anđela, a sada, oslobođena i slobodna, smatrana je dostojnom da okružena anđeoskim zborovima bude odvedena u vječni počinak.

27 Tum vero ille, nulla interposita mora, ad præmonstratum monstratum locum accurrit: quo cum jam appropinquaret, insolitum sibi visus est videre splendorem, ac propius accedens, sanctum ibidem B. Constantii corpus aspicit, simul et magnum circa illud tripudiantium cœlestium spirituum chorum. His admirabilibus visis deterritus Levianus, nec tantum sibi tribuens, ut satis digne possi Angelicis sese immiscere spiritibus, et sanctum corpus attingere, cui cerneret ipsos Angelos ministrare, cœpit pedem referre. At Angeli conclamantes: Siste gradum, aiunt, Leviane, nihil est, quod timeas: tua hæc est sepulturæ curatio: nobis id est mandatum, ut hujus sanctissimi viri corpore usque ad adventum tuum custodito, tum demum beatissimam ejus animam deduceremus in cœlum, quod et statim summa cum gratulatione, lætitiaque præstiterunt. O vere felix anima, quæ et dum fuit in his corporis compagibus inclusa, meruit pro sua eximia pietate ac puritate, Angelorum ministerio frui, et jam soluta ac libera digna habita est, quæ, Angelicis stipata choris, ad æternam requiem perduceretur.

28 Levijan se dakle, približivši se bliže presvetomu tijelu, prignutih koljena ovako pomoli: „Gospodine Bože svemogući, koji ovo dragocjeno blago nisi pokazao bogatašima ovoga svijeta, nego meni, svome poniznome sluzi, daj, molim, snage da ga odnesem i pokaži mjesto gdje treba pohraniti tolike relikvije.” Zatim, zagrlivši i poljubivši tijelo s doličnom pobožnošću, podigne ga sa zemlje podmećući vrat pod presveti teret.

28 Levianus igitur ad sanctissimum corpus propius se cum admovisset, genibus flexis, in hunc modum oravit: Domine Deus omnipotens, qui hunc pretiosum thesaurum non divitibus seculi, sed mihi humili servo tuo indicasti, suppedita, obsecro, vires ad illum deportandum, et ostende locum, ubi sint tantæ reliquiæ recondendæ. Tum corpus ea qua decebat religione complexus et osculatus, de terra tollit, sanctissimo oneri collum subjiciens.

29 A kad je već krenuo na put, susretnu ga dva muža koja su se međusobno prepirala oko novčanih sporova. Prepoznavši Levijana i vidjevši da na ramenima nosi mrtvo tijelo, upitaju što se to događa. Čestiti im muž vjerno ispripovjedi stvar onako kako je bila. Ali oni, nevjerni, počeše ismijavati čovjeka, a ujedno se rugati Kristovu mučeniku, pa čak ga i pogrdama obasipati. To nisu prošli nekažnjeno; jer Bog, želeći osvetiti uvrede i pogrde svoga sluge, a ujedno čudom učiniti njegovu slavu sjajnijom, odmah obojicu liši osjetila vida. Ali ipak i njima Božja srdžba postaje milosrđem, jer se ubrzo sva kazna očiju pretvorila u najsjajnije svjetlo uma: budući da oni, dotaknuti božanskom rukom, ponizno mole pomoć i milosrđe onoga kojega su se prije izrugivali, priznajući da su zasluženo kažnjeni za svoju drskost i bezbožnost jer su se narugali Božjem svecu, te zatraživši oproštenje i od Levijana, mole čovjeka da odloži sveto tijelo i što prije im pruži pomoć.

29 At ei jam iter ingresso obviam funt viri duo, pecuniarum causas inter se altercantes. Hi Levianum agnoscentes, videntesque eum cadaver humeris ferre, quid hoc rei esset, interrogant. Quibus vir probus rem, ut erat, fideliter narrat. At illi increduli, cœperunt hominem deludere, simul et Christi Martyrem irridere, atque adeo maledictis insectari. Quod non tulerunt impune; nam Deus volens servi sui injurias contumeliasque ulcisci, simul et miraculo ejus gloriam clariorem reddere, utrumque oculorum sensu illico privavit. Sed tamen et ipsis ira Dei misericordia efficitur, mox enim poena omnis oculorum ad clarissimum mentis lumen conversa est: siquidem illi divina manu tacti, quem antea irridebant, hujus jam opem misericordiam supplices implorant, confitentes merito se quidem pro sua temeritate atque impietate plecti, quod Sanctum Dei illusissent, atque etiam a Leviano venia petita, rogant hominem, ut velit sanctum corpus deponere, auxiliumque ipsis quamprimum ferre.

30 Tada on, kako bijaše pobožan i blag, reče: „Ako htjednete vjerovati u Gospodina našega Isusa Krista, uzdam se da ćete, uz zagovor ovoga njegova mučenika, dotičući njegovo uzvišeno tijelo s doličnom pobožnošću, posve povratiti svjetlo koje ste izgubili.” „Zašto ne bismo vjerovali”, odgovoriše, „u onoga čiju smo toliku moć iskusili na samima sebi? Otvoreno već priznajemo da je onaj kojega vi štujete jedini istiniti Bog.” Nato ih Levijan uhvati za ruku i odvede do tijela presvetoga mučenika, koje oni s najvećom pobožnošću časteći i ljubeći moljahu: „Sv. Konstancije, premda naš grijeh ne zaslužuje nikakvo oproštenje, ipak će biti na tvoju slavu da nama, koji smo sada došli k sebi, dobrostivo iskažeš pomoć i milosrđe: svjetlo koje smo svojom krivnjom izgubili prezrevši tebe, neka tvojom dobrostivošću, po tvome zagovoru, ponovno zadobijemo.” Pomolivši se to od srca, odmah bijahu vraćeni u prijašnje stanje.

30 Tum ille, ut erat plus ac mitis: Si volueritis, inquit, credere in Dominum nostrum Jesum Christum, confido fore, ut hoc ejus Martyre deprecatore, augustum ipsius corpus qua decet religione tangentes, lucem quam amisistis omnino recuperetis. Quid ni credamus, responderunt, in eum, cujus tantam in nobisipsis experti sumus potentiam? Aperte jam fatemur, quem vos colitis, hunc unum Deum esse verum. Hic eos Levianus manu prehendens, duxit ad corpus sanctissimi Martyris, quod quidem illi summa religione venerantes atque osculantes, S. Constanti, orabant, quamvis eratum nostrum nullam mereatur veniam, tuæ tamen erit gloriæ, opem nobis jam resipiscentibus, misericordiamque benigne præstare: lumen, quod nostra culpa te contempto perdidimus, tua, quæsumus, benignitate, te intercedente recipiamus. Hæc ex animo precati, in pristinum statum confestim sunt restituti.

31 A kad je već svitao dan, uslijedilo je drugo, ovome ne manje slično čudo. Dvojica naime mladića, slijepih još od djetinjstva, slijedeći vodstvo jednoga dječaka, išla su istim putem: i kad su se već približavali tome mjestu, osjetiše neku čudesnu ugodnost mirisa. „O kako je božanski”, govorili su među sobom, „ovaj miris koji dopire do mojih nosnica: zasigurno je ovdje ili neki bog ili nešto posve božansko.” Čuvši njihove riječi, Levijan reče: „Taj miris koji osjećate, predraga braćo, struji iz tijela bl. Konstancija, perugijskoga biskupa, koji je noćas na ovome istom mjestu pogubljen za Kristovu vjeru. Ja sam ovamo došao da pokopam njegovo tijelo, opomenut od Boga u snu.” Tada oni rekoše: „O blago nama kad bi nam se dogodilo da onoga čiju prisutnost osjećamo po mirisu uživamo i gledajući ga!” „A vi ćete”, rekoše oni kojima je malo prije bilo vraćeno osjetilo vida, „bez poteškoća moći postići ono što želite, samo ako se odlučite poslušati opomene ovoga koji vam se obratio: jer smo i mi to isto u ovome trenutku, uz Božju pomoć, postigli.”

31 Jam vero illucescente die, alterum huic non dissimile consecutum est miraculum. Duo quippe juvenes jam inde ab infantia cæci, pueri ductum subsequentes, eadem via iter faciebant: et cum jam loco appropinquarent, miram quamdam odoris suavitatem sentientes. O quam divinus est, dicebant inter se, odor is, qui ad nares fertur meas: certe aut Deus aliquis hic est, aut quidpiam plane divinum. Horum verba cum audisset Levianus: Odor is, inquit, quem percipitis, fratres carissimi, afflatur e corpore B. Constantii Perusini Episcopi, qui ob Christi fidem hac nocte hoc ipso in loco morte affectus est. Hujus ego corpus humandi gratia, a Deo secundum quietem monitus, huc accessi. Tum illi: O nòs beati, inquiunt, si cujus præsentiam ex odore percipimus, hujus et aspectu frui contingeret. Vos vero, dixerunt hi, quibus fuerat paullo ante oculorum sensus restitutus, haud difficulter poteritis id quod optatis impetrare, modo animum inducatis, hujus, qui vos allocutus est, monitis parere: siquidem et nos idem sumus hoc puncto temporis, Deo juvante, consecuti.

32 Čuvši to oni, ponadaju se da će i sami na isti način povratiti osjetilo vida, od svih najmilije, te posve obećavaju da će spremno izvršiti štogod im Levijan naloži. Kad ih je on priveo presvetomu tijelu, nastane tako strašan potres da su se slijepci potresli od velika straha. Hrabreći ih, Levijan reče: „Ne bojte se, braćo: budite dobre volje, ovo je znak naklonosti, a ne gnjeva: vjerujte u Isusa i iskažite dužnu čast ovome njegovu slavnom mučeniku, i danas ćete vidjeti čudesa.” Tada oni rekoše: „Vjerujemo da je jedini istiniti Bog Isus Krist, i otvoreno ispovijedamo da ćemo iskazati dužnu čast ovome njegovu slavnom mučeniku”; te odmah prostrti na zemlju, pobožno ljube tijelo sv. Konstancija, usrdno moleći da im bude dopušteno po njegovu zagovoru uživati odavno željenu blagodat ove najslađe svjetlosti, što odmah i postižu. O uistinu časnoga tijela, čijim su dodirom četvorica muževa u razmaku od nekoliko sati oslobođena sljepoće kako očiju tako i uma.

32 Id illi audientes, in spem veniunt et ipsi oculorum sensus, omnium gratissimi, eadem ratione recuperandi, et pollicentur omnino, se quicquid eis fuerit a Leviano mandatum, prompte executuros. A quo cum fuissent sanctissimo corpori admoti, terræ motus fit adeo horribilis, ut cæci magno concuterentur terrore. Hos vero confirmans Levianus: Nolite, ait, fratres, timere: bono animo estote, signum hoc favoris est, non furoris: credite in Jesum, debitumque huic glorioso ipsius Martyri honorem præstate, et videbitis mirabilia hodie. Tum illi: Credimus, inquiunt, unum esse verum Deum Jesum Christum, ac debitum nos glorioso huic ipsius Martyri honorem præstaturos, plane profitemur: ac protinus humi prostrati, S. Constantii corpus religiose osculantur, summis precibus contendentes, ut liceat eis jamdiu desiderata hujus suavissimæ lucis usura, ipso intercedente, frui, quod et statim obtinent. O vere venerandum corpus, cujus contactu quatuor viri, paucarum horarum spatio, tum oculorum tum mentis cæcitate sunt liberati.

Pokop. Štovanje.

Sepultura. Cultus.

Kako bi se u nekoj mjeri pokazali svjesnima i zahvalnima za to dobročinstvo, mole od Levijana da im prepusti zadaću prenošenja tijela na ukop, a da se on sam pokaže tek vođom puta. Nato on počne moliti Boga, zaklinjati i preklinjati da, kao što mu je na posve božanski način pribavio pomoćnike za nošenje tijela, tako se udostoji pokazati i mjesto u koje ga valja pohraniti. Pomolivši se tako, iznenada začuje glas s neba koji ovako zapovijeda: „Vratite tijelo blaženoga muža u njegovu domovinu Perugiu, da onoga koga je u ovome životu imala za pastira i roditelja, istoga nakon smrti zadobije kao zaštitnika i branitelja.” Želeći izvršiti tu Božju zapovijed, posijeku drva od stabala koja su se prva našla pred njima, te od njih, složenih u oblik nosila, najprije na njih polože trup tijela, a zatim uz njega što je moguće skladnije pričvrste presvetu glavu.

Hujus illi beneficii ut memores se et gratos ex aliqua parte præstarent, petunt a Leviano, ut corporis ad sepulturam deferendi munus sibi concedat, ipse tantum viæ ducem se præbeat. Hic ille precari Deum, orare, obtestari, ut, quemadmodum adjutores sibi ad portandum corpus modo plane divino suppeditasset, sic velit locum, in quo sit condendum, demonstrare. Hæc precatus subito exaudivit vocem e cœlo, ita præcipientem: Perusiæ patriæ suæ beati viri corpus reddite, ut quem habuit in hac vita Pastorem et parentem, eumdem post mortem Patronum et defensorem obtineat. Quod quidem illi Dei mandatum exhaurire cupientes, quæ primum sese obtulerunt arbores, ex his ligna incidunt, in eaque, in feretri formam constructa, corporis primo truncum imponunt, deinde huic caput sanctissimum quam maxime possunt accommodate annectunt.

34 Kad su to tako uredili, ona četvorica kojima je istodobno bilo vraćeno zdravlje očiju i uma idu naprijed noseći nosila, a Levijan slijedi blagoslivljajući Boga himnima i psalmima. U međuvremenu su neki, koji su i sami istim putem išli prema Perugiji, donijeli svojim sugrađanima gorku vijest o biskupu, te su mu mnogi od njih, ne samo iz njegova, doista mnogobrojnog roda Barzija, nego i iz ostalih koji su ispovijedali Kristovu vjeru, izišli u susret sve do Tibera. Kad ih je Levijan izdaleka ugledao, naslutivši o čemu je riječ, potrči k njima i, pridruživši se mnoštvu, ukratko izloži i ostalo što se dogodilo, a osobito pomno razloži čudesa koja su se po bl. Konstanciju dogodila i nakon smrti. Dok je on to pripovijedao, stignu na obalu rijeke: kad su nedugo zatim onamo prispjeli oni koji su nosili nosila, na njihovu ih zamolbu spuste. Tad bi se moglo vidjeti kako svi natječući se trče štovati i ljubiti presveto tijelo, kako plaču, tuguju, nariču, te istoga nazivaju roditeljem, pastirom, učiteljem života, naučiteljem mudrosti.

34 His ita constitutis, quatuor illi, quibus fuerat oculorum simul et mentis sanitas restituta, feretrum ferentes præuent, Levianus in hymnis et psalmis Deum benedicens, subsequitur. Interim nonnulli, qui et ipsi per eamdem viam Perusiam petebant, acerbum de Episcopo nuntium suis civibus cum detulissent, complures eorum, non modo ex sua, frequenti illa quidem, Barziorum gente, verum etiam ex reliquis, quæ Christi fidem profiterentur, obviam ei usque ad Tiberim processerunt. Hos cum procul vidisset Levianus, id quod erat suspicatus, accurrit ad illos, et cum se turbæ adjunxisset, cum alia quæ acciderant, breviter exponit, tum præcipue miracula, quæ fuerant per B. Constantium etiam post mortem edita, explicat diligenter. Hæc illo referente, attingunt ripam fluminis: quo cum nec multo post pervenissent hi, qui feretrum portabant, rogati deposuerunt. erunt. Vidisses tum omnes certatim ad sanctissimum corpus venerandum atque osculandum currere, flere, angi, lamentari, eumdem parentem, pastorem, vitæ magistrum, sapientiæ doctorem appellare.

35 Kad su udovoljili toj dužnosti pobožnosti, zapovjedi im Levijan da se odmaknu od nosila kako bi nastavio dovršiti preostali put. Tada se pak svatko natječe podmetnuti ramena pod presveti teret, što ipak oni koji su ga dotle donijeli nisu nipošto dopustili, da ne bi izgledalo kako su izbjegli ljudsku službu koju im je Bog dodijelio: nego ponovno podigoše presveto tijelo, iz kojega je doista neprestano strujao toliki miomiris da je na najveće divljenje ljudi ispunio sve okolne brežuljke. Kad su se dakle svi zajedno približili gradskim zidinama, u sam grad, po Božjem nadahnuću, nisu ušli, nego su izabrali mjesto ukopa izvan vrata sv. Petra, ono koje se i danas zove Areole, i ondje se pobrinuli da se najpobožnijem mučeniku priredi prilično velik sprovod. Kad je to obavljeno, svi nazočni kršćani, prignuvši koljena pred grobom, ponizno su sebe i cijelu domovinu preporučili sv. Konstanciju, moleći da onaj tko im je na zemlji bio dobri pastir i najbolji otac, isti bude na nebu blagi zaštitnik i zagovornik.

35 Huic pietatis officio cum satisfecissent, jubet eos Levianus a feretro recedere, ut iter reliquum conficere pergat. Tum vero certat quisque humeros sanctissimo oneri supponere, quod tamen hi, qui usque ad eum locum detulerant, ne viderentur munus humanum assignatum a Deo defugisse, minime permisserunt: sed rursus sanctissimum sustulerunt corpus, e quo quidem tanta odoris suavitas continenter afflabatur, ut omnes qui circum erant colles cum summa hominum admiratione repleret. Cum igitur cuncti simul mœnibus urbis appropinquassent, urbem ipsam, Deo ita inspirante, non sunt ingressi, sed locum sepulturæ extra portam S. Petri delegerunt eum, quem etiam nunc Areolæ dicunt, ibique funus religiosissimo martyri satis amplum faciendum curarunt. His peractis, quicumque aderant Christiani, genua ad sepulchrum flectentes suppliciter sese et patriam universam S. Constantio commendarunt, precati ut cujus fuisset in terra Pastor bonus et pater optimus, ejundem in coelo patronus et intercessor benignus existeret.

36 Naposljetku, pobožno poljubivši grob, svatko se vratio svojoj kući, osim Levijana i one četvorice kojima je netom, po zagovoru bl. Konstancija, bio vraćen vid: oni su naime ondje podigli malu kolibu, te ustrajući u molitvama, postovima i drugim dobrim djelima, proveli sve preostalo vrijeme života kod spomenika svetoga mučenika: njegov je pak glas i slava zbog mnogih i najvećih čudesa koja su se ondje svakodnevno događala iz dana u dan toliko sve više rasla da se veliko mnoštvo pobožnih ljudi iz različitih krajeva slijevalo vidjeti i štovati njegov grob. A nije ni danas bez velike časti i štovanja slavni Kristov mučenik, kako drugdje, tako ponajviše u Perugiji, gdje se uistinu u njegovo ime godišnji blagdan slavi s najvećim vjerskim sjajem u crkvi koja mu je ondje s velikim troškom odavno posvećena, 29. siječnja. A sv. Konstancije je ponio palmu mučeništva za cara Marka Antonina, kao što smo na početku rekli, koji je počeo vladati 173. godine od rođenja Krista Gospodina našega, kojemu čast, slava i vlast u vječne vijeke, amen.

36 Postremo tumulum pie osculati, domum quisque suam rediit, excepto Leviano et quatuor illis, quibus fuerat modo, B. Constantio intercedente, lux restituta: hi enim parvo ibi extructo tugurio, perseverantes in orationibus, jejuniis, et aliis bonis operibus, totum reliquæ vitæ tempus apud sancti Martyris monumentum traduxerunt: cujus quidem fama et gloria ob multa et maxima miracula, quæ ibi quotidie flebant, adeo in dies magis magisque crevit, ut magna piorum hominum multitudo ad ejus sepulchrum visendum ac venerandum ex diversis locis conflueret. Neque vero non etiam hodie magno in honore est et veneratione gloriosus Christi Martyr, tum alibi, tum maxime Perusiæ, ubi quidem ejus nomine festus dies anniversarius in templo, ibidem ei cum magnis opibus jampridem dicato, summa religionis pompa celebratur, IV Kalend. Februarii. Tulit autem S. Constantius martyrii palmam, Marco Antonino, ut initio diximus, Imperatore, qui quidem imperare coepit clxxiii anno ab ortu Christi Domini nostri, cui honor, gloria, et imperium, in sempiterna secula, Amen.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

29. siječnja Kalendar godine