Edesa, drevni grad Mezopotamije prema granicama Armenije, oplemenjena je mnogim pobjedničkim znamenjima svetaca. Među njima je Sarbelije sa sestrom Barbejom. Njihov se spomen u crkvenim kalendarima slavi u razne dane: 29. siječnja, 15. listopada (ne XV. listopadskih kalenda, kako je ovdje u bilješkama uz martirologij napisao Baronije), a možda i 5. rujna. Ni sama njihova imena nisu uvijek napisana na isti način: Sarbelije se drugdje naziva Sarbil, Sarbel, Σάρβηλος, kod Galezinija u bilješkama Sabel, a kod Ferrarija Sarbeol. Ona koju Baronije naziva Barbeja, kod Grka je posvuda Bebeja, kao da bi se reklo Postojana ili Konstancija.
2 Njihova smo Acta preuzeli samo iz martirologija. Rimski pod 29. siječnja ima ovo: „U Edesi u Siriji svetih mučenika Sarbelija i njegove sestre Barbeje, koje je krstio bl. biskup Barsimej, te su u Trajanovu progonu pod namjesnikom Lizijom okrunjeni mučeništvom.” Opširnije piše Galezini, iz grčkih izvora, kako priznaje: „U Edesi svetih mučenika Sarbelija i sestre Barbeje. Ovaj svećenik idola, oštro ukoren zbog bezbožnosti od Barsimeja, biskupa toga grada, uz pomoć Božje milosti poslušavši njegove riječi, napoji se kršćanskom vjerom te se zajedno sa sestrom krsti. Kad je to doznao namjesnik Lizija, zapovjedi da uhvaćenoga Sarbelija najprije biju šibama, deru dlijetom, prže vatrom, a potom stegnuta između dvaju drva režu pilom: te napokon zajedno sa sestrom, prije toga najteže i na razne načine mučenom, za cezara Trajana pogube odrubljivanjem glave.”
3 A grčki Mineji imaju: „Istoga dana (29. siječnja) spomen svetih mučenika Sarbela i njegove sestre Bebeje, koji su stradali u Edesi. Živjeli su za vladavine Trajanove. Sv. Sarbel, svećenik đavolske zablude i nečistih žrtava, kad je o nekoj svetkovini zloduha po običaju započeo bezbožne žrtve, pa ga je biskup Barsimej ukorio i oštrije prekorio kao onoga koji je mnogima uzrok propasti, ganut Kristovom milošću i potaknut biskupovim riječima, prigrlio je božansku vjeru zajedno sa svojom rođenom sestrom Bebejom, te ga je isti biskup očistio spasonosnim vodama. Zatim je Sarbel, izveden na ispitivanje pred namjesnika Liziju, najprije tučen šibama, potom sječen noževima, ubrzo mu je oguljeno lice i s rukama svezanima na leđima izudaran trbuh, zatim je obješen za jednu ruku ponovno deran, naposljetku su mu razni udovi tijela paljeni prinesenim bakljama: te napokon odnosi krunu mučeništva, pošto je bio stegnut u neku spravu, izgnječen i raspiljen od glave, i naposljetku posječen sjekirom. Odrubljena je glava i njegovoj sestri Bebeji, po zapovijedi istoga vojvode.”
4 No pod 15. listopada isti Mineji to spominju nešto razgovjetnije: „Istoga dana svetih mučenika Sarbila i njegove sestre Bebeje. U Trajanovo vrijeme sv. Sarbel, svećenik idola, poučen od svetoga biskupa u otajstvima vjere, kršten je sa svojom sestrom Bebejom. Prijavljen pak kao kršćanin pred upraviteljem grada Edesana, izveden je pred njegovo sudište, a on je zapovjedio da ga najprije biju šibama. Ali kako se svetac mnogo izrugivao njemu, njegovim idolima i caru, razbješnjeni namjesnik ne jednom ili dvaput, nego sedam puta u izmjeničnim naletima tukao ga je uokolo volovskim žilama, derao željeznim kukama i palio bakljama. Dok se to događalo i svetac se, upravljen u Boga, molio, Gospodin nad vojskama ublažavao je njegove boli. Promatrajući njegov velikodušni duh u podnošenju muka, tiranin zapovijeda da ga ponovno izvedu i da mu zabiju čavle u glavu, a zatim da ga raspile pilom. Ali kad je iz obaju mučenja svetac Božjom snagom izišao neozlijeđen, zapanjiše se nazočni. Vidjevši to njegova sestra Bebeja, i sama se pred sucem javno ispovjedila kršćankom. Ovaj pak nju, okrutno izderanu bičevima, zatvara u tamnicu. A sveca, obješenoga za jednu ruku i oguljene kože s tijela, kad ga je vidio da još diše, zapovijedi oboje pogubiti odrubljivanjem glave. No neki su vjernici potajno uzeli njihova tijela i predali ih zemlji, hvaleći i blagoslivljajući Boga. Amen.”
5 Menologij koji je izdao Henrik Kanizije: „Istoga dana spomen svetih mučenika Sarbila i sestre Bebeje pod carem Trajanom.” A Baronije citira Menologij u kojemu se njihovo mučeništvo opisuje ovako: „Sarbelije, svećenik idola, zajedno sa sestrom Barbejom obratio se na Kristovu vjeru po Barsimeju, biskupu Edese, i oboje su bili uhićeni: nakon najtežih muka Sarbelije je, svezan između dvaju drva, bio raspiljen, a njegovoj je sestri odrubljena glava.” Ako u onom Sirletovu rukopisu, za koji Baronije drugdje izjavljuje da se njime služio, tako stoji, očito je da se on mnogo razlikuje od ingolstadtskoga koji je objavio Kanizije. Galezini istoga dana: „U Edesi svetih mučenika Sarbilija i sestre Barbeje, koji su za cara Trajana optuženi zbog kršćanske vjere, izvedeni pred upravitelja toga grada na sud, najprije teško mučeni, napokon slavni po preslavnoj ispovijesti vjere, odsječenih vratova odnijeli palmu mučeništva.” Ferrari ih također navodi toga dana.
6 Čini se da su to isti, ili su svakako pretrpjeli jednake muke, oni koji se s Tatuelom slave 4. rujna u istim grčkim Minejima, jer ovako imaju:
Τμηθέντες ἄμφω Θαθουὴλ καὶ Βεβαία,
Ζωὴν βεβαίαν εὗρον ἀντ’ ἐψευσμένης.
Βέβηλον ὁ Ζάρβηλος οὐ σέβων σέβας,
Ἀνδρῶν βεβήλων χερσὶ βάλλεται λίθοις.
Oboje posječeni, Tatuel i Bebeja,
Nađoše postojan život umjesto lažnoga.
Zarbel, ne štujući nečisto bogoštovlje,
Od ruku nečistih ljudi biva kamenovan.
Živjeli su oni za vladavine Hadrijanove. Tatuel je bio svećenik đavolske zablude: ali ukoren od nekoga biskupa, predao se vjeri. Zbog toga mu je toparh Augar dao išibati lice šibama, s rukama svezanima na leđima bio je spaljivan, a trbuh mu je izudaran. Svezan za jednu ruku biva obješen, deran i odozdo pržen vatrom. Zatim stegnut u tesarsku spravu, pilom se rasijeca od glave i napokon mačem dovršava borbu.
7 Umjesto Tatuela Martyrologium Romanum koji je dopunio Baronije ima Tamela. „Istoga dana”, kaže, „sv. Tamela, prije svećenika idola, i drugova mučenika pod carem Hadrijanom.” Baronije ga u bilješkama naziva Tamuel, citirajući Menologij u kojemu se naziva Tatuel. Ondje, naime, stoji ovako: „Istoga dana rođendan za nebo svetih mučenika Petronija, Haritine, Zarbela, Tatuela i Beveje, koji su pod carem Hadrijanom prolili krv za Krista. Od njih je Tatuel, budući da je bio svećenik demonske prijevare, od nekoga kršćanskog biskupa obraćen na Kristovu vjeru. Zbog toga ga Augar, vojvoda toga kraja, daje tući šibama, spaljivati mu oči, i s rukama svezanima na leđima udarati po trbuhu, a obješenoga za jednu ruku derati; poslije je tesarskim oruđem raspiljen od tjemena glave te sa sestrom Bevejom pogubljen mačem.”
8 Tko ne bi posumnjao da je to ista Bebeja, isti Sarbel, a Tatuel da je Sarbelov brat, ili sam dvoimeni Sarbel Tatuel, ili jednom riječju Sarbeltatuel? Jer to što se prenosi da su ovi stradali pod Hadrijanom, a oni pod Trajanom: možda su uhvaćeni pod Trajanom, a pogubljeni pod Hadrijanom; ili je progon proglasio Trajan, a pokolj poslije izvršio Hadrijan ili njegovi namjesnici. Obje su se doista zgode zbile dok su narodi prema izlasku sunca bili potreseni ratom. Da su ovi potonji Sarbel, Bebeja i Tatuel bili iz Edese, bilo da su isti ili različiti od prijašnjih, zaključujemo iz imena vojvode Augara ili Abgara: ono je bilo uobičajeno knezovima Osroenaca, čija je prijestolnica bila Edesa. Odatle je Osroenac Augar bio savezom povezan s Rimljanima pod Pompejem, a zatim je, pogodujući Partima, bio začetnik Krasova poraza, kako spominje Dion u 40. knjizi. Drugi, otprilike osamdeset pet godina poslije, bio je preslavni Abgar, vladar Edese, koji je Kristu Spasitelju poslao glasnike i od njega primio nerukotvorenu sliku, o kojoj je čest spomen kod crkvenih pisaca. Tada se ovaj Augar u vrijeme Trajana ili Hadrijana usprotivio našoj vjeri, koju je u Edesu bio donio sv. Tadej nakon što je prijašnji Abgar bio ozdravljen i kršten, možda da bi stekao naklonost Rimljana. Je li Lizija upravljao gradskom prefekturom u njegovo ili u cezarovo ime, nije sigurno. To je možda onaj isti Abgar o kojemu Julije Kapitolin u djelu Antoninus Pius kaže: „Kralja Abgara iz istočnih krajeva doveo je samim ugledom.” Postojao je i Abgar, kralj Perzijanaca, kojega je pokorio Sever, kako svjedoči Sparcijan. Napokon Ksifilin, sažimatelj Diona, u djelu Antoninus Caracalla kaže: „Kad mu je kao prijatelju došao Augar, kralj Osroenaca, prekršio je zadanu riječ, uhitio ga i bacio u okove, te zauzeo Osroenu lišenu kralja.”
9 Nadalje, one koje Mineji i Menologij 4. rujna slave kao Tatuela i Bebeju, Galezini navodi sutradan ovim riječima: „U Grčkoj blaženih mučenika Tatuela i sestre Bebeje. Ona je za cara Hadrijana, zapaljena žarom vjere, poticajima odvratila veoma mnoge od lažnoga štovanja. Bačena stoga u tamnicu, najprije biva okrutno pretučena; zatim dlijetima izderana sve do kostiju, napokon kopljem probodena u grlo. On je pak, s najvećom slobodom govora neprestano ispovijedajući vjeru Krista Otkupitelja, ni jednim mučenjem kojim je raznoliko i strahovito bio pogođen ne odvraćen od nakane, napokon podignut na drvo, željeznom pilom napola raspiljen, odnio palmu plemenitoga mučeništva.” Galezini piše da je to preveo iz grčke knjige. A Petronije, koji se u Menologiju 4. rujna pridružuje ovim mučenicima, u Minejima se prenosi kao učenik sv. Pavla Apostola, te nakon smrti sv. Ivana duhovni otac i učitelj pobožnosti sv. Hermione djevice, kćeri đakona Filipa, i ne pripada Osroencima. Haritina (osim ako nije ona koja se štuje 5. listopada, ili ona 12. lipnja, ili možda Haris, koju smo, premda nejasnu, donijeli 28. siječnja) nama je nepoznata. O Barsimeju, koji je krstio Sarbelija i Barbeju, govorit ćemo 30. siječnja.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.