Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 29. siječnja

O sv. Konstanciju, biskupu i mučeniku u Perugiji u Etruriji

DE S. CONSTANTIO EPISCOPO ET MART. PERUSIÆ IN ETRURIA

Sadržaj (12)
  1. ŽIVOTOPIS iz rukopisa kardinala Cezara Baronija.
  2. Drugo ispitivanje. Obraćenje drugih stražara, bijeg.
  3. Treće ispitivanje. Nebeska utjeha.
  4. Mučeništvo. Ukop. Čudesa.
  5. Drugi životopis
  6. POGLAVLJE II. Uhićenje. Bičevanje.
  7. Sv. Konkordije i Poncijan, drugovi u tamnici. Mučeništvo sv. Konstancija.
  8. Našašće tijela. Čudesa.
  9. Druga čudesa. Ukop tijela.
  10. Drugi životopis, autor Ivan Andrija palazzi. Autorov predgovor.
  11. Drugo uhićenje. Bičevanje. Oslobođenje.
  12. Pokop. Štovanje.

Perugia, nekoć smatrana jednim od 12 glavnih gradova Etrurije, i štoviše glavom naroda, po svjedočanstvu Livija, zajedno s Cortonom i Arezzom; premda je od Oktavijana Cezara teškom opsadom i, kako kaže Flor, sramotnom glađu koja je iskušala sve, zatim općim pokoljima bila iscrpljena, a potom strašnim požarom unakažena, ipak je ubrzo bila tako obnovljena i nastanjena da je već u samoj kolijevci Crkve zavrijedila biskupa, te je u Justinijanovo doba, kako svjedoči Prokopije, bila glavni grad Toskane. Među prvim njezinim biskupima bio je sv. Konstancije, čiji se rođendan za nebo slavi 29. siječnja. O njemu Martyrologium Romanum bilježi: „U Perugiji sv. Konstancija, biskupa i mučenika, koji je zajedno s drugovima pod carem Markom Aurelijem za obranu vjere primio krunu mučeništva.” Njega su spomenuli kölnski kartuzijanci i Molanus u dodacima Usuardu, Konstancije Felicije, Konstantin Ghini, Filip Ferrari u djelu Catalogus SS. Italiæ; pa čak i najstariji rukopisni Martyrologium S. Hieronymi, u kojemu stoji ovo: „U Perugiji u Toskani Konstantina”, a i neki drugi nazivaju ga Konstantinom.

2 Martyrologium Germanicum u drugom izdanju ima ovo: „Također u Perugiji svetoga biskupa i mučenika Konstancija, koji je bio učenik sv. biskupa Herkulana, te je zbog vjere ubijen sa šestoricom drugih Nijemaca.” Galezini: „U Perugiji sv. Konstancija, biskupa i mučenika, koji je, učenik bl. biskupa Herkulana, nakon njegove smrti izabran za biskupa, od Gota zbog vjere ubijen zajedno sa šestoricom drugih koji su s njime iz Njemačke hodočastili u taj grad.” O sv. Herkulanu I. govorit ćemo 7. studenoga. Sv. Herkulan II. štuje se 1. ožujka, i njega su ubili Goti u Justinijanovo vrijeme. O dobi i drugovima prvoga Herkulana istražit će se na svome mjestu. Povod za pogrešku Galeziniju pružio je Volaterranus u 14. knjizi, gdje nabraja trojicu Konstancija, „od kojih je treći”, kaže, „mučenik zajedno sa šestoricom braće, među kojima su bili Bevignat i Reinald, koji su u Perugiju pošli iz Njemačke radi hodočašća, te su u istom gradu kad su ga zauzeli Goti bili ubijeni.” U Konstancijevoj se dobi ružno pogriješilo jer su dvojica Herkulana, od kojih je prvoga možda naslijedio, stopljeni u jednoga.

3 A tko su drugovi sv. Konstancija? U djelima Acta spominju se drugovi Krescencije, Anastazije i Karpofor; ali o njihovu pokolju nema nikakva spomena, osim ako možda to nije onaj Karpofor kojega sebi prisvajaju stanovnici Spella, a kojega drugi pridružuju kao druga starijemu Herkulanu. Sv. Poncijan i Konkordije, koji su s Konstancijem bili povezani prijateljstvom, pripadaju drugim danima. Nije li Baronije dodao drugove Konstanciju na temelju ugleda Galezinija i Volaterrana? Bevignata monaha i ispovjedaoca, a ne mučenika, stanovnici Perugie štuju 14. svibnja. O Reinaldu nigdje nema spomena. U jednom novijem rukopisu pod 14. listopada stoji ovo: „U Perugiji sv. Konstancija sa sedmoricom drugova”, ali tko su oni bili? Iskustvom smo naučili da se tom rukopisu ne smije poklanjati veliko povjerenje: niti je doista star, niti sadrži išta osim dodataka pridodanih kölnskom dopunjenom izdanju Usuarda, bez ikakva navođenja autora.

4 Donosimo trostruki životopis sv. Konstancija: prva dva životopisa kardinal Baronije bio je primio od Crkve u Perugiji, a iz njegove ih je knjižnice s Heribertom Rosweydeom podijelio preslavni muž Cezar Spada. Prvi je bio podijeljen na čitanja, čiji smo broj označili na rubu.

IZ RUKOPISA. Drugi, uspoređen s drugim kodeksom iz Perugie, usporedili smo s mnogo ispravnijim rukopisom samostana u Sankt Gallenu. Treći je već prije bio izdao Surije, a sastavio ga je Ivan Andrija Palatio iz najstarijih primjeraka koji se u Perugiji čuvaju dijelom u katedralnoj crkvi, a dijelom u crkvi sv. Petra. Životopis sv. Konstancija napisao je i Zaharija Lippeloo, a na talijanskom Gabrijel Fiamma i Silvano Razzi. Njegova mučeništva spominje se Baronije u sv. 2 djela Annales pod god. 175., br. 7.

ŽIVOTOPIS iz rukopisa kardinala Cezara Baronija.

Čudesa sv. Konstancija, obraćenje mnogih.

Stvoritelj i oblikovatelj svih stvari, svemogući Bog, sažalivši se nad propašću ljudskoga roda, posla Riječ života koja dođe s Očeva prijestolja te iz blažene Djevice Marije uze hraniteljicu tijela. Budući da se pak udostojao nositi našu sliku, tim je potrebnije uvećati služenje njemu. Uistinu, mnoga nam je podijelio dobročinstva, pa mu i mi iskazujmo mnoga služenja. Posve na početku svijeta stvorio nas je na svoju sliku i priliku, kao što je sam rekao: „Načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku.” Ali onaj koji je prvi pao u dubinu, stari neprijatelj, videći da je sa svih strana pobijeđen, počeo je različitim dokazima obmanjivati našega praroditelja; njega je po kušanju zabranjenoga stabla i na nagovor supruge bijedno prevario. Zato je Bog, predvidjevši da je on nenadoknadiv bez njegova utjelovljenja, zbog toga sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom i Mariji Djevici: samoga sebe oplijeni uzevši lik sluge. Zbog toga je uzeo lik sluge da bi otkupio grešni lik: na koje je načine bio prevaren naš prvi roditelj, na te smo iste otkupljeni dobrotom Gospodnjom: po kušanju prvoga čovjeka, evo, pali smo u zle nevolje; po Djevici majci i njezinu jedinome Sinu milosrdno smo spašeni. Uistinu, različitim je redovima obnovio svojim zakonima: jer prije njegova dolaska bili su proroci i sveti naučitelji koji su navijestili da će se roditi naš Otkupitelj. čudesima koja je Gospodin činio po Konstanciju.

3 Neki je čovjek imenom Krescencije mnogo godina imao noge savijene uz bedra, tako da uopće nije mogao hodati. Čim je čuo da bl. Konstancije liječi bolesnike, zapovjedi da ga na kolima odvezu k njemu, te je plačljivim molbama govorio: „O sv. Konstancije, vrati mi hod.” Kad ga je vidio sv. Konstancije, uzdajući se u snagu Gospodina našega Isusa Krista, pomoli se i reče: „Gospodine Isuse Kriste, koji sve oživljavaš i sve obnavljaš, vrati ovome čovjeku hod, da spozna i uzvjeruje da osim tebe nema Boga, koji kad hoćeš činiš nova znamenja i čudesa.” Na tu riječ poput sunčevih zraka pade na njega sjaj i ostade nad njim gotovo pola sata. Tada on, prestrašen, vičući jakim glasovima reče: „Gospodine, smiluj se, Gospodine, smiluj se.” Odmah se uspravi, te se učvrstiše njegove noge i stopala; i odmah otrča po vodu i donese je pred bl. Konstancija. A on ga krsti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. I po tim čudesima krstilo se toga dana gotovo stotinu i dvadeset pogana. Tada nasta velika radost među kršćanima, i slavili su govoreći: „Blagoslovljen Bog Izraelov, jer pohodi i izvrši otkupljenje naroda svoga.” a Drugi je nazivaju Artasia i Attasia.

Prvo ispitivanje. Obraćenje stražara, bijeg.

Tada bi javljeno Hariziju, prvaku grada, da se kult njegovih bogova dokida, a vjera kršćana umnožava: on se silno razgnjevi i zapovjedi da se potraže kršćani, kako bi ih, gdje god budu pronađeni, svezane doveli pred njega. Bijaše, naime, u to vrijeme u Rimu najbezbožniji car Antonin, koji je po cijelom svijetu poslao svoje vojnike da unište sljedbu kršćana i uzveličaju štovanje njegovih bogova. Tada je u Perugiju bio upućen a Lucije, jedan od velikih rimskih konzula. Dođe pak spomenuti Lucije k Hariziju i reče mu: „Harizije, uputi svoje vojnike po gradovima i po susjednim pokrajinama svuda uokolo, da ako se kršćani slučajno nađu u istim pokrajinama, s rukama svezanima na leđima i okovani lancima budu dovedeni pred naše lice.” Tada krvnici ispuniše zapovijedi, dođoše u kuću Krescencija, kojega je nedavno izliječio bl. Konstancije, i razbivši vrata uđoše unutra. Tada ih uhvatiše i odvedoše pred lice Lucija i Harizija.

3 Kad ih je vidio konzul Lucije, reče im: „Kojega ste staleža? Robovi ili slobodnjaci?” Bl. Konstancije odgovori: „Robovi smo Gospodina našega Isusa Krista, koji je samoga sebe oplijenio, malo manjim učinjen od anđela, i uzeo lik sluge da nas izbavi iz ropstva đavla; i zato je najveća sloboda ispuniti službu Gospodinu koji nas je stvorio i za nas se udostojao umrijeti da nas oslobodi od smrti.” Tada odgovarajući s velikim bijesom rekoše: „Ne znate li da nas je rimski vladar Antonin poslao zato da sve štovatelje Krista protjeramo iz njegova kraljevstva, a naše veličanstvene bogove, Jupitra, Merkura i Saturna, i veoma mnoge druge po kojima cvate rimsko kraljevstvo, te kip Sunca i Mjeseca učinimo štovanima iznad svega? Zato vas opominjem da štujete naše bogove, stavite tamjan bogu Suncu i prinesete mu dostojnu žrtvu.” Tada bl. Konstancije smiješeći se reče: „Počela ovoga svijeta koja je Gospodin stvorio za naše služenje ne štujem niti im prinosim žrtvu; nego jedinoga Stvoritelja sviju nas, svemogućega Boga, s njegovim jedinorođenim Sinom Gospodinom našim Isusom Kristom i Duhom Svetim u Trojstvu klanjam i štujem, te prinosim neokaljanu žrtvu.”

6 Lucije i Harizije razgnjevljeni zapovjediše da ga biju šakama, a leđa da mu tuku toljagama. A on je pjevao psalme govoreći: „Hvalit ću Gospodina veoma ustima svojim, i usred mnogih slavit ću ga; jer stade zdesna ubogomu da spasi od progonitelja dušu moju.” Videći pak Lucije i Harizije da ne napreduju, nego da sve više i više on i drugi kršćani veličaju Gospodina koji spašava one što se u nj uzdaju i ne napušta pobožna srca, zapovjediše tada da se kupalište pred palačomb Maksimijanovom zagrije sedam puta više nego što je običavalo, te uvedoše unutra Konstancija s ostalim kršćanima koji su bili s njim; a oni pjevajući psalme govorahu: „Ognjem si nas iskušao, i nije se u nama našla nepravda”, i opet: „Izbavi me, Gospodine”, i iznova: „Prikloni srce moje, Bože, svjedočanstvima svojim, a ne k lakomosti.”

7 Tada kršćani, načinivši znak križa, uđoše u kupalište: ali premda je unutra bila silna vrućina, nitko se od njih nije bojao vrućine; i svi se kršćani baciše ničice na pločnik i moljahu govoreći: „Blagoslovljen Gospodin Bog, jer sam čini velika čudesa: i blagoslovljeno ime veličanstva njegova dovijeka i u vijeke vjekova.” Dok su sveti muževi to pjevali, tolikim ih je svjetlom obasjao Bog da nitko nije pomislio kako je noć, nego kao da sav sjaj sunca sja u kupalištu. A čim su vojnici koji su čuvali kupalište vidjeli tako sjajno svjetlo, uđoše unutra i baciše se pred noge bl. Konstancija, moleći oproštenje i govoreći: „Gospodine sv. Konstancije, Božji mužu, oslobodi nas od zemaljskih požuda i operi nas svetim krštenjem, da zavrijedimo biti dionici vječnoga života.” Tada ih sv. Konstancije pouči u svakom božanskom otajstvu i krsti ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, Amen. I vratiše se svaki u svoju kuću, te donesoše mnogo novca, sinove, kćeri i žene i dovedoše ih pred lice preblaženoga biskupa Konstancija; i krstiše se svi obaju spolova, otprilike pedeset; i rekoše preblaženomu Konstanciju: „Iziđi van iz kupališta, i pođimo u šumu koja se naziva Collis, i ondje zazivajmo Gospodina Boga našega.” Ubrzo je sv. Konstancije izišao iz kupališta i otišao s nekolicinom kršćana i sa stražarima kupališta, koji su po njegovu propovijedanju postali kršćani; i dođoše na mjesto koje se naziva Monticellus, te su ondje boravili mnogo dana s Božjim slugom Anastazijem i sa zborom mnogih svetih, pjevajući psalme i govoreći: „Gle kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti.”

a Bilo je više konzula Lucija za Marka Aurelija: treće njegove godine, 163. Kristove, L. Papirije Elijan; 4. godine 50. Kornelije Celzo; 5. L. Arije Pudens; 6. L. Fulfidije Polion; 8. L. Vecije Pavao; 11. L. Septimije Sever; osim cezara L. Elija Vera i L. Aurelija Komoda.
b Ili mjesto gdje je poslije sagrađena ta Maksimijanova palača.

Drugo ispitivanje. Obraćenje drugih stražara, bijeg.

U to vrijeme Lucije, konzul Rimljana, po nalogu cara Antonina zapovjedi Hariziju, prefektu grada Perugie, da provede istragu o bl. Konstanciju i o ostalim kršćanima koji su bili s njim. A Harizije, želeći ispuniti zapovijedi konzula Lucija, posla ljude da potraže stražare kupališta; ne našavši Božjega sveca, žurno se vratiše prefektu Hariziju javljajući mu: „Jer stražari tvoga kupališta postali su kršćani sa svim svojim slugama i otišli su izvan grada; a ne znamo u koji kraj.” Tada Harizije, najbezbožniji prefekt, ispunjen lukavstvom i gnjevom, zapovjedi mnogim vojnicima da pođu za njima; kad su oni otišli tražeći nadaleko i naširoko, napokon nađoše jednoga pogubnog poganina koji im reče: „U šumi, na mjestu koje se zove Monticellus, ondje okupljeni drže svoje sastanke. Ako doista želite, ja ću vas onamo odvesti.” Tada ga jednodušno zamoliše da ih odvede onamo gdje je bio sv. Konstancije s mnogim kršćanima, pjevajući psalme i blagoslivljajući Gospodina.

9 Čim su oni došli k Božjim svecima, rekoše im: „O Konstancije, zašto si prevario ove ljude da ne štuju svoje bogove i ne izvršavaju careve zapovijedi? Stoga sada dođite prefektu Hariziju, i on će vas poučiti kako se morate pokoravati nepobjedivim bogovima, a ne uzalud vjerovati Kristu vašemu Bogu, kojega su zbog njegovih zločina uhvatili Židovi i izmučena bičevima predali Ponciju Pilatu, a on je zapovjedio da ga objese na vješala; i ranjen te pribijen čavlima, napokon je umro na križu; kad mu je jedan od razbojnika koji su bili raspeti s njim govorio: Spasi samoga sebe i sve nas, niti je sebe spasio, niti je druge mogao spasiti.” Na tu riječ sv. Konstancije, bl. Anastazije i kršćani koji su bili s njima uglas rekoše: „O neprijatelji Boga i istine, zašto ste se usudili govoriti takve stvari o tolikome Gospodinu? Kad je on svojevoljno bio vođen na drvo križa, i slijepi su ga Židovi opkolili s mačevima i toljagama, i reče Gospodin: Koga tražite? A oni rekoše: Isusa Nazarećanina; na tu blaženu riječ padoše na zemlju i postadoše kao mrtvi. A Judi one noći u kojoj ga je imao izdati reče: Što činiš, učini brže. Sada, bijednici, naučite kolika je providnost Božja, koji je očitovao svoga izdajnika i sve što je o njemu bilo prorečeno. Kad je htio, bio je kušan; kad je htio, bio je raspet; kad je htio, umro je; kad je htio, oplijenio je pakao; kad je htio, uskrsnuo je; i kad je htio, uzišao je na nebesa; odakle će doći u posljednji dan suditi žive i mrtve.”

10 Tada Harizijevi vojnici, razgnjevljeni i ispunjeni bijesom, navališe na Božje svece te uhvatiše sv. biskupa Konstancija, najelegantnijega muža, Anastazija, preslavnoga muža, a Karpofora, pravoga Božjeg slugu, i mnoge druge kršćane, te ih svezaše i svezane odvedoše prefektu Hariziju; kad ih je on vidio izdaleka, reče im: „O Konstancije, prevaren lukavstvom kršćana, zašto u kupalištu nisi mislio na svoje spasenje? I prinoseći žrtvu besmrtnim bogovima, ne bi izgubio svoju prelijepu mladost zbog poštovanja svećenika i sljedbe Nazarećana.” Njemu bl. Konstancije gnjevan reče: „Bijedniče, dugo je već otkako strpljivo podnosim tvoje bezumne riječi; sada i ti, ako hoćeš, strpljivo poslušaj moje zdrave riječi: Jedan je Bog svemogući, koji je stvorio sve iz ničega, stvorio nebo i zemlju i utemeljio mora, kao što je prorok David pjevao govoreći: Ti si stvorio sve granice zemlje, ljeto i proljeće ti si ih oblikovao. Sada, zločinče, vjeruj svome Stvoritelju i vrati mu ono što ti je dao, naime razum s umom, da imaš spoznaju razlikovanja dobra od zla, te da odbaciš nečasno, a činiš korisno. I povrh toga poslušaj spomenutoga Proroka, koji pjevajući kaže: On nas je stvorio; a ne tvoji bogovi, koje zlo štuješ, stvorili su nas. Obrati se Gospodinu Bogu svomu koji te je stvorio, da ne bi, zlo štujući ovdje, u budućnosti propao.” Razgnjevljen na to Harizije đavolskom revnošću, zapovjedi da ga bosonoga provedu po užarenom ugljevlju i da toga istog žara prospu po njegovu golu tijelu. A kršćani videći to vikahu Gospodinu govoreći: „Gospodine, neka se ne postide u nama koji tebe iščekuju, Gospodine Bože nad vojskama, i neka se ne posrame nad nama koji traže tebe, Bože Izraelov.”

11 A sv. Konstancije jakim glasom govoraše: „Radi tebe, Gospodine, podnosim pogrdu, oslobodi me od krvi, Bože, Bože spasenja mojega.” I Harizije otvorivši usta svoja reče: „Bijedniče, ne vidiš li kako te kazne sa svih strana stišću? Prestani i opameti se već od svoga bezumlja, te ukloni sa sebe naslov kršćanstva, da prije vremena ne izgubiš cvijet svoje mladosti i, dok govoriš da imaš vječni život, ne ostaviš vremeniti, a onaj kojemu se nadaš nikada ne nađeš.” Odgovori sv. Konstancije i reče: „Zavodniče zlih i neprijatelju istine, već sam ti rekao, i ponovno kažem: tvoje me kazne ne plaše, jer imam Gospodina svoga Isusa Krista Spasitelja, koji će me osloboditi od svega tvoga bijesa.” Tada prefekt Harizije zapovjedi da ga zatvore u tamnicu, i reče mu: „Konstancije, razmisli u sebi ovih šest dana o svome spasenju, da možda ne umreš najsramotnijom smrću, a Krist kojega hvališ neće te izbaviti.” Dok su ga pak krvnici vodili u tamnicu, išao je pjevajući psalme i govoreći: „Gospodine Bože moj, u tebe se uzdam, oslobodi me od svih koji me progone i izbavi me: obasjaj licem svojim slugu svoga i spasi me u svom milosrđu: Gospodine, da se ne postidim jer sam te zazvao.”

12 U međuvremenu sv. Konstancije biva bačen u tamnicu i nastane noć; te su pak noći mnogi kršćani došli k prozoru, noseći sa sobom gubavce, uzete, slijepe, hrome i izmučene različitim bolestima, koje je preslavni muž sv. Konstancije izliječio svojim najsvetijim molitvama. Tada trojica tamničara, vidjevši čudesa koja je Bog po njemu učinio, povjerovaše u njega i krstiše se u ime Gospodina našega Isusa Krista, te ga izvedoše iz tamnice i dođoše s njim do gradskih vrata i putem koji vodi ub Kampaniju; i prijeđoše preko rijeke koja se zove Tiber, te cestom koja se zove Salarija.

a O sv. Karpoforu i Abundiju govorit ćemo 10. prosinca, i raspravit ćemo jesu li ubijeni u Sevilli, ili u Spellu, ili na oba mjesta, ali različiti.
b Jedva bismo shvatili kako je Salarija dopirala do granica perugijskoga kraja, jer je vodila iz Rima u Eretum; odatle u Rieti, Cotiliju, Antrodoco, Falacrine, Vicus Badies, Ad centesimum; a ta su posljednja mjesta u Picenu. Čini se da je autor htio napisati Flaminiju; ona je, naime, vodila u Narni, Terni, Spoleto, Forum Flaminii, Helvillum, ili Sullum, ili Sigillo, uz koji gradić iz Apenina izvire potok Chiascio, o kojemu je niže spomen. Ipak na isti način govori autor životopisa sv. Konkordija 1. siječnja: „I ode sv. Eutihu, koji je tada boravio na svom imanju uz cestu Salariju, blizu grada Tribuluma ili Tribulisa”, što je Trevi, kako smo drugdje rekli, smješten između Foligna i Spoleta. Kampanija je pak ovdje, čini se, stavljena umjesto polja Umbrije.

Treće ispitivanje. Nebeska utjeha.

I gle, najbezbožniji ljudi poslani od cara da istrijebe ljude ove vjere po cijeloj pokrajini. Kad ih je vidio sv. Konstancije, pozdravi ih govoreći: „Radost neka je s vama, braćo.” Njemu oni odgovarajući rekoše: „Odakle si ti? Iz koje pokrajine dolaziš?” A on im reče: „Otišao sam iz Perugie, a korake upravljam drugamo, da vidim svoju braćua Konkordija ib Poncijana, i da zajedno razgovaramo o nebeskim stvarima.” Njemu oni rekoše: „Kako vidimo, kršćanin si.” On odgovarajući reče: „Svakako štujem Krista i želim slijediti njegove stope, da zavrijedim biti dionik njegova kraljevstva.” Tada ga, ispunjeni bijesom, uhvatiše i s rukama svezanima na leđima odvedoše u Duricijevu kuću, te ga počeše ispitivati o naslovu kršćanstva govoreći mu: „Kakva je mogućnost kršćanima?” Njima on reče: „Naša je mogućnost od Boga, i koliko nam on sam daje, toliko mi možemo koristiti za njegovo služenje; služenje pak Gospodinu nazivam nimalo manje dragovoljnim, jer on ne želi prisilno služenje. Ali ipak se čita u Evanđelju: Tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.”

14 Tada oni odgovarajući s velikim bijesom rekoše: „Ukloni od sebe isprazne riječi koje govoriš.” I govoreći to, ujedno ga udariše pljuskama i šakama, govoreći ovako: „Mislili smo da ćemo te prestrašiti različitim kaznama i udarcima i vratiti tvoj duh štovanju naših bogova, a ni kaznama ni udarcima nismo te mogli popraviti. Sada, naime, ne preostaje ništa drugo nego da budeš obješen na mučilo i mučen različitim kaznama, i povrh toga da kopljima izranimo tvoje tijelo, kako bi barem tako odstupio od svoga bezumlja; zbog toga nas je, naime, poslao car da uništimo ljude ove vjere. Sada pak izaberi sebi što hoćeš: ili žrtvuj našim bogovima, ili ćeš biti mučen različitim kaznama.” Njima on reče: „Dajem vam na znanje da niti štujem vaše bogove niti odbijam služenje Kristu, nego radije biram umrijeti za njega.” Tada mu vojnici rekoše: „I bolje je tebi umrijeti negoli da svojim čarobnjačkim umijećem upropastiš mnoge ljude.” Njima bl. Konstancije reče: „Ja nisam čarobnjak, nego svoga Boga ispovijedam svim srcem i ustima. Ako to hoćete učiniti, još možete steći vječni život; ako pak nećete, propast ćete sa svojim bogovima.”

15 Tada jedan od njih, udarajući ga, reče: „Mi mislimo da ćemo te uništiti s tvojom vjerom, a ti hoćeš ustrajati u svojoj zabludi. Nije nas, naime, car poslao ovamo zato da se klanjamo Kristu s kojim su Židovi loše postupali, nego nam je zapovjeđeno da koga god od vas nađemo ubijemo, da možda kršćani čarobnjačkim umijećima ne dokinu štovanje naših bogova po kojemu se održava cijeli svijet, i da naša država ne propadne zbog teške srdžbe naših bogova.” Tada im bl. Konstancije reče: „Prokleti su svi koji se uzdaju u idole koji imaju ruke, a neće opipati, imaju noge, a neće hodati, imaju oči, a neće vidjeti, imaju uši, a neće čuti, niti će viknuti iz svoga grla.” A oni veoma razgnjevljeni ponovno ga uhvatiše i, vežući mu ruke, rekoše: „Vratimo se natrag i povedimo ga sa sobom, i protiv njegove volje učinimo da napusti Krista.” I vratiše se k rijeci koja se zovec Chiascio te ga, rastegnuvši ga, toljagama izudaraše po leđima. A on je molio govoreći: „Gospodine, usliši me u nevolji: spreman sam umrijeti da me primiš u svoje kraljevstvo: ne ostavljaj onih koji se u te uzdaju: smiluj mi se i usliši me: tebi je reklo srce moje, tražio sam lice tvoje, lice ću tvoje, Gospodine, tražiti; ne odvrati lica svoga od mene i ne odbij u gnjevu slugu svoga: budi mi pomoćnik, ne ostavljaj me, nego učini sa mnom, Gospodine, znak na dobro, da vide koji me mrze i da se postide, jer si ti pravedan, snažan i milosrdan.”

16 Nakon toga pak dođe anđeo Gospodnji tješeći ga i govoreći: „Ne boj se; poslan sam, naime, od Gospodina s neba da te izliječim od tvojih rana. Evo, naime, blizu je da ti Gospodin uzvrati plaću za velik napor i da sa svetim anđelima i apostolima, kao i sa svim njegovim izabranicima, primiš najsjajnije stanove.” Čuvši to bl. Konstancije, razveseljen govoraše: „Zahvaljujem ti, Gospodine, što si poslao svoga anđela k meni, da spoznam kako ne ostavljaš onih koji se u te uzdaju.” Tada anđeo Gospodnji reče: „Ne boj se, nego ustani i pođi na mjesto gdje ćeš predati duh svome Stvoritelju: ja te neću ostaviti sve dok ne primim tvoj duh i ne odnesem ga pred lice Gospodnje, da ostane s njim sve do u vječnost.”

a Životopis sv. Konkordija donijeli smo 1. siječnja, iz kojega je vidljivo da je dugo bio držan u tamnici, a u međuvremenu mu je bila dana mogućnost da svrati k sv. biskupu Antimu. Ali ondje nema nikakva spomena sv. Konstancija.
b Acta sv. Poncijana donijeli smo 14. siječnja, a u uvodu pod br. 5 govorili smo o sv. Konstanciju, kojega inače Acta ne spominju.
c On izvire iz Apenina kod gradića Helvillum, kao što smo rekli uz prethodno poglavlje, a ispod Bevagne spaja se s Topinom, pučki nazvan Chiagio.

Mučeništvo. Ukop. Čudesa.

Nakon toga krvnici među sobom rekoše: „Dođite, ubijmo ga, da nas svojim čarobnjačkim umijećem ne upropasti i ne otme od nas svezane kršćane koje vodimo sa sobom.” A oni rekoše: „Tako učinimo.” Dođoše stoga na a raskrižje kod Foligna, nedaleko od samoga grada, i rekoše: „Evo, vrijeme je da ga ubijemo i mačem mu odsiječemo glavu.” I odrubiše mu glavu te ostaviše njegovo tijelo na samome mjestu. Odmah pak nadođe čudesan sjaj, koji ga nije ostavio sve dok mnogi od pogana nisu povjerovali u Gospodina zbog toga svjetla.

18 Bijaše, naime, u spomenutom gradu neki časni muž imenomb Levijan, kojega u snu pozva anđeo Gospodnji i reče mu: „Ustani u zoru, pođi na raskrižje kod Foligna, uzmi tijelo sv. Konstancija, ponesi ga sa sobom i pobrini se da ga s miomirisima pokopaš na najboljem mjestu.” Tada se Levijan ujutro probudio, ustao i otišao na mjesto koje mu je Gospodin bio pokazao u viđenju, gdje je ležalo tijelo sv. Konstancija, te pade ničice moleći i govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, pokaži svoju veliku snagu i daj mi pomoć da ponesem tijelo svetoga muža.” Tada Levijan, ustavši od molitve, podiže tijelo sv. Konstancija i s njime brzo hodaše.

19 I dok ga je nosio, susretoše ga dvojica ljudi koji su se međusobno prepirali i rekoše mu: „Odakle donosiš to tijelo? Možda je bio kršćanin.” A on reče: „Svakako je kršćanin i sluga Božji.” I rekoše međusobno rugajući se: „Zakuni mi se ovim tijelom, i opraštam ti svoje talente koje si mi oteo.” On se pak silno obradova, misleći da nije prisega ono što mu je naložio njegov drug. Tada se zakle govoreći: „Tako mi ovoga tijela koje Levijan nosi, i Boga njegova kojega su Židovi raspeli, i ja nisam takav kakav je ovaj umro, da nemam tvojih talenata.” Čim je završio te riječi, obojici se odmah pomračiše oči. A Levijan ponovno podiže tijelo bl. Konstancija i pjevajući psalme nosaše ga. Oni pak slijepci, koji su rugajući se svečevu tijelu oslijepjeli, vikahu govoreći za Levijanom: „Levijane, najvjerniji mužu, položi sveto tijelo svetoga čovjeka i zagovaraj nas kod Boga kojemu je u životu služio da ponovno primimo vid koji smo svojom krivnjom izgubili, i učinit ćemo što god zapovjediš.” Tada Levijan položi tijelo i dovede k njemu te iste slijepe, koji obećaše da će vjerovati u Gospodina Isusa Krista, te po zaslugama bl. Konstancija zavrijediše ponovno primiti vid.

20 Dok je pak Levijan s velikim poštovanjem nosio svečevo tijelo, susretoše ga i druga dvojica slijepih (iz tijela je, naime, posve izdisao najslađi miris), koji, čim su osjetili miomiris čudesnoga mirisa, padoše na zemlju, pokloniše se i rekoše: „Ovo je sveti Božji muž”; te zamoliše Levijana da položi tijelo na zemlju. Kad ga je položio, ničice se pokloniše govoreći: „Gospodine, prosvijetli naše oči da ti vjerujemo.” I doista sjaj s neba siđe nad njih, te obojica odmah progledaše.c Oni, veličajući Gospodina, zajedno s Levijanom podigoše tijelo sv. Konstancija u Perugiju uz himne i psalme, te ga pokopaše s mnogim kršćanima, nedaleko od grada, na mjestu koje se naziva Areola, gdje obiluju dobročinstva sve do današnjega dana, na čast Gospodina našega Isusa Krista, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova, Amen.

a Ovo mjesto opisuje Ludovik Jacobilli u knjizi De S. Fulginatibus, str. 345, i prenosi da se susjedno polje i danas zove la Contrada di S. Costanzo.
b Njega Jacobilli naziva blaženim i njegov rođendan za nebo bilježi 18. listopada.
c Njih Jacobilli imenuje Euzebijem, Ivanom, Nikolom i Mihaelom; te prenosi da su bili pokopani u isti grob u koji i bl. Levijan, a prije njih sv. Konstancije.

Drugi životopis

iz rukopisa Sankt Gallena, Perugie i Baronija.

Preblaženoga Konstancija, braćo, čiji danas rođendan za nebo slavimo, neka vaša ljubav posluša spomena vrijedna djela, koja obnavljajući u kratku govoru sažimamo. On je, premda je bio časni ispovjedalac blaženih mučenika, ipak predavši svoje tijelo na pogubljenje nasilnim ljudima zavrijedio palmu. Spominjući se, predraga braćo, preslavnih djela svetih otaca, možemo zabilježiti koliko nam koriste za spasenje vječnoga blaženstva ako ih dragovoljno budemo nasljedovali, a toliko nam škode ako ih ogovarajući odbacimo. Oni su doista, slijedeći zapovijedi Gospodina koji zapovijeda i sabirući na hrpu niz Novoga i Staroga zavjeta, sretno stigli u onu blaženu domovinu kojoj ne slijedi ni tijek vremena, ni zalazak smrti, ni briga tjeskobnoga drhtanja; nego ondje uvijek obiluju život, uvijek slava, uvijek sreća blaženoga veselja.

2 Odakle su sveci, opazivši što je Gospodin bio zapovjedio po Mojsiju, postojano tako i činili. Zapovjedio je, naime, da ako tko očišćen od svoje gube sedmoga dana iziđe iz a tamnice, mora u hramu svećeniku prinijeti dva vrapca, od kojih jednoga, oprana u krvi drugoga, neka živa pusti da odleti u polje. Što, naime, pod dva vrapca, kako Sveto pismo češće svjedoči, moramo razumjeti ako ne dušu i tijelo? Od kojih jedno u krvi drugoga, to jest duša oživljena mukom tijela, mora se vratiti u vječnu domovinu. Tomu suglasno odgovara izreka same Istine govoreći: „Tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” Onaj, naime, dobro nasljeduje Gospodina noseći svoj križ i nastoji hoditi kako je on hodio, tko se brine položiti svoju dušu u ljubavi prema njemu, kao što je on učinio za nas. A tko se god cijeni drukčije negoli po životu kršćanskoga ispovijedanja, trčeći tijek svoga života a ne trudeći se nasljedovati Krista, neka vjeruje da će biti tim strože suđen božanskim sudom koliko svjestan svoje nepravde griješi nakon što je po milosti bio pozvan. Ali da ne odstupimo predaleko od staze započetoga djela, poslušajmo pomnije što je učinio bl. Konstancije. a Tako rukopisi; čini se da valja čitati „iz tabora”.

Podrijetlo sv. Konstancija, vladanje, biskupstvo.

Budući da je bio rodom iz grada Perugie, potekao iz loze slobodnoga roda, od prvoga računanja svoje dobi činio se predanim vježbanju tolike brige u služenju Kristu da se gotovo sav narod divio njegovoj razboritosti i glasovitosti njegove svetosti. Kad je s napretkom starije dobi odrastao kao neoženjen i već uživao razmak od otprilike trideset godina tijeka vremenitoga života, Božjim je sudom umro biskup istoga grada. Odmah sav kler i puk obaju spolova, potaknut nebeskim nadahnućem, jednim glasom proglašavaju Konstancija za biskupaa, kojega biraju za prvosvećenika napuštene stolice. Budući da se on jedini u to vrijeme smatrao prikladnim za preuzimanje časti tolikoga vrhunca.

4 Bio je doista potekao od visoka roda, njegov izgled čudesne bistrine, i u susjednim krajevima posvuda razglašen glasovitošću; iscrpljen postovima, danju i noću pouzdano ustrajući u molitvama, postojan i strog u svakom djelu Božanstva, tako da se po zasluzi i imenom nazivao Konstancije; također najčistiji, toliko udaljen od svake razuzdanosti tijela da je od kolijevke kao djetešce započeo početak čistoće. Prožet vladanjem crkvene stege, blag, miroljubiv, jednostavan u čistoći krotkosti. Također u svim djelima, na sve načine i u svim stvarima toliko uljudan da ga nitko nije čuo da je sagriješio ni u govoru jezika. Također izvrstan pastir, toliko budan nad svojim stadom da nije imao nikoga od onih koje mu je Bog povjerio da bi neprijateljskim napadom zastranio.

5 Čemu više riječi? Da prešutimo veoma mnogo toga što je učinio; tako se služio vremenitim dobrima kao da nije bio od ovoga svijeta, niti da mu je išta od njegovih stvari uopće pripadalo. Savjetovao je, tuđe nije žudio, prema onoj apostolskoj riječi: „Kao da ništa nemamo, a sve posjedujemo.” A oni doista ništa nemaju, a sve Iz rukopisa. posjeduju ostavivši svijet, u kojima prebiva Bog i čini ih snažnima za suzbijanje naleta đavolske prijevare; o njima pod slikom svete Crkve po Salomonu govori rekavši: „Tko će naći vrsnu ženu? Daleko i s krajnjih granica cijena je njezina.” Daleko i s krajnjih granica došla je cijena našega otkupljenja, jer je s najvišega neba bio izlazak onoga koji nas je došao otkupiti cijenom svoje krvi. Odakle u Pjesmi nad pjesmama stoji: „Neka me poljubi poljupcem usta svojih.” To govori sveta Crkva o Kristu, to jest: ti si mi toliko puta po Proroku obećao svoj dolazak, sada dođi i govori sam po sebi. Snagom dakle ove cijene bl. Konstancije, postojan i snažan, nije se dičio u sebi, nego u Bogu. a Dodaje Baronijev rukopis: „iz plemenite loze Barzija”.

POGLAVLJE II. Uhićenje. Bičevanje.

U progonu M. Aurelija Antonina Kad je nakon protekle tri godine kao časni pastir bio po volji Bogu i svemu narodu, iziđe proglas i bi proglašena osuda bezbožnosti od najbezbožnijega cara Antonina da se, gdje god se nađe kršćanin ili onaj tko zaziva Kristovo ime, izmučen različitim mukama i raznim kaznama dovede svezan pred lice njegove nazočnosti. I dok je to bezbožni kralj zapovijedao, đavao, uvijek neprijatelj ljudskome rodu i vrebavac ljudskoga spasenja, po čijem je poticaju to bio učinio, neumorno je trčao po pokrajinama svih krajeva vodeći vojnike i a krvnike toga bezbožnog tiranina na propast kršćana.

7 Čuvši pak bl. Konstancije da je taj progon protiv kršćana buknuo u gradu Asizu, gdje su sv. Konkordije i Poncijan već bili držani sputani okovima onih vojnika, radosno se pripravlja za palmu mučeništva, koju je pobožnim duhom iščekujući želio primiti: te bačen ničice sa suzama dugo preklinjući Boga moljaše govoreći: „Gospodine Bože svemogući, koji si svoga jedinoga tebi ljubljenoga pokazao stvorenju kao Stvoritelja, i nevidljivoga poslao opipljivoga da bude žrtvovan za spasenje ljudi; udostoj se mene grešnika ubrojiti u broj svojih preblaženih mučenika.”

odlazi iz Perugie u Asiz:

8 I rekavši to, ustavši od molitve kao potajno, da ne bi zadržavan molbama podložnika bio spriječen, sam izlazi iz grada (išao je, naime, pjevajući psalme) dičeći se: ide ususret vojnicima kako bi zavrijedio primiti palmu svoga mučeništva. Istoga se pak sata, Božjom odredbom, dogodilo da su vojnici tražeći gab odlazili iz grada Asiza. Tako se zbilo da su vojnici naišli na Konstancija, a Konstancije na vojnike, gotovo iznenada na mjestu koje se naziva Danabus. Sveti je, naime, Konstancije, da slučajno ne bi prošao mimo onih koje je tražio, ako bi možda oni tražili njega, kao što su ga i tražili, išao napetih očiju bacajući pogled svuda uokolo. Prvi je ugledao krvnike: kad ih je vidio, pomislio je da su to oni koje je želio, te je odmah izgovorio riječic pozdrava rekavši: „Radost neka je s vama, braćo; radujemo se što ste dobro došli.”

dragovoljno ih pozdravlja:

9 Oni pak, gledajući ga, divili su se ljepoti i pouzdanju pozdrava iz čijih su usta riječi mudro odjekivale. Odatle su opazili da je onaj kojega su tražili: budući da su spoznali kako se ono što su o njemu prije bili čuli nimalo ne razlikuje od onoga što su tada vidjeli i čuli u sadašnjem trenutku. U tom trenutku mudro, lukavom prijevarom varave odluke, laskajući ga pitaju: „Tko si? Kamo ideš? Iz kojega razloga tako razborit muž putuje sam?” Njima bl. Konstancije, koji je želio da je već primio ono što su oni himbeno pripremali, otvorenih usta izjavljujući reče: „Premda grešnik, biskup grada Perugie, zovem se Konstancije, i tražim sluge Gospodina mojega Isusa Krista,d svoje drugove Konkordija i Poncijana, s kojima se običavam radovati u božanskim djelima.”

10 Čuvši to, vojnici mu rekoše: „I ti ćeš danas imati radost koju oni imaju, koji stegnuti u tamnici moraju podnijeti smrtnu kaznu. Zar možda ne znaš da od kralja imamo vlast da koga god nađemo kako zaziva ono ime koje ispovijedaš, izmučena različitim mukama dovedemo pred njegovo lice?” I kad su to rekli, navalivši na njega, vežu ga, uhvaćena izvlače i usput tuku. On je pak, svjestan skore smrti, kao pozvan na gozbu dragovoljno išao.

biva uhvaćen:

11 Kad su ga pak vraćajući se vukli izvan rijeke koja se zovee Chiascio, pogledali su u njegovo lice, videći da što ga više tuku, to više moli i vedro korača, te rekoše: „Nismo li ti rekli da onaj tko zazove to ime neće umaći nekažnjen iz naših ruku? A ti i dalje ustraješ u svojoj tvrdoglavosti, još žešći i snažniji, drskim ga ustima proglašavajući i zazivajući. Uistinu”, rekoše, „vidjet ćeš hoće li te to zazivanje moći istrgnuti iz naših ruku.”

odvučen i izudaran moli:

12 Odmah ga bacivši naf obalu rijeke, toliko ga razdirući tuku toljagama i kolcima da su mislili kako mu je tijelo beživotno, dok je duh izdisao. Tako položen, bl. Konstancije još žešće ustrajući u molitvama podiže dlanove i oči k nebu govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, kojega hvalim, kojega ispovijedam i blagoslivljam, za kojega vjerujem da si zato došao na vješala da bi se oni koji vjeruju po tebi spasili, smiluj se meni, svome sluzi, jer se neće postidjeti svi koji tebe iščekuju. Ti si, naime, rekao: Neću smrti grešnikove, nego radije da se obrati i živi. Ja pak, obraćen od tebe, očekujem pomoć tvoga milosrđa na izlasku iz života. Budi sa mnom, da mi pogubni knez tmina ne mogne izići u susret: jer ti si Bog snažan i moćan, iznad kojega nema Boga.”

okrutno ga tuku toljagama: ponovno moli Boga: Ez 33, 11.

13 I kad je to rekao, pogledavši ugleda anđela biva okrijepljen od anđela:

Božjega s neba koji stade iznad njegove glave govoreći: „Konstancije, ne boj se, znaj da je tvoja molitva izišla pred lice Svevišnjega; danas si postao prijatelj Boga svemogućega, prebivajući u nebeskim stanovima s njegovim izabranicima, kao što je on sam rekao Ocu za svoje sljedbenike: Hoću, Oče, da gdje sam ja, ondje bude i moj sluga. Ja sam, doista, njegov anđeo poslan da čuvam tvoju dušu, i sišao sam s neba. Kamo god pođeš, neću je napustiti sve dok je ne dovedem u vječnu domovinu pred lice Stvoriteljevo.” Blaženi je pak Konstancije, oslonjen na anđeoski govor i postojanost vjere, sa suzama rekao: „Gospodine Bože, snago i jakosti onih koji vjeruju, po kojemu je sve stvoreno, bez kojega nema ništa postojano, ništa čestito, ništa blaženo; koji si me pozvao k svome milosrđu, kojega si otkupio cijenom Gospodnje krvi; zahvaljujem ti što si me po svome anđelu udostojao pohoditi u mojim tjeskobama.”

zahvaljuje Bogu:

14 A bijesni vojnici, čuvši ga kako uživa u razgovorima s anđelom kojega nisu mogli vidjeti, jedan drugoga uzajamno pitahu tko mu to govori. I gledajući svuda uokolo, osim samoga Konstancija kojega su držali, nisu mogli vidjeti nikoga. Gledajući također ožiljke rana koje su mu malo prije u bezbrojnom mnoštvu bili nanijeli, nisu našli nikakve mrlje ozljede po neprekinutoj cjelovitosti tijela; te rekoše: „Odakle je ovaj, koji čarobnjačkim umijećima govori sam sa sobom kao s drugim, primio zdravlje tijela?” Odatle prestrašeni i bojeći se da ono što su počinili drugima ne bude mučenjem uzvraćeno njima, ostavivši Konstancija, potraže grad Asiz.

ozdravljaju mu se rane: vojnici ga ostavljaju i bježe.

a Rukopisi iz Sankt Gallena imaju: „uhode”.
b Drugdje: „silazili”.
c Rukopis iz Sankt Gallena: „Spasiteljeva”.
d Perugijski rukopis: „sudrugove”.
e Rukopis iz Sankt Gallena: „Elasius”, pogrešno.
f Možda: „na obalu”.

Sv. Konkordije i Poncijan, drugovi u tamnici. Mučeništvo sv. Konstancija.

Bijaše pak u gradu Folignu neki ugledan muž imenom Levijan: njemu se iste noći obrati anđeo čuvar bl. Konstancija govoreći: Vjeruj, Levijane, da je došlo vrijeme u kojem će ti Bog uzvratiti nagradu za dobra djela koja si uvijek činio. Ustani i pođi putem koji se zove Folignatski; ondje ćeš naći tijelo jednoga blaženog čovjeka koje ti je božanskom odredbom povjereno da ga pokopaš, po čemu ćeš sretno steći dobra obaju života: to će ti donijeti radost klicanja, to će ti dati i nagradu vječnoga života. Čuvši to, Levijan se probudi i ustade tjeskoban između nade i straha, ali preplašen da ga ne zavara kakva varava prikaza, ponovno leže u postelju; tada mu se po drugi put ukaza anđeo sjajan snježnobijelim izgledom, te ga prijekorima i blagim riječima potičući natjera da brzo ustane i kao pratilac povede ga prije zore do mjesta gdje je ležalo tijelo bl. Konstancija.

Ušavši dakle sv. Konstancije k Konkordiju i Poncijanu, koji su ondje već dugo bili držani u okovima i tamnici, tješeći ih ovakvim razgovorima nagovarao ih je na ustrajnost u postojanosti: „Predraga moja braćo, u imenu Gospodina našega Isusa Krista ohrabrite se i primite jakost. Došao je dan spasenja i vrijeme milosti, koje će se teško nadoknaditi ako se izgubi. Neka vas ne plaši nikakav strah od kaznene smrti; neka vas ne zavodi nikakva naslada vremenitoga života, koji jednako gube i oni koji ga bježeći preziru i oni koji ga nastoje prigrliti. Ako vjerujete da postoji ono što je trajnije od trenutačnoga i ljepše od prolaznoga, nikakva se usporedba smrtnoga života ne može mjeriti s vječnim blaženstvom. A tko se boji, kako svjedoči Apostol, nije savršen u ljubavi. Ljubav naime, koja nadilazi sve kreposti, izgoni strah: doista ne umire onaj koga na odlasku odmah slijedi ulazak u vječni život.”

16 Na to Konkordije i Poncijan, koji bijahu raspaljeni ognjem Duha Svetoga, rekoše: „Kad ne bi bilo spasonosnih dobara drugoga i boljega života, radosti ovoga života, premda najjadnije i varave, morale bi se po nuždi, kad bi bilo moguće, zadržavati i produživati. Ali mi, koji poznajemo put istine i koji uz pomoć božanskoga milosrđa težimo prema onoj domovini odakle smo potekli prije nego što smo došli u progonstvo ovoga života, moramo se radije bojati da se ovaj tijek bijede ne produži, nego da se približi tjelesno trpljenje. Tko naime želi imati život na nebu, neka se nimalo ne boji umrijeti na zemlji. Jer ako svakodnevno iščekujući onaj život vapimo: Dođi kraljevstvo tvoje, beskrajna je bijeda željeti ovdje dulje ostati, tako da jedno ispovijedamo ustima, a drugo srcem. Stoga se kaže: Proklet onaj koji ide dvama putovima.”

17 Vojnici pak koji su ih čuvali, čuvši kako se sveci takvim riječima uzajamno hrabre, rekoše: „Kakva je to tvrdokornost bezumlja ovih kršćana da, što su više mučeni, to više jačaju u hvali svoga Boga i ustraju u strogosti? Stoga ih odvedimo pred cara, gdje će pred svima prinijeti žrtvu besmrtnim bogovima od kojih su otpali; a ako to slučajno odbiju, kako carsko veličanstvo odredi, neka im život dođe u pogibelj.” I izvedoše ih iz tamnice te krenuše na put.

18 Sveci pak, hvaleći i blagoslivljajući Boga, nisu prestajali radosno ići s mučiteljima. Tako napokon stigoše u grad koji se zove Spello, gdje sv. Konstancije kleknu i pomoli se prema nebu. I gle, anđeo Gospodnji, njegov čuvar, koji mu je već bio govorio na putu, ukaza se s prevelikim sjajem svjetlosti; i ondje odjeknu anđeoski glas: „Ustani, Konstancije, i koračaj radosno, jer Gospodin Isus Krist hodi s tobom, onaj koji nikada ne napušta one koji se u nj uzdaju: i dotle ćeš radosno stići dok ne dođeš do onoga mjesta gdje ćeš izdahnuti predajući svoju dušu, koju trebam prikazati pred licem Svevišnjega.” Tada svi koji bijahu prisutni, promatrajući svjetlost koja je zasjala i slušajući riječi anđeoskoga govora, jednoglasno povikaše govoreći: „Uistinu je jedan Bog kršćana, silan na nebu, kojega Konstancije propovijeda.”

19 Ali vojnici zaslijepljena uma, želeći ugoditi najbezbožnijem tiraninu smrću svetaca, jer ih je on bio poslao da pogube njihove duše, počeše govoriti da je sv. Konstancije magijskim vještinama učinio ono što su vidjeli. Dok su ga oni požurivali, on ustade s molitve koju bijaše izrekao i poput najkrotkijega janjeta radosno pohita pod mač. A oni, žureći se nedaleko od grada, preplašeni anđeoskim govorom koji bijahu čuli,

Siječanj, svezak III. stvoriše odluku da ga ubiju prije nego što stignu do kralja kojemu su ga vodili. Jedan od njih reče ostalima govoreći: „Da nas ovaj čarobnjak kojega vodimo ne bi ubio svojim vještinama, neka bude pogubljen; govori naime sam sa sobom kao da se čuju dvojica ljudi gdje razgovaraju; također svojim molitvama prikriva kako svjetlost isijava. Odsijecimo mu dakle glavu pa ćemo vidjeti što će mu koristiti čudesa za koja se činilo da ih čini.” Odmah zamahnuvši mačem odsjekoše mu glavu, a tijelo ostaviše na putu koji se zove Folignatski. Odlazeći pak, na povratku odvedoše Konkordija i Poncijana u grad Spoleto najokrutnijemu Antoninu.

Našašće tijela. Čudesa.

21 Prije nego što se približio na domet kamena, ugledavši anđeoske zborove sjajne poput munjevite svjetlosti, vidje kako prilaze tijelu svetoga čovjeka i odlaze: oni su, obavljajući službu, radujući se i kličući u nebeskim otajstvima, nastojali uznijeti njegovu dušu na nebesa. Kad to vidje, potresen prevelikim strahom i smatrajući se nedostojnim uzvišenosti tolikoga sjaja, htjede se povući natrag kao u skrovište. U njegovim ušima odjeknu mnogostruki glas anđela koji su klicali: „Levijane, najvjerniji mužu, ne boj se; Bog ti je naime povjerio tijelo koje vidiš da ga pokopaš: pristupi s pouzdanjem, jer te se Gospodin spomenuo i, smilovavši se teretu tvoje oskudice, po ovome što vidiš umnaža obilje tvoje sreće. Stoga tijelo koje vidiš beživotno dolikuje što prije uzeti s istom radošću s kojom vidiš da smo mi primili dušu.”

22 Tada Levijan, vidjevši da je milosrđe Božje bilo s njim, odloživši svaki strah, veseo i kličući, ispunjen neizmjernošću prevelike radosti, potrča tako hitro i s tolikom srećom da se činilo kako nogama ni ne dotiče zemlju. Anđeli pak, noseći dušu bl. Konstancija, radujući se i kličući u nebeskim hvalama, vratiše se i odoše u nebo. A Levijan, uzevši tijelo, pade ničice i moljaše govoreći: „Gospodine Bože, Kralju svemogući, koji si blago nebeske mudrosti sakrio od plemenitih i mudrih, a objavio malenima i poniznima; ako ti je omilio ovaj tvoj sluga, čije si mi ovo sveto tijelo pokazao po svojim anđelima, poradi slave svoga imena pokaži moć božanstva, pokaži olakšanje svoje blagosti za nošenje bremena ovoga tereta koji sam po zapovijedi anđeoskoga naloga primio da ga predam ukopu.” I kad to reče, podiže ga podmećući se pod teret koliko su mu snage dopuštale, te se činilo da ide brzim korakom.

23 Odmah mu ususret iziđoše dva čovjeka koji su se prepirali i svađali oko pologa novca, govoreći: „Što to nosiš, Levijane? Čini se da se naprežeš pod teretom. Tko ti je u mrkloj noći zapovjedio da nosiš nepokopano mrtvo tijelo?” Levijan im dolično odgovori na njihove riječi rekavši: „Ovo bijaše najkršćanskiji muž, koji je od svoje mladosti vjerno hodio u imenu Gospodina našega Isusa Krista, za kojega sam po anđeoskoj vjeri doznao da je bio kršćanin; njegovo tijelo u ime onoga kojega je štovao nosim na ukop, jer sam ga našao ubijena od krvnika na putu i nepokopana. Nije bez zapovijedi to što ga nastojim predati zemlji.” Kad oni to čuše, grdeći ga počnu vrijeđati Levijana na ruglo kršćanske vjere i ispovijesti.

24 Zelenaš pak koji je bio dao polog ironično i podrugljivo progovori svome dužniku rekavši: „Zakuni mi se ovim kršćanskim tijelom i onim kojega je štovao da mi ništa ne duguješ, i mirno zadrži talente koje poričeš, niti ću ih ja više od tebe tražiti ako izmakneš nekažnjen.” Onaj bezumnik, koji još nije bio iskusio niti je uopće spoznao kolika je slava kršćana, kojega je već gomila njegove opačine nagnala na grijeh nedopuštene zakletve, provali u opaki glas i smješkajući se reče: „Tako mi ovoga što Levijan nosi, a noseći spominje da je bio kršćanin, i tako mi imena onoga kojega je obožavao i kojega je štovao taj kršćanin, ništa ti ne dugujem.” I čim to reče, udari obojicu osveta božanske kazne, te im oči iznenada potamnješe. Obojica su naime drskom preuzetnošću izvrgnuli kršćanina ruglu. Stoga jednako, kao što su bili lišeni svjetla srca, tako ostadoše slijepi i bez svjetla očiju.

25 A kad ostadoše slijepi, znajući da su izgubili vid zato što su sagriješili protiv sveca Božjega Levijana, kojega su prije vrijeđali, pipajući ga traže i dozivaju govoreći: „Levijane, Levijane, kojemu je Bog objavio veliko blago blaženoga tijela, smiluj se, molimo, po samome tome što nosiš, i po imenu onoga kojemu je za života služio, zaklinjemo te: zaustavi korak, odloži tijelo blaženoga čovjeka, jer smo ostali slijepi vrijeđajući tebe koji si ga nosio. Zagovaraj nas po njemu kod onoga u kojega je vjerovao, da nam vrati svjetlo očiju koje smo svojom krivnjom izgubili, i štogod nam zapovjediš, dragovoljno ćemo učiniti.” Levijan pak, otvorivši usta svoja, reče: „Ako želite spoznati slavu Božju, da po njemu uzvjerujete u ime onoga kojega je on štovao, uzdam se u Boga, koji je divan u svecima svojim, da ćete progledati i svjetlom očiju i svjetlom uma, što je važnije.” Oni pak, jer im bijaše nužno, počeše priznavati da je jedan Bog kojega su kršćani štovali, te su izjavljivali da po zagovoru bl. Konstancija žele doći do spoznaje njegova milosrđa. Čuvši to, Levijan ih rukama privuče da dodirom tijela zadobiju vid; po tome su, kao što su prije vrijeđajući kršćane činili ruglo, tako i sada jamčeći obećali da žele vjerovati u Gospodina Isusa. I zaslužiše od Gospodina u onaj čas zadobiti vid.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

29. siječnja Kalendar godine