Druga čudesa. Ukop tijela.
dvaput bl. Levijan savjetovao, od Gospodina Isusa Krista, kao što smo i mi učinili, koji smo bili slijepi, spoznavši put istine, imat ćete danas uz pomoć Božjega milosrđa svjetlo uma i tijela.” Slijepci pak, slušajući nešto čudesno i neočekivano, ipak se nadajući i pazeći na ono što su čuli da im se obećava, upitaše: „A tko ste vi koji nam takvo što obećavate ako izvršimo Levijanove zapovijedi, da zaslužimo zadobiti vid? Zasigurno, kad bi se moglo dogoditi ono što nam obećavaju riječi vašega obećanja, dragovoljno bismo slijedili ne samo Levijanove, nego i vaše opomene.” Oni pak nasuprot tome ispripovjediše im sve što se dogodilo i, izlažući od početka što im je Gospodin učinio, vjernim srcem očitovaše da su milošću ugledali svjetlo. Oni slijepci koji su iščekivali svjetlo očiju, dok im je već sjalo svjetlo srca, rekoše dječaku koji ih je pratio: „Hajde, dovedi nas do tijela odakle izlazi ugodnost miomirisa i odakle se obećava svjetlo našim očima.” A kad stigoše do tijela, dotičući rukama onoga kojega još nisu mogli vidjeti očima, rekoše: „O najpravedniji mužu, kojega nikada nismo vidjeli, nikada čuli, čije smo tijelo zaslužili dotaknuti svojim rukama, zagovaraj nas grešnike kod Gospodina Boga svoga, da se udostoji izliti na nas svjetlo svoga milosrđa, kao što smo čuli da je tako učinio mnogim drugima. Obećavamo ti da ćemo učiniti štogod nam Levijan zapovjedi, te ćemo sagraditi tvoj grob i s kršćanskim te slavljem pokopati.” I govoreći to, ljubili su njegove stope i valjajući se prianjali uz noge bl. Konstancija. Odmah pak na istome mjestu nastade tako velik potres da se činilo kako je sva zemlja iz temelja raskinuta i iz korijena iščupana te propada u dubinu. Usred drhtanja te trešnje s očiju slijepaca padoše kao neke ljuske te, povjerovavši u Gospodina Isusa Krista, ugledaše blistavu svjetlost koju nisu vidjeli od dječačke dobi.
28 Zadobivši vid, odmah padoše ničice i zahvaljujući Bogu rekoše: „Gospodine Isuse Kriste, slavo kršćana, kojega nikada nismo vidjeli, nikada štovali, nikada prije upoznali, zahvaljujemo ti što si nas se udostojao prosvijetliti po bl. Konstanciju. Molimo te, Oče željeni, da nam, kao što si našim očima i umovima pokazao svjetlo svoga milosrđa, tako udostojiš pokazati gdje treba pokopati preblaženo tijelo po kojem si nam iskazao milosrđe. Mi smo doduše, tražeći svjetlo tvoje blagosti, obećali da ćemo ga odnijeti i predati ukopu, ali ako nam se ne pokaže, poticajem istoga milosrđa po kojem smo spoznali svoje spasenje, kamo ga trebamo odnijeti, posve ne znamo.” I kad to rekoše, ukaza im se isti onaj anđeo koji mu je bio čuvar i dok je živio, govoreći: „Potražite mjesto njegova rođenja, gdje je bio biskup i čuvar dok je živio, da bude zaštitnik, branitelj i zagovornik kod Gospodina Isusa Krista istoga onog naroda koji ga je božanskim savjetom sebi izabrao za pastira. Ondje je naime Gospodin pripravio sjedište i počivalište ovome tijelu prije postanka svijeta.”
29 Čuvši anđeoski govor, nitko ne može izreći s kolikim su zanosom i radošću klicanja podigli tijelo da ga ponesu. Od onih pak koji su njegovim posredovanjem bili prosvijetljeni, dvojica su išla sprijeda, a dvojica straga, noseći tijelo. Levijan je pak išao naprijed ravnim putem, ne trebajući nikakvih zemaljskih putokaza. Tako pjevajući psalme i slaveći Boga stigoše na određeno mjesto Perugijske biskupije, gdje je nekoć za života bio časni pastir, i ondje je u miru pohranjen. Levijan pak i oni koji su s njim došli slavno su ondje proveli svoj život u službi Božjoj sve do smrti. To se zbilo 29. siječnja, dok je kraljevao Gospodin naš Isus Krist, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.
Drugi životopis, autor Ivan Andrija palazzi. Autorov predgovor.
Sveti Konstancije, ujedno građanin i biskup Perugije, vukao je podrijetlo iz najplemenitije obitelji Barci. Bijaše to pak muž obdaren tolikom postojanošću duha, vjerom i pobožnošću da je njegova svetost sjala među ostalim ljudima poput nekoga dragulja: ljubio je poniznost, bježao od slave, prezirao časti, svim je srcem prigrlio Krista Isusa i njegov križ, te mu ništa nije bilo preče nego da ugodi Bogu i pomogne bližnjemu. Stoga je mnogo novca dijelio siromasima i svakoga je dana samoga sebe prinosio kao živu žrtvu: jer je i tijelo neprestano obuzdavao, i za vjeru Kristovu i propovijedanje istine mnoge je uvrede podnosio ne samo strpljivom, nego i radosnom dušom, želeći za ime svoga Boga podnijeti i smrt te se usavršiti mučeništvom: što se i dogodilo. Naime, kad je božanska volja uslišala njegove želje, u progonu koji je protiv kršćana provodio car Marko, nakon bičevanja i tamnica, nakon ognja i raznih muka koje je za vjeru dragovoljno podnio i nadvladao, pošto mu je glava odsječena s vrata, uzletio je u nebo.
2 Djela ovoga blaženog muža, mnogostruke kazne i napokon samo mučeništvo odlučio sam napisati koliko dopusti slabost moga uma, kako bi pobožni puk na tako velikoj svetkovini svoga biskupa lakše našao prikladne hvale kojima ga može proslaviti: ipak nećemo svojim perom pratiti sve ukrase, kreposti i čudesa tolikoga Oca niti svetost cijeloga njegova života, nego ćemo samo ukratko proći neke stvari za koje budemo smatrali da mogu potaknuti duh pobožnog čitatelja na nasljedovanje njegovih kreposti i pobuditi um da nasluti ostala njegova slavna djela.
Rod sv. Konstancija. Biskupstvo. Kreposti.
Za vladavine dakle Antonina, kojemu je nadimak bio Pije, cvala je u Perugiji obitelj Barzi, bogata imetkom i veoma slavna plemenitošću roda, ali mnogo uglednija po tome što je bila oplemenjena Kristovim znamenjima. Iz nje se rađa bl. Konstancije kao mirisni cedar iz kraljevskoga perivoja. Novorođeno dijete njegovi roditelji nastoje odgajati sa svom revnošću i marljivošću, te ponajviše nastoje oko toga da ga prožmu zdravom Kristovom vjerom i naviknu da bude ponizan, strpljiv, milosrdan, čist u svakom strahu Gospodnjem, odvraćajući ga od svakog druženja s poganskim dječacima, kojih je grad bio pun, kako đavolski kukolj pogana ne bi ugušio pšenicu pobožnosti i vjere posijanu na njivi Gospodnjoj, to jest u svetom srcu dječaka. Nakon toga predaju ga najučenijim učiteljima da se pouči u književnosti, kako svjetovnoj tako i svetoj.
4 A kad je već odrastao i kad su njegovi roditelji preminuli s ovoga svijeta, počeo je, kako je bio dobro odgojen, vojevati Gospodinu najbolju vojnu: mrtvio je naime i krotio svoje tijelo svakodnevnim postovima, dugim bdjenjima i svim dužnostima prave pobožnosti. Nisu se pred njega stavljali česti pehari ni raskošna i birana jela, nego je tek nakon dugih postova sjedao sa siromasima za najskromniji stol da blaguje najprostiju hranu. Svetu vjeru, koju je sveti dječak upio svim srcem, svakodnevno je budio i umnažao pobožnim i bogobojaznim djelima te službama savršene ljubavi. Od bogatstva koje su mu roditelji predali u ruke radije je preuzeo upravljanje nego posjedovanje: jer ga je spremno dijelio Kristovim siromasima hraneći gladne, odijevajući gole i pružajući pomoć svakome potrebitom. Tako je blaženi muž iz dana u dan rastao, kako dobi, tako sve više i više postojanošću duha i krepošću. Bijaše čist i tijelom i dušom, blag u govoru, krotak i ponizan srcem, urešen ljubaznim i najblažim ćudima, te već tada pokazujući dobru narav dobroga pastira i pružajući uzor savršenoga kršćanina, svi su ga poštovali i svi su ga vjernici osobitom revnošću častili.
5 A gle, u međuvremenu umre biskup njegove domovine: i premda možda nije nedostajalo drugih dostojnih kojima bi se mogla povjeriti ta služba, ipak sav puk i kler gledaju jedinoga Konstancija, svi u jedan glas kliču Konstancija za biskupa: nitko naime nije sumnjao da će bl. Konstancije biti onakav kakva Apostol opisuje da treba biti biskup, naime besprijekoran, kao Božji upravitelj, ne ohol, ne gnjevljiv, ne pijanica, ne nasilan, ne pohlepan za prljavim dobitkom, nego gostoljubiv, ljubitelj dobra, razborit, trijezan, pravedan, svet, uzdržljiv, privržen vjerodostojnoj riječi po nauku, da bude sposoban i poticati u zdravom nauku i uvjeriti one koji se protive. Odlikovan dakle tim i takvim božanskim darovima, bl. Konstancije biva izabran i posvećen za biskupa grada Perugije u dobi od oko trideset godina, da naime u onoj godini svoje dobi započne vršenje biskupske službe u kojoj je i božanski prorok Ezekiel započeo proroštvo, i sam Krist Isus počeo poučavati i propovijedati, kako bi se i u samom broju godina, koji se sastoji od tri desetice, nagovijestilo da će sveti muž biti izvrstan propovjednik i štovatelj ujedno Božjih zapovijedi i nedjeljivoga Trojstva.
6 A na vršenje te službe čovjek Božji pristupa ne kao kakav oholica i drznik, nego poput najkrotkijega janjeta. Svima je pokazivao onaj izgled prave poniznosti i onu blagost ćudi koju je običavao pokazivati i kao običan građanin: bio je nadasve budniji u molitvi, s većom je ustrajnošću bio predan postovima i ostalim stvarima koje koriste obuzdavanju tijela, te je hranio svoje stado onim trostrukim jelom o kojem Isus zapovijeda pastirima Crkava u apostolu Petru, kad mu kaže jednom, drugi i treći put: Pasi ovce moje, naime tjelesnom hranom, propovijedanjem riječi Božje i najspasonosnijim primjerom života posve lišena svake krivnje.
7 Bijaše naime ponajprije u dijeljenju milostinje darežljiviji nego prije nego što je postigao biskupstvo, sve dotle da je njegova kuća bila utočište siromaha i činila se kao nekakva smočnica potrebitih. Zatim je najvjerniji pastir, jer je odlično znao da kršćanin ne živi samo o kruhu, nego radije o slušanju nebeskoga nauka i o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta, poučavao svoj puk u svemu tome što se tiče evanđeoske pobožnosti, učeći ih da često pristupaju spasonosnim sakramentima Crkve, da često razmatraju Božja dobročinstva, da teže za ljubavlju, da čuvaju mir, te ponajprije opominjući ono s Apostolom, da se svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula ukloni od njih sa svakom zloćom, nego da budu jedni drugima dobrostivi, milosrdni, praštajući jedni drugima.
8 Treće napokon ono jelo kojim je sv. Konstancije hranio svoj puk bio je dobar miris njegova života, koji je svima svijetlio kao nekakvo zrcalo savršenstva. Bijaše naime sveti svećenik obdaren tolikom čestitošću, vjerom i svetošću da je njegov divni život koji je provodio prije biskupstva bio najodabraniji cvijet, a ovaj kasniji bio je najobilniji plod. Uz to je pak blaženi muž s tolikim žarom duha i s tolikom snagom i znanjem propovijedao riječ vjere poganima, kojih je grad bio pun, da su se mnogi njegovim trudom obratili na Kristovu vjeru te, oprani spasonosnom vodom krštenja, ostavivši idole, štovali živoga i istinitoga Boga.
Čudesa. Obraćenje pogana.
Dok pak velikom razboritošću i velikom mudrošću upravlja povjerenim mu pukom, a i sam svakodnevno raste u kreposti i milosti pred Bogom i ljudima, njegovo se ime pronosi i slavi po svim susjednim krajevima: svi su se divili učenosti toga čovjeka, poštovali njegove kreposti, zapanjivali se čudesima koja su se svakodnevno događala po blaženom biskupu: premda su ona brojna i slavna, ipak sam odlučio, da ne budem predug, dotaknuti se samo jednoga i drugoga, iz kojih možeš lako naslutiti kakva su i kolika bila ostala. Bijaše u to vrijeme neka žena imenom Atazija; ona, budući da je već mnogo godina bila lišena najdragocjenijega osjetila vida, čuvši za čestitost života sv. Konstancija i za njegovu posve božansku moć činjenja čudesa, nije oklijevala, potaknuta gorućom vjerom i nadom, pristupiti k njemu. Pristupa, baca se pred noge presvetoga čovjeka, ne izgovarajući doduše ni riječi, nego prolijevajući veliku silu suza uz jecanje. Pogledavši je biskup, po svojoj dobrostivosti, odmah joj zapovijeda da ustane, obuzda plač i pouzdano otkrije misao svoga srca. Okrijepljena time, kad se sabrala, reče: „Smiluj se mojoj nevolji, gospodine, jer ja sam najnesretnija žena: već sam mnogo godina izgubila vid očiju, niti mogu vidjeti ijedan dio ove najslađe svjetlosti, niti pak mogu naći ikakav lijek za tako veliko zlo: nisu pomogle ni čarolije, ni vještina liječnika, ni napokon sami svi bogovi i božice kojima sam često davala zavjete. A sada sam došla k tebi, posljednjoj utjesi svoje nade, da po tebi napokon jednom zaslužim zadobiti spasenje. Molim te najprije po onim divnim znamenjima koja posvuda činiš, u koja sam se i sama pouzdala došavši ovamo k tebi; molim te zatim i zaklinjem po Gospodinu Bogu tvome da me udostojiš učiniti dionicom svojih kreposti i da ti ne bude teško i na meni pokazati čudo, vraćajući meni slijepoj svjetlo očiju.”
10 Tada sv. Konstancije, jer je vidio da je žena lišena ne samo svjetla očiju, nego i svjetla uma, budući da je bila poganka i idolopoklonica, želeći izliječiti oba zla u jedno te isto vrijeme, ovako joj se obrati: „O ženo, ako se, prezrevši idole, čija je snaga i moć, što i sama na sebi iskušavaš, posve nikakva, odlučiš u duši vjerovati u Gospodina moga Isusa Krista, on ti doista može, rastjeravši tamu, ujedno otvoriti oči i tijela i uma te otvoriti pristup u vječni život.” A ona reče: „Učini, gospodine, da progledam: već vjerujem da je tvoj Bog istiniti Bog.” Nato napokon sveti muž, prignuvši koljena, ne bez suza ovako se pomoli: „O izvore svakoga svjetla, Gospodine Isuse Kriste, svjetlo istinito koje prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet, otvori, molim, oči ove žene, kako uma tako i tijela, da dok bude gledala stvorenja, sve više i više slavi tebe Stvoritelja, a ujedno te osjeti i kao Otkupitelja.” Kad je dovršio ovakvu molitvu, ženi se odmah vratilo najželjenije svjetlo. Kličući zbog toga, prostrta pred nogama čovjeka Božjega, kaže se da je izgovorila ove riječi: „Blagoslovljen Bog tvoj, o Konstancije, koji mi je vratio željeno svjetlo. Blagoslovljen i ti, dostojni njegov službeniče, po kojemu mi se dogodilo toliko dobro. Zbogom sada poganski bogovi, djela ruku ljudskih. Sada ja doista priznajem jednoga Boga živoga i istinitoga, njemu se ponizno klanjam, njemu se sva predajem i posvećujem: dopusti da me već sada, čovječe Božji, ubrojiš u ovu vojnu, obilježivši me spasonosnim znakom.” Tada bl. Konstancije nije smatrao da treba odgađati njezino krštenje, te je i krsti: i tako je otpusti oslobođenu od dvostruke bolesti.
11 Ali već je vrijeme da pristupimo tumačenju drugoga, ne manje slavnog čuda. Bijaše u isto vrijeme u Perugiji muž kojemu je ime bilo Krescencije; on bijaše tako zgrčen na obje noge da mu je svako stopalo bilo izvrnuto prema gore sve do pregiba koljena: zbog toga ne samo da nije mogao hodati, nego nije mogao ni stajati oslonjen na štap. A kad bi kadgod htio izići iz kuće i nekamo otići, morao se služiti ležajem ili nosiljkom. Kad je dakle po glasu doznao da sv. Konstancije odmah liječi razne bolesti bez ikakvih čarolija i bez primjene ikakvih lijekova, nadajući se da on može, ako hoće, i njemu pružiti pomoć, pobrinu se da ga odnesu k njemu. Donesen onamo, moli čovjeka Božjega mnogim molbama i mnogim suzama da mu ne bude teško, kao što je ozdravio mnoge druge, i njemu vratiti ravnost i čvrstoću njegovih nogu. Smilovavši se njegovoj nevolji, dobrostivi i sveti muž, podigavši ujedno oči i ruke prema nebu, ovako se pomoli: „Gospodine Isuse Kriste, koji sve oživljavaš i sve obnavljaš, povezujući zgrčeno i učvršćujući slabo; vrati, molim, ovome svome stvorenju ravan položaj i uporabu udova, da spozna kako si ti jedini istiniti Bog koji činiš čudesa.” Jedva je sveti Otac to izrekao, kad gle, odozgo s neba spusti se na bolesnika velika svjetlost: prestrašen njome, zadrhta i povika najjačim glasom što je mogao: „Konstancije, Konstancije, priteci u pomoć bijedniku!” A on mu reče: „Dobro je, brate: ne boj se, budi dobre volje.” Napokon, kad je svjetlost otišla, pokaza se da su obje čovjekove noge vraćene na svoje mjesto i da su zadobile najčvršću snagu: zbog toga se dogodilo da je Krescencije, ne služeći se više nikakvim osloncem, odmah skočio s nosiljke i, prostrvši se s najvećom pobožnošću pred noge bl. Konstancija, pobrinu se da se donese voda, moleći s velikom pobožnošću krštenje. Nato sveti muž od prevelike radosti srca nije mogao zadržati suze, niti je ikako odgađao da čovjeka krsti po obredu Crkve. Potaknuti ovim doista divnim događajem, pogani su posvuda hrlili na Kristovu vjeru, tako da je istoga dana do sto dvadeset ljudi primilo sakrament krštenja od bl. Konstancija.
Prvo uhićenje. Obraćenje stražara, izlazak iz tamnice.
Potaknut velikim dijelom možda tim glasom, Marko Antonin, koji je naslijedio također Antonina, ali bezbožan Pija, odluči najžešće progoniti kršćane. Šaljući dakle druge drugamo, u Perugiju šalje konzula Lucija s ovim nalogom: da sve za koje dozna da ispovijedaju Kristovu vjeru prisili štovati poganske bogove; a one koji to odbiju učiniti, neka ih usmrti izmučivši ih svakom mukom. Lucije dakle, otišavši onamo, odmah priopći carev edikt Kariziju, koji je bio namjesnik toga grada. A on, želeći se pokoriti carevoj volji, zapovjedi svojim vojnicima da prođu cijelim gradom i svim poljima te da sve ljude kršćanske sljedbe na koje naiđu što prije dovedu svezane k njemu i k konzulu. To je vrijedilo općenito; a napose protiv bl. Konstancija, za kojega je znao da njegovim djelovanjem i moću mnogi svakodnevno postaju kršćanima, osobito se razgnjevivši, nalaže istima da ponajprije pomno potraže samoga biskupa i dovedu ga k njemu okovana u lance. Oni dakle, najgori sluge zloga namjesnika, sa svom revnošću traže kako ostale, tako ponajviše sv. Konstancija: napokon, kad su čuli da on običava često boraviti kod Krescencija, kojemu je darovao zdravlje, dođu k njegovoj kući, razbiju vrata, provale unutra i ondje presvetoga muža zajedno s Krescencijem, nalaze kako izlijevaju pobožne molitve, uhvate ih, svežu i svezane odmah odvedu konzulu i Kariziju.
13 Kad ih vidje konzul Lucije, reče: „Dužnost je dobrih građana pokoravati se zapovijedima svojih vladara, kako u ostalim stvarima, tako osobito u onima koje se tiču štovanja bogova. Budući da je dakle pobožnost rimskoga cara i čestitost Senata odavno odredila da svi, koji god pripadaju njihovu carstvu, iskazuju dužnu čast besmrtnim bogovima, ne možemo se dovoljno načuditi zašto vi, kako čujemo, prezrevši poganske bogove, štujete nekakva Židova, za kojega nitko ne zna da nije bio neznatan čovjek i da su ga njegovi razapeli jer si je prisvajao božansko ime, te je tako ne bez sramote zamijenio život smrću. Želimo dakle od vas samih čuti kakvo je vaše životno opredjeljenje i jeste li spremni po carevoj odredbi napustiti štovanje raspetoga te prinijeti žrtve ljevanice onima koji su uistinu bogovi.” Njemu bl. Konstancije smjelo, pouzdavši se u Boga, ovako odgovori: „Naše životno opredjeljenje, o konzule, ovo je: da u svako vrijeme služimo onome kojemu služiti znači kraljevati, Gospodinu našemu Isusu Kristu. A carevim odredbama u ovoj stvari niti možemo niti hoćemo pokoriti se: nije naime u skladu s razumom da, zapostavivši svoga Stvoritelja i Otkupitelja, Boga živoga i istinitoga, slijedimo one koji nisu bogovi, nego uistinu zlodusi.” Tada konzul Lucije srdito reče: „Dakle ste vi toliko bestidni i bezumni da se ne bojite ni naše prisutnosti ni samih bogova? Idite odmah i bez odgađanja prinesite žrtve našim bogovima.” „Mi pak”, odgovori blaženi Konstancije, „ne klanjamo se počelima ovoga svijeta koje je Bog stvorio radi ljudi, niti bismo ikada pomislili da im prinosimo žrtve: nego smo čvrsto odlučili i naumili svako štovanje i čast iskazivati onome koji je i počela, i nebo i zemlju, i sve što je u njima svojom neizrecivom mudrošću stvorio ni iz čega.”
14 Čuvši to oni, sve više i više raspaljeni srdžbom, zapovjede da se tijelo presvetoga muža bičuje remenjem pred očima svih kršćana koji su bili prisutni. A on usred bičeva nije prestajao slaviti Gospodina i zajedno s božanskim prorokom pjevati psalam: „Hvalit ću Gospodina veoma ustima svojim i usred mnogih slavit ću ga, jer stade zdesna siromahu da spasi od onih koji ga biju i bičuju dušu moju.” Tu ga prekine Lucije rekavši: „Ostavi se toga, bijedniče, odreci se Krista i, odbacivši magijske vještine, prinesi žrtvu bogovima.” Njemu sveti muž reče: „Magijske vještine ja doista ne poznajem, niti ih ikako odobravam: a svoga Krista, budući da je istiniti Bog, neću se odreći dovijeka.” Nato konzul zapovjedi da se donese kip Jupitera i okrenuvši se biskupu reče: „Pogledaj sada i prinesi žrtvu velikomu bogu Jupiteru.” A blaženi Konstancije smješkajući se reče: „O Lucije, premda te mnogi slave kao razborita i učena muža, ipak se ne stidiš pripisivati božanstvo drvu, koje zasigurno ne bi imalo ovaj oblik da ga nisu načinile ruke umjetnika, koji je od istoga drva mogao napraviti i klupicu da mu se svidjelo.”
15 Tu se činilo da je konzula obuzeo nekakav stid: videći to Karizije, a ujedno shvaćajući da se biskup ne može slomiti ni prijetnjama ni udarcima, zapovjedi da se čovjek odvede i zajedno s Krescencijem i ostalim kršćanima zatvori u terme, ugrijane mnogo jače nego što je bio običaj. A oni, zaštitivši se znakom križa, nisu osjetili baš nikakvu neugodnost od vrućine, nego su veseli i radosni slavili Boga pjevajući zajedno: „Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov, koji jedini čini čudesa; koji je, kao što je nekoć trojici mladića ublažio plamen ognja, tako danas nama svojim slugama učinio blagom žegu ovoga kupališta.”
16 Dok su pak ondje bili čuvani, gle, jedne se noći na njih s neba izlije velik sjaj koji je obasjao cijelo mjesto: kad su to vidjeli vojnici koji su čuvali mjesto, zapanjeni su govorili među sobom: „Zasigurno je vjera koju drže ovi ljudi istinita, i istiniti je Bog Krist kojega propovijedaju”; i odmah utrčavši unutra, bacaju se pred noge bl. Konstancija i mole od njega sveto krštenje: kad su ga zadobili, svaki je otišao svojoj kući i svojim ukućanima javio ono što se dogodilo. Napokon dovode onamo svoje žene i djecu, njih oko pedeset na broj: sve njih pobožni biskup, valjano ih krstivši, vrati njihovu Stvoritelju i Otkupitelju.
17 Nakon toga vojnici mole bl. Konstancija da izvoli zajedno sa svojima izići iz terma i poći na neko prikladnije mjesto, gdje bi ih, još neupućene u vjeru, mogao bolje poučiti kršćanskim uredbama. A on govoraše: „Zar da pobjegnem od boja koji sam već dugo želio i sada ga napokon zadobio? To doista neću učiniti: ovdje sam odlučio umrijeti za vjeru i za Boga.” Vojnici su nasuprot tome to isto od njega sve više i više sa suzama zahtijevali, govoreći da on može biti mirne duše za samoga sebe, jer mu je već pohranjena sigurna kruna pravednosti, ali da se mora na svaki način pobrinuti za njih kao za nove Kristove vojnike, da ne bi propalo sjeme vjere koje je nedavno posijao u njihova srca. Potaknut napokon tim i takvim molbama, biskup iziđe iz kupališta, a i iz grada zajedno sa svima ostalima, dođe u Monticello i ondje, boraveći nekoliko dana kod Anastazija, muža doista ljudskoga i pobožnoga, pomno je poučio svemu što se tiče prave Kristove vojne one iste koje bijaše uresio znamenjima krštenja.
Drugo uhićenje. Bičevanje. Oslobođenje.
U međuvremenu Lucije i Karizije, obaviješteni o svemu što se dogodilo, šalju onamo i ovamo druge vojnike, koje smatraju vjernijima, s ovom zapovijedi: da potraže biskupa grada i sve njegove sljedbenike te ih dovedu k njima na koji god način mogu. Oni, posluživši se nekim vodičem koji je bio tuđ Kristovoj vjeri, kad su stigli do Anastazijeve kuće, izvršivši prepad, uhvate najprije biskupa, zatim ostale: među njima samoga domaćina Anastazija i preslavnoga muža Karpofora; uhvaćene svežu i odmah odvedu Kariziju. On pak, kako bijaše bezbožan i okrutan, oštreći duh i jezik protiv sv. Konstancija, reče: „O svetogrdniče, da bi izbjegao zaslužene kazne, nisi se bojao svojim najgorim vještinama zavesti moje vojnike i s njima pobjeći? Koliko bi se bolje bio pobrinuo za svoj spas da si se u duši odlučio otpasti od Krista i prijeći na pravo štovanje bogova!”
19 Njemu bl. Konstancije po svojoj blagosti ovako odgovori: „Ja tvoje vojnike, o namjesniče, nisam zaveo, nego ih je k sebi obratio Krist: a za svoj sam se spas, kao i na svim drugim mjestima, tako i u kupalištu najbolje pobrinuo. Moj je naime spas Krist: njemu sam se sav posvetio, njega častim, njemu sam odlučio zauvijek služiti.” Tada Karizije, razjaren bijesom, zapovjedi da se donese žeravica i prisili presvetoga muža da bosim nogama hoda po njoj: štoviše, nalaže da se na cijelo njegovo obnaženo tijelo prisloni užareno ugljevlje. A on, žarom božanske ljubavi lako nadvladavajući žegu ognja, pjevao je psalam: „Iskušao si srce moje, Gospodine, i pohodio ga noću, ognjem si me ispitao i nije se u meni našla nepravda.”
20 Tada Karizije, videći da se biskup nikakvim strahovima ni mukama ne može odvratiti od svoga uvjerenja, zapovjedi da ga bace u tamnicu, želeći ga u određeni dan izvesti pred konzulovo sudište. Blaženi Konstancije u međuvremenu nije prestajao moliti, ustrajući u bdjenjima, psalmima i duhovnim hvalospjevima, i premda mu je tijelo bilo držano pod stražom, njegova moć ipak nije bila svezana. Jer kad su mnogi od vjernika, pa i od pogana, noću dolazili k tamnici noseći bolesnike od raznih bolesti, primali su ih natrag zdrave, izliječene molitvom ovoga presvetoga čovjeka. Potaknuti glasom o tome, nemali su broj svakodnevno, ostavivši idole, prelazili na štovanje istinitoga Boga, pa su čak i sami tamnički stražari, gledajući česta čudesa bl. Konstancija, prigrlili Kristovu vjeru i u samoj tamnici primili krštenje. Nedugo zatim, smatrajući nedostojnim da tolika krepost leži u najprezrenijoj tamnici, posavjetovavši se međusobno, izvedu biskupa, premda protiv njegove volje, iz zatvora, a i iz grada, želeći ga smjestiti na neko sigurnije mjesto.
Treće uhićenje. Muke. Mučeništvo.
Ali kad su stigli do rijeke Tibera i ondje bl. Konstancije doznao da se presveti muževi Konkordije i Poncijan, s kojima ga je vezivalo najveće prijateljstvo, drže u okovima u Asizu, raspalio se nevjerojatnom željom da ih pohodi i da, ako se Bogu svidi, zajedno s njima zadobije krunu mučeništva. Potaknut dakle tom željom, potajno se udaljivši od pratnje, krene u Asiz: i kad je stigao do nekoga mjesta koje zovu Danabo, ovdje mu ususret iziđe četa vojnika koje je sam car, boraveći tada u Spoletu, bio poslao da progone kršćane. Vidjevši ih, presveti i najljubazniji muž dobrostivo ih pozdravi. A oni, naslutivši ono što je i bilo, naime da pripada broju kršćana, zaustave se i zapitaju ga tko je, odakle dolazi i kamo tako ide sam. Njima sveti i prostodušni muž, ništa ne tajeći, ovako odgovori: „Ja sam Konstancije, nedostojni biskup grada Perugije; dolazim iz Perugije, idem u Asiz, ne sam, kako vi mislite, nego dobro praćen, naime milošću Gospodina moga Isusa Krista. A razlog ovoga moga putovanja jest da pohodim dvojicu najponiznijih slugu Božjih, Konkordija i Poncijana, koji ondje za ime Isusovo trpe u okovima i svakoj muci.”
22 Tada oni smješkajući se rekoše: „Mi ćemo se sami pobrinuti da danas budeš zajedno s njima u tamnici, gdje ćeš biti mučen još težim mukama nego oni, osim ako, posluživši se zdravijim savjetom, ne odlučiš odreći se svoga Krista.” I odatle ga svezana odvedu u kuću nekoga Duricija, ne propuštajući ništa za što su mislili da može pokolebati njegov um i osjećaje: ali kad ništa nisu postigli, napokon stigoše do rijeke Chiascio, te i ondje najprije laskanjem, a zatim prijetnjama i zastrašivanjem nastoje čovjeka odvratiti od njegova nauma. Ali budući da je on, toliko postojan da se činilo kako je uistinu po postojanosti dobio ime, čvrsto ustrajao u jednom donesenom i prihvaćenom naumu, vojnici, sve više i više raspaljeni srdžbom, naniješe presvetomu mužu toliko i takvih muka da su ga učinili polumrtvim. Kad je dakle bl. Konstancija snaga već izdavala, obrativši se svim srcem Bogu, molio je: „Primi već, Gospodine, duh moj; neka počine u tebi onaj koji se za tebe, uz tvoju pomoć, u svako vrijeme trudio.”
23 Jedva je izustio ove pobožne riječi, kad gle, pred njim stoji anđeo Gospodnji i tješi izmučenoga ovim riječima: „Ne boj se, Konstancije, ja sam anđeo Božji: poslao me Krist da izliječim tvoje rane i da ti odsada budem u pomoći na svim tvojim putovima”; i odmah svaka rana bijaše izliječena. Tada on, okrijepljen anđeoskom utjehom, reče: „Zahvaljujem ti, Gospodine Isuse Kriste, koji si me po svome anđelu utješio u tjeskobama i izliječio moje rane: sada doista znam da ti nikada ne napuštaš one koji se u te uzdaju.” Vojnici pak, čuvši ga kako s nekim razgovara, a nikoga ipak ne videći, te videći i kako su rane koje bijahu nanijeli njegovu prečistomu tijelu iznenada zarasle ožiljcima, obuzeti strahom, žurno ga odvode u Asiz i zatvaraju u tamnicu u kojoj su se čuvali kako mnogi drugi kršćani, tako i ona dvojica glavnih koje smo gore spomenuli, Konkordije i Poncijan. Oni pak, čim ugledaše jedan drugoga, odmah pohrliše jedan drugomu u zagrljaj i cjelove, upućujući besmrtne hvale Bogu, čijim su darom trebali zajedno, kako su se nadali, podnijeti slavnu borbu za Krista; na to su pobožno poticali i druge govoreći: „Veliku hvalu treba iskazivati Bogu, braćo, što smo smatrani dostojnima podnijeti pogrdu i muke za ime Isusovo.”
24 A vojnici, želeći sve kršćane koje bijahu uhvatili odvesti samome caru kao najpoželjniji plijen, izvukoše bl. Konstancija i ostale iz tamnice te ih dovedoše u Spello, i odlučivši ondje ostati do drugoga dana, cijele su noći držali kršćane vezane okovima pod vedrim nebom. Ovdje se pak anđeo Gospodnji, okružen velikim sjajem, ponovno ukaza sv. Konstanciju, navješćujući mu da je već blizu vrijeme u kojem će, dovršivši boj, primiti krunu mučeništva. A mnogi od stanovnika Spella, ugledavši onaj sjaj, dotrče na to mjesto te ondje, čuvši i glas anđela, počeše vikati: „Uistinu je jedan i istiniti Bog kojega ovaj čovjek obožava, silan na nebu i na zemlji.” Sveti muž nipošto nije propustio ovu priliku, nego otvorivši usta svoja i počevši od Pisma, navijestio im je evanđelje o Isusu i nemali broj obratio na pravu vjeru.
25 Budući da su vojnici to veoma teško podnosili, nastojali su, pripisujući sve magijskoj vještini, odvratiti narod od njega: ali kad su malo postigli, izvukoše sv. Konstancija zajedno s drugovima iz Spella i vuku ga svezana prema Folignu, te razmišljajući putem kako bi se moglo dogoditi da sveti muž, ako dulje poživi, privuče k sebi veliko mnoštvo pogana, ne bez pogibelji po njih same, donesu odluku da čovjeka što prije ubiju ako ne htjedne prigrliti štovanje i vjeru njihovih bogova. Kad su dakle noću stigli do nekoga raskrižja koje zovu Folignatskim, smještena nedaleko od samoga grada Foligna, na sve moguće načine nastoje odvratiti bl. Konstancija od prave Kristove vjere k lažnim i ispraznim pričama o bogovima. Ali budući da je on to odbijao učiniti jednako postojano kao i prije, tvrdeći da je sam Krist njegov život, da njega jedinoga grli i da u njemu jedinome ima položene sve svoje nade, vojnici, raspaljeni bijesom, isukanim mačevima nasrnu na čovjekov vrat. A on je velikim i uzdignutim duhom pjevao: „Zaštitniče moj i utočište moje, Gospodine, primi duh moj i ne dopusti da se ikada odijelim od tebe, živote moj, svjetlosti moja, spasenje moje; ljubio sam te, žudim za tobom, neka te nađem, Gospodine Isuse Kriste.” Usred ovih pobožnih i svetih riječi okrutni vojnici odsijeku mu glavu s vrata i odmah odu.
Prijenos tijela. Četvorici slijepaca vraćen vid.
Bijaše pak u Folignu neki Levijan, muž koji se među ostalim kršćanima isticao vjerom i dobrim djelima. Njemu se u snu učini da anđeo ovako govori: „Nije odbacio Gospodin, Levijane, dobra djela koja činiš, štoviše danas ti pruža priliku da umnožiš svoje zasluge. Na raskrižju koje zovu Folignatskim leži tijelo presvetoga muža koji je za Kristovo ime podnio mučeništvo: tebi Bog osobito povjerava dužnost da ga pokopaš.” Probudivši se, Levijan ustade iz postelje. Ali dok se činilo da sumnja je li to viđenje bilo istinito, gle, anđeo izvanredne ljepote ponovno se ukaže i zapovjedi mu da, odbacivši svako oklijevanje, pomno izvrši Božju zapovijed.
27 Tada on, ne odgađajući ni časa, dotrči na unaprijed pokazano mjesto: kad mu se već približavao, učini mu se da vidi neobičan sjaj, a pristupivši bliže, ugleda ondje sveto tijelo bl. Konstancija i ujedno oko njega velik zbor nebeskih duhova koji su klicali. Prestrašen tim čudesnim prizorima, Levijan, ne pripisujući sebi toliko da bi se mogao dovoljno dostojno umiješati među anđeoske duhove i dotaknuti sveto tijelo kojemu je vidio da služe sami anđeli, poče uzmicati. A anđeli vičući rekoše: „Zaustavi korak, Levijane, nemaš se čega bojati: tvoja je ova briga oko ukopa; nama je naloženo da, čuvajući tijelo ovoga presvetoga muža sve do tvoga dolaska, tek tada odvedemo njegovu preblaženu dušu u nebo”, što su odmah s najvećim čestitanjem i radošću i učinili. O uistinu sretne duše, koja je i dok je bila zatvorena u ovim tjelesnim sponama zaslužila zbog svoje izvanredne pobožnosti i čistoće uživati službu anđela, a sada, oslobođena i slobodna, smatrana je dostojnom da okružena anđeoskim zborovima bude odvedena u vječni počinak.
28 Levijan se dakle, približivši se bliže presvetomu tijelu, prignutih koljena ovako pomoli: „Gospodine Bože svemogući, koji ovo dragocjeno blago nisi pokazao bogatašima ovoga svijeta, nego meni, svome poniznome sluzi, daj, molim, snage da ga odnesem i pokaži mjesto gdje treba pohraniti tolike relikvije.” Zatim, zagrlivši i poljubivši tijelo s doličnom pobožnošću, podigne ga sa zemlje podmećući vrat pod presveti teret.
29 A kad je već krenuo na put, susretnu ga dva muža koja su se međusobno prepirala oko novčanih sporova. Prepoznavši Levijana i vidjevši da na ramenima nosi mrtvo tijelo, upitaju što se to događa. Čestiti im muž vjerno ispripovjedi stvar onako kako je bila. Ali oni, nevjerni, počeše ismijavati čovjeka, a ujedno se rugati Kristovu mučeniku, pa čak ga i pogrdama obasipati. To nisu prošli nekažnjeno; jer Bog, želeći osvetiti uvrede i pogrde svoga sluge, a ujedno čudom učiniti njegovu slavu sjajnijom, odmah obojicu liši osjetila vida. Ali ipak i njima Božja srdžba postaje milosrđem, jer se ubrzo sva kazna očiju pretvorila u najsjajnije svjetlo uma: budući da oni, dotaknuti božanskom rukom, ponizno mole pomoć i milosrđe onoga kojega su se prije izrugivali, priznajući da su zasluženo kažnjeni za svoju drskost i bezbožnost jer su se narugali Božjem svecu, te zatraživši oproštenje i od Levijana, mole čovjeka da odloži sveto tijelo i što prije im pruži pomoć.
30 Tada on, kako bijaše pobožan i blag, reče: „Ako htjednete vjerovati u Gospodina našega Isusa Krista, uzdam se da ćete, uz zagovor ovoga njegova mučenika, dotičući njegovo uzvišeno tijelo s doličnom pobožnošću, posve povratiti svjetlo koje ste izgubili.” „Zašto ne bismo vjerovali”, odgovoriše, „u onoga čiju smo toliku moć iskusili na samima sebi? Otvoreno već priznajemo da je onaj kojega vi štujete jedini istiniti Bog.” Nato ih Levijan uhvati za ruku i odvede do tijela presvetoga mučenika, koje oni s najvećom pobožnošću časteći i ljubeći moljahu: „Sv. Konstancije, premda naš grijeh ne zaslužuje nikakvo oproštenje, ipak će biti na tvoju slavu da nama, koji smo sada došli k sebi, dobrostivo iskažeš pomoć i milosrđe: svjetlo koje smo svojom krivnjom izgubili prezrevši tebe, neka tvojom dobrostivošću, po tvome zagovoru, ponovno zadobijemo.” Pomolivši se to od srca, odmah bijahu vraćeni u prijašnje stanje.
31 A kad je već svitao dan, uslijedilo je drugo, ovome ne manje slično čudo. Dvojica naime mladića, slijepih još od djetinjstva, slijedeći vodstvo jednoga dječaka, išla su istim putem: i kad su se već približavali tome mjestu, osjetiše neku čudesnu ugodnost mirisa. „O kako je božanski”, govorili su među sobom, „ovaj miris koji dopire do mojih nosnica: zasigurno je ovdje ili neki bog ili nešto posve božansko.” Čuvši njihove riječi, Levijan reče: „Taj miris koji osjećate, predraga braćo, struji iz tijela bl. Konstancija, perugijskoga biskupa, koji je noćas na ovome istom mjestu pogubljen za Kristovu vjeru. Ja sam ovamo došao da pokopam njegovo tijelo, opomenut od Boga u snu.” Tada oni rekoše: „O blago nama kad bi nam se dogodilo da onoga čiju prisutnost osjećamo po mirisu uživamo i gledajući ga!” „A vi ćete”, rekoše oni kojima je malo prije bilo vraćeno osjetilo vida, „bez poteškoća moći postići ono što želite, samo ako se odlučite poslušati opomene ovoga koji vam se obratio: jer smo i mi to isto u ovome trenutku, uz Božju pomoć, postigli.”
32 Čuvši to oni, ponadaju se da će i sami na isti način povratiti osjetilo vida, od svih najmilije, te posve obećavaju da će spremno izvršiti štogod im Levijan naloži. Kad ih je on priveo presvetomu tijelu, nastane tako strašan potres da su se slijepci potresli od velika straha. Hrabreći ih, Levijan reče: „Ne bojte se, braćo: budite dobre volje, ovo je znak naklonosti, a ne gnjeva: vjerujte u Isusa i iskažite dužnu čast ovome njegovu slavnom mučeniku, i danas ćete vidjeti čudesa.” Tada oni rekoše: „Vjerujemo da je jedini istiniti Bog Isus Krist, i otvoreno ispovijedamo da ćemo iskazati dužnu čast ovome njegovu slavnom mučeniku”; te odmah prostrti na zemlju, pobožno ljube tijelo sv. Konstancija, usrdno moleći da im bude dopušteno po njegovu zagovoru uživati odavno željenu blagodat ove najslađe svjetlosti, što odmah i postižu. O uistinu časnoga tijela, čijim su dodirom četvorica muževa u razmaku od nekoliko sati oslobođena sljepoće kako očiju tako i uma.
Pokop. Štovanje.
Kako bi se u nekoj mjeri pokazali svjesnima i zahvalnima za to dobročinstvo, mole od Levijana da im prepusti zadaću prenošenja tijela na ukop, a da se on sam pokaže tek vođom puta. Nato on počne moliti Boga, zaklinjati i preklinjati da, kao što mu je na posve božanski način pribavio pomoćnike za nošenje tijela, tako se udostoji pokazati i mjesto u koje ga valja pohraniti. Pomolivši se tako, iznenada začuje glas s neba koji ovako zapovijeda: „Vratite tijelo blaženoga muža u njegovu domovinu Perugiu, da onoga koga je u ovome životu imala za pastira i roditelja, istoga nakon smrti zadobije kao zaštitnika i branitelja.” Želeći izvršiti tu Božju zapovijed, posijeku drva od stabala koja su se prva našla pred njima, te od njih, složenih u oblik nosila, najprije na njih polože trup tijela, a zatim uz njega što je moguće skladnije pričvrste presvetu glavu.
34 Kad su to tako uredili, ona četvorica kojima je istodobno bilo vraćeno zdravlje očiju i uma idu naprijed noseći nosila, a Levijan slijedi blagoslivljajući Boga himnima i psalmima. U međuvremenu su neki, koji su i sami istim putem išli prema Perugiji, donijeli svojim sugrađanima gorku vijest o biskupu, te su mu mnogi od njih, ne samo iz njegova, doista mnogobrojnog roda Barzija, nego i iz ostalih koji su ispovijedali Kristovu vjeru, izišli u susret sve do Tibera. Kad ih je Levijan izdaleka ugledao, naslutivši o čemu je riječ, potrči k njima i, pridruživši se mnoštvu, ukratko izloži i ostalo što se dogodilo, a osobito pomno razloži čudesa koja su se po bl. Konstanciju dogodila i nakon smrti. Dok je on to pripovijedao, stignu na obalu rijeke: kad su nedugo zatim onamo prispjeli oni koji su nosili nosila, na njihovu ih zamolbu spuste. Tad bi se moglo vidjeti kako svi natječući se trče štovati i ljubiti presveto tijelo, kako plaču, tuguju, nariču, te istoga nazivaju roditeljem, pastirom, učiteljem života, naučiteljem mudrosti.
35 Kad su udovoljili toj dužnosti pobožnosti, zapovjedi im Levijan da se odmaknu od nosila kako bi nastavio dovršiti preostali put. Tada se pak svatko natječe podmetnuti ramena pod presveti teret, što ipak oni koji su ga dotle donijeli nisu nipošto dopustili, da ne bi izgledalo kako su izbjegli ljudsku službu koju im je Bog dodijelio: nego ponovno podigoše presveto tijelo, iz kojega je doista neprestano strujao toliki miomiris da je na najveće divljenje ljudi ispunio sve okolne brežuljke. Kad su se dakle svi zajedno približili gradskim zidinama, u sam grad, po Božjem nadahnuću, nisu ušli, nego su izabrali mjesto ukopa izvan vrata sv. Petra, ono koje se i danas zove Areole, i ondje se pobrinuli da se najpobožnijem mučeniku priredi prilično velik sprovod. Kad je to obavljeno, svi nazočni kršćani, prignuvši koljena pred grobom, ponizno su sebe i cijelu domovinu preporučili sv. Konstanciju, moleći da onaj tko im je na zemlji bio dobri pastir i najbolji otac, isti bude na nebu blagi zaštitnik i zagovornik.
36 Naposljetku, pobožno poljubivši grob, svatko se vratio svojoj kući, osim Levijana i one četvorice kojima je netom, po zagovoru bl. Konstancija, bio vraćen vid: oni su naime ondje podigli malu kolibu, te ustrajući u molitvama, postovima i drugim dobrim djelima, proveli sve preostalo vrijeme života kod spomenika svetoga mučenika: njegov je pak glas i slava zbog mnogih i najvećih čudesa koja su se ondje svakodnevno događala iz dana u dan toliko sve više rasla da se veliko mnoštvo pobožnih ljudi iz različitih krajeva slijevalo vidjeti i štovati njegov grob. A nije ni danas bez velike časti i štovanja slavni Kristov mučenik, kako drugdje, tako ponajviše u Perugiji, gdje se uistinu u njegovo ime godišnji blagdan slavi s najvećim vjerskim sjajem u crkvi koja mu je ondje s velikim troškom odavno posvećena, 29. siječnja. A sv. Konstancije je ponio palmu mučeništva za cara Marka Antonina, kao što smo na početku rekli, koji je počeo vladati 173. godine od rođenja Krista Gospodina našega, kojemu čast, slava i vlast u vječne vijeke, amen.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.