§ I. Javno štovanje ovih svetaca.
Rilly, gradić u galskoj Šampanji uz rijeku Seinu, četiri milje od grada Troyesa, oplemenjen mučeništvom sv. Sabinijana, po njemu samome zatim prozvan Saint-Savinian, sada se naziva imenom Sainte-Syre, kako svjedoči Nicolas Camusat u djelu Promptuarium sacrarum antiquitatum Tricassinae dioecesis, u bilješkama uz Vita S. Saviniani. Njegova sestra Sabina, božanskim proročanstvom opomenuta da pođe svome bratu, nedaleko odande, na vidiku grada Troyesa, sveto usnu u Gospodinu, te je zajedno s bratom udostojena nebeskih časti. U veoma starom rukopisnom martirologiju samostana sv. Martina u Tournaiju ovako se 24. siječnja povezuje spomen oboje: „Istoga dana u Troyesu muka sv. Sabinijana mučenika i polaganje u grob sv. Sabijane djevice, njegove sestre.” Isto tako veoma star rukopis iz Liessiesa ima: „Istoga dana u Troyesu muka sv. Sabinijana i polaganje u grob sv. Savine, njegove sestre, djevice.” Da se blagdan sv. Sabinijana toga dana slavi po čitavoj biskupiji Troyes, svjedoči Nicolas Des-Guerrois u djelu Historia SS. Trecensium, a toga ga se dana spominju i kölnski kartuzijanci u dodatku Usuardu ovim riječima: „Na području Troyesa Sabinijana, drukčije Savina, mučenika, kojega je car Aurelijan zapovjedio svezana uz željezne poluge tući i na glavu mu staviti užarenu kacigu; zatim bačena u oganj, ali nimalo ozlijeđena, zapovjedio je da mu odrube glavu.” Gotovo isto ima i Kanizije. A Martyrologium Coloniense bilježi: „U Troyesu bl. Sabinijana mučenika, kojemu je nakon željezne postelje, nakon ognja i drugih muka različite vrste odrubljena glava, po kojemu je također više od devet tisuća pogana, ispovjedivši Krista, podnijelo slična mučeništva.” Slično prenose Maurolico i Felicio. Vrlo opširnom pohvalom njegova djela nabraja Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum ovoga istog dana, 24. siječnja, kojega se dana niže u objema Djelima kaže da je podnio mučeništvo: tako da sumnjamo kako se tiskarska pogreška potkrala kod Camusata, gdje se kaže da je preminuo 27. siječnja, kojega dana njegovo ime ne nalazimo ni u kojim martirologijima.
2 Sutradan nakon smrti, odnosno 25. siječnja, ime sv. Sabinijana ovako je upisano u djelu SS. Florarium: „Na području Troyesa rođendan za nebo sv. Savijana, drukčije Savinijana, mučenika, kojemu se po zapovijedi cara Aurelijana, nakon bezbrojnih muka, odrubljuje glava. Svetac pak ustavši nosi svoju glavu četrdeset i devet stopa, gdje sada počiva. Trpio je godine spasenja 287.” U djelu Viola Sanctorum slavi se većom pohvalom, preuzetom iz Životopisa, a pogrešno se piše Sanijan (kao i mnogo toga u toj knjizi). U starom rukopisu Profesne kuće Družbe Isusove u Antwerpenu, koji nosi Bedino ime, stoji: „U Poitiersu sv. Sabinijana mučenika.” Treba li to razumjeti o ovome našem, te umjesto „u Poitiersu” čitati „u Troyesu” (budući da se niže u istom rukopisu ponovno spominje sv. Savina), ili je pak riječ o Sabinu, odnosno Savinu, koji se sa sv. Ciprijanom štuje u Poitiersu 11. srpnja, nama nije poznato.
3 U drugim martirologijima navodi se ovoga 29. siječnja, kojega je dana, kako se kaže, poginuo u Djelima koja su prenijeli Mombrizio i Vinko iz Beauvaisa: toga dana ovako ima rukopisni Bedin martirologij samostana sv. Rikarija: „Na području Troyesa sv. Sabinijana mučenika”; dodaju Usuard, Bellini i Martyrologium Romanum: „Kojemu je po zapovijedi cara Aurelijana za Kristovu vjeru odrubljena glava.”
4 U nekim rukopisnim primjercima Usuarda naziva se Savinijan, Sabijan i Fabijan. Otuda je Petar de Natalibus, misleći da su dvojica, ovako napisao u knj. 3 djela Catalogus, pogl. 42: „Sabijan mučenik trpio je na području Troyesa pod carem Aurelijanom; koji dok je boravio u krajevima Španjolske i Galije te došao u grad Troyes, dade uhvaćenoga Sabijana, koji je propovijedao Krista, pogubiti odrubljivanjem glave, i ondje je pokopan 29. siječnja”, te ponovno u knj. 7, pogl. 134, opširnije pripovijeda život sv. Savinijana mučenika i Savine djevice. Galesini ovoga dana bilježi: „Na području Troyesa sv. Fabijana mučenika, ubijenoga za Kristovu vjeru za cara Aurelijana. Na istome mjestu ovoga istog dana sv. Savijana mučenika, također za njegova vladanja, u najvećoj postojanosti ispovijedanja, mačem pogubljenoga.” U bilješkama za Fabijana navodi rukopisni kodeks i Petra de Natalibus (kod kojega se u našim primjercima čita Sabijan), a za Savijana Usuarda, Vinka iz Beauvaisa i druge. Maurolico i Felicio, koji su prije 24. siječnja naveli sv. Sabinijana, ovako pišu ovoga dana: „Na području Troyesa sv. Fabijana, po zapovijedi cara Aurelija pogubljenoga odrubljivanjem glave, i ondje Savine djevice, sestre sv. Savinijana mučenika.” Ferrari u djelu Catalogus generalis Sanctorum piše: „U Troyesu u Galiji svetih mučenika Fabijana i Savine djevice, sestre sv. Sabinijana mučenika, pod Aurelijanom.” U bilješkama dodaje da se o njima govori u djelu Passio S. Sabiniani. No da se on vara, bit će očito niže iz Djela. Saussay 24. siječnja, nakon što je govorio o sv. Sabinijanu, ovako dodaje: „Istoga dana u Troyesu sv. Fabijana mučenika, sljedbenika istoga sv. Sabinijana i druga u palmi mučeništva”,
5 Samo se Sabina spominje ovoga dana u starom rukopisnom martirologiju samostana u Celleu pokraj Troyesa: „Na području Troyesa, na mjestu koje se zove Isle-Aumont, sv. Savine djevice, koja je iz ljubavi prema Kristu poduzela tegobno hodočašće, te slavna i po krepostima i po čudesima počinula u miru.” I u rukopisnom martirologiju Družbe Isusove u Antwerpenu stoji: „Istoga dana rođendan za nebo sv. Savine djevice”, a da je ona umrla ovoga dana, bit će očito niže u Životopisu. Camusat i Des-Guerrois uz životopis sv. Savine svjedoče da se njezin blagdan u biskupiji Troyes slavi ovoga 29. siječnja posvuda javnom svečanošću.
6 O sv. Savinijanu ponovno 8. lipnja piše Saussay: „U Troyesu svečanost sv. Savinijana mučenika, okrunjenoga pod Aurelijanom, koji je svoj trijumf dovršio slavnom borbom 24. siječnja.” Koje je podrijetlo ove ponovljene svečanosti, ne navodi: je li se počeo štovati zajedno, ili se njegovo štovanje spojilo sa slavljem sv. Sire? Jer se ona toga dana časti nebrojivim stjecajem hodočasnika, kako će se ondje reći; nakon što je o njoj govorio, Saussay dodaje ponovljenu pohvalu sv. Sabinijanu: „Također u Troyesu ponovljeno slavlje samoga svetog mučenika Savinijana, čija je slavna muka unijela novi trofej u nebo 24. siječnja, kojega je dana dovršio svoju borbu.” Je li Saussay na sv. Sabinijana primijenio ono što Camusat uz njegov Životopis piše o blagdanu sv. Sire?
7 29. kolovoza sv. Sabinijana navodi Ferrari: „U Troyesu u Galiji sv. Sabinijana mučenika pod Aurelijanom.” U bilješkama se navode Petar u djelu Catalogus, knj. 7, pogl. 134, i Maurolico, koji ga slave zajedno sa sestrom. Maurolicove riječi glase: „U gradu Troyesu, pod Aurelijanom, Sabinijana mučenika i njegove sestre Sabine, koja je iz ljubavi prema Kristu poduzela tegobno hodočašće, te slavna po krepostima i čudesima počinula u miru.” S Maurolicom se slaže Felicio. Samo Savinu toga dana navode mnogi martirologiji. Usuard ima: „U kraju Troyesa sv. Sabine (u nekim rukopisima Savine) djevice, koja je iz ljubavi prema Kristu poduzela tegobno hodočašće, te slavna i po krepostima i po čudesima počinula u miru.” Isto se čita u djelu Florarium, u rukopisnim martirologijima iz Bruxellesa, Utrechta i drugima. Bellini, tiskan u Parizu 1536. godine po Kr; ima: „U kraju Troyesa sv. Sabine djevice”; Galesini: „U kraju Troyesa sv. Sabine djevice. Ona je, plamteći ljubavlju prema Kristu zaručniku, pobožno i bogoljubno hodočastila, te cvatući slavom najčistijega života i čudesa usnula u Gospodinu.” Martyrologium Romanum bilježi: „U kraju Troyesa sv. Sabine djevice, slavne po krepostima i čudesima.” Duljom se pohvalom slavi u djelu Martyrologium Germanicum: tako da je čudno što se o njoj nigdje ne govori u Saussayevu djelu Gallicanum, osobito kad u dodatku za 29. kolovoza slavi sv. Sabinu, rimsku djevicu i mučenicu, kojoj su, čini se, pisci pridružili ovu Sabinu, ne znajući da je ona preminula ovoga 29. siječnja.
8 Napokon 5. rujna oboje navode kölnski kartuzijanci u dodatku Usuardu: „U gradu Troyesu spomen sv. Savine djevice i sv. Savinijana mučenika, njezina brata.” Isto se nalazi u djelu Martyrologium Germanicum.
9 Sada valja istražiti o drugovima sv. Sabinijana. U prvim Djelima br. 2 kaže se da je s bl. Savinijanom povjerovalo tisuću i osamnaest ljudi te da je sto i devet duša kršteno rukom samoga sveca; u drugim Djelima iz Camusata br. 4 prenosi se da se Gospodinu obratilo tisuću i devedeset muževa. Slažu se Viellius i Des-Guerrois. A Petar de Natalibus kaže da je 1108 muževa povjerovalo u Gospodina. Čini se da se o njima govori gore u djelu Martyrologium Coloniense: „Više od devet tisuća pogana, ispovjedivši Krista, podnijelo je slična mučeništva.” Također Maurolico i Felicio pišu: „Po kojemu (Savinijanu) je devet tisuća i više pogana, ispovijedajući Krista, bilo podvrgnuto istim mukama.” Niti išta drugo čitamo o tolikim mučenicima. Niže u Djelima, Siječanj, svezak III., br. 5, kaže se da je četrdeset i osam vojnika koje je obratio sv. Savinijan dovršilo mučeništvo pogubljenjem odrubljivanjem glave za Kristovu vjeru. Slažu se Djela kod Mombrizija, svezak 2, i Vinka iz Beauvaisa, knj. 11, pogl. 105. U kasnijim Djelima iz Camusata i kod Des-Guerroisa navodi se samo dvanaest. Osim toga, za trojicu muževa koji su korili okrutnost tiranina u objema se Djelima kaže da im je odrubljena glava te da su tako zbog milosti dane Savinijanu uzašli u kraljevstvo nebesko.
§ II. Djela, moći i vrijeme smrti.
Donosimo dvostruki životopis sv. Savinijana: prvi i stariji iz veoma drevnog kodeksa samostana sv. Maksimina u Trieru (koji smo usporedili s rukopisnim primjerkom što nam ga je iz Rouena poslao naš Frédéric Flovet); drugi iz djela Antiquitates Tricassinae Nicolasa Camusata, nešto opširniji i velikim dijelom iz prvoga otmjenije uglađen. Camusat svjedoči da je imao i treću, bogatiju i opsežniju povijest Djela sv. Savinijana, ali napisanu samo parafrazirano, te ju je namjerno izostavio; životopis sv. Sabine iz istoga trierskog rukopisa i životopis sv. Sabine.
11 Da je Savinijan trpio pod carem Aurelijanom, svjedoče sva Djela i martirologiji. Baronije u svesku 2 djela Annales, za 275. godinu po Kr; br. 6, ovako piše: „U Galijama pak među ostalim mnogim mučenicima koji su trpjeli pod istim carem Aurelijanom nalaze se u Troyesu 21. srpnja Klaudije, Just, Jokundin i pet drugova: ondje opet drugoga dana, naime 21. siječnja, sv. Patroklo.” Da je naime Aurelijan ove godine pošao u Galije kako bi suzbio nadiruće barbare i oslobodio Augsburg koji su oni opsjedali, prenosi Flavije Vopisk u djelu Aurelianus. I malo zatim: „Nalazi se također da je na području Troyesa trpio Sabinijan mučenik, čiji se rođendan za nebo upisuje u popis mučenika 29. siječnja.” Slijedeći Baronija, istoj 275. godini njegovo mučeništvo pripisuju Camusat, Des-Guerrois i drugi. U rukopisnom Florariumu gore se kaže da je trpio 277. godine. No tada je Aurelijan već bio umro. Tome u prilog ide ono što smo gore rekli uz životopis sv. Patrokla 21. siječnja.
12 O dobi sv. Savine ovako zaključuje Camusat: „Budući da se kaže kako je u Rimu bila oprana svetom kupelji krštenja od vrhovnog svećenika Euzebija, koji je 310. godine bio postavljen na apostolsku stolicu i predsjedao čitavoj Crkvi, sama je sv. Savina mogla stići u Troyes oko 313. godine, i to 38 godina nakon pogubljenja sv. Savinijana.” Des-Guerrois njezinu smrt stavlja u 310. godinu Kristovu.
13 Časne su moći sv. Savinijana, prema svjedočanstvu Camusata, veoma dugo čuvane u Rillyju: napokon su prenesene u prvostolnu crkvu Troyesa, gdje se štuju doličnim strahopoštovanjem, položene u škrinju koja je dijelom izrađena od pozlaćene mjedi, a dijelom od srebra, te obložena mnogim kipićima, također srebrnim i pozlaćenim, koji su svi izrađeni veoma profinjenom umjetnošću.
14 No, kako zatim prenosi, u zapadnom predgrađu grada Troyesa stoji hram posvećen spomenu i imenu sv. Savine: a njezino se tijelo čuva u samostanu u Celleu, nedaleko od spomenutoga hrama, položeno uz veliki oltar s južne strane; a tijelo sv. Frodoberta s druge strane, kako piše Des-Guerrois. Podrijetlo ovoga hrama ovako se navodi u djelu Vita S. Frodoberti Abbatis Cellensis za 8. siječnja, br. 1: „Ragnegizil, rodom Akvitanac, sedamnaesti biskup već spomenutoga grada (Troyesa): o njemu se među ostalim prenosi da je na vlastitom zemljištu sagradio baziliku sv. Savine djevice, postavivši baštinicom Crkvu kojom je upravljao, u kojoj i časno pokopan počiva.” Camusat svjedoči da kamena škrinja u koju je položen prije gotovo tisuću godina još uvijek postoji. Des-Guerrois dodaje da je ta predgrađa, zajedno sa župnom crkvom sv. Savine, šampanjski grof Teobald darovao samostanu u Celleu na molbu opata Bernarda, a darovnicu je 15. kolovoza 1071. godine potvrdio francuski kralj Filip.
DJELA SV. SABINIJANA iz dvaju starih rukopisa.
Krštenje, propovijedanje i tamnica sv. Sabinijana; mučeništvo 48 vojnika.
U ono vrijeme, dok je sv. Savinijan bio u a gradu Samu, revan u molitvi, spreman u postovima, darežljiv u milostinji, te je slobodno naviještao slavu Božju, iziđe njegov glas po svoj zemlji i bi javljeno caru da bl. Savinijan stoji u anđeoskoj objavi i preslavnim glasovima propovijeda Boga koji prebiva na nebesima. Tada car u svome gnjevu govori namjesniku Krispinu da trčeći iziđe u svojoj jarosti i da carski vojnici po svemu svijetub istrijebe kršćane i unište ih, govoreći: „Gdje god ih nađete, ako ne prinesu žrtvu našim bogovima, stavite ih na ove muke, a to su mjedeni kotači i željezne kuke, odsijecajući im glave s vratova.” Kad su to izvješće čuli mnogi koji su malo prije za sebe govorili da su kršćani, počeli su nijekati Boga.
2 A sveti Savinijan nije očajavao nad Božjom zaštitom, nego je neprestano postio i molio te davao hranu gladnima. Iziđe neki mali čovjek, imenom Julijan, i reče: „Presveti Savinijane, zar ne želiš pripraviti svoju dušu za boj? Ili nisi čuo što je pripravljeno kršćanima? Napustic lica naših neprijatelja, ili neka u pohvali svetih govori tvoja pohvala.” Tada bl. Savinijan, ponizna srca i slobodne duše, pogazivši požudu nogama, obiđe mnoge krajeve kako bi sebi našao mjesto gdje bi zavrijedio primiti krunu. Nakon kratkoga vremena, moleći i posteći, potaknut u časti, dođe jednom u grad Troyes i obiđe ga; i kad se spustio niže uz rijeku Seinu, nađe sebi pripravljeno predragocjeno mjesto, te zahvali Bogu, prostre se licem na zemlju i izreče molitvu govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, koji si mnoge vrste životinja stavio u Noinu korablju i postavio ih ud vode potopa; podaj meni, svome sluzi, krštenje da se operu moji grijesi.” Kad se tako pomolio, gle, oblačak siđe s neba i obasja ga, a glas s neba reče mu: „Savinijane, izabrani slugo Božji, našao si milost svoga Gospodina; ljubi ono što si želioe naći, jer si kršten u ime Gospodina Isusa Krista, i mnogi će se po tebi krstiti u Presveto Trojstvo.” Sv. Savinijan reče: „Slava tebi, Kriste, koji obraćaš one koji ne znaju i privodiš ih na put istine.” I kad je bio kršten, uzevši trsku u svoju ruku, zabode je u zemlju, pomoli se Gospodinu i reče: „Gospodine Bože moj, učini da moj štap procvjeta, da ima dobre grane i donese lijepo lišće, kako bi ovaj puk povjerovao u ime Gospodina našega Isusa Krista.” Mnogi pak, vidjevši daf onaj štap cvjeta, povjerovaše sa sv. Savinijanom, njihg tisuću i osamnaest; a sto i devet duša bi kršteno rukom samoga sveca.
3 Čuvši to car, da velik dio puka vjeruje po sv. Savinijanu, zapovjedi namjesniku Krispinu da s devedeset vojnika dođe k njemu kako bi ga svezana priveli preda nj. Kad su došli k Božjem svecu, nađoše ga gdje moli i pobojaše se pristupiti k njemu. Čuvši car da nisu uspjeli nimalo nauditi Božjem sluzi, ponovno posla drugihh sto i devedeset k njemu, i nađoše ga na sličan način kako završava molitvu, te i sami počeše moliti s njim. Završivši pak svoju molitvu, sv. Savinijan ustade, a namjesnik mu progovori: „Savinijane, zar si izbačen iz svoje domovine, ili što boraviš na ovome mjestu?” Odgovori mu sv. Savinijan: „Nisam izbačen iz svoje domovine, nego sam tražio Boga čiju sam snagu spoznao i milost našao.” Vojnici mu pak govorahu: „Savijane, naš gospodar car želi te vidjeti.” Odgovori im sv. Savinijan: „Ako je moja volja, dolazim; ako nije, ne dolazim: ipak idem s vama.” Preporuči pak Gospodinu svoju molitvu i pođe caru.
4 I kad su došli u i grad Vienne, uđoše u palaču. No čim ga car ugleda da je velik i da je kršćanin, uplaši se i odmah otrča u svoju vijećnicu, gdje su sjedila sedamdeset i dva k zloduha, čijim se savjetima utjecao. Nakon malo vremena vrati se, sjedeći na sudačkoj stolici, i upita ga govoreći: „Tko si ti? Ili odakle si? Ili koje ti je ime?” Odgovori mu sv. Savinijan: „Ja sam iz grada Sama, a od svoga rođenja zovem se Savinijan.” Car mu pak reče: „Zla zvijeri, ružno lice, ne žrtvuješ mojim bogovima? Ili u kojim krajevima boraviš?” Odgovori mu sv. Savinijan: „Uistinu si dobro rekao, Aurelijane, jer si ti dio smrti i posve sličan svome ocu đavlu: a tvoji bogovi, kojima kažeš da treba žrtvovati, isprazni su i ne mogu pomoći ni onima koji im se klanjaju; a ti im se kao luđak klanjaš. Kamo sreće da me poslušaš i pokloniš se mome Bogu koji je stvorio nebo i zemlju, koji ima vlast osloboditi te od ognja i otpustiti sve tvoje grijehe.” A on je kao luđak razmišljao u sebi govoreći: „Kako to mogu učiniti, kad si ti odgojen među zvijerima? l Ovoga ne mogu svladati drukčije nego biranim mukama.”
5 Tada zapovjedi da sv. Savinijana bace u tamnicu, a četrdeset i osam vojnika dođe ga čuvati: i čim ugledaše sv. Savinijana, obratiše se i položiše svoje oružje na zemlju govoreći: „I mi vjerujemo u Gospodina Savinijanova m i klanjamo mu se.” Car im pak reče: „Zar ste i vi prokleti što ga želite slijediti? Dođite i poklonite se mojim bogovima, pa ću vam dati zlata i srebra i postavit ću vas u najveću čast.” Vojnici mu pak govorahu: „Tvoj novac neka bude s tobom na propast; mi smo zajedno kršteni i vjerujemo u Presveto Trojstvo.” Razgnjevljen pak car zapovjedi da im odrube glave. A oni su zbog milosti darovane sv. Savinijanu dovršili mučeništvo.
a Ne samo jedan Samos opjevali su stari: najslavniji je jonski otok i grad istoga imena, nedaleko od Efeza, glasovit po Junoninu svetištu, rođenju Pitagore i glinenim posudama; drugi leži nasuprot obali Trakije, gotovo pred ušćem rijeke Hebra, pučki Samotraka, grad i otok. Strabon svjedoči da se i Kefalenija, otok u Jonskom moru, prije zvala Samos te da je na njoj postojao grad Samos. Drugi spominju selo u Meseniji i grad u Elidi, oba na Peloponezu, pod imenom Samos. Martirologiji 25. srpnja smještaju u Likiju grad Samos u kojem je krunu mučeništva zadobio sv. Kristofor. Koji ćemo od svih ovih reći da je bio domovina sv. Sabinijana i Sabine? Doista nije lako odmah presuditi. Jesu li bili podrijetlom iz Samosate, grada smještenoga uz Eufrat? Ili se možda u blizini nalazilo neko mjesto zvano Samon? Svakako se i niže spominje neki Darije, imenom uobičajenim kod Perzijanaca ili Mezopotamaca, te Abgar, kojim su se imenom, kako smo gore rekli, služili kraljevi susjedne pokrajine Osroene. Ali kako je on iz tako dalekih krajeva došao u Galiju? Kao da nije bilo dopušteno iz cijeloga svijeta putovati u Rim! Štoviše, Aurelije Viktor piše da je Trajan izgradio cestu kroz divlje narode kojom se lako moglo proći sve od Crnoga mora u Galiju. No budući da se namjesnik Krispin spominje i dok je Savinijan bio na Samu i dok je boravio u Troyesu, netko će naprotiv nagađati da ta mjesta nisu bila daleko jedno od drugoga. Osim ako ne kažeš da je isti Krispin, dok je Aurelijan ratovao protiv Perzijanaca, bjesnio protiv kršćana u Samosati, a nakon što su Perzijanci uništeni, dok su Germani bili potiskivani iz Galije, ondje također provodio okrutnost.
b Normanski rukopis ima „evertant” (unište).
c Isti: „ove naše neprijatelje, da na pohvalu svetih”.
d Isti rukopis: „jezera”.
e Rukopis sv. Maksimina: „uzvisiti”.
f Dodaje Des-Guerrois iz drevne predaje Troyesa da je sam sv. Savinijan podigao kapelicu na onome mjestu gdje je bio procvjetao štap, gotovo na mjestu gdje je poslije sagrađen samostan Fidiacum, koji se pučki zove Foicy, kao Foy-icy, po vjeri ondje primljenoj. On sam ipak radije nagađa da ga je ondje, kad je štap procvjetao, prepoznao sv. Patroklo (o kojem smo govorili 21. siječnja) i gostoljubivo primio, te da je zahvalio Bogu što je ondje našao vjeru već prije primljenu, odakle je poslije mjestu došlo ime.
g Drugi životopis ima 1090.
h Vinko ima 120. i Normanski rukopis: „Vigennam”. Camusat ovdje sluti pogrešku, jer je sljedeće muke Sabinijan podnio u Troyesu, gdje je car Aurelijan bjesnio i mahnitao protiv kršćana, te je na području toga grada dao sjekirom pogubiti sv. Patrokla, sv. Juliju i njezine drugove. O sv. Juliji raspravljat ćemo 21. srpnja, čiji je prijenos na ovaj dan zabilježio Saussay. k Drugi životopis naziva ih senatorima svoga vijeća. Ovdje se nazivaju zlodusima zbog goleme mržnje prema kreposti. A što ako su to ipak bili kipovi zloduha od kojih je tiranin običavao tražiti proročanstva? l Normanski rukopis: „ili kako ću te moći odvojiti?” m Rukopis sv. Maksimina: „u Boga i sv. Savinijana”.
POGLAVLJE II. Muke nanesene Sabinijanu. Mučeništvo III muževa.
Sv. Sabinijan biva tučen: a Razgnjevljen pak car govoraše u svome srcu: „Ako ne pogubim ovoga prokletnika s njegovim čaranjima, sav će puk privući k sebi.” Tada car zapovjedi da sv. Savinijan dođe k njemu i reče mu: a „Zla zvijeri, ružno lice, dokle ćeš ustrajati u ovoj vjeri? Koliko ću te dugo moći čuvatib da žrtvuješ mojim bogovima?” Na to odgovori sv. Savinijan: „Ja bih želio da se ti privedeš dobroj vjeri, da ostaviš đavle i pokloniš se mome Kristu, koji u svojoj vlasti ima tvoj život i smrt.” Car pak reče: „Još uvijek stojiš u toj ludosti?” A odgovarajući sv. Savinijan reče: „Ja nisam lud, nego sam sluga Gospodina našega Isusa Krista; a ti si kao lud i bezuman, jer ne ispovijedaš moga Gospodina, nego ispovijedaš Sotonu, svoga oca.” Razgnjevljen car zapovjedi da mu svežu ruke i noge i da ga tukuc željeznim polugama te da mu na glavu stave užarenu kacigu. Tada rekoše tri muža: „Blažen bi bio, Aurelijane, da se nikada nisi rodio, koji si zapovjedio da se takve muke nanesu Božjem sluzi.” Razgnjevljen pak car zapovjedi da im odrube glave: a oni su zbog milosti dane sv. Savinijanu uzašli u kraljevstvo nebesko. postavlja se na užarenu klupu:
7 Tada mu reče sv. Savinijan: „Ako mi možeš nanijeti još veće muke, učini; jer su mi one život i slađe su od meda i saća.” Tada car zapovjedi da se načine klupa i željezna peć prema njegovu rastu, to jest dvanaest lakata, i bi učinjeno prema carevoj zapovijedi, te ih postaviše nasred grada, i zapovjedi da sv. Savinijana svežu, podlože mnogo drva i oganj te da ga spale: i naredi da se donese četrdesetd vrčeva ulja i izlije na plamen ognja. Sv. Savinijan baci se usred plamena govoreći: „Po ovim mukama koje mi nanosiš, one će se dovršiti u tvojoj sramoti i u tvojim bogovima. Rekao sam ti da se ne bojim muka ni tvoga gnjeva.” Kad je to rekao, od siline ognja klupa posta poput voska. Došavši pak car, ugleda sv. Savinijana kako stoji i moli usred plamena; a lice mu bijaše poput ruže i ljiljana što silazi s neba: no čim ga car ugleda, pade ničice od velika straha, od prvoga sata sve do devetoga sata. I nakon što je ustao, reče mu: „Zla zvijeri, nisu li ti dovoljni grijesi duša koje si naveo na zabludu i nisi im dopustio da žrtvuju mojim velikim bogovima, nego si sav puk privukao k sebi?” Odgovarajući sv. Savinijan reče: „Još mnoge duše imaju povjerovati u Boga po meni, pa i ti sam.” I pohuli car kao luđak te mu reče: „Zar i mene želiš uvući u svoja čaranja? Tako mi učinili moji bogovi i tako mi uzvratili ako sutra u ovaj sat ne pogubim tvoju dušu i ne učinim da postaneš primjer svima.” da ti se ne bi dodale muke. Sv. Savinijan reče: „Rekao sam ti da se ne bojim muka ni tvoga gnjeva, jer imam svoju vjeru koju sam zadobio milošću krštenja.” Tada car zapovjedi da se donese veliko drvo prema njegovu rastu i postavi pred palaču, te bijahu pozvani vojnici i dođoše po redu i odapeše po tri strijele u njega kako bi što brže bio ubijen. I car je mislio da će se sve strijele zabiti u njegovo tijelo: ali strijele bijahu zadržane vjetrom njemu zdesna i slijeva, te nijedna nije dotaknula njegovo tijelo. Nakon zalaska sunca zapovjedi da ga čuvaju vojnici, kako ne bi iznenada došli kršćani i noću ga odriješili.
9 Drugoga pak dana mnogo je puka motrilo da vidi snagu Božju. Tada reče car: „Pođimo i pogledajmo onoga prokletnika, kakvo je njegovo djelo.” Dođe pak car i reče mu: „Gdje je tvoj Bog? Neka dođe i oslobodi te iz mojih ruku ili od ovih strijela.” I odskočivši jedna od samih strijela, uđe u oko carevo i oslijepi ga. Tada reče sv. Savinijan: „Tebi govorim, luđače, ako povjeruješ u moga Boga, vidjet ćeš svjetlo Božje.” Razgnjevljen pak car zapovjedi devedestorici vojnika da ga bace u tamnicu i još brižljivije čuvaju u željeznim lancima, a sutra da mu skinu glavu. Dok su sv. Savinijana vodili u tamnicu, izreče ovu molitvu govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, koji si izveo svoj puk iz Crvenoga mora i oslobodio ga od faraonovih bogova, oslobodi mene, svoga slugu, od ovih okova i zapovjedi da budem prenesen na ovo mjesto gdje sam zavrijedio zadobiti milost krštenja.” Kad se to pomolio, vojnici oslijepiše, željezni se lanci slomiše, a sv. Savinijan brzo hodeći stiže na mjesto gdje je bio primio krštenje.
a Normanski rukopis: „Bakljo”.
b Isti rukopis dodaje: „čuvati, ako ne žrtvuješ”.
c Petar de Natalibus: „željeznim šibama”. Viola Sanctorum: „željeznim svezama”.
d „Orca” je morska neman; ovdje, a i često drugdje, vrsta posude. Vrč.
Pogibija, pokop i čudesa sv. Sabinijana.
Čuvši to car, zapovjedi vojnicima da ga moraju potražiti, govoreći: „Gdje god nađete onoga čarobnjaka, odrubite mu glavu.” Idući pak vojnici susretoše siromašnoga starca, ali ne kršćanina. Tada im on progovori: „Drugoga dana u četvrti sat viđen je kršćanin kako ga prema izlazećem suncu nose noge, poput vjetra s lica zemlje.” Vojnici ga pak potjeraše. Sv. Savinijan prvi dođe na obalu Seine, i obradova se da će prijeći preko velike rijeke, te pogleda unatrag. Mnogi su pak neprijatelji ustajali na njega. Sv. Savinijan ondje se prostre u molitvi govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, jer sam a omrznuo zborove zlobnika i naviještao tvoju snagu, Gospodine, podaj svome sluzi da tajnom objavom uđe na ovo mjesto gdje sam primio krštenje.” Kad se to pomolio, voda posta poput stijene, te sam svetac pješice ode na mjesto koje mu je bilo pokazano. Videći veliko vodeno prostranstvo, vojnici se smetoše. Sv. Savinijan ponovno se prostre licem na zemlju i činjaše veliku molitvu pred Gospodinom: „Gospodine Isuse Kriste, koji si se udostojao voditi me od moje mladosti, pokaži svoju snagu na meni i što brže zapovjedi da budem okrunjen krunom kojom si zapovjedio, te podari meni, svome sluzi, da tko god na ovome mjestu, gdje ćeš mi predati krunu, izlije molitvu i zazove moje ime zbog tvoga imena, bude uslišan u svojim molitvama i zavrijedi biti spašen.”
11 Kad se to pomolio, podiže svoje oči i ugleda neke vojnike koji su s isukanim mačem veoma brzo trčali da mu odrube glavu: no vojnici su se bojali pristupiti k njemu. Na to im sv. Savinijan progovori: „Dođite i obratite se, skupite moje krvi, svežite u platno i odnesite caru Aurelijanu, da vidi snagu Božju.” I kad je bio udaren, biva pogubljen mačem, i nosi glavu rukama. Vojnici se obraćaju.udaren, kap krvi pade na glavu krvnika, te se oni obratiše i povikaše jakim glasom govoreći: „Gospodine, oprosti naše grijehe, jer smo kršteni tvojom svetom krvlju.” Sv. Savinijan, uzevši svoju glavu, nosio ju je četrdeset i devet stopa. A vojnici skupiše njegove krvi, svezaše u platno i odnesoše caru Aurelijanu. Kad su došli pred njega i razvezali platno, ona krv posta poput ruže i ljiljana, i u taj se čas otvoriše careve oči ondje gdje se bila zabila strijela, te ugleda svjetlo Božje i povika jakim glasom govoreći: „Kako si dobar i slavan, Bože kršćana, koji činiš volju onih koji te se boje!”Njegovom se krvlju caru vraća vid.
12 Čuvši to neka žena imenom Sira, koja jeb četrdeset godina sjedila slijepa na oči, reče svojim roditeljima: „Odvedite me k ljubaznoj radosti, gdje je presveti Savinijan stekao nebesku slavu.” Njezini je roditelji pak ostaviše i nisu htjeli poći s njom. Iziđe dječačić iz njihova roda i uđe k njoj, te uhvativši je za ruke hodali su njezinim putovima, a nisu znali gdje dac navijeste svetu muku. Došavši pak onamo gdje je počivao sv. Savinijan, pričvrstiše im se noge i nisu mogli dalje nastaviti put, jer bijahu stigli na sveto mjesto. Ona ponizna srca poče prigibati svoja koljena na zemlju i s pouzdanjem moliti govoreći: „Bože kršćana i sv. Savinijane, koji si sebi isprosio dragocjenu krunu, urešenu dragim kamenjem, pokaži svoju snagu na meni.” Kad se to pomolila, u taj se čas otvoriše njezine oči i ugleda svjetlo dana i grob sv. Savinijana. Mnogi je pak puk žurio vidjeti snagu Božju. Tada im Sira progovori: „Ljubimo ovaj ukop i načinimo veliku kapelu ondje gdje sv. Savinijan nije odložio život, nego ga je promijenio.” Ovo se dogodilo pod negdašnjim carem Aurelijanom 24. siječnja, dok kraljuje Gospodin naš Isus Krist, kojemu je čast i slava i vlast i sada i u vijeke vjekova, amen.gradi kapelu.a Normanski rukopis: „čuo sam”.b Slaže se Petar de Natalibus, ali rukopis sv. Maksimina ima 70.c Normanski rukopis: „potraže muku sveca”.blaženi se onaj mladić niti prijetnjama pokoleba niti obećanjima zavede; ipak strahuje da ne bi, svladan zakonima naravi, podlegao. Savjetuje se s Kristom po njegovu Evanđelju, ostavlja oca i domovinu, te gol slijedi Krista. Ide dakle kao hodočasnik, ali ne sam, jer je uvijek s njim bio Bog.otac ga različito kuša: bježi iz domovine:dolazi na područje Troyesa:čudesno biva kršten:Mt 5, 14.kad je štap prolistao,obraća mnoge.Šalje se Krispin da ga uhvati,božanskom silom vojnici bivaju odbijeni:drugi mole s njim,
Druga djela
NAPISAO NEPOZNATI PISAC, iz djela Antiquitates Tricassinae Nicolasa Camusata.
Obraćenje, hodočašće i propovijedanje sv. Sabinijana. Mučeništvo XII vojnika.
Sv. Savinijan uči knjigu:Blaženi Savinijan, časni Kristov mučenik, rodio se u gradu Samu u Grčkoj od oca poganina, imenom Savina, koji ga je dao poučiti u slobodnim umijećima. I bl. Savinijan, već filozof, spoznavši da su bogovi njegova oca ništa te ispravno osjećajući da je jedan Bog stvoritelj svega, svim je silama za njim čeznuo i tražio ga. Otuda se dogodilo da je čitajući psaltir pročitao ovaj redak: „Poškropi me, Gospodine, izopom”, itd., te ga sve češće ponavljajući, kao riba udicom, tako blaženi dječak bi zadržan po Duhu Svetome. Gospodin pak, videći suze, želju i molitve svoga budućega sluge, posla mu svoga anđela, koji mu protumači sam redak govoreći: „Bit ćeš očišćen kako želiš, i postat ćeš bjelji od snijega kad budeš opran u svetom vrelu krštenja”: rekavši to, anđeo iščeznu.čita Sveto pismo, Ps 50, 9. anđeo ga poučava o njegovu smislu:
2 A Savinijan je otada, primivši snagu vjere, još nekršten propovijedao puku evanđeoski nauk. Čuvši to, njegov se otac raspali gnjevom te, prikrivši gnjev, dozva ga, upita za razlog i otkri istinu. Otkri naime svoga sina kako ispovijeda Krista, zbog čega se u duši zaprepasti, izriče prijetnje, prijeti mukama; napokon laska riječima, privlači obećanjima, gomila bogatstva, umnožava časti.
3 Obišavši pak mnoga mjesta, božanskom se odredbom uputi sve do Troyesa, gdje je žetva bila obilna, ali rijedak ratar; gdje je njiva bila plodna, ali malo sjemena riječi: i ondje po objavi Duha Svetoga izabra svoje prebivalište te sagradi nastambu iznad rijeke Seine, ne mnogo udaljenu od grada, ali ni previše blizu gradu. I premda je, kako vjerujemo, već bio kršten Duhom Svetim, želeći se preporoditi vodom i Duhom Svetim, prignuvši koljeno pomoli se da od Gospodina zavrijedi zadobiti milost krštenja: kad je to učinio, odmah na njega siđe oblak, a iz oblaka mu reče glas: „Što tražiš, Savinijane, to ćeš zadobiti.” I odmah ga onaj koji je govorio iz oblaka krsti. Preporođen pak, posvetio se postovima, bdjenjima i molitvama. Tada je njegova čudesna svetost počela blistati sa svih strana, jer se ne može sakriti grad koji leži na gori.
4 Ali budući da se puk brže obraća na vjeru ako čudo slijedi propovijedanje, svetac štap koji je nosio u ruci zabode u zemlju, te nakon izrečene molitve učini da potjera grančice i lišće. Oni pak koji su bili nazočni, vidjevši čudo, obratiše se Gospodinu, njih na broj tisuću i devedeset muževa.
5 No sijač svih zala, videći da se vojska njegovih previše smanjuje, obilazi radionice onih koji bjesne i raspirujući srdžbe oštri mržnje protiv svetoga muža. Neprestano naime nagovara cara Aurelijana i žestoko ga potiče na pogubljenje svetoga muža. Podiže se stoga u palači velika graja zbog Savinijana, jer huli štovanje bogova govoreći da to nisu bogovi, nego djela ruku. Zbog toga dakle i drugoga sličnog car se razgnjevi i, na nadahnuće stare zmije, prihvati otrovan savjet da se naime Božji svetac uhvati i dovede k njemu, koji je tada bio u gradu Vienneu. Šalje se dakle namjesnik Krispin s nekim naoružanim ljudima u Troyes da dovedu Božjega sveca. Došavši dakle u Troyes, vidi ono što ga boli i čuje ono što mu je mrsko. Vidi, kažem, srušena svetišta, prevrnute žrtvenike i pogažene kipove. Čuje također da je puk postao kršćanski, odbacivši štovanje bogova. Otuda se smućuje, odatle raspaljuje. Kao lav dakle koji traži koga da proždre, tako Krispin traži gdje Savinijan prebiva.
6 Skupivši stoga četu svojih, u duhu velike jarosti zaputi se k nastambi Božjega čovjeka. Nađoše ga prostrta u molitvi, te ga želeći uhvatiti nisu mogli, jer su osjetili nešto božansko i pali natraške. Stoga oni koji su došli bjesneći požuriše uplašeni otići. Kad je namjesnik došao Aurelijanu i ispripovjedio čudesan događaj, car se razgnjevi, optužuje namjesnika što je pobjegao, kori suborce što su se uplašili, prekorava sve što ga nisu doveli. Stoga ponovno posla više njih nego prije: kad su oni došli k Božjem svecu i ugledali ga kako moli, i sami se dadoše na molitvu. Ovo su tvoja djela, Gospodine. Dođoše naime progonitelji, a s moliteljem postaše molitelji.
7 Kad je pak molitva završila, reče namjesnik: „Savinijane, budući da si putnik i stranac, zašto si došao u ove krajeve? Zar ti, protjeran iz domovine zbog krivnje, propovijedaš poganima nešto novo?” „Nikakvo me nasilje”, reče Savinijan, „nije protjeralo iz domovine, nego me radije k sebi privukla ljubav Božja, kojemu vjerno služeći sijem njegovo sjeme na njivi pogana.” Vojnici pak koji su došli s namjesnikom nagovarali su ga mnogim molbama da mu ne bude teško poći s njima sve do cara. Čuvši to sv. Savinijan, kličući u duhu, reče vojnicima: „Vojnik ništa dobro ne zaslužuje od Gospodina ako dršće izložiti prsa boju; niti je dostojan palme onaj tko je plašljiv pred ranama bitke. Stoga ubrzavam put s vama, jer znam da ću uskoro primiti krunu vječnoga života.” Krene dakle s njima Savinijan u Vienne, gdje se nalazio car Aurelijan. Kad ga je on promotrilo, doista divna stasom i visoka rastom, prisjećajući se također onoga što je čuo da je glasovit po svetosti, iskazavši mu poštovanje povuče se u palaču; gdje, sjedeći na sudačkoj stolici i okupivši senatore svoga vijeća, gledajući bl. Savinijana, reče: „Koje ti je ime, iz kojega si kraja i koje vjere?” Njemu Savinijan odgovarajući reče: „Po imenu se zovem Savinijan, rodom sam sa Sama i kršćanin sam.” „Odsada”, reče Aurelijan, „moramo raspraviti o vjeri, u kojoj je očito da ti više od svih lutaš. Bogove naime, čijom se mudrošću upravlja svijet, raspoređuju vremena i ravna ljudski rod, usuđuješ se bezumniče prezirati i drsko huliti. Pitaj dakle drevna stoljeća, i poučit će te u što trebaš vjerovati: povrh toga, i gospodarica naroda Rim, puna mudraca i filozofa, pazi što čini, da ne odbaciš ono što ona odobrava i da ne kudiš bogove koje ona štuje i ljubi. Primi dakle savjet i slijedi svijet.”
8 Njemu Savinijan: „Dosad si, Aurelijane, mnogo toga rekao, ali si posve sijao po pijesku: ponudio si mi savjet, ali posve poguban. Primi ti savjet koji ti ja dajem, i zadobit ćeš spasenje od Gospodina. Grijeh je, Aurelijane, govoriti, a još više vjerovati da su bogovi i božice oni kojima tvrdiš da se klanjaš. U božanstvu nema spola, koji je u stvorenjima zato da se smrtna bića, koja nestaju umiranjem, obnavljaju iz svoga sjemena. U božanstvu ništa ne umire, ništa se ne obnavlja iz sjemena, ništa se ne nalazi od tjelesnoga dodira. A tvoja božanstva, Jupiter, Venera i druga čudovišta, onečišćuju se zagrljajem, miješaju se spolnim općenjem, neka bivaju oplođena, neka se rađaju, pa je stoga grijeh čak i vjerovati da su bogovi. A njihove kipove štujete kao nekakva božanstva: prinosite im tamjan i ljevanice, te se ponizno klanjate panju koji je sebi obrtnik kod kuće istesao. Čineći to, niste li luđi od onih koji su ludi? Stoga primi spasonosan savjet i, ostavivši idole, slijedi Gospodina Isusa Krista.”
9 Čuvši to Aurelijan i shvativši da njegove riječi nisu ništa postigle, odluči da valja primijeniti muke: kako bi ono što su riječi manje djelovale izvana, to oštrije muke izvršile iznutra. Dok se dakle raspravlja o mukama, Savinijan biva predan u dubinu tamnice; za čuvare mu se daje dvanaest vojnika: njima je bl. Savinijan propovijedao riječ života, naviještajući da u krštenju biva otpuštenje, te kad su oni povjerovali i odrekli se đavolskoga sjaja, krsti ih u vjeri spasenja. Čuvši to Aurelijan, raspaljen prevelikom jarošću, zapovjedi da mu budu privedeni; njima reče: „Teško mi je čuti da ste pristali uz onoga svetogrdnika Savinijana, promijenivši vjeru. Kakva je to”, reče, „vaša ludost koja je toliko promijenila vaše duše da sigurno podređujete nesigurnomu, staro novomu, pa čak i bogove nekome čovjeku? Neka se presudi po pravednom sudu. Koga treba više štovati, Boga ili čovjeka? Nije li Krist bio Židov, kojega su Židovi raspeli?” A oni vojnici odgovarajući rekoše: „Tvoja nam se presuda, najbolji care, najviše sviđa: i kamo sreće da bude ono što se tebi samomu sviđa! Ništa naime nije istinitije od onoga što ti tvrdiš: ne treba štovati nikoga drugoga osim Boga. Ako je dakle Krist samo čovjek, kako ti smatraš, istina je što kažeš, da mu se ne treba klanjati. Ali budući da je Bog i čovjek u jednoj osobi, sigurno je da mu se treba klanjati svako stvorenje. A tvoja božanstva nisu bogovi, nego zlodusi. Pisano je naime: ‚Svi su bogovi pogana zlodusi’; stoga im se ne trebaš klanjati, nego ih proklinjati.” Čuvši to Aurelijan, kako bi što brže učinio kraj, zapovjedi da podnesu smrtnu osudu.
POGLAVLJE II. Muke nanesene Sabinijanu. Mučeništvo III muževa.
Nakon što su dakle oni proslavljeni, po carevoj zapovijedi Božji čovjek biva izvučen iz dubine tamnice; pogledavši ga, Aurelijan reče: „O Savinijane, evo ti pred očima smrti i života, izaberi što ti se sviđa. Doista, ako prineseš žrtvu, živjet ćeš i nećeš umrijeti; ako pak ne, prije će tebi ponestati života nego nama okrutnih muka.” Njemu Savinijan: „Tijelo ćeš doduše moći svladati ubijajući, ali dušu nećeš moći odvratiti od pristanka.” Aurelijan pak, pun zloga duha, zapovjedi da Božjega čovjeka tuku batinama. Odavde i odande pritrčavaju mučitelji, bičevima prelaze svaki pojedini ud, tako da na tijelu ne ostaje ništa neozlijeđeno: zrak odjekuje udarcima, ali od strpljivoga mučenika ne čuje se nijedan jauk.
11 Reče Aurelijan: „Ovo su ti, Savinijane, počeci boli; budi tvrdokoran u zabludi, a ja ću biti mnogo tvrdokorniji u tvome progonjenju.” Njemu Božji mučenik: „Plodna zemlja što se više obrađuje, to obilnije rađa plodovima: budi dakle strog ratar, zaori zemlju moga tijela dublje plugom udaraca; prekali je ognjem svake nevolje, da se iscijedi ako u njoj ima kakve hrđe.” Tada bezbožni Aurelijan dade užariti mjedenu kacigu i tako je staviti na njegovu glavu da ili otuda uslijedi smrt ili da u njemu budu ugrožena sva osjetila. Ali pobožni Gospodin nije napustio svoga mučenika, nego ga je zdrava oslobodio od same pogibelji. Tada trojica nazočnih muževa, prosvijetljenih s neba, rekoše caru: „Vječnu propast zaslužuje svatko tko koga progoni zbog pravednosti: tebe čekaju zasluženi ognjevi vječne smrti, koji Božjega čovjeka tako mučiš zbog istine koju propovijeda.” Na te riječi Aurelijan zapovjedi da se ubrza svršetak: odmah naredi da im se ondje odrube glave.
12 Videći pak bl. Savinijan da je tiranin bjesnio protiv njegovih, a da su Kristovi vojnici uzašli na nebesa, kličući i radujući se blagoslovi Boga, koji je nekoć svojima rekao: „Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet.” A on sam, već želeći dovršiti svoju trku, uzdišući za pripravljenom krunom pravednosti, poput dobra vojnika, prikupivši snagu, spreman stupa u boj. „Što činiš”, reče, „Aurelijane? Gdje je tvoja okrutnost? Gdje ludost? Gdje mahnitost? Vidiš li, bijedniče, kolika je jakost Kristovih vojnika i kako je ništavan bijes onih koji bjesne protiv njih?” Raspaljen tim riječima, Aurelijan smišlja muku težu od svake muke. Što je naime teže od ognja? Vječnim ognjem u paklu muče se duše, jer nijedna vrsta muka nije okrutnija od ove vrste. Požuruje se stoga željezna postelja, na koju je bio ispružen časni Božji mučenik kako bi podloženim ognjem bio spaljen. No da bi oganj gorio po želji, obilno se ulijeva ulje, od siline čije je žege željezna postelja počela se topiti. A bezbožni kralj, pun jarosti, raspaljen gnjevom, kori mučitelje, potiče krvnike da raspiruju plamenove, rasplamsavaju požar, kako bi se onaj buntovnik i prkosnik bar sada svladan smirio. Ali što? Gospodin nad vojskama doista je bio uz svoga vojnika u tolikoj pogibelji požara, kao nekoć uz trojicu mladića u peći užarenoga ognja. I dok usred ognja nije izgarao, svima je obznanio koliko je Bog divan u svojim svetima. Aurelijan pak, misleći o mučeniku da je sav izgorio, radujući se gleda među kolutove plamena, i onoga za kojega je mislio da je pretvoren u pepeo vidi radosna i neozlijeđena kako blagoslivlja Boga. O nesretni tirane, zašto u tome ne nasljeduješ Nabukodonozora? On je naime, kad je vidio neozlijeđene one muževe koje je bio bacio u peć, dao slavu Bogu i blagoslovio onoga koji živi u vijeke vjekova.
13 Ponovno pak Aurelijan oslovljava Božjega sveca govoreći: „Zašto se, Savinijane, ne smiluješ sebi? Zašto gubiš život? Nemoj ustrajati u čaranjima koja će popustiti pred mukama: neka ti bude dosta što si već mnoge sebi slične predao smrti.” Na to svetac reče: „Kamo sreće, Aurelijane, da shvatiš kako je tvoje življenje smrt, a njihovo umiranje život: naša naime vjera drži da i neprijatelje ljubimo u Bogu; i premda mi prijetiš smrću, ja tebi ipak želim život i vječno spasenje. Povjeruj mi i krsti se, pa ćeš sretnom zamjenom zamijeniti zemaljsko za nebesko kraljevstvo.” „Nemoj me”, reče car, „Savinijane, htjeti zavesti, nemoj mi plesti prijevare. Neka već prestanu tvoje ispraznosti i neka progovore naše muke.” Naredi stoga Aurelijan da se velika greda zabode u zemlju, za koju bi svezani Savinijan sa svih strana bio proboden strijelama. Rečeno je pak bilo učinjeno bez odgađanja: ipak se mučeništvo ne odgađa svojom voljom. Nijedna naime od onih strijela koje su bile odapete nije mogla dotaknuti Božjega čovjeka: jer ga je Bog sa svih strana štitio pod okriljem svoje ruke. Neka pak strijela, odapeta snažnim lukom, odskočivši po božanskom sudu, okrznu bezbožnoga Aurelijana u oko: Aurelijan doduše, iako ranjen, ne shvaća čudo, nego radije zapovjedi da se sveti Savinijan zatvori u strašnu tamnicu.
14 Sveti dakle Savinijan, svezan u strašnoj tamnici, izlijeva pred Gospodinom molitve i suze, te moli da mu dade pokoj: ipak ne drukčije nego po krvavoj palmi mučeništva, koju želi primiti, ali ne drugdje nego ondje gdje je zadobio milost krštenja; a također da svojim sinovima bude zaštitnik nazočan tijelom, koje je za života posinio Kristu svetim preporođenjem. Došla je stoga božanska sila, lomeći lance i udarajući čuvare sljepoćom. Osjetivši stoga sveti muž da je odriješen, izlazeći iz tamnice nije naišao ni na kakvu zapreku. Otišao je dakle onaj sveti muž, ne kao bježeći od neprijatelja, niti izbjegavajući smrt za koju se nadao da će mu biti na slavu, nego naime zato da njegovi sinovi ne bi oplakivali odsutnoga mrtvog onoga kojega su veoma ljubili živoga i nazočnoga.
Pogibija, ukop i čudesa Sabinijanova.
Čuvši to, bezbožni kralj, ne manje žarko žudeći mučeništvo samoga svetoga čovjeka nego što jako gladan žudi obilan objed, i ne manje želeći njegovu smrt nego što u najvećoj pripeci krajnje žedan želi izvor, okuplja odabrane vojnike ispunjene svakom okrutnošću i šalje ih da žurno progone svetoga čovjeka, ne da ga zadrže i dovedu natrag, nego da ga uhvate i ubiju. Oni pak, potaknuti kako kraljevom zapoviješću tako i vlastitom zloćom, progone Božjega slugu kao neprijatelja, pretrčavaju prohodne i pretražuju neprohodne putove. Napokon su došli do Seine, čije je korito zbog obilnih zimskih kiša toliko nabujalo da nikomu tko je išao pješice nije bio lak prijelaz preko nje. Ali sveta je vjera svetoga čovjeka, dok je stupao, ponijela po valovima na kopno druge obale a da se nimalo nije izložio pogibelji. O štovanja i hvale dostojna Božja silo, koja na čuđenje naravi čini da se po valovima može hodati!
16 Tom je pak silom Božji čovjek došao na mjesto krštenja koje je želio, pomolivši se da postigne palmu mučeništva, i pripremao je ispunjenje onoga za čime je težio. Jer sveti čovjek, podigavši oči na drugu obalu Seine, opaža ondje mnoštvo svojih progonitelja kako stoji; oni su imali veliku želju prijeći, ali nikakvu mogućnost. Dok je pak Božji čovjek molio, prijelaz je postao veoma lak, jer je rijeka Seine njima postala gazom po zasluzi Božjega čovjeka, a ne po vremenskim prilikama. Kad su oni stigli, ali ga još nisu oslovili, ovako im se obraća bl. Savinijan: Što radiš, vojniče dosad brzi, a sada tromi? Evo me kojega tražiš: izvrši ono zbog čega si došao. Mi ćemo doista, slušajući svoje careve, postati dostojni njihove pohvale: ti progoneći mene, a ja umirući. I svakoga od nas čekaju zaslužene nagrade: mene doduše život vječni, a tebe čeka smrt vječna; i mene trajno blaženstvo, a tebe vječna sramota. Ipak, tvoja je krivnja zločin nekoga drugoga, a tvoje je nedjelo vječna propast tvoga kralja. Nemoj dakle odgađati moja radovanja niti dulje odgađati moje nagrade. Izvuci mač i prolij krv, pa primivši na haljinu nekoliko kapi moje krvi, odnesi ih Aurelijanu po našem blagoslovu, da se time dotakne zjenica i, primivši svjetlo, prizna barem na taj način Kristova čudesa. Jedan pak od onih koji su došli po kraljevoj zapovijedi, raspaljen opomenom Božjega čovjeka, hrabro je jednim udarcem odrubio glavu blaženomu mučeniku. Od prolijevanja njegove krvi, kao što je sveti čovjek bio prorekao, okrvavljena je haljina vojnika.
17 Ali bl. Savinijan, pokazujući na sebi onu Gospodinovu riječ: Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će, zadržava odsječenu glavu i vrši čin živoga. Noseći je naime u svojim rukama pred samim progoniteljima, odnio ju je prilično daleko do mjesta prikladnoga za ukop, i ondje, položivši nju i ujedno svoje tijelo, onaj je blaženi duh uzašao u nebesa ovjenčan lovorom, primajući krunu pravednosti koju mu je pripravio Kralj vječne slave. Čuvši pak to, narod stečenja, to jest sva Crkva u Troyesu, biva potresen prevelikom žalošću i uzdignut najvećom radošću. Žalosti se naime što je izgubio tako velikoga zaštitnika, a raduje se i što je u tolikim nevoljama blaženi mučenik izvojevao pobjedu: stoga ovdje bol, ondje radost uzajamno umnažaju suze i veselje. Trči dakle sav narod svakoga spola i različita staleža te pokapa sveto tijelo s čašću i štovanjem ondje gdje je on sam izabrao mjesto ukopa. Ondje se također po posredovanju njegovih zasluga moliteljima udjeljuju mnogobrojna dobročinstva od Gospodina Isusa Krista, koji je blagoslovljen u vijeke vjekova, Amen. A častovanja dostojni mučenik podnio je muku 24. siječnja; njegovu se mučeništvu raduju nebeski građani i slave Sina Božjega.
18 Progonitelji pak, vrativši se caru i dotaknuvši okrvavljenom haljinom njegovu zjenicu, kad je primio svjetlo, svi su provalili u hvalu. Vidjevši naime silu tako velikoga čudesa, kralj i ostali prisutni dali su slavu našemu Bogu. Kroz mnogo je godina tijelo blaženoga mučenika bilo skriveno zbog prevelikoga progonstva kršćana, a mjesto njegova ukopa bilo je poznato jedino Bogu. Stoga to polje postaje procvalo čudesima i mirisno krepostima: zbog toga se udaljeni pobuđuju mirisom, bližnji se privlače slatkoćom, a bolesnici se okupljaju kličući od radosti jer su ponovno zadobili zdravlje.
19 Dok se dakle pronosio glas, neka žena, imenom Sirija, kojoj su oči bile lišene svjetla, svim srcem tražeći skriveno blago blaženoga mučenika, zaklinje ga da ponovno zadobije vid. Tražeći dakle onoga koga je u srcu željela, zaziva Krista u jadikovanju i preklinje svetoga mučenika molitvama. Dolazi na mjesto, i još se nije dovršila molitva, a gle, žena je već uslišana: oči se naime obnavljaju za uporabu i, odagnana tmina, vraćaju se vidu. O kolike hvale i zahvale ona upućuje Bogu i blaženomu mučeniku!
20 Kad se dakle čudo pronijelo, građani pritrčavaju, svi žure, radosno svi zajedno i složnim glasovima odjekuju hvale Bogu, jer se on tako sjajnim čudom udostojao objaviti svoga mučenika svome narodu. Stoga se po zajedničkoj odluci, na snažan poticaj bl. Sirije, dolično gradi sveta crkva. Kad je ona brižno sagrađena, ne zaboravljajući primljeno dobročinstvo, bl. Sirija se posvetila da služi Bogu i blaženomu mučeniku: ondje se iznurujući mnogim postovima, posvećujući se molitvama i bdjenjima, prinijela je sebe kao živu žrtvu Gospodinu. I tako živeći pravedno i sveto po neizmjernom mučeništvu života i po služenju velike pobožnosti, zaslužila je postići zajedništvo svetoga mučenika na nebu, uz pomoć Gospodina našega Isusa Krista, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje kao Bog u sve vijeke vjekova, Amen.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.