§ I. Rođendan i Životopis sv. Aleksandra.
§ I. S. Alexandri natalis, Vita.
Dvojicu na ovaj dan donosimo, akemete glasovite po svetosti; jednoga poodrasla u godinama, začetnika toga reda Aleksandra; mlađega drugoga, te gotovo u samom cvatu dobi ovdje uvrštena, Ivana, nadimkom Kalibita, koji je kod relikvija nedavno preminuloga Aleksandra, glasovitih po veoma mnogim čudesima, a stoga i po okupljanju pobožnih ljudi, proveo šest godina. I ovoga doduše navode latinski i grčki kalendari 15. siječnja; onomu nigdje ne nalazimo naznačena rođendana. Ipak se časno spominje u Životopisu opata sv. Marcela, koji je od njega primio posvećeni habit i treći je nakon njega upravljao samostanom akemeta; čiji se rođendan slavi 29. prosinca. I na taj se dan moglo zabilježiti Aleksandrovo ime: ali budući da Ivan, premda ga on nije uvrstio u broj monaha, ipak zato što je dugo prije Marcela preminuo, zaslužuje da se među akemetima, čiji se pobožni spomen obavlja, smatra i naziva prvorođencem sv. Aleksandra: i iz toga razloga uz njega dajemo Aleksandra, oca uz sina, ili radije vođu, zato što će se iz njegova života razjasniti veoma mnogo toga što se o akemetima dosad pogrešno prenosilo.
Duos hoc die damus illustres sanctitate Acoemetos; alterum natu grandem, auctorem ejus instituti Alexandrum; juniorem alterum, atque in ipso prope flore ætatis calo transscriptum, Joannem, cognomento Calybyten, qui ad Alexandri nuper vita functi reliquias, plurimis miraculis, ideoque et piorum hominum concursu, celebres, sezennium exegit. Et hunc quidem Latinorum Græcorumque fasti XV Januarii exhibent; illius nusquam expressum natalem reperimus. Fit tamen honorifica ejus mentio in vita S. Marcelli Abbatis, qui ab eo sacratum habitum suscepit, et tertius ab eo Acoemetorum monasterio præfuit; cujus natalis agitur XXIX Decembris. Eo quoque die signari Alexandri nomen poterat: sed quoniam Joannes, etsi non ab eo sit in monachorum numerum cooptatus, tamen quia diu ante Marcellum diem suum obiit; merito inter Acoemetos, quorum quidem religiosa peragatur memoria, S. Alexandri primogenitus censeri appellarique potest: eaque causa illi Alexandrum, parentem filio, comitem damus, aut ducem potius, propterea quod ex ejus vita plurima, quæ de Acoemetis adhuc perperam tradita, illustrabuntur.
2 Taj smo Životopis dobili iz rukopisnoga kodeksa knjižnice najkršćanskijega kralja, na nekim mjestima izjedena starošću i zbog toga okrnjena; inače izvrstan i još neobjavljen u tisku, niti ga je itko od novijih pisaca, koliko smo barem vidjeli, naveo. Autor je bio monah akemet, kojega je sam Aleksandar asketskim poukama odgojio za krepost. Sv. Aleksandra To on sam označuje na više mjesta. Jer u 4. poglavlju, pošto je ispripovjedio da se Krist ukazao sv. Aleksandru, piše da je to doznao iz njegovih usta: χλι τοῦτο αὐτὸς ἡμῖν ώμολόγησεν, ώς ἐξ προσώπου ἐτέρου, a u 8. poglavlju izjavljuje da piše ono što je sam vidio očima i pomno zapazio: καὶ ἡμεις μὲν, veli, τὴν φιλαδελφίαν καὶ τὴν στοργὴν ἐπιδεικνύμενοι, ἀπερ ἐθεσάμεθα. Drugo prenosi prema izvješću Rabula, kojega je Aleksandar obratio na vjeru i anahoretski život, a zatim je postavljen na čelo Crkve u Edesi: Τελειφθέντος τοῦ μακρίου, ώμολόγησε τοῦτο ὁ Πάββουλος ἐμπροσθεῖν Επισκόπων καὶ μοναχῶν' καὶ ἀλκθής ἐστιν ἡ μαρτυρία τοῦ νέου μαθητοῦ. Ovaj je autor nadživio Aleksandra u samostanu koji je u Bitiniji započeo njegov nasljednik Ivan, a zatim dovršio Marcel: u koji su zatim prenesene svete relikvije sv. Aleksandra ὅσια λείψανα καθ' ἐκάστει ἡμέραν ἐθυματούργουν, kako se kaže u 8. poglavlju; i dodaje se ona molitva: Γένοιτο δὲ πάντας ἡμας ἀξίους μαθητάς γενεσθαι τε καὶ εύρθηναι καὶ τυχεῖν διὰ τοῦν πρεσβιεῶν αὐτοῦ, ὼν αὐτὸς μέτοχος ἐγένετο. Toliko o autoru.
2 Eam Vitam nacti sumus e bibliothecæ Regis Christianissimi MS. codice, vetustate quibusdam locis ezeso, eoque mutilam; præclaram alioqui, et nondum typis vulgatam, aut ulli citatam, quod quidem viderimus, recentiorum. Auctor monachus Acoemetus fuit, ab ipso Alexandro præceptionibus asceticis eruditus ad virtutem. S. Alexandri Id ipse non uno loco significat. Nam cap. 4, cum Christum narrasset S. Alexandro apparuisse, id se ab illius ore didicisse scribit: χλι τοῦτο αὐτὸς ἡμῖν ώμολόγησεν, ώς ἐξ προσώπου ἐτέρου, et cap. 8 profitetur se ea scribere, quæ oculis ipse viderit, et curiose observarit: καὶ ἡμεις μὲν, inquit, τὴν φιλαδελφίαν καὶ τὴν στοργὴν ἐπιδεικνύμενοι, ἀπερ ἐθεσάμεθα. Alia ex Rabbuli, ab Alexander ad fidem et vitam anachoreticam conversi, dein Edessæ Ecclesiæ præfecti, relatione tradit: Τελειφθέντος τοῦ μακρίου, ώμολόγησε τοῦτο ὁ Πάββουλος ἐμπροσθεῖν Επισκόπων καὶ μοναχῶν' καὶ ἀλκθής ἐστιν ἡ μαρτυρία τοῦ νέου μαθητοῦ. Supervixet Alexander hic Auctor, in monasterio quod in Bithynia a Joanne ejus successore inchoatum, Marcellus deinde perfecit: in quod deinde S. Alexandri translata ὅσια λείψανα καθ' ἐκάστει ἡμέραν ἐθυματούργουν, ut cap. 8, dicitur; illudque subjungitur votum: Γένοιτο δὲ πάντας ἡμας ἀξίους μαθητάς γενεσθαι τε καὶ εύρθηναι καὶ τυχεῖν διὰ τοῦν πρεσβιεῶν αὐτοῦ, ὼν αὐτὸς μέτοχος ἐγένετο. Hæc de Auctore.
3 Sam životopis nadalje potvrđuje kao najčvršći i najdostojniji svakoga prihvaćanja kako točan opis svih događaja i njihova povezanost, tako i suglasni spisi drugih, a osobito Životopis sv. Marcela, u kojemu se Aleksandar naziva mužem neusporedive kreposti, punim mudrosti, punim pastirske skrbi, marljivosti i brige za duše. I Baronije u 6. svesku djela Annales pod 439. godinom, br. 18, spominje opata Aleksandra, začetnika ovoga reda (akemeta, koje on sam naziva akemetima, možda manje uobičajeno, budući da se na grčkom kaže ἀχοίμητος, budan, nespavajući, o čemu uskoro) i odgojitelja sv. Marcela.
3 Ipsiam porro vitam solidissimam, omnique acceptancee dignissimam, tum rerum omnium exacta descriptio, et consequentia persuadet, tum consentanea aliorum scripta, ac præsertim Vita S. Marcelli, in qua dicitur Alexander, vir virtute incomparabilis, plenus sapientia, plenus pastorali sollicitudine et diligentia enraque animarum. Baronius quoque tomo 6, Annal. an. 439, num. 18, memorat Alexandrum Abbatem, hujus instituti, (Acæmetorum, quos ipse Acæmetas vocat, minus fortassis usitate, cum ἀχοίμητος dicatur Græce, vigil, insomnis, de quo mox) auctorem, et S. Marcelli institutorem.
§ II. Podrijetlo akemeta i prvi samostani.
§ II. Acæmetorum origo, prima monasteria.
Slavni muž Andrija Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum na ovaj dan, obuhvativši kratkim sažetkom životopis sv. Ivana Kalibita, kaže da je on bježeći iz zavičaja potražio najudaljeniji samostan Aromet. Trebao je napisati akemeta, ali kakav je bio ili u kojem je dijelu svijeta bio smješten, prešućuje. U djelu Fasti Mariani smješta se u Siriju; u francuskom martirologiju objavljenom u Liègeu smješta se u Jeruzalem. Naš Jakov Kanizije u latinskom prijevodu djela Flos Sanctorum Petra Ribadeneire, 2. dio, o svecima izvan redovnoga rasporeda, pod 20. veljače, kaže da je sv. Euherije, biskup Orléansa, prigrlivši Kristov križ i ušavši u samostan akemeta, obukao monašku haljinu itd., te ondje bilježi mnogo toga o akemetima. Ali koliko skreće s puta! U samostan Jumièges ušao je sv. Euherije, udaljen pet leuga od grada Rouena, benediktinskoga reda, osnovan oko 640. godine po sv. Filibertu uz novčanu potporu kralja Dagoberta, kako ćemo reći 20. kolovoza uz životopis sv. Filiberta. Doduše, u posljednjem poglavlju ovdje kaže se da se nakon smrti sv. Aleksandra redovništvo akemeta nadaleko proširilo po svijetu. I u Životopisu sv. Marcela: „Kao što kažu da iz velikoga Edena izviru četiri rijeke, tako je i iz Marcelova šatora počela po gotovo cijelomu zemaljskom krugu izlijevati čista, najugodnija i spasonosna bujica, mislim na ono najpomnije nasljedovanje života koji je on vodio. Osim toga, kad je odavde započela revnost službe višnjih sila, koja se ne prekida nikakvim snom, došla je u prvi grad i kraljicu gradova; zatim je nasljedovanje prešlo i na druga mjesta.” Ali to valja razumjeti za Istok: premda je i na Zapadu bilo onih koji su svojima propisivali sličnu stegu svetih molitava, ali ublaženu drugim odredbama.
Andreas Saussaius V. CL. in Martyrologio Gallicano hoc die S. Joannis Calybitæ vitam brevi epitome complexus, ait eum e patria fugientem Arometi monasterium remotissimum petiisse. Debuit Acæmetorum scribere, sed cujusmodi illud, aut ubi terrarum situm fuerit, silet. In Fastis Marianis, in Syria; in Martyrologio Gallico idiomate Leodii vulgato, Hierosolymis statuitur. Jacobus Canisius noster in Petri Ribadeneiræ Flore SS. Latine verso, parte 2, de SS. Extravagantibus, ad XX Februarii, ait S. Eucherium Episcopum Aurelianensem, Christi crucem amplexum, cænobiumque Acæmetorum ingressum, monachum induisse etc. et multa ibi de Acæmetis annotat. At quantum deviat! Gemmeticum S. Eucherius ingressus est, quinque leucis a Rotomagensi urbe dissitum, instituti Benedictini; circiter annum 640, a S. Philiberto, sumptum præbente Dagoberto Rege, fundatum, ut XX Augusti ad S. Philiberti vitam dicemus. Dicitur quidem post S. Alexandri decessum late per orbem propagata Acæmetorum religio, hic cap. ultimo. Et in Vita S. Marcelli: Quomodo ex magna Eden quatuor dicunt manare fluvios, ita etiam ex Marcelli tabernaculo cæpit per universum fere orbem terræ profundi purum et jucundissimum et salutare fluentum, illa, inquam, accuratissima vitæ, quæ ab eo agebatur, imitatio. Præterea autem supernarum potestatum ministerii, quod nullo somno interrumpitur, zelus cum hinc cæpisset, venit ad primam et urbium Reginam; deinde ad alia quoque transiit loca imitatio. Sed hæc de Oriente accipienda: quamquam fuerunt etiam in Occidente, qui similem sacrarum precationum disciplinam suis præscriberent, aliis tamen statutis temperatam.
5 Prvi samostan toga ustroja podigao je na Eufratu Aleksandar, kako se kaže u 4. poglavlju. Po njegovu su pravilu drugi osnovali njegovi učenici za njegova života, među kojima se u 6. poglavlju hvali Kritenij. Ali u njima je bio živ red, a ne naziv akemeta. Napokon je u Carigradu sam sagradio drugi, u kojemu je preminuo sa svijeta. O njemu se nalazi u 7. i 8. poglavlju te u Životopisu sv. Marcela ovo: Kaî tôte μὲν ὁ Θείος 'Λλεξανδρος πρὸς τὴ ἐρῶν οίκω τοῦ μεγάλου ἐν μάρτυραι Μηνὰ τὴν ἀσκησιν ἐπιδείκνυτο. Ύστερον δὲ καὶ πρὸς αὐτὴ τὴ τοῦ πόντου στόματι σεμνὸν ιδρύεται φροντιστήριον, τοῦ δὲ καὶ νόμον είσάγει, καινὸν μὲν, ἀλλὰ τὰ ἀπαντάχου καλλιστον, μηδέποτε τῶν εις Θεὸν μυνῶν τὸ συνεχές διακόπτεται, ἀλλὰ τὴ καταδιαχή τῶν λειτουργούντων υπαλλαγή τὴν ἄσιγητον ταύτην, καὶ ἀποσυστον τὴ δεσπότη πριποιείσαι δοξολογίαν. „I tada se doduše božanski Aleksandar vježbao u hramu velikoga mučenika Mene; poslije je pak i na samome ušću Ponta osnovao časni samostan: u kojemu je postavio doduše nov, ali daleko najljepši zakon od svih, da se nikada ne prekida neprekidnost himana Bogu, nego da se izmjenom služitelja na smjene Bogu iskazuje ovo slavljenje koje nikada ne šuti i nikada ne miruje.”
5 Primum ejus rationis caenobium erexit ad Euphratem Alexander, ut cap. 4, dicitur. Ad ejus normam alia ab ejus discipulis ipso vivo condita, et quibus Crithenium cap. 6, laudatur. Sed in his institutum, non nomen Acæmetorum viguit. Demum Constantinopoli aliud ipse construxit, in quo e vita migravit. De eo cap. 7, et 8, atque in vita S. Marcelli ista habentur: Kaî tôte μὲν ὁ Θείος 'Λλεξανδρος πρὸς τὴ ἐρῶν οίκω τοῦ μεγάλου ἐν μάρτυραι Μηνὰ τὴν ἀσκησιν ἐπιδείκνυτο. Ύστερον δὲ καὶ πρὸς αὐτὴ τὴ τοῦ πόντου στόματι σεμνὸν ιδρύεται φροντιστήριον, τοῦ δὲ καὶ νόμον είσάγει, καινὸν μὲν, ἀλλὰ τὰ ἀπαντάχου καλλιστον, μηδέποτε τῶν εις Θεὸν μυνῶν τὸ συνεχές διακόπτεται, ἀλλὰ τὴ καταδιαχή τῶν λειτουργούντων υπαλλαγή τὴν ἄσιγητον ταύτην, καὶ ἀποσυστον τὴ δεσπότη πριποιείσθαι δοξολογίαν. Et tunc quidem divinus Alexander in templo magni Martyris Menæ exercebatur; postea autem in ipso quoque ostio Ponti venerandum statuit monasterium: in quo novam quidem, sed longe omnium pulcherrimam legem posuit, ut hymnorum ad Deum numquam interrumperetur perpetuitas; sed per vices mutatis ministris hæc numquam silens et numquam quiescens tribueretur Deo glorificatio.
6 Taj je samostan nakon Aleksandrove smrti prenesen u Bitiniju, po njegovu nasljedniku Ivanu, u mjesto nazvano Γομῶνα, koje su nazivali i Έιρήναιον, διὰ τὸ θορύβων ἐκτὸς εῖναι, zato što je bilo daleko od buke i vreve. A kad je Ivan, kako se kaže u Životopisu sv. Marcela, dao mjestu ime prema samoj stvari, zbog neprekidne pjesme Bogu, samostan se sve do danas naziva samostanom akemeta, to jest nespavača. Jer kad je Ivan nasljedovao isti oblik koji je imao Aleksandar, činio je slavljenje onih koji su pjevali na smjene neprekinutim nikakvim snom.
6 Hoc post Alexandri deces sum in Bithyniam translatum est, a Joanne ejus successore, in locum Γομῶνα appellatum, quem et Έιρήναιον dixerunt, διὰ τὸ θορύβων ἐκτὸς εῖναι, quod procul a turbis et strepitu abesset. Ιοάννου δὲ, ut in vita S. Marcelli dicitur, τὸ πράγμα δνομα τὴ τόπω δόντος, ἐκ τής διηνεκοῦς πρὸς θεὸν ωδής τῶν Ακοιμήτων ἄχρα τής δεύρο τὸ φροντιστήριον δνομάξεται. Τὸν γὰρ αὐτὸν 'Λλεξάνδρω τύπον καὶ Ιωάννης ζηλώσας ἐκ διαδοχής τῶν φδόντων τὴν πρὸς Θεὸν ἀχοίμητον ἐποιείτο δοξολογίαν. Cum Joannes autem ex re ipsa nomen loco dedisset, propter perpetua quæ ad Deum fiunt cantica, in hodiernum usque nominatur monasterium Acæmetorum, id est, Non dormientium. Nam cum eamdem formam, quam Alexander habuerat, imitatus esset Joannes, eorum qui per vices canebant, nullo somno interruptam faciebat glorificationem.
7 Pošto je Ivan nedugo nakon prijenosa samostana preminuo, postavljen je na njegovo mjesto Marcel, pod kojim se taj način štovanja božanstva, raširen nadaleko, vratio, ili radije ponovno došao, u prvi grad i kraljicu gradova Carigrad: kad je neki Studije, glasoviti muž, kako kaže Nicefor u 13. knjizi, 23. poglavlju, došao iz Rima u Carigrad i podigao hram božanskomu Preteči, u koji je uveo monahe iz samostana akemeta koji je bio sagradio prebožanski Marcel, u kojemu su se Bogu pjevali neprestani himni, dok je bratstvo monaha bilo podijeljeno u tri zbora. Odavde su potekli studiti, čija je krepost i učenost sjala kroz mnoga stoljeća, a osobito slavne borbe protiv careva ikonoboraca, o kojima 4. veljače uz životopis sv. Nikole Studita, 11. studenoga uz sv. Teodora i drugdje često.
7 Joanni haud diu post translatum monasterium vita functo, subrogatus est Marcellus, sub quo ea colendi numinis ratio late sparsa, venit etiam, aut potius rediit, ad primam et urbium Reginam Constantinopolim: quando Studius quidam vir præclarus, ut ait Nicephorus lib. 13, cap. 23. Roma Constantinopolim venit, et Divo Præcursori templum erexit, in quod monachos ex monasterio Acæmetorum induxit, quod divinissimus Marcellus extruxerat; in quo perpetui hymni Deo canerentur, sodalitate monachorum in tres coetus divisa. Hinc Studitæ orti, quorum multis seculis eluxit virtus et eruditio, et præsertim gloriosa adversus Iconoclastas Imperatores certamina, de quibus IV Februarii ad S. Nicolai Studitæ vitam, XI November ad S. Theodori, et alibi sæpe.
8 Odavde je očito odakle je potekao naziv akemeta. U Životopisu sv. Ivana Kalibita koji je objavio Lipomano kaže se da su tako nazvani zato što nikada nisu običavali leći. Ali to se čini prijedlogom tumača ili nekoga prepisivača. Tako kölnski kartuzijanci u dodacima Usuardu 27. veljače imaju da je sv. Ivan sedam godina boravio u samostanu. Rosweyde u bilješkama uz 26. poglavlje djela Philotheus, br. 76, naziva akemetima stilitama, jer se prenosi da je sv. Šimun Stilit ondje stajao cijelu noć ispruženih ruku prema nebu, niti ga je uspavao san niti svladao napor. Tako i monahe Palestine koji borave u lavrama hvali Evagrije u 6. knjizi, 31. poglavlju: Κουνάς τάς πρὸς τὸν Θεὸν λιτάς δημερένουσι τε καὶ διανυτερεύουσι, οὐτω σφᾶς ἐκθλίβοντες, οὐτω τοῖς πόνοις πιέξοντες, ως τάφων ἀνευ νεκρούς αὐτὸς δρᾶν. „U molitvama koje izlijevaju Bogu ustraju danju i noću, tako se iscrpljujući, tako se pritišćući naporima da izgledaju kao nepokopani mrtvaci.” Ali i ustroj palestinskih monaha i stilita bio je drukčiji od akemeta. O objema tim skupinama raspravljalo se drugdje. Aleksandar je ustanovio izvrsnu metodu nastavljanja molitve na smjene: koju su Kanizije i Ferrari u djelu Catalogus Sanctorum Italiae pogrešno protumačili kao da oni bez prestanka bdiju u božanskim hvalama i uzimaju vrlo malo ili nimalo sna. Ali ispravno Baronije u 6. svesku djela Annales pod 439. godinom, br. 16, piše da su oni neprestano danju i noću prinosili Bogu budne hvale, smjenjujući se jedni s drugima u trodijelnom vremenu.
8 Hinemanifestum unde Acæmetorum fluxeritnomen. In Vita S. Joannis Calybitæ a Lipomano edita, ita appellati dicuntur, quod numquam cubare soliti essent. At vero id glossema videtur interpretis, aut cujuspiam librarii. Ita Carthusiani Colonienses in addit. ad Usuardum XXVII Februarii habent S. Joannem septem annis in monasterio stetisse. Rosweydus in Notis ad cap. 26. Philothei, nu. 76, Stylitas vocat ἀχοιμήτους, quod S. Simeon Stylites istlie referatur manibus in cœlum extensis stetisse tota nocte, nec a somno delinitus, nec a labore superatus. Sic et monachi Palæstinæ in Lauris degentes laudantur ab Evagrio lib. 6, cap. 31, Κουνάς τάς πρὸς τὸν Θεὸν λιτάς δημερένουσι τε καὶ διανυτερεύουσι, οὐτω σφᾶς ἐκθλίβοντες, οὐτω τοῖς πόνοις πιέξοντες, ως τάφων ἀνευ νεκρούς αὐτὸς δρᾶν. In precibus, quas ad Deum fundunt, die noctuque perseverant, ita se atterentes, ita laboribus affluentes, ut insepulti mortui videantur. Verum et Palæstinorum monachorum, et Stylitarum diversum ab Acæmetis institutum fuit. De utrisque illis actum alibi. Alexander præclaram continuandæ per vices precationis instituit methodum: quam Canisius et Ferrarius in Catalogo SS. Italiæ perperam ita interpretati sunt, quasi iidem absque intermissione in divinis laudibus excubarent, et somni perparum aut omnino nihil caperent. At recte Baronius to. 6, Annal. an. 439, nu. 16, scribit eos juges die noctuque pervigiles Deo laudes obtulisse, tripartito tempore, sibi invicem succedentes.
§ III. Dob i vrijeme smrti sv. Aleksandra.
§ III. S. Alexandri ætas, tempus obitus.
Koliko je godina živio Aleksandar, nigdje nije izričito Životopis sv. Aleksandra, svjetovni život, naznačeno. Da je pedeset godina proveo u vježbanju redovničkoga života, tvrdi se u uvodu životopisa i u 8. poglavlju. Ali prije nego što se predao tome vježbanju, mladost je proveo u književnim naukama u Carigradu; neko je vrijeme služio u vojsci i neko vrijeme obnašao službu ἐπάρχησω: tako da se čini kako je pristupio monaškomu životu ne mnogo mlađi od dvadeset i pet godina.
Quot annos vixerit Alexander, nusquam diserte ex- S. Alexandri pressum. vila secularis, pressum. Quinquaginta in religiosæ vitæ exercitatione posuisse, in procemio vitæ et cap. 8, asseritur. Prius vero quam ei sese exercitationi daret, adolescentiam in studiis litterarum Constantinopoli exegit; militiam annis aliquot secutus, atque aliquamdiu ἐπάρχησω functus munere: ut haud multo minor viginti quinque annis videatur ad monasticam vitam accessisse.
10 Sav je taj život bio njemu podijeljen kao u šest prijelaza ili glavnih službi. Najprije je naime četiri godine u Siriji pod arhimandritom Elijom posvetio samostanskim počecima: uslijedilo je sedam godina anahoretskoga života: zatim je upravio duh na pridobivanje pogana za Krista te obratio Rabula sa svojima, a isto tako trideset razbojnika i druge, učinivši i čudesa i prizvavši oganj s neba; za što se kaže da se dogodilo trideset godina prije njegove smrti. Poslije je samih dvadeset godina upravljao samostanom preko Eufrata i u njemu odgojio za krepost četiristo monaha, kako se spominje u 4. poglavlju. Zatim je kao putnik, u samoći blizu Eufrata, u Antiohiji, Palmiri i u raznim samostanima lako proveo pet godina: tri su naime bila u kojima se kaže da su sela trpjela zbog oskudice žita, prije nego što je došao u grad Antiohiju: četvrta je bila godina plodnosti: nakon toga došao je napokon u Carigrad i ondje je živio preostalih pet godina.
10 Hæc omnis in sex veluti flexus aut præcipuas functiones partita illi fuit. Primum enim, quadriennium in Syria sub Elia Archimandrita rudimentis cænobiticis datum: septennii anachoresis secuta: adjecit inde ad conciliandos Christo Gentiles animum, et Rabbulum cum suis, triginta item latrones, atque alios convertit, miraculis etiam patratis, ac cælitus elicito igne; quod evenisse dicitur triginta ante obitum illius annis. Postea viginti ipsos annos monasterio trans Euphratem præfuit, et quadringentos in eo monachos instituit ad virtutem; ut cap. 4, memoratur. Tum peregrinus, in solitudine Euphrati vicina, Antiochiæ, Palmyræ, atque in variis monasteriis quinque facile annos exegit; tres quidem, quibus annonæ sterilitate castella dicuntur laborasse, antequam ad urbem Antiochenam accederet: quartus fertilitatis fuit: altero post tandem Constantinopolim venit, ibique quinque reliquos vixit.
11 Toliko o Aleksandrovoj dobi. Sada valja istražiti kako se ona slaže s kršćanskom erom. Teodot je bio biskup Antiohije kad je ondje boravio Aleksandar, kako se kaže u 6. poglavlju. On je pak zaređen 421. godine i upravljao je tom Crkvom šest godina, kako je razvidno iz 83. Teodoretova pisma, koje iz vatikanskoga kodeksa navodi Baronije u 6. svesku djela Annales pod 444. godinom Kristovom, br. 23. O tome je opširnije raspravljano 8. siječnja u Životopisu sv. Atika. Dok je Teodot držao tu Crkvu, naš je Aleksandar otišao iz Antiohije u prosjačkoj odjeći i ubrzo došao u Carigrad. Progonstvo koje je ovdje podnio, kako se piše u 8. poglavlju, čini se da je potaknuo Nestorije ili njegovi pristaše. Tu je Stolicu Nestorije preuzeo 10. travnja, za konzulata Feliksa i Taura, kako svjedoči Sokrat u 7. knjizi, 29. poglavlju, a to je bila 428. godina Kristova. Isti je 431. godine bio osuđen na Efeškom saboru i svrgnut sa stolice. I čini se da Aleksandar nije nadživio tu osudu, ili barem ne dugo: tako da je posve vjerojatno da je oko 380. godine Kristove otkazao vojnoj službi, te pošto je marljivo i sretno dovršio tijek od pedeset godina, preminuo sa svijeta oko 430. godine. Što pak kad su njegovi učenici, prenijevši boravište u Bitiniju, to nazvali ἐφρηχεῖον, jer su napokon našli mir i spokoj, daleko od vreve progonitelja? Potvrđuju to i djela koja su zatim učinili isti akemeti.
11 Hæc de Alexandri ælate. Nunc qui Christianæ epochæ ea congruat, quærendum. Theodotus Antiochiæ Episcopus erat, cum isthic degeret Alexander, ut cap. 6, dicitur. Is autem anno 421, ordinatus, annis sex eam rexit Ecclesiam, ut ex Theodoreti epistola 83, patet, quam ex codice Vaticano recitat Baronius to. 6, Annal. an. Chr. 444, nu. 23. Qua de re actum pluribus VIII Januarii in S. Attici Vita. Cum eam Ecclesiam teneret Theodotus, Alexander hic noster Antiochia mendici habitu recessit, et Constantinopolim paullo post venit. Quam hic persecutionem passus cap. 8, scribitur, ea videtur a Nestorio concitata ejusve asseclis. Capessiverat eam Sedem Nestorius IV Id. Aprilis, Felice et Tauro Coss. ut auctor est Socrates lib. 7, cap. 29, qui Christi annus erat 428. Idem anno 431, ab Ephesina Synodo damnatus, solioque exturbatus est. Nec videtur Alexander illi damnationi superstes fuisse, aut saltem diu: plane ut probabile sit, circiter 380 annum Christi, militiæ nuntium remisisse, ac dein quinquaginta annorum curriculo strenue ac feliciter peracto, e vita decessisse sub annum 430. Quid, quod ejus discipuli domicilio in Bithyniam translato, hoc ἐφρηχεῖον appellarunt, qui demum pacem et quietem reperissent, procul insectantium tumultu? suffragantur quæ dein ab iisdem gesta Acæmetis.
12 Valja razjasniti i ono u koje je vrijeme Rabul, koji se naziva i Rabulas, Rabula, upravljao Crkvom u Edesi. On je prije 400. godine bio poučen od Aleksandra u otajstvima vjere; pošto je za suprugu i kćeri sagradio samostan, povukao se u pustinju i nekoliko godina vodio anahoretski život. Zatim zaređen za biskupa, trideset je godina bio na čelu Crkve u Edesi, kako se kaže u 3. poglavlju. Njega je naslijedio Iba, koji u pismu Perzijancu Mariju, što se nalazi u 10. činu Kalcedonskoga sabora i u 6. svesku djela Annales Baronija pod 448. godinom, br. 66, oštro napada Rabula i naziva ga tiraninom grada Edese zato što je s Akacijem Melitenskim osudio knjige Teodora Mopsuestskoga. A to se nije dogodilo prije 435. godine, kad su, pošto su Nestorijeve knjige bile osuđene zabranom i spaljivanjem od cara Teodozija već XV., za konzulata 3. kolovoza, kako se kaže u L. ult. C. Theodos. de Haereticis, nestorijanci, da bi pokazali kako Nestorije nije naučavao novotarije, objavili spise Diodora Tarškoga i Teodora Mopsuestskoga koji su prenosili srodan nauk: kojima su se usprotivili Rabul i Akacije, kako svjedoči i Liberat u djelu Breviarium, 10. poglavlju. U Petom ekumenskom saboru, u ispovijesti ili Raspravi V., nalaze se ulomci pisama koje su tada međusobno napisali oni i Ćiril. I među ostalim Ćiril ovako piše Rabulu: „Uvijek je doduše sjala tvoja svetost, ali je osobito sada postala svim Istočnjacima stup i uporište istine, te kao da izgoni neku kužnu bolest, bogohuljenje novoga i odvratnoga krivovjerja Nestorijeva.” Čini se dakle da je Rabul i nakon 435. godine još neko vrijeme bio na životu. Kad je on preminuo, na njegovo je mjesto postavljen Iba, dok je još bio živ Ivan Antiohijski; jer ovdje sv. Proklo, carigradski prvosvećenik, piše da je kod njega Iba Edeski optužen od svojih klerika za nestorijansko krivovjerje. Ta su pisma sačuvana u VI. raspravi Petoga sabora, koji je ponajviše sazvan zbog Triju poglavlja, od kojih je drugo bilo o navedenu pismu Ibina Mariju. Teodota, o kojemu je gore bilo riječi, naslijedio je na Antiohijskoj stolici Ivan 427. godine Kristove, te je stolovao trinaest godina, kako izričito piše Teodoret u 83. gore navedenu pismu. Umro je dakle 440. godine, pod kojom je godinom njegovu smrt zabilježio Baronije u Dodatku 3. sveska pod 436. godinom, pošto je prije bio napisao da je preminuo te godine: što je u Sažetku zapazio i Spondan; ali ne i Gualterius u djelu Tabula Chronographica te Petavius u djelu Chronologia, 13. knjizi djela De doctrina temporum, koji Teodotovu smrt navode pod 427. godinom, a Ivanovu pod 436., te Petavius dodaje da je stolovao trinaest godina, tako da se može priznati omaška pera ili pamćenja. Već je, dok je Ivan bio živ, godinu ili dvije upravljao Crkvom u Edesi Iba.
12 Illud quoque declarandum videtur, Rabbulus, qui et Rabbulas, Rabulas, Rabula dicitur, quo tempore Edessenam administrarit Ecclesiam. Is ante annum 400, ab Alexandro fidei mysteriis eruditus; constructo urori ac filiabus monasterio, in eremum secessit, atque annis aliquot anachoreticam vitam duxit. Dein Episcopus ordinatus, annis 30 Edessenæ Ecclesiæ præfuit, ut cap. 3, dicitur. Illi Ibas successit, qui in epistola ad Marim Persam, quæ extat Act. 10. Concilii Chalcedonensis, et to. 6, Annal. Baron. an. 448, nu. 66, Rabbulam perstringit, et tyrannum civitatis Edessenæ appellat, propterea quod cum Acacio Melitenensi Theodori Mopsuesteni libros damnarat. Hæc vero non ante annum 435 contigerunt, quo, cum Nestorii libri a Theodosio Imp. jam XV, Cos. III Nonas Augusti interdicti incendioque damnati essent, ut dicitur L. ult. C. Theodos. de Hæreticis; Nestoriani, ut Nestorium non nova docuisse ostenderent, Diodori Tarsensis et Theodori Mopsuesteni scripta, affinem tradentia doctrinam, publicarunt: quibus Rabbulus atque Acacius restiterunt, ut testatur etiam Liberatus in Breviario cap. 10. Extant in Concilio V. Æcumenico confessione sive Collatione V, quas tunc invicem hi et Cyrillus scripsere, epistolarum fragmenta. Atque inter alia Rabbulo ita Cyrillus scribit. Semper quidem tua splenduit sanctitas, præcipue autem modo facta omnibus Orientalibus columna et fundamentum veritatis, et sicut quemdam pestiferum expellens morbum, novæ et abominandæ hæreseos Nestorii blasphemiam. Videtur ergo etiam post annum 435, aliquamdiu fuisse in vivis Rabbulus. Ubi is decessit, subrogatus est Ibas, superstite etiamtum Joanne Antiocheno; nam hic S. Proclus Constantinopolitanus Antistes scribit, apud se Ibam Edessenum hæreseos Nestorianæ a suis Clericis insimulatum. Extant eæ litteræ collatione VI, concilii V, quod propter tria Capitula præcipue convocatum, quorum Capitulorum secundum erat de citata Ibæ ad Marim epistola. Successit Theodoto, de quo supra, in Antiochena Cathedra Joannes anno Christi 427, sedit annis tredecim, ut diserte scribit Theodoretus ep. 83, ante citata. Obiit ergo an. 440, quo anno ejus obitum consignavit Baronius in Appendice tomi 3, ad ann. 436, cum prius eo anno decessisse illum scripsisset: quod in Epitome quoque observavit Spondanus; at non Gualterius in Tabula Chronographica, et Petavius in Chronologia lib. 13, de doctrina tempor. qui Theodoti mortem referunt ann. 427, Joannis 436, additque Petavius, cum sedisset annos xiii, ut calami aut memoriæ lapsum liceat agnoscere. Præfuerat jam, superstite Joanne, anno uno alterove Edessenæ Ecclesiæ Ibas.
13 Odavde se može zaključiti da je oko 437. godine preminuo Rabul, koji je, nadživjevši sv. Aleksandra sedam godina, pripovijedao čudesa koja je ovaj nekoć učinio, već poodmakle dobi, slijep tjelesnim očima, dok je umom oštro gledao, kako smo već vidjeli. Sljepoću spominje Teodor Lektor u djelu Collectanea, 2. knjizi. Metâ tñn πρός τούς ἀνατολικούς συββίβασω συγγράψαι λέγει τον Θεοδόριτου κατὰ τῶν δώδεια κεφαλαίων Κυρίλλου. Ραβουλὰς ἐδέσης ἐπίσποπος τυφλὸς ἴν. Ἀνδρέας δὲ τῶν Σαμοσάτων ἐνεκάλει ὁς γράψαντα κατὰ τῶν δώδεια κεφαλαίων Θεοδόριτου. „Nakon pomirenja s Istočnjacima, prenosi se da je Teodoret napisao djelo protiv dvanaest Ćirilovih poglavlja. Rabul, biskup Edese, bio je slijep. A Andrija iz Samosate optuživao ga je kao da je napisao protiv dvanaest Teodoretovih poglavlja.”
13 Unde confici potest circiter annum 437, decessisse Rabbulum, qui S. Alexandro septem annos superstes, narravit facta olim ab eo miracula, jam grandis natu, cæcus oculis corporis, cum mente acutum cerneret, ut jam vidimus. De cæcitate meminit Theodorus Lector Collectan. lib. 2. Metâ tñn πρός τούς ἀνατολικούς συββίβασω συγγράψαι λέγει τον Θεοδόριτου κατὰ τῶν δώδεια κεφαλαίων Κυρίλλου. Ραβουλὰς ἐδέσης ἐπίσποπος τυφλὸς ἴν. Ἀνδρέας δὲ τῶν Σαμοσάτων ἐνεκάλει ὁς γράψαντα κατὰ τῶν δώδεια κεφαλαίων Θεοδόριτου. Post reconciliationem cum Orientalibus, Theodoritus contra duodecim Capita Cyrilli scripsisse fertur. Rhabulas Episcopus Edessenus cæcus erat. Andreas vero Samosatenus accusavit eum, quasi contra duodecim Capitula Theodoriti scripsisset.
Od autora monaha akemeta, njegova učenika, iz staroga grčkoga rukopisa.
Auctore monacho Acæmeto, ejus discipulo, ex veteri Græco MS.
PREDGOVOR AUTORA.
PRÆFATIO AUCTORIS.
Presveti i preblaženi Aleksandar, apostolski muž, predlaže se i vama koji ljubite Krista i meni kao tema rasprave. Smatram naime da mi je dopušteno nastojati izraziti njegova slavna djela i nasljedovanjem kreposti i riječima. Uz pomoć predobroga Boga izložit ću tko je bio ovaj muž o kojemu je riječ i odakle mu onaj način i ustroj vježbanja. Znamo da svi koji su od naklonjenoga Božanstva obasuti nebeskim dobročinstvima priznaju njegovu dobrostivost, raduju se njegovim djelima, naviještaju njegove hvale i s apostolom provaljuju u ove riječi: „O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su neistraživi sudovi njegovi i neprohodni putovi njegovi!” Promotrimo dakle svršetak pobjedonosnoga borca koji je među nama proveo život i dovršio neprekinuti tijek, poput ovoga vidljivoga sunca.
Sanctissimus ac beatissimus Alexander, vir Apostolicus, et vobis Christum diligentibus, et mihi disceptationis proponitur argumentum. Illud enim mihi licere existimo, ut et virtutem imitatione, et verbis præclara ejus facinora coner exprimere. Benignisimo igitur Deo adjuvante, cujas hic vir, quo de sermo est, extiterit, et unde illa ei exercitationis ratio modusque, exponam. Novimus, cunctos, qui cœlestibus cumulati beneficiis a propitio Numine sunt, illius agnoscere beneficentiam, illius delectari operibus, illius laudes prædicare, et cum Apostolo in has prorumpere voces: O altitudo divitiarum sapientiæ et scientiæ Dei! quam incomprehensibilia sunt judicia ejus, et investigabiles viæ ejus! Spectemus igitur exitum victoriosi athletæ, qui inter nos vitam egit, et numquam interruptum, veluti Sol hic aspectabilis, cursum peregit.
2 I on je jedini u ovom našem, uistinu, kako svjedoči naš Spasitelj, pokvarenom naraštaju tako zasjao da je sebi pribavio dvostruku krunu. Premda je stoga nužno da ovdje klonu svi koji se trude oko pisanja povijesti, jer veličina događaja koje treba ispripovjediti nadjačava njihovu sposobnost; ipak, budući da bi naša šutnja bila neplodna onima koji žele nasljedovati njegovu krepost, kao što se trgovci koji se bave svjetovnim poslovima radi buduće zarade izlažu čak i pogibelji smrti, tako i mi radi koristi onih koji budu htjeli nasljedovati lakše pristupamo ovoj odvažnosti govora, te slijedeći priliku nabrojit ćemo neki dio slavnih djela ovoga velikodušnoga borca; jer da sve izložimo prema dostojanstvu, nikako nije moguće. Hajdemo dakle izložiti početak borbe i pokazati da je ovaj izvrsni borac bio osobito poučen u vjeri. Aleksandar, čiji je spomen u blagoslovu, ljubio je Boga svim srcem i svom snagom, te je to očitovao samim djelima: a da nije prekršio nijednu od božanskih zapovijedi, svjedoči plod: taj je znak propisao sam Krist: „Po plodovima njihovim prepoznat ćete ih.” Nije se brinuo samo za svoje spasenje, nego je nastojao sav zemaljski krug podložiti Kristu, te je to djelomično i ostvario. I kao da u rukama drži nagradu onih koji bi se po njemu spasili, tako je čvrsta srca i nepobjediva duha pedeset godina neprestano skrbio za tuđe, ali još gorljivije za vlastito spasenje.
2 Atque hic solus in hac nostra vere, ut Salvator noster testatur, perversa generatione, ita eluxit, ut geminam sibi coronam pepererit. Etsi igitur omnes, qui scribendæ historiæ dedunt operam, hic fatiscere necesse sit, rerum narrandarum magnitudine eorum obruente facultatem; tamen quia silentium nostrum volentibus illius virtutem imitari infructuosum futurum sit; quemadmodum qui seculi negotia tractant mercatores, quæstus proventuri gratia, mortis etiam periculo sese objicunt; nos quoque propter eorum qui imitari voluerint, emolumenta, facilius ad hanc dicendi temeritatem devenimus, ac tempori obsecuti partem aliquam recensebimus magnanimi hujus athletæ præclare factorum; nam ut universa pro dignitate exponamus, fieri nullo modo potest. Eia igitur principium proponamus certaminis, et præstantem hunc athletam fide egregie instructum fuisse commonstremus. Alexander, cujus memoria est in benedictione, toto corde, totisque viribus Deum dilexit, ipsisque id patefecit operibus: et quod nullum Divinorum mandatorum sit prætergressus, fructus testatur: indicium id Christus ipse præscripsit: A fructibus eorum cognoscetis eos. Neque suæ dumtaxat salutis curam gessit, verum orbem terrarum universum subjugare Christo studuit; atque id quoque ex parte perfecit. Et velut in manibus haberet eorum qui per ipsum salvarentur mercedem, ita firmo pectore, animoque invicto, quinquaginta per annos alienam, impentius tamen propriam, assidue salutem curavit.
Svjetovni, samostanski i anahoretski život sv. Aleksandra.
S. Alexandri vita secularis, cænobitica, anachoretica.
Ovaj blaženik, rodom iz ugledna roda u Aziji, živio je na otocima: a u Carigradu, pomno poučen u gramatičkoj vještini i oblikovan u svakoj čestitosti ćudi i umjerenosti, stigao je u zrelu dob; zatim uvršten u red a pretorijanskih vojnika, ubrzo je prozreo koliko je sve ljudsko slabo i nestalno, i kako sva svjetska slava brzo prolazi poput cvijeta poljskoga: i stoga, prezrevši ove podmjesečeve stvari kao prolazne, upravio je oči duha na dobra drugoga i mnogo boljega života. Prelistavajući dakle neumornim trudom knjige Staroga i Novoga zavjeta, napokon je u svetim evanđeljima našao neiscrpno i nikakvu grabežu podložno blago, koje ovako poziva one koji pristupaju sa živom vjerom: „Ako hoćeš biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima, pa ćeš imati blago na nebu, i dođi, slijedi me.”
Beatus hic ex Asia illustri genere oriundus, in insulis habitavit: Constantinopoli vero arte Grammatica accurate eruditus, atque omni morum honestate et temperantia conformatus, ad maturam pervenit ætatem: dein in militum a Prætorianorum classem allectus, brevi pervidit quam humana omnia infirma sint et instabilia, quamque gloria omnis mundana velut flos fœni celeriter defluat: eoque res has sublunares ut fluxas aspernatus, mentis oculos in alterius longeque melioris vitæ bona intendit. Ergo veteris novique Testamenti libros indefesso studio pervolvens, in sanctis tandem Evangeliis invenit inexhaustum, nullique rapinæ obnoxium thesaurum, ita eos qui viva fide accedunt invitantem: Si vis perfectus esse, vade, vende quæ habes, et da pauperibus, et habebis thesaurum in cœlo, et veni, sequere me.
4 Čim je to čuo i iskreno povjerovao, odmah je i svu očevinu i vojnička dobra (a nisu bila mala, jer je bio u onom činu pretorijanske vojske i obdaren iznimnom kako umjerenošću tako i veličinom duha) razlio na prosjake i siromahe. Želio je naime zbog ponuđene nade povući se daleko od zavičaja, rodbine i prijatelja, kako bi bio ubrojen u obitelj jedinoga Krista. A bio je čuo da u Siriji postoje samostani svetih muževa čije je vladanje slavno i hvale vrijedno. Kad je dakle onamo došao, mnogim je molbama napokon postigao da bude primljen u samostan najpobožnijega arhimandrita Elija, čije je ime bilo glasovito u tim krajevima zbog iznimne svetosti ćudi i načina domaće stege i uredaba.
4 Hoc ut audivit et sincere credidit, continuo et patrimonium omne, et castrensia bona (nec exigua illa, qui in eo esset Prætorianæ militiæ gradu, et insigni præditus cum temperantia, tum animi magnitudine) in mendicos et pauperes profundit. Cupiebat enim propter propositam spem, procul a patria, cognatis, amicis secedere, ut in solius Christi adlegeretur familiam. Et audierat in Syria cænobia esse sanctorum virorum, quorum præclara et laudabilis esset conversatio. Eo igitur cum venisset, multis precibus, tandem obtinuit, ut in monasterium admitteretur religiosissimi Archimandritæ Eliæ, cujus erat celebre in iis regionibus nomen, propter eximiam et morum sanctitatem, et domesticæ disciplinae institutorumque rationem.
5 Boraveći ondje četiri godine, učinio je izvanredne napretke u kreposti, stupajući u radosnu i neumornu borbu te se u svemu s poštovanjem pokoravajući, dok je život ravnao prema mjerilu Božjih pisama. Kad pak... nije nalazio, jer se čini da život koji se vodi u zajednici, kako znaju oni koji se time bave, manje iskušava ono krajnje siromaštvo i slobodu od svih briga što odgovara svetomu Evanđelju, dok poglavari brižno skrbe za sve potrebe braće; sluga Božji Aleksandar, gorljiv u duhu, slušajući neprestano onaj Gospodnji glas koji zabranjuje da budemo zabrinuti čak i za sutrašnji dan, mi koji smo vredniji od mnogih vrabaca, tjeskobno se žalostio i uznemirivao u duhu te se nije mogao dulje suzdržavati. Nije ni bilo dopušteno da odmah u početku o tim stvarima govori: trebalo je naime da se najprije opskrbi svim duhovnim oružjem, a to je psaltir.
5 Istlic quadriennio moratus egregios in virtute progressus fecit, alacre et indefessum iniens certamen, atque in cunctis reverenter obtemperans; vitam autem divinarum Scripturarum norma regens. Cum vero.... non reperiret, quod quæ in commune instituitur vita, ut norunt earum rerum studiosi, summam illam egestatem, et curarum omnium vacuitatem sancto Evangelio consentaneam,b minus experiri videatur, Præfectis omnes Fratrum necessitates sollicite curantibus; servus Dei Alexander, spiritu fervens, assidue illam audiens Domini vocem, vetantis vel in crastinum sollicitos esse, qui multis passeribus præstemus, angebatur et perturbabatur animo, neque ulterius continere se poterat. Nec fas erat quidem, ut principio statim iïs de rebus faceret sermonem: oportebat enim eum prius omni spirituali instrui armatura, quæ est psalterium.
6 Kad je pak u vremenu od četiri godine ispunio svoju želju, ne zadržavajući se dulje u onom vježbanju stege zbog tromosti duha, nego zato što je točno razumio o čemu je izrečen svaki redak, tada, izlivši molitvu i prošnju Bogu i zahvativši razumijevanje s neba, više nije trpio da gleda išta smrtno osim naloga poglavara, nego uzevši Evanđelje odmah pristupa poglavaru i ovako ga oslovljava: „Oče, je li istinito sve što je napisano u Evanđelju?” A Elije, uistinu otac i pastir razumnih ovaca, zadivljen neobičnim pitanjem i smatrajući da je on prijevarom zloga demona upao u neku nevjericu, doduše mu nije odmah ništa odgovorio; nego, polegnuvši licem na tlo, potiče braću da mole za njega, „jer se”, veli, „zapleo u đavolske zamke.” I kad su kroz dva sata sa suzama izlijevali molitve Bogu za njega, ustaje arhimandrit i raspituje se od njega: „Brate, odakle ti je došla ova misao?” Tu on ponovno upita: „Jesu li istinita ona što su napisana u svetomu Evanđelju?” Kad su odgovorili da su najistinitija, jer su Božje riječi: „Zašto ih onda”, reče, „ne izvršavamo?” A oni: „Nitko ihc ne može obdržavati.” Tada on, zahvaćen nekim snažnim duhom i kao da osuđuje i pretvara u ništa svako prijašnje vrijeme, pozdravivši braću, iziđe uzevši sa sobom Evanđelje, da izvrši ono što je napisano i nasljeduje naše svete oce. Stoga po uzoru na proroka Iliju odlazi u pustinju; u kojoj je proveo sedam godina, ne potresan nikakvom brigom za zemaljske stvari, dok je Duh Sveti trajno upravljao svim njegovim postupcima.
a Na grčkom je „Επαρχες”. „Επαρχο” znači upravitelj, pretor, pretorijski prefekt. Možda se naznačuje da je obnašao neku prefekturu, tako da „Επαρχες” ne znači pretorijanski, nego prefekturni.
b Čini se da autor to kaže: kad Krist u Evanđelju savjetuje da se, odreknuvši se svega, posve povjerimo njegovoj providnosti i nimalo ne mislimo na hranu ili odjeću, to se savršenije ispunja u anahoretskom načinu života, gdje se potrebne stvari ne pribavljaju vlastitom marljivošću, ne zbrinjavaju se brigom poglavara, nego se očekuju jedino iz Božje ruke. No, premda se, zbog toga uzvišenoga pouzdanja u božansku pomoć i neprestane borbe s demonom bez pomoći i utjehe drugih ljudi, taj način života čini uzvišenijim od onoga koji se vodi u samostanu, ipak u onima barem koji ne upravljaju drugima može i mora postojati posve najsavršenija odsutnost brige. Zašto bi naime mislili na sutrašnji dan, na hranu, piće i odjeću, za što obilno skrbi očinska Božja briga, ili budnost poglavara, ili drugih ljudi, štoviše ponekad i nerazumnih životinja te i anđela? Ipak je bio pohvalan običaj starih koji su, dugo vježbani u samostanu, odlazili u pustinju, bilo privremeno bilo zauvijek, da bi se mirnije posvetili Bogu, podnosili više nevolja i pobijedili demona kao u pojedinačnom dvoboju.
c To je glas pušten od prevelike slabosti. Ako je riječ o zapovijedima, sve se mogu obdržavati uz pomoć božanske milosti, ali ne tako da čovjek ponekad, barem lagano, ne posrne; ako je riječ o savjetima, i oni se također mogu prihvatiti i ispuniti istom milošću; premda svatko treba unaprijed prosuditi ono na što je upozorio Krist, da ne bi započinjao gradnju tuđega i poduzimao teži rat nego što ga može provesti poduprt pomoćima iste milosti.
6 Cum vero quadriennii spatio desiderium suum explesset, non propter ingenii tarditatem diutius in illa disciplinae exercitatione immoratus; sed quod exacte intelligeret, de quo quisque versus esset pronuntiatus, tunc oratione et obsecratione ad Deum fusa, haustaque cœlitus intelligentia, nihil, præter
Præpositi mandatum, jam mortale spectare sustinuit, verum sumpto Evangelio continuo Præfectum adit, itaque eum compellat: Pater verane sunt omnia quæ in Evangelio conscripta? Elias autem vere Pater et pastor rationalium ovium, insolitam interrogationem miratus, ratusque eum maligni dæmonis fraude in aliquam prolapsum incredulitatem, nihil quidem statim illi respondit; verum prona facie solo affixus, Fratres hortatur, ut orent pro eo, laqueis, inquit, diaboli irretito. Cumque duarum horarum spatio pro eo cum lacrymis fudissent ad Deum preces, assurgit Archimandrita, ex eoque sciscitatur: Frater, unde hæc tibi incidit cogitatio? Hic ille rursus quærere, Verane sint quæ in sancto scripta Evangelio sunt? Respondentibus, verissima esse, quia Dei verba: Cur non ergo, inquit, illa exequimur? At illi: Nemoc servare illa potest. Tum vehelementi quodam spiritu correptus, ac veluti præteritum omne tempus damnans, et ad nihilum redigens, salutatis Fratribus, sumpto secum Evangelio egreditur, executurus quæ scripta sunt, et sanctos Patres nostros imitaturus. Ergo Eliæ vatis exemplo abit in solitudinem; in qua septem exegit annos, nulla terrenarum rerum pulsatus sollicitudine; Spiritu sancto actus ejus omnes perpetuo dirigente.
a Græce est 'Επαρχες.' Est 'Επαρχο; Præses, Prætor, Præfectus Prætorio. Fortassis innuitur gessisse eum aliquam præfecturam; ut 'Επαρχες' non Prætorianum, sed Præfectorium significet.
b Videtur id dicere Auctor; Cum suadeat in Evangelio Christus, ut rebus omnibus abdicalis, totos non illius providentiæ committamus, nec de cibo aut vestitu omnino cogitemus, id perfectius impleri in anachoretico vitæ genere, ubi necessariæ res non propria industria parentur, non Præfectorum sollicitudine curentur, sed ab una Dei manu expectentur. Verum, etsi, propter et hanc eminentem de divina ope fiduciam, et assiduam cum dæmone luctam absque hominum aliorum auxilio et solatio, sublimior ea videatur vivendi ratio, quam quæ in cænobio ducitur; tamen potest hæc et debet, in iis sallem qui aliis non præsunt, omnino perfectissima inesse sollicitudinis vacuitas. Cur enim de crastino cogitent, de cibo, potu, vestimentis, quibus abunde paterna Dei cura prospicit, vel Præsidum vigilantia, vel aliorum hominum, imo et brutorum quandoque animalium, atque Angelorum etiam ministerio? Laudabilis tamen fuit antiquorum consuetudo, qui diu in cænobio exercitati in solitudinem abibant, vel ad tempus, vel in perpetuum, ut quietius vacarent Deo, plura incommoda paterentur, dæmonem veluti singulari certamine vincerent.
c Ilæ ab infirmitate nimia missa vox est. Si de præceptis agatur, servari cum divinæ gratiæ auxilio omnia possunt, non ita tamen, quin subinde homo, saltem leviter, labatur; si de consiliis, et illa quoque cum eadem gratia suscipi atque impleri queunt; licet quisque expendere ante debeat, quod monuit Christus, ne aliius ædificium moliatur, ne gravius bellum aggrediatur, quam exequi possit ejusdem gratiæ fultus præsidiis.
Spaljeni hram. Obraceni Rabula.
Fanum succensum. Rabbulus conversus.
Kada se pak vidjelo da je vjeru ukorijenio u ljubavi, usmjerio je svoj um i na propovijedanje evanđelja, da ne bi bio osuđen zajedno s onim lijenim i zlim slugom. Čuvši dakle da postoji neki grad u kojem još uvijek vlada praznovjerje zloga demona; jer su ondje slavili blagdane idola te su likovali i uživali u bezbožnim opačinama; opasavši bokove za pripravu evanđelja, uđe u njihov najslavniji hram i nekom ga božanskom snagom zapali i sruši. Pošto je dovršio taj pothvat, nipošto nije pobjegao s toga mjesta, nego je sjeo u samome hramu.
8 U međuvremenu dotrčaše građani s golemim bijesom prijeteći mu smrću: no ubrzo su se, ukroćeni njegovom nevjerojatnom slobodom, razilazili. On pak, čuvan Božjom milošću, progovori onim apostolskim glasom: „I ja sam čovjek smrtan sličan vama; i ja sam nekoć trošio vrijeme na ove najispraznije stvari. Bježite od vječnoga suda. Naviještam vam nebesko kraljevstvo.” I dok su dugo vremena to činili...
9...b upravitelj grada, jer se isticao i bogatstvom i rječitošću... a poslije je postao istrebljivač idola i glasnik istine. Ovaj, obuzet bezumnom revnošću za obranu praznovjerja, snažnim glasom ovako oslovi narod: „Braćo i očevi, ne ostavljajmo otačke bogove: ne ostavljajmo ih, nego im prinosimo žrtve po uobičajenom obredu. Bogovi ovomu Galilejcu nimalo ne pomažu. Niti će mu, izazvani njegovom uvredom, pružiti pomoć kao da su umilostivljeni udvornošću. Zar je velik Bog kršćana?” Zatim, uzdajući se u svoju moć i uma pomračena nekim đavolskim opsjenama, reče mnoštvu: „Ja ću sam pristupiti k njemu, razbiti njegovu čaroliju i prijevaru, te osvetiti bogove i sve nas koje je on izvrijeđao.” S velikim dakle bezumljem pristupi k njemu i, namjeravajući se s njim prepirati, poče iznositi ove hvalisave govore: „Da navijestim upravitelja borbec... pravednosti... uzmimo bojnu opremu kojom je slomio svaku neprijateljsku silu i snagu te ne samo srušio poglavarstva i vlasti i gospodstva one vječne tame i duhovne zloće, nego i odbio cijeli svijet koji mu se opirao.” Iskušavši dakle sve uzalud, neprijatelj, uvijek oboren božanskom snagom i nimalo ne mogavši uspjeti, naposljetku podiže opću navalu ljudi: na različite načine napadaju svetoga borca.
10 On pak niti se uplašio kraljevske vlasti, niti se bojao prijetnji upravitelja, niti poruge naroda, niti izopačenih nagovaranja svećenika, niti ičega drugoga čime su mu prijetili, da bi dopustio da ga se odvrati od istine. Štoviše, posramio je sve koji su mu proturječili ispravnim načinom života i savršenom vjerom. Bio je naime čuo Apostola kako govori: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Ili tjeskoba? Ili progonstvo? Ili glad? Ili golotinja? Ili pogibelj? Ili mač?...”
11... „srušio si hramove naših gospodara bogova; i ne samo narod, nego i sve nas želiš privući k sebi i učiniti nas sličnima sebi, svetogrdnicima i prezirateljima svih bogova. Reci dakle istinu: Kakvu nadu imate vi kršćani koji tako prezirete svoj život usuđujući se na takvo što?” Blaženik smiješeći se reče: „Mi nipošto ne preziremo svoj život, kako kažeš, nego, žudeći za vječnim životom, ovaj sadašnji zanemarujemo. Pisano nam je naime: Tko izgubi svoju dušu na ovome svijetu, naći će je u vječnome životu.” Onaj pak reče: „Kakvu nadu iščekujete kada odete iz ovoga života?” A blaženik odgovori: „Mi onima koji žele upoznati istinu i prijeći iz tame na svjetlo snagu ove riječi pokazujemo djelima. I nisu potrebne bajke umotane u mnogorječivost, kako vi pogani mislite.”
12 Nato onaj reče: „I ja sam spreman upoznati sve vaše bezumlje kojim si ne samo nas uznemirio, nego ni bogove ne prestaješ vrijeđati.” Tada svetac reče: „Poslušaj snagu našega Boga i otajstva naše vjere”, te mu poče tumačiti Božju dobrostivost prema ljudima i snagu Svetoga pisma, počevši od prvoga stvaranja svijeta sve do otajstva križa. I ustrajali su razgovarajući međusobno o tim stvarima cijeli taj dan i cijelu noć, bez ikakve hrane i sna. Pokazujući mu dakle kreposti svetih muževa zabilježene u Pismima, te kakvo su pouzdanje imali u Boga i gotovo slobodu pred njim, i odmatajući svitke nadahnute od Boga, dođe do onoga mjesta gdje se prenosi da je Ilija tri puta izmolio oganj s neba. A kad je onaj već čuo više poglavlja, poče prigovarati i sebi dakako obećavati pobjedu: „Sve su to”, reče, „laži: vaše se stvari sastoje od izmišljenih bajki. Savjetujem ti ono što je korisno: da s nama proslaviš blagdan i bogovima prineseš žrtve. A za ono što si protiv njih počinio, budući da su dobrostivi, udijelit će ti oproštenje i nekažnjivost, jer si to učinio vođen neznanjem.” A blaženik reče: „Ako su bili bogovi, zašto nisu uslišali one koji su od ranoga jutra do večeri vikali k njima i zašto im nisu podarili oganj? A Božji sluga Ilija bio je doduše sam, pa je ipak božanskom snagom pobio sve lažne proroke: i dok se on molio da ne pada kiša zbog bezumnoga mahnitanja ljudi u štovanju idola, tri godine i šest mjeseci nije s neba pao baš nijedan oblak: sve dok sam Gospodin nije ublažio strogost svojega sluge zbog njegove čovječnosti prema udovici i naveo ga na blagost da razriješi svoju zakletvu i uputi mu molitve za ljude. Bio je naime rekao: Živoga mi Gospodina, neće ovih godina biti ni rose ni kiše, osim po riječima mojih usta. I Bog nije htio da zakletva njegova sluge bude isprazna, nego kako je prorok rekao, tako se i dogodilo.”
13 Rugajući se pak, reče bl. Aleksandru: „Ako je to istina, ako je takav vaš Bog i tako odmah uslišava svoje sluge, zamoli ga i ti da pred nama spusti oganj. Ako to učini, reći ću da nema nikakva drugog Boga osim Boga kršćana. Ako pak ne učini, lažno je ono što stoji zapisano kod vas: jer i ti si, kako kažeš, sluga toga Boga.” Blaženi pak Aleksandar čvrsto povjerova bez oklijevanja; i Bog usliša njegovu molbu. I jer je pisano: „Sve je moguće onomu koji vjeruje”, reče mu: „Zazovi i ti svoje bogove, jer ih je mnogo, da pred nama padne oganj. Ja ću moliti Boga, svojega Boga, i doći će oganj te će spaliti rogožine položene pred nama.” Rabula pak reče: „Ja nemam takve moći; nego moli ti.” Svetac dakle, čuvši to, gorljiv Duhom, ustade govoreći: „Pomolimo se”, i stojeći okrenut prema istoku i raširivši ruke, tako se pomolio da se i samo stvorenje potreslo; i dođe oganj te spali rogožine koje su ležale po kući, kako je naš plemeniti borac bio prorekao, a njih same nimalo ne ozlijedi. Rabula, vidjevši ovo iznenadno čudo, bojeći se da i sam ne bude progutan požarom, snažnim glasom povika: „Velik je Bog kršćana!” A kad je on htio ovo čudo nadaleko razglasiti, svetac ga zakle i štoviše zakletvom obveza da za njegova života nikomu o tome ne pripovijeda, što je on i izvršio. Tek nakon što je prošlo trideset godina od toga čuda, kad je svetac već bio preminuo, Rabula je to ispripovjedio pred biskupima i monasima; i istinito je svjedočanstvo novoga učenika. Iz ovoga se čuda pak može zaključiti da je na isti način od njega bio spaljen i onaj hram.
14 Vidjevši ovo čudo, Rabula ostade kod bl. Aleksandra jedan tjedan, pomno učeći sve što pripada riječi istine. A kad se iz samih djela još dublje uvjerio, zatraži da zatim bude prosvijetljen i uveden u nebesko krštenje, jer se već bližio sveti Uskrs. No neprijatelj istine, videći da se posvuda ruši njegova vlast, pokuša ovoga novog učenika lišiti vječnoga života. Nagovori ga stoga da ne primi krštenje u samome gradu, nego da u nekoj mučeničkoj crkvi, udaljenoj odatle tri postaje, primi sakrament prosvjetljenja: a pobrinuo se da u toj istoj crkvi u to isto vrijeme neka kanonika bude opsjednuta zlim duhom. Kad su dakle oni ušli u crkvu, zatekoše je kako leži na tlu kao od padavice. Kad ju je Rabula vidio, okrenu se da ode govoreći: „Ne postajem kršćanin; nju naime posve kažnjavaju bogovi zato što je prigrlila kršćansku vjeru. I mene čeka to isto.”
15 Svetac pak, kad ga vidje prestrašena i kako već odustaje od odluke, usrdno se pomoli Bogu da slomi varke najgorega demona i smiluje se njegovu novom učeniku. Nakon što su dakle prošla tri sata, jedva mu je napokon uspio uvjeriti ga govoreći: „Ovo je prijevara neprijatelja. Ona ispašta kazne za svoje grijehe i zato što je obeščastila sveto ruho koje nosi. I ako ti se svidi ući, a sam demon iz njezinih usta to ne prizna, ne tražim da nadalje vjeruješ mojim riječima.” Čuvši to, on se dade nagovoriti da ponovno uđe u crkvu kako bi provjerio je li istina ono što je svetac rekao; već je naime bio izišao iz crkve. Ušavši dakle, zatekoše je kažnjenu od Boga kako snažnim glasom priznaje zbog kojega je razloga bila predana vlasti demona. Čuvši njezina opaka djela i videći da stvar stoji onako kako je svetac rekao, Rabula reče: „Uistinu ona ispašta kazne za svoje opačine.” I zatim iskrenom vjerom primi sveto krštenje.
16 Mnoga je druga čudesa Bog učinio po njemu. Naime, kada je izlazio iz nebeske kupelji, njegova se odjeća našla posvuda od vrha do dna puna križeva: što je donijelo nemali poticaj za učvršćenje njegove vjere. Građani pak, vidjevši ovu iznenadnu promjenu i čudesa, povjerovaše Kristu zajedno sa ženama i djecom; i tako spremna duha da su čak i prije negoli su po običaju bili poučeni govorima o božanskim stvarima žurili primiti pečat svetoga krštenja.
17 Sveti pak Aleksandar, želeći iskušati vjeruju li ozbiljno, proglasi svima: „Najprije djelima dokažite vjeru, a zatim ćete biti zapečaćeni. Ako dakle tko ima idole u svojoj kući, neka ih iznese na sredinu i vlastitim rukama razbije.” Kad su to čuli, natječući se (tko bi naime u tome bio lijen?) mrvili su svoje i roditeljske idole: te se toga dana ondje moglo promatrati božanska čudesa. Da je tko i htio hiniti vjeru i sakriti idole, nije mogao. Svatko je naime, prije negoli bi ga drugi optužio, nastojao iznijeti svoje vlastite: poznavali su naime međusobne tajne. I tako su oni, svaki sa cijelom svojom obitelji, bili očišćeni, te u kratkom vremenu utvrđeni u vjeri, svi bijahu udostojani svetoga krštenja; a zatim se sa ženama i djecom raspališe takvom revnošću za širenjem vjere da su poglavari bili prisiljeni sve one koji su se protivili istini kazniti progonstvom.
a Ognjem izmoljenim s neba, kako se dolje nagoviješta.
b Treba žaliti što se ove praznine ne mogu popuniti pomoću drugoga rukopisa. Da je ovo Rabbulus, ili Rabula, jasno je iz onoga što slijedi. A koji je to bio grad, nije nam poznato. Da je idolopoklonstvo u to doba još uvijek cvjetalo na mnogim mjestima u Siriji, očito je iz Životopisa sv. Porfirija (Vita S. Porphyrii) 26. veljače.
c Ova je praznina možda progutala Rabulinu hvalisavu besjedu, osim ako ono što slijedi nije njezin dio.
Rabulin pustinjački život; samostanski život njegove žene i kćeri. Njegovo biskupstvo. Razbojnici koje je obratio Aleksandar.
Kada je dakle svetac vidio da svi kliču primivši vjeru i zahvaljuju Bogu, reče im: „Dosad ste bili hranjeni mlijekom; ali ako tko želi biti dionik čvrste hrane i postati savršen kršćanin... svoje posjede, i neka dade siromasima: i neka se ne brine za sutrašnji dan, pa će imati blago na nebesima. Neka nego traži, prema onome što je pisano, kraljevstvo nebesko i pravednost Božju, i sve će mu se to u izobilju nadodati.” To se činilo teškim i tvrdim nekima koji su imali velika bogatstva. A učenik Rabula reče: „Zar ja nisam savršen kršćanin? I na koji način to mogu učiniti? Tko će naime hraniti mnoštvo mojih ukućana ako to učinim? Ovo je čista prijevara. Ali ako hoćeš, samim me djelom uvjeri u to i uzdržavaj mene i moju djecu barem jedan dan; tek ću onda povjerovati onome što govoriš. Ako to ne možeš ostvariti u gradu, što će biti ako iziđemo u pustinju?” Odgovori bl. Aleksandar: „Uzmi svoju djecu i koliko god drugih hoćeš te ih odvedi u neku pustinju; i ako se Gospodin ne pobrine za vas, nemoj mi nadalje vjerovati.” Rabula reče: „Ako to učiniš, izvršit ću sve što je pisano.”
19 Uzevši dakle svoju djecu i koliko god je drugih htio, osobito želeći iskušati bl. Aleksandra, odvede ih u prostranu pustinju, kojom, kako se činilo, nikada nije stupila ljudska noga. I kad su putovali cijeli dan, oko jedanaeste ure zaustaviše se između dviju gora. I Rabula se, ogledavajući putove, smijao. A bl. Aleksandar se prema običaju odmah predao molitvi. Kad su zajedno dovršili večernji hvalospjev, pouzdanju svojega velikodušnoga borca odazvalo se premilostivo božanstvo. Posla naime anđela u liku seljaka, koji je gonio tovarnu životinju natovarenu čistim i toplim kruhovima te s dva lonca jela što su visjela s obje strane, u kojima bijahu povrće i mahunarke. Tada bl. Aleksandar reče Rabuli:
„Ustani, primi i nemoj biti nevjeran.” On je pak dugo vremena stajao zapanjen, ovako u sebi razmišljajući: „Odakle u pustom kraju seljaku toliko i takvih kruhova? A mi smo hodajući cijeli dan jedva stigli na ovo mjesto: svakako je dakle morao noću otići od kuće da bi napokon stigao ovamo u ovo vrijeme: nužno je stoga da ti kruhovi nisu danas pečeni: odakle su onda topli?” I premećući to po umu, divio se Kristovoj moći. Reče pak onomu koji je došao: „Odakle dolaziš? Ili tko te je poslao ovamo?” A anđeo reče: „Moj me Gospodar poslao.” Uzevši dakle hranu, otpustiše onoga koji se činio seljakom: a on, odmaknuvši malo, iznenada presta biti vidljiv. Primajući sa zahvaljivanjem ono što im je poslao Gospodin Isus, ostadoše ondje te noći. Sutradan se vratiše u grad.
20 Rabula pak, učvršćen u vjeri ovim čudom, želeći se bez ikakve rastresenosti posvetiti božanskomu razmatranju, vrati državi ono što je bilo državno; ženi vrati ono što je bilo njezino, kao i kćerima i sluškinjama. Žena pak pristade na savjet svojega muža te, sagradivši samostan, u njemu je sa kćerima i sluškinjama služila Bogu svim srcem. A Rabula oslobodi robove, darovavši im životna sredstva koja su bila u skladu s razborom; posjede pak i odjeću rasproda i novac razdijeli siromasima. I povukavši se u pustinju, toliko je napredovao u ustrajnom vježbanju da se činilo kako više nije zaodjenut ljudskim tijelom, ustrajući u postovima, bdjenjima i molitvama te neprestano razgovarajući s Kristom i tugujući zbog prijašnjega neznanja.
21 No dobrostivi i milosrdni Bog, koji se jedini ne spominje zala i koji je rekao: „One koji mene slave, ja ću proslaviti”, ispunio je i to obećanje prema njemu i nije dugo skrivao svojega dobroga slugu, nego ga je pokazao kao svjetlilo svijetu. Naime, kada je preminuo a edeski biskup, cijeli ga je grad i okolni kraj zatražio za pastira. Glasovima većine biva dakle izabran za poglavara naroda. Ab Edesa je prijestolnica Mezopotamije.
22 Zaređen za biskupa, postao je svojevrsna luka božanske spoznaje ne samo Siriji, Armeniji i Perziji, nego gotovo i cijelomu svijetu. U tom su gradu već odavna božanskom odredbom bile podignute škole sirijskoga jezika na korist susjednih gradova. Naime, ugledni muževi i drugi bogataši šalju onamo svoju djecu radi pouke. Stekavši dakle sveto poglavarstvo, Rabula je nastojao, uz suradnju Duha Svetoga, sve ujediniti u pravoj i postojanoj vjeri te marljivo činiti upravo ono što i njegov učitelj. I doista se o njemu može izreći ono: „Dosta je učeniku da bude kao i njegov učitelj.” Izložit ću pak i drugo dobročinstvo ovoga blaženika, jer će koristiti čitateljima. Bio je otac udovica i siročadi. Tuđe sinove pogana dva puta mjesečno pozivao je iz škole k sebi i poučavao ih riječi istine. A primivši pečat Duha Svetoga i na taj način postigavši najveću dobit, vraćali su se u domovinu, te tijekom vremena naviknuti na dobre običaje, iste usađuju svojoj djeci sve do ovoga vremena. Tako je i u onim krajevima zasjala Kristova milost. A to je činio ne dvije ili tri, nego punih trideset godina. I ova smo njegova slavna djela i kreposti iznijeli zbog borbi njegova učitelja: jer nije ni on radio manje od njega. I doista mogu ustvrditi da su njegova djela bila takva da se čini kako dostižu položaj proroka Elizeja. I toliko o tome novom učeniku.
23 A otac razumnoga stada Aleksandar, gledajući ga tako sjajno raspoložena i shvaćajući da on može drugima pokazati put prema Kristu, a da se ostali prema prilici vremena pokoravaju vjeri, kliktao je u duši, iskusivši samim djelom da je sve moguće onomu koji vjeruje i da je Bog spreman darovati najbolja dobra onima koji ga mole. Uostalom, razmišljao je što sada Krist od njega traži. Narod je pak prevrtao svaki kamen da ga zadrži kod sebe zbog neizmjerne ljubavi kojom su ga svi grlili, tako da su i njega tražili sebi za pastira. Kad je on to doznao, namjeravao je potajno izići iz grada. Građani pak, prozrevši njegovu namjeru, da ne bi bili lišeni onoga kojega su uistinu prepoznali kao oca, postaviše stražare na gradska vrata da danju i noću paze kako ne bi pobjegao. Vidjevši dakle da mu je oduzeta mogućnost izlaska, noću su ga učenici u košari spustili niz zid, kao nekoć blaženoga Pavla, i tako je izišao iz grada.
24 Otišavši u pustinju na dva dana hoda, naiđe nac skrovišta razbojnika, u kojima je boravio vođa razbojnika koji je pod sobom imao trideset zločinačkih ljudi, kojima nije izmakao nijedan grad ni kraj a da ne bude okaljan njihovim bezbožnim opačinama. Čuvši to od mnogih, Aleksandar se pomoli Bogu, zaklinjući ga da mu dade duše tih opakih ljudi kako bi ih zauzvrat prinio njemu. Vidjevši Bog njegovu najbolju nakanu, usliša molbe. Kad je naime naišao na vođu razbojnika, izložio mu je otajstva vjere. Potresen njegovim riječima i iskreno povjerovavši, on primi milost svetoga krštenja. Kad je pak bio udostojen toga božanskoga dara i tek izišao iz svete kupelji, reče mu bl. Aleksandar: „Jesi li što zatražio dok si pristupao svetoj kupelji?” „Svakako”, reče onaj. „A što si zatražio?”, upita Aleksandar. „Da Bog uskoro uzme moju dušu”, odgovori. I pošto je poživio još jedan tjedan, silno se kajući zbog prošlih zločina, osmoga dana preminu k Bogu.
25 Tridesetorica ljudi koji su pristajali uz njega, promatrajući ovo neobično čudo, i sami pristupe k sv. Aleksandru, moleći da i njih udostoji Kristovih darova: i iskrena srca ispovjedivši našega Gospodina Krista, također bijahu oprani krštenjem. Tolikom su pak i tako raspaljenom revnošću prigrlili vjeru da su onu razbojničku kuću pretvorili u samostan i ondje s takvim duševnim naporom njegovali krepost da su se uskoro našli dragocjenima pred Bogom. Bl. Aleksandar, kad ih je vidio već dovoljno usavršenima u vjeri da mogu poučavati i druge, postavi im poglavara, propiše pravila, još više učvrsti njihove duše te, pomolivši se za njih, nastavi prije započeti put, kličući od radosti.
a Govorit ćemo 30. siječnja o sv. Barsu, ili Barsesu, edeskom biskupu, čiji je nasljednik sv. Eulogije 381. godine sudjelovao na Carigradskom saboru, a štuje se 5. svibnja.
b Više o Edesi drugdje, koja se ovdje naziva "Ἀδεσσα. Euzebije, knj. 2, Hist. Eccl., pogl. 1: „Sve do ovoga vremena (naime Konstancijeve vladavine) od onoga vremena (kada je sv. apostol Tadej obratio Edesane i kralja Abgara) cijeli grad Edesana postojano ustraje u ispovijedanju Krista.” Teodoret, Rabulov suvremenik, Philotheus, pogl. 8: „Edesa je pak golem grad i veoma napučen, koji se izvanredno odlikuje pobožnošću.”
c Sv. Jeronim u djelu Vita S. Malchi, koje ćemo donijeti 21. listopada: „Onima koji putuju iz Bereje u Edesu (udaljenu 60 milja odatle), u blizini javnoga puta nalazi se pustinja kojom Saraceni bez stalnih prebivališta lutaju tamo-amo i nadaleko vrše razbojstva, kao što slijedi.”
Ubi vero visus est fidem caritate radicasse, mentem quoque ad Evangelii prædicationem adjecit, ne cum otioso et nequam illo servo damnaretur. Cum ergo audisset civitatem esse quamdam, in qua improbi dæmonis etiamnum dominaretur superstitio; nam et festivas idolorum peragebant ferias, et in nefandis exultabant gestiebantque flagitiis; succinctus lumbos in præparationem Evangelii, ingressus in celeberrimum eorum fanum, Divina a quadam virtute illud succendit evertitque. Eoque perfunctus certamine, nequaquam ex eo loco profugit, sed in ipso templo consedit.
8 Concurrere interea populares ingenti furore, eique necem intentare: qui mox tamen incredibili ejus libertate mansuefacti discedebant. Ille vero a Dei gratia custoditus, in Apostolicam illam vocem prorupit: Et ego homo sum similis vestri patibilis; atque in his quoque vanissimis rebus tempus aliquando contrivi. Fugite judicium æternum. Regnum vobis cæleste annuntio. Et multo tempore hæc facientes.....
9....b urbis Præfectus, quod et divitiis et facundia præstaret... deinceps vero idolorum exterminator, et præco factus veritatis. Hic insano correptus defendendæ superstitionis studio, magna voce populum ita affatur: Fratres et Patres, patrios Deos ne deseramus:
AUCTORE EJUS DISCIPULO, EX MS. GREECO. Rabbulum Præfectum præfidenter secum disputantem confulat:
c
vim ac minas contennit:
Rom. 8. 38.
fidei mysteria Præfecto ex-ponit:
Matth. 10. 39.
Scripturas explicat:
3. Reg. 18. 98 et 4. Reg. 1.
eo miracula Eliae non credente.
3. Reg. 18. 40.
deseramus: at sacrificia iis ritu solito offeramus. Dii Galilæo huic minime auxiliantur. Neque ab eo injuria lacessiti, velut si obsequiis essent deliniti, opem illi ferent. Equid magnus est Deus Christianorum? Dein sua fretus potentia et nescio quibus diaboli præstigiis offusam habens mentem, dicit multitudini: Ego solus ad eum accedam, ejusque magiam ac fraudem dissolvam, et Deos ulciscar, nosque omnes ab eo contumelia affectos. Magna ergo cum insania ad eum accedit, cumque eo disputaturus, cœpit jactabundos hosce proferre sermones: Ut certaminis moderatoremc,... justitiæ, denuntiem;... capesamus armaturam, qua omnem, vim roburque hostile elisit, et non solum principatus et potestates, et dominationes æternæ illius caliginis, et spiritales nequitias evertit; sed totum orbem terrarum obsistentem repulit. Omnia igitur frustra expertus adversarius, semperque divina virtute prostratus, ac nihil omnino valens efficere tandem universalem hominum pugnam ciet: variehi sanctum athletam aggrediuntur.
10 Ille vero neque regiam reveritus est potestatem, neque Præfectorum timuit minas, neque populi contumeliam, neque Antistitum perversas adhortationes, nec quæ alia intentabantur, ut abduci sese a veritate pateretur. Verum eos omnes qui contradicebant confudit, recta vitæ ratione, et fide perfecta. Audierat enim Apostolum dicentem: Quis nos separabit a caritate Christi? tribulatio? an angustia? an persecutio? an fames? an nuditas? an periculum? an gladius?....
11..... dominorum nostrorum Deorum evertisti; et non solum populum, sed et nos omnes ad te attrahere vis, ac tui similes efficere, sacrilegos ac Deorum omnium contemptores. Dic igitur veritatem: Quam spem habetis vos Christiani, qui ita vitam vestram contemnitis, talia audentes? Beatus subridens, ait: Nos vero neutiquam vitam nostram contemnimus, ut dicis, sed æternam vitam expetentes, præsentem hanc negligimus. Scriptum enim est nobis: Qui perdiderit animam suam in hoc mundo, in vitam æternam inveniet eam. Ille vero: Qualem spem expectatis, ubi ab hac vita migraveritis? At Beatus: Nos volentibus veritatem addiscere, et transferri a tenebris ad lucem, hujus vim sermonis operibus ostendimus. Nec opus est fabulis multiloquio involutis, ut vos Ethnici existimatis.
12 At ille: Et ego paratus sum omnem vestram insaniam addiscere, qua non solum nos conturbasti, verum et Deos contumelia afficere non cessas. Tum Sanctus: Audi, inquit, Dei nostri virtutem, et mysteria fidei nostræ, cœpit que illi explicare Dei erga homines benignitatem, et sacrarum Scripturarum virtutem, exorsus a prima mundi conditione, usque ad Crucis dispensationem. Et persisterunt invicem his de rebus conferentes die illa ac nocte tota, cibi omnis somnique expertes. Scriptis igitur consignatas ostendens sanctorum virorum virtutes, quamque de Deo habuere fiduciam, atque in eum quasi libertatem, evolvensque a Deo dictata volumina, in eum devenit locum, ubi Elias traditur ter ignem e cœlo elicuisse. Cumque plura jam ille capita audisset, hic obloqui cœpit, ac sibi scilicet victoriam polliceri: Ista omnia, inquit, mendacia sunt: res vestrae conflictis fabulis constant. Utilia tibi suadeo, ut nobiscum diem festum agas, et Diis sacrificia offeras. Et quæ in eos perpetrasti, quia benigni sunt, eorum tibi veniam atque impunitatem, quia ignorantia adductus ea fecisti, tribuent. At Beatus: Si Dii erant, cur non a primo mane in vesperam ad se clamantes exaudiebant, ignemque largiebantur? Et quidem Dei servus Elias solus erat, omnes tamen pseudoprophetas Divina virtute interfecit: eoque orante ne plueret propter dementem hominum in colendis idolis vesaniam, annos tres et sex menses nullus omnino e cœlo nubes decidit: donec ipse Dominus servi sui severitatem, ob humanitatem erga viduam, inflexit, atque ad benignitatem eum induxit, ut jusjurandum suum solveret, et pro hominibus ad se funderet preces. Dixerat enim: Vivit Dominus, si erit annis his ros et pluvia, nisi juxta oris mei verba. Neque irritum servi sui jusjurandum esse voluit Deus; verum ut dixit propheta, ita evenit.
13 Irridens autem dicit B. Alexandro: Si hæc vera sunt, si talis est Deus vester, et famulos suos ita actutum exaudit, precare et tu illum, ut coram nobis ignem demittat. Id si fecerit, dicam non esse Deum ullum nisi Deum Christianorum. Sin vero, falsa sunt quæ apud vos scripta extant: nam et tu, ut dicis, servus es Dei illius. Beatus autem Alexander firmiter credidit absque hæsitatione; et Deus ejus petitioni annuit. Et quia scriptum est, Omnia possibilia sunt credenti, ait illi: Invoca et tu Deos tuos, quia multi sunt, ut coram nobis ignis decidat. Deum ego Deum meum precabor, et veniet ignis, consumetque positas ante nos storeas. Rabbulus vero ait: Non habeo ego talem potestatem; verum ora tu. Sanctus ergo his auditis, fervens Spiritu, surrexit, dicens: Oremus, et stans versus Orientem, manusque extendens, sic oravit, ut ipsa moveretur creatura; venit que ignis et storeas consumpsit per domum jacentes, ut generosus noster pugil prædixerat, ipsos vero minime lesit. Rabbulus repentino hoc viso miraculo, veritus ne et ipse incendio hauriretur, magna voce exclamavit: Magnus Deus Christianorum. Volentem vero prodigium hoc late prædicare, obtestatus est, adeoque jurejurando obstrinxit Sanctus, ne se vivo cuiquam id narraret quod et ille præstitit. Annis vero triginta post hoc miraculum elapsis, Sancto jam vita functo, Rabbulus illud coram Episcopis et monachis narravit; et verum est testimonium novi discipuli. Licet vero hoc ex miraculo statuere, eadem quoque ratione exustum ab eo delubrum illud fuisse.
14 Rabbulus hoc viso miraculo, mansiteum B. Alexandro hebdomadem unam, accuratius cuncta perdiscens, quæ ad sermonem pertinent veritatis. Cumque ex ipsis operibus penitius etiam illi esset persuasum, poposcit sese deinceps illuminari, et coelesti initiari baptismo, cum jam sanctum Pascha instaret. Verum inimicus veritatis cernens undique suum subverti dominatum, conatus est novum hunc discipulum æternæ vitæ exortem facere. Persuadet ergo illi, ut non in ipsa urbe baptismum suscipiat, sed in quodam Martyrum templo, tribus inde dissito stationibus, illuminationis suscipiat sacramentum: procuravit autem ut in eodem ipso templo Canonica quædam ipso tempore ab infausto corriperetur genio. Cum ergo illi templum essent ingressi repererunt eam veluti epileptica ægritudine humistratam. Quam cum Rabbulus vidisset, avertit se ut abiret, dicens: Non fio Christianus; hæc enim omnino a Diis punitur, quod Christianam sit religionem complexa. Et me quoque eadem manent.
15 Sanctus vero ut exterritum eum vidit, jamque a proposito resilientem, Deum obnixe precatur, ut pessimi dæmonis technas elidat, novique sui discipuli misereatur. Tribus ergo horis elapsis, vix tandem illi persuadere potuit, dicens: Hæc inimici fraus est. Illa suorum criminum pœnas exolvit, quodque sanctum habitum, quem gerit, inhonorarit. Et si ingredi libuerit, neque illud ex ejus ore dæmon ipse fateatur, non postulo deinceps verbis meis habeas fidem. His ille auditis, induci se passus est, ut templum denuo ingrederetur, probaturus num vera essent, quæ Sanctus dixerat; jam enim e templo recesserat. Ingressi ergo reperiunt illam a Deo punitam, magna voce confitentem, quam ob caussam dæmonis tradita esset potestati. Rabbulus auditis ejus pravis actibus, et cernens ita se rem habere ut Sanctus dixerat, ait: Vere illa flagitiorum suorum pœnas exolvit. Acdeinde sincera fide sacrum suscipit baptisma.
16 Alia plurima per eum Deus fecit miracula. Nam cum a colesti prodiret lavacro, inventa est ejus vestis undique crucibus a summo ad imum referta: quæ res haud leve attulit ad ejus roborandam fidem momentum. Cives vero conspecta hac repentina mutatione et miraculis, cum uxoribus et liberis Christo crediderunt; itaque prompto animo, ut prius etiam quam de rebus divinis pro more habendis sermonibus instituerentur, festinarent sigillum sacri baptismatis accipere.
17 Sanctus vero Alexander experiri volens, num serio crederent, edicit omnibus: Prius operibus fidem probate; ac deinde consignabimini. Si quis igitur idola domi suæ habeat, ea proferat in medium, et propriis manibus confringat. Quæ cmu illi audissent, certatim (quis enim in eo segnis esset?) sua et parentum idola comminuebant: licebatque eo die isthic mirabilia divina contemplari. Si quis fidem mentiri, atque abdere idola voluisset, non poterat. Quisque enim priusquam ab alio accusaretur, contendebat propria sua efferre: noverant enim mutua arcana. Atque ita ipsi, cum omni quisque familia, purgati sunt, et exiguo tempore in fide confirmati, omnes sacro baptismate dignati sunt; ac deinde cum uxoribus et liberis eo studio fidei propagandæ exarserunt, ut Principes coacti sint eos omnes qui veritati adversarentur, exilio multare.
a Igne coelitus elicito, ut infra innuitur.
b Dolendum has expleri lacunas alterius codicis opera non posse. Rabbulum hunc esse, sive Rabulam, ex sequentibus patet. At quæ urbs illa fuerit, nobis non constat. Viguisse adhuc plurimis locis ea tempestate idololatriam in Syria, patet ex S. Porphyrii Vita 26 Februarii.
c Ilæe lacuna fortassi Rabuli Thrasonicam orationem absorbuit, nisi quæ sequuntur illius pars sunt.
Rabbuli vita anachoretica; uxoris filiarumque monastica. Ejus Episcopatus. Latrones ab Alexandro conversi.
Sanctus ergo cum videret omnes fide suscepta gestientes, Deoque gratias agentes, ait eis: Hactenus lacte estis nutriti; at si quis solidi cibi esse particeps cupit, et perfectus Christianus fieri.... possessiones suas, et det pauperibus: nec sollicitus sit de crastino, et habebit thesaurum in coelis. Sed quærat, juxta quod scriptum est, regnum coelorum et justitiam Dei, et hæc omnia affatim ei adjicientur. Hæc gravia et dura visa sunt quibusdam, qui amplas habeant facultates. At Rabbulus discipulus dixit: Non sum ego perfectus Christianus? atqua ratione possum hæc facere? Quis enim multitudinem domesticorum meorum nutriet, si id egero? Hic mera fraus est. At si vis, ipso facto id mihi persuade, et me liberosque meos vel die uno sustenta; tum demun credam quæ dicis. Si id in urbe præstare haud vales, quid si in solitudinem exierimus? Respondit B. Alexander: Sume liberos tuos, atque alios quot volueris, et in quampiam illos deduc solitudinem; et si vestri curam non gesserit Dominus, ne mihi deinceps fidem habeas. Rabbulus ait: Id si feceris, exequar universa quæ scripta sunt.
19 Assumptis igitur liberis suis, et quot voluit aliis, maxime B. Alexandrum cupiens tentare, in vastam eos solitudinem deducit, numquam humano, ut videbatur, calcatam vestigio. Cumque die toto iter egissent, sub horam undecimam substiterunt in medio duorum montium. Et Rabbulus quidem vias circumspiciens ridebat. B. Alexander autem juxta consuetudinem statim precationi se dedit. Cumque simul vespertinum hymnum complessent, fiduciæ magnanimi athletæ sui respondit piissimum numen. Misit enim Angelum rustici specie, jumentum agentem mundis et calidis onustum panibus, et duabus ollis obsoniorum utrimque dependentibus, in quibus olera erant et legumina. Tunc B. Alexander Rabbulo dicit:
Surge, accipe, et noli incredulus esse. Is vero longo tempore attonitus hæsit, ita secum ratiocinans: Unde in loco deserto rusticus homo tot et tales habuit panes? Et nos quidem toto die incedentes vix in hunc pervenimus locum: omnino igitur ipsum oportet noctu domo discessisse, ut hunc tandem hoc tempore perveniret: necesse proinde est, ut hodie panes illi cocti non sint: unde ergo calidi sunt? Atque hæc animo volvens, admirabatur Christi virtutem. Dicit autem ei qui advenerat: Unde venis? aut quis te huc misit? Angelus vero: Meus me Dominus misit. Sumptis ergo cibis illum qui rusticus videbatur dimiserunt: qui ad exiguum spatium progressus, subito videri desiit. Suscipientes cum gratiarum actione quæ iis a Domino Jesu missa erant, manserunt isthic ea nocte. Postridie in urbem reversi sunt.
20 Rabbulus autem hoc miraculo in fide confirmatus, volens absque ulla distractione divinæ vacare contemplationi, quæ Reip. erant, ei resignat; uxori, quæ ejus erant, restituit, et filiabus atque ancillis. Acquievit vero uxor viri sui consilio, constructoque monasterio in eo cum filiabus et ancillis Deo toto corde servivit. At Rabbulus servos manu misit, quæ rationi cõnsentanea essent vitæ subsidia iis largitus; possessiones vero ac vestes divendens, pretium in pauperus erogavit. Atque in eremum secedens eo assidua exercitatione processit, ut non videretur humano amplius corpore circumvestitus, in jejuniis, vigiliis, precibus perseverans, et cum Christo indesinenter colloquens, dolens de præterita ignorantia.
21 At benignus et misericors Deus, qui solus mala non recordatur, qui dixit, Glorificantes me glorificabo, id quoque promissum erga eum complevit, neque diu bonum suum servum abscondit, sed velut luminare mundo ostendit. Nam cum decessisset a Episcopus Edessenus, universa civitas ac circumjecta regio eum Pastorem poposcit. Plurimorum igitur suffragiis diligitur populi Princeps. Est autemb Edessa metropolis Mesopotamiæ.
22 Ordinatus Episcopus, portus quidam divinæ cognitionis factus est, non solum Syriæ, Armeniæ, Persidi, sed et toti propemodum orbi terrarum. Erectæ in ea urbe sunt jam olim divino nutu linguae Syriacæ scholæ in vicinarum civitatum commodum. Nam viri principes atque alii locupletes liberos suos eo institutionis gratia ablegant. Sacrum igitur principatum adeptus Rabbulus studuit, cooperante Spiritu sancto, omnes in veram et stabilem fidem adunare, et scilicet quæ Magister suus, sedulo actitare. Et vere de eo licet illud pronuntiare: Sufficit discipulo si sit sicut et magister ejus. Exponem vero et aliud Beati hujus benefactum, proderit enim legentibus. Viduarum et pupillorum erat pater. Exteros Gentilium filios bis in mensem e schola ad se evocabat, eosque verbum veritatis docebat. Ac suscepto sancti Spiritus signaculo, eoque pacto maximum consecuti emolumentum in patriam revertebantur, et successu temporis bonis assueti moribus, eosdem liberis suis in hoc usque tempus inserunt. Ita in illis quoque partibus Christi gratia effulsit. Id vero egit non duobus aut tribus, sed totis triginta annis. Et hæc illius præclara facinora ac virtutes, propter magistri ejus certamina retulimus: nec enim illo minus laboravit. Et vere illud possum asserere ejusmodi fuisse ejus acta, ut Elisæi Prophetæ conditionem exæquare videatur. Et hæc quidem novus ille discipulus.
23 At pater ratione præditi gregis Alexander, eum ita præclare affectum intuens, et intelligens posse eum aliis ad Christum viam commonstrare; reliquos vero pro temporis opportunitate fidei obedire; animo exultabat, ipsa re expertus, omnia possibilia esse credenti, et paratum esse Deum optima largiri eum rogantibus. Ceterum perpendebat, quid a se nunc Christus exigeret. Populus vero omnem movebat lapidem, ut eum secum retineret propter immensam qua eum omnes complectebantur caritatem, ut eum quoque Pastorem sibi deposcerent. Quod cum ille didicisset, meditabatur clam urbe excedere. Cives autem perspecto ejus consilio, ut ne, quem vere Patrem agnoverant, eo privarentur, custodes ad portas urbis statuerunt, qui diu noctuque ne ipse profugeret caverent. Cum ergo præreptam sibi egrediendi facultatem videret, nocte in sporta dimissus e muro est a discipulis, uti Beatus olim Paulus, atque ita urbe excessit.
24 In solitudinem bidui itinere progressus, incidit inc latronum latibula, in quibus dux latronum morabatur, qui triginta sub se habebat viros sceleratos, quos nec urbs ulla nec regio effugit, quin eorum nefariis flagitiis foedaretur. Hæc cum a multis audivisset Alexander, precatus est Deum, obsecrans sibi improborum illorum animas daret, quas ipsi vicissim offerret. Videns Deus optimum ejus propositum, annuit postulatis. Nam cum in ducem latronum incidisset, ei fidei mysteria exposuit. Qui ejus verbis compunctus, ac sincere credens, gratiam sancti baptismatis suscepit. Cum vero divino eo munere esset dignatus, et primum a sacro lavacro egressus, dicit ei B. Alexander: Petiisti quidpiam cum ad sacrum lavacrum accederes? Omnino, inquit ille. Quid vero petiisti? ait Alexander. Ut, inquit, Deus brevi animam meam suscipiat. Cumque hebdomade una supervixisset, et præteritorum scelerum vehementer eum pœniteret, octavo die ad Deum migravit.
23 Qui ei adhærebant viri triginta insolitum hoc prodigium contemplati, et ipsi ad S. Alexanderum accedunt, flagitantes ut et ipsos dona Christi dignaretur: et sincero animo Dominum nostrum Christum confessi, baptismo quoque abluti sunt. Tanto vero tamque inflammato studio fidem complexi sunt, ut illam latrocinii domum in monasterium converterint, atque ibi ei animi contentione virtutem coluerint, ut brevi coram Deo pretiosi inventi sint. B. Alexander, ut eos vidit sufficienter jam in fide perfectos, qui et alios possent instruere, Præsidem eis constituit, leges præscripsit, amplius eorum animos confirmavit, et bene precatus iter antea susceptum prosecutus est, gaudio exultans.
a Agenus 30 Janu. de S. Barse, vel Barso, Episcopo Edesseno, cujus successor S. Eulogius, an. 381, Concilio Constantinopolitano interfuit, et colitur 5 Maii.
b Plura de Edessa alibi, quæ hic "Ἀδεσσα dicitur. Eusebius lib. 2, hist. Eccl. cap. 1. Usque ad hanc ætatem (Constantii nempe imperium) ab eo tempore (quo S. Thaddæus Apostolus Edessenos convertit Negemque Abgarum) tota Edessenorum civitas, Christi confessioni constanter adhæret. Theodorctus. Habbuli æqualis, Philothei cap. 8. Est autem Edessa civitas maxima et populo frequentissima, et quæ pietate insigniter exornatur. c. S. Hieronynus in vita S. Malchi, quam dabimus 21 Octobr. De Berca Edessam (60 millibus inde distantem) pergentibus, vicina est publico itineri solitudo, per quam Saraceni incertis sedibus huc atque illuc vagantur, et latrocinia, ut sequitur, late exercent.
Samostan sagrađen uz Eufrat.
Cenobium ad Euphratem constructum.
Nakon dva dana hoda stiže do Eufrata i prijeđe ga kao duhovni Jakov. Našavši ondje nepomičnu bačvu, danju je obavljao molitve u brdima, a noću je a boravio u toj bačvi. Onaj je noseći štap prešao istu rijeku, moleći da mu se dade kruh kojim će se hraniti i odjeća kojom će se pokrivati, te je ondje živio dvadeset godina. Prisjećajući se toga u mislima, bl. Aleksandar zaklinjao je Boga da i njega učini kao drugoga Jakova. Usliša ga predobrostivi Bog. Uspoređujući dakle svoju i njegovu sudbinu, ovako je govorio sa svojom dušom: „On je bio pastir nerazumnih ovaca, a ja želim postati pastir razumnih: on je nakon sedme godine bio prevaren za zasluženu plaću; ja ću nakon sedam godina od svojega Gospodina postići milost: on je dvadeset godina služio čovjeku, pribavio si četiri žene i od njih dobio potomstvo; ja, služeći dvadeset godina svojemu Gospodinu, sabrah mub četiri zbora različitih jezika: on je, bojeći se brata, uredio osam stada i poslao ih njemu ususret te spasio život; ja po osam zborova koji Bogu pjevaju hvalospjeve primam spasenje: on je imao dvanaest tjelesnih sinova; ja imam dvanaest čitanja iz Božanskoga pisma.” To je razmatrao boraveći s prekidima u onoj prije opisanoj bačvi.
Bidui itinere ad Euphratem pervenit, eumque trajecit spiritualis Jacob. Hic cum fixum dolium reperisset, interdiu quidem preces in montibus peragebat, nocte autem a in eo dolio morabatur. Ille virgam gestans idem flumen transmisit, orans panem quo vesceretur, quaque operiretur vestem sibi tribui, atque isthic viginti annis habitavit. Quæ cum memoria repeteret B. Alexander, Deum obtestatus est, ut sese alterum veluti Jacob efficeret. Annuit benignissimus Deus. Ergo suam illiusque sortem conferens, ita cum animo suo loquebatur: Ille pastor erat ratione carentium ovium, egorationalium fieri cupio: ille post septimum annum merita frustratus est mercede; ego post annos septem a Domino meo gratiam consequar: ille viginte per annos homini servivit, quatuor sibi uxores comparavit, ex iisque prolem suscepit; ego annis viginti Domino meo serviens, quatuor diversarum linguarum choros illib congregavi: ille fratrem metuens, octo gregibus ordinatis eique obviam missis, vitam servavit; ego per octo choros Deo hymnos concinentium, salutem suscipio: ille duodecim filios carnales habuit; ego duodecim ex divinis Scripturis lectiones. Hæc meditabatur, per intervalla in illo ante scripto dolio degens.
27 U razdoblju od dvadeset godina skupilo se k njemu četiri stotine muževa, nastojeći se njegovom slavnom i besprijekornom poukom pridružiti Kristovoj obitelji, potaknuti od njega da se pokažu dostojnima kraljevstva nebeskoga. Bili su podijeljeni po četirima jezicima, naime Latini, Grci, Sirci i Egipćani. Njih je podijelio u osam zborova da bi radosno i neprestano pjevali i psalmodirali hvale Bogu, pošto je sagradio i uredio samostan. Pravilo pak i službe rasporedio je u dvanaest redova, prema onoj molitvi koju je započeo u bačvi. Treba se pak i u ovome diviti vjeri plemenitoga borca što se, premda je vodio brigu o tolikoj braći, uopće nije mučio nikakvom brigom za ono što je potrebno za svakodnevnu uporabu, nego je prema evanđelju nabavljao samo ono što je bilo nužno za taj dan: a što bi preostalo, sve je dijelio siromasima. Svi su pak imali po jednu tuniku, i u svemu su tome nalazili osobitu radost u božanskim govorima te se hranili nadom u buduća dobra.
27 Convenerunt autem ad eum viginti annorum spatio viri quadringenti, contendentes præclara et inculpata ejus institutione in familiam Christii adscisci, inducti ab eo ut dignos sese præstarent regno cœlorum. Erant hi quatuor linguis distincti, videlicet Latini, Græci, Syri, Ægyptii. Hos in octo choros partitur, ut alacriter et assidue canerent et psallerent Deo laudes, constructo ordinatoque monasterio. Normam vero et officia duodenis ordinibus descripsit, juxta eam precationem quam auspicatus erat in dolio. Licet vero etiam in hoc fidem admirari generosi athletæ, quod cum tot Fratrum curam gereret, nulla omnino earum rerum quæ ad quotidianos usus accommodatae sunt, sollicitudine angebatur, sed juxta Evangelium solum quæ in diem necessaria erant procurabat: quod supererat, in omne pauperibus largiebatur. Habebant vero cuncti singulas tunicas, atque in his omnibus singularem percipiebant ex divinis sermonibus volyptatem, et futurorum spe nutriebantur.
28 Božji je pak sluga Aleksandar tako pomno i marljivo pazio na ono što je zapisano u božanski predanim svitcima da mu nije promakla ni jedna jedina crtica, nego je postao nasljedovatelj svih velikih muževa čija su djela predana pismu. I najprije u pravilu svete ustanove prima apostolsku normu te određujec treći, šesti i deveti čas, a ujedno i noćnicu. Zatim je pak promislio što Bog zahtijeva i našao da se posvuda ističe broj sedam, kao što se kaže: „Sedam puta na dan hvalu ti rekoh”; i odlučio je to izvršiti: što je i ostvario, moleći sedam puta danju i sedam puta noću. Sedam je godina slijedio taj red.
28 Attentebat autem servus Dei Alexander iis quæ in traditis divinitus voluminibus descripta sunt, ita accurate et sedulo, ut ne unus quidem eum apex præteriret; sed fieret omnium magnorum virorum, quorum tradita litteris gesta, imitator. Et primum in regula sancte institutionis, normam Apostolicam suscipit, statuitquec Tertiam, Sextam, Nonam, et simul Nocturnum. Deinde vero expendit, quid Deus exigat, et reperit ubique septimum numerum prædicari, quemadmodum dicitur, Septies in die laudem dixi tibi; et illud statuit exequi: quod et perfecit, septies interdiu, ac noctu septies concipiens preces. Septennio hunc secutus est tenorem.
29 Poslije je ponovno istraživao što se još traži; i našao je da je prorok rekao: „I o zakonu Gospodnjem razmišljat će dan i noć.” Pitao se dakle u sebi kako bi se to moglo ostvariti i ovako je umovao: „Doista, kad se to ne bi moglo ostvariti, Duh Sveti po proroku nam to nipošto ne bi propisao.” I želeći od Boga zamoliti tako veliku stvar, nije se usuđivao, smatrajući da je ona iznad ljudskih snaga. Tada mu dođe na um da nas Krist svakodnevno ovako potiče: „Ištite i dat će vam se; kucajte i otvorit će vam se”, i: „Svatko tko ište, prima; i onomu koji kuca, otvorit će se”, i opet: „Sve je moguće onomu koji vjeruje.” Premećući to u svojoj duši, reče: „Ako nas naš Gospodin, kako je predobrostiv, potiče da od njega tražimo sva dobra, zašto mi zbog svoje lijenosti zanemarujemo iskati?” I ustrajao je pune tri godine, posvećujući se postovima i molitvama te zaklinjući Boga danju i noću da djelo koje pripada nebeskim silama on sam može izvršiti na zemlji. No dobrostivi i milosrdni Bog, gledajući ljubav svojega dobroga sluge, njegovu želju i raspaljenu revnost, udijeli mu i to, ukazavši mu se jasno i rekavši: „Postavi svoju molbu i učvrstit će se na zemlji sve do svršetka svijeta, po tvojoj riječi.” I to nam je on sam priznao kao u osobi drugoga. Jer kao što je nekoć blaženi apostol Pavao, uzevši osobu drugoga, ispripovjedio objavu koja mu je bila dana, tako i apostolov nasljedovatelj Aleksandar.
29 Inquisivit postea denuo, quid aliud exigatur; et reperit dictum a Propheta: Et in lege Domini meditabitur die ac nocte. Quærebat ergo secum, qui fieri id posset, atque ita ratiocinabatur: Equidem si id fieri non posset, sanctus Spiritus per Prophetam id minime nobis præscripsisset. Et volens rem tantam petere a Deo, non audebat, ratus esse eam humanis altiorem viribus. Tunc illius subit animo, Christum quotidie nos ita hortari: Petite, et dabitur vobis; pulsate, et aperietur, et: Omnis qui petit accipit; et pulsanti, aperietur, et rursus: Omnia possibilia sunt credenti. Hæc secum animo revolvens, ait: Si Dominus noster, ut est benignissimus, hortatur nos ut a se bona omnia postulemus; quid nos propter inertiam nostram negligimus petere: Et triennio integro perseveravit, jejuniis et orationibus vacans, et obsecrans Deum die ac nocte, ut quod coelestium virtutum est opus, ab ipso perfici posset in terra. At benignus et misericors Deus cernens boni servi sui caritatem, et desiderium; ac studiom inflammatum, hoc quoque illi concessit, clare illi apparens, et dicens: Statue petitionem tuam, et stabilietur in terra, usque ad consummationem seculi, juxta verbum tuum. Et hoc ipse nobis veluti ex alterius persona confessus est. Nam quemadmodum olim beatus Apostolus Paulus, alterius assumpta persona revelationem sibi factam enarravit, ita et Apostoli imitator Alexander.
30 Kad mu je dakle bilo otkriveno ovo otajstvo, tražio je pravilo prema kojem bi se to djelo moglo ostvariti: a sagledavši slabost naravi, kolebao se u nedoumici. Pretraživši naime cijelo Staro i Novo pismo i promotrivši sve velike muževe koji su postojali u svakome dobu, nije našao nikoga tko bi to čudesno djelo na zemlji točno izvršio, čijim bi nasljedovanjem ispunio svoju svetu želju na spasenje mnogih duša. Za učitelja si dakle izabra graditelja svega svijeta: i kao što je ovaj pri prvome stvaranju svijeta unaprijed odredio neke međe i granice, tako i on sam uređuje život govoreći: „Bog je pri prvome stvaranju stvari odredio dan i noć sa dvadeset i četiri sata: mi ćemo dakle sa dvadeset i četiri službe dovršavati tijek dana i noći, pjevajući Bogu hvalospjeve. Naš nam Spasitelj zapovijeda da svojim suslugama opraštamo uzajamne uvrede sedamdeset puta sedam: i mi s isto tolikod poklecanja upućujmo Bogu molitve. Moj je Gospodin uredno odredio da se dan i noć umnažaju: i mi po takvoj odredbi neprestano prinosimo njemu hvalospjeve. Mojega su Spasitelja na zemlji proslavili anđeli: i mi ga proslavljajmo s anđelima.” I zapovjedio je da se nakon svršetka svakoga božanskoga časoslova, pošto se održe čitanja i obave službe, s njima danju i noću sedamdeset puta sedam pjeva hvalospjev svetih anđela; a on glasi: „Slava na visinama Bogu i na zemlji mir, ljudima dobra volja.”
30 Cum igitur hoc illi patefactum esset mysterium, regulam quærebat juxta quam id perfici opus posset: et perspecta naturæ imbecillitate, hærebat anceps animi. Omnem enim veterem ac novam perscrutatus Scripturam, et, quotquot omni ætate extiterunt, viros magnos contemplatus, neminem reperit, qui mirabile hoc opus in terris exacte peregisset, cujus imitatione suum expleret sanctum desiderium ad multirum salutem animarum. Magistrum igitur sibi legit architectum architectum universorum: et quemadmodum hic in prima mundi creatione quosdam terminos limitesque præfixit, ita et vitam ipse ordinat, dicens: Deus in prima rerum conditione horis quatuor et viginti diem ac noctem definivit: nos igitur quatuor et viginti ministeriis cursum diei ac noctis perficiemus, Deo hymnos accinentes. Salvator noster jubet nos conservis nostris mutuas offensas septuagies septies condonare: et nos cum totidemd genuuflexionibus mittamus ad Deum preces. Dominus meus diem et noctem augeri ordinate constituit: et nos tali constitutione hymnos indesinenter illi offeramus. Salvatorem meum in terra Angeli glorificaverunt: et nos cum Angelis glorificemus. Et jussit omni divini officii acoluthia absoluta, Lectionibus servatis, ministeriis peractis, cum illis hymnologiam sanctorum Angelorum nocte ac die septuagies septies decantari; ea est autem: Gloria in altissimis Deo, et in terra pax, in hominibus bona voluntas.
31 Pošto je ove izvrsne ustanove potvrdio u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, ponovno istražuje što Bog zahtijeva; i nalazi u evanđelju da je iz svega broja učenika bilo izabrano njih sedamdeset koji će naviještati kraljevstvo našega Boga: moli Boga da i iz redova njegovih izabere jednak broj, raspaljenih revnošću vjere, koji će moći poganima propovijedati Riječ Božju. I to mu je Bog udijelio te iz svega mnoštva njegovih učenika, kako je on bio zamolio, odredi sedamdeset snažnih u vjeri. Ispripovjedit ću događaj kako se zbio, po savjesti. Budući da je bilo osam redova izgrađenih u savršenoj vjeri, koji su dugo vremena s radošću i klicanjem srca izlijevali Bogu molitve i hvalospjeve, ovako je u sebi razmišljao svetac: „Da se u ovoj tolikoj bezbrižnosti jednom ne bi uvukla neka nemarnost i ponovno, kako to obično biva, navela tjelesnu nevolju”, ujedno poimence pozove sto pedeset plemenitih Kristovih boraca, uistinu zaodjenutih oklopom vjere, kacigom spasenja i naoružanih mačem Duha Svetoga, te im ovako progovori: „Braćo, iskušajmo sami sebe jesmo li savršeni u vjeri i prođimo ovu strašnu pustinju pogana, te pokažimo djelima, ne samo riječju, da smo od srca povjerovali Bogu.” Želio je dakle najprije poći u Egipat i ondje katehezom poučiti pogane koji su štovali idole koje su sami izradili; a vodio ga je Duh Sveti. Oni pak njegovi pravi učenici, čuvši tu namisao, odlučiše ga neprestano slijediti. Blaženi pak Aleksandar posve je želio otići s toga mjesta, a to nikomu nije otkrio. Nego hineći da želi pohoditi braću koja su u pustinji, postavi na čelo samostanu tiha i sveta muža i uistinu oca, imenom Trofima, te pošto ga je poučio prikladnim opomenama, ostale po običaju ohrabrio i obavio molitvu, otiđe. a Na grčkome je: iv âutâ țâ pi(ó)â. b Pi posout(owa, primih u njegovu kuću ili obitelj. Ovo dakle nije rečeno na početku boravka uz Eufrat.c Da su apostoli obdržavali ovaj obred psalmodije, očito je iz Djela apostolskih, pogl. 3, 1 i pogl. 10, 9. O tom običaju drugi donose više.d Evagrije u 1. knjizi djela Hist. Eccles., pogl. 21, prenosi da su sirijski monasi imali običaj čestih i gotovo neprestanih poklecanja: eist đê gamma omega lpha lpha lpha lpha lpha lpha lpha lpha lpha lpha lpha lpha lpha 424. Često čine pregibanja koljena i naklone. O čudesnim naklonima velikoga Šimuna Stilita govorili smo 3. siječnja u njegovu životopisu.
31 Hæc cum egregia instituta in nomine Patris et Filii et Spiritus sancti sanxisset, denuo, scrutatur quid exigat Deus; et reperit in Evangelio, ex omni discipulorum numero delectos esse septuaginta, qui regnum Dei nostri evangelizarent: Deum precatur ut ete suis pari numero deligat, fidei zelo inflammatos, qui valeant Gentilibus Verbum Dei prædicare. Et hoc quoque ei Deus concessit, atque ex omni turba discipulorum ejus, uti ille postularat, septuaginta fide potentes designavit. Narrabo rem, uti gesta est, ex fide. Cum octo essent ordines perfecta fide exculti, quique longo tempore cum gaudio ac jubilo cordis ad Deum preces et hymnos fundebant; ita secum ratiocinabatur Sanctus: Ne quando in hac tanta curarum vacuitate negligentia aliqua surrepat, rursumque carnalem, ut fieri solet, afflictionem inducat, ac simul centum quinquaginta nominatim accersit, generosos Christi pugiles, vere lorica fidei tectos, et galea salutis, et gladio sancti Spiritus armatos, itaque illos affatur: Fratres, probemus nos ipsos, num simus fide perfecti, et peragremus solitudinem hanc horrendam Gentilium, ostendamusque operibus, non solum verbo, quod ex corde crediderimus Deo. Volebat igitur primum in Ægyptum proficisci, et Gentiles isthic, qui a se fabrefacta idola venerabantur, catechesi instruere; et ducebatur a Spiritu sancto. Illi autem ejus vere discipuli audito hoc consilio constituerunt incessanter eum sequi. Beatus vero Alexander omnino cupiebat ex eo loco migrare, neque hoc ulli indicavit. At simulans, se Fratres, qui in eremo essent, visitare velle, monasterio virum quietum et sanctum, ac vere Patrem præficit, Trophinum nomine, quem cum idoneis monitis instruxisset, ceteros pro more esset adhortatus, facta oratione, discedit. a Græce est: iv âutâ țâ pi(ó)â. b Pi posout(owa, in ejus domum vel familiam adscivi. Non ergo hæc principio dicta commorationis ad Euphratem.c Hunc servatum Apostolis psalmodiæ ritum, patet ex Actibus Apostolorum cap. 3 1, et cap. 10.9. Qua de consuetudine alii plura.d Evagrius lib. 1, hist. Eccles. cap. 21, genuuflexiones crebras ac prope assiduas Syris monachis in usu tradit fuisse eist đê gamma omega alpha alpha alpha alpha alpha alpha alpha alpha alpha alpha alpha alpha alpha 424. Genuum frequentes inflexiones et inclinationes usurpant. De Magni Simeonis Stylitæ admirandis inclinationibus eginus 3 Janu. in ejus vila.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.