Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 15. siječnja

O sv. Aleksandru, utemeljitelju Akemeta, u Carigradu

DE S. ALEXANDRO, FUNDATORE ACOEMETORUM, CONSTANTINOPOLI

Sadržaj (10)
  1. § I. Rođendan i Životopis sv. Aleksandra.
  2. § II. Podrijetlo akemeta i prvi samostani.
  3. § III. Dob i vrijeme smrti sv. Aleksandra.
  4. Svjetovni, samostanski i anahoretski život sv. Aleksandra.
  5. Spaljeni hram. Obraceni Rabula.
  6. Samostan sagrađen uz Eufrat.
  7. Putovanje kroz pustinju i granice Rimskoga Carstva. Čudesa.
  8. POGLAVLJE VI. Događaji i stradanja u Antiohiji.
  9. Samostan izgrađen u Carigradu.
  10. Progon, smrt, čudesa.

§ I. Rođendan i Životopis sv. Aleksandra.

Dvojicu na ovaj dan donosimo, akemete glasovite po svetosti; jednoga poodrasla u godinama, začetnika toga reda Aleksandra; mlađega drugoga, te gotovo u samom cvatu dobi ovdje uvrštena, Ivana, nadimkom Kalibita, koji je kod relikvija nedavno preminuloga Aleksandra, glasovitih po veoma mnogim čudesima, a stoga i po okupljanju pobožnih ljudi, proveo šest godina. I ovoga doduše navode latinski i grčki kalendari 15. siječnja; onomu nigdje ne nalazimo naznačena rođendana. Ipak se časno spominje u Životopisu opata sv. Marcela, koji je od njega primio posvećeni habit i treći je nakon njega upravljao samostanom akemeta; čiji se rođendan slavi 29. prosinca. I na taj se dan moglo zabilježiti Aleksandrovo ime: ali budući da Ivan, premda ga on nije uvrstio u broj monaha, ipak zato što je dugo prije Marcela preminuo, zaslužuje da se među akemetima, čiji se pobožni spomen obavlja, smatra i naziva prvorođencem sv. Aleksandra: i iz toga razloga uz njega dajemo Aleksandra, oca uz sina, ili radije vođu, zato što će se iz njegova života razjasniti veoma mnogo toga što se o akemetima dosad pogrešno prenosilo.

2 Taj smo Životopis dobili iz rukopisnoga kodeksa knjižnice najkršćanskijega kralja, na nekim mjestima izjedena starošću i zbog toga okrnjena; inače izvrstan i još neobjavljen u tisku, niti ga je itko od novijih pisaca, koliko smo barem vidjeli, naveo. Autor je bio monah akemet, kojega je sam Aleksandar asketskim poukama odgojio za krepost. Sv. Aleksandra To on sam označuje na više mjesta. Jer u 4. poglavlju, pošto je ispripovjedio da se Krist ukazao sv. Aleksandru, piše da je to doznao iz njegovih usta: χλι τοῦτο αὐτὸς ἡμῖν ώμολόγησεν, ώς ἐξ προσώπου ἐτέρου, a u 8. poglavlju izjavljuje da piše ono što je sam vidio očima i pomno zapazio: καὶ ἡμεις μὲν, veli, τὴν φιλαδελφίαν καὶ τὴν στοργὴν ἐπιδεικνύμενοι, ἀπερ ἐθεσάμεθα. Drugo prenosi prema izvješću Rabula, kojega je Aleksandar obratio na vjeru i anahoretski život, a zatim je postavljen na čelo Crkve u Edesi: Τελειφθέντος τοῦ μακρίου, ώμολόγησε τοῦτο ὁ Πάββουλος ἐμπροσθεῖν Επισκόπων καὶ μοναχῶν' καὶ ἀλκθής ἐστιν ἡ μαρτυρία τοῦ νέου μαθητοῦ. Ovaj je autor nadživio Aleksandra u samostanu koji je u Bitiniji započeo njegov nasljednik Ivan, a zatim dovršio Marcel: u koji su zatim prenesene svete relikvije sv. Aleksandra ὅσια λείψανα καθ' ἐκάστει ἡμέραν ἐθυματούργουν, kako se kaže u 8. poglavlju; i dodaje se ona molitva: Γένοιτο δὲ πάντας ἡμας ἀξίους μαθητάς γενεσθαι τε καὶ εύρθηναι καὶ τυχεῖν διὰ τοῦν πρεσβιεῶν αὐτοῦ, ὼν αὐτὸς μέτοχος ἐγένετο. Toliko o autoru.

3 Sam životopis nadalje potvrđuje kao najčvršći i najdostojniji svakoga prihvaćanja kako točan opis svih događaja i njihova povezanost, tako i suglasni spisi drugih, a osobito Životopis sv. Marcela, u kojemu se Aleksandar naziva mužem neusporedive kreposti, punim mudrosti, punim pastirske skrbi, marljivosti i brige za duše. I Baronije u 6. svesku djela Annales pod 439. godinom, br. 18, spominje opata Aleksandra, začetnika ovoga reda (akemeta, koje on sam naziva akemetima, možda manje uobičajeno, budući da se na grčkom kaže ἀχοίμητος, budan, nespavajući, o čemu uskoro) i odgojitelja sv. Marcela.

§ II. Podrijetlo akemeta i prvi samostani.

Slavni muž Andrija Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum na ovaj dan, obuhvativši kratkim sažetkom životopis sv. Ivana Kalibita, kaže da je on bježeći iz zavičaja potražio najudaljeniji samostan Aromet. Trebao je napisati akemeta, ali kakav je bio ili u kojem je dijelu svijeta bio smješten, prešućuje. U djelu Fasti Mariani smješta se u Siriju; u francuskom martirologiju objavljenom u Liègeu smješta se u Jeruzalem. Naš Jakov Kanizije u latinskom prijevodu djela Flos Sanctorum Petra Ribadeneire, 2. dio, o svecima izvan redovnoga rasporeda, pod 20. veljače, kaže da je sv. Euherije, biskup Orléansa, prigrlivši Kristov križ i ušavši u samostan akemeta, obukao monašku haljinu itd., te ondje bilježi mnogo toga o akemetima. Ali koliko skreće s puta! U samostan Jumièges ušao je sv. Euherije, udaljen pet leuga od grada Rouena, benediktinskoga reda, osnovan oko 640. godine po sv. Filibertu uz novčanu potporu kralja Dagoberta, kako ćemo reći 20. kolovoza uz životopis sv. Filiberta. Doduše, u posljednjem poglavlju ovdje kaže se da se nakon smrti sv. Aleksandra redovništvo akemeta nadaleko proširilo po svijetu. I u Životopisu sv. Marcela: „Kao što kažu da iz velikoga Edena izviru četiri rijeke, tako je i iz Marcelova šatora počela po gotovo cijelomu zemaljskom krugu izlijevati čista, najugodnija i spasonosna bujica, mislim na ono najpomnije nasljedovanje života koji je on vodio. Osim toga, kad je odavde započela revnost službe višnjih sila, koja se ne prekida nikakvim snom, došla je u prvi grad i kraljicu gradova; zatim je nasljedovanje prešlo i na druga mjesta.” Ali to valja razumjeti za Istok: premda je i na Zapadu bilo onih koji su svojima propisivali sličnu stegu svetih molitava, ali ublaženu drugim odredbama.

5 Prvi samostan toga ustroja podigao je na Eufratu Aleksandar, kako se kaže u 4. poglavlju. Po njegovu su pravilu drugi osnovali njegovi učenici za njegova života, među kojima se u 6. poglavlju hvali Kritenij. Ali u njima je bio živ red, a ne naziv akemeta. Napokon je u Carigradu sam sagradio drugi, u kojemu je preminuo sa svijeta. O njemu se nalazi u 7. i 8. poglavlju te u Životopisu sv. Marcela ovo: Kaî tôte μὲν ὁ Θείος 'Λλεξανδρος πρὸς τὴ ἐρῶν οίκω τοῦ μεγάλου ἐν μάρτυραι Μηνὰ τὴν ἀσκησιν ἐπιδείκνυτο. Ύστερον δὲ καὶ πρὸς αὐτὴ τὴ τοῦ πόντου στόματι σεμνὸν ιδρύεται φροντιστήριον, τοῦ δὲ καὶ νόμον είσάγει, καινὸν μὲν, ἀλλὰ τὰ ἀπαντάχου καλλιστον, μηδέποτε τῶν εις Θεὸν μυνῶν τὸ συνεχές διακόπτεται, ἀλλὰ τὴ καταδιαχή τῶν λειτουργούντων υπαλλαγή τὴν ἄσιγητον ταύτην, καὶ ἀποσυστον τὴ δεσπότη πριποιείσαι δοξολογίαν. „I tada se doduše božanski Aleksandar vježbao u hramu velikoga mučenika Mene; poslije je pak i na samome ušću Ponta osnovao časni samostan: u kojemu je postavio doduše nov, ali daleko najljepši zakon od svih, da se nikada ne prekida neprekidnost himana Bogu, nego da se izmjenom služitelja na smjene Bogu iskazuje ovo slavljenje koje nikada ne šuti i nikada ne miruje.”

6 Taj je samostan nakon Aleksandrove smrti prenesen u Bitiniju, po njegovu nasljedniku Ivanu, u mjesto nazvano Γομῶνα, koje su nazivali i Έιρήναιον, διὰ τὸ θορύβων ἐκτὸς εῖναι, zato što je bilo daleko od buke i vreve. A kad je Ivan, kako se kaže u Životopisu sv. Marcela, dao mjestu ime prema samoj stvari, zbog neprekidne pjesme Bogu, samostan se sve do danas naziva samostanom akemeta, to jest nespavača. Jer kad je Ivan nasljedovao isti oblik koji je imao Aleksandar, činio je slavljenje onih koji su pjevali na smjene neprekinutim nikakvim snom.

7 Pošto je Ivan nedugo nakon prijenosa samostana preminuo, postavljen je na njegovo mjesto Marcel, pod kojim se taj način štovanja božanstva, raširen nadaleko, vratio, ili radije ponovno došao, u prvi grad i kraljicu gradova Carigrad: kad je neki Studije, glasoviti muž, kako kaže Nicefor u 13. knjizi, 23. poglavlju, došao iz Rima u Carigrad i podigao hram božanskomu Preteči, u koji je uveo monahe iz samostana akemeta koji je bio sagradio prebožanski Marcel, u kojemu su se Bogu pjevali neprestani himni, dok je bratstvo monaha bilo podijeljeno u tri zbora. Odavde su potekli studiti, čija je krepost i učenost sjala kroz mnoga stoljeća, a osobito slavne borbe protiv careva ikonoboraca, o kojima 4. veljače uz životopis sv. Nikole Studita, 11. studenoga uz sv. Teodora i drugdje često.

8 Odavde je očito odakle je potekao naziv akemeta. U Životopisu sv. Ivana Kalibita koji je objavio Lipomano kaže se da su tako nazvani zato što nikada nisu običavali leći. Ali to se čini prijedlogom tumača ili nekoga prepisivača. Tako kölnski kartuzijanci u dodacima Usuardu 27. veljače imaju da je sv. Ivan sedam godina boravio u samostanu. Rosweyde u bilješkama uz 26. poglavlje djela Philotheus, br. 76, naziva akemetima stilitama, jer se prenosi da je sv. Šimun Stilit ondje stajao cijelu noć ispruženih ruku prema nebu, niti ga je uspavao san niti svladao napor. Tako i monahe Palestine koji borave u lavrama hvali Evagrije u 6. knjizi, 31. poglavlju: Κουνάς τάς πρὸς τὸν Θεὸν λιτάς δημερένουσι τε καὶ διανυτερεύουσι, οὐτω σφᾶς ἐκθλίβοντες, οὐτω τοῖς πόνοις πιέξοντες, ως τάφων ἀνευ νεκρούς αὐτὸς δρᾶν. „U molitvama koje izlijevaju Bogu ustraju danju i noću, tako se iscrpljujući, tako se pritišćući naporima da izgledaju kao nepokopani mrtvaci.” Ali i ustroj palestinskih monaha i stilita bio je drukčiji od akemeta. O objema tim skupinama raspravljalo se drugdje. Aleksandar je ustanovio izvrsnu metodu nastavljanja molitve na smjene: koju su Kanizije i Ferrari u djelu Catalogus Sanctorum Italiae pogrešno protumačili kao da oni bez prestanka bdiju u božanskim hvalama i uzimaju vrlo malo ili nimalo sna. Ali ispravno Baronije u 6. svesku djela Annales pod 439. godinom, br. 16, piše da su oni neprestano danju i noću prinosili Bogu budne hvale, smjenjujući se jedni s drugima u trodijelnom vremenu.

§ III. Dob i vrijeme smrti sv. Aleksandra.

Koliko je godina živio Aleksandar, nigdje nije izričito Životopis sv. Aleksandra, svjetovni život, naznačeno. Da je pedeset godina proveo u vježbanju redovničkoga života, tvrdi se u uvodu životopisa i u 8. poglavlju. Ali prije nego što se predao tome vježbanju, mladost je proveo u književnim naukama u Carigradu; neko je vrijeme služio u vojsci i neko vrijeme obnašao službu ἐπάρχησω: tako da se čini kako je pristupio monaškomu životu ne mnogo mlađi od dvadeset i pet godina.

10 Sav je taj život bio njemu podijeljen kao u šest prijelaza ili glavnih službi. Najprije je naime četiri godine u Siriji pod arhimandritom Elijom posvetio samostanskim počecima: uslijedilo je sedam godina anahoretskoga života: zatim je upravio duh na pridobivanje pogana za Krista te obratio Rabula sa svojima, a isto tako trideset razbojnika i druge, učinivši i čudesa i prizvavši oganj s neba; za što se kaže da se dogodilo trideset godina prije njegove smrti. Poslije je samih dvadeset godina upravljao samostanom preko Eufrata i u njemu odgojio za krepost četiristo monaha, kako se spominje u 4. poglavlju. Zatim je kao putnik, u samoći blizu Eufrata, u Antiohiji, Palmiri i u raznim samostanima lako proveo pet godina: tri su naime bila u kojima se kaže da su sela trpjela zbog oskudice žita, prije nego što je došao u grad Antiohiju: četvrta je bila godina plodnosti: nakon toga došao je napokon u Carigrad i ondje je živio preostalih pet godina.

11 Toliko o Aleksandrovoj dobi. Sada valja istražiti kako se ona slaže s kršćanskom erom. Teodot je bio biskup Antiohije kad je ondje boravio Aleksandar, kako se kaže u 6. poglavlju. On je pak zaređen 421. godine i upravljao je tom Crkvom šest godina, kako je razvidno iz 83. Teodoretova pisma, koje iz vatikanskoga kodeksa navodi Baronije u 6. svesku djela Annales pod 444. godinom Kristovom, br. 23. O tome je opširnije raspravljano 8. siječnja u Životopisu sv. Atika. Dok je Teodot držao tu Crkvu, naš je Aleksandar otišao iz Antiohije u prosjačkoj odjeći i ubrzo došao u Carigrad. Progonstvo koje je ovdje podnio, kako se piše u 8. poglavlju, čini se da je potaknuo Nestorije ili njegovi pristaše. Tu je Stolicu Nestorije preuzeo 10. travnja, za konzulata Feliksa i Taura, kako svjedoči Sokrat u 7. knjizi, 29. poglavlju, a to je bila 428. godina Kristova. Isti je 431. godine bio osuđen na Efeškom saboru i svrgnut sa stolice. I čini se da Aleksandar nije nadživio tu osudu, ili barem ne dugo: tako da je posve vjerojatno da je oko 380. godine Kristove otkazao vojnoj službi, te pošto je marljivo i sretno dovršio tijek od pedeset godina, preminuo sa svijeta oko 430. godine. Što pak kad su njegovi učenici, prenijevši boravište u Bitiniju, to nazvali ἐφρηχεῖον, jer su napokon našli mir i spokoj, daleko od vreve progonitelja? Potvrđuju to i djela koja su zatim učinili isti akemeti.

12 Valja razjasniti i ono u koje je vrijeme Rabul, koji se naziva i Rabulas, Rabula, upravljao Crkvom u Edesi. On je prije 400. godine bio poučen od Aleksandra u otajstvima vjere; pošto je za suprugu i kćeri sagradio samostan, povukao se u pustinju i nekoliko godina vodio anahoretski život. Zatim zaređen za biskupa, trideset je godina bio na čelu Crkve u Edesi, kako se kaže u 3. poglavlju. Njega je naslijedio Iba, koji u pismu Perzijancu Mariju, što se nalazi u 10. činu Kalcedonskoga sabora i u 6. svesku djela Annales Baronija pod 448. godinom, br. 66, oštro napada Rabula i naziva ga tiraninom grada Edese zato što je s Akacijem Melitenskim osudio knjige Teodora Mopsuestskoga. A to se nije dogodilo prije 435. godine, kad su, pošto su Nestorijeve knjige bile osuđene zabranom i spaljivanjem od cara Teodozija već XV., za konzulata 3. kolovoza, kako se kaže u L. ult. C. Theodos. de Haereticis, nestorijanci, da bi pokazali kako Nestorije nije naučavao novotarije, objavili spise Diodora Tarškoga i Teodora Mopsuestskoga koji su prenosili srodan nauk: kojima su se usprotivili Rabul i Akacije, kako svjedoči i Liberat u djelu Breviarium, 10. poglavlju. U Petom ekumenskom saboru, u ispovijesti ili Raspravi V., nalaze se ulomci pisama koje su tada međusobno napisali oni i Ćiril. I među ostalim Ćiril ovako piše Rabulu: „Uvijek je doduše sjala tvoja svetost, ali je osobito sada postala svim Istočnjacima stup i uporište istine, te kao da izgoni neku kužnu bolest, bogohuljenje novoga i odvratnoga krivovjerja Nestorijeva.” Čini se dakle da je Rabul i nakon 435. godine još neko vrijeme bio na životu. Kad je on preminuo, na njegovo je mjesto postavljen Iba, dok je još bio živ Ivan Antiohijski; jer ovdje sv. Proklo, carigradski prvosvećenik, piše da je kod njega Iba Edeski optužen od svojih klerika za nestorijansko krivovjerje. Ta su pisma sačuvana u VI. raspravi Petoga sabora, koji je ponajviše sazvan zbog Triju poglavlja, od kojih je drugo bilo o navedenu pismu Ibina Mariju. Teodota, o kojemu je gore bilo riječi, naslijedio je na Antiohijskoj stolici Ivan 427. godine Kristove, te je stolovao trinaest godina, kako izričito piše Teodoret u 83. gore navedenu pismu. Umro je dakle 440. godine, pod kojom je godinom njegovu smrt zabilježio Baronije u Dodatku 3. sveska pod 436. godinom, pošto je prije bio napisao da je preminuo te godine: što je u Sažetku zapazio i Spondan; ali ne i Gualterius u djelu Tabula Chronographica te Petavius u djelu Chronologia, 13. knjizi djela De doctrina temporum, koji Teodotovu smrt navode pod 427. godinom, a Ivanovu pod 436., te Petavius dodaje da je stolovao trinaest godina, tako da se može priznati omaška pera ili pamćenja. Već je, dok je Ivan bio živ, godinu ili dvije upravljao Crkvom u Edesi Iba.

13 Odavde se može zaključiti da je oko 437. godine preminuo Rabul, koji je, nadživjevši sv. Aleksandra sedam godina, pripovijedao čudesa koja je ovaj nekoć učinio, već poodmakle dobi, slijep tjelesnim očima, dok je umom oštro gledao, kako smo već vidjeli. Sljepoću spominje Teodor Lektor u djelu Collectanea, 2. knjizi. Metâ tñn πρός τούς ἀνατολικούς συββίβασω συγγράψαι λέγει τον Θεοδόριτου κατὰ τῶν δώδεια κεφαλαίων Κυρίλλου. Ραβουλὰς ἐδέσης ἐπίσποπος τυφλὸς ἴν. Ἀνδρέας δὲ τῶν Σαμοσάτων ἐνεκάλει ὁς γράψαντα κατὰ τῶν δώδεια κεφαλαίων Θεοδόριτου. „Nakon pomirenja s Istočnjacima, prenosi se da je Teodoret napisao djelo protiv dvanaest Ćirilovih poglavlja. Rabul, biskup Edese, bio je slijep. A Andrija iz Samosate optuživao ga je kao da je napisao protiv dvanaest Teodoretovih poglavlja.”

Od autora monaha akemeta, njegova učenika, iz staroga grčkoga rukopisa.

PREDGOVOR AUTORA.

Presveti i preblaženi Aleksandar, apostolski muž, predlaže se i vama koji ljubite Krista i meni kao tema rasprave. Smatram naime da mi je dopušteno nastojati izraziti njegova slavna djela i nasljedovanjem kreposti i riječima. Uz pomoć predobroga Boga izložit ću tko je bio ovaj muž o kojemu je riječ i odakle mu onaj način i ustroj vježbanja. Znamo da svi koji su od naklonjenoga Božanstva obasuti nebeskim dobročinstvima priznaju njegovu dobrostivost, raduju se njegovim djelima, naviještaju njegove hvale i s apostolom provaljuju u ove riječi: „O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su neistraživi sudovi njegovi i neprohodni putovi njegovi!” Promotrimo dakle svršetak pobjedonosnoga borca koji je među nama proveo život i dovršio neprekinuti tijek, poput ovoga vidljivoga sunca.

2 I on je jedini u ovom našem, uistinu, kako svjedoči naš Spasitelj, pokvarenom naraštaju tako zasjao da je sebi pribavio dvostruku krunu. Premda je stoga nužno da ovdje klonu svi koji se trude oko pisanja povijesti, jer veličina događaja koje treba ispripovjediti nadjačava njihovu sposobnost; ipak, budući da bi naša šutnja bila neplodna onima koji žele nasljedovati njegovu krepost, kao što se trgovci koji se bave svjetovnim poslovima radi buduće zarade izlažu čak i pogibelji smrti, tako i mi radi koristi onih koji budu htjeli nasljedovati lakše pristupamo ovoj odvažnosti govora, te slijedeći priliku nabrojit ćemo neki dio slavnih djela ovoga velikodušnoga borca; jer da sve izložimo prema dostojanstvu, nikako nije moguće. Hajdemo dakle izložiti početak borbe i pokazati da je ovaj izvrsni borac bio osobito poučen u vjeri. Aleksandar, čiji je spomen u blagoslovu, ljubio je Boga svim srcem i svom snagom, te je to očitovao samim djelima: a da nije prekršio nijednu od božanskih zapovijedi, svjedoči plod: taj je znak propisao sam Krist: „Po plodovima njihovim prepoznat ćete ih.” Nije se brinuo samo za svoje spasenje, nego je nastojao sav zemaljski krug podložiti Kristu, te je to djelomično i ostvario. I kao da u rukama drži nagradu onih koji bi se po njemu spasili, tako je čvrsta srca i nepobjediva duha pedeset godina neprestano skrbio za tuđe, ali još gorljivije za vlastito spasenje.

Svjetovni, samostanski i anahoretski život sv. Aleksandra.

Ovaj blaženik, rodom iz ugledna roda u Aziji, živio je na otocima: a u Carigradu, pomno poučen u gramatičkoj vještini i oblikovan u svakoj čestitosti ćudi i umjerenosti, stigao je u zrelu dob; zatim uvršten u red a pretorijanskih vojnika, ubrzo je prozreo koliko je sve ljudsko slabo i nestalno, i kako sva svjetska slava brzo prolazi poput cvijeta poljskoga: i stoga, prezrevši ove podmjesečeve stvari kao prolazne, upravio je oči duha na dobra drugoga i mnogo boljega života. Prelistavajući dakle neumornim trudom knjige Staroga i Novoga zavjeta, napokon je u svetim evanđeljima našao neiscrpno i nikakvu grabežu podložno blago, koje ovako poziva one koji pristupaju sa živom vjerom: „Ako hoćeš biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima, pa ćeš imati blago na nebu, i dođi, slijedi me.”

4 Čim je to čuo i iskreno povjerovao, odmah je i svu očevinu i vojnička dobra (a nisu bila mala, jer je bio u onom činu pretorijanske vojske i obdaren iznimnom kako umjerenošću tako i veličinom duha) razlio na prosjake i siromahe. Želio je naime zbog ponuđene nade povući se daleko od zavičaja, rodbine i prijatelja, kako bi bio ubrojen u obitelj jedinoga Krista. A bio je čuo da u Siriji postoje samostani svetih muževa čije je vladanje slavno i hvale vrijedno. Kad je dakle onamo došao, mnogim je molbama napokon postigao da bude primljen u samostan najpobožnijega arhimandrita Elija, čije je ime bilo glasovito u tim krajevima zbog iznimne svetosti ćudi i načina domaće stege i uredaba.

5 Boraveći ondje četiri godine, učinio je izvanredne napretke u kreposti, stupajući u radosnu i neumornu borbu te se u svemu s poštovanjem pokoravajući, dok je život ravnao prema mjerilu Božjih pisama. Kad pak... nije nalazio, jer se čini da život koji se vodi u zajednici, kako znaju oni koji se time bave, manje iskušava ono krajnje siromaštvo i slobodu od svih briga što odgovara svetomu Evanđelju, dok poglavari brižno skrbe za sve potrebe braće; sluga Božji Aleksandar, gorljiv u duhu, slušajući neprestano onaj Gospodnji glas koji zabranjuje da budemo zabrinuti čak i za sutrašnji dan, mi koji smo vredniji od mnogih vrabaca, tjeskobno se žalostio i uznemirivao u duhu te se nije mogao dulje suzdržavati. Nije ni bilo dopušteno da odmah u početku o tim stvarima govori: trebalo je naime da se najprije opskrbi svim duhovnim oružjem, a to je psaltir.

6 Kad je pak u vremenu od četiri godine ispunio svoju želju, ne zadržavajući se dulje u onom vježbanju stege zbog tromosti duha, nego zato što je točno razumio o čemu je izrečen svaki redak, tada, izlivši molitvu i prošnju Bogu i zahvativši razumijevanje s neba, više nije trpio da gleda išta smrtno osim naloga poglavara, nego uzevši Evanđelje odmah pristupa poglavaru i ovako ga oslovljava: „Oče, je li istinito sve što je napisano u Evanđelju?” A Elije, uistinu otac i pastir razumnih ovaca, zadivljen neobičnim pitanjem i smatrajući da je on prijevarom zloga demona upao u neku nevjericu, doduše mu nije odmah ništa odgovorio; nego, polegnuvši licem na tlo, potiče braću da mole za njega, „jer se”, veli, „zapleo u đavolske zamke.” I kad su kroz dva sata sa suzama izlijevali molitve Bogu za njega, ustaje arhimandrit i raspituje se od njega: „Brate, odakle ti je došla ova misao?” Tu on ponovno upita: „Jesu li istinita ona što su napisana u svetomu Evanđelju?” Kad su odgovorili da su najistinitija, jer su Božje riječi: „Zašto ih onda”, reče, „ne izvršavamo?” A oni: „Nitko ihc ne može obdržavati.” Tada on, zahvaćen nekim snažnim duhom i kao da osuđuje i pretvara u ništa svako prijašnje vrijeme, pozdravivši braću, iziđe uzevši sa sobom Evanđelje, da izvrši ono što je napisano i nasljeduje naše svete oce. Stoga po uzoru na proroka Iliju odlazi u pustinju; u kojoj je proveo sedam godina, ne potresan nikakvom brigom za zemaljske stvari, dok je Duh Sveti trajno upravljao svim njegovim postupcima.

a Na grčkom je „Επαρχες”. „Επαρχο” znači upravitelj, pretor, pretorijski prefekt. Možda se naznačuje da je obnašao neku prefekturu, tako da „Επαρχες” ne znači pretorijanski, nego prefekturni.
b Čini se da autor to kaže: kad Krist u Evanđelju savjetuje da se, odreknuvši se svega, posve povjerimo njegovoj providnosti i nimalo ne mislimo na hranu ili odjeću, to se savršenije ispunja u anahoretskom načinu života, gdje se potrebne stvari ne pribavljaju vlastitom marljivošću, ne zbrinjavaju se brigom poglavara, nego se očekuju jedino iz Božje ruke. No, premda se, zbog toga uzvišenoga pouzdanja u božansku pomoć i neprestane borbe s demonom bez pomoći i utjehe drugih ljudi, taj način života čini uzvišenijim od onoga koji se vodi u samostanu, ipak u onima barem koji ne upravljaju drugima može i mora postojati posve najsavršenija odsutnost brige. Zašto bi naime mislili na sutrašnji dan, na hranu, piće i odjeću, za što obilno skrbi očinska Božja briga, ili budnost poglavara, ili drugih ljudi, štoviše ponekad i nerazumnih životinja te i anđela? Ipak je bio pohvalan običaj starih koji su, dugo vježbani u samostanu, odlazili u pustinju, bilo privremeno bilo zauvijek, da bi se mirnije posvetili Bogu, podnosili više nevolja i pobijedili demona kao u pojedinačnom dvoboju.
c To je glas pušten od prevelike slabosti. Ako je riječ o zapovijedima, sve se mogu obdržavati uz pomoć božanske milosti, ali ne tako da čovjek ponekad, barem lagano, ne posrne; ako je riječ o savjetima, i oni se također mogu prihvatiti i ispuniti istom milošću; premda svatko treba unaprijed prosuditi ono na što je upozorio Krist, da ne bi započinjao gradnju tuđega i poduzimao teži rat nego što ga može provesti poduprt pomoćima iste milosti.

Spaljeni hram. Obraceni Rabula.

Kada se pak vidjelo da je vjeru ukorijenio u ljubavi, usmjerio je svoj um i na propovijedanje evanđelja, da ne bi bio osuđen zajedno s onim lijenim i zlim slugom. Čuvši dakle da postoji neki grad u kojem još uvijek vlada praznovjerje zloga demona; jer su ondje slavili blagdane idola te su likovali i uživali u bezbožnim opačinama; opasavši bokove za pripravu evanđelja, uđe u njihov najslavniji hram i nekom ga božanskom snagom zapali i sruši. Pošto je dovršio taj pothvat, nipošto nije pobjegao s toga mjesta, nego je sjeo u samome hramu.

8 U međuvremenu dotrčaše građani s golemim bijesom prijeteći mu smrću: no ubrzo su se, ukroćeni njegovom nevjerojatnom slobodom, razilazili. On pak, čuvan Božjom milošću, progovori onim apostolskim glasom: „I ja sam čovjek smrtan sličan vama; i ja sam nekoć trošio vrijeme na ove najispraznije stvari. Bježite od vječnoga suda. Naviještam vam nebesko kraljevstvo.” I dok su dugo vremena to činili...

9...b upravitelj grada, jer se isticao i bogatstvom i rječitošću... a poslije je postao istrebljivač idola i glasnik istine. Ovaj, obuzet bezumnom revnošću za obranu praznovjerja, snažnim glasom ovako oslovi narod: „Braćo i očevi, ne ostavljajmo otačke bogove: ne ostavljajmo ih, nego im prinosimo žrtve po uobičajenom obredu. Bogovi ovomu Galilejcu nimalo ne pomažu. Niti će mu, izazvani njegovom uvredom, pružiti pomoć kao da su umilostivljeni udvornošću. Zar je velik Bog kršćana?” Zatim, uzdajući se u svoju moć i uma pomračena nekim đavolskim opsjenama, reče mnoštvu: „Ja ću sam pristupiti k njemu, razbiti njegovu čaroliju i prijevaru, te osvetiti bogove i sve nas koje je on izvrijeđao.” S velikim dakle bezumljem pristupi k njemu i, namjeravajući se s njim prepirati, poče iznositi ove hvalisave govore: „Da navijestim upravitelja borbec... pravednosti... uzmimo bojnu opremu kojom je slomio svaku neprijateljsku silu i snagu te ne samo srušio poglavarstva i vlasti i gospodstva one vječne tame i duhovne zloće, nego i odbio cijeli svijet koji mu se opirao.” Iskušavši dakle sve uzalud, neprijatelj, uvijek oboren božanskom snagom i nimalo ne mogavši uspjeti, naposljetku podiže opću navalu ljudi: na različite načine napadaju svetoga borca.

10 On pak niti se uplašio kraljevske vlasti, niti se bojao prijetnji upravitelja, niti poruge naroda, niti izopačenih nagovaranja svećenika, niti ičega drugoga čime su mu prijetili, da bi dopustio da ga se odvrati od istine. Štoviše, posramio je sve koji su mu proturječili ispravnim načinom života i savršenom vjerom. Bio je naime čuo Apostola kako govori: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Ili tjeskoba? Ili progonstvo? Ili glad? Ili golotinja? Ili pogibelj? Ili mač?...”

11... „srušio si hramove naših gospodara bogova; i ne samo narod, nego i sve nas želiš privući k sebi i učiniti nas sličnima sebi, svetogrdnicima i prezirateljima svih bogova. Reci dakle istinu: Kakvu nadu imate vi kršćani koji tako prezirete svoj život usuđujući se na takvo što?” Blaženik smiješeći se reče: „Mi nipošto ne preziremo svoj život, kako kažeš, nego, žudeći za vječnim životom, ovaj sadašnji zanemarujemo. Pisano nam je naime: Tko izgubi svoju dušu na ovome svijetu, naći će je u vječnome životu.” Onaj pak reče: „Kakvu nadu iščekujete kada odete iz ovoga života?” A blaženik odgovori: „Mi onima koji žele upoznati istinu i prijeći iz tame na svjetlo snagu ove riječi pokazujemo djelima. I nisu potrebne bajke umotane u mnogorječivost, kako vi pogani mislite.”

12 Nato onaj reče: „I ja sam spreman upoznati sve vaše bezumlje kojim si ne samo nas uznemirio, nego ni bogove ne prestaješ vrijeđati.” Tada svetac reče: „Poslušaj snagu našega Boga i otajstva naše vjere”, te mu poče tumačiti Božju dobrostivost prema ljudima i snagu Svetoga pisma, počevši od prvoga stvaranja svijeta sve do otajstva križa. I ustrajali su razgovarajući međusobno o tim stvarima cijeli taj dan i cijelu noć, bez ikakve hrane i sna. Pokazujući mu dakle kreposti svetih muževa zabilježene u Pismima, te kakvo su pouzdanje imali u Boga i gotovo slobodu pred njim, i odmatajući svitke nadahnute od Boga, dođe do onoga mjesta gdje se prenosi da je Ilija tri puta izmolio oganj s neba. A kad je onaj već čuo više poglavlja, poče prigovarati i sebi dakako obećavati pobjedu: „Sve su to”, reče, „laži: vaše se stvari sastoje od izmišljenih bajki. Savjetujem ti ono što je korisno: da s nama proslaviš blagdan i bogovima prineseš žrtve. A za ono što si protiv njih počinio, budući da su dobrostivi, udijelit će ti oproštenje i nekažnjivost, jer si to učinio vođen neznanjem.” A blaženik reče: „Ako su bili bogovi, zašto nisu uslišali one koji su od ranoga jutra do večeri vikali k njima i zašto im nisu podarili oganj? A Božji sluga Ilija bio je doduše sam, pa je ipak božanskom snagom pobio sve lažne proroke: i dok se on molio da ne pada kiša zbog bezumnoga mahnitanja ljudi u štovanju idola, tri godine i šest mjeseci nije s neba pao baš nijedan oblak: sve dok sam Gospodin nije ublažio strogost svojega sluge zbog njegove čovječnosti prema udovici i naveo ga na blagost da razriješi svoju zakletvu i uputi mu molitve za ljude. Bio je naime rekao: Živoga mi Gospodina, neće ovih godina biti ni rose ni kiše, osim po riječima mojih usta. I Bog nije htio da zakletva njegova sluge bude isprazna, nego kako je prorok rekao, tako se i dogodilo.”

13 Rugajući se pak, reče bl. Aleksandru: „Ako je to istina, ako je takav vaš Bog i tako odmah uslišava svoje sluge, zamoli ga i ti da pred nama spusti oganj. Ako to učini, reći ću da nema nikakva drugog Boga osim Boga kršćana. Ako pak ne učini, lažno je ono što stoji zapisano kod vas: jer i ti si, kako kažeš, sluga toga Boga.” Blaženi pak Aleksandar čvrsto povjerova bez oklijevanja; i Bog usliša njegovu molbu. I jer je pisano: „Sve je moguće onomu koji vjeruje”, reče mu: „Zazovi i ti svoje bogove, jer ih je mnogo, da pred nama padne oganj. Ja ću moliti Boga, svojega Boga, i doći će oganj te će spaliti rogožine položene pred nama.” Rabula pak reče: „Ja nemam takve moći; nego moli ti.” Svetac dakle, čuvši to, gorljiv Duhom, ustade govoreći: „Pomolimo se”, i stojeći okrenut prema istoku i raširivši ruke, tako se pomolio da se i samo stvorenje potreslo; i dođe oganj te spali rogožine koje su ležale po kući, kako je naš plemeniti borac bio prorekao, a njih same nimalo ne ozlijedi. Rabula, vidjevši ovo iznenadno čudo, bojeći se da i sam ne bude progutan požarom, snažnim glasom povika: „Velik je Bog kršćana!” A kad je on htio ovo čudo nadaleko razglasiti, svetac ga zakle i štoviše zakletvom obveza da za njegova života nikomu o tome ne pripovijeda, što je on i izvršio. Tek nakon što je prošlo trideset godina od toga čuda, kad je svetac već bio preminuo, Rabula je to ispripovjedio pred biskupima i monasima; i istinito je svjedočanstvo novoga učenika. Iz ovoga se čuda pak može zaključiti da je na isti način od njega bio spaljen i onaj hram.

14 Vidjevši ovo čudo, Rabula ostade kod bl. Aleksandra jedan tjedan, pomno učeći sve što pripada riječi istine. A kad se iz samih djela još dublje uvjerio, zatraži da zatim bude prosvijetljen i uveden u nebesko krštenje, jer se već bližio sveti Uskrs. No neprijatelj istine, videći da se posvuda ruši njegova vlast, pokuša ovoga novog učenika lišiti vječnoga života. Nagovori ga stoga da ne primi krštenje u samome gradu, nego da u nekoj mučeničkoj crkvi, udaljenoj odatle tri postaje, primi sakrament prosvjetljenja: a pobrinuo se da u toj istoj crkvi u to isto vrijeme neka kanonika bude opsjednuta zlim duhom. Kad su dakle oni ušli u crkvu, zatekoše je kako leži na tlu kao od padavice. Kad ju je Rabula vidio, okrenu se da ode govoreći: „Ne postajem kršćanin; nju naime posve kažnjavaju bogovi zato što je prigrlila kršćansku vjeru. I mene čeka to isto.”

15 Svetac pak, kad ga vidje prestrašena i kako već odustaje od odluke, usrdno se pomoli Bogu da slomi varke najgorega demona i smiluje se njegovu novom učeniku. Nakon što su dakle prošla tri sata, jedva mu je napokon uspio uvjeriti ga govoreći: „Ovo je prijevara neprijatelja. Ona ispašta kazne za svoje grijehe i zato što je obeščastila sveto ruho koje nosi. I ako ti se svidi ući, a sam demon iz njezinih usta to ne prizna, ne tražim da nadalje vjeruješ mojim riječima.” Čuvši to, on se dade nagovoriti da ponovno uđe u crkvu kako bi provjerio je li istina ono što je svetac rekao; već je naime bio izišao iz crkve. Ušavši dakle, zatekoše je kažnjenu od Boga kako snažnim glasom priznaje zbog kojega je razloga bila predana vlasti demona. Čuvši njezina opaka djela i videći da stvar stoji onako kako je svetac rekao, Rabula reče: „Uistinu ona ispašta kazne za svoje opačine.” I zatim iskrenom vjerom primi sveto krštenje.

16 Mnoga je druga čudesa Bog učinio po njemu. Naime, kada je izlazio iz nebeske kupelji, njegova se odjeća našla posvuda od vrha do dna puna križeva: što je donijelo nemali poticaj za učvršćenje njegove vjere. Građani pak, vidjevši ovu iznenadnu promjenu i čudesa, povjerovaše Kristu zajedno sa ženama i djecom; i tako spremna duha da su čak i prije negoli su po običaju bili poučeni govorima o božanskim stvarima žurili primiti pečat svetoga krštenja.

17 Sveti pak Aleksandar, želeći iskušati vjeruju li ozbiljno, proglasi svima: „Najprije djelima dokažite vjeru, a zatim ćete biti zapečaćeni. Ako dakle tko ima idole u svojoj kući, neka ih iznese na sredinu i vlastitim rukama razbije.” Kad su to čuli, natječući se (tko bi naime u tome bio lijen?) mrvili su svoje i roditeljske idole: te se toga dana ondje moglo promatrati božanska čudesa. Da je tko i htio hiniti vjeru i sakriti idole, nije mogao. Svatko je naime, prije negoli bi ga drugi optužio, nastojao iznijeti svoje vlastite: poznavali su naime međusobne tajne. I tako su oni, svaki sa cijelom svojom obitelji, bili očišćeni, te u kratkom vremenu utvrđeni u vjeri, svi bijahu udostojani svetoga krštenja; a zatim se sa ženama i djecom raspališe takvom revnošću za širenjem vjere da su poglavari bili prisiljeni sve one koji su se protivili istini kazniti progonstvom.

a Ognjem izmoljenim s neba, kako se dolje nagoviješta.
b Treba žaliti što se ove praznine ne mogu popuniti pomoću drugoga rukopisa. Da je ovo Rabbulus, ili Rabula, jasno je iz onoga što slijedi. A koji je to bio grad, nije nam poznato. Da je idolopoklonstvo u to doba još uvijek cvjetalo na mnogim mjestima u Siriji, očito je iz Životopisa sv. Porfirija (Vita S. Porphyrii) 26. veljače.
c Ova je praznina možda progutala Rabulinu hvalisavu besjedu, osim ako ono što slijedi nije njezin dio.

Rabulin pustinjački život; samostanski život njegove žene i kćeri. Njegovo biskupstvo. Razbojnici koje je obratio Aleksandar.

Kada je dakle svetac vidio da svi kliču primivši vjeru i zahvaljuju Bogu, reče im: „Dosad ste bili hranjeni mlijekom; ali ako tko želi biti dionik čvrste hrane i postati savršen kršćanin... svoje posjede, i neka dade siromasima: i neka se ne brine za sutrašnji dan, pa će imati blago na nebesima. Neka nego traži, prema onome što je pisano, kraljevstvo nebesko i pravednost Božju, i sve će mu se to u izobilju nadodati.” To se činilo teškim i tvrdim nekima koji su imali velika bogatstva. A učenik Rabula reče: „Zar ja nisam savršen kršćanin? I na koji način to mogu učiniti? Tko će naime hraniti mnoštvo mojih ukućana ako to učinim? Ovo je čista prijevara. Ali ako hoćeš, samim me djelom uvjeri u to i uzdržavaj mene i moju djecu barem jedan dan; tek ću onda povjerovati onome što govoriš. Ako to ne možeš ostvariti u gradu, što će biti ako iziđemo u pustinju?” Odgovori bl. Aleksandar: „Uzmi svoju djecu i koliko god drugih hoćeš te ih odvedi u neku pustinju; i ako se Gospodin ne pobrine za vas, nemoj mi nadalje vjerovati.” Rabula reče: „Ako to učiniš, izvršit ću sve što je pisano.”

19 Uzevši dakle svoju djecu i koliko god je drugih htio, osobito želeći iskušati bl. Aleksandra, odvede ih u prostranu pustinju, kojom, kako se činilo, nikada nije stupila ljudska noga. I kad su putovali cijeli dan, oko jedanaeste ure zaustaviše se između dviju gora. I Rabula se, ogledavajući putove, smijao. A bl. Aleksandar se prema običaju odmah predao molitvi. Kad su zajedno dovršili večernji hvalospjev, pouzdanju svojega velikodušnoga borca odazvalo se premilostivo božanstvo. Posla naime anđela u liku seljaka, koji je gonio tovarnu životinju natovarenu čistim i toplim kruhovima te s dva lonca jela što su visjela s obje strane, u kojima bijahu povrće i mahunarke. Tada bl. Aleksandar reče Rabuli:

„Ustani, primi i nemoj biti nevjeran.” On je pak dugo vremena stajao zapanjen, ovako u sebi razmišljajući: „Odakle u pustom kraju seljaku toliko i takvih kruhova? A mi smo hodajući cijeli dan jedva stigli na ovo mjesto: svakako je dakle morao noću otići od kuće da bi napokon stigao ovamo u ovo vrijeme: nužno je stoga da ti kruhovi nisu danas pečeni: odakle su onda topli?” I premećući to po umu, divio se Kristovoj moći. Reče pak onomu koji je došao: „Odakle dolaziš? Ili tko te je poslao ovamo?” A anđeo reče: „Moj me Gospodar poslao.” Uzevši dakle hranu, otpustiše onoga koji se činio seljakom: a on, odmaknuvši malo, iznenada presta biti vidljiv. Primajući sa zahvaljivanjem ono što im je poslao Gospodin Isus, ostadoše ondje te noći. Sutradan se vratiše u grad.

20 Rabula pak, učvršćen u vjeri ovim čudom, želeći se bez ikakve rastresenosti posvetiti božanskomu razmatranju, vrati državi ono što je bilo državno; ženi vrati ono što je bilo njezino, kao i kćerima i sluškinjama. Žena pak pristade na savjet svojega muža te, sagradivši samostan, u njemu je sa kćerima i sluškinjama služila Bogu svim srcem. A Rabula oslobodi robove, darovavši im životna sredstva koja su bila u skladu s razborom; posjede pak i odjeću rasproda i novac razdijeli siromasima. I povukavši se u pustinju, toliko je napredovao u ustrajnom vježbanju da se činilo kako više nije zaodjenut ljudskim tijelom, ustrajući u postovima, bdjenjima i molitvama te neprestano razgovarajući s Kristom i tugujući zbog prijašnjega neznanja.

21 No dobrostivi i milosrdni Bog, koji se jedini ne spominje zala i koji je rekao: „One koji mene slave, ja ću proslaviti”, ispunio je i to obećanje prema njemu i nije dugo skrivao svojega dobroga slugu, nego ga je pokazao kao svjetlilo svijetu. Naime, kada je preminuo a edeski biskup, cijeli ga je grad i okolni kraj zatražio za pastira. Glasovima većine biva dakle izabran za poglavara naroda. Ab Edesa je prijestolnica Mezopotamije.

22 Zaređen za biskupa, postao je svojevrsna luka božanske spoznaje ne samo Siriji, Armeniji i Perziji, nego gotovo i cijelomu svijetu. U tom su gradu već odavna božanskom odredbom bile podignute škole sirijskoga jezika na korist susjednih gradova. Naime, ugledni muževi i drugi bogataši šalju onamo svoju djecu radi pouke. Stekavši dakle sveto poglavarstvo, Rabula je nastojao, uz suradnju Duha Svetoga, sve ujediniti u pravoj i postojanoj vjeri te marljivo činiti upravo ono što i njegov učitelj. I doista se o njemu može izreći ono: „Dosta je učeniku da bude kao i njegov učitelj.” Izložit ću pak i drugo dobročinstvo ovoga blaženika, jer će koristiti čitateljima. Bio je otac udovica i siročadi. Tuđe sinove pogana dva puta mjesečno pozivao je iz škole k sebi i poučavao ih riječi istine. A primivši pečat Duha Svetoga i na taj način postigavši najveću dobit, vraćali su se u domovinu, te tijekom vremena naviknuti na dobre običaje, iste usađuju svojoj djeci sve do ovoga vremena. Tako je i u onim krajevima zasjala Kristova milost. A to je činio ne dvije ili tri, nego punih trideset godina. I ova smo njegova slavna djela i kreposti iznijeli zbog borbi njegova učitelja: jer nije ni on radio manje od njega. I doista mogu ustvrditi da su njegova djela bila takva da se čini kako dostižu položaj proroka Elizeja. I toliko o tome novom učeniku.

23 A otac razumnoga stada Aleksandar, gledajući ga tako sjajno raspoložena i shvaćajući da on može drugima pokazati put prema Kristu, a da se ostali prema prilici vremena pokoravaju vjeri, kliktao je u duši, iskusivši samim djelom da je sve moguće onomu koji vjeruje i da je Bog spreman darovati najbolja dobra onima koji ga mole. Uostalom, razmišljao je što sada Krist od njega traži. Narod je pak prevrtao svaki kamen da ga zadrži kod sebe zbog neizmjerne ljubavi kojom su ga svi grlili, tako da su i njega tražili sebi za pastira. Kad je on to doznao, namjeravao je potajno izići iz grada. Građani pak, prozrevši njegovu namjeru, da ne bi bili lišeni onoga kojega su uistinu prepoznali kao oca, postaviše stražare na gradska vrata da danju i noću paze kako ne bi pobjegao. Vidjevši dakle da mu je oduzeta mogućnost izlaska, noću su ga učenici u košari spustili niz zid, kao nekoć blaženoga Pavla, i tako je izišao iz grada.

24 Otišavši u pustinju na dva dana hoda, naiđe nac skrovišta razbojnika, u kojima je boravio vođa razbojnika koji je pod sobom imao trideset zločinačkih ljudi, kojima nije izmakao nijedan grad ni kraj a da ne bude okaljan njihovim bezbožnim opačinama. Čuvši to od mnogih, Aleksandar se pomoli Bogu, zaklinjući ga da mu dade duše tih opakih ljudi kako bi ih zauzvrat prinio njemu. Vidjevši Bog njegovu najbolju nakanu, usliša molbe. Kad je naime naišao na vođu razbojnika, izložio mu je otajstva vjere. Potresen njegovim riječima i iskreno povjerovavši, on primi milost svetoga krštenja. Kad je pak bio udostojen toga božanskoga dara i tek izišao iz svete kupelji, reče mu bl. Aleksandar: „Jesi li što zatražio dok si pristupao svetoj kupelji?” „Svakako”, reče onaj. „A što si zatražio?”, upita Aleksandar. „Da Bog uskoro uzme moju dušu”, odgovori. I pošto je poživio još jedan tjedan, silno se kajući zbog prošlih zločina, osmoga dana preminu k Bogu.

25 Tridesetorica ljudi koji su pristajali uz njega, promatrajući ovo neobično čudo, i sami pristupe k sv. Aleksandru, moleći da i njih udostoji Kristovih darova: i iskrena srca ispovjedivši našega Gospodina Krista, također bijahu oprani krštenjem. Tolikom su pak i tako raspaljenom revnošću prigrlili vjeru da su onu razbojničku kuću pretvorili u samostan i ondje s takvim duševnim naporom njegovali krepost da su se uskoro našli dragocjenima pred Bogom. Bl. Aleksandar, kad ih je vidio već dovoljno usavršenima u vjeri da mogu poučavati i druge, postavi im poglavara, propiše pravila, još više učvrsti njihove duše te, pomolivši se za njih, nastavi prije započeti put, kličući od radosti.

a Govorit ćemo 30. siječnja o sv. Barsu, ili Barsesu, edeskom biskupu, čiji je nasljednik sv. Eulogije 381. godine sudjelovao na Carigradskom saboru, a štuje se 5. svibnja.
b Više o Edesi drugdje, koja se ovdje naziva "Ἀδεσσα. Euzebije, knj. 2, Hist. Eccl., pogl. 1: „Sve do ovoga vremena (naime Konstancijeve vladavine) od onoga vremena (kada je sv. apostol Tadej obratio Edesane i kralja Abgara) cijeli grad Edesana postojano ustraje u ispovijedanju Krista.” Teodoret, Rabulov suvremenik, Philotheus, pogl. 8: „Edesa je pak golem grad i veoma napučen, koji se izvanredno odlikuje pobožnošću.”
c Sv. Jeronim u djelu Vita S. Malchi, koje ćemo donijeti 21. listopada: „Onima koji putuju iz Bereje u Edesu (udaljenu 60 milja odatle), u blizini javnoga puta nalazi se pustinja kojom Saraceni bez stalnih prebivališta lutaju tamo-amo i nadaleko vrše razbojstva, kao što slijedi.”

Samostan sagrađen uz Eufrat.

Nakon dva dana hoda stiže do Eufrata i prijeđe ga kao duhovni Jakov. Našavši ondje nepomičnu bačvu, danju je obavljao molitve u brdima, a noću je a boravio u toj bačvi. Onaj je noseći štap prešao istu rijeku, moleći da mu se dade kruh kojim će se hraniti i odjeća kojom će se pokrivati, te je ondje živio dvadeset godina. Prisjećajući se toga u mislima, bl. Aleksandar zaklinjao je Boga da i njega učini kao drugoga Jakova. Usliša ga predobrostivi Bog. Uspoređujući dakle svoju i njegovu sudbinu, ovako je govorio sa svojom dušom: „On je bio pastir nerazumnih ovaca, a ja želim postati pastir razumnih: on je nakon sedme godine bio prevaren za zasluženu plaću; ja ću nakon sedam godina od svojega Gospodina postići milost: on je dvadeset godina služio čovjeku, pribavio si četiri žene i od njih dobio potomstvo; ja, služeći dvadeset godina svojemu Gospodinu, sabrah mub četiri zbora različitih jezika: on je, bojeći se brata, uredio osam stada i poslao ih njemu ususret te spasio život; ja po osam zborova koji Bogu pjevaju hvalospjeve primam spasenje: on je imao dvanaest tjelesnih sinova; ja imam dvanaest čitanja iz Božanskoga pisma.” To je razmatrao boraveći s prekidima u onoj prije opisanoj bačvi.

27 U razdoblju od dvadeset godina skupilo se k njemu četiri stotine muževa, nastojeći se njegovom slavnom i besprijekornom poukom pridružiti Kristovoj obitelji, potaknuti od njega da se pokažu dostojnima kraljevstva nebeskoga. Bili su podijeljeni po četirima jezicima, naime Latini, Grci, Sirci i Egipćani. Njih je podijelio u osam zborova da bi radosno i neprestano pjevali i psalmodirali hvale Bogu, pošto je sagradio i uredio samostan. Pravilo pak i službe rasporedio je u dvanaest redova, prema onoj molitvi koju je započeo u bačvi. Treba se pak i u ovome diviti vjeri plemenitoga borca što se, premda je vodio brigu o tolikoj braći, uopće nije mučio nikakvom brigom za ono što je potrebno za svakodnevnu uporabu, nego je prema evanđelju nabavljao samo ono što je bilo nužno za taj dan: a što bi preostalo, sve je dijelio siromasima. Svi su pak imali po jednu tuniku, i u svemu su tome nalazili osobitu radost u božanskim govorima te se hranili nadom u buduća dobra.

28 Božji je pak sluga Aleksandar tako pomno i marljivo pazio na ono što je zapisano u božanski predanim svitcima da mu nije promakla ni jedna jedina crtica, nego je postao nasljedovatelj svih velikih muževa čija su djela predana pismu. I najprije u pravilu svete ustanove prima apostolsku normu te određujec treći, šesti i deveti čas, a ujedno i noćnicu. Zatim je pak promislio što Bog zahtijeva i našao da se posvuda ističe broj sedam, kao što se kaže: „Sedam puta na dan hvalu ti rekoh”; i odlučio je to izvršiti: što je i ostvario, moleći sedam puta danju i sedam puta noću. Sedam je godina slijedio taj red.

29 Poslije je ponovno istraživao što se još traži; i našao je da je prorok rekao: „I o zakonu Gospodnjem razmišljat će dan i noć.” Pitao se dakle u sebi kako bi se to moglo ostvariti i ovako je umovao: „Doista, kad se to ne bi moglo ostvariti, Duh Sveti po proroku nam to nipošto ne bi propisao.” I želeći od Boga zamoliti tako veliku stvar, nije se usuđivao, smatrajući da je ona iznad ljudskih snaga. Tada mu dođe na um da nas Krist svakodnevno ovako potiče: „Ištite i dat će vam se; kucajte i otvorit će vam se”, i: „Svatko tko ište, prima; i onomu koji kuca, otvorit će se”, i opet: „Sve je moguće onomu koji vjeruje.” Premećući to u svojoj duši, reče: „Ako nas naš Gospodin, kako je predobrostiv, potiče da od njega tražimo sva dobra, zašto mi zbog svoje lijenosti zanemarujemo iskati?” I ustrajao je pune tri godine, posvećujući se postovima i molitvama te zaklinjući Boga danju i noću da djelo koje pripada nebeskim silama on sam može izvršiti na zemlji. No dobrostivi i milosrdni Bog, gledajući ljubav svojega dobroga sluge, njegovu želju i raspaljenu revnost, udijeli mu i to, ukazavši mu se jasno i rekavši: „Postavi svoju molbu i učvrstit će se na zemlji sve do svršetka svijeta, po tvojoj riječi.” I to nam je on sam priznao kao u osobi drugoga. Jer kao što je nekoć blaženi apostol Pavao, uzevši osobu drugoga, ispripovjedio objavu koja mu je bila dana, tako i apostolov nasljedovatelj Aleksandar.

30 Kad mu je dakle bilo otkriveno ovo otajstvo, tražio je pravilo prema kojem bi se to djelo moglo ostvariti: a sagledavši slabost naravi, kolebao se u nedoumici. Pretraživši naime cijelo Staro i Novo pismo i promotrivši sve velike muževe koji su postojali u svakome dobu, nije našao nikoga tko bi to čudesno djelo na zemlji točno izvršio, čijim bi nasljedovanjem ispunio svoju svetu želju na spasenje mnogih duša. Za učitelja si dakle izabra graditelja svega svijeta: i kao što je ovaj pri prvome stvaranju svijeta unaprijed odredio neke međe i granice, tako i on sam uređuje život govoreći: „Bog je pri prvome stvaranju stvari odredio dan i noć sa dvadeset i četiri sata: mi ćemo dakle sa dvadeset i četiri službe dovršavati tijek dana i noći, pjevajući Bogu hvalospjeve. Naš nam Spasitelj zapovijeda da svojim suslugama opraštamo uzajamne uvrede sedamdeset puta sedam: i mi s isto tolikod poklecanja upućujmo Bogu molitve. Moj je Gospodin uredno odredio da se dan i noć umnažaju: i mi po takvoj odredbi neprestano prinosimo njemu hvalospjeve. Mojega su Spasitelja na zemlji proslavili anđeli: i mi ga proslavljajmo s anđelima.” I zapovjedio je da se nakon svršetka svakoga božanskoga časoslova, pošto se održe čitanja i obave službe, s njima danju i noću sedamdeset puta sedam pjeva hvalospjev svetih anđela; a on glasi: „Slava na visinama Bogu i na zemlji mir, ljudima dobra volja.”

31 Pošto je ove izvrsne ustanove potvrdio u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, ponovno istražuje što Bog zahtijeva; i nalazi u evanđelju da je iz svega broja učenika bilo izabrano njih sedamdeset koji će naviještati kraljevstvo našega Boga: moli Boga da i iz redova njegovih izabere jednak broj, raspaljenih revnošću vjere, koji će moći poganima propovijedati Riječ Božju. I to mu je Bog udijelio te iz svega mnoštva njegovih učenika, kako je on bio zamolio, odredi sedamdeset snažnih u vjeri. Ispripovjedit ću događaj kako se zbio, po savjesti. Budući da je bilo osam redova izgrađenih u savršenoj vjeri, koji su dugo vremena s radošću i klicanjem srca izlijevali Bogu molitve i hvalospjeve, ovako je u sebi razmišljao svetac: „Da se u ovoj tolikoj bezbrižnosti jednom ne bi uvukla neka nemarnost i ponovno, kako to obično biva, navela tjelesnu nevolju”, ujedno poimence pozove sto pedeset plemenitih Kristovih boraca, uistinu zaodjenutih oklopom vjere, kacigom spasenja i naoružanih mačem Duha Svetoga, te im ovako progovori: „Braćo, iskušajmo sami sebe jesmo li savršeni u vjeri i prođimo ovu strašnu pustinju pogana, te pokažimo djelima, ne samo riječju, da smo od srca povjerovali Bogu.” Želio je dakle najprije poći u Egipat i ondje katehezom poučiti pogane koji su štovali idole koje su sami izradili; a vodio ga je Duh Sveti. Oni pak njegovi pravi učenici, čuvši tu namisao, odlučiše ga neprestano slijediti. Blaženi pak Aleksandar posve je želio otići s toga mjesta, a to nikomu nije otkrio. Nego hineći da želi pohoditi braću koja su u pustinji, postavi na čelo samostanu tiha i sveta muža i uistinu oca, imenom Trofima, te pošto ga je poučio prikladnim opomenama, ostale po običaju ohrabrio i obavio molitvu, otiđe. a Na grčkome je: iv âutâ țâ pi(ó)â. b Pi posout(owa, primih u njegovu kuću ili obitelj. Ovo dakle nije rečeno na početku boravka uz Eufrat.c Da su apostoli obdržavali ovaj obred psalmodije, očito je iz Djela apostolskih, pogl. 3, 1 i pogl. 10, 9. O tom običaju drugi donose više.d Evagrije u 1. knjizi djela Hist. Eccles., pogl. 21, prenosi da su sirijski monasi imali običaj čestih i gotovo neprestanih poklecanja: eist đê gamma omega lpha lpha lpha lpha lpha lpha lpha lpha lpha lpha lpha lpha lpha 424. Često čine pregibanja koljena i naklone. O čudesnim naklonima velikoga Šimuna Stilita govorili smo 3. siječnja u njegovu životopisu.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

15. siječnja Kalendar godine