Putovanje kroz pustinju i granice Rimskoga Carstva. Čudesa.
Prijeđe ponovno Aleksandar s učenicima koje je izabrao Eufrat: odatle odlaze u perzijsku pustinju, ne noseći sa sobom baš ništa od potrebnih stvari osim Svetoga pisma zapisanoga na pergameni. Odjeveni u jednu jedinu tuniku boravili su u neobrađenoj pustinji, neprestano danju i noću izvršavajući pravilo svetoga pjevanja hvalospjeva. Zatim se dogodilo, da bi se njihova krepost još više prokušala, da su bili kušani tjelesnim potrebama: mnogo su se dana naime hranili samo plodovima drveća i tako hodali. A tridesetorica od njih prigovoriše svetomu mužu i osloviše ga onako kao nekoć oni sv. Mojsija: „Izveo si nas u ovu pustinju da nas glađu pomoriš.” I željeli su se potajno vratiti u samostan; te su o toj namisli među sobom vijećali. No svetomu je mužu to bilo božanski otkriveno; jer Bog ništa nije skrivao od njega, budući da je uistinu, kao drugi Mojsije, bio vjeran u cijeloj njegovoj kući. Sazove ih dakle i prekori kao nevjerne, te ih, ukorene riječima, otpusti da se vrate u samostan odakle su otišli, vičući snažnim glasom: „Vjerujte mi, braćo, danas će nas Bog pohoditi i razobličiti vašu nevjeru.”
33 I kad se nisu bili udaljili ni za kratak prostor, posla Bog, kako je svetac prorekao, rimske tribune i vojnike koji im donesoše sva dobra i zamoliše ih da svrate u njihove a utvrde i blagoslove ih. Nalaze se naime na granicama Rimljana i Perzijanaca utvrde, suprotstavljene barbarima, međusobno udaljene deset i dvadeset milja. A braća koja su bila napustila svoje mjesto, ugledavši ove kako izdaleka dolaze i uistinu shvativši da se dogodilo ono što je sveti muž bio prorekao, učvrstiše se u vjeri, te neki od njih, potaknuti pokajanjem i padajući ničice na zemlju, oprostiše se od bratstva: drugi pak koji su bili s njim odoše u unutrašnjost pustinje i ondje ostadoše sve do smrti. Blaženi pak Aleksandar, kojemu je Duh Sveti zapovjedio, kao što se nekoć dogodilo i blaženomu apostolu Petru, da pođe s tim vojnicima, odmah ih slijedi i obilazeći cijelub granicu utvrđivao je sve u vjeri, hraneći siromahe kao otac, a bogataše potičući da čine dobro potrebitima. Njegovim je pak riječima nastalo takvo ganuće duša da su mnogi iznijeli preda nj i spalili zadužnice i parnice pokrenute protiv dužnika.
34 Ustadoše pak neki opaki muževi koji su obilovali bogatstvom, obavijeni đavolskom tamom, i rekoše: „Došao si ovamo da nas osiromašiš.” Njih je pak svetac, nezahvalne na božanskim dobročinstvima, prokleo, te u njihovojc utvrdi pune tri godine uopće nije pala kiša. Poslije pak, shvativši uzrok ove nevolje, jednodušno se skupiše da začetnike te stvari prognaju iz utvrde. Oni, pogođeni strahom, pobjegoše u crkvu i obilnim suzama opraše krivnju: ostali pak, bojeći se da i sami ne pretrpe slično, pristupišed rimskim biskupima da s pismom pošalju poslanike k bl. Aleksandru, za kojega su čuli da je u Antiohiji. O tome su se dakle brižljivo pobrinuli, smatrajući da je on otišao u Antiohiju kako bi pozvao vojskovođu protiv njih. Čuvši to, biskupi odmah pismom zaklinjahu sveca da se kod Boga zauzme za utvrdu i smiluje se stanovnicima. Čim je sveti muž pročitao pismo i doznao za nevolju naroda, gorko je zaplakao pred Bogom i rekao: „Tko sam ja, Gospodine, da si me tako uslišao i udario nedužan narod? Uvijek ti zahvaljujem, Gospodine, što si mene grešnika uslišao. A sada molim tvoju dobrostivost da se smiluješ siromasima i trogodišnju im neplodnost nadoknadiš obiljem plodova, te mi tom stvari očituješ da sam tvoj sluga.” Pomolivši se tako i nimalo ne sumnjajući da će Bog udijeliti ono što je tražio, otpusti one ljude govoreći: „U ime Gospodina našega Isusa Krista idite, braćo.” Dogodilo se pak, kako je bio prorekao, te je oko one utvrde četvrte godine nastala takva plodnost kakve prije nikada nije bilo. No protiv onih se muževa zatim razbjesnio gnjev Božji: u nekoliko dana naime pomrla su im djeca, stoku su im otjerali barbari, a kuće opljačkali razbojnici; tako da su svi jasno shvatili da im se sve to dogodilo zbog negodovanja svetoga muža.
35 Pošto je svetac prošao cijelu pustinju s braćom koja su neprestano pjevala psalme, dođe u Salomonov grad, koji se spominje u knjigama Kraljeva da ga je sagradio u pustinji,e Palmiru. Građani, ugledavši izdaleka mnoštvo braće (Židovi su naime, premda se nazivaju kršćanima), kad su se približili, zatvoriše pred njima vrata, ovako razgovarajući među sobom: „Tko će hraniti tolike ljude? Ako uđu u grad, svi ćemo trpjeti glad.” Kad je to svetac vidio, pohvali Boga govoreći: „Bolje se uzdati u Gospodina nego se uzdati u čovjeka. Budite dobra srca, braćo; kad se najmanje nadamo, pohodit će nas Bog.” Barbari pak koji su boravili u tim krajevima iskazali su im nesvakidašnju čovječnost. Kad su tri dana boravili u pustinji, posla Bog po riječi svetoga mužaf goniče deva udaljene četiri dana hoda od grada, koji im svi donesoše razna dobra. Primivši ih i zahvalivši Bogu, uživali su ih oni sami, a na poticaj svetoga muža podijelili su ono što im je bilo poslano i sa prosjacima toga grada.
36 Neki pak marljivi muževi iz redova braće iz samilosti donesoše odluku da se zbog prijašnje muke mnoštvo braće nakratko okrijepi: te po njegovu dopuštenju pripremiše različita jela za koja su znali da će koristiti braći. A želeći ih poučiti da trebaju znati kako su iznad ljudskih strasti, dok su oni sve brižljivo pripremali, on iznenada po običaju uzme svitak svetoga evanđelja i krene na put govoreći: „Slava na visinama Bogu i na zemlji mir, ljudima dobra volja” (imao je naime običaj to činiti kad bi htio krenuti na put), zapovjedivši da ne dotaknu ništa od onoga što su bili pripremili. Stoga oni ostaviše sve što je već bilo gotovo i nastaviše svoj put. a Na grčkome je: eis τούς χαστίους αὐτῶν, a zatim χάστελλοι γὰρ eis μεταξῦ Τρυμζίων και τοῦν Περοῶν.
D Na grčkome: καίδελλον δικ παντὸς τοῦ λεμτοῦ. Teodoret u djelu Philotheus, pogl. 2, kaže da je na Eufratu granica Rimskoga Carstva. Fest Ruf o Hadrijanu piše: „Zavideći Trajanovoj slavi, dragovoljno je vratio Armeniju, Mezopotamiju i Asiriju te htio da Eufrat bude granica između Perzijanaca i Rimljana.”c Na grčkome: eis το χάστρον ἐκεῖν, i odmah: ἐκ τοῦ χάστρου.d Na grčkome: προστήλλοντοις Έπισκοποις τῶν Τρυμζίων.e 3 Kr 9, 18: „Sagradi dakle Salomon... Palmiru u pustoj zemlji.” 2 Ljet 8, 4: „I sagradi Palmiru u pustinji”, naime gornje Sirije. Ptolemej, drugi i ovaj naš pisac pišu Πλημρῶν. Udaljena je od Eufrata jedan dan hoda.f Na grčkome: Καμηλερτους.
POGLAVLJE VI. Događaji i stradanja u Antiohiji.
Pošto su napredovali četiri dana hoda, stigoše do mjesta gdje je njegov rođeni brat bio arhimandrit velike zajednice: odluči pak ispitati hodi li po evanđelju; i uzevši sa sobom jednoga brata, pokuca na vrata. Vratar pak reče: „Pričekaj malo; dopusti da najprije javim poglavaru, pa ćeš tada ući.” Aleksandar nije pristao, nego je pošao za bratom, želeći provjeriti hoće li se poglavar naljutiti na toga brata. No njegov sveti brat Petar (to mu je naime bilo ime), ugledavši ga nakon trideset godina, odmah ga prepozna (naravi je naime urođeno da i među nepoznatima prepoznamo svoga) te padajući ničice na zemlju obujmi mu noge i moljaše da oprosti ono što se dogodilo. Svetac pak, strože ga ukorivši, reče: „Naš je otac Abraham sam zaustavljao putnike i posluživao ih. A naš nam je Gospodin Isus Krist zapovjedio to isto.” I otresavši svoju odjeću, ode. Presveti pak Petar i sva braća sa suzama su molili da ondje ostane barem jedan dan: no nije pristao, nego ih, potaknuvši ih na siromaštvo i božansku ljubav, ostavi i ode u Antiohiju.
38 Antiohijski pak biskup a Teodot, pošto je na poticaj nekih opakih ljudi i licemjera u duši stekao loše mišljenje o Aleksandru, čim je doznao da je došao u grad sa stadom monaha koji neprestano pjevaju psalme, zapovjedi da ih istjeraju izgrđene i izudarane. Kad je ta ovlast dana bezbožnim ljudima, oni okrutno izmučiše Božje sluge i izbaciše ih iz grada. Svetac pak, vidjevši đavlov pothvat, potajno u ponoć s braćom uđe u grad; i našavši neke stare terme, ondje po svojem običaju ustanovi neprestano pjevanje hvalospjeva. Biskup se pak, doznavši za njihovu smionost, doduše silno razljutio, ali se ipak nije usudio ponovno dići ruku na njih: bojao se naime mnoštva koje je sveca štovalo kao jednoga od proroka, slušajući i gledajući čudesa koja je činio; stoga su ljudi, ostavivši crkve, pristajali uz njega, pazeći na njegov čudesan nauk.
39 Videći pak koliku je snagu u dušama slušatelja imao njegov poticaj, kako su svi spremni izvršiti zapovjeđeno i kako mu se iskazuje veoma mnogo časti i slave, smatrajući vrijeme prikladnim, odluči preuzeti brigu i za siromahe toga grada. I u tome se treba diviti velikodušnosti svetoga muža što je, oskudijevajući u svemu i odasvud prognan, svojom revnošću mogao podići i voditi svratište za strance. Pozvavši dakle k sebi bogatije i opomenuvši ih po božanskoj razboritosti koja je bila u njemu, potaknuo ih je da svratištu pružaju ono što je potrebno. Služeći se također izvanrednom slobodom, ukorio je vojskovođu i biskupa što zanemaruju mnoge stvari koje pripadaju njihovoj službi. I, da ukratko završim, bio je odgojitelj i učitelj svima.
40 Gledajući to i drugo svakodnevno, klerici su se doduše naizgled divili, ali su ipak u duši zadržali prijašnjub zavist. Neki pak subđakon Malho, ohol čovjek, pristupi biskupu govoreći: „Imao sam ovo jedino uzdržavanje od sudske vlasti: i to mi je oduzeo monah Aleksandar; i ne samo to, nego i slavu Crkve: te postadosmo svima ruglo, dobivši stalnoga odgojitelja. To je onaj varalica koji je protiv našega svetoga ocac Porfirija pobunio grad i nanio mu veoma mnoga zla. To je onaj koji je oči krivovjeraca zamaglio čađom. To je onaj koji biskupima i upraviteljima, a možda čak i demonima, utjeruje strah; posvuda sebi sličan. On prezire smrt i svima zadaje muku. I sada, ušavši ovamo, čini to isto. Ako dakle on ostane u gradu, mi ćemo iz njega već morati otići drugamo, jer ćemo nadalje svima biti na ruglo. Nego molim tvojega anđela da mi se dade vlast da ga izbacim iz grada.”
41 Primivši tu vlast, s mnoštvomd nosača nosiljki napade svetoga muža te, obuzet neobuzdanim gnjevom, odmah ga udari po obrazu govoreći: „Iziđi iz ovoga grada, zločinče!” A blaženik, poput nedužnoga janjeta, ništa ne odgovori, nego krotkom dušom podnese tu čovjekovu drskost, izgovorivši samo ovo: „A ime tomu sluzi bijaše Malho.” Čuvši ovu tako prikladno rečenu riječ, prisutni su se divili muževljevoj razboritosti. Kad su se dakle mnogi skupili protiv svetoga muža, nisu mu mogli ništa nauditi jer ga je narod branio. To dakle dojave biskupu. Pošto su se međusobno posavjetovali, odu k vojskovođi te kao jedino dobročinstvo i milost zatraže da sveca progna u sirijski grade Halkidu i zajedno s njim istjera braću iz grada. No dobrostivi je Bog ovu njihovu opačinu okrenuo na veće dobro: da bi sveti muž, spremajući se otići iz Sirije nakon dvadeset godina, s najvećom providnošću ponovno pohodio svoje duhovne sinove. Pošto je to učinio, vrativši se u grad, sve je učvrstio u vjeri. Dok je pak neko vrijeme ondje boravio, nadzirali su ga stražari, iz straha pred upraviteljima, te građani koji su gajili veliku čežnju za njim. Shvativši pak spletke opakih ljudi, čudio se i Božjoj dugotrpljivosti i sljepoći njihove duše.
42 Nakon nekog vremena pak htjede ponovno otići u neko tuđe mjesto i oprostiti se od onih od kojih se već šesti put bio oprostio. A kako zbog vojskovođina edikta nije mogao javno izići, promijenivši odjeću, noću ode u liku prosjaka; i prevalivši put od nekoliko dana, stiže u neko mjesto gdje pronađe samostan muževa slavnih po pobožnosti, zvan Kritenij; te ušavši u nj, sve pozdravi. Divio se pak gledajući slavne ustanove i stegu, te najveću ljubav svete braće; u sebi je pak ovako razmišljao: „Prepoznajem životni red: čini mi se da ovdje vidim stegu koju sam ja iznašao. Ali čudim se tko ju je unio u ove krajeve. Toliki sam put prevalio, a nigdje nisam vidio ništa slično. Ipak su mi lica poglavara nepoznata.” Dok je to premetao po umu, spozna tko je osnovao taj samostan; da je to naime bio netko iz njegova stada: te zahvali Bogu što mu je u tim krajevima pokazao plodove njegovih napora. Pohvalivši dakle njihovu ljubav i revnost, ponovno iziđe da lovi one koji su uhvaćeni u đavolske zamke. Sveta pak braća, videći kako sve brižljivo ispituje i kako ne odobrava bavljenje vrtom, jer to može donijeti zapreku savršenoj kreposti, potaknuta Duhom Svetim, shvatiše da je to onaj veliki pastir duhovnih ovaca Aleksandar, koji je u istočnim krajevima zasjao tolikom slavom kreposti. a Teodota, antiohijskoga biskupa, o vremenu čije smo stolice gore raspravljali, mnogo hvali Teodoret: ali zar mu u 5. knjizi, posljednjem poglavlju, ne pridružuje Porfirija, o kojem će odmah biti riječi, i Teodora Mopsuestijskoga, tako da je lako prepoznati kako ta pohvala nije dovoljno pročišćena? b Nema snažnije naprave za rušenje pobožnosti i kreposti od zavisti klera. Ona je nekoć Kristu donijela smrt: ona je slomila svete pothvate mnogih koji su nasljedovali Krista.c Velika je pak pohvala Aleksandru što se odupro zločinačkomu čovjeku Porfiriju. Ovaj se nakon Flavijanove smrti nametnuo na antiohijsku stolicu oko 403. godine, kako je očito iz Paladijeva dijaloga o životopisu sv. Zlatoustoga. Neki nizibijski prezbiter Vilag tada je došao u Rim, izlažući jecaje i naricanja mezopotamskih samostana i to što su, među ostalim, proklinjali ređenje Porfirija kao nezakonito i bezbožno. Bez sumnje je tada među tim mezopotamskim revniteljima bio sv. Aleksandar.d Na grčkome: μετε πλήθους λετεχαρλων. O njima raspravlja Meursius u djelu Glossarium. Nosili su mrtvace.e Glavni grad Halkidike udaljen je od Antiohije najmanje jedan dan hoda. O njoj drugdje.
Samostan izgrađen u Carigradu.
Kad je odande odlazio, slijedila su ga dvadeset i četvorica braće, Kristovi vojnici, obučeni u oklop pravednosti i kacigu spasenja te s mačem Duha, zaklinjući ga da ih besprijekorne prinese Kristu. A svetac, vidjevši toliku revnost, žar i vjeru braće te promislivši što bi to značilo, spoznade po nekom tajnom poticaju Duha Svetoga da je i u tim krajevima pozvan na borbu: potaknut tom mišlju, pripravi na nju svoju dušu i stade zaklinjati Krista da se uskoro na njemu ispuni njegova volja. Nedugo zatim dobrostivi Bog usliša njegove molitve. I dok je boravio pokraj crkve svetoga mučenika Mene, u nekoliko dana sabraše se k njemu plemeniti Kristovi borci iz svih samostana onih krajeva, zdrava razbora. Bijaše ih ukupno iz triju naroda, Rimljana, Grka i Siraca, na broj tri stotine; njih je razdijelio u šest korova kako bi obavljali neprekidno pjevanje hvalospjeva, poučio ih siromaštvu, sve uredio prema prijašnjem pravilu i učinio da u kratkom vremenu procvjetaju svakom krepošću; pokazao im je i temelj kreposti: postavio im je takođerb pedesetnike i desetnike prema Pravilu. I u svaki su sat ustrajali u božanskom slavljenju.
44 Kad je dakle puk vidio ustanovljenu borbu, neprekidnu ispovijed, potpuno siromaštvo te neka neobična djela učinjena ne bez čuda, doista su radosno hrlili k njemu kao k dobročinitelju i učitelju, a on ih je poučavao o vjeri i budućem životu. U kratkom vremenu postao je svima luka spasenja i odgojitelj pravednosti. I kad bi sam šutio, njegov je život ipak glasno vikao te je neprestano korio one koji su izopačivali Božje zapovijedi; ako bi pak koji ostali nepopravljivi, pogađao ih je slobodom kojom se služio. Osobito pak kad su vidjeli toliko siromaštvo i čestitost, da ne posjeduju ništa osim pergamena na kojima su bila ispisana Sveta pisma, da bez prestanka pjevaju hvalospjeve i žive u tijelu kao bestjelesni, zadivljeni su hvalili Boga koji i u tim krajevima pokazuje tako čudesna otajstva: zemaljsko su naime, kao što sam prije napisao, prezirali i nikakva ih briga za sadašnjost uopće nije doticala.
43 Neki pak nevjernici naumiše iskušati milost te su danju i noću boravili među braćom, želeći istražiti odakle se Božjim slugama dobavlja hrana: vidjeli su naime da se svakoga dana za njih uvijek nađe pripravljeno jelo kojim su se dostatno hranili, a ostatak se dijelio prosjacima, dok ih nikakva briga za sutrašnjicu nije morila. Kad je pak svetac po nadahnuću Duha Svetoga spoznao njihove misli, reče bratu koji ga je pratio, dok nitko nije kucao na vrata: „Iziđi i uzmi ono što je od Gospodina poslano.” No prije nego što je on stigao do vrata, dođe neki čovjek odjeven u bijelu haljinu i snažno pokuca na vrata. Kad ih je otvorio, brat nađe košaru punu čistih i toplih kruhova, a onoga koji bijaše pokucao na vrata nigdje ne vidje. Bijaše to naime anđeo koji je čovjeka s kruhovima ondje postavio i otišao. Reče dakle brat onomu koji je došao: „Tko te ovamo poslao?” A on odgovori:c „Vadio sam kruhove iz peći kad mi pristupi neki visok čovjek, u bijeloj odjeći, strogo me požurujući i govoreći: ‚Odnesi sve ove kruhove slugama Svevišnjega.’ A kako nisam poznavao mjesto, zapovjedio mi je da ga slijedim sve dovde: on je pokucao na vrata i odmah je nestao s očiju.” Kad je to čuo onaj brat, javi svetomu opatu, dok su braća već bila sjela za stol. On uze tople kruhove i stavi ih pred njih. Uzevši ih sa zahvaljivanjem, ono što je preostalo podijeliše siromašnoj braći. Zapanjiše se pak tolikom pouzdanošću toga muža koji se prema Pismu nimalo nije brinuo za sutrašnjicu. A on, želeći u braću usaditi vjeru, pozva u sredinu onoga koji je donio kruhove da iz njegovih vlastitih usta sve doznaju. I tako su se duše braće sa strahom i ljubavlju vezale uz njega. A to je činio ne zato da bi sebi stekao kakvu slavu, nego zato što su poslije imali sići u borbu, pa ih je unaprijed vježbao i vjerom krijepio njihove duše da ne bi, kad stupe nasred borilišta, malaksali zbog malovjernosti.
46 Spomenut ću pak od prebrojnih čuda samo neka koja su mnogima bila očita. Želim naime i po njima pokazati da je ovaj plemeniti borac u kući Božjoj bio drugi Mojsije. Sveti je muž imao običaj od mlađih učenika tražiti polaganje računa. Dogodi se dakle da je jedan od njih, udaljivši se od braće kojom je božanska providnost razborito upravljala, lakomisleno lutao gradom. Spoznajom odozgo to doznade Aleksandar, iziđe mu u susret kad se vraćao i ukori ga u zagonetki, izrekavši na njegovu materinskom jeziku samo ovu riječ: Κλέπια, kradljivče. I zatim ušutje, želeći znati hoće li se tom riječju potaknuti na pokajanje i ispovjediti grijeh. Zato nipošto nije radoznalo ispitivao stvar, da ga neprijatelj istine zbog stida ne bi naveo na opravdavanje prijestupa. No onaj nipošto nije jasno shvatio da je ocu njegova krivnja poznata, nego je pomislio da je to izrekao u nekoj šali, pa je ustrajao u započetom. A sveti je pastir zbog njega tugovao i zaklinjao Boga, te želeći mu dati do znanja da je već prije dobro znao za njegov grijeh, kad se pružila zgodna prilika, ukori ga i ukloni ispred svojih očiju. No Sotona mu opet otvrdnu srce te nije htio odgovoriti. Ali nakon tri dana, skrušen i došavši k sebi, odluči moliti oproštenje kazne. I dok je to u mislima prebirao, odmah to bi objavljeno svecu, te on reče bratu koji ga je pratio: „Idi i reci tom bratu: ‚Budući da se smekšalo srce tvoje i kaješ se zbog svoga grijeha, i ja te oslobađam kazne.’” Čim je to brat čuo, iz ovoga drugog čuda lako je shvatio da mu je i prvi prijestup bio jasno poznat, te je i njega sa suzama ispovjedio. I spasi se brat, hodeći nakon toga stopama učiteljevim.
47 Spomenut ću još jedno čudo, uzvišenije od ljudske naravi. Sveti je muž vodio brigu o ugodnoj toplini zbog bolesne braće. Imao je stoga zemljane lonce te je zapovjedio da se napune i ugriju, a odredio je četvoricu braće da se svakoga dana naizmjence za to brinu. Jednoga se dakle dana jednomu od njih prikrala zaboravljivost (ili je radije Bog dopustio da se dogodi taj zaborav kako bi se obznanila krepost toga muža), te je toga dana stvar bila zanemarena: kad su ih naime ujutro napunili hladnom vodom, otišli su. Kad je dakle nastupio čas i potreba im već dozvala u pamet što je trebalo učiniti, stidjeli su se pogledati brata, a opatu se nisu usuđivali pristupiti i to mu javiti. Naposljetku se jedan od njih ohrabri, pristupi k njemu i reče: „Nemamo drva i nismo ugrijali vodu.” A svetac reče: „Zašto niste ujutro opomenuli? No, kako vidim, sada me želiš iskušati. Idi: ugrijana je.” I ušavši još uvijek u nedoumici, nađoše lonce kako ključaju. Bilo je pak sigurno da nitko toga dana nije ništa podložio. I u tome se braća ponovno zadiviše vjeri svetoga muža. A ovo smo naveli samo djelomično, kako bismo po nekolicini dokazali mnoge druge stvari, a ponajprije ono da mu je sve bilo moguće zato što je bio savršen u vjeri.
a Grčki: πλησίον τοῦ δικου τοῦ ἀλλίου μάρτυρος μηνά. Tako u Vita S. Marcelli, 29. prosinca: ὸ θείος Αλλέξανθρος πρὸς τὴ ἔερὸ ολκω τοῦ μεγάλου ἐν μάρτυροι Μηνά τῆν ἄσκησιν ἐπιδεικνυτο: Božanski Aleksandar vježbao se (ne u hramu, kako je kod Lipomana na latinski pogrješno prevedeno, nego) pokraj hrama velikoga među mučenicima Mene. Da se ta crkva nalazila u Carigradu, jasno je iz onoga što slijedi, a izričito se navodi u Vita S. Marcelli. Da je tu crkvu sagradio Konstantin Veliki, prenosi Nicefor, knj. 7, pogl. 49. O njoj ćemo govoriti uz Vita S. Menæ, odnosno Mennæ, 11. studenoga.
b Grčki: Πετηκοντάρχους καὶ δεκάρχους.
c Grčki: ἄρτους ἐκ τοῦ φούρου ἐξέβαλλον.
Progon, smrt, čudesa.
Kad je dakle, uz Božju pomoć, slavno ispunio službu, a njegovi učenici izvrsno napredovali u vjeri, klicali u psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama te živjeli u miru, nije to podnosio neprijatelj gledajući ih, nego je, kao što biva u bojnom redu, tako napao svetoga borca. U boju se naime najprije borba vodi izdaleka kopljima, zatim složno nasrću isukanih mačeva, pa pobjeda pripada jačoj strani. Isto je ovdje učinio neprijatelj istine. Nakon što je pedeset godina napadao ovoga nepobjedivog vođu i nije ga mogao uzdrmati, nego je silu rata uvijek navlačio na vlastitu glavu, sada napokon na nj navali sa svom đavolskom vojskom, pozva mnoštvo ljudi u zajedništvo istoga rata te ponovno zamahnu kopljem protiv Božjih slugu. Prijaviše dakle prefektima da je monah Aleksandar a krivovjerac i da želi gadnom zarazom pokvariti Božju Crkvu. No kako je sveti muž neprestanim molitvama plemenito raspršio sve što mu se predbacivalo, nisu se mogli oduprijeti ni njegovoj sjeni. Običava naime istina razotkriti i opovrgnuti laž; a ako u nejasnim stvarima kaže istinu, pravednost biva bacana olujom. Stajao je dakle Aleksandar, doduše goloruk i nag, kako se činilo, ali odjeven razboritošću. Videći naime sluga Božji mnoštvo puka koje je đavao podbunio protiv njega, iznese ove riječi iz Svetoga pisma: „Sjedili su knezovi i protiv mene govorili, a sluga je tvoj razmišljao o tvojim opravdanjima. Jer svjedočanstva su tvoja razmatranje moje, i savjet moj opravdanja tvoja. Prionuh uz svjedočanstva tvoja, Gospodine, nemoj me postidjeti.”
49 Tada neprijatelj istine stade pred njega vičući: „Zašto me mučiš prije vremena, slugo Božji? Imam vlastitoga Gospodara i Suca.” Postavljeni dakle suci, nimalo ne donoseći pravednu presudu, presudiše protiv velikoga Suca. Učiniše to pak zato da bi ga, puštenoga, đavolski poslušnici izložili puku. A on je, oslonjen na božansku pomoć, prolazio posred njih. Zahvatio ih je naime neki strah poslan s neba i raspršila se njihova namjera. A sveta su braća izlijevala molitve Bogu za njega. I ono što se nekoć dogodilo za svetih apostola, to se zbilo i ovdje; isti je naime Bog to učinio na oba mjesta.
50 Kad je pak rat Kristovom snagom bio utišan, ipak se nije smirio neprijatelj istine, nego je sve pokrenuo i sve pokušao da prekine ono trajno pjevanje hvalospjeva, jer je ono bilo ustanovljeno ponajviše protiv njega. I pronašao je način kojim će ga posve ukinuti, kako je barem smatrao, sjećajući se da su gradove i pokrajine ponekad izdali vlastiti građani. Tako dakle protivnik napada blaženika te sabrane suplemenike izaziva u savezništvo rata. Oni uhvatiše Aleksandra zajedno sa svetom braćom, baciše ih u okove i zadaše im neizlječive rane. Tada su dakle na nekoliko dana prekinuli neprekidno pjevanje hvalospjeva. I nastade doista naricanje među braćom i svetim krepostima. Onima koji su prije bili pastiri iste te braće zapovjeđeno je da svaki primi svoje natrag.
31 I tako biva otpušten sluga Božji Aleksandar sam, kako su mislili. Ali nije bio sam. Imao je naime sa sobom Krista. Čim je pak on bio pušten, sabraše se jednodušno, kao trubom sazvana, sva braća, i istoga je dana u božanskoj službi sačuvano uobičajeno pravilo, te su svi bili tako raspoloženi kao da ništa teško nisu pretrpjeli: štoviše, klicali su kao da su pronašli duhovno blago; napredovali su također u Gospodinu, jer im se pridružilo još mnogo druge braće. Ako bi naime tko htio proputovati cijeli svijet i obići ne samo Rimsko Carstvo nego i pokrajine barbara, našao bi da posvuda cvjetaju učenici ovoga sveca. Tada su naime oni sami sagradili glasoviti samostan Akemeta i mnoge druge i najveće.
52 Ako bih htio redom nabrojiti sve kreposti ovoga velikodušnog borca, kako kaže sv. Pavao apostol, ponestat će mi dana pripovijedajući. Tko je naime obdaren takvom govorničkom sposobnošću i takvom milošću Duha Svetoga da bi mogao izložiti pedesetogodišnje borbe? Ja pak smatram da je jedva moguće pred nevjernicima i neprijateljima čestitosti iznositi ono što je ili preko mjere veličanstveno ili nadilazi ljudsku slabost, jer su oni tjelesni. A vjerni, koji s nama ispravno misle i dobra bližnjih smatraju vlastitima, prihvatit će nas kad pripovijedamo istinu, ne zaboravljajući ono što je Gospodin obećao kad su se učenici divili osušenoj smokvi: „Ne samo ono što ja činim, nego ćete činiti i veća od ovih”, te i ono: „Sve je moguće onomu koji vjeruje.” Mi pak znamo da je život proživljen ispravno i po kreposti uzvišeniji od svih čudesa, kakav je ovaj savršeni učitelj proživio. Ondje ćemo dakle prekinuti govor gdje je on završio život. Ovaj je blaženi muž pedeset godina neprekidno vojevao i nikad nije pokleknuo, neslomljen nedaćama, progonima, golotinjom, glađu, žeđu, nego se u tome radovao i sa slobodom naučavao riječ istine, sabirući veliko mnoštvo ljudi i prinoseći ga Kristu, što i do današnjega dana čine njegovi učenici. Pošto je dakle u svemu tome uvijek sjala njegova krepost, napokon je stigao do blaženoga, od briga slobodnog i od napora mirnog svršetka, te pošto je sveto usnuo, pokopan je na granicama Bitinije, u mjestu koje se zove Gomon.
53 Nakon njegove smrti porastao je, po njegovim molitvama, broj učenika, a započeti je način stege ustrajao, kao što rekosmo, ne samo u tim krajevima nego diljem cijeloga svijeta. Jer oni koji su upravljali njihovom zajednicom sagradiše samostan dostojan njegova svetog življenja, koji je zbog njihova neprekidnog i snom nikad prekinutog slavljenja prozvan samostanom Akemeta, to jest Nespavača. Ovamo su prenesene njegove svete relikvije. A da bi i ondje dobrostivi Bog pokazao da one koji nastoje uvećati njegovu slavu i sam uresuje slavom, te da je sve što je on učinio i ustanovio učinjeno njegovom voljom i odobreno njegovim sudom, njegove su svete relikvije svakodnevno činile prebrojna čudesa: toliko da nečisti duhovi nisu podnosili ni čuti njegovo ime, pogođeni njegovim imenom kao nekim ognjem.
34 I mi smo doista prikazali njegovu bratsku ljubav i dobročinstvo, te smo ono što smo sami vidjeli, prema svojoj skromnosti, slijedeći jedino istinu, iznijeli. Nadamo se pak da će po božanskoj providnosti biti drugih koji će, nadahnuti Duhom Svetim i obdareni većim znanjem nego mi, to otmjenije protumačiti, na izgradnju i korist onih koji budu htjeli prigrliti ovaj način života. Daj Bože da i mi postanemo njegovi dostojni učenici te po njegovim molitvama postignemo ono u čemu on sada uživa, milošću i dobrotom Gospodina našega Isusa Krista; njemu slava u vijeke vjekova. Amen. a Bijaše tada u Carigradu biskup Nestorije koji je, znajući s kolikim je žarom Aleksandar drugdje branio katoličku vjeru i pobožnost (a i sam ga je vidio u Antiohiji), želio njega na svaki način ukloniti kako se ne bi suprotstavljao njegovim bezbožnim pothvatima.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.