IZ SV. GRGURA BISKUPA TURONSKOGA.
Ispod samoga turskoga područja nalazilo se brdašce, puno trnja, kupina i divlje loze, isprepleteno tolikom gustoćom divlje vinove loze da je jedva tko mogao provaliti unutra: pronosio se naime glas da u tom mjestu počivaju dvije Bogu posvećene djevice, i to kad se u bdjenjima blagdanskih dana često opažalo da je božanski zapaljeno svjetlima, jedan odvažniji i pouzdajući se u snagu duha nije se bojao pristupiti mjestu u tamnoj noći. I ugledavši voštanu svijeću koja je sjala neizmjernim svjetlom, te se dugo divio, otišao je i javio drugima što je vidio.
2 Tada se jednomu od stanovnika mjesta djevice pokažu u viđenju: izlažu da su ondje pokopane i da bez krova ne mogu dulje podnositi štetu kiša: a ako on želi da se pobrine za njih, neka posiječe trnje i stavi krov nad grobove. Kad se pak probudio, navalivši druge misli, prepustio je zaboravu ono što je vidio. Druge su mu se pak noći ponovno ukazale, prijeteći strašno prijetećim licem da će, ako ne pokrije mjesto, tekuće godine preseliti s ovoga svijeta. Prestrašen dakle viđenjem onaj čovjek, uzevši sjekiru i posjekavši korijenje, otkrije grobove: i nađe da debela kaplja voštanih svijeća poput tamjana odiše nektarskim mirisom.
3 Tada, odredio volove i kola, sabire kamenje, te za ljetnih dana nadograđuje oratorij: i pošto je posao bio dovršen, poziva bl. Eufronija, koji je tada upravljao crkvom u Toursu, da ga blagoslovi. Ali on, već iscrpljen starošću, ispričava se da ne može poći govoreći: „Vidiš”, veli, „sine, da sam ostario i da navaljuje zima oštrija nego obično: spuštaju se kiše, a vjetrovi sve pušu vihorom, nabujaju rijeke, pa su se i same ceste razlivene od učestalosti kiša gotovo raspale u blato. I sada ne priliči mojoj dobi da se na taj način žurim na putovanja.” Čuvši to, onaj čovjek ode ispred svećenikova lica, odlazeći veoma tužan. Ali čim je svećenik opustio udove na počinak, ugleda dvije djevice kako stoje pred njim: od kojih starija tužnim licem ovako započne: „U čemu smo ti se pokazale nezahvalnima, preblaženi Prvosvećeniče? kakvu smo nevolju nanijele pokrajini koju ti je Bog povjerio? Zašto nas prezireš? zašto se pretvaraš da ne vidiš da valja doći posvetiti mjesto koje nam je sagradio vjeran čovjek? Dođi sada, preklinjemo te po imenu svemogućega Boga, čije smo sluškinje.” Izrekavši to, kvasila je obraze suzama koje su navrle.
4 Probudio se pak starac, zove upravitelja crkvene kuće govoreći: „Sagriješio sam što nisam pošao s čovjekom; jer gle, vidio sam dvije djevice koje me zbog toga kore, i bojim se da ne navučem na sebe Božju uvredu ako odgodim otići onamo”: te ubrzavši put, krene na cestu. Dok je dakle on išao, prestade kiša, a žestoka silina južnih vjetrova popusti. I sam je, sretno dovršivši putovanje, pošto je blagoslovio mjesto, vratio se u miru. Jer je često pripovijedao o licu i hodu djevica; i za jednu je doduše govorio da je viša, a za drugu da je manja stasom, ne zaslugom; ali obje bjelje od snijega: od kojih je jednu nazivao Maurom, a drugu Britom, govoreći da je ta imena doznao iz njihovih usta.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.