Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 15. siječnja

O sv. Ivanu Kalibitu, siromahu radi Krista, u Carigradu

DE S. JOANNE CALYBITA, PROPTER CHRISTUM MENDICO, CONSTANTINOPOLI

Sadržaj (14)
  1. § I. Rođendan za nebo, život i nadimak sv. Ivana.
  2. § II. Zavičaj sv. Ivana.
  3. § IV. Relikvije sv. Ivana Kalibita.
  4. ŽIVOTOPIS OD NEPOZNATOGA PISCA, iz grčkoga rukopisa Vatikanske knjižnice.
  5. Podrijetlo i odgoj sv. Ivana Kalibita.
  6. Bijeg i ulazak u redovništvo.
  7. Kušnja i odlazak iz samostana.
  8. Život pod kolibom u predvorju roditelja.
  9. Očitovanje samoga sebe. Smrt. Pokop.
  10. Drugi životopis
  11. Bijeg u samostan akemeta.
  12. Monaški život. Želja za ponovnim viđenjem roditelja.
  13. Povratak očinskoj kući. Boravak pod kolibom.
  14. Očitovanje samoga sebe. Smrt. Pokop.

§ I. Rođendan za nebo, život i nadimak sv. Ivana.

Aleksiju, koji se odrekao bogatstva, prezreo časti, ostavio suprugu, dragovoljno pošao u progonstvo, zatim bio stranac u očinskom domu, siromah usred sjajne baštine, njegujući novu vrstu mudroljublja, divio se Rim početkom petoga kršćanskog stoljeća, za pape Inocenta I. i careva Honorija i Arkadija. Gotovo jednak primjer vidio je pedesetak godina poslije Carigrad, novi Rim: premda ga, kako ćemo uskoro reći, neki svojataju i za stari Rim. Njegov rođendan za nebo slave Grci i Latini 15. siječnja, kojega dana Menologij što ga je izdao Henrik Kanizije bilježi: „Sv. Ivana Kalibita, sina senatora Eutropija i Teodore.” Spominje se također u grčkom Menologiju i njegovu izvatku što ga je sastavio Kristofor Patricije, a isto tako i u Antologiju: ali opširnije u Minejima, koji osim pohvalnog zapisa što ga je nekoć na latinski preveo naš Matej Rader i objavio u prvom dijelu djela Viridarium Sanctorum, donose cjeloviti crkveni časoslov toga dana, satkan od raznih oda, himana i antifona. Slažu se i noviji latinski martirologiji, koje ćemo niže navesti.

2 Maurolico, Kanizije, kölnski kartuzijanci u djelu Addit. ad Usuardum te Petar de Natalibus zabilježili su njegov spomen 27. veljače; riječi većine njih navest ćemo niže kad budemo govorili o Ivanovu zavičaju. Rader u već navedenoj knjizi i naš Rosweyde u bilješkama uz knj. 9 djela de Vitis PP; br. 76, zabilježili su da se časti 15. rujna, premda dosad ni u jednom martirologiju ili kalendaru nismo pročitali njegovo ime upisano na taj dan.

3 Njegov je životopis iz staroga rukopisa samostana Grottaferrata na latinski preveo Vilim Sirleto, tada apostolski protonotar, koji je poslije bio kardinal Svete Rimske Crkve. Objavili su ga Alojzije Lipomano, a po njemu Lovro Surije: od njih su ga preuzeli Zaharija Lippeloo, Filip Ferrari, Gabrijel Flamma, naš Petar Ribadeneira, Ivan Franjo Bordini i drugi. Već je prije njegov sažetak bio izdao Petar de Natalibus, knj. 3, pogl. 136. Galesini piše da je pisac njegova životopisa Šimun Logotet, odnosno Šimun Metafrast, kako se može zaključiti i iz drugih mjesta u njegovim bilješkama uz vlastiti Martirologij.

4 Štoviše, jedva bi se moglo sumnjati da je postojao i jedan stariji životopis: jer budući da su mu sami njegovi roditelji podigli crkvu i iskazane su mu druge časti, te su, kako se niže kaže, sva njegova djela od ulaska u samostan postala javno poznata, tko ne bi smatrao da su mu bili izrečeni panegirici i pismeno predana povijest njegova života? A odande je možda ono prepisao Logotet: „Život pravedna i savršena muža, proživljen časno, čisto i s krepošću, nakanio sam pripovjediti vama koji ste se složno sabrali na ovo mjesto: živio je naime u naše vrijeme.”

5 Drugi je životopis iz rukopisnog kodeksa Vatikanske knjižnice bio pronašao naš Rosweyde, te ga ovdje donosimo vjerno prevedena na latinski; mnogo je čišći i izvorniji nego onaj drugi. Čini se naime da su onaj prijašnji prepisivači ili prevoditelj umetnuli nekim glosama. Odakle je pak Galesini preuzeo podatak da je pisac onoga prijašnjeg životopisa Logotet, ne znamo; Baronije ga pripisuje Metafrastu, bilo kao piscu bilo kao sakupljaču. I ovoga je pisac bio neuk čovjek, odnosno nije bio neuk. Isti Baronije piše u djelu Notat. ad Martyrologium: „Čitali smo druga rukopisna Djela, malo drukčija od onih.” Spominje ga Nicefor, knj. 13, pogl. 23. Prema istom je piscu živio u vrijeme cara Leona, premda rukopisi kažu da je živio pod Teodozijem. O vremenu ćemo govoriti poslije. No kako ona Djela iz Vatikanske knjižnice ne spominju Teodozija, moralo je biti da je Baronije čitao neka druga.

6 Ivan je imao dvostruki nadimak: Kalibit i Siromah radi Boga. Razlog obaju posve je jasan. Ponekad su oba spojena zajedno, a katkad se navodi samo jedan. Naslov životopisa iz vatikanskoga kodeksa glasi ovako: βίος και πολίτεια τοῦ όσιου Πατρός ἡμων Ιωάννου τοῦ διά Χριστόν πτωχοῦ. „Život i življenje svetoga oca našega Ivana, radi Krista siromaha.” Zatim u uvodu životopisa: Ιωάννης ἐκείνος ό πτωχός μέν ἐπικληθείς, πλούσιος δὲ γεγονώς τοῦ πλοῦτον τοῦ πνέματος. „Onaj Ivan, prozvan doduše Siromahom, ali obogaćen velikim bogatstvom Duha.” Juraj Kedren u sažetku povijesti uz petu godinu cara Leona, koja bijaše 461. godina Kristova, također ga naziva Siromahom: Κατὰ μέν γὰρ ἀνατολὰς ἀπὸ τοῦ νεωρίου ἐπεκτεινόμενος μέχρι τοῦ ἀγίου Ιωάννου τοῦ πτωχοῦ πρὸς δύσιν. „Požar koji se na istoku širio od brodogradilišta sve do crkve svetoga Ivana Siromaha na zapadu”, o kojem se požaru govorilo 10. siječnja uz Vita S. Marciani Presbyteri, pogl. 4, slovo A. No Kalibitom ga naziva Nicefor, kojega ćemo niže navesti, i Ivan Zonara, sv. 3 djela Annal., govoreći o onom istom požaru grada Carigrada, za koji piše da se pružao u duljinu od Bospora prema crkvi sv. Ivana Kalibita: μέχρι τοῦ νασῖ ἀγίου Ιωάννου τοῦ καλυβίτου. Oba su imena spojili Mineji: Μνήμη τοῦ όσιου πατρός ἡμων Ιωάννου τοῦ διά Χριστόν πτωχοῦ, ος και καλυβίτης ώνομάσθη. „Spomen svetoga oca našega Ivana, radi Krista siromaha, koji je prozvan i Kalibitom.” Naziva se pak Kalibitom ἀπὸ τής καλυβής, jer je stanovao pod kolibom, a ta je riječ izvedena od καλύπτο, pokrivam, zaklanjam.

7 U kalendaru stavljenom na početak staroga misala Crkve u Besançonu, koji je nekoć pripadao Karlu de Neufchâtelu, nadbiskupu istoga grada, koji je umro godine 1498., na ovaj je dan bilo zapisano: „Sv. Ivana Kalinita”, što su ime preuzeli Molanus u prvom izdanju Usuarda i Galesini, premda ovaj u Bilješkama opominje da treba pisati Kalibit, a onaj je u drugom izdanju tako i ispravio. Bilo je naime napisano, možda na kovčežiću njegovih relikvija, Ιωάννου Κολυβίτου. Grci su latiničnim slovima napisali Joannis Caliviti, što su kasniji pročitali kao Caliniti. O tim relikvijama i natpisu bit će riječi niže.

§ II. Zavičaj sv. Ivana.

Često se u martirologijima događa da se nekom mjestu u kojem se nalaze relikvije nekoga sveca one tako pripišu kao da je ondje proveo život ili podnio mučeništvo; tako 22. siječnja: „U Rimu kod Aquae Salviae sv. Anastazija Perzijanca, monaha itd.” i XXXI.: „U Rimu na Portuenskoj cesti svetih mučenika Kira i Ivana, kojima je nakon mnogih muka za ispovijedanje Krista odrubljena glava”, premda je prvi trpio u Perziji, a drugi u Egiptu. Isto se dogodilo sv. Ivanu Kalibitu; crkva koja mu je podignuta u Rimu, kad su onamo donesene njegove relikvije, uvjerila je neke da je živio u Rimu. Premda Djela što ih je objavio Lipomano imaju da je rođen u gradu Rimu, tko je barem osrednje upućen u povijest a da ne zna da je Carigrad nazvan Novim Rimom i drugim Rimom? Sokrat, knj. 1 djela Hist. Eccles., pogl. 12: ἴστη τέ τῇ βασιλευσῦση Πρώμη ἀποδείξας, Κωνστατινούπολιν όνομάσας, χρημαλίζειν δὲ δευτέραν Πρώμην όνομα ἐκύρωσεν, δὲ νόμος ἐν λθίην γέγραπται στύλη καὶ δημοσία ἐν τῷ καλουμένω στρατηγίω πλησίον τοῦ εαύτου ἐφίππου περέθηκε. „Konstantin ga je učinio jednakim vladajućem Rimu, nazvao ga Carigradom i zakonom potvrdio da se zove drugim Rimom; taj je zakon uklesan u kameni stup i javno postavljen na mjestu koje se zove Strategij ili Pretorij, pokraj konjaničkoga kipa samoga cara.” Također i Sozomen, knj. 2, pogl. 2: νέαν Πρώμην Κωνστατινούπολιν ώνομασε. „Konstantin je Carigrad nazvao Novim Rimom.” Stoga se na Istoku uvriježilo to ime da su Rimom nazivali gotovo samo stari Rim, odnosno Rim koji je u Italiji. Štoviše, sama je Trakija, čiji je glavni grad Bizant, zato nazvana Romanijom, a grčki jezik posvuda ῥωμαϊκή, o čemu više donosi Šimun Porcije u knjizi koju je naslovio λεξικόν λατινικόν, βωμαϊκόν, καὶ Ελληνικόν.

9 Zavičaj je dakle Ivanu bio Rim, ali novi, odnosno Carigrad. Petar de Natalibus, knj. 3, pogl. 136, dvosmisleno je napisao: „Monah Ivan, sin Eutropija, zapovjednika vojske grada Rima.” Slijedeći njega, kölnski kartuzijanci u djelu Addit. ad Usuardum 27. veljače bilježe: „Također bl. Ivana monaha, sina Eutropija, zapovjednika vojske grada Rima: koji je, pošto je sedam godina u svoj svetosti proboravio u samostanu, vratio se u Rim, ostao nepoznat u domu roditelja te se na kraju života otkrio prisutnima i izdahnuo na njihovim rukama.” Maurolico također na isti dan: „U Rimu monaha Ivana, koji je dugo boravio u tuđini, ostao nepoznat u očinskom domu te se prije smrti očitovao roditeljima Eutropiju i Teodori.” Kanizije na istom mjestu: „Također u Rimu sv. Ivana monaha, sina rimskoga tribuna Eutropija i Teodozije: ovaj je u dobi od 15 godina potajno pobjegao od roditelja u samostan, gdje je sedam godina proveo u svoj poslušnosti i svetosti; vrativši se zatim u Rim, nepoznat u očinskom domu, poput siromašna stranca, stanovao je pod kolibom, posvećujući se neprestanim postovima i molitvama. Napokon se otkrio roditeljima i izdahnuo u njihovu naručju.” No kako isti Kanizije 15. siječnja navodi Kalibita, čini se da ga je smatrao različitim od ovoga. Konstancije Felicije 15. siječnja: „Ivan Kalibit, najplemenitiji Rimljanin, sin nekoga vojnog tribuna, postao je monah; zatim je mnogo godina nepoznat živio u Rimu pod malenom kolibom, u očinskom domu, u najvećem siromaštvu, gdje je i najsvetije preminuo.”

10 A svi ovi, budući da mu jednostavno pripisuju Rim kao zavičaj, podrazumijevaju stari Rim. Jasnije Baronije u Martirologiju: „U Rimu sv. Ivana Kalibita, koji je neko vrijeme u kutu očinskoga doma, a zatim u kolibi na otoku Tiberini stanovao nepoznat roditeljima, od kojih je na samrti prepoznat, te je, slavan po čudesima, pokopan na istom mjestu, gdje je poslije njemu u čast sagrađena crkva.” Prije je pod godinom 1584. bio napisao ovako: „U Rimu sv. Ivana Kalibita, koji je hodočastio u Jeruzalem, dugo se zatim odande vratio i skrivao se u kolibi pokraj očinskoga doma na otoku Tiberini, gdje se slavi glasovitim spomenom.” No to je izdanje povučeno i ispravljeno, uz izostavljanje onoga jeruzalemskog hodočašća.

11 Oktavije Panciroli u djelu Thesauri absconditi almæ Urbis, regija 9, crkva 2, piše da je bio Rimljanin te da je u Carigradu, u samostanu malo prije sagrađenu, postao monah, a zatim se vratio u Rim. Da je bio Rimljanin nastoji dokazati tim argumentom što se kaže da je dao 100 zlatnika za brodarinu, iz čega nužno slijedi da je to bila duga plovidba. Mogao je, i možda učinkovitije, isticati ono što se kaže u životopisu koji je izdao Lipomano, da je pristupio obali rijeke i zatim pošao na obalu rijeke, budući da u Carigradu nema nikakve rijeke.

12 No da nam je bilo dopušteno vidjeti sam grčki kodeks iz Grottaferrate, možda bismo otkrili da je to netko umetnuo. Cijena dana brodaru bila je veća nego što se obično plaćalo za nimalo dugu plovidbu, kako bi lađa bila slobodna samo za njega i kako ne bi iznevjerio zadanu riječ. Tko bi ipak povjerovao da bi onoliko koliko su roditelji dali za dječačku gozbu zadovoljilo mornara da plovi od Rima sve do tjesnaca Crnoga mora i odande se vrati? A i ako je ta lađa nađena na rijeci u Rimu, zasigurno nije bila takva da bi mogla podnijeti oluje Egejskoga i Jonskoga mora.
ne čvrstim.

13 Bolje stoga piše Molanus u djelu Annotationes ad Usuardum, br. 7: „Ivan koji je stanovao u kalibi, odnosno kolibi, bio je zavičajem Rimljanin; to jest, kako smatram, Carigrađanin.” To izričito izjavljuje Galesini u Bilješkama: „Bio je”, kaže, „carigradski građanin, rođen od patricija Eutropija i Teodore.” I nitko to neće dovesti u sumnju tko promotri ono što je gore rečeno o Akemetima u životopisu sv. Aleksandra. Jer ako je onaj koji je Ivana odveo iz zavičaja bio Akemet i odveo ga u Carigrad, kako tvrdi Panciroli, kakav bi to bio plan putovanja da on, namjeravajući ići iz Carigrada u Jeruzalem, dođe u Italiju i Rim? Jedva bi se moglo povjerovati da se onuda vratio samo radi Ivana. A ako su Akemeti postojali drugdje u Italiji ili Galiji, gdje su bili i tko ih spominje?

14 Da je bio Carigrađanin potvrđuju i Mineji: Oútoς ἄν ἐν Κωνσταντίνου πόλει, νίδὲ Έυτροπιον συχκλητικοῦ καὶ Θεοδώρας. „Bijaše ovaj u Carigradu, sin senatora Eutropija i Teodore”; zatim životopis iz vatikanskoga rukopisa mnogo jasnije: ἐν τῇ λαμπρᾶ πάντη καὶ βασιλίδι τῶν πόλεων, τῇ Κωνσταντίνου φημί, νέαν δὲ Πρώμην αῖδε πάς όνομάζειν, ἀνήρ τις ἐκόμα πλούτω πολλῶ, ζῶν ἐπι γυναικί, καὶ τῷ τοῦ στρατήλατου τιμώμενος ἀξιώματι όνοματῷ ἀνδρί Έυτρόπιος, τῇ γυναικί Θεοδώρα. A u br. 8 kaže da samostan Akemeta nije bio daleko od Ivanova zavičaja te da se stoga božanskom providnošću dogodilo da ostane skriven. Zatim su mu ondje roditelji podigli crkvu kad je već preminuo: Καὶ νάδὲ αὐτῷ παρὰ τῶν τεκόντων ιέρος ἀνεγείρεται, καὶ τὰ ἐκείνου πάντα παρ' αὐτής τε τῆς ὑποδεξαμενῆς μονῆς, καὶ τῶν θεραπόντων πάσιν ἀνακαλύπτονται. I ta je crkva, kao što smo prije rekli prema Zonari i Kedrenu, bila sagrađena prije 3. godine cara Leona, 461. godine Kristove.
što potvrđuje i životopis.
§ III. Boravište i doba sv. Ivana.
Toliko o Ivanovu zavičaju. O ustanovi Akemeta i samostanu koji su u Bitiniji sagradili opati Ivan i Marcel govorili smo u životopisu sv. Aleksandra. Nalazio se jedva 60 stadija od Carigrada, na samom ulazu u Bospor, u mjestu koje se zvalo Gomon, a nazvan je Eirenaion, jer se činilo da su monasi ondje našli mir i spokoj, daleko od buke puka i onih nemira koje je protiv njih u Carigradu preko opakih ljudi bio potaknuo zloduh; poslije je prozvan samostanom Akemeta ili Nespavača. Nasuprot istomu samostanu, kako se kaže 29. prosinca u životopisu sv. Marcela, leži na tračkoj obali Sostenij, o kojem piše Petar Gyllius, knj. 2 djela Bosporus Thracius, pogl. 14, i drugi. Odavde ispravi ono što je u djelu Fasti Mariani napisao naš Brunner, da je Ivan bio monah u Siriji, kao i ono u francuskom martirologiju tiskanom u Liègeu, da je stanovao u Jeruzalemu. Jer ono što kaže Maurolico, da je dugo boravio u tuđini, posve je daleko od istine. Da je pak boravio u onom samostanu Akemeta koji mi utvrđujemo, svjedoči Nicefor, knj. 13, pogl. 23: „Neki glasoviti muž Studije”, kaže, „dođe iz Rima u Carigrad i podiže crkvu božanskom Preteči, u koju uvede monahe iz samostana Akemeta što ga bijaše sagradio prebožanski Marcel, u kojem
Sv. Ivan živio je u samostanu Akemeta u Bitiniji; su se Bogu pjevali neprekidni hvalospjevi, pošto je zajednica monaha bila podijeljena u tri zbora. U tom je toru i Ivan Kalibit bio poučen monaškoj stezi.” ἐφ' ἡ δὴ μένδρα καὶ Ιωάννης ὁ Καλυβίτης τὰ μοναχῶν ἐτελέσθη. Što se može reći jasnije?

16 Sada treba istražiti vrijeme. Ferrari u djelu Catalogus SS. Italiæ u Bilješkama piše ovako: „Pod kojim je carem živio nije posve sigurno, jer se kod jednih čita da je živio pod Teodozijem, a kod drugih pod Leonom. Oboje smatram istinitim; da je naime živio i pod Teodozijem IV., koji je vladao kratko vrijeme, i pod Lavom III. Ikonoborcem oko godine Gospodnje 726.” No u samom je pripovijedanju životopisa unaprijed naveo da je rođen pod Leonom; kako je dakle mogao živjeti pod Teodozijem, Leonovim prethodnikom? Ali bio je daleko od istine. Baronije u djelu Notat. ad Martyrolog; navedenom u § I., kaže da je prema Niceforu živio u vrijeme cara Leona, premda rukopisi kažu da je živio pod Teodozijem. Svakako je živio pod Teodozijem i umro pod njim ili možda pod Marcijanom, što se ukratko može ovako dokazati: crkva mu je u Carigradu bila podignuta prije onoga požara o kojem je gore bilo riječi, a koji se dogodio 3. ili 9. godine Leonove. Dakle je umro neko vrijeme prije toga. Sv. Aleksandar, otac Akemeta, kao što je prije napisano, došao je u Carigrad oko godine 425., a umro oko 430. Poslije su u Bitiniju preselili njegovi učenici kojima je bio na čelu Ivan, a njega je naslijedio sv. Marcel. Od njega je Kalibit primio sveto odijelo: jer budući da se tako pomno raspitivao kod monaha Akemeta o njihovu redu i načinu života, čini se očitim da tada u Carigradu nije bilo takva samostana, koji je zbog načina božanskoga slavljenja neobična za druge i zbog svetosti života privlačio poglede svih te ne bi mogao ostati skriven najbistrijem mladiću. A Akemete je u grad doveo konzulski muž Studije za biskupa Genadija, koji je godine 458. naslijedio Anatolija i stolovao 13 godina. Odatle proizlazi da je Ivan umro ili u posljednjim godinama Teodozijevim ili za vladanja Marcijanova, proživjevši gotovo 22 godine. A možda je Studiju došla želja da Akemetima sagradi samostan kad su se glasovito pročule Ivanove kreposti i kad se utvrdilo da je bio odgojen u stezi Akemeta. Kedren piše da je samostan Studita sagrađen 6. godine Leonove, koja bijaše 462. godina Kristova: Tq̄ δ' αὐτρὸ ἐτει Στούδιοςτῶν ναῶν ἐκτισε τοῦ ἀγίου Ιωάννου τοῦ βαπτιστοῦ, καὶ μοναχροῦς ἐκ τῆς μονῆς τῶν ἀκοιψήτων ἐν αὐτρὸ κατίστησε. „Iste je godine, sljedeće nakon onoga požara o kojem je gore govoreno, kako sam utvrđuje, Studije sagradio crkvu sv. Ivana Krstitelja i u nju smjestio monahe iz samostana Akemeta.” Baronije je to smjestio u godinu 459. Sigurno je da se varaju oni koji su Kalibitovu smrt smjestili u godinu 467. ili kasnije. Arhimandrit Marcel doživio je godinu 485. i dalje.

§ IV. Relikvije sv. Ivana Kalibita.

Svetomu sinu Eutropije i Teodora sagradiše crkvu u Carigradu i veličanstveno je ukrasiše. U njoj su bile pohranjene njegove relikvije, a poslije su neke prenesene u Rim i Besançon. Svjedoči Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum da je, nakon što su Franci pokorili Carigrad, lubanja sv. Ivana odande prenesena u Besançon i s najvećom čašću pohranjena u bazilici sv. Stjepana, gdje se i danas čuva među najvrjednijim vjerskim dragocjenostima te zalozima i zaštitama javnoga mira. Relikvijama svetaca, koje su gotovo bezbrojne bile sabrane u Carigrad s cijeloga Istoka, obogaćene su mnoge zapadne pokrajine, a osobito belgijske, u vrijeme dok su Flamanci držali Carigrad od godine 1204. do 1261. O tim relikvijama piše Molanus u djelu Addit. ad Usuardum: „U Burgundiji sv. Ivana Kalinita, ispovjedaoca, čije sveto tijelo sretno počiva u carigradskom gradu, sjajući mnogim čudesima, a dragocjenim blagom njegove glave neusporedivo se bogati grad Hrizopol.” Da razni srednjovjekovni pisci Besançon nazivaju Hrizopolom, zabilježili smo drugdje prema djelu Vesontio, dio 1, pogl. 12, glasovitoga muža Ivana Jakova Chiffleta. Isti Molanus u kasnijem izdanju ima o Ivanu ovo: „Dana XV., sv. oca Ivana Kalibita, čijim se dragocjenim blagom glave neusporedivo bogati grad Hrizopol.” Galesini: „U Burgundiji sv. Ivana Kalinita i ispovjedaoca, čije sveto tijelo, slavno po mnogim čudesima, počiva u Carigradu, a glava se pobožno čuva u Hrizopolu.” Gotovo isto navodi Kanizije na isti dan.

18 Chifflet u 2. dijelu djela Vesontio, pod 69. nadbiskupom Vitalom II., ovako spominje tu glavu: „Ivan de Corcondrayo, skolastik i kanonik, zatim dekan u Besançonu, primio je u Avignonu od dvojice grčkih biskupa tumačenje nekih grčkih riječi, starim pismom upisanih oko kovčežića u kojem se u crkvi sv. Stjepana u Besançonu čuvala časna glava sv. Ivana Kalibita; u tu su svrhu ti biskupi sastavili javnu ispravu u Avignonu 17. travnja godine Kristove 1321., indikcije 4., za pontifikata Ivana XXII.”

19 Postoji u Rimu na otoku Tiberini crkva sv. Ivana Kalibita, o kojoj govori Panciroli, regija 9, crkva 2, te svjedoči da je predana družbi koju je ustanovio bl. Ivan od Boga, o kojem ćemo govoriti 8. ožujka, i da je ona podigla glasovitu bolnicu. Zatim dodaje da su oko godine 1600., kad su ta pobožna braća obnavljala svoju crkvu, pronašli kako relikvije drugih svetaca, poput Marija i Marte, o kojima se govori 19. siječnja, tako i tijelo sv. Ivana Kalibita, to jest, kako mi tumačimo, neke dijelove tijela. Vjerojatno je da su te relikvije, kao i mnogih drugih, donesene iz Carigrada u Rim za careva ikonoboraca; ipak su neke ostale u Carigradu, odakle su poslije stanovnici Besançona stekli glavu. Isti Panciroli svjedoči da se neke relikvije sv. Ivana Kalibita čuvaju u crkvi sv. Blaža 3, regija 1.

20 Da je bilo i drugih koji su po primjeru našega Ivana slijedili kalibitski način života, može se zaključiti iz djela Historia Miscella, knj. 22, pogl. 30, gdje se o sv. Andriji u Krisi, kako je poslije nazvan po mjestu ukopa, nalazi ovo: „Iste godine (Kristove 761.) progonitelj Konstantin pogubio je bičevima kod Blaherna na hipodromu sv. Mame znamenitoga monaha Andriju, koji se zvao Kalibit.” O njemu ćemo opširnije govoriti 18. listopada.

ŽIVOTOPIS OD NEPOZNATOGA PISCA, iz grčkoga rukopisa Vatikanske knjižnice.

Podrijetlo i odgoj sv. Ivana Kalibita.

Doista je silna stvar ljubav roditelja, neraskidive su veze naravi i uvijek goruća čežnja koja se nikada ne može ugasiti. Pa ipak nas Gospodin opominje da sve to spremno prezremo, uzmemo križ na ramena i radosno ga slijedimo, jer je on sam prema nama pokazao veću ljubav nego roditelji. A Ivan, o kojem sada govorimo, s velikom je spremnošću duše ispunio ovu Kristovu zapovijed: onaj Ivan, prozvan doduše Siromahom, ali obogaćen velikim bogatstvom Duha. Zato valja nešto dublje iz početka započeti pripovijest o njegovim djelima te je dušama koje ljube Boga iznijeti kao svojevrsni put k kreposti; a i on sam može je pokazati onima koji žele njome poći, jer ju je i sam prešao. Evo kako se to zbilo.

2 U onom presvijetlom gradu i kraljici gradova, Carigradu, koji se u puku naziva novim Rimom, obilovao je velikim bogatstvom neki muž, urešen čašću stratelata, odnosno vojskovođe. Mužu bijaše ime Eutropije, a ženi Teodora: oboje pobožni, slavni ne samo po svjetovnoj moći nego i istaknuti po čestitosti života. Imali su tri sina: dvojicu od njih dočekao je sjaj časti i ostala životna sreća. Najmlađi po rođenju bijaše ovaj glasoviti Ivan, koji je po redu rođenja doduše bio posljednji, ali je, da se izrazim riječima Evanđelja, postao prvi. Od najranije dobi odgajan osobitom brigom roditelja, posvećivao se nauku i znanostima te se mnogo radije želio obogatiti njima nego novcem, ne obazirući se na ispraznosti i lažne ludosti, kao što izvrsno pjeva božanski David. Kad je pak navršio dvanaestu godinu života, marljivo je pohađao škole, a danju i noću crkve; poput kakve plemenite mladice, neprestano napajan slušanjem božanskih proročanstava, koja su uistinu tokovi voda, već je tada donosio najslađi plod kreposti.

3 Dogodi se pak da je jedan iz one zajednice monaha koje nazivaju Akemetima, to jest Nespavačima, zapaljen božanskom željom da pohodi Jeruzalem, prije nego što se zaputio na to putovanje, nekoga posla radi ušao u Carigrad i odsjeo pokraj vojskovođine palače. Ugledavši ga Ivan i jednim pogledom na monaha zapaljen poput glavnje od ognja, stade ga ispitivati zašto je i odakle došao, koji je njegov samostan i tko mudro upravlja njegovom zajednicom. Ovaj mu pak otkri i zajednicu i predstojnika, iznese razlog koji ga je pozvao u Carigrad, a i naum budućega hodočašća: osjećao je naime da mladić žedno sluša duhovne misli. Ponovno ga prekidajući, vrsni mladić zapita kako žive u samostanu i kakve su im vježbe. I dok je monah to potanko objašnjavao, Ivan je to blagonaklono primao, i slatke bijahu njegovu grlu riječi toga muža, slađe od meda njegovim ustima. Uskoro ga obuze želja za takvim načinom života i žudnja za duhovnim znojem. Napokon, uhvativši ga za ruku, obveza ga tajnom prisegom da ga, kad se bude vraćao iz Jeruzalema, nipošto ne zaobiđe, nego da ga potajno povede sa sobom tako da roditelji nimalo ne opaze odlazak, a zatim da ga, upisana u redovničku obitelj, ostriže. „Već me naime”, reče, „roditelji kane povezati ženidbom, uzdići na časti i privezati uz svjetsku slavu i isprazne stvari: a to je za onoga tko želi biti i zvati se uistinu slobodnim očito ropstvo. Mene pak obuzima goruća želja da živim s vama; stoga žarko žudim biti ubrojen u vaš broj i smatram da je to prava slava, postojana čast i zalog budućeg blaženstva.” Monah mu pristade i potvrdi dogovor prisegom, te tako krenu na put.

4 A iskra božanske ljubavi hranila se i rasla u Ivanovu srcu te je plamtio mnogim željama prema Kristu i čeznuo biti uz njega i umom s njime boraviti. Što dakle čini? Traži od roditelja da mu nabave božansko Evanđelje: po običaju onih koji silno ljube, koji se najslađe neprestano zadržavaju na razgovorima s onim koga ljube i smatraju to dovoljnom utjehom za svoju čežnju. Roditelji dakle, a osobito majka (jer je briga oko dječjih želja vrlo gorljiva i spremna), rado su prihvatili sinovu molbu, ponajviše zato što nije tražio ni biranu odjeću, ni sjajnu i časnu obuću, ni išta slično, kakve su već želje mladića, nego nešto tako ozbiljno i božansko; nabave stoga Evanđelje te ga vrsnoćom građe, umjetničkim ukrasom i divnom otmjenošću pisma iznutra i izvana ukrase tako da knjiga bude na neki način privlačna i da samim pogledom mami Ivanovu dušu na neprestanu uporabu i proučavanje. Nisu pak vidjeli kakav ga nutarnji poticaj, mislim na najžarču ljubav prema Kristu, na to pokreće, nego su to učinili ne znajući za tu stvar. Neprestano naime bavljenje njime i listanje imalo je dovesti i do zaborava same naravne ljubavi prema roditeljima te do prezira tako teške i nesavladive stvari, mislim na samu narav. No on, kako je želio, primi od roditelja Evanđelje.

Bijeg i ulazak u redovništvo.

Već se pak i monah bio vratio, ne iznevjerivši obećanja. On se Ivanu učini kao izvor vode očima jelena i ispuni ga tisućama radosti. Stoga požuri da djelom ispuni u sebi zapaljenju želju i napokon postigne željeni cilj: uzevši iz kuće Evanđelje, čekao je monaha kao da će s njim, kao jučer i prekjučer, poći u školu. Bojao se naime ljubavi roditelja prema sebi, a ponajviše majčinih suza, da ne bi u njemu ugasile oganj božanske čežnje. Prikriva stoga odlazak, ne ide u školu, nego žurno hita prema moru. No pratio ga je jedan od slugu. I njega Ivan otpusti pod izlikom nekoga posla, posve mudro i razborito unaprijed uređujući stvar svima nepoznatu. On i monah pođoše na obalu, odmah se ukrcaše na lađu i, posluživši se povoljnim vjetrom, što su brže mogli odletješe u samostan, dok je Ivanovo zlato krijepilo ruke mornara i tako ubrzavalo plovidbu lađe.

6 Kad su se iskrcali i zajedno pristupili predstojniku samostana, monah potanko izloži sve što se ticalo Ivana: plemenitost roda, dostojanstvo roditelja i njihovu ljubav prema njemu, pripravljene časti i ugovorenu ženidbu, zatim dječakovu revnost za božanske stvari, dogovore sklopljene s njim i prisegu, te naposljetku bijeg i odlazak. Pogledavši Ivana, predstojnik samostana, odmjeravajući slabost njegove dobi i prijašnje životne prilike te bojeći se da tako nježno odgojen i nevješt naporu i tegobi neće moći podnijeti tako mukotrpan način života, nego da će uskoro otići i odbaciti jaram vježbanja (poznavao je naime vatrene zanose mladića, koji nisu ni postojani ni trajni u onome prema čemu pokažu naklonost duše, nego su hiroviti i promjenjivi), promislivši sve to, pozva ga k sebi, očinski ga opomenu i stade ovako kušati njegovu odluku: „Pothvaćaš se, sine”, reče, „stvari koja se uvelike protivi i tvome odgoju i tvojoj dobi: još si naime dječak i dosad si bio ugodno i nježno hranjen, a naš je život mukotrpan, opor i povezan s neprekidnim trpljenjem. Bojim se stoga da se ta slabost, dosad nevješta svakoj neugodnosti, čim naiđe na obilje napora, zbog prekomjernosti odmah ne slomi i ne prigrli nemar prema kreposti koji zazire od svakog podnošenja napora; tako da se ta ljaga potom ne zadrži samo na tebi, nego da prijeđe i na mnoge druge. Treba stoga da četrdeset dana proboraviš u samostanu i samim iskustvom naučiš što se u njemu radi. Pa ako poslije vidiš da to odgovara tvojoj duši i tvojim snagama, tada će ti biti dopušteno pristupiti našemu redu i ispuniti želju.”

7 Nato se gorljivi duhom Ivan silno ražalosti i ne propusti ništa čime bi mogao smekšati i privoljeti njegovu dušu: usrdno je molio, prisegom potvrđivao postojanost bačen na koljena te se od raspaljenoga čuvstva duše sav topio u suzama, smatrajući da toj stvari ne treba davati nikakve odgode, nego je tražio da se što prije ostriže i pridruži zboru braće. A to je činio ne jednostavno zbog velike žudnje za tim, nego da bi izbjegao nastojanja roditelja, razborito zaključujući da će im time odmah biti presječena svaka nada. Nemajući dakle što suprotstaviti tolikim molbama i vrućim suzama, predstojnik samostana popusti: izmolivši nad njim uobičajene molitve i ispunivši sve što zakon propisuje za monahe, odmah dječaku ostriže kosu te istodobno, da pravo kažem, odsiječe svaki svjetovni i zemaljski osjećaj, odjenu ga u monaško odijelo i pribroji svome stadu; tako je istoga dana Ivan i došao u samostan i postao monah, ne samo odijelom nego i samim djelom.

8 Nije pak potrebno ni spominjati da su roditelji tražili sina. Jasno je naime da su oni bili roditelji, a on njihov sin, i to od sinova najdraži i najizvrsniji. No i ovdje bi se možda ponovno pojavila nedoumica: ako je naime bila provedena potraga, kako je dječak mogao ostati skriven sve do kraja, kad niti je bio daleko niti je samostan bio udaljen velikim razmakom od grada? Ali lako je odgovoriti (uzevši razlog iz samoga djela i ishoda) da je ostao skriven jer ga je Bog skrivao i upravljao tom stvari, htijući i mogući time voditi plemenitost duše i dobru odluku da ne ostanu skrivene.

Kušnja i odlazak iz samostana.

Ivan je dakle već šestu godinu provodio s monasima, pružajući drugima više primjera poniznosti duha i poslušnosti nego što ih je od njih primao, te je u ostalim krepostima postao za njih poput pravila i uzora, svima divan, a tek rijetkima oponašanja vrijedan. To je silno mučilo zajedničkoga neprijatelja ljudskoga roda. Ne mogavši to dulje podnositi, obrati se uobičajenim vještinama, pletući mu prijevare i zasjede te želeći jednostavno podmetnuti nogu i pobijediti onoga koji se gnušao zla, on koji se od samoga početka uvijek protivio dobrima. No na posve je sličan način bio odbijen: Ivan je naime bio zaštićen nebeskom pomoći i oružjem kreposti.

10 Stoga protiv njega povede drugi rat, rat doista težak i strašan. Doziva mu naime u pamet ljubav roditelja, očinsku nježnost, majčine boli i ostale potrebe naravi. Izaziva u njemu čežnju za svima najdražim i najslađim pogledom na roditelje. I već je njihova ljubav, duboko utisnuta u mladićevu dušu, izjedala njegovo tijelo i silno ga iscrpljivala, već istrošena mnogim uzdržavanjem, tako da se činilo kako mu već prijeti smrt. Stoga predstojnik zajednice, videći ga tako iscrpljena, stade koriti njegovo pretjerano gladovanje, smatrajući da je to uzrok sušenja, i tvrdeći da dizati nasilnu ruku na samoga sebe nije krepost, nego posvemašnja ludost. A on, živeći po istini i bez ikakve prijevare ili pretvaranja, reče: „Nije od uzdržavanja, oče, ni od pretjerane strogosti sušenje mojega tijela, nego od doista najtežega rata koji je protiv mene iz same naravi poveo onaj neprijatelj što je ratom bio prognan s nebesa. Podsjećajući me naime ne znam kako na čežnju za roditeljima i ubacujući u mene oštru žudnju da ih vidim, satiré me, kao što možeš vidjeti, i topi me poput voska od ognja, te mome umu uopće ne dopušta da uhvati ni najkraći spokoj. Stoga te molim, oče, da mi dopustiš povratak k njima. Neprijatelj se naime ponadao da će mi na taj način podmetnuti nogu i pomutiti moje korake koji idu prema Bogu. A ja se uzdam u tvoje svete molitve da ću i ispuniti čežnju da vidim roditelje i da ću, dok se Krist bori sa mnom, ne samo skršiti nadu neprijatelju nego mu i nanijeti poraz.”

11 Čuvši to mimo svakoga očekivanja, predstojnik samostana, posve silno potresen, poče mu dozivati u pamet prijašnji njegov žar: kako je i sam isprva bio neumoljiv i nije ga htio primiti u samostan, kakve mu je riječi uputio, na što ga je unaprijed upozorio i na što ga je poticao. Zatim zastavši malo i zaplakavši nad tim riječima, pružajući time dokaz nutarnje žalosti duše, u zoru sazva svoje monahe te, nakon što su se svi zajednički pomolili za njega, gorko uzdahnuvši i smeten, briznu u obilne suze. Takav je naime žalac čežnje Ivan bio zabio u njegovu dušu, i bijaše doista ovca pastiru draga i nerazdvojna: „Pođi, sine”, reče, „neka Bog bude upravitelj i vođa ovoga puta, po njegovoj zapovijedi i volji.” On pak, plačući zajedno sa svom braćom koja su zbog njega jednoga plakala, ne ostavljajući ih kao one koji ga otpuštaju, nego čežnjom za roditeljima i protiv svoje volje istrgnut od njih, te smatrajući to više djelom sile nego vlastite nakane, zagrli svakoga pojedinoga i, dok su oni tugovali, i sam pritisnut silnom žalošću, ode iz samostana; neprestano se na nj osvrtao sve dok mu naposljetku nije iščeznuo s očiju, dok mu je u međuvremenu spomen na duhovne borbe koje se u njemu poduzimaju i na najslađe druženje s braćom razdirao utrobu.

12 Čim mu samostan posve nestade s vidika, odmah pribra duh i sabra se iz sve one tuge i smetenosti. Tada na putu susrete nekoga siromaha odjevena u dronjke i reče: „Zdravo, brate i suputniče!” Zatim svuče sa sebe tuniku i njome odjenu siromaha, a njegove dronjke uze sebi; i već je nosio onaj poderani ogrtač, dok je prosjak bio odjeven u njegovu haljinu; i radovahu se obojica, ovaj gledajući sadašnje, a onaj nadajući se budućem, nasljedujući Kristovo siromaštvo i ljubeći poniznost.

Život pod kolibom u predvorju roditelja.

Već bijaše Ivan preplovio more te se, nadomak očinskoga doma, baci na tlo i, uzdignuvši duh k Bogu, srca i očiju ganutih do suza, reče: „Gospodine Bože, koji upravljaš ovim čudesnim i skladnim stvorenjem; koji si vlastitom rukom oblikovao nebo, mudro svoje djelo, slavno i časno; koji si u narav usadio snažnu i nepobjedivu ljubav prema roditeljima, a ipak si zapovjedio da se tebe cijeni više od same naravi, kako bi pokazao da je razum jači od naravnih osjećaja i da plemenita odluka duše može pobijediti narav; koji si sve stvorio samo radi naših srdaca; čije vjeđe ispituju sinove ljudske; ti, Gospodine, znaš da je od dječaštva duša moja žeđala za tobom, te sam radi tebe zaboravio narav i nisam mario za ljubav roditelja, nego sam bogatstvo, časti i naslade prezreo radi tebe, stavljajući sve iza svoje ljubavi prema tebi. Ti sam i sada pomozi meni, kojega zli neprijatelj tiranski muči, i ne ostavi me, nego neka ti bude milo da ga plemenito oborim upravo onim čime mi je sam postavio zamke.”

14 Pomolivši se tako pobožno Bogu, baci se kao prosjak i stranac pred vrata roditelja, želeći biti posve nepoznat onima koje je sam dobro poznavao, te tako najmudrije izliječiti i nadvladati silu naravi. Kad je već svanulo i predvorja bila po običaju otvorena, ugleda ga onaj koji je vodio brigu o kući, jadno pokrivena krpama i poderane odjeće, kako prljav leži ondje, te zapita tko je i odakle je došao. Prekomjerna tjelesna iscrpljenost bijaše naime izbrisala crte njegova izgleda i posve zamračila sve znakove raspoznavanja. „Kako to dakle”, reče, „tako prostrt ležiš na ulazu kuda moji gospodari običavaju izlaziti?” On priznade da je siromah, a imao je i odjeću koja je to dovoljno odavala i dok je šutio. Pokazivao je i oskudicu hrane te nedostatak krova pod kojim bi boravio. „Nemoj me stoga otjerati”, reče (jer ću te se kao prosjak spominjati), „nego potaknut milosrđem prema mojoj bijedi pusti da ovako jadan ležim u ovome kutu.” Takvim je riječima gospodar molio slugu, niti se stidio prosjačenja, niti je otkrivao da je gospodar, želeći nasljedovati onoga koji je bogatstvo božanstva i gospodstvo sakrio u siromaštvu tijela: jer i sam bijaše srcem poučen u mudrosti, kako pjeva David, te je nastojao mudroga u zlobi uništiti razboritošću dobroga duha. Smilovavši mu se stoga zbog bijedne i posve poderane odjeće te onoga sjenovitog i iscrpljenog izgleda, upravitelj očinskoga doma ode, dopustivši mu da ondje boravi.

13 Ležao je dakle sin u predvorju roditelja, zaštićen nekakvom uskom kolibom. A ova je borba bila još veća i svojevrsno vježbalište međusobno sukobljene božanske i naravne ljubavi: naravne doduše pri izlasku i ulasku njegova oca i majke, koja je budila življu uspomenu, prevrtala mu utrobu i raznježivala srce, slatko mu se umiljavala i nagonila ga da se dade prepoznati; božanske pak koja se opirala i vukla na suprotnu stranu, te njegov duh, silovito uzbuđen i sklon naravnome, obuzdavala razumom kao uzdom i tako ga mimo očekivanja činila pobjednikom. Kakvu je samo borbu vodio! Kakve je valove srca podnosio gledajući sluge kako u očinskoj kući obiluju nasladama, a sebe gladna, prljava, bez krova i odjeće! Sve je to Ivan podnosio hrabrim duhom, krijepivši se ljubavlju Božjom; zato je neprestano ovako molio: „Vladaru Gospodine, koji si mi dao da nakon povratka ugledam ovaj očinski dom i da uživam u samome pogledu na roditelje; koji si moj istinski otac i stvoritelj; ti mi podaj snage da tvojom krepošću nadvladam neprijatelja i posve ga oborim, da me čežnja za roditeljima ne liši čežnje za tobom i ne slomi moju nadu u tebe.” Moleći se tako i slično Bogu, proveo je taj velikodušni čovjek cijelu godinu na pragu roditelja, zanemaren i prezren: možda mu je neprijatelj pribavio taj prezir kako bi teže pritisnuo njegov uistinu velik i divljenja vrijedan duh.

16 Kad je ondje proboravio cijelu godinu i ležao izvrgnut svima na ruglo, otac se počeo diviti njegovoj strpljivosti, nimalo ne sluteći da je otac toga prognanika, stranca, beskućnika i prosjaka. Potom mu dođe ovakva misao: da nije u skladu s razumom da božji čovjek leži u njegovu predvorju; stoga je smatrao da se odsada treba brinuti za njega (naime za sina), te je Ivanu svakodnevno slao obilna jela sa svoga stola. On bi pak kušao tek ponešto, što je jedva bilo dovoljno za nužno uzdržavanje tijela, a ostalo je dijelio siromasima, želeći da se drugi raskošno goste umjesto njega. I tako je postom izmorio svoje tijelo da se činilo kako nutarnji lik gotovo odsijeva u izvanjskome kao u nekom zrcalu.

17 Majka pak, dok joj je gorka bol razdirala nutrinu, nije znala da je blizu onaj za kojim je tugovala kao izgubljenim, i posve se klonila takva raspoloženja kakvo ju je poslije snašlo. Doista teška i gorka stvar za majku, koja je nakon prepoznavanja donijela mnogo kajanja, a tada nije dopuštala lijeka. Naime, kad je jednom veličanstveno i sjajno izlazila iz kuće s pratnjom i sluškinjama, ugleda Ivana iscrpljena gnjilom bolešću, odjevena u poderane krpe, pokrivena prljavštinom i nečistoćom, te kako zbog prekomjerna gladovanja gleda nekako mrko i divlje; i odmah se, kao od kakva zlog znamenja, odvrativši (jao!) od žuđenoga sina, zapovjedi pratiocima da ga odvuku sa sredine puta i uklone u kakav kut, „da me”, reče, „dok prolazim, ne ispunjava velikim gađenjem.” To je ona govorila posve nesvjesna da tjera onoga koga je neprestano nosila usred srca, i nije mogla podnijeti pogled na onoga koga je, ne videći ga, smatrala jedinim slatkim prizorom, a sve ostale gorkim i žalosnim. Tako je dakle Ivan bijedno otjeran ispred majčina pogleda; ipak nije prestao ležati uz kuću, nego je ponovno ležao u blizini, sagradivši, kao što rekosmo, usku kolibicu.

Razgovor s majkom. Vraćeno mu Evanđelje.

Tako je borac ustrajao i treću godinu, snažno napadan ljubavlju prema roditeljima i od njih samih otjeran, od ukućana bez samilosti prezren, od slugu vrijeđan i, što je od svega najnepodnošljivije, majci mrzak. Pa ni tako ponižen ovaj velikan nije pomislio ni gorko naricati, ni izustiti riječ koja bi izazvala samilost, niti uopće otkriti svoj rod. To je uistinu zadivljujuće: da je one za kojima je čeznuo i koji su još više tražili njega, od njih iz neznanja smatran prokletstvom i otjeran, premda se jednom riječju mogao izbaviti, sve strpljivo podnosio, opirući se tako teškoj borbi naravi. Videći to, Bog, poznavatelj tajni, ukaže mu se u snu, najljubaznije ga pozdravi, navijesti mu smrt unutar tri dana te mu obeća obilne nagrade za trudove, preslavne vijence i časnu te potpunu plaću. Probudivši se, odmah počne ganuto i slatko plakati od radosti, te istodobno zahvaljivati Bogu na toj sretnoj vijesti i viđenju, a ujedno i od srca moliti za roditelje.

19 Zatim pozove upravitelja kućanstva i zamoli ga da ovo prenese gospodarici: „Onaj siromah koji leži pred predvorjem zaklinje te tvojom dobrotom da se zbog njegove niskosti i neimaštine ne ustručavaš doći k njemu, poštujući Krista koji je uzeo njegov lik, za kojega znaš da onima koji stoje zdesna jasno kaže: 'Bijah bolestan i siromašan, i pohodiste me'; osim toga, imam ti”, reče, „reći i riječ koja, znam, neće izgledati ni dokona ni beskorisna.” On pak, potaknut tim siromahovim riječima, sve priopći gospodarici. Ona dugo i mnogo u sebi razmišlja što bi joj to taj siromah mogao reći; ujedno stvar javi mužu i upita priliči li joj taj posjet siromahu. On je odmah potakne da ode k siromahu i reče: „Siromahe je, ženo, Bog izabrao.” Kad je pak ona odgađala i oklijevala te se, kako kaže božanski David, stidjela nauma siromahova (jer prezrena je stvar siromašan čovjek, pa i ako ima što vrijedno pažnje i mnoge nadmašuje), Ivan, osjećajući da se smrt približava i da je već pred vratima, želeći i nakon smrti biti ponizan i prezren te lišen svake časti, kako će se malo poslije reći, ponovno ovo poruči majci: „Već krećem na posljednje putovanje. Tebe će pak, ako me sada ne udostojiš pogleda, naposljetku obuzeti kasno i beskorisno kajanje.” Tada majka počne mnogo umovati neće li joj ipak reći nešto važno: samo ju je srce naime nekako udaralo, zabrinutu bi li joj siromah mogao javiti štogod o predragome sinu.

20 Zapovjedi stoga nekima od slugu da siromaha izvuku iz kolibe i dovedu k njoj. Doveden k njoj, Ivan, sada već sin sasvim blizu majke, uzvraćajući čežnjom na njezinu čežnju i odzdravljajući uzajamnim pogledom na njezin pozdrav, ipak je još uvijek obuzdavao jezik i dušu te potiskivao nalet naravi. Uistinu velik i divljenja vrijedan duh! Zatim poniznim glasom i držanjem reče: „Znate da ono što ste učinili meni, siromahu i strancu, prelazi na zajedničkoga Gospodina; njegova je naime ova riječ: 'Što god učiniste jednome od ove najmanje braće, meni učiniste.' Budući da mi se pak već primiče kraj života, ovo posljednje želim od tebe zatražiti pred Bogom, istražiteljem i svjedokom svega: da me mrtva ne pokopaš drugim pogrebom niti na drugome mjestu, nego da dopustiš da budem umotan u ove iste poderane krpe kakav sam sada i pokopan ondje gdje sam vlastitim rukama sagradio kolibu.” Pristade majka i dade mu čvrstu riječ, nimalo ne sluteći da je majka. To je naime njegova pamet bila predvidjela: ugrabiti priliku da mu dade zadanu riječ prije nego što bude prepoznat.

21 Izmolivši to dakle i postigavši, siromah duhom dade joj Evanđelje: „Neka ovo bude vama”, reče, „tebi i mojemu gospodaru, tvome mužu, sigurna zaštita u ovome smrtnom životu i zalog budućega spasenja.” Rado i ljubazno majka to primi od njega. Silno se pak čudila odakle i kako je takvo što dospjelo tom siromahu. Dok je dakle prevrtala knjigu u rukama, reče: „Ovo je veoma slično onome što smo nekoć nabavili Ivanu”; i ujedno se prisjeti sina, bol se obnovi, te ga je ganuto dozivala i još jače rasplamsavala žalost. A Ivan ni tada nije podlegao naravi da bi otkrio svoj rod. Kasno dakle i jedva se pribravši, majka ode svome mužu, pokaže mu dar i reče da je ova knjiga veoma slična knjizi njihova najdražega, ili da je to zasigurno ona ista koju su mu nabavili. Čim ju je on ugledao, odmah ju je prepoznao, potreseno mu zadrhta srce i reče: „To je ta, ženo, i nipošto druga, nego ona ista koju smo nekoć nabavili predragome sinu. Nego pođimo k onome siromahu i pitajmo odakle ju je i kako stekao, i koliko je vremena proteklo otkako je postao njezinim vlasnikom. Brzo ćemo naime od njega doznati i drugo što istražujemo.”

Očitovanje samoga sebe. Smrt. Pokop.

Odmah dakle pristupivši Ivanu, ispituju ga, istražuju i zakletvom obvezuju da sve iskreno otkrije i ništa im ne zataji. On, već blizu kraja i tako zatečen, najviše pazeći da se ne ogriješi o krivokletstvo, duboko i plačno uzdahnuvši te briznuvši u suze, uistinu jači od ljudskih osjećaja, otkrije im skrivenoga Ivana: „Ja sam Ivan kojega ste dugo tražili”, reče, „i ovo je Evanđelje ono isto koje ste mi na moju molbu nabavili uoči mojega odlaska od vas.” Čuvši to, otac i majka pomno očima promatraju znakove na sinu, te ga pouzdano prepoznavši po licu, glasu i drugim obilježjima, gotovo su klonuli duhom, svladani istodobno neizmjernom radošću i tugom: radošću doduše što su pronašli onoga za kojim su toliko čeznuli, a bolju pak što su ga, tek što su ga pronašli, gubili iz samih ruku.

23 Stoga ga već posljednji put grleći i oko njega okupljeni, s velikim su ga ganućem dozivali i oplakivali: „O mnogo žuđeni”, govorahu, „i žalosni naš sine! O rastakanje utrobe! O rano roditelja! O žalče duboko zabodeni usred srca! Kako si nam sada, kad si pronađen, ljuće ranio dušu negoli onda kad si bio izgubljen! Tada nam se naime umiljavala nekakva nada povratka, i silina boli ublažavala se slatkoćom nade; a sada nam oduzimaš i samu utjehu nade, kao da si pronađen zato da nas još više izmučiš i samo pokažeš svoj beznadni povratak. O da si šutke umro! O da si umirući ostao skriven kao i živeći! Tako nam naime ne bi zadao oštriju bol niti nanio širu ranu. O pronalasku nesretniji od gubitka! O pogledu na žuđenoga koji je iznevjerio one koji su ga čeznutljivo čekali! Trebalo je zasigurno ili da budeš prepoznat odmah po povratku, kako bi to bila prilika za radost, da bol ne naslijedi bol, nego nekakvo veselje, ili da umreš nepoznat. Sada pak ni sami ne znamo što prije priliči: radovati se povratku ili oplakivati smrt. O mi najnesretniji od svih nesretnika! Kako smo onoga kojega smo tražili po cijelome svijetu otjerali dok smo ga imali u rukama? O zvjezdani svode! O sunce koje sve gledaš, zar podnosiš gledati takav prizor? Kakva će gorčina jecaja, kakvi izvori suza dostajati za toliku bol? Trebalo je, sine, da i roditelje uzmeš za suputnike svoga odlaska, kako bismo i mi za putnu popudbinu imali društvo najdražega, i kako bi one koje si na nemalo vrijeme lišio nade u radost zbog tebe oslobodio i suza koje valja proliti za tobom. A sada koji će kamen, koje željezo, kakva će narav ikada podnijeti toliki teret zla?”

24 I oni su to i drugo što im je osjećaj nalagao govorili okupljeni oko sina, te su naricanje protegnuli na četiri sata. Njemu je pak smrt postupno prilazeći oduzela osjetila. Ubrzo je preslavni pobjednik i samu dušu izdahnuo među dragim rukama roditelja. A cijeli je grad obuzeo nekakav nov i raznolik osjećaj: radost, divljenje, suze. Radovali su se zbog pronalaska glasovitoga mladića, divili se nepobjedivoj dugotrpljivosti borca, a s roditeljima su oplakivali smrt najželjenijega sina.

25 Naposljetku majka, zaboravivši sinovljeve naloge ili svakako svladana ljubavlju prema njemu, odmah ga svuče iz onih poderanih krpa te ga odjene u sjajnu i blistavu odjeću: no odmah joj udove zahvati uzetost, jer je sin kaznio taj čin. O žarke ljubavi prema Kristu, kad se čini da su borcu zbog njega i sami znakovi borbe bili mnogo draži od same majke! Otac dakle, vidjevši suprugu u takvu stanju, dozove joj u pamet sinovljeve naloge: i čim su sina svukli iz dragocjene odjeće i odjenuli u njegovu uobičajenu, majka bi oslobođena uzetosti. Tako je sin na neki način bio sudac i opominjatelj roditelja; čime je Bog, kako se čini, pokazao da ne samo djeca trebaju poštovati zapovijedi roditelja, nego i roditelji molbe umiruće djece, kada se one odnose na čast Božju.

26 Pokopan je dakle hrabri borac u samoj kolibi, kako je bio zamolio. Znao je naime da takva poniznost daleko lakše nego izniman sjaj dopire do nebeskih šatora. Potom su mu roditelji podigli crkvu, a sva su njegova djela od ulaska u samostan postala javno poznata.

27 Nakon toga i njegovi roditelji, najbolje uredivši svoje poslove, preminuše, posvetivši dio svoga imetka crkvi, a dio razdijelivši potrebitima, kako bi i samo stablo imalo nešto što odgovara njegovu plodu, na slavu Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista, kojemu pripada svaka čast, vlast, veličanstvo i slava, sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

15. siječnja Kalendar godine