Drugi životopis
s grčkoga rukopisa preveo kard. Sirleto, izdali Lipomano i Surije.
Odgoj sv. Ivana, želja za monaškim životom.
Život pravedna i savršena čovjeka, proživljen časno, čisto i kreposno, nakanio sam pripovjediti vama koji ste se složno sabrali na ovo mjesto: živio je on naime u naše vrijeme. Budući da je poslove ovoga života prezreo iznimnom mudrošću te vjerom i pobožnošću prema Kristu, postigao je nebeska dobra. Kakva je to stvar bila, razjasnit će ovo pripovijedanje.
2 Bijaše u gradu Rimu neki veoma bogat čovjek, obdaren onim dostojanstvom kakvo imaju oni koji vode vojske. Tome je čovjeku ime bilo Eutropije, a njegova se supruga zvala Teodora. Imao je tri sina, od kojih su dvojica po njemu bila zauzeta građanskim službama. Onaj pak koji je bio najmlađi zvao se Ivan. Njega je otac predao učitelju da uči znanosti. Stoga, kad je naučio prve osnove naobrazbe, posvetio se proučavanju retoričkih i filozofskih knjiga. Kad mu je pak bilo dvanaest godina te je gotovo sve savršeno naučio, jer je dječak bio dobre i profinjene darovitosti, i budući da je čuvao Kristovu vjeru, povrh svega posvećivao se svetim crkvama niti se ijedan sat odvajao od knjiga, tako da su se učeni ljudi divili ustrajnosti mladića.
3 Jednoga pak dana neki opat iz gornjih krajeva, iz časnoga samostana onih koji se zovu akemeti zato što nikada nemaju običaj lijegati na počinak, učinivši zavjet da će poći u Jeruzalem, dođe u onu kuću u kojoj se Ivan poučavao te zamoli one koji su u njoj stanovali da može kod njih odsjesti. Kad je blaženi Ivan vidio odjeću toga čovjeka i način njegova asketskog života, zapaljen Duhom Svetim, poče ga ispitivati odakle je, kamo ide i kakvo je pravilo života kojega se drži onaj samostan iz kojega je došao. Taj dakle monah, upitan od dječaka, ispripovjedi cijeli život i pravilo vježbanja. Otkri pak i svoje poslove, naime da iz pobožnosti putuje u Jeruzalem kako bi se ondje pomolio Bogu i poklonio svetim mjestima, te se ponovno vratio u sveti samostan iz kojega je otišao. razgovara s monahom akemetom:
4 Kad je Ivan to čuo, uhvati toga monaha za ruku, odvede ga nasamo i veoma strašnom zakletvom obveže da će se, nakon što obavi to putovanje, vratiti k njemu kako bi ga poveo sa sobom u onaj sveti samostan. Tada mu govoraše blaženi Ivan: „Čuj me, molim te, moj opate, i neka te dirne samilost prema meni. Jer moji roditelji, budući da me ljube više od ostale braće i svih drugih ukućana te se brinu da budem poučen u mnogim znanostima i nauku, namjeravaju me uzdići na neki visok stupanj dostojanstva. Kako naime kaže moj gospodar i otac, želi me promaknuti na neko dostojanstvo koje je veće od onoga stupnja što ga imaju vojni tribuni. Nakon toga kani me svakako povezati ženidbom. Ali ja sam, dijelom dolazeći u svetu crkvu, a dijelom iz onoga što sam čitao i sam u sebi razmišljao, spoznao da su sve stvari koje su u ovome životu isprazne, i da je spašen samo onaj koji, prezrevši stvari ovoga života, postojano služi Kristu u ovome vašem ruhu. Stoga te ponizno molim, gospodine, da me povedeš i ubrojiš u onaj sveti samostan.” Kad je to čuo onaj monah, zakletvom obeća da će se vratiti i povesti ga sa sobom u samostan.
Iz LIPOMANA.
5 Pošto su se dakle tako dogovorili, svaki pođe svojim putem. Kad je pak onaj monah otišao, ovako je u sebi govorio blaženi Ivan: „U međuvremenu ću najprije učiniti ovo: od svojih ću roditelja zatražiti svetu knjigu Evanđelja, iz koje ću dobro naučiti Kristove predaje i kako mogu činiti ono što je Kristu milo.” Stoga pristupivši roditeljima reče: „Ne mogu od stida ići u učilište, jer svi koji zajedno sa mnom uče znanosti, nakon što obave ono što se u učilištu vježba, imaju sa sobom Evanđelja i sjedeći ih čitaju; a ja sam takav kao jedan od onih koji nemaju roditelja, budući da nemam Evanđelja. Stoga vas ponizno molim, moji gospodari, da i meni zapovjedite dati Evanđelje, kako bih ga i ja, držeći ga u svojim rukama, dobro naučio.” Kad je to čula njegova majka, silno se obradovala što je njezin sin obuzet tolikom željom za učenjem, te razgovarajući s mužem reče: „Hajde, gospodaru moj, pobrini se da se prepiše i našemu sinu dade takva knjiga Evanđelja koja neće samo oblikom slova i onim što je unutra napisano poticati sinovljevu želju, nego će i svojim uvezom i vanjskim izgledom biti tako lijepa da još više pobuđuje njegovu želju.” Odmah pak njegov otac zapovjedi da se pozove zlatar i reče mu neka uzme onoliko novca koliko je dovoljno da se sinu uveže knjiga Evanđelja. Zlatar dakle, uzevši pet stotina zlatnika te drago kamenje i bisere, uveže Ivanu knjigu. Kad je pak sam Ivan primio Evanđelje i držao ga u rukama, marljivo ga je učio, čekajući dok se ne vrati monah o kojemu je gore rečeno.
Bijeg u samostan akemeta.
Nakon nekoga vremena vratio se onaj monah, kao što bijaše obećao da će učiniti. Kad ga je Ivan vidio, silno se obradovao, potrčao mu u susret veoma radosna duha, zagrlio ga i oslovio ovim riječima: „Gospodaru moj, ljubav mojih roditelja i njihovu preveliku naklonost prema meni nitko ne poznaje kao ja sam. Znam naime da je osobito moja majka takva prema meni da bi, kad bi nešto takvo naslutila, svojim suzama spriječila tijek moje odluke. Stoga te molim da odemo tiho, da nitko ne zna što činimo.” Tada monah reče: „Učinimo, sine, što želiš: Bog će naime udovoljiti tvojim željama.” Stoga Ivan, vodeći sa sobom onoga monaha, dođe na obalu rijeke i, našavši nekoga brodara, reče: „Molimo te, brate, da nam dopustiš unajmiti tvoj brod, kojim ćeš nas prevesti do samostana onih koji se zovu akemeti.” On im reče: „Ja zato ovdje sjedim da primim kakav teret i napunim svoj brod, a vozarina za nj iznosi stotinu novčića.” Tada Ivan reče: „Pričekaj, brate, do trećega dana, i ja ću unajmiti brod.” Pošto su se tako dogovorili, otiđoše. I tada Ivan reče monahu: „Velika će biti vozarina kojom se unajmljuje ovaj brod; ali veoma mi se sviđa ova zamisao: da smislimo način kojim roditelji neće spriječiti moj odlazak. Poći ću dakle i pod nekom izmišljenom izlikom zamoliti od svojih roditelja da mi daruju novac; njime ćemo pak unajmiti brod.” Tada monah reče: „Idi, sine; neka Gospodin upravi svaku tvoju dobru namisao.”
7 Dođe dakle Ivan i reče svojoj majci: „Majko moja gospodarice, koja si me od početka tako odgojila kako su tek rijetke majke odgojile svoje sinove, i zbog svoje si mi najveće naklonosti pružila sve što sam poželio; jedno je što povrh toga tražim od tebe i svoga oca, i to žarko želim radi vaše slave.” Na to majka reče: „Traži, sine, što god želiš.” Tada Ivan reče: „Majko moja gospodarice, svi dječaci koji su u učilištu pozvali su me na gozbu ne samo jednom i dvaput, nego i češće; budući da ih ja ne mogu jednako ugostiti, ne mogu ići u učilište: tako me obuzima silan stid.” A ona reče: „Pričekaj, sine, današnji dan, i ja ću nagovoriti tvoga oca da ti dade novac kojim ćeš moći pozvati koga god želiš.” To reče majka te, dok sin nije bio prisutan, ispripovjedi svome mužu sve pojedinosti koje je čula od Ivana. Njoj muž reče: „Dajmo mu stotinu zlatnih novčića i slugu koji će ga čuvati i paziti, da mladić kako ne bi postao sklon raskalašenosti te utrošio i potratio novac u kakvu prljavu i sramotnu svrhu.” Oboma se svidjela ta odluka.
8 Kad su dakle pozvali Ivana, dadoše mu novac i slugu čuvara. Ivan pak, primivši onih stotinu zlatnih novčića i silno se tome radujući, dođe k monahu zajedno s tim slugom i reče: „Moj gospodaru, ovaj je čovjek moj: on će ostati ovdje s tobom, a ja ću otići k svojim drugovima da od njih čujem siguran dan kada ću ih ugostiti na gozbi.” Ode dakle i, imajući sa sobom novac, pristupi gospodaru broda te reče: „Molim te, brate, da samo meni i monahu iznajmiš brod.” Njemu gospodar broda reče: „Rekao sam ti da se brod unajmljuje za veliku vozarinu; ako pak pričekate, primit ću vas zajedno s ostalim teretom.” Tada mu Ivan reče: „Primi od mene svoju vozarinu, samo nas sretno prevezi.” Rekavši to, izbroji mu stotinu zlatnih novčića. Dok ih je davao, reče: „Molim te, brate, da dobro motriš samo nebo, pa kad počne puhati onaj vjetar koji može biti pogodan za našu plovidbu, tada stojeći na svome brodu pozovi nas znakom glave: sumnjivi su nam naime neki ljudi i želimo pobjeći.” Tada se onaj, primivši stotinu zlatnih novčića, silno obradova i reče: „Idi, gospodaru moj, i budi siguran da ću vas sretno prevesti.” Ode dakle Ivan i ispripovjedi stvar monahu potajno od onoga sluge kojega je otac postavio za čuvara.
9 Nakon nekoga vremena Ivan reče monahu i sluzi: „Pođimo na obalu rijeke, jer ću za dva dana ugostiti svoje drugove na gozbi, pa nam treba kakvo dobro riblje jelo.” Kad su dakle došli onamo, Božjom se voljom dogodilo da je počeo puhati vjetar pogodan za plovidbu. Stoga ih je brodar sa samoga broda učestalim znacima glave pozivao. Budući da se nisu mogli sakriti od samoga sluge ako bi ostao ondje, rekoše mu: „Idi, momče, u učilište i vidi što rade oni mladići, pa se vrati ovamo, gdje ćeš nas naći.” Ode sluga. Ivan pak i monah ukrcaše se na brod te, otplovivši odande, sretno stigoše u onaj sveti samostan.
Monaški život. Želja za ponovnim viđenjem roditelja.
Ispripovjedio je pak onaj monah braći sve ono što je bilo istinito i kolika je bila dječakova vjera. Kad ga je arhimandrit promotrio, reče: „Premlad si, o sine; a nama je običaj da onaj tko želi položiti monaške zavjete ostane četrdeset dana pri samostanu te, pošto razmotri pravilo našega asketskog života, tako bude postrižen.” Na to Ivan reče: „Zaklinjem te prečistim Trojstvom da me danas postrižeš, jer se silno želim i trudim odjenuti u to anđeosko ruho.” Tada arhimandrit blagoslovi toga dječaka i, pošto ga je postrigao, odjene ga u ruho. On se pak s velikom revnošću i srčanošću posvetio monaškom vježbanju, moleći se samome Bogu noću i danju. Ostao je pak šest godina u tome samostanu i svima koji su ondje bili postao je primjerom kako treba vježbati poniznost i moliti se samome Bogu.
11 Takvu si je pak uzdržljivost propisao da nije kušao ništa drugo osim predragocjenoga Tijela i Krvi Kristove, tako da se onaj arhimandrit čudio i govorio: „Ti si doduše još kao dječak sam sebi nametnuo mnogo truda; stoga tvoje tijelo postaje preslabo da bi moglo dostajati za službu božanske slave: jer ga uzdržljivost, post i mnoga bdjenja upropaštavaju.”
12 A već je neprijatelj dobrih djela, đavao, videći veliku revnost toga mladića i gorljivi tijek svete odluke, počeo silovito bjesnjeti protiv njega. Budući da je bio najljuće raspoložen prema njemu, a nije mogao nadvladati njegov plemeniti duh i misli niti ga udaljiti od nade u Krista, ubaci u um toga mladića takvu tugu i toliku čežnju za roditeljima da je noću i danju mislio na njih i pred očima imao kolikom se pratnjom i službom slugu roditelji služe: napokon, pred sobom je imao svu varavost i ispraznost ovoga života. Stoga se od mnogih postova, bdjenja i prevelike čežnje za roditeljima dogodilo da se njegovo tijelo nije činilo kao meso, nego tanko poput sjene. Arhimandrit pak, videći mladića tako iscrpljena i izmučena da se mislilo kako će već svaki čas preminuti, reče: „Nisam li ti rekao, sine Ivane, da sam Bog od svojih slugu traži samo to da ga časte prema svojim snagama? Ti si pak, služeći se tim vježbanjem iznad svojih snaga, sam sebe učinio previše iscrpljenim i mršavim.” Na to Ivan reče: „Znaj, oče, da me ne svladavaju postovi, nego mi moji grijesi donose zapreku. Već mnogo dana naime neprijatelj dobrih djela, đavao, uznemiruje moje srce i ubacuje u moj duh čežnju za roditeljima i za tim da vidim svoju obitelj; a ne vidi taj propali neprijatelj da ću ga, uz volju mojega Boga i pomoć vaših molitava, iako budem pošao vidjeti svoje roditelje, ipak zgaziti i pokazati da je njegov pokušaj nemoćan i isprazan.” Tada mu arhimandrit reče: „Nisam li ti, sine, rekao, kad si se prvi put htio posvetiti monaškim zavjetima, da je borba našega vježbanja velika, a trud silan?” Rekavši to i zaplakavši zbog mladića, blagoslovi ga.
13 Sutradan pak Ivan pristupi arhimandritu i, bacivši mu se pred noge, zamoli ga da se ne srdi na njega, nego da moli Boga za nj i dopusti mu otići i vidjeti roditelje, te na taj način, uz Gospodinovu pomoć, zgaziti đavla. Arhimandrit, sabravši svu braću koja su bila u tome samostanu i pomolivši se usrdnim molitvama Bogu za toga mladića, s uzdahom i suzama reče: „Idi, sine, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i neka sa sobom imaš Gospodina Isusa Krista koji ide s tobom, da te vodi na tome putu kako sam hoće.” Ivan pak, ustavši sa zemlje, obilazeći svu braću, prignutih koljena zatraži od svakoga pojedinog da ga ispruženih ruku blagoslovi; i tako ih pozdravljajući reče: „Zdravo bili, svi oci i braćo; zdravo bila hvalevrijedna i sveta zajednico koja si me lijepo primila: ja sam posve nedostojan vašega krova Iz LIPOMANA.”
Povratak očinskoj kući. Boravak pod kolibom.
Pošto su ga dakle oni sveti oci preporučili Bogu, iziđe iz toga samostana te, odmaknuvši se podalje od njegovih vrata, okrene se i pogleda sveti samostan, ispusti tužan i gorak uzdah i, prignuvši koljena, tako se pomoli samome Bogu da su mu suze potekle na zemlju; i tako pozdravi onaj susjedni kraj te, ne prestajući plakati, ode i nastavi svoj put. Kad je pak prevalio polovicu puta, ugleda nekoga siromašna čovjeka odjevena u poderanu odjeću, kojemu reče: „Zdravo, brate i suputniče. Sviđa li ti se da zajedno putujemo?” „Veoma”, reče onaj, „to mi je drago.” Dok su pak zajedno putovali, Ivan reče: „Vidim, brate, da imaš tako poderanu odjeću da je ne možeš nositi; molim te stoga da svučeš tu odjeću i uzmeš moju, a ja ću se odjenuti u tvoju.” I kad su došli do nekoga mjesta, uzajamno se pozdravivši, svaki krenu svojim putem.
13 Kad je pak Ivan došao onamo odakle je nasuprot vidio kuću svojih roditelja, baci se na zemlju i ovako se moljaše Bogu: „Gospodine Isuse Kriste, ne ostavi me.” A kad je u kasnu noć pristupio vratima svojih roditelja, ponovno prostrt na zemlju i plačući, ovako se pomoli Bogu: „Gospodine Isuse Kriste, evo doma mojih roditelja koji si mi pokazao; ali da ne otpadnem od tvoje milosti, daj mi, molim te, da, nadvladavši đavla i na ovome mjestu blaženo umirući, više ne trpim nikakve kušnje.” Ostao je stoga ondje cijelu onu noć.
16 A kad je svanuo dan, otvorila su se vrata predvorja kao što je bio običaj, jer su njegovi roditelji uskoro trebali izići. Iziđe pak upravitelj kućanstva, koji, vidjevši ga odjevena u poderanu odjeću, reče: „Tko si ti, odakle si i zašto si se, kad si takav, usudio doći ovamo? Odlazi odavde, jer će moji gospodari izići.” Tada Ivan reče: „Molim te, gospodaru, da mi iskažeš milosrđe: siromašan sam naime čovjek. Pusti me stoga da ostanem u ovome kutu (ništa naime zla ne činim) te očekuj nagradu za to od samoga Boga ako meni siromahu dopustiš ostati pred vratima ovoga predvorja.” On mu dopusti i ode.
17 Iziđoše pak njegovi roditelji u predvorje. Kad ih je Ivan ugledao, sav se ispunio suzama te u sebi reče: „Evo, đavle, i roditelje sam svoje, jer je Bog tako htio, ugledao, i prezirem tvoje goruće strijele, potpomognut Kristovom pomoći.” I ponovno reče: „Gospodine Isuse Kriste, ne ostavi me.” I ostajao je u onome kutu. Počeo mu je pak njegov otac slati hranu sa svoga stola govoreći: „Velika je strpljivost ovoga siromaha, jer po tolikim kišama i velikoj studeni tako strpljivo i hrabro boravi u ovome predvorju. Može sam Bog po ovome čovjeku donijeti nam spasenje. Posve je naime zato ovamo poslan ovaj čovjek da i mi po njemu postignemo spasenje.”
18 Izlazeći pak jednoga dana iz kuće, njegova majka, kad ga je vidjela tako bijedna, zgražajući se zastade jer joj se učinilo da vidi nešto strašno, te okrenuvši se svojim slugama reče: „Uklonite odavde toga čovjeka, jer ne mogu proći dok on tako leži.” Odmah dakle sluge silom odvukoše toga čovjeka. Budući da je bio podalje od onih vrata, ostajao je ondje niti je kamo odlazio. Jednom pak upravitelju kućanstva dok je izlazio reče Ivan: „Molim te, kao što si mi na početku iskazao milosrđe, tako mi i sada sagradi kakvu malu kolibu, da se mogu zaštititi od studeni i da me vaša gospodarica nikada ne vidi.” Kad je to onaj čuo, ne oklijevajući, složi mu nekakvu malu kolibu u kojoj je ostajao moleći se Bogu. Njemu je pak otac svakodnevno slao hranu. No ono što je otac slao on je sam dijelio siromasima, ne jedući i ne pijući od toga, tako da su svi siromasi trčali k njemu i od njega se hranili. Stoga je njegovo tijelo bilo tako iscrpljeno da su se mogli izbrojiti spojevi kostiju: tolikom se uzdržljivošću bio izmučio.
Očitovanje samoga sebe. Smrt. Pokop.
Treće pak godine nakon toga, kad je dobrostivi Bog pogledao njegov veliki trud i vidio ga usavršena u vježbanju kreposti, ukaza mu se i reče: „Zdravo, Ivane, koji se uistinu zoveš tim imenom: onime naime što si učinio pokazao si se sličnim onome Ivanu koji bijaše djevac; jer ostavivši sve, pošao si za mnom. Vrijeme je dakle tvoga vježbanja i borba tvojih trudova dovršena. Nakon tri dana doći ćeš k meni, u onaj pokoj pravednih ljudi.” Probudivši se, Ivan poče plakati i ovako se moliti Bogu: „Zahvaljujem ti, Gospodine Bože, što mene nedostojna čovjeka želiš učiniti dostojnim onoga pokoja pravednih; ali sjeti se, molim te, i mojih roditelja te im iskaži milosrđe, ne ubrajajući im njihove grijehe, nego ih brišući, jer si jedini ti blag i milosrdan.”
20 Kad je pak dovršio te molitve, dozvavši k sebi spomenutoga upravitelja kućanstva, ovako ga oslovi: „Kao što si mi od početka sve do ovoga sata iskazivao milosrđe, tako, molim te, učini i sada. Jedno je što od tebe tražim, da se mojim riječima priopći vašoj gospodarici.” A on reče: „Hajde, reci ako što želiš.” Tada Ivan reče: „Idi dakle i reci joj ovo: 'Onaj siromah za kojega si zapovjedila da ga otjeraju dok je ležao pred vratima moli te po meni da oholim duhom ne prezreš siromašna ubogara, gledajući na Gospodina Isusa Krista, nego da se strpljivo udostojiš doći k njemu, jer ti ima nešto reći.'” Ode onaj i javi svojoj gospodarici što je čuo od Ivana. Tada ona reče: „Zar ima išta što bi mi taj siromah imao reći, kad ne mogu ni pristupiti k njemu niti ga pogledati?” Ode pak svome mužu i to mu priopći. Njoj on reče: „Idi, ženo moja, i ne preziri siromaha: siromahe je naime Bog izabrao.” No ona je još odgađala svoj odlazak. Ponovno Ivan posla k njoj nekoga da u njegovo ime kaže: „Nakon tri dana ja ću umrijeti; a ti, ako ne budeš htjela doći ovamo i vidjeti me, naposljetku ćeš se sama pokajati.” Kad je ona čula za njegovu smrt, iziđe i zapovjedi svojim slugama da donesu onoga siromaha k njoj.
21 On pak, budući da je bio pokriven, nije mogao biti prepoznat, nego reče ovo: „Tvoja je plaća, o gospodarice, ispunjena, kao što je Gospodin rekao u svojim Evanđeljima, na onome mjestu gdje kaže: 'Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, i meni učiniste.' Ja ti pak, kao siromah koji ništa nema, želim ostaviti nekakav blagoslov; ali htio bih da zakletvom obećaš kako ćeš učiniti što ti kažem, i tako primiš blagoslov.” Zaklela se ona da će izvršiti što čuje. Tada on reče: „Zaklinjem te istim onim kojim si se i ti zaklela da ne zapovjediš da me pokopaju pokrivena drugom odjećom, osim ovom istom koju sada imam; i na ovome istom mjestu gdje je moja koliba daj da me pokopaju, jer nisam dostojan ni druge odjeće niti kakva uglednijega mjesta.” Rekavši to, predade joj Evanđelje i reče: „Neka ovo u ovome životu bude tvoj bedem, a dobro onoga budućega vijeka neka bude popudbina kako tebi tako i mojemu gospodaru, tvome mužu.” Kad je ona primila Evanđelje, okrećući ga sa svih strana, reče: „Slično je ovo Evanđelje onome koje je nekoć moj gospodar dao našemu sinu.” Potrča dakle i pokaza knjigu svome mužu. Kad ju je on prepoznao, reče: „Uistinu, to je ono Evanđelje, a ne drugo. Ali odakle ga je on imao? Priliči pitati ga gdje je naš sin Ivan.”
22 Kad su dakle došli k njemu, rekoše: „Zaklinjemo te prečistim Trojstvom da nam istinito kažeš odakle si imao ovo Evanđelje i gdje je naš sin Ivan.” On, ne mogavši izdržati silinu suza, reče: „Ja sam Ivan, vaš sin; ja sam vam uzrok mnogih suza. Ovo je Evanđelje ono isto koje ste mi vi dali. Ali čeznući za svojim Kristom, nosio sam njegov slatki jaram.” Kad su to roditelji čuli, baciše se sinu oko vrata te su od prvoga sve do šestoga sata tako plakali da su svi koji su nastavali grad zajedno s njima oplakivali prepoznatoga sina. Da se pak njegov ispravan i svet način života ne bi okaljao nikakvim nemirom ovoga života, potpomognut pomoći onoga Duha kojega je imao u sebi kako govori, predao je svoju dušu Bogu.
23 A njegova majka, zaboravivši ono što se bila zaklela, svuče ga iz poderane odjeće i odjene u zlatnu; kad je u nju bio odjeven, majka iznenada postade uzeta. Kad se pak njegov otac prisjetio njegovih riječi, reče: „Neka se izvrši ono što je zatražila volja našega svetog sina.” Kad su ga dakle svukli iz zlatne odjeće, odjenuše ga u onu poderanu koju je prije običavao nositi. Kad je to učinjeno, njegova majka odmah ozdravi. Relikvije pak onoga svetog čovjeka roditelji položiše u onu kolibu i ondje mu sagradiše sveti hram, te sva svoja dobra posvetiše tome svetom hramu. A pošto su mnogo novca uložili u službu strancima, u miru preminuše. Takvo bijaše Ivanovo opredjeljenje, takav život i način njegova svetog vježbanja. On je, velim, zgazivši đavla, postao dostojan nagrade višnjega poziva, milošću i dobrotom Gospodina našega Isusa Krista, kojemu neka je slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.