Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 15. siječnja

O sv. Aleksandru, utemeljitelju Akemeta, u Carigradu

DE S. ALEXANDRO, FUNDATORE ACOEMETORUM, CONSTANTINOPOLI

Putovanje kroz pustinju i granice Rimskoga Carstva. Čudesa.

Iter per solitudinem et limites Romani Imperii. Miracula.

Prijeđe ponovno Aleksandar s učenicima koje je izabrao Eufrat: odatle odlaze u perzijsku pustinju, ne noseći sa sobom baš ništa od potrebnih stvari osim Svetoga pisma zapisanoga na pergameni. Odjeveni u jednu jedinu tuniku boravili su u neobrađenoj pustinji, neprestano danju i noću izvršavajući pravilo svetoga pjevanja hvalospjeva. Zatim se dogodilo, da bi se njihova krepost još više prokušala, da su bili kušani tjelesnim potrebama: mnogo su se dana naime hranili samo plodovima drveća i tako hodali. A tridesetorica od njih prigovoriše svetomu mužu i osloviše ga onako kao nekoć oni sv. Mojsija: „Izveo si nas u ovu pustinju da nas glađu pomoriš.” I željeli su se potajno vratiti u samostan; te su o toj namisli među sobom vijećali. No svetomu je mužu to bilo božanski otkriveno; jer Bog ništa nije skrivao od njega, budući da je uistinu, kao drugi Mojsije, bio vjeran u cijeloj njegovoj kući. Sazove ih dakle i prekori kao nevjerne, te ih, ukorene riječima, otpusti da se vrate u samostan odakle su otišli, vičući snažnim glasom: „Vjerujte mi, braćo, danas će nas Bog pohoditi i razobličiti vašu nevjeru.”

Transmittit rursus cum discipulis, quos delegerat, Euphratem Alexander: inde in Persicam solitudinem abeunt, nihil omnino secum rerum necessariarum deferentes, præter descriptas in membranis sacras litteras. Unica induti tunica versabantur in inculta solitudine, assidue die ac nocte canonem sacræ hymnodiæ exequentes. Contigit deinde, ut magis eorum virtus probaretur, eos corporis necessitatibus tentari: nam multis diebus solis arborum baccis victi tabant, itaque incedebant. Oblocuti autem sunt viro sancto triginta ex iis, eumque ita affati, ut olim illi S. Moysen: Eduxisti nos in hanc solitudinem ut fame enecares. Et cupiebant clam ad monasterium reverti; idque inter sese agitabant consilium. At viro sancto divinitus id patefactum est; ut nihil eum celabat Deus, cum vere, ut alter Moyses, esset fidelis in omni domo ejus. Convocat igitur eos, et ut incredulos increpat, verbisque castigatos dimititit, ut ad monasterium unde discesserant revertantur, magna voce inclamans: Credite mihi Fratres, hodie visitabit nos Deus, et vestram incredulitatem arguet.

33 I kad se nisu bili udaljili ni za kratak prostor, posla Bog, kako je svetac prorekao, rimske tribune i vojnike koji im donesoše sva dobra i zamoliše ih da svrate u njihove a utvrde i blagoslove ih. Nalaze se naime na granicama Rimljana i Perzijanaca utvrde, suprotstavljene barbarima, međusobno udaljene deset i dvadeset milja. A braća koja su bila napustila svoje mjesto, ugledavši ove kako izdaleka dolaze i uistinu shvativši da se dogodilo ono što je sveti muž bio prorekao, učvrstiše se u vjeri, te neki od njih, potaknuti pokajanjem i padajući ničice na zemlju, oprostiše se od bratstva: drugi pak koji su bili s njim odoše u unutrašnjost pustinje i ondje ostadoše sve do smrti. Blaženi pak Aleksandar, kojemu je Duh Sveti zapovjedio, kao što se nekoć dogodilo i blaženomu apostolu Petru, da pođe s tim vojnicima, odmah ih slijedi i obilazeći cijelub granicu utvrđivao je sve u vjeri, hraneći siromahe kao otac, a bogataše potičući da čine dobro potrebitima. Njegovim je pak riječima nastalo takvo ganuće duša da su mnogi iznijeli preda nj i spalili zadužnice i parnice pokrenute protiv dužnika.

33 Cumque haud longo spatio recessissent, misit Deus, ut prædixerat Sanctus, Tribunos Romanos et milites, qui cuncta iis bona attulerunt, rogaruntque ut ad ipsorum a castella diverterent, iisque benedicerent. Sunt enim ad confinia Romanorum ac Persarum castella, Barbaris opposita, decem ac viginti invicem distantia milliaribus. At Fratres qui stationem suam reliquerant, hos eminus adventantes conspicati, ac vere rati evenisse quod vir sanctus prædixerat, confirmati sunt in fide, et quidam eorum poenitentia ducti ac humi procumbentes, valedixerunt fraternitati: alii vero qui cum eo erant, abierunt in interiorem solitudinem, et isthic usque ad mortem permanserunt. Beatus vero Alexander jussus a Spiritu sancto, quemadmodum et olim beato Apostolo Petro accidit, cum militibus illis ire, continuo eos sequitur, et totum obiensb limitem, omnes in fide confirmabat, pauperes nutriens ut Pater, divites vero ut egentibus benefacerent, adhortans. Tantus autem ejus verbis factus est motus animorum, ut multi tabulas ac lites adversus creditores instructas, coram eo prolatas comburerent.

34 Ustadoše pak neki opaki muževi koji su obilovali bogatstvom, obavijeni đavolskom tamom, i rekoše: „Došao si ovamo da nas osiromašiš.” Njih je pak svetac, nezahvalne na božanskim dobročinstvima, prokleo, te u njihovojc utvrdi pune tri godine uopće nije pala kiša. Poslije pak, shvativši uzrok ove nevolje, jednodušno se skupiše da začetnike te stvari prognaju iz utvrde. Oni, pogođeni strahom, pobjegoše u crkvu i obilnim suzama opraše krivnju: ostali pak, bojeći se da i sami ne pretrpe slično, pristupišed rimskim biskupima da s pismom pošalju poslanike k bl. Aleksandru, za kojega su čuli da je u Antiohiji. O tome su se dakle brižljivo pobrinuli, smatrajući da je on otišao u Antiohiju kako bi pozvao vojskovođu protiv njih. Čuvši to, biskupi odmah pismom zaklinjahu sveca da se kod Boga zauzme za utvrdu i smiluje se stanovnicima. Čim je sveti muž pročitao pismo i doznao za nevolju naroda, gorko je zaplakao pred Bogom i rekao: „Tko sam ja, Gospodine, da si me tako uslišao i udario nedužan narod? Uvijek ti zahvaljujem, Gospodine, što si mene grešnika uslišao. A sada molim tvoju dobrostivost da se smiluješ siromasima i trogodišnju im neplodnost nadoknadiš obiljem plodova, te mi tom stvari očituješ da sam tvoj sluga.” Pomolivši se tako i nimalo ne sumnjajući da će Bog udijeliti ono što je tražio, otpusti one ljude govoreći: „U ime Gospodina našega Isusa Krista idite, braćo.” Dogodilo se pak, kako je bio prorekao, te je oko one utvrde četvrte godine nastala takva plodnost kakve prije nikada nije bilo. No protiv onih se muževa zatim razbjesnio gnjev Božji: u nekoliko dana naime pomrla su im djeca, stoku su im otjerali barbari, a kuće opljačkali razbojnici; tako da su svi jasno shvatili da im se sve to dogodilo zbog negodovanja svetoga muža.

34 Consurrexerunt autem quidam viri scelerati divitiis affluentes, et diabolicis tenebris involuti, et dixerunt: Accessisti huc, ut nos depauperares. Hos vero divinis beneficiis ingratos execratus est Sanctus, atque in eorumc castro tres ipsos annos omnino non pluit. Postea vero intellecta plagæ hujus caussæ, unanimes concurrerunt, ut ejus rei auctores et castro exterminarent. Qui terrore perculsi ad ecclesiam confugerunt, et profusis lacrymis noxam diluerunt: ceteri vero metuentes ne et ipsi paria paterentur,d Romanos Episcopos adiere, ut cum litteris legatos mitterent ad B. Alexandrum, quem audierant Antiochiæ esse. Hujus igitur rei diligentem curam gessere, arbitrati eum Antiochiam abißsse ut Ducem exercitus contra ipsos interpellaret. Episcopi eo audito, Sanctum continuo per litteras obsecrarunt, ut pro castro apud Deum intercederet, atque incolarum misereretur. Ut litteras legit vir sanctus, didicitque populi calamitatem, amare coram Deo collacrymavit, et, Quis ego sum, inquit, Domine, quod ita me exaudisti, et populum innocentem afflixisti? Gratias tibi semper ago Domine, quia me peccatorem exaudisti. Et nunc benignitatem tuam deprecor, ut miserearis pauperum, et trium illis annorum sterilitatem fructuum ubertate, compenses, eaque re mihi declares, servum me tuum esse. Hæc precatus, minimeque ambigens, quin Deus postulata esset largiturus, homines illos dimisit, dicens: In nomine Domini nostri Jesu Christi ite fratres. Evenit vero, ut prædixerat, talisque circa illud castrum anno quarto fertilitas extitit, qualis antea numquam. At vero in viros deinceps ira Dei desæviit: nam intra paucos dies liberi eorum extincti sunt, pecora a Barbaris abacta, domus a latronibus direptæ; plane ut omnes intelligerent, hæc illis omnia evenisse propter viri sancti indignationem.

35 Pošto je svetac prošao cijelu pustinju s braćom koja su neprestano pjevala psalme, dođe u Salomonov grad, koji se spominje u knjigama Kraljeva da ga je sagradio u pustinji,e Palmiru. Građani, ugledavši izdaleka mnoštvo braće (Židovi su naime, premda se nazivaju kršćanima), kad su se približili, zatvoriše pred njima vrata, ovako razgovarajući među sobom: „Tko će hraniti tolike ljude? Ako uđu u grad, svi ćemo trpjeti glad.” Kad je to svetac vidio, pohvali Boga govoreći: „Bolje se uzdati u Gospodina nego se uzdati u čovjeka. Budite dobra srca, braćo; kad se najmanje nadamo, pohodit će nas Bog.” Barbari pak koji su boravili u tim krajevima iskazali su im nesvakidašnju čovječnost. Kad su tri dana boravili u pustinji, posla Bog po riječi svetoga mužaf goniče deva udaljene četiri dana hoda od grada, koji im svi donesoše razna dobra. Primivši ih i zahvalivši Bogu, uživali su ih oni sami, a na poticaj svetoga muža podijelili su ono što im je bilo poslano i sa prosjacima toga grada.

33 Sanctus cum omnem solitudinem peragrasset, cum Fratribus assidue psallentibus, venit in civitatem Salomonis, cujus in libris regnorum mentio fit, quam in solitudine ædificavit, e Palmyram. Cives Fratrum multitudinem eminus conspicati, (Judæi enim enim sunt, licet dicantur Christiani) ubi propius accesserunt, portas illis occluserunt, ita invicem colloquentes: Quis tot homines alet? si in urbem ingrediantur, omnes famempatiemur. Utid Sanctus vidit, Deum collaudavit, dicens: Bonum est confidere in Domino, quam confidere in homine. Bono animo estote Fratres; quando minime expectamus, visitabit nos Deus. Barbari vero, qui in iis locis degebant, exhibuerunt eis non vulgarem humanitatem. Cum tribus diebus in aremo morarentur, misit Deus juxta verbum viri sanctif camelarios quatuor mansionibus ab urbe distantes, qui omnes varia iis bona attulerunt. Accipientes ea, et Deo gratias agentes iis fruiti sunt ipsi, et hortânte viro sancto etiam cum mendiceis illius urbis, quæ missa sibi erant, participarunt.

36 Neki pak marljivi muževi iz redova braće iz samilosti donesoše odluku da se zbog prijašnje muke mnoštvo braće nakratko okrijepi: te po njegovu dopuštenju pripremiše različita jela za koja su znali da će koristiti braći. A želeći ih poučiti da trebaju znati kako su iznad ljudskih strasti, dok su oni sve brižljivo pripremali, on iznenada po običaju uzme svitak svetoga evanđelja i krene na put govoreći: „Slava na visinama Bogu i na zemlji mir, ljudima dobra volja” (imao je naime običaj to činiti kad bi htio krenuti na put), zapovjedivši da ne dotaknu ništa od onoga što su bili pripremili. Stoga oni ostaviše sve što je već bilo gotovo i nastaviše svoj put. a Na grčkome je: eis τούς χαστίους αὐτῶν, a zatim χάστελλοι γὰρ eis μεταξῦ Τρυμζίων και τοῦν Περοῶν.

D Na grčkome: καίδελλον δικ παντὸς τοῦ λεμτοῦ. Teodoret u djelu Philotheus, pogl. 2, kaže da je na Eufratu granica Rimskoga Carstva. Fest Ruf o Hadrijanu piše: „Zavideći Trajanovoj slavi, dragovoljno je vratio Armeniju, Mezopotamiju i Asiriju te htio da Eufrat bude granica između Perzijanaca i Rimljana.”c Na grčkome: eis το χάστρον ἐκεῖν, i odmah: ἐκ τοῦ χάστρου.d Na grčkome: προστήλλοντοις Έπισκοποις τῶν Τρυμζίων.e 3 Kr 9, 18: „Sagradi dakle Salomon... Palmiru u pustoj zemlji.” 2 Ljet 8, 4: „I sagradi Palmiru u pustinji”, naime gornje Sirije. Ptolemej, drugi i ovaj naš pisac pišu Πλημρῶν. Udaljena je od Eufrata jedan dan hoda.f Na grčkome: Καμηλερτους.

36 Quidam vero e Fratribus viri industrii ex commiseratione consilium inierunt, ut propter præteritam molestiam multitudo Fratrum tantisper recrearetur: atque ex ipsius sententia paraverunt diversa fercula, quæ sciebant Fratribus conducere. Et volens eos docere ut superiores esse se humanis passionibus scirent oportere, dum illi omnia sollicite parant, repente juxta consuetudinem accipit sancti Evangelii volumen, atque in viam se dat, dicens: Gloria in altissimis Deo, et in terra pax, in hominibus bona voluntas, (consueverat enim, cum proficisei vellet, id agere) præcipiens ne quid eorum quæ præpararant attingerent. Ergo illi cuneta jam facta dimiserunt, suumque prosecuti sunt iter. a Græce est: eis τούς χαστίους αὐτῶν. ac deinde χάστελλοι γὰρ eis μεταξῦ Τρυμζίων και τοῦν Περοῶν.

D Græce: καίδελλον δικ παντὸς τοῦ λεμτοῦ. Theodoretus Philothei cap. 2, ait ad Euphratem limitem esse Romani imperii. Festus Rufus de Adriano scribit: Invidens Trajani gloriæ, sponte Armeniam et Mesopotamiam et Assyriam reddidit, ac medium inter Persas ac Romanos Euphratem esse voluit.c Græce: eis το χάστρον ἐκεῖν. et μοχ: ἐκ τοῦ χάστρου.d Græce: προστήλλοντοις Έπισκοποις τῶν Τρυμζίων.e 3 Reg. 9. 18. Ædisficavit ergo Salomon... Palmiram in terra solitudinis. 2 Paralip. 8, 4. Et ædisficavit Palmiram in deserto, scilicet Syriæ superioris. Ptolemæus, alique et noster hic auctor, Πλημρῶν scribunt. Distat ab Euphrate itinere unius diei.f Græce: Καμηλερτους.

POGLAVLJE VI. Događaji i stradanja u Antiohiji.

CAPUT VI. Antiochiæ gesta, tolerata.

Pošto su napredovali četiri dana hoda, stigoše do mjesta gdje je njegov rođeni brat bio arhimandrit velike zajednice: odluči pak ispitati hodi li po evanđelju; i uzevši sa sobom jednoga brata, pokuca na vrata. Vratar pak reče: „Pričekaj malo; dopusti da najprije javim poglavaru, pa ćeš tada ući.” Aleksandar nije pristao, nego je pošao za bratom, želeći provjeriti hoće li se poglavar naljutiti na toga brata. No njegov sveti brat Petar (to mu je naime bilo ime), ugledavši ga nakon trideset godina, odmah ga prepozna (naravi je naime urođeno da i među nepoznatima prepoznamo svoga) te padajući ničice na zemlju obujmi mu noge i moljaše da oprosti ono što se dogodilo. Svetac pak, strože ga ukorivši, reče: „Naš je otac Abraham sam zaustavljao putnike i posluživao ih. A naš nam je Gospodin Isus Krist zapovjedio to isto.” I otresavši svoju odjeću, ode. Presveti pak Petar i sva braća sa suzama su molili da ondje ostane barem jedan dan: no nije pristao, nego ih, potaknuvši ih na siromaštvo i božansku ljubav, ostavi i ode u Antiohiju.

Cum quatridui essent itinere progressi, pertigerunt ad locum, ubi illius frater uterinus magnæ congregationis erat Archimandrita: statuit autem explorare an secundum Evangelium ambularet; et Fratre uno secum assumepto, januam pulsat. Janitor vero, Præstolare, inquit, tantisper; sine primum ad Præpositum referam: et tunc ingredieris. Non acquievit Alexander, sed secutus est Fratrem, explorare cupiens num adversus Fratrem illum commoveretur Præpositus. At sanctus illius frater Petrus (id enim erat ei nomen) illum post triginta annos conspicatus, continuo agnovit; (Natura enim ingeneratum est, ut etiam inter ignota proprium agnoscamus) et humi procidens pedes ejus complexus, rogabat ut quod factum erat condonaret. Sanctus vero austerius illum increpans, ait: Pater noster Abraham ipsemet prehensabat peregrinos, iisque ministrabat. Dominus vero noster Jesus Christus eadem nobis præcepit. Et excusso vestimento suo, discessit. Sanctissimus autem Petrus et Fratres omnes cum fletu rogabant, ut vel diem isthic unum moraretur: nec annuit; verum ad paupertatem eos et divinum amorem hortatus, abiit Antiochiam.

38 Antiohijski pak biskup a Teodot, pošto je na poticaj nekih opakih ljudi i licemjera u duši stekao loše mišljenje o Aleksandru, čim je doznao da je došao u grad sa stadom monaha koji neprestano pjevaju psalme, zapovjedi da ih istjeraju izgrđene i izudarane. Kad je ta ovlast dana bezbožnim ljudima, oni okrutno izmučiše Božje sluge i izbaciše ih iz grada. Svetac pak, vidjevši đavlov pothvat, potajno u ponoć s braćom uđe u grad; i našavši neke stare terme, ondje po svojem običaju ustanovi neprestano pjevanje hvalospjeva. Biskup se pak, doznavši za njihovu smionost, doduše silno razljutio, ali se ipak nije usudio ponovno dići ruku na njih: bojao se naime mnoštva koje je sveca štovalo kao jednoga od proroka, slušajući i gledajući čudesa koja je činio; stoga su ljudi, ostavivši crkve, pristajali uz njega, pazeći na njegov čudesan nauk.

38 Antiochenus autem Episcopus a Theodótus cum improborum quorumdam hominum et hypocritarum instinctu sinistram de Alexandro opinionem animo imbibisset, ubi didicit eum in urbem advenisse cum grege assidue psallentium monachorum, jussit injuriis ac plagis affectos expelli. Qua facta nefariis hominibus potestate, immaniter Dei servos divexarunt, atque urbe exturbarunt. Sanctus vero cernens diaboli conatum, clam media nocte cum Fratribus in urbem ingreditur; cumque veteres quasdam thermas reperisset, hic juxta morem suum assiduam instituit hymnodiam. Episcopus vero eorum intellecta audacia, graviter quidem stomachatus est, manum tamen iis rursus injicere ausus non est: metuebat enim turbas, quæ veluti unum e Prophetis Sanctum reverebantur, audientes et cernentes quæ patrabat prodigia; unde relictis ecclesiis ei adhærebant, admirandæ ejus doctrinæ attendentes.

39 Videći pak koliku je snagu u dušama slušatelja imao njegov poticaj, kako su svi spremni izvršiti zapovjeđeno i kako mu se iskazuje veoma mnogo časti i slave, smatrajući vrijeme prikladnim, odluči preuzeti brigu i za siromahe toga grada. I u tome se treba diviti velikodušnosti svetoga muža što je, oskudijevajući u svemu i odasvud prognan, svojom revnošću mogao podići i voditi svratište za strance. Pozvavši dakle k sebi bogatije i opomenuvši ih po božanskoj razboritosti koja je bila u njemu, potaknuo ih je da svratištu pružaju ono što je potrebno. Služeći se također izvanrednom slobodom, ukorio je vojskovođu i biskupa što zanemaruju mnoge stvari koje pripadaju njihovoj službi. I, da ukratko završim, bio je odgojitelj i učitelj svima.

39 Cernens autem quantam vim sua habuisset in audientium animis adhortatio, ac paratos esse omnes exsequi imperata, plurimumque sibi honoris et gloriæ deferri, opportunum tempus ratus, statuit et pauperum ejus urbis curam suscipere. Atque in hoc admirari licet viri sancti magnanimitatem, quod rerum omnium egenus, undique extorris, studio suo curare ac moliri xenodochium valuerit. Convocatus igitur ad se opulentiores et pro divina, quæ ei inerat, prudentia admonitos permovit, ut xenodochio necessaria præberent. Insigni quoque usus libertate Ducem exercitus, et Episcopum arguit, quod multa quæ essent muneris sui negligerent. Et, ut verbo absolvam, Pædagogus erat et Magister omnium.

40 Gledajući to i drugo svakodnevno, klerici su se doduše naizgled divili, ali su ipak u duši zadržali prijašnjub zavist. Neki pak subđakon Malho, ohol čovjek, pristupi biskupu govoreći: „Imao sam ovo jedino uzdržavanje od sudske vlasti: i to mi je oduzeo monah Aleksandar; i ne samo to, nego i slavu Crkve: te postadosmo svima ruglo, dobivši stalnoga odgojitelja. To je onaj varalica koji je protiv našega svetoga ocac Porfirija pobunio grad i nanio mu veoma mnoga zla. To je onaj koji je oči krivovjeraca zamaglio čađom. To je onaj koji biskupima i upraviteljima, a možda čak i demonima, utjeruje strah; posvuda sebi sličan. On prezire smrt i svima zadaje muku. I sada, ušavši ovamo, čini to isto. Ako dakle on ostane u gradu, mi ćemo iz njega već morati otići drugamo, jer ćemo nadalje svima biti na ruglo. Nego molim tvojega anđela da mi se dade vlast da ga izbacim iz grada.”

40 Hæc atque alia cum viderent quotidie Clerici, mirari quidem videbantur, tamen pristinam animo retinebantb invidiam. Malchus vero quidam Subdiaconus, homo superbus, ad Episcopum accessit, dicens: Unicam hanc habebam sustentationem, judiciorum potestate: et eam mihi Alexander monachus ademit; nec solum eam, sed et Ecclesiæ gloriam: et facti sumus omnibus ludibrio, assiduum Pædagogum nacti. Hic est præstigiator ille, qui adversus S.P.N.c Porphyrium urbem concitavit, et plurima ei conscivit mala. Hic est, qui oculos hæreticorum fuligine infecit. Hic est, qui Episcopis, et Præfectis, fortassis etiam et dæmonibus, terrorem incutit; ubique sui similis. Hic mortem contemnit, et facessit omnibus molestiam. Et nunc huc ingressus eadem agitat. Hic igitur si in civitate permanserit, nobis ex ea erit jam alio abeundum, quia omnibus deinceps ludibrio erimus. Sed precor Angelum vestrum, ut mihi potestas detur eum urbe exturbandi.

41 Primivši tu vlast, s mnoštvomd nosača nosiljki napade svetoga muža te, obuzet neobuzdanim gnjevom, odmah ga udari po obrazu govoreći: „Iziđi iz ovoga grada, zločinče!” A blaženik, poput nedužnoga janjeta, ništa ne odgovori, nego krotkom dušom podnese tu čovjekovu drskost, izgovorivši samo ovo: „A ime tomu sluzi bijaše Malho.” Čuvši ovu tako prikladno rečenu riječ, prisutni su se divili muževljevoj razboritosti. Kad su se dakle mnogi skupili protiv svetoga muža, nisu mu mogli ništa nauditi jer ga je narod branio. To dakle dojave biskupu. Pošto su se međusobno posavjetovali, odu k vojskovođi te kao jedino dobročinstvo i milost zatraže da sveca progna u sirijski grade Halkidu i zajedno s njim istjera braću iz grada. No dobrostivi je Bog ovu njihovu opačinu okrenuo na veće dobro: da bi sveti muž, spremajući se otići iz Sirije nakon dvadeset godina, s najvećom providnošću ponovno pohodio svoje duhovne sinove. Pošto je to učinio, vrativši se u grad, sve je učvrstio u vjeri. Dok je pak neko vrijeme ondje boravio, nadzirali su ga stražari, iz straha pred upraviteljima, te građani koji su gajili veliku čežnju za njim. Shvativši pak spletke opakih ljudi, čudio se i Božjoj dugotrpljivosti i sljepoći njihove duše.

41 Ea accepta potestate, cum turbad lecticariorum aggressus est virum sanctum, et effreni abreptus iracundia statim illi alapam infligit, dicens: Egredere ex hac urbe sceleste. At beatus veluti agnus innocens nihil respondit, sed mansueto animo illam hominis tulit procaciam, id solum effatus: Et erat nomen servo illi Malchus. Adstantes hoc ita ad rem apposito sermone audito, viri prudentiam sunt admirati. Cum ergo multi adversum sanctum virum convenissent, nihil ei incommodare valuerunt, populo eum defendente. Hæc ergo renuntiant Episcopo. Posteaquam inter se contulere, Ducem adeunt, unumque id beneficii et gratiæ loco postulant, ut Sanctume Chalcidem Syriæ urbem releget, ac Fratres cum eo urbe pellat. Verum benígus Deus hac illorum improbitate ad majus usus est bonum: ut discessuruse Syria vir sanctus post viginti annos spirituales suos filios maxima cum providentia reviseret. Quod cum factum esset, in urbem regressus, omnes in fide confirmat. Cum vero aliquo tempore isthic moraretur, observabatur a satellitibus, metu Præsidum, atque a civibus qui magno illius desiderio tenebantur. Intellecta autem improborum hominum machinatione, stupebat et Dei longanimitatem, et ipsorum animi cæcitatem.

42 Post aliquod vero tempus voluit iterum in peregrinum aliquem locum abire, et valedicere iis quibus jam sexto valedixerat. Et cum propter edictum Ducis palam egredi non posset, mutato habitu, mendici specie noctu discedit; factoque dierum aliquot itinere devenit in locum quemdam, ubi illustrium pietate virorum monasterium reperit, Crithenium dictum; atque in illud ingressus cunctos salutat. Mirabatur vero cernens præclara instituta ac disciplinam, et maximam sanctorum Fratrum caritatem; secum vero ita ratiocinabatur: Vitæ institutum agnosco: disciplinam a me inventam videre hic videor. At quis eam has in oras invexerit, miror. Tantum itineris confeci, at nihil uspiam vidi simile. Ignoti tamen mihi Præsidum vultus. Hæc cum animo volveret, intelligit quis illud coenobium instituerit; fuisse nimirum quempiame suo grege: et Deo gratias egit, qui sibi in iis partibus laborum suorum fructus ostenderit. Eorum ergo collaudata caritate et alacritate, exiit rursus ut diaboli laqueis detentos venaretur. Sancti vero Fratres cernentes eum cuncta diligenter examinantem, et improbantem horti occupationem, ut quæ possit perfectæ virtuti afferre impedimentum, sancto Spiritu compuncti, intellexerunt hunc esse magnum illum spiritualium ovium pastorem Alexandrum, quiin Orientis partibus tanta splenduisset virtutis celebritate.

42 Nakon nekog vremena pak htjede ponovno otići u neko tuđe mjesto i oprostiti se od onih od kojih se već šesti put bio oprostio. A kako zbog vojskovođina edikta nije mogao javno izići, promijenivši odjeću, noću ode u liku prosjaka; i prevalivši put od nekoliko dana, stiže u neko mjesto gdje pronađe samostan muževa slavnih po pobožnosti, zvan Kritenij; te ušavši u nj, sve pozdravi. Divio se pak gledajući slavne ustanove i stegu, te najveću ljubav svete braće; u sebi je pak ovako razmišljao: „Prepoznajem životni red: čini mi se da ovdje vidim stegu koju sam ja iznašao. Ali čudim se tko ju je unio u ove krajeve. Toliki sam put prevalio, a nigdje nisam vidio ništa slično. Ipak su mi lica poglavara nepoznata.” Dok je to premetao po umu, spozna tko je osnovao taj samostan; da je to naime bio netko iz njegova stada: te zahvali Bogu što mu je u tim krajevima pokazao plodove njegovih napora. Pohvalivši dakle njihovu ljubav i revnost, ponovno iziđe da lovi one koji su uhvaćeni u đavolske zamke. Sveta pak braća, videći kako sve brižljivo ispituje i kako ne odobrava bavljenje vrtom, jer to može donijeti zapreku savršenoj kreposti, potaknuta Duhom Svetim, shvatiše da je to onaj veliki pastir duhovnih ovaca Aleksandar, koji je u istočnim krajevima zasjao tolikom slavom kreposti. a Teodota, antiohijskoga biskupa, o vremenu čije smo stolice gore raspravljali, mnogo hvali Teodoret: ali zar mu u 5. knjizi, posljednjem poglavlju, ne pridružuje Porfirija, o kojem će odmah biti riječi, i Teodora Mopsuestijskoga, tako da je lako prepoznati kako ta pohvala nije dovoljno pročišćena? b Nema snažnije naprave za rušenje pobožnosti i kreposti od zavisti klera. Ona je nekoć Kristu donijela smrt: ona je slomila svete pothvate mnogih koji su nasljedovali Krista.c Velika je pak pohvala Aleksandru što se odupro zločinačkomu čovjeku Porfiriju. Ovaj se nakon Flavijanove smrti nametnuo na antiohijsku stolicu oko 403. godine, kako je očito iz Paladijeva dijaloga o životopisu sv. Zlatoustoga. Neki nizibijski prezbiter Vilag tada je došao u Rim, izlažući jecaje i naricanja mezopotamskih samostana i to što su, među ostalim, proklinjali ređenje Porfirija kao nezakonito i bezbožno. Bez sumnje je tada među tim mezopotamskim revniteljima bio sv. Aleksandar.d Na grčkome: μετε πλήθους λετεχαρλων. O njima raspravlja Meursius u djelu Glossarium. Nosili su mrtvace.e Glavni grad Halkidike udaljen je od Antiohije najmanje jedan dan hoda. O njoj drugdje.

a Theodorum Epáscopum Antiochenum, de cujus Sedis tempore supra eginus, multis laudat Theodoretus: at nenne Porphyrium, de quo mox, et Theodorum Mopsuestenum, ei conjungit, lib. 5, cap. ultimo; ut facile sit agnoscere; haud satis defæcalam eam laudem esse.
b Haud alia validior, ad subruendam pietatem et virtutem machina, quam Cleri invidia. Ea Christo olim mortem conscivit: ea mullorum Christum imitantium sanctos conatus elisit.
c Magna vero laus est Alexandri quod Porphyrio homini scelerato restiterit. Hic mortuo Flaviano, in cathedram Antiochenam intrusus sub annum 403, ut ex Palladii dialogo de vita S. Chrysostomi patet. Villagos quidam Nisibius Presbyter tunc Roman venit, exponens monasteriorum Mesopotamiæ gemitum et ejulatum, quodque inter alia, ordinationem de Porphyrio factam, ut illicitam ac nefariam execrarentur. Indubie tunc inter illos Mesopotamios zelotas S. Alexander fuit.
d Grace: μετε πλήθους λετεχαρλων. De his agit Meursius in Glossario. Mortuos efferebant.
e Chalcidiæ caput diei minimum itinere Antiochia distat. De ea alibi.

Samostan izgrađen u Carigradu.

Monasterium Constantinopoli constructum.

Kad je odande odlazio, slijedila su ga dvadeset i četvorica braće, Kristovi vojnici, obučeni u oklop pravednosti i kacigu spasenja te s mačem Duha, zaklinjući ga da ih besprijekorne prinese Kristu. A svetac, vidjevši toliku revnost, žar i vjeru braće te promislivši što bi to značilo, spoznade po nekom tajnom poticaju Duha Svetoga da je i u tim krajevima pozvan na borbu: potaknut tom mišlju, pripravi na nju svoju dušu i stade zaklinjati Krista da se uskoro na njemu ispuni njegova volja. Nedugo zatim dobrostivi Bog usliša njegove molitve. I dok je boravio pokraj crkve svetoga mučenika Mene, u nekoliko dana sabraše se k njemu plemeniti Kristovi borci iz svih samostana onih krajeva, zdrava razbora. Bijaše ih ukupno iz triju naroda, Rimljana, Grka i Siraca, na broj tri stotine; njih je razdijelio u šest korova kako bi obavljali neprekidno pjevanje hvalospjeva, poučio ih siromaštvu, sve uredio prema prijašnjem pravilu i učinio da u kratkom vremenu procvjetaju svakom krepošću; pokazao im je i temelj kreposti: postavio im je takođerb pedesetnike i desetnike prema Pravilu. I u svaki su sat ustrajali u božanskom slavljenju.

Inde abeuntem illum viginti quatuor e Pratribus secuti sunt, Christi milites, habentes thoracem justitiæ, et galeam salutis, necnon gladium Spiritus, obsecrantes ut ab eo offerrentur Christo irreprehensibiles. Sanctus vero tantam cernens Fratrum alacritatem, et zelum, ac fidem, et quid sibi hæc vellent perpendens, didicit sancti spiritus arcano quodam motu, sese in iis quoque partibus ad certamen vocari: eaque stimulatus cogitatione ad illud animum comparat, et Christum obtestatur, ut brevi ejus circa se voluntas fiat. Exaudiit haud diu post preces ejus benignus Deus. Et cum a juxta ædem sancti Martyris Mennæ moraretur, intra paucos dies convenerunt ad eum generosi athletæ Christi ex omnibus istarum partium monasteriis, sane sentientes. Erant vero universim e tribus nationibus, Romani, Graci, Syri, numero trecenti; et hos in sex choros distribuit, ut assiduam obirent hymnodiam, docuitque eos paupertatem; et juxta pristinam regulam omnia ordinavit effecituque ut intra breve tempus omni virtute efflorescerent; et vertutis iis ostendit fundamentum: præfecit quoque iisb Quinquagenarios et Decuriones secundum Regulam. Et erant omni hora perseverantes in divina doxologia.

44 Kad je dakle puk vidio ustanovljenu borbu, neprekidnu ispovijed, potpuno siromaštvo te neka neobična djela učinjena ne bez čuda, doista su radosno hrlili k njemu kao k dobročinitelju i učitelju, a on ih je poučavao o vjeri i budućem životu. U kratkom vremenu postao je svima luka spasenja i odgojitelj pravednosti. I kad bi sam šutio, njegov je život ipak glasno vikao te je neprestano korio one koji su izopačivali Božje zapovijedi; ako bi pak koji ostali nepopravljivi, pogađao ih je slobodom kojom se služio. Osobito pak kad su vidjeli toliko siromaštvo i čestitost, da ne posjeduju ništa osim pergamena na kojima su bila ispisana Sveta pisma, da bez prestanka pjevaju hvalospjeve i žive u tijelu kao bestjelesni, zadivljeni su hvalili Boga koji i u tim krajevima pokazuje tako čudesna otajstva: zemaljsko su naime, kao što sam prije napisao, prezirali i nikakva ih briga za sadašnjost uopće nije doticala.

44 Cum ergo videret populus constitutum certamen, assiduam confessionem, absolutam paupertatem, atque insolita quædam opera non sine miraculo perfecta, revera tamquam ad benefactorem et magistrum alacriter concurrebant, atque ab eo de fide et futura vita edocebantur. Et brevi tempore factus est omnibus portus salutis, ac Pædagogus justitiæ. Et si ipse siluisset, vita tamen ejus magna voce clamabat, ac Dei præcepta adulterantes assidue arguebat; si qui inemendabiles manerent, eos qua utebatur libertate percellebat. Maxime vero cernentes tantam paupertatem et integritatem, et nihil eos præter membranas, in quibus sacræ litteræ descriptæ erant, possidere, et indesinenter hymnodiam peragere, et veluti incorporeos vivere in corpore, attoniti Deum collaudabant, qui etiam in his partibus adeo admiranda ostenderet mysteria: terrena enim, ut ante scripsi, contemnebant, ac nulla omnino præsentium cura tangebantur.

43 Neki pak nevjernici naumiše iskušati milost te su danju i noću boravili među braćom, želeći istražiti odakle se Božjim slugama dobavlja hrana: vidjeli su naime da se svakoga dana za njih uvijek nađe pripravljeno jelo kojim su se dostatno hranili, a ostatak se dijelio prosjacima, dok ih nikakva briga za sutrašnjicu nije morila. Kad je pak svetac po nadahnuću Duha Svetoga spoznao njihove misli, reče bratu koji ga je pratio, dok nitko nije kucao na vrata: „Iziđi i uzmi ono što je od Gospodina poslano.” No prije nego što je on stigao do vrata, dođe neki čovjek odjeven u bijelu haljinu i snažno pokuca na vrata. Kad ih je otvorio, brat nađe košaru punu čistih i toplih kruhova, a onoga koji bijaše pokucao na vrata nigdje ne vidje. Bijaše to naime anđeo koji je čovjeka s kruhovima ondje postavio i otišao. Reče dakle brat onomu koji je došao: „Tko te ovamo poslao?” A on odgovori:c „Vadio sam kruhove iz peći kad mi pristupi neki visok čovjek, u bijeloj odjeći, strogo me požurujući i govoreći: ‚Odnesi sve ove kruhove slugama Svevišnjega.’ A kako nisam poznavao mjesto, zapovjedio mi je da ga slijedim sve dovde: on je pokucao na vrata i odmah je nestao s očiju.” Kad je to čuo onaj brat, javi svetomu opatu, dok su braća već bila sjela za stol. On uze tople kruhove i stavi ih pred njih. Uzevši ih sa zahvaljivanjem, ono što je preostalo podijeliše siromašnoj braći. Zapanjiše se pak tolikom pouzdanošću toga muža koji se prema Pismu nimalo nije brinuo za sutrašnjicu. A on, želeći u braću usaditi vjeru, pozva u sredinu onoga koji je donio kruhove da iz njegovih vlastitih usta sve doznaju. I tako su se duše braće sa strahom i ljubavlju vezale uz njega. A to je činio ne zato da bi sebi stekao kakvu slavu, nego zato što su poslije imali sići u borbu, pa ih je unaprijed vježbao i vjerom krijepio njihove duše da ne bi, kad stupe nasred borilišta, malaksali zbog malovjernosti.

43 Cogitarunt vero quidam increduli gratiam tentare, et manserent inter Fratres die ac nocte, volentes explorare, unde alimenta Dei famulis præberentur: cernebant enim in dies escam illis paratam assidue reperiri, qua ipsi sufficienter vescerentur; residuum vero mendicis distribui, et nulla eos crastini cura angi. Sanctus vero cum sancti Spiritus instinctu didicisset eorum cogitationes, dicit Fratri se sequenti, nemine fores pulsante: Exi, et sume quæ a Domino missa sunt. At priusquam ille ad januam pervenisset, venit vir quidam candida indutus veste, et fortiter januam pulsavit. Qua aperta, reperit Frater cophinum refertum mundis panibus et calidis; eum vero qui januam pulsarat, nusquam vidit. Erat enim Angelus, qui virum cum panibus isthuc stiterat, et discesserat. Dicit igitur Frater ei qui advenerat: Quis te huc misit? At ille:c Panes ex furno extrahebam; cum mihi vir adstitit procerus, candido amictu, graviter me urgens, ac dicens: Affer panes hos omnes servis Altissimi. Cumque locum ignorarem, jussit me sequi huc usque: ille est qui fores pulsavit, atque illico videri desiit. Hæc cum audisset Frater ille, sancto Abbati renuntiat, cum Fratres jam mensæ accubuissent. Accipient ille calidos panes apposuit. Quos cum gratiarum actione sumentes, quod superfuerat pauperibus fratribus largiti sunt. Obstupuerunt vero hæc viri fiducia, qui secundum Scripturam de crastino minime esset solicitus. Is vero cupiens Fratribus fidem inserere, in medium advocat eum qui panes attulerat, ut ex ipsius ore cuncta cognoscerent. Atque ita animæ Fratrum cum timore et amore ei devinciebantur. Et hæc agebat, non ut sibi gloriæ quidquam accederet, sed quia in certamen erant deinde descensuri, exercebat illos prius, et animas eorum fideroborabat, ne cum in mediam arenam processissent, diffidentia deficerent.

46 Spomenut ću pak od prebrojnih čuda samo neka koja su mnogima bila očita. Želim naime i po njima pokazati da je ovaj plemeniti borac u kući Božjoj bio drugi Mojsije. Sveti je muž imao običaj od mlađih učenika tražiti polaganje računa. Dogodi se dakle da je jedan od njih, udaljivši se od braće kojom je božanska providnost razborito upravljala, lakomisleno lutao gradom. Spoznajom odozgo to doznade Aleksandar, iziđe mu u susret kad se vraćao i ukori ga u zagonetki, izrekavši na njegovu materinskom jeziku samo ovu riječ: Κλέπια, kradljivče. I zatim ušutje, želeći znati hoće li se tom riječju potaknuti na pokajanje i ispovjediti grijeh. Zato nipošto nije radoznalo ispitivao stvar, da ga neprijatelj istine zbog stida ne bi naveo na opravdavanje prijestupa. No onaj nipošto nije jasno shvatio da je ocu njegova krivnja poznata, nego je pomislio da je to izrekao u nekoj šali, pa je ustrajao u započetom. A sveti je pastir zbog njega tugovao i zaklinjao Boga, te želeći mu dati do znanja da je već prije dobro znao za njegov grijeh, kad se pružila zgodna prilika, ukori ga i ukloni ispred svojih očiju. No Sotona mu opet otvrdnu srce te nije htio odgovoriti. Ali nakon tri dana, skrušen i došavši k sebi, odluči moliti oproštenje kazne. I dok je to u mislima prebirao, odmah to bi objavljeno svecu, te on reče bratu koji ga je pratio: „Idi i reci tom bratu: ‚Budući da se smekšalo srce tvoje i kaješ se zbog svoga grijeha, i ja te oslobađam kazne.’” Čim je to brat čuo, iz ovoga drugog čuda lako je shvatio da mu je i prvi prijestup bio jasno poznat, te je i njega sa suzama ispovjedio. I spasi se brat, hodeći nakon toga stopama učiteljevim.

46 Commemorabo autem e plurimis miraculis nonnulla, quæ multis fuere manifesta. Volo enim vel per hæc demonstrare, generosum hunc athletam fuisse in domo Dei alterum Moysem. Consueverat vir sanctus responsa a junioribus discipulis exigere. Contigit igitur ut quidam ex ipsis, a Fratribus divina providentia rationabiliter gubernatis, egressus, per urbem temere vagaretur. Eo divinitus cognito Alexander, advenienti illi occurrit, atque in ænigmate eum arguit, id solum vernacula ejus lingua effatus, Κλέπια, fur. Ac deinde siluit, scire volens num eo verbo ad pœnitentiam moveretur, et peccatum confiteretur. Ideoque neutiquam curiose rem inquisivit, ne hostis veritatis eum ad excusandum præ verecundia delictum induceret. Ille vero haud quaquam clare intellexit Patri culpam suam perspectam esse; sed lepore quodam id ab illo pronuntiatum existimavit; atque in cepto progressus est. At sanctus pastor pro eo lamentabatur et obsecrabat Deum: et volens ei significare se prius illius peccatum probe cognitum habuisse, commoda oblata occasione, castigat eum et a conspectu removet. At rursus induravit Satanas cor ejus, et nolebat respondere. Verum post triduum compunctus, et se respiciens, statuit pœnam deprecari. Cumque id animo volveret, continuo id Sancto revelatum est, et sequenti se Fratri ait: Abi, et dic Fratri isti: Quandoquidem emollitum est cor tuum, et tui te peccati pœnitet, ego te quoque pœna absolvo. Ut id Frater audivit, ex secundo hoc miraculo facile intellexit, primum quoque delictum ei clare perspectum fuisse: et illud quoque cum lacrymis confessus est. Et salvatus est frater, Magistri vestigiis post hæc inhærens.

47 Spomenut ću još jedno čudo, uzvišenije od ljudske naravi. Sveti je muž vodio brigu o ugodnoj toplini zbog bolesne braće. Imao je stoga zemljane lonce te je zapovjedio da se napune i ugriju, a odredio je četvoricu braće da se svakoga dana naizmjence za to brinu. Jednoga se dakle dana jednomu od njih prikrala zaboravljivost (ili je radije Bog dopustio da se dogodi taj zaborav kako bi se obznanila krepost toga muža), te je toga dana stvar bila zanemarena: kad su ih naime ujutro napunili hladnom vodom, otišli su. Kad je dakle nastupio čas i potreba im već dozvala u pamet što je trebalo učiniti, stidjeli su se pogledati brata, a opatu se nisu usuđivali pristupiti i to mu javiti. Naposljetku se jedan od njih ohrabri, pristupi k njemu i reče: „Nemamo drva i nismo ugrijali vodu.” A svetac reče: „Zašto niste ujutro opomenuli? No, kako vidim, sada me želiš iskušati. Idi: ugrijana je.” I ušavši još uvijek u nedoumici, nađoše lonce kako ključaju. Bilo je pak sigurno da nitko toga dana nije ništa podložio. I u tome se braća ponovno zadiviše vjeri svetoga muža. A ovo smo naveli samo djelomično, kako bismo po nekolicini dokazali mnoge druge stvari, a ponajprije ono da mu je sve bilo moguće zato što je bio savršen u vjeri.

47 Aliud commemorabo miraculum, humana natura tura altius. Curam gerebat vir sanctus bonæ temperiei propter infirmos Fratres. Ollas igitur habebat fictiles, easque jussit repleri, et calefieri: et quatuor Fratres constituit, qui quotidie per vices eam rem curarent. Quodam igitur die uni eorum oblivio surrepsit; (aut Deus potius eam evenire oblivionem permisit, ut viri virtus innotesceret,) eo igitur die neglecta res est: nam cum aqua frigida eas mane replevissent, abierunt. Instante igitur hora, et necessitate jam iis quod opus erat in memoriam revocante, erubescebant Fratrem respicere, ad Abbatem vero accedere eique id referre non audebant. Quidam tandem ex ipsis sumpta audacia, ad eum adit, et dicit: Ligna non habemus, et aquam non calefecimus. Sanctus vero: Cur mane non monuistis? Sed, ut video, tentare me nunc cupis. Vade: calefacta est. Et adhuc ambigentes ingressi, repererunt ollas bullientes. Certum tamen erat, neminem eo die quidquam supposuisse. Atque in hoc denuo sancti viri fidem admirati sunt Fratres. Et hæc quidem ex parte retulimus, ut ex paucis alia plurima probaremus, atque illud cumprimis, omnia ei possibilia fuisse, eo quod esset fide perfectus.

a Grčki: πλησίον τοῦ δικου τοῦ ἀλλίου μάρτυρος μηνά. Tako u Vita S. Marcelli, 29. prosinca: ὸ θείος Αλλέξανθρος πρὸς τὴ ἔερὸ ολκω τοῦ μεγάλου ἐν μάρτυροι Μηνά τῆν ἄσκησιν ἐπιδεικνυτο: Božanski Aleksandar vježbao se (ne u hramu, kako je kod Lipomana na latinski pogrješno prevedeno, nego) pokraj hrama velikoga među mučenicima Mene. Da se ta crkva nalazila u Carigradu, jasno je iz onoga što slijedi, a izričito se navodi u Vita S. Marcelli. Da je tu crkvu sagradio Konstantin Veliki, prenosi Nicefor, knj. 7, pogl. 49. O njoj ćemo govoriti uz Vita S. Menæ, odnosno Mennæ, 11. studenoga.
b Grčki: Πετηκοντάρχους καὶ δεκάρχους.
c Grčki: ἄρτους ἐκ τοῦ φούρου ἐξέβαλλον.

a Græce: πλησίον τοῦ δικου τοῦ ἀλλίου μάρτυρος μηνά. Sic in Vita S. Marcelli 29 Decembris: ὸ θείος Αλλέξανθρος πρὸς τὴ ἔερὸ ολκω τοῦ μεγάλου ἐν μάρτυροι Μηνά τῆν ἄσκησιν ἐπιδεικνυτο: Divinus Alexander exercebatur (non in templo, ut Latine apud Lipomanum perperam versum est, sed) apud templum magni Martyris Menæ. Constantinopoli silam fuisse hanc ædem, patet ex sequentibus, et diserte exprimitur in Vita S. Marcelli. Ædem hanc a Constantinu Magno ædificatam fuisse tradit Nicephorus lib. 7, cap. 49. De ea agemus ad Vitam S. Menæ, sive Mennæ, XI Novembris.
b Græce: Πετηκοντάρχους καὶ δεκάρχους.
c Græce: ἄρτους ἐκ τοῦ φούρου ἐξέβαλλον.

Progon, smrt, čudesa.

Persecutio, mors, miracula.

Kad je dakle, uz Božju pomoć, slavno ispunio službu, a njegovi učenici izvrsno napredovali u vjeri, klicali u psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama te živjeli u miru, nije to podnosio neprijatelj gledajući ih, nego je, kao što biva u bojnom redu, tako napao svetoga borca. U boju se naime najprije borba vodi izdaleka kopljima, zatim složno nasrću isukanih mačeva, pa pobjeda pripada jačoj strani. Isto je ovdje učinio neprijatelj istine. Nakon što je pedeset godina napadao ovoga nepobjedivog vođu i nije ga mogao uzdrmati, nego je silu rata uvijek navlačio na vlastitu glavu, sada napokon na nj navali sa svom đavolskom vojskom, pozva mnoštvo ljudi u zajedništvo istoga rata te ponovno zamahnu kopljem protiv Božjih slugu. Prijaviše dakle prefektima da je monah Aleksandar a krivovjerac i da želi gadnom zarazom pokvariti Božju Crkvu. No kako je sveti muž neprestanim molitvama plemenito raspršio sve što mu se predbacivalo, nisu se mogli oduprijeti ni njegovoj sjeni. Običava naime istina razotkriti i opovrgnuti laž; a ako u nejasnim stvarima kaže istinu, pravednost biva bacana olujom. Stajao je dakle Aleksandar, doduše goloruk i nag, kako se činilo, ali odjeven razboritošću. Videći naime sluga Božji mnoštvo puka koje je đavao podbunio protiv njega, iznese ove riječi iz Svetoga pisma: „Sjedili su knezovi i protiv mene govorili, a sluga je tvoj razmišljao o tvojim opravdanjima. Jer svjedočanstva su tvoja razmatranje moje, i savjet moj opravdanja tvoja. Prionuh uz svjedočanstva tvoja, Gospodine, nemoj me postidjeti.”

Cum ergo, obsecundante Numine, præclare ministerium implesset, et discipuli ejus insignes in fide progressus facerent, et in psalmis, ac hymnis, et canticis spiritualibus exultarent, atque in pace viverent, non tulit hæc cernens inimicus: sed veluti in militari acie fieri solet, ita sanctum athletam aggressus est. Nam in illa primum quidem eminus telis geritur res; deinde gladiis exertis unanimes concurrunt, et fortiori parti cedit victoria. Idem hic egit hostis veritatis. Postquam quinquaginta per annos invictum hunc Ducem oppugnavit, neque eum valuit proturbare, at vim belli semper proprium in caput traxit; nunc tandem in eum cum toto diabolico exercitu irruit, et turbam hominum in ejusdem advocat belli societatem; ac rursus adversus Dei servos telum vibrat. Defertur ergo ad Præfectos Alexandrum monachum a hæreticum esse, et velle Dei Ecclesiam tetra contagione corrumpere. Sed cum vir sanctus assiduis precibus omne quod objectum erat generose dissipasset, nec umbræ quidem illius poterant resistere. Solet enim a veritate prodi et convinci mendacium; at si in obscuris rebus verum dixerit, justitia tempestate jactatur. Stetit igitur Alexander, inermis ille quidem et nudus, ut videbatur, sed prudentia indutus. Cernens enim Dei servus multitudinem populi adversum se a diabolo commotam, ista e sacris litteris protulit: Sederunt Principes, adversum me loquebantur; servus autem tuus exercebatur in tuis justificationibus. Nam et testimonia tua meditatio mea est; et consilium meum justificationes tuæ. Adhæsi testimoniis tuis Domine, noli me confundere.

49 Tada neprijatelj istine stade pred njega vičući: „Zašto me mučiš prije vremena, slugo Božji? Imam vlastitoga Gospodara i Suca.” Postavljeni dakle suci, nimalo ne donoseći pravednu presudu, presudiše protiv velikoga Suca. Učiniše to pak zato da bi ga, puštenoga, đavolski poslušnici izložili puku. A on je, oslonjen na božansku pomoć, prolazio posred njih. Zahvatio ih je naime neki strah poslan s neba i raspršila se njihova namjera. A sveta su braća izlijevala molitve Bogu za njega. I ono što se nekoć dogodilo za svetih apostola, to se zbilo i ovdje; isti je naime Bog to učinio na oba mjesta.

49 Tunc hostis veritatis coram eo adstitit, exclamans: Quid me punis ante tempus serve Dei? Habeo proprium Dominum et Judicem. Constituti igitur Judices haudquaquam rectum reddentes judicium, contra magnum Judicem judicarunt. Id vero egerunt ut dimissus populo exhiberetur a satellitibus diaboli. Ipse vero divino fretus auxilio per medium illorum ibat. Eos enim pavor quidam celitus immissus occuparat, et dissipatum est eorum consilium. At sancti Fratres preces pro eo fundebant ad Deum. Et quod olim sub sanctis Apostolis, idem hic quoque evenit; idem enim utrobique id fecit Deus.

50 Kad je pak rat Kristovom snagom bio utišan, ipak se nije smirio neprijatelj istine, nego je sve pokrenuo i sve pokušao da prekine ono trajno pjevanje hvalospjeva, jer je ono bilo ustanovljeno ponajviše protiv njega. I pronašao je način kojim će ga posve ukinuti, kako je barem smatrao, sjećajući se da su gradove i pokrajine ponekad izdali vlastiti građani. Tako dakle protivnik napada blaženika te sabrane suplemenike izaziva u savezništvo rata. Oni uhvatiše Aleksandra zajedno sa svetom braćom, baciše ih u okove i zadaše im neizlječive rane. Tada su dakle na nekoliko dana prekinuli neprekidno pjevanje hvalospjeva. I nastade doista naricanje među braćom i svetim krepostima. Onima koji su prije bili pastiri iste te braće zapovjeđeno je da svaki primi svoje natrag.

50 Ut vero bellum, Christi virtute, sopitum est, non conquievit tamen hostis veritatis; verum omnia movit, omnia periclitatus est, ut perennem illam hymnologiam abrumperet, quod illa præcipue adversus eum esset instituta. Et rationem reperit, qua eam penitus dissolveret, ut quidem rebatur; memor urbes quandoque et provincias a suis civibus esse proditas. Ita ergo Beatum aggreditur adversarius, et collectos contribules in belli provocat societatem. Comprehendunt hi Alexandrum cum sanctis Fratribus injiciunt iis vincula, plagas imponunt incurabiles. Tunc ergo assiduam hymnologiam ad dies aliquot intermiserunt. Et factus est revera planctus Fratribus, et sanctis virtutibus. Jussi sunt qui prius eorumdem Fratrum Pastores extiterant, singuli suos recipere.

31 I tako biva otpušten sluga Božji Aleksandar sam, kako su mislili. Ali nije bio sam. Imao je naime sa sobom Krista. Čim je pak on bio pušten, sabraše se jednodušno, kao trubom sazvana, sva braća, i istoga je dana u božanskoj službi sačuvano uobičajeno pravilo, te su svi bili tako raspoloženi kao da ništa teško nisu pretrpjeli: štoviše, klicali su kao da su pronašli duhovno blago; napredovali su također u Gospodinu, jer im se pridružilo još mnogo druge braće. Ako bi naime tko htio proputovati cijeli svijet i obići ne samo Rimsko Carstvo nego i pokrajine barbara, našao bi da posvuda cvjetaju učenici ovoga sveca. Tada su naime oni sami sagradili glasoviti samostan Akemeta i mnoge druge i najveće.

31 Atque ita dimittitur Dei servus Alexander solus, ut existimabant. At solus non erat. Secum enim Christum habebat. Ut vero ille dimissus est, convenerunt unanimes, veluti tuba evocati Fratres omnes, atque eo ipso die in divino ministerio consueta servata regula est, itaque omnes erant affecti, atque si nihil durum essent perpessi: imo veluti spirituali reperto thesauro, ita exultabant: proficiebant etiam in Domino, pluribus aliis sibi adjunctis Fratribus. Si quis enim voluerit universum orbem peragrare, et non Romanum dumtaxat imperium, sed et barbarorum adire provincias, reperiet Sancti hujus vigere ubique discipulos. Tunc enim illustre cænobium Acæmetorum ipsi construxerunt, et alia plura et maxima.

52 Ako bih htio redom nabrojiti sve kreposti ovoga velikodušnog borca, kako kaže sv. Pavao apostol, ponestat će mi dana pripovijedajući. Tko je naime obdaren takvom govorničkom sposobnošću i takvom milošću Duha Svetoga da bi mogao izložiti pedesetogodišnje borbe? Ja pak smatram da je jedva moguće pred nevjernicima i neprijateljima čestitosti iznositi ono što je ili preko mjere veličanstveno ili nadilazi ljudsku slabost, jer su oni tjelesni. A vjerni, koji s nama ispravno misle i dobra bližnjih smatraju vlastitima, prihvatit će nas kad pripovijedamo istinu, ne zaboravljajući ono što je Gospodin obećao kad su se učenici divili osušenoj smokvi: „Ne samo ono što ja činim, nego ćete činiti i veća od ovih”, te i ono: „Sve je moguće onomu koji vjeruje.” Mi pak znamo da je život proživljen ispravno i po kreposti uzvišeniji od svih čudesa, kakav je ovaj savršeni učitelj proživio. Ondje ćemo dakle prekinuti govor gdje je on završio život. Ovaj je blaženi muž pedeset godina neprekidno vojevao i nikad nije pokleknuo, neslomljen nedaćama, progonima, golotinjom, glađu, žeđu, nego se u tome radovao i sa slobodom naučavao riječ istine, sabirući veliko mnoštvo ljudi i prinoseći ga Kristu, što i do današnjega dana čine njegovi učenici. Pošto je dakle u svemu tome uvijek sjala njegova krepost, napokon je stigao do blaženoga, od briga slobodnog i od napora mirnog svršetka, te pošto je sveto usnuo, pokopan je na granicama Bitinije, u mjestu koje se zove Gomon.

52 Si voluero magnanimi hujus athletæ virtutes cunctas ordine percensere, quemadmodum S. Paulus Apostolus ait, narrantem me dies deficiet. Quis enim ea est præditus dicendi facultate, ea sancti Spiritus gratia, ut quinquaginta annorum possit certamina explicare? Ego vero fieri vix posse existimo, ut apud incredulos, et honestatis inimicos, ea referantur, quæ vel supra modum magnifica, vel humanam superant imbecillitatem, propterea quod ipsi carnales sint. Fideles vero, et recta nobiscum sentientes, quique proximorum bona velut propria existimant, suscipient nos vera narrantes, non ignorantes a Domino promissum, cum arefactam ficum mirarentur discipuli: Non solum quæ ego facio, sed his etiam majora facietis, illud quoque: Omnia possibilia sunt credenti. Nos vero scimus recte et ex virtute actam vitam omnibus miraculis esse altiorem, qualem perfectus hic magister egit. Ibi ergo sermonem abrumpemus, ubi ille vitam finivit. Hic vir beatus annis quinquaginta assidue luctatus, numquam succubuit, non fractus adversis, persecutionibus, nuditate, fame, siti, sed in his gaudens, et cum libertate docens verbum veritatis, et magnam congregans hominum multitudinem, ac Christo offerens; quod et in hodiernum usque diem ejus agunt discipuli. Cum in his ergo illius semper eluxisset virtus, tandem ad beatum, curis liberum et quietum a laboribus finem pervenit, cumque sancte obdormisset, sepultus est in Bithyniæ finibus, in loco qui Gomon dicitur.

53 Nakon njegove smrti porastao je, po njegovim molitvama, broj učenika, a započeti je način stege ustrajao, kao što rekosmo, ne samo u tim krajevima nego diljem cijeloga svijeta. Jer oni koji su upravljali njihovom zajednicom sagradiše samostan dostojan njegova svetog življenja, koji je zbog njihova neprekidnog i snom nikad prekinutog slavljenja prozvan samostanom Akemeta, to jest Nespavača. Ovamo su prenesene njegove svete relikvije. A da bi i ondje dobrostivi Bog pokazao da one koji nastoje uvećati njegovu slavu i sam uresuje slavom, te da je sve što je on učinio i ustanovio učinjeno njegovom voljom i odobreno njegovim sudom, njegove su svete relikvije svakodnevno činile prebrojna čudesa: toliko da nečisti duhovi nisu podnosili ni čuti njegovo ime, pogođeni njegovim imenom kao nekim ognjem.

53 Post ejus decessum, crevit, ipsius precibus, discipulorum numerus, et coepta perseveravit disciplinae ratio, uti diximus, non iis solum locis, sed ubique terrarum. Nam qui ipsorum congregationi præerant, monasterium est a nobis, dignum ejus sancta conversatione, quod propter assiduam ipsorum et numquam somno interruptam doxologiam Acæmetorum, id est Non-dormientium, fuit cognominatum. Huc illius sacræ translatæ reliquiæ sunt. Ut vero etiam isthic ostenderet benignissimus Deus se eos qui gloriam suam amplificare contendant, gloria quoque quoque exornare, et quæcumque ab eo gesta atque instituta sunt, suo esse nutu gesta, sua sententia comprobata, sanctæ ejus reliquiæ quotidie plurima edidere miracula: adeo ut immundi spiritus ne nomen quidem illius audire sustinerent, velut igne quodam ita illius percussi nomine.

34 I mi smo doista prikazali njegovu bratsku ljubav i dobročinstvo, te smo ono što smo sami vidjeli, prema svojoj skromnosti, slijedeći jedino istinu, iznijeli. Nadamo se pak da će po božanskoj providnosti biti drugih koji će, nadahnuti Duhom Svetim i obdareni većim znanjem nego mi, to otmjenije protumačiti, na izgradnju i korist onih koji budu htjeli prigrliti ovaj način života. Daj Bože da i mi postanemo njegovi dostojni učenici te po njegovim molitvama postignemo ono u čemu on sada uživa, milošću i dobrotom Gospodina našega Isusa Krista; njemu slava u vijeke vjekova. Amen. a Bijaše tada u Carigradu biskup Nestorije koji je, znajući s kolikim je žarom Aleksandar drugdje branio katoličku vjeru i pobožnost (a i sam ga je vidio u Antiohiji), želio njega na svaki način ukloniti kako se ne bi suprotstavljao njegovim bezbožnim pothvatima.

34 Et nos quidem fraternam ejus caritatem beneficentiamque ostendimus. et quæ vidimus ipsi, pro nostra tenuitate, solam sectantes veritatem, retulimus. Speramus autem divina providentia futuros alios, qui sancto afflati Spiritu, majori quam nos scientia præditi, elegantius hæc sint explanaturi, ad ædificationem et utilitatem eorum, qui hoc vivendi genus voluerint complecti. Eveniat utinam nobis, ut digni illius efficiamur discipuli, atque ejus precibus consequamur ea, quibus ille nunc fruitur, gratia et indulgentia Domini nostri Jesu Christi, ipsi gloria in sæcula sæculorum. Amen. a Erat tunc Constantinopoli Episcopus Nestorius, qui gnarus quo zelo Catholicam fidem et pietatem alibi propugnasset Alexander, (et viderat ipse Antiochiæ eum quoquo modo submovere cupiebat, ne suis ille nefariis conatibus adversaretur.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

15. siječnja Kalendar godine