Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 5. veljače

O sv. Agati Hildegardi, palatinki Koruške

DE S. AGATHA HILDEGARDEPALATINA CARINTHIÆ

Sadržaj (20)
  1. Povijesni komentar.
  2. § I. Sv. Hildegarda od muža bačena sa stijene bez ozljede.
  3. § II. Smrt sv. Hildegarde, crkva, godišnje milostinje, moći.
  4. Kozmi tachegiji, mihaelu cozachiju, pavlu ibarchiju, leonu catasumaru, ludviku, antunu, matiji, bonaventuri, tomi cozachiju, joakimu saccachibari, franji, tomi danchiju, Ivanu chimoji, gabrijelu, pavlu suzuchiju, gaju franji, petru suchegirou:
  5. U nagasakiju u japanu,
  6. Uvodni komentar.
  7. § II. Taicosamæ regendi artes : tyrannicæ pleræque.
  8. § III. Favet rei Christianæ ad quinquennium Taicosama.
  9. § VI. Dolazak blaženoga Petra Krstitelja i drugih otaca Manje braće u Japan, boravak u njemu i javno propovijedanje.
  10. § VII. Povijest mučeništva dvadeset šest raspetih, sastavljena s najvećom pouzdanošću.
  11. § VIII. Posebno zabilježena djela blaženoga Petra Krstitelja i petorice drugova.
  12. § IX. Život blaženoga Pavla Mikija, redovnika Družbe ISUSOVE.
  13. § X. Koji je stupanj u Družbi imao bl. Pavao Miki?
  14. § XIII. Čudesa svetih mučenika poslije smrti. Relikvije.
  15. Martyrii historia
  16. Epistola dedicatoria.
  17. Kako je Kralj u presudi izrečenoj protiv Otaca izjavio da nisu obuhvaćeni Oci Družbe.
  18. O nekim progonima koji su u isto vrijeme podignuti protiv kršćana.
  19. Kako je Fazamburo u Nangoji doznao da zarobljenici nisu daleko.
  20. O pobožnosti koju su kršćani očitovali nakon spomenute smrti.

O nekim progonima koji su u isto vrijeme podignuti protiv kršćana.

Kad je bio obnovljen Taicosamin edikt o napuštanju propovijedanja Evanđelja, uz dodanu kaznu za prijestupnike i sve koji bi k njima pripadali, neki su poganski gospodari, dijelom iz straha od kraljeva edikta (koji često i zbog neznatna razloga obara najveće gospodare s njihova položaja), dijelom iz mržnje kojom su progonili kršćansku vjeru, odlučili prisiliti na štovanje idola sve vjernike podložne svojoj vlasti. Među tim bezbožnim ljudima na prvom je mjestu bio upravitelj Hakate, vrlo blizak Taicosami, koji je svojim kršćanima (bilo ih je do tisuću) zapovjedio, uz teške prijetnje, da se odreknu Krista, da mu donesu sve krunice i da na vrata svojih kuća pričvrste uobičajenu pločicu na kojoj pogani obično pišu ime idola, uz neke druge riječi; a ti nerazumnici misle da te pločice imaju neku moć protiv požara, bolesti i tomu sličnoga. Nevjernici su dakle, rođaci kršćana, iz straha pred tiraninom, bezbožno im savjetovali da barem vanjskim prividom pokore kraljevu odredbu. Ali oni, spremniji da podnesu smrt nego da daju i najmanji znak poganske zablude, odgovorili su da u toj stvari neće poslušati, i ubrzo su žurno poslali nekoga u Nagasaki da dozna od Naših što u takvu slučaju mogu učiniti bez uvrede Božanskoga veličanstva.

89 Nije propustio ni gospodar Firanda, koji se uvijek najviše gnušao kršćana, da iskoristi ovu priliku i gurne neke u duhovnu propast, a osobito svoju snahu, kćer blage uspomene g. Bartolomeja. Ali je ona svojom uobičajenom hrabrošću tako izdržala njegov navalni napad da je svekar, položivši nadu u pobjedu, odustao od njezina uznemiravanja. I drugi su kršćani, već navikli na te nasrtaje, hrabrim srcem pružili otpor čovjeku.

90 Nisu zaostali ni po pohvali postojanosti stanovnici Nozua, kojima je na čelu neki vojskovođa: jer čim je ondje dopro glas o onome što se u Meacu događa protiv kršćana, spomenuti je vojskovođa zapovjedio nekom uglednom kršćaninu, već poodmaklih godina, imenom Leonu, da zajedno s drugima napusti kršćansku vjeru. Ali je dobri starac, kojemu ništa nije bilo draže od spasenja duše, s velikom slobodom odgovorio: Ubiti me možeš, ali ne prisiliti da napustim kršćansku vjeru. Slijedeći njegov savjet i primjer, drugi su sebi načinili križ, da bi, ako budu prisiljeni zanijekati Krista, pošli van podigavši ga na ramena, kao spremni da budu na njega razapeti; jer se ničim drugim nije moglo bolje odgovoriti onomu bezbožniku i očitovati namjeru svoga srca. Prestrašen tom postojanošću, on je obuzdao svoje zločinačke pokušaje i dopustio im da žive u vjeri kojoj žele. Nakon toga Leon je o svemu obavijestio Naše, moleći za slične borbe krunice, slike, blagoslovljena zrnca i drugo duhovno oružje. Ali neka je sada dosta o ovoj stvari.

a Tako je (kao što je gore rečeno) učinio na početku osvojenoga carstva; tako je poslije s većinom kraljeva Xima i s drugima; nekima je umjesto jednoga ili više kraljevstava davao dio jednoga ovdje, a drugoga ondje, u velikoj međusobnoj udaljenosti, dodjeljujući jednake prihode, ali presijecajući mogućnost da se igdje ponovno pobune. Uveo je Daifusama tiranski običaj da pravi kraljevi budu kao upravitelji i da mogu biti uklonjeni sa službe na znak vladara.
b O ovome, mislim, Froes u Izvješću poslanom u mjesecu prosincu godine 1596.: Hakata se ove godine nije mogla posjetiti zbog gospodara područja, zvanoga Caboicava, velikoga štovatelja Kamija i Fotokea i neprijatelja naše svete vjere. Grad je to na moru u kraljevstvu Chikuzen u Ximu, koji je ponovno sagradio i proširio Taicosama godine 1587.
c Firando je jedan od otoka koji leže zapadno od Xima, nekoć podložan kralju Figena, najmoćnijega među devet kraljeva Xima, kao i otok Gotō; ali su poslije oboje imali svoje kraljeve, kao što su i Arima i Ōmura odijeljeni od istoga kraljevstva Figena. Firando ima vrlo pogodnu luku i grad smješten uz nju, koji je dobio ime od otoka ili ga je sam njemu dao. To je drugi grad koji je nakon Kagoshime, grada kraljevstva Satsume, prosvijetlio vjerom sv. Ksaverije, kako se prenosi u njegovu Životu, 4. knjiga, 5. poglavlje, gdje se također naziva gradom kraljevstva Figena.
d Uvijek je bio neprijatelj kršćanske stvari kralj Firanda; činio se ponekad da je naklonjen (pa i prije otac) da ne bi odvratio Portugalce od svoje luke ili razdražio neke prvake koji su prihvatili vjeru. Inače je kralj Ōmure Bartolomej, vrlo ugledan jer je dao ime Kristu, iznova zaratio s drugim urotbenicima; a oni su, da bi ga vezali uz sebe, udali za njegova sina svoju kćer Menciju, sasvim mladu djevojku, koja je, pretrpjevši ponešto od muža, a više od svekra, i kroz više godina neokrijepljena nikakvim sakramentima, ipak sačuvala divljenja vrijednu postojanost u vršenju pobožnosti, više puta savjetujući se pismima s Našima koji su boravili u Ōmuri, osobito u teškim prilikama.
e Sumiranda, sin Xegadona ili Xengadona, kralja Arime, kralj Ōmure, posvojeni nasljednik kraljice udovice, godine 1563. primio je krštenje prvi od japanskih kraljeva i nazvan je Bartolomej, sa suprugom Secuom Camisamom i djecom; zatim je godine 1576. stariji Bartolomejev brat postao kraljem Arime, nazvan Andrija; zatim njegovi sinovi, Stjepan mlađi 1577., a dvije godine poslije Protazije stariji i kralj Arime, sa suprugom Lucijom. Priznao je malo prije smrti Bartolomej da se u duši žalosti što je kćer Menciju udao za poganskoga kneza Firanda, premda zbog javnoga mira. Ali je ona, nakon što je svekar uklonjen s uprave, od muža blago postupana.

Kako je Fazamburo u Nangoji doznao da zarobljenici nisu daleko.

Kad su posljednjega dana siječnja zarobljenici stigli u Hakatu, primljeni su s uobičajenom čovječnošću od pogana, kojima su bili na velik primjer. Neki kršćani toga mjesta došli su ih posjetiti i od njih primili svete opomene. Brat Pavao, kao što je sav put proveo propovijedajući vojnicima i drugima, tako je i dio noći koji je proveo u Hakati uložio u isti trud. U međuvremenu se donosi vijest Fazamburu da će zarobljenici uskoro biti tu, i ujedno mu se predaju otvorena kraljeva pisma kojima je bilo zapovjeđeno da ih bez oklijevanja dovede u Nagasaki. Stoga je naglo poslao glasnika potguverneru Nagasakija da ga opomene da ima pripravljeno pedeset križeva za okrivljenike, jer će uskoro doletjeti. Ne može se iskazati koliki je žamor nastao među Portugalcima i Japancima nakon što su čuli te novosti; i sam je broj križeva pobudio različite misli jer je bio daleko veći od broja zarobljenika. Kolika je pak želja i koliki dugotrajan žar nastao u puku jer je zapala tako slavna prilika za pogibiju, bila je stvar najdostojnija divljenja: jer se ni unutar kuća ni javno po ulicama nije činilo da se govori ni o čemu drugom nego o tome, niti je lako u pripovijedanju pratiti sve što se događalo pojedinačno; dotaknut ću se samo jednoga ili drugoga, da se po tome može prosuditi o ostalome.

A

92 One noći kad je u Nagasaki donesena zapovijed da se pripravi toliko križnih stratišta, neki je uglednik sa svojom ženom trčao amo-tamo pripravljajući se na mučeništvo. U istoj su sobi ležala dva njihova sina, jedan od pet ili šest godina, a drugi od jedanaest godina. Taj stariji, čuvši buku, iskočivši iz kreveta, trčeći dođe k ocu da se raspita što se događa; kad je ukratko saznao o čemu je riječ, ubrzo nastavi pitati: Zar vi, oče moj, morate umrijeti? Kad je otac odgovorio: Svakako, reče dječačić: S kolikom ću samo radosnom ushićenošću! Jer će tako i meni biti dopušteno da vas slijedim. Zatim pokazujući prstom bracu koji je spavao, reče: A što će biti s njime? Odgovori roditelj: S nama će zajedno biti mučenik. Tada mladić reče: Već osjećam dvostruku radost, jer ćemo svi zajedno s ovoga svijeta prijeći u nebo. Od nekoga drugoga petogodišnjega dječaka u uglednoj kući u Nagasakiju jedan od naših otaca upitao je, budući da već dolaze pogani da po kraljevoj volji pogube kršćane, što misli odgovoriti ako bude upitan je li primio sakrament krštenja. Odgovorit ću, reče dječak, da sam kršćanin. Ali ako te, nastavi Otac, zbog toga budu htjeli ubiti, što ćeš učiniti? Odgovori: Pripravit ću se na smrt. A kako? reče Otac. Odgovori dječak, uz divljenja vrijednu hrabrost duha, dok su mu među riječima tekle suze: Sve do smrti molit ću Isusovo milosrđe. I neka to bude dovoljno da se pokaže žar ovih kršćana.

B

93 Već, da se vratimo zarobljenicima: 1. veljače otišlo se iz Hakate i došlo se na mjesto zvano Karatsu, udaljeno tri milje od Nangoje, gdje ih je Fazamburo sa stražarima iščekivao. Pozdravljajući po starom prijateljstvu našega brata Pavla, sažalio se nad njegovim udesom. Ali Pavao reče: Umrijeti za Božanski zakon i nebeski nauk predan ljudima nije razlog za sažaljenje. Samo jednu stvar od tebe tražim, koliko god mogu molbama, da mi se u Nagasakiju dopusti kratko vrijeme za ispovijed i pričest prije smrti. Isto su zatražili oci franjevci. Sve je svima obećao Fazamburo, ali obećanja nije ispunio, kao što će poslije biti jasno.

C

94 Pristupivši zatim Ludoviku, o kojem smo gore govorili, i vidjevši ga u tako nježnoj dobi, reče: Tvoj je život u mojoj prosudbi i vlasti; ako mi želiš služiti, oslobodit ću te. Odgovori Ludovik: O sebi ništa ne odlučujem; učinit ću ono što se učini dobrim bratu Petru. On je odgovorio: Prihvatio bi uvjet, samo ako mu bude dopušteno da bude kršćanin. Ne, reče Fazamburo, kršćansku će vjeru morati napustiti. Tada Ludovik odgovori: Pod tim uvjetom ne želim živjeti, jer bih za ovaj bijedni i prolazni život podnio gubitak blaženoga i vječnoga.

93 Napredujući naposljetku dalje, ušli su u kraljevstvo Hizen i stigli na mjesto zvano Tsukasaki, odakle su sljedećega jutra otišli. I jer su iz sata u sat vidjeli da su bliži smrti, radije su preostali put, unatoč velikoj hladnoći, premda iscrpljeni putnim tegobama, prevalili pješice sve do Sonokija, koje je na području Ōmurandona i udaljeno je od Nagasakija osam ili devet milja.

Što se dogodilo u Sonokiju i o preostalom putu do stratišta.

Četvrtoga veljače oko podneva stigli su zarobljenici u Sonoki, i u isto su vrijeme ondje bila nazočna dva oca iz Družbe, Franjo Pasio i Ivan Rodriguez, poslana od viceprovincijala da ovu svetu zajednicu okrijepe sakramentima ispovijedi i svete pričesti. Ali jer je Fazamburo već bio otišao naprijed i trebalo je odmah krenuti, nije se moglo udovoljiti njihovoj želji; tako posve da je o. Rodriguez za sebe jedva mogao ishoditi od stražara da ih pozdravi i zagrli. Bila je to neizmjerna utjeha s obje strane, i ne bez suza uzajamne ljubavi, kad je pred očima izišao spomenuti otac; on je sve u ime o. viceprovincijala najljubaznije pozdravio, riječima prilagođenima prilici, i izvrsno ih ohrabrio za slavnu borbu, te na kraju dodao da je došao da im, odsluživši svetu misu, pruži božansko Tijelo Kristovo, ali da sada ne može jer treba ubrzati odlazak, te da će stoga u Nagasakiju nadoknaditi za njihovu utjehu koliko god bude mogao. Brat Pavao je zagrlivši Oca tiho odgovorio da se veoma uzda u Božansko milosrđe da će po ovom progonu Crkva u Japanu zadobiti velik napredak, a da za to ima ovaj dokaz što je na samim vratima progona, dok su pogani najviše trebali odbaciti kršćansku vjeru, on sam u Osaki u tamnici, od njih samih prisiljen, šestoricu njihovih zalio presvetim vodama.

97 Zatim je Otac zagrlio br. Petra, koji je, pošto je ukratko sažeo djela cijeloga puta, nasamo mu s velikom poniznošću duha rekao: Lako se može dogoditi da nas tako brzo odvedu na smrt da ne bude mjesta nikakvu činu; stoga u ime svojih drugova, kao njihov poglavar, od ovoga časa molim o. viceprovincijala i ostale iz Družbe, svim srcem, da nam oproste nevolje kojima smo ih opteretili. Otac Rodriguez, ispričavajući njihovu pobožnu namjeru i svrhu, jednako je sa strane Družbe zamolio oproštenje od br. Petra ako je možda u nečemu bio njome uvrijeđen. Pošto je to učinjeno, ponovno su s mnogo bujica suza ponovljeni zagrljaji. Naposljetku, obrativši se Japancima, o. Rodriguez je, pošto je i njih ukratko podsjetio koliko trebaju cijeniti tako sretan odlazak iz života, otišao i s o. Pasiom najbrže pohitao prema Nagasakiju, da s Fazamburom dogovori podjeljivanje sakramenata zajednici zarobljenika, u skladu s njegovim obećanjem.

98 Pred večer su zatim, dok se vršio silazak na lađu (jer je morem trebalo proći put od sedam milja do Tokitsua), poslužitelji zarobljenicima bacili uže oko vrata i svima svezali ruke na leđima, osim ocima franjevcima; i u kratko su vrijeme stigli u luku Tokitsu, ali su noć proveli na lađi, podnoseći veliku hladnoću. Fazamburo je u Nagasakiju bio pripravio svratište za svih dvadeset i šest, ali bojeći se meteža, jer je mjesto bilo prepuno kršćana, promijenio je odluku i odredio da ih sljedećega jutra, koje je bilo posvećeno sv. Agati, pogubi izvan Nagasakija. Stoga je, pošto su križevi i sve ostalo preneseni na stratište, sve uredio u redu da se u jednom trenutku sve dovrši. A kad je svanulo, na vrijeme je dao obavijestiti Naše da odmah k njemu pošalju o. Pasija, da će mu dodati jednoga od svojih koji će ga pratiti sve do mjesta najbližega križevima, gdje, pošto cijela gomila bude pozvana da stane, može saslušati ispovijed trojice iz Družbe, a ne drugih, te da sada drugo ne može dopustiti. Za pričest je govorio da se ne čini potrebnom, jer budući da stradavaju za Krista, ne trebaju druge popudbine.

99 Otac Pasio s o. Rodriguezom i Fazamburovim slugom ubrzo je otišao u Urakami, gdje je bilo ubožište neizlječivih, i ondje pričekao. Ali o. Rodriguez je otišao dalje da im pođe u susret i opomene ih da za nekoliko sati moraju umrijeti. Čuvši to, svi su radosna lica zahvalili našemu Gospodinu, a osobito dobri otac br. Petar, koji je stigao na konju moleći Božanski oficij. Kad su pak stigli na mjesto,

A na kojem je čekao Fazamburov sluga, o. Pasio je zapovjedio da vojnici stanu i, odvevši brata Pavla u ubožište, saslušao njegovu ispovijed o cijelom životu. Njega su slijedila ostala dvojica, i pošto su dovršili ispovijed, svi su obnovili uobičajene zavjete našega Družbe, zagrlivši Oca u ime o. viceprovincijala.

100 Dok o. Pasio pruža uši trojici naše Braće, neki od drugova koji su ostali na trgu, klečeći, molili su krunicu; drugi su sjedeći preporučivali sebe Gospodinu; drugi su naposljetku jedni druge hrabrili na mučeništvo. Ostavivši ih u tim poslovima, o. Pasio je odmah pohitao k Fazamburu, koji je već bio stigao na stratište, da od njega zatraži dopuštenje da ih može poticati da hrabro umru; i to je, premda teško, ishodio. U međuvremenu je o. Rodriguez uložio svoj trud da neke nakratko izmiri s Bogom i pobožnim ih je opomenama poticao na postojanost. Naposljetku, kad je donesena Fazamburova zapovijed koju su očekivali, bilo je čudesno za reći i najdostojnije za vidjeti s kakvom su brzinom skočili na noge i pošli u susret križevima. A Fazamburo, vidjevši ih da se približavaju s tolikom radošću, posve se zaprepastio; i jer nije mogao pogoditi razlog, upitao je o. Pasija odakle ta radost u tako žalosnom prizoru. On je čovjeku izložio razlog, ali jer nije shvaćao ono što je Duha Božjega, odgovorio je: Razlog je doduše najbolji, ali on ipak zbog njega ovoga puta neće izabrati nijedan križ.

101 Raspravljajući zatim isti Otac o oslobođenju one dvojice koji su bili uhvaćeni na putu i nisu bili obuhvaćeni kraljevskom presudom, odgovorio je Fazamburo: Iako u njoj nisu obuhvaćeni, ipak ih ne može pustiti, upravo zato što su mu predani od kraljevskih službenika uz priloženo pismo. Kad je pak Otac dodao da barem prikrije dok ne stigne odgovor od Gibonoskija, ni to ne mogu, reče Fazamburo, jer bih lako došao u sumnju da sam primio darove. Tako su sva sredstva pokušana za oslobođenje one dvojice, koje s pravom možemo nazvati Adauktima, pala u vodu, tako uredivši Božanskoj providnosti, kojom se sve upravlja.

102 Boravio je u to vrijeme prečastni biskup Nagasakija, koji je, jer se uz dobro Fazamburovo dopuštenje nije mogao pojaviti na stratištu, po nekome svima namjerno, a poimence ocima franjevcima, udijelio svoj blagoslov, uz dodane riječi pune ljubavi. Njemu je pak o. komesar u ime sviju zapovjedio da se uputi velika zahvala, a ujedno je zamolio i oproštenje što nisu tako, kako je bilo dolično, poslušali njegovo Prečastvo.

a Pavao je doduše vlastito obnovio zavjete, kao što je i uobičajeno u Družbi svakih šest mjeseci. Druga dvojica, još novaci, položili su zavjete koje nazivamo zavjetima pobožnosti.
b Tako su u Martirologiju na 30. kolovoza druga sv. Feliksa, svećenika i mučenika, ne znajući mu ime, kršćani nazvali Adauktom, zato što je uz sv. Feliksa pridodan kruni. Ovima pak nisu bila nepoznata imena.
c Portugalci su im bili izišli u susret da ih okrijepe ponuđenim jelom, pićem i poslasticama. Oni su zahvalili i sve razdijelili krvnicima i stražarima, jer će im oni otvoriti ulaz u vječnu sreću.

Kako su tih dvadeset i šestorica pribijeni na Križ.

Bio je Fazamburo odlučio ukloniti ove ljude na uobičajenu stratištu, na kojem je i tada stajalo nekoliko križeva, ali je zbog zauzimanja Portugalaca bio prisiljen promijeniti odluku. S druge strane puta prema moru uzdizao se brežuljak s ravninom sposobnom primiti dvadeset i šest križeva, sa svojima, poput brda Kalvarije, za uspinjanje kao po stubama. Ovamo je dakle Fazamburo dao prenijeti križeve u čast Portugalcima, kao što smo govorili; oni su namjeravali u svoje vrijeme u spomen ovih blaženih boraca Kristovih ondje podići crkvu i nazvati je Sv. Marija Mučenica.

104 Križevi uobičajeni kod Japanaca pri kažnjavanju zločinaca imaju dva poprečna drva, jedno za ruke, a drugo za noge; također je na sredinu križa pričvršćeno kratko drvo za podupiranje težine tijela, na kojem okrivljenik sjedi kao na konju. Svaki se dakle križ sastoji od četiri drva, kao što je očito iz slike ovdje priložene. Ne služe se čavlima, nego ruke i noge vežu ili užadima ili željeznim lisicama koje su čavlima pričvršćene na poprečna drva. Vrat također stežu željeznim obručem zabijenim u drvo. Užetima također uz križ privezuju i pojas i ruke između lopatica i lakta, tako posve da je cijelo tijelo dobro poduprto. Zatim spuštaju križ u jamu i učvršćuju ga nabacanim kamenjem i zemljom. Uskoro pristupa krvnik naoružan vrlo oštrim kopljem, ne različitim od dvosjekloga mača, i zabija ga tolikom silinom u desni bok raspetoga da prodire u lijevi sve do srca. Ponekad su dvojica krvnika koji, dok istodobno probadaju oba boka, poprečnim položajem kopljâ kao da oblikuju lik Križa. Tako biva da osuđenici, uz samo jedno istjecanje krvi, u najkraćem trenutku predaju duh Bogu. A ako odmah ne umru, krvnik udvostručuje udarac i tako dovršava.

103 Kad su dakle hrabri vojnici Kristovi stigli na to mjesto, Fazamburo je dao da se cijeli brežuljak okruži puškarima i kopljanicima, ostavljajući razmak od samo sedam ili osam koraka između njih i križeva, i nije dopustio da itko priđe bliže osim službenika pravde, o. Pasija i o. Rodrigueza. Pošto su ušli u ograđeni prostor, nova je radost obuzela vojnike Kristove pri pogledu na križeve. Otac br. Martin zapjevao je glasno hvalospjev Benedictus Dominus Deus Israel. Otac br. Petar, upravši oči u nebo, stajao je kao uronjen u neko duboko razmatranje. Mali Ludovik je odmah upitao koji je njegov križ, i kad mu je pokazan, s velikom pobožnošću i žarom potrčao je k njemu. Bili su pak svi kao u tren oka stavljeni na križ, jer je svatko imao sebi dodijeljenoga poslužitelja i sve potrebno bilo je svakomu pri ruci.

106 A ovo je bio red raspetih: jedan je od drugoga bio udaljen tri ili četiri koraka, okrenuta lica prema Nagasakiju. Zdesna ocima franjevcima bilo je deset Japanaca, a drugih deset, ubrojivši trojicu iz Družbe, slijeva. I s istočne je strane prvi bio Franjo, onaj koji je pratio radi pomaganja ocima franjevcima i od vojnika, kao što rekosmo, uvršten u broj, koji je znak krštenja primio prije osam mjeseci. Drugi je bio Kozma Takeia iz kraljevstva Owari, također nedavno kršten, koji je po zanimanju oštrio mačeve. Bio je uhvaćen u Osaki s br. Martinom, vršeći službu tumača onih otaca. Treće je mjesto zauzeo Petar Sukejiro, onaj drugi koji je pratio da bi stavio na raspolaganje svoju pomoć zarobljenicima. Četvrti je bio Mihael Kozaki iz kraljevstva Ise, kojemu je zanat bio izrađivati strijele. Na petom je mjestu slijedio Jakov Kisai iz našega Družbe od šezdeset i četiri godine, vrlo star kršćanin i dobra primjera. Bio se povukao u našu kuću da se sav preda Bogu; u njoj je s velikom ljubavlju vodio brigu o izvanjskim stvarima, a osobito je bio silno predan razmatranju Muke Gospodina našega. Najbliži njemu bio je Pavao Miki, Japanac od trideset i tri godine, od djetinjstva opran svetim vodama i jedanaest godina prije primljen u Družbu. Bio je propovjednik i gorio je velikim žarom da pomogne bližnjemu, kao što se može zaključiti iz onoga što ću sada reći. Deset ili dvanaest dana prije straže dodijeljene našoj kući u Osaki, sretnuvši slučajno gomilu koja je po nalogu suca vodila na pogubljenje nekoga poganina zbog ne znam kojega zločina, hrabro je prokrčivši put kroz zbijeno mnoštvo prodro do osuđenika, propovijedao čovjeku sve do mjesta gdje je trebao biti kažnjen smrću, krstio ga kad se priklonio istini i poslao u nebo zazivajući ime ISUSA i MARIJE.

7 Bl. Pavao Ibarki.

8 Bl. Ivan Goto. 9 Bl. Ludovik. 10 Bl. Antun. 11 Bl. o. br. Petar Krstitelj. 12 Bl. o. br. Martin. 13 Bl. br. Filip od Isusa.

14 Bl. br. Goncalo Garcia.

15 Bl. o. br. Franjo Blanco.

16 Bl. br. Franjo od sv. Mihaela.

17 Bl. Matija.

18 Bl. Leon Karasumaru. C

19 Bl. Ventura.

20 Bl. Toma.

21 Bl. Joakim.

22 Bl. Franjo.

23 Bl. Toma Danki.

24 Bl. Ivan Kimoia.

25 Bl. Gabrijel.

26 Bl. Pavao Suzuki.
107 Sedmi je bio Pavao Ibarki iz Owarija, koji je nedavno bio pridružen Kristu. Osmi je bio Ivan rodom iz Gotōa, star devetnaest godina, od najranijega djetinjstva poučen u vjeri i naposljetku, kao što gore rekosmo, upisan u Družbu. Deveti je bio Ludovik, dječak od jedanaest ili dvanaest godina, koji je nekoliko mjeseci bio kršćanin, po naravi živahan, i nećak prije spomenutoga Pavla Ibarkija. Deseti je bio Antun iz Nagasakija, također mladić od trinaest godina, veoma čiste naravi. Jedanaesti je slijedio o. br. Petar iz biskupije Ávila u Španjolskoj, muž star četrdeset i osam godina, veoma pobožan, učen, propovjednik gorljiv žarom za duše. Dvanaesti, br. Martin od Uzašašća iz Berange u Kantabriji, navršavajući tridesetu godinu života, koji je godine 1596. s br. Franjom Blancom došao u Japan. Trinaesti je bio br. Filip od Isusa, Meksikanac, koji je, zarobljen kad se lađa razbila kod Tose, došao u Meaco da primi svete redove od biskupa i poslije se vrati u Manilu, odakle ga je poglavar poslao u istu svrhu u Novu Španjolsku. Četrnaesti je bio br. Goncalo Garcia iz Basseina u Istočnoj Indiji, koji je prelazeći iz Japana u Manilu ondje pristupio redu sv. Franje i s velikim duhom propovijedao na japanskom. Petnaesti je bio o. br. Franjo Blanco iz Monterreyja u Galiciji, star oko trideset godina. Šesnaesti br. Franjo od sv. Mihaela iz Parille, nedaleko od Valladolida, navršavajući pedeset i drugu godinu, dobar i ponizan muž, kao što je sjajno pokazao sve do smrti.
108 17. Matija, koji je ne tako davno postao kršćanin, o kojem je prilično mnogo rečeno gore. 18. Leon Karasumaru iz Owarija, sedam ili osam godina kršćanin, glavni tumač otaca franjevaca i osobito odan djelima ljubavi, ponajviše prema neizlječivima. Bio je pak najmlađi brat gore spomenutoga Pavla Ibarkija i stric maloga Ludovika. 19. Ventura iz Meaca, koji je u svojoj nježnoj dobici bio opran na krstionici, zatim ostavljen kao siroče otpao u red bonzâ; ali jednoga dana sjetivši se da je kršten, po ocima franjevcima vraćen je svetoj Crkvi; služeći im zaslužio je tako sretnu sudbinu. 20. bio je Toma Kozaki, sin gore spomenutoga Mihaela Kozakija, koji je navršavao petnaestu godinu. 21. Joakim Sakakibara od četrdeset godina. 22. Franjo, liječnik iz Meaca, od četrdeset i šest godina. 23. Toma Danki, stari kršćanin, također tumač franjevaca. 24. Ivan Kimoia. 25. Gabrijel iz kraljevstva Ise, od devetnaest godina. Posljednji je bio Pavao Suzuki iz Owarija, također tumač franjevaca.

109 Kad su dakle križevi bili zabijeni tim redom, bilo je čudesno vidjeti postojanost sviju, na koju su ih poticali dijelom o. Pasio, dijelom o. Rodriguez. Otac komesar je uvijek stajao kao nepomičan, upravivši oči u nebo. Brat Martin je, da zahvali Božanskoj dobroti, pjevao neke psalme, uz dodani redak: U ruke tvoje, Gospodine. Brat Franjo Blanco je također jasnim glasom zahvaljivao Bogu.
Veljače sv. I.

Brat Goncalo je vrlo jakim glasom molio Gospodnju molitvu i Anđeoski pozdrav. Pavao Miki, naš brat, vidjevši da stoji na uzvišenju najčasnijemu od svih koja je ikada imao, najprije je nazočnima otkrio da je Japanac i da pripada Družbi ISUSOVOJ, te da umire zbog naviještenoga Evanđelja i zahvaljuje Bogu na tako iznimnu dobročinstvu, a zatim je nadodao ove riječi: Kad sam došao do ovoga trenutka vremena, mislim da među vama nema nikoga tko bi vjerovao da želim štedjeti istinu. Izjavljujem vam stoga da nema nijednoga puta do spasenja osim onoga kojim idu kršćani. Budući da me on uči da opraštam neprijateljima i svima koji su me uvrijedili, ja dragovoljno opraštam kralju i svima začetnicima svoje smrti i molim ih da se žele dati krstiti kršćanskim krštenjem. Zatim, okrenuvši oči prema drugovima, počeo ih je hrabriti u ovoj posljednjoj borbi; na licima svih njih očitovala se neka radost, ali na Ludovikovu osobita; kad mu je pak neki drugi kršćanin doviknuo da će ubrzo biti u raju, pokretom prstiju i cijeloga tijela punim radosti svratio je oči svih koji su gledali na sebe. Antun, koji je zatvarao Ludovikov bok, upravivši oči u nebo, pošto je zazvao presveto ime ISUSA i MARIJE, zapjevao je psalam Laudate pueri Dominum, koji je naučio u Nagasakiju pri poučavanju katekizma; u njemu se naime dječacima namjerno daju neki psalmi da ih nauče napamet za tu svrhu. Drugi su naposljetku ponavljali: ISUSE MARIJO, vedra lica; neki su također poticali nazočne na život dostojan kršćanina; i tim i sličnim činima očitovali su spremnost da umru.

110 Tada su četiri krvnika počela iz korica (koje su uobičajene kod Japanaca) vaditi koplja; na njihov strašan prizor svi su vjernici uzviknuli ISUSE MARIJO, i, što je više, uslijedilo je zapomaganje koje je udaralo sama nebesa. Krvnici su svakoga od njih jednim ili drugim udarcem u najkraćem vremenu usmrtili. Ako bi tko još davao znak života, probadali su ga ponovljenim udarcem. I ovdje se moglo vidjeti žar nazočnih kršćana koji su kroz sredinu stražara, ne mareći za njihovo udaranje toljagama, dotrčali k križevima, jedni da svoje rupce natope krvlju mučenika, drugi da otkinu nešto s ruba odjeće, treći da umjesto relikvija odnesu što drugo. Ovo je bio sretan ishod vojnika Kristovih, koji su se hrabro boreći vratili sa slavnom pobjedom nad neprijateljem. A da bi njihova nevinost svima postala očita, dopustio je Bog da se Fazamburo pobrine da se ovdje podigne koplje na kojem je bila napisana smrtna presuda.

a Piše Euzebije da se nikada prije nisu primjenjivale uobičajene okove oko vrata, ruku i nogu, nego samo oko ruku, potkoljenica i sredine tijela, te da su kod ovih mučenika prvi put upotrijebljeni.
b Zamolili su Fazambura Portugalci da se u sredini, s obje strane Japanaca, smjeste europski redovnici.
c Bl. Petar Krstitelj, dok su ostali ubijani, blagoslovio ih je rukom koliko ju je mogao pomaknuti, i kad su mu se sami krvnici približavali da ga zakolju. On je sam od sviju posljednji ubijen, izgovarajući ove riječi: U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj. Tako Euzebije.

O pobožnosti koju su kršćani očitovali nakon spomenute smrti.

Premda se Fazamburo nije malo ljutio na one koji su nekom svetom silom ugrabili neke relikvije od slugu Božjih i zato zapovjedio stražarima da toljagama prisile sve da se vrate u Nagasaki, ipak, nakon što se vratio kući, toliki su odasvud nagrnuli da odrežu nešto od odjeće mučenika da su mnogi ostali na križevima ne dovoljno dolično pokriveni, a posebno devet redovnika. Zato se predstojnik bratovštine Milosrđa pobrinuo da se njihova tijela prekriju nekim hasurama umjesto odjeće. Iste

A noći mnogi, čak i iz udaljenih krajeva, nagrnuli su u toliku broju da je Fazamburo bio prisiljen udvostručivši stražare zapriječiti im pristup, a samim vojnim zapovjednicima pod kaznom gubitka života zapovjediti da ne dopuste da se odnese nijedno tijelo raspetih. Ali ni tom se strogošću nije mogla suzbiti njihova pobožnost: jer su mnogi, pod izlikom obavljanja drugih poslova, skretali prema onomu brežuljku samo da iskažu štovanje relikvijama slugu Božjih.

112 Mnogo bi se drugoga moglo dodati u ovom predmetu, što zbog kratkoće izostavljam. Samo to kažem da je iz ovoga slavnoga mučeništva nastao onaj plod da su svi kršćani, kako stari tako i novi, izvrsno učvršćeni u svetoj vjeri i u sebi pobudili živu želju za vječnim spasenjem te čvrsto u duši odlučili dati život za ispovijedanje kršćanskoga imena. I već uočavaju da je predznak ovoga mučeništva bilo čudesno pronalaženje križeva, jednoga u Obami godine 1589., a drugoga u Facundi godine 1591. Stoga se drže i najčvršće nade da će uslijediti najobilnija žetva. Sami su također pogani, koji su nazočili prizoru, bili silno ganuti radošću kojom su onih dvadeset i šest slugu Božjih uzašli na križ i hrabrošću kojom su, sigurni u nebesku nagradu koja daleko nadilazi svako ljudsko razumijevanje, podnijeli smrt. I već su neki stigli u Nagasaki da prime svetu kupelj, što uporno mole.

a Obama je selo udaljeno tri milje od Arime. Ovdje je Mihael, sin Leonov, godine 1589., 24. prosinca, kad je rasjekao deblo stabla tare (svetoga Japancima, jer se tažbno vjeruje da ima moć protiv zlih duhova), iznutra sve našao bijelo prema naravi toga stabla, ali tamnosmeđi križ na objema stranama rasječenoga debla, tako utisnut da se na neki način činio usađenim, i jedan doduše malo uvučen ispod ostatka debla poput škrinjice, a drugi isto toliko izbočen, gladak i uza sve to kao da je blanjom uglačan. Kralj Protazije šest mjeseci ranije u snu mu se činilo da vidi dvojicu kako mu dolaze s neba i čuje ih kako opominju da zbog neznatna razloga blagdanima izostavlja bogoslužje i da se ne pripravlja dovoljno prikladnom brigom i pobožnošću za obavljanje ispovijedi; uostalom neka zna da će uskoro u njegovim krajevima biti otkriven znak Isusa, ne rukotvoren, i neka ga on cijeni. Zapanjen snom, kralj je to sljedećega dana ispripovjedio o. Petru Gomiju. Pošto je taj događaj poslije javljen u Arimu, kralj je otišao u Obamu sa ženom i djecom i, promatravši križ, rekao da je to znak Isusa, toliko ranije njemu naviješten, te ga je prenio u Arimu i pohranio u otmjenu kutiju s postavljenim kristalom sprijeda da se može gledati. Kad se stvar pročula po Japanu, mnogi su nagrnuli u Arimu, čak i iz Yamaguchija i Meaca te iz drugih kraljevstava; u natjecanju su tražene iverice iz toga stabla ili svakako slike križa, pa su i njima liječene bolesti, izgonjeni zli duhovi iz tijela, a u jednoj jedinoj godini koja je odmah slijedila u gradu Arimi krštenjem je očišćeno 11500 ljudi.
b Facunda je selo udaljeno jednu milju od grada Ōmure. Neki njegov stanovnik Matija zapovijeda svomu sinu Šimunu da 7. veljače godine 1592. u vrtu posiječe stablo kakinokija (ne posve različito od jabuke, ali mekšega ploda, koji se, kao u Europi smokva, jede svjež i suh), jer dvije godine nije donijelo ploda i činilo se gotovo suhim. Šimun posluša, a zatim pilom prereže deblo na više dijelova; jedan od njih rasiječe sjekirom i klinom da načini vatru za ognjište, kad gle, po dva u svakom dijelu unutar bjelkastoga debla pojavljuju se crni križevi, prikladno oblikovani, svaki s po dva kraka, nogom i natpisom. Doneseni su Našima i pomno ispitani. Nastalo je odasvud, kao prema Obami, hrvanje i navala. Da to treba suzbiti, pošto je križ pohranjen i s poštovanjem čuvan, prosudili su o. Aleksandar Valignano i Sančo, kralj Ōmure, da se ne bi razjarila Taicosamina jarost.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

5. veljače Kalendar godine