Kako je Kralj u presudi izrečenoj protiv Otaca izjavio da nisu obuhvaćeni Oci Družbe.
Dok naši zajedno s ostalim kršćanima iz sata u sat iščekuju izvršitelje pravde i samu smrt, Gospodin naš u svom je otajstvenom naumu ulio u srce Gibonosciju djelotvornu želju da oslobodi ljude Družbe i njihove učenike. I zato je dragovoljno, ni od koga našega niti od drugih potaknut, dvanaestoga dana prosinca progovorio Kralju u ovom smislu: Jučer mi je Vaša Ekscelencija zapovjedila da uklonim sve Oce. Sada žarko želim znati koga pod imenom Otaca obuhvaća, jesu li to i oni koji su došli lađom Portugalaca. I, ako je ugodno, neka odredi da se objavi i razlog krivnje koju su oni počinili. Odgovorio je Kralj: Zar ne znaš da su oni ljudi, koji su pristali lađom Tozzana, podložili Španjolskoj Meksiko i Filipine? Već su, da istim putem i na isti način podvrgnu pod svoju vlast Japan, unaprijed poslali ove svoje redovnike da istraže ove krajeve i da sebi propovijedanjem vežu narode, a zatim će uslijediti s golemim i jakim brodovljem kako bi preko unaprijed podmićenih sljedbenika kršćana otvoreno, silom oružja, provalili u sva kraljevstva. Već je deset godina prošlo otkako sam zabranio onaj Zakon, a oni iz Družbe pokoravaju se mom ediktu. Odakle onda dolaze ovi novi ljudi i usuđuju se propovijedati ono što ja neću, te rušiti i uzdrmavati uređenje Japana? Zar da to trpim? Odgovorio je Gibonoscij,
A noscij, da su opravdani razlozi Njegove Ekscelencije i da je istinito ono što je rekao o Ocima Družbe. Osim toga, dodao je namjerno još neke stvari koje su služile tome da se ublaži Kraljevo raspoloženje prema Družbi. Budući da je tada Taicosama otvoreno pokazao da ni u čemu nije uvrijeđen od Družbe, ubrzo je nadodao: Budući da se naš Tumač (to je, kako smo rekli, o. Ivan Rodriguez) uzbudio zbog ove nove vijesti, neka se s naše strane brzom lađom pobrine da mu se da do znanja da bude sasvim oslobođen svake brige, a onom starcu koji boravi u Meacu da bude mirna i spokojna duha. Oprostio je također Ocima u Nagasakiju, Biskupu i svima onima koji su s njim došli pred njegovo lice.
B 44. Primivši ovaj odgovor, Gibonoscij se odmah pobrinuo da se pozove neki kršćanin, imenom Jakov, kojeg je uputio u poslove što ih je poduzeo kod Kralja i poslao ga u Meaco, sa zapoviješću da o. Organtinu izloži sve, a svom Zamjeniku naredi da se više ne drže nikakve straže kod naše kuće. Odatle je Jakov trebao otići u Nagasaki da obavijesti o. Ivana Rodrigueza i ostale o onome što je Kralj odredio. Ali kad je Jakov molio da ga se poštedi odlaska u Nagasaki, nadodao je Gibonoscij da stvar povjeri nekom drugom sebi ravnom. Budući da je, naime, posao povjerio Kralj, ne treba nimalo oklijevati. Jakov je, čim je stigao u Meaco, iznio Ocima Gibonoscijeve naloge. Oni su, zapanjeni, počeli se diviti Božanskoj providnosti, kojom je, naime, postignuto da je jedan poganin preuzeo pokroviteljstvo nad našima pred Kraljem. I ubrzo je uklonjena svaka straža s naše kuće. Otac je pak Organtin poslao Jakova natrag s pismom Gibonosciju, u kojem mu je neizmjerno zahvalio na tolikoj ljudskosti, a ovaj je, da pokaže kako su mu bila mila, ponovno naredio da nam se javi da živimo lišeni svake brige i straha. Uostalom, budući da su ljudi Družbe dobro poznavali nepostojanu narav Taicosame, svi su se spremali na svaki ishod.
C 45 Mogao bi ovdje netko od mene zatražiti razlog zašto nas Kralj nije htio obuhvatiti u ovoj presudi, premda ipak propovijedamo Evanđelje i s toliko kolegija i rezidencija njegujemo i hranimo tristo tisuća duša u vjeri Kristovoj i pravoj pobožnosti. Iako se rješenje ovoga pitanja može razabrati iz gore spomenutoga razgovora koji je Kralj vodio s Gibonoscijem, ipak, da se jasnije razumije, dodajem da je glavni uzrok bila Božja providnost, koja svoja blaga dijeli prema duboku i nepronikljivu sudu svoje mudrosti. Znajući što je prikladno za spasenje svojih izabranika, ona u očinskoj dobroti sve upravlja na svoju veću slavu. Stoga je Njegovo božansko Veličanstvo, znajući da je sijač kukolja po gore navedenim prilikama pogodio vjernike stanovitim nemirom, htjelo svojom svemogućom rukom odatle izvući ovo dobro: da, nagradivši dobru volju i napore Otaca franjevaca (naime, da šestorici koji djeluju u kraljevstvu Meaca dade pristup palmi mučeništva te da se tako njihovom i nekih drugih krvlju zalije ovaj novi Kristov vinograd, a preostaloj petorici dopusti da budu prognani iz kraljevstva), da se, kažem, tim naumom ugasi ono malo sjemena nesloge koje je moglo donijeti veliku štetu ovoj Crkvi. Velika se Božja providnost očituje i u tome što smrtna presuda izrečena nad nama nije izvršena, jer, koliko se može zaključiti iz spremnosti gotovo svih kršćana da umru za vjeru, a zatim iz naklonosti istih tih prema Ocima Družbe, da je Kralj pokušao isto s našima, nastao bi velik preokret svih stvari i metež među kršćanima.
46. Ako pak cijelu stvar želimo svesti na račune ljudskoga razuma, kažem da je Taicosama odvraćen od izricanja presude nad nama trima stvarima. Prvo je način koji su naši neprestano držali, kao što je rečeno, da ga ne razdraže, što je toliko ublažilo njegovo raspoloženje da su neki Gospodari htjeli da se u njihovim državama osnuju Rezidencije, baš kao da smo potpuno pomireni s Taicosamom. Drugo je dolazak Biskupa da ga pohodi i odgovor Potkralja Istočne Indije koji je on donio, kojim su mu, koliko smo shvatili, ruke sasvim svezane, kao što je i sam priznao Gibonosciju kad mu je iznio svoje mišljenje o gore spomenutom Kraljevu dekretu. Treće je bila trgovina koju ima s Portugalcima, za koju je smatrao da donosi Japanu tolika dobra da je zbog toga dao ovlast našima da borave u Nagasakiju i sagrade crkvu. Lako je, naime, uviđao da će to trgovačko zajedništvo biti prekinuto ako bi sve naše probo istom strelicom osude. I to su razlozi koje je sam Kralj svojim ustima spomenuo Gibonosciju, pa je tako i Tarazavandonu, upravitelju Nagasakija, poslao obavijest, premda su i Upravitelji Dvora po Kraljevu nalogu poslali drugu njemu.
47 Iako se ne može zanijekati da je u ovoj stvari vrlo mnogo pomoći pridonijela vještina kojom se o. Viceprovincijal služi kod Dvorskih gospodara kako bi očuvao njihovu naklonost prema nama. Jer, kao što se pokazalo na Cicugendonu i Gibonosciju, Gospodin Bog se njima povremeno služi kao oruđem za našu obranu.
E Što se dogodilo u Nagasakiju i njegovu području nakon što je Kralj očitovao svoju namjeru.
Kad je Kralj u ovoj stvari otkrio svoju namjeru na već spomenuti način, poslao je poganinu Fazamburu, zamjeniku brata Tarazavandona, nalog da Oce franjevce unutar nekoliko dana odvede iz Meaca u Nangoiu, gdje je on imao svoje sjedište, a odatle dalje u Nagasaki da budu razapeti na križ. S ovim nalogom donesen je i dekret Dvorskih upravitelja, u kojem se Fazamburu izlagala Kraljeva volja i naređivalo da ne dopusti nijednom Ocu da iz Nagasakija krene u Meaco radi propovijedanja Evanđelja, a još mnogo manje da dopusti da se takvo propovijedanje uspostavi unutar granica njegove uprave. Primivši ovo pismo, Fazambur je dao pozvati zamjenika, o. Ivana Rodrigueza i još dvojicu iz istoga kraja, te je svima otkrio Kraljevu volju. Naredio je također dvojici iz Nagasakija da strogo zabrane da ikoji Japanac ide u crkvu, a isto tako da kršćani ne osnivaju nikakve skupove ni druge vanjske stvari koje bi pogani mogli zapaziti. O. Ivanu je zatim iznova i iznova utuvljivao da naši ne obilaze razna mjesta radi propovijedanja i da ne daju povoda glasinama: inače će kod Kralja kako naši tako i svi kršćani lako doći u pogibelj glave i svih dobara. Naposljetku je naložio zamjeniku da opomene trojicu Otaca franjevaca koji borave u Nagasakiju da u što kraćem roku, pa i ostavivši Kolegij Družbe, sklone na lađu Portugalaca: jer tako je na korist samim Ocima, Upravitelju i gradu, a ako dragovoljno ne bi htjeli poslušati, neka pozove Kapetana, ako bi ih tko htio primiti. Ako bi pak tko pobjegao, neka se pobrine da ga se potraži i preda Gospodaru mjesta u kojem bude nađen.
49 Vrativši se iz Nangoje, o. Ivan je obavijestio o. Viceprovincijala i ostale od naših, koji su ovaj nalog primili teže nego što se može zamisliti. Viceprovincijal je, naime, bio prisiljen poslati u sve kutke Japana uputu kako trebaju postupati s vjernicima i podsjetiti
A ih na to da je ovo vrijeme u kojem trebaju biti naoružani za sve buduće događaje te da tome namijene neki velik broj svakodnevnih žrtava, postova i pokora, kako bi od Gospodina isprosili snagu da se hrabro odupru nasrtajima neprijatelja.
50 Fazamburov zamjenik je izvršio naloge o Ocima franjevcima, i ujedno je pod smrtnom kaznom zabranio da ih ikoji mornar vrati na kopno. Osim toga, Viceprovincijal se pobrinuo da se porazgovara s Gospodarom Amure i Omure kako bi vidjeli kakva je skrb potrebna u ovo vrijeme oko naših koji djeluju na njihovu području. Odgovorili su rečeni Gospodari da im se čini da se valja donekle prilagoditi vremenu: da je korisno da se kršćanska pobožnost donekle pritaji unutar privatnih zidova, samo da se ne propusti ono što je potrebno za spasenje kršćana. Nije htio ni Gospodar Arime (u čijoj se državi nalazi sjemenište) pristati na promjenu koju je predložio o. Viceprovincijal, naime da se onaj dom od stotinu i više pitomaca premjesti u Amakusu, mjesto koje je mnogo udaljenije, a Novicijat (koji je imao trideset novaka i trebao se raspustiti unutar šest mjeseci) da se iz Amakuse premjesti u njegovu državu. Nije se dao odvratiti od te namjere ni u tako neposrednoj pogibelji. Toliko je pak uvijek prigrljivao to sjemenište da je, odlazeći u Koreju, preporučio svom stricu, koji je preuzeo upravu države, da, ako dođe kakav novi edikt od Taicosame, ponajprije čuva nepovredivost sjemeništa.
51 Augustin, koji djeluje u korejskom kraljevstvu, čim se ondje pročuo glas o ovom progonu, poslao je stotinu ljudi Viceprovincijalu da mu ponude svu svoju pomoć i zauzimanje i da od njega saznaju pouzdanije vijesti. Isto su učinili i Gospodari susjedni Nagasakiju, kako pogani tako i kršćani, poslavši namjerno neke da utješe o. Viceprovincijala i da mu ponude sve svoje usluge i pomoći. a Grad kraljevstva Fige je Nangola, s prikladnom lukom, u Ximu.
Kako su po drugi put popisana imena kršćana koji su općili s Ocima franjevcima.
Kad je Gibonoscij uvidio Kraljevu volju, pozvao je svoga Zamjenika iz Meaca i naredio mu da u jedan popis unese imena svih kršćana koji su blisko općili s Ocima sv. Franje. Vrativši se u Meaco, on je zatražio njihova imena od Otaca i u spis su unesene sedamdeset i četiri osobe preko stotinu, među kojima nije bilo onih koje je Gibonoscij htio. I budući da se onom Zamjeniku učinio velik broj, dao je ponovno zatražiti samo imena onih koji su općili sa samim Ocima. Stoga Gibonosciju nije donesen popis osim od četrdeset i sedam osoba. Kad se i taj broj njemu opet učinio većim nego što je prilično, htio je da se ispita kod samih onih čija su imena bila zapisana je li istina da su bliski znanci Otaca franjevaca, i ako bi zanijekali, da se izbriše njihovo ime, a ako bi priznali, da vlastitom rukom upišu svoje ime.
53 Neki službenik, budući da je tko zna kojim slučajem dobio oba popisa od Zamjenika, počeo je u Gibonoscijevo ime redom pitati svakoga jesu li kršćani. Kršćani, misleći da ih traže za mučeništvo, svi su neustrašivo odgovorili da jesu, potpisujući se prema običaju uobičajenom u Japanu. To je bilo očito svjedočanstvo njihove vjere: vjerovali su, naime, da nijedan od onih koji se potpišu neće izbjeći smrt. Naposljetku je Zamjenik, primivši popise, između svih izabrao samo dvanaestoricu.
34 Ništa drugo nije učinjeno u ovoj stvari do tridesetoga prosinca. Tome nije bilo nikakva drugog razloga osim što su se Gibonoscij i neki drugi na Dvoru uzdali da će uvjeriti Kralja da Oci franjevci, poštedjevši ih smrti, budu kažnjeni samo progonstvom. Ali liječnik Jacuin, nikako to ne podnoseći, spomenutoga je dana zatražio pristup Kralju, koji je već spremao odlazak u Osaku, i uvjerio ga mnogim razlozima da kaznu ne treba dulje odgađati ne samo za Oce s Filipina nego ni za one koji su se s njima blisko povezali. Zato je Kralj ponovno povjerio Gibonosciju izvršenje jednom izrečene presude. On je svome Zamjeniku odredio da petoricu Otaca franjevaca s dvanaest učenika baci u okove u svojoj kući, kako bi se za druge koji dolaze iz Osake udovoljilo kraljevskom ediktu.
35 Otišli su sluge da uhvate već spomenute u kući Otaca franjevaca, i dok redom pozivaju svakoga od dvanaestorice zabilježenih, slučajno je odsutan jedan, imenom Matija, koji je vršio službu nabavljača namirnica spomenutih Otaca. Kad se nije pojavljivao, počeli su sluge sa svih strana vikati: Gdje je Matija? Neka istupi Matija. Najbliže vratima Otaca stanovao je neki kršćanin istoga imena, koji je, čuvši ime Matija, odmah ponudio sebe slugama govoreći: Evo ti Matije. Iako nisam onaj koga tražite, ipak sam kršćanin i prijatelj ovih Otaca. To je dosta, odgovorili su sluge, jer nije ni potrebno gubiti ulje i trud tražeći drugoga. I tako su ga odveli kao druga. O njemu se sa svetom nekom zavišću čini da može reći: Pade kocka na Matiju i pribrojen je s jedanaestoricom. I on je s velikim zahvaljivanjem prihvatio tako sretnu sudbinu i položaj. Drugi pak Matija više nije tražen.
56 Posljednjega dana prosinca Kralj je, čim je stigao u Osaku, naredio da se Otac franjevac i njegovi drugovi, ondje zatečeni, kako smo rekli, pošalju u Meaco. Još u Osaki nisu bili uklonjeni stražari od naše kuće, jer, budući da je Upravitelj bio oštro ukoren od Kralja zbog prevelike slobode dane kršćanima, nije se usudio bez njegova dopuštenja ukloniti ih, premda je izjavio da mu nije namjera išta poduzimati protiv naših. Zbog toga je Upravitelj smatrao da u Meaco treba poslati i Brata Pavla Michija, s Jakovom i Ivanom, koji su bili ona dvojica za koje smo gore rekli da su uneseni u popis. Nije pouzdano je li Upravitelj to učinio da ne bi izgledalo da je od nas podmićen novcem, ili pak na poticaj svoga velikog prijatelja Fascigave, koji je htio da i naši podnesu istu neizvjesnu kocku.
57 Prvoga dana siječnja godine 1597. svi već spomenuti krenuli su na put prema Meacu. Kad su onamo stigli, o. Organtin je poslao pouzdane ljude Gibonosciju da vide može li se ikako osloboditi naše: smatrao je, naime, da tu brigu duguje njima zato što su pogreškom Upravitelja Osake bili bačeni u okove protiv Kraljeve volje. Odgovorio je Gibonoscij da ga boli ovaj nesretni slučaj, ali da ne vidi lijeka. Jer, kaže, ako se obratim Kralju, koji smatra da u Osaki nije bilo nikoga iz Družbe, možda će, razgnjevljen, ponovno narediti da se svi odvedu na križ.
38 Neki su kršćani ipak, znajući da su ona trojica naših protiv Kraljeve volje odvedeni s drugima u smrt, pokušali na vlastitu poticaj velikim darivanjem zlata i srebra pridobiti na svoje mišljenje nekoga slugu Upravitelja Osake. Ali Gospodin Bog, koji je odredio da ovo dobročinstvo iskaže onima koje je po svojoj skrivenoj mudrosti izabrao, nije dopustio da njihov trud postigne svoj učinak. I tako se spomenuti sluga, suprotno običaju sličnih službenika, koji se pri pogledu na darove lako smekšaju,
A smekšaju, uvijek pokazivao neumoljivim i tvrđim od kremena. Kad je to doznao o. Organtin, ukorio je spomenute kršćane da se ne bi navikavali na takav način postupanja, premda se s druge strane zadivio njihovu revnom zalaganju i pobožnosti. I Pavao, doznavši sve to, zahvalio je Bogu što je ishod ovih nastojanja naših bio takav, te se tim žarče počeo pripravljati na mučeništvo. I nakon nekoliko dana napisao je istim kršćanima da ga žalosti trud koji su uložili da ga oslobode, i to ovim riječima: Je li to ljubav kojom me grlite? Može li biti da me vi želite lišiti ove neizmjerne Božje milosti, zbog koje ste trebali klicati i hvaliti neizmjernu Božju dobrotu?
Kako su svima odsjekli jedno uho i proveli ih uokolo na kolima za ruglo.
Drugoga siječnja, u suton noći, stiglo je pismo od Gibonoscija Zamjeniku, kojim se naređivalo da sljedećega dana izvrši Kraljev edikt protiv franjevaca i njihovih drugova, a u tri ona iz Družbe da se ne upliće, prepuštajući ih vlasti sluge Upravitelja Osake, koji ih je doveo. Brat Pavao, želeći preostalo vrijeme života utrošiti propovijedajući riječ Božju, što je već mnogo godina činio, počeo je u tamnici voditi razgovor sa stražarima i zatočenim poganima o otajstvima svete vjere i na neki poseban način o Muci Gospodina našega i uzvišenosti mučeništva. U tim je pak svetim razgovorima provodio svu noć, dok su svi slušatelji bili zapanjeni zbog revnosti i snage onoga koji govori, a dvojica od njih su se obratila i obećala da će primiti krštenje.
60 Zatim su sljedećega dana ujutro svi, njih dvadeset i četiri, vezanih ruku na leđima, pješice odvedeni na neki trg u gornjem Meacu, gdje je svima odsječen komadić s lijevoga uha. To je Gibonoscij možda dao učiniti (iako je Kralj zapovjedio da se odrežu oba uha zajedno s nosom) jer je gajio neku nadu u oslobođenje svih. A kad su komadići ušiju, koji su bili odrezani našima, od krvnika bacani na zemlju, pokupio ih je neki kršćanin (kojemu je ime bilo Viktor, a bio je tajnik Upravitelja Osake i pratio ih je kad su krenuli iz Osake) i donio ih o. Organtinu. Ugledavši ih i uzevši ih u ruke, prolio je mnoge suze, dijelom od sućuti, dijelom od radosti, govoreći: Evo ti prvina Družbe u Japanu. Evo ploda napora. Evo cvjetova ove nove Crkve, koje ponizno prinosim Gospodinu. Dodao je i drugo što je nazočnima izmamilo veliku bujicu suza.
61 Pošto su uši bile odrezane, naredili su da svi optuženici, prema drevnom običaju Japana, uziđu na kola, tako da ih bude po trojica na pojedinim kolima. Naši su pak bili na posljednjima, okruženi vojnicima Upravitelja Osake. Mnoštvo naroda koji je gledao bilo je neizmjerno, ne samo na ulicama nego i po prozorima i krovovima. a Pred kolima se na dugačkoj motki nosila ploča koja je sadržavala zločin i presudu optuženika, u ovom obliku riječi: Budući da su ovi ljudi došli s Filipina kao Poslanici, a ipak su ostali u Meacu da šire kršćanski zakon, što sam im ja prijašnjih godina strogo zabranio, zapovijedam da se svi zajedno s Japancima koji su pristupili kršćanskom Zakonu uklone. Stoga će ova dvadeset i četvorica biti raspeti u Nagasakiju. I budući da ponovno zabranjujem spomenuti Zakon za buduće vrijeme, neka to svi znaju i zapovijedam da se izvrši. Ako pak tko ne bi poslušao moj edikt, sa svom svojom obitelji PO AUTORU LUD. FROESU.
62 Otac fra Petar Krstitelj, povjerenik, najhrabriji Vođa ovih Kristovih vojnika, kako bi ohrabrio svoje tako i da utješi kršćane koji su se zgrnuli na ovaj prizor, propovijedao je uzdignutim glasom, čas španjolski, čas japanski, koliko je mogao, služeći se također kretnjama i pokretima tijela. Brat pak Martin i fra Franjo išli su s velikom skromnošću i poniznošću, kao da stoje pred Božjim sudištem, preporučujući se s mnogo pobožnosti Božanskom milosrđu. Ono je pak gledateljima dijelom izmamilo suze, dijelom donijelo veliko divljenje, kad su vidjeli u tom broju tri mladića (koji su posluživali Ocima franjevcima kod žrtve Mise, a najstariji je imao oko četrnaest godina, najmlađi jedanaest) pune radosti, anđeoska lica, svezanih ruku, kako rekosmo, na leđima, kako jasnim i radosnim glasom pjevaju Gospodnju molitvu, Anđeoski pozdrav i druge molitve. A najmlađi, imenom Ludovik, kad je k njemu dok je još bio u tamnici došao neki ugledni poganin i obećao da će ga osloboditi ako htjedne odreći se krštenja, odvažno je odgovorio: Štoviše, i ti moraš postati kršćanin, budući da nema drugoga sredstva za postizanje spasenja. Dok se pak ovi sluge Božji na taj način provode kroz Meaco, neki su kršćani, zapaljeni željom da podnesu isto poniženje i smrt s njima, molili vojnike da i njih bace na kola, ali oni nipošto nisu pristali.
63 Napokon su vraćeni u tamnicu iz koje su bili izašli, i kad su poskakali s kola, Pavao se, pridruživši se Ocima franjevcima i zagrlivši ih, mnogo zahvalio što su pod njihovim okriljem postigli tako veliko dobročinstvo od Božanskog milosrđa. Zbog toga su zapanjeni vojnici i kočijaši među sobom učestalo govorili: Odakle je ova vrsta ljudi koji čine takve stvari? Gdje se na svijetu mogu naći oni koji se poput ovih raduju u pogrdama i uvredama?
64 Sljedećega jutra po Kraljevu nalogu ova je preplemenita četa stavljena na tovarne životinje i provedena iz Osake, i ondje je po ulicama sramotno izložena pogledu, i to tako da se sami pogani, ganuti sućuti, nisu mogli suzdržati od suza, nego su mrmljajući među sobom govorili: O stvari tuđe svakom razumu! O velike li nepravde! Iz Osake su naposljetku odvedeni u Sakai, gdje su također uvredljivo provezeni kroz grad. Poslije se u Meacu proširila glasina da je i o. Organtin s Drugovima određen od Kralja za pokolj. Ta je glasina izazvala toliko uzbuđenje među kršćanima, koji su gorjeli od želje da poginu s nama, da je Gibonosci, prisiljen strahom od neposredne pobune, morao poslati pouzdanoga čovjeka koji će pojedine kršćane što borave u Meacu u njegovo ime obavijestiti da kraljevskim ediktom nisu obuhvaćeni osim franjevaca i njihovih bliskih znanaca, i nitko drugi osim njih. Nakon te vijesti kršćani su se smirili. a Neki su pogani u glavnim gradskim ulicama, kojima su imali proći, posuli mnogo pijeska, što se običava činiti samo pri trijumfalnom ulasku Cara, a nikada pri ičijem pogubljenju, pa ni najvećega Kneza. I liktori su, po obredu uobičajenom u trijumfalnim povorkama, uklanjali mnoštvo. Tako Euzebije.
O žaru kršćana koji su u to vrijeme boravili u gradu Osaki.
Prije nego što progovorim o odlasku naših zatočenika prema Nagasakiju, čini mi se da ću učiniti nešto vrijedno truda ako naznačim kakav je plod, uz Božju
101 pomoć,
C pomoć, proizišao iz ovoga progonstva. Nabrojit ću samo neke posebne, jer se općeniti mogu lako razabrati iz gore rečenoga. Izostavivši pak Pavla Sachendona s nekim drugim Gospodarima koje smo prije spomenuli, dolazim do Viktora, tajnika Upravitelja Osake. Taj je dobar čovjek, čim je saznao da je nekoliko naših upisano za pokolj, ne samo htio i sam se pridružiti našima, nego se i trudio da u isto društvo budu primljeni žena sa sinovima. I zato je iz svoje kuće, koja je bila podosta udaljena, preselio u drugu, susjednu našima. I kad su mu neki govorili da je dovoljno ako se samo on sam baci u životnu pogibelj, odgovorio je da ni ženi ni djeci ne može pripasti nikakvo veće dobro nego ako za Krista prezru užitak ovoga života. Štoviše, kad ga je jedan naš Otac pokušao nagovoriti da ostane na životu zbog drugih novaka i slabijih, koje bi mogao učvrstiti u kršćanskoj vjeri, toliko se duhom uzrujao kao da mu je nanesena velika nepravda. Ukratko, očitovao je toliku revnost i žar prema našima u ovom stanju stvari da je od samoga početka dolazio u našu kuću i u njoj danju i noću neprestano kao boravio sve dok nije otišao u Meaco, kao pratilac našega Brata Pavla Michija, gdje mu je bio pri ruci u tamnici i izvan nje.
66 O a Andriji Ongasavari već je rečeno s kolikom je spremnošću priznao da je gospodar našega svratišta, bacajući sebe i svoju obitelj u sigurnu pogibelj života i dobara da su sluge pravde zatekli dvojicu Otaca u njegovoj kući. Kad je donesena vijest da će zajedno s našima neki Japanci poći u smrt, silno se obradovao, smatrajući da je došao čas u kojem će udovoljiti svojoj želji. I kad je među njim i već spomenutim Viktorom nastalo sveto nadmetanje tko bi od njih dvojice trebao biti među onih nekoliko, dokazao je nekim razlozima da njemu s pravom pripada ta sretna sudbina.
67 Nije bilo ništa manje ugodno ni ono što mu se dogodilo s njegovim ocem, odakle se lako može razabrati čudesna pobožnost i bogobojaznost te obitelji. Stanovao je taj sluga Božji sa spomenutim ocem od gotovo osamdeset godina, čovjekom čiste naravi i obdarenim mnogim darovima, koji, kao nedavno opran božanskim vodama, još nije imao veliko poznavanje kršćanskih zakona. Zbog toga je Andrija odlučio da mu vješto otkrije glasine koje su se pronosile Osakom, kako bi i on bio spreman na svaki ishod, te mu se obratio ovim riječima: Oče moj, ti još ne znaš što je mučeništvo, a ja ću ti ga izložiti. Među svim darovima i dobročinstvima duhovnima koje Gospodin naš dijeli svojim štovateljima, palmu dobiva ime mučeništva, to jest ako se tko nikakvim pogrdama ni nikakvim mukama, pa ni samom smrću, ne može odvratiti od ispovijedanja kršćanskoga nauka. Oni dakle koji teže za tako uzvišenim stupnjem, s pravom se trebaju pripraviti da, zapaljeni ljubavlju Isusa Krista, s velikim očitovanjem strpljivosti budu spremni podnijeti svaku uvredu, svaku štetu i svaki gubitak. Na te riječi starac, problijedjevši: O djetinjasti čovječe, reče, zar se ti meni usuđuješ pjevati te pjesme? Zar da dopustim da me tako olako zakolju zločinački ljudi? Zar ću, kad vidim da se na Duhovnoga Oca diže nasilna ruka, držati ruke sklopljene u pojasu? Ne bi li to bila očita bezumnost? Nosio je dobar starac po domaćem običaju uvijek bodež, ali je uz taj govor pridodao i mač, pa tako opremljen i rasplamsan srdžbom počeo hodati gore-dolje i provaliti u ove riječi: Neka dođu, neka dođu ti opaki ljudi i neka iskomadaju Oce, ja ću ih braniti ovim oružjem dok mi ne slome i mač i ruku, a tada, ako mi oduzmu život, zaslužit ću da budem Mučenik nakon plemenite borbe. Zatim, kad je malo sjeo, ponovno se dižući na noge, čas je potezao mač, čas je ogoljavao ruke, čas se zamahivao na obje strane i izvodio druge kretnje ljudi koji se spremaju na okršaj.
68 Andrija, uočivši da dobar starac nije baš prijemčiv za njegov nauk, pribjegao je drugim razlozima svoga plana, naime da ga premjesti u drugu kuću, da se ne bi dogodilo da on učini nešto što nije dovoljno u skladu s kršćanskom strpljivošću, te mu naposljetku s dužnim poštovanjem reče: Nije ti nepoznato, oče moj, da je naša obitelj u Japanu nadaleko poznata zbog službe koju obavlja u poučavanju običaja i dvorskih obreda. I zato, jer sam čvrsto odlučio proliti život za Krista, molim te da se s mojim najmlađim sinčićem htjedneš skloniti na sigurnije mjesto, da se ne bi možda ugasio ni naš odgoj ni loza. Ali starac, teže uvrijeđen tim govorom, ustraja: O čovječe lišen svakoga rasuđivanja! Zar tako? Zar se ti meni usuđuješ nametati ovakve savjete? Zar da mladić umre prije nego oronuli starac? Kakvim ću licem to podnijeti pred ljudima? Kako ću moći provesti život s tolikom sramotom? Ti se, što se mene tiče, radi očuvanja obitelji sakrij u kut, a ja sam odlučio biti Mučenik tek pošto smrskam glavu neprijateljima. Taj je odgovor pogodio Andriju velikom tugom, ali ga je Bog naposljetku utješio. Naime, starac, opazivši s kolikom revnošću snaha za sebe i svoju svekrvu šije neku odjeću, čija bi uporaba bila doličnija kad bi jednom bili vođeni na križ, i kako se drugi u obitelji gorljivo bave popravljanjem Krunica i kutijica za svete relikvije, a češće je čuo i da se ponavljaju one riječi: Blagoslovljen budi Gospodin koji nas je doveo do ovoga trenutka vremena, naposljetku je upitao čemu služi ta sprema. A kad su svi odgovorili da te ukrase spremaju za sveto mučeništvo, nadodao je starac: I meni je određeno da poginem s vama, te je, bacivši mač, uzeo Krunicu i pobožno ju je izmolio. To je bio rasplet toga čina.
69 Izostavljam sada, radi kratkoće, mnoge druge plemenita rodoslovlja koji su nam riječima i glasnicima otkrili svetu nakanu svoga srca da umru za Krista, ako bi se ikada protiv nas ili svih vjernika podiglo progonstvo. Kažem samo to da je onaj žar toliko napredovao i u muškaraca i u žena da su ljudi Družbe bili prisiljeni zaklinjati ih da stvar drže u šutnji dok ne bude potrebno i dok ne budu pozvani. Jer ako bi se učinilo drukčije, valja se bojati da Kralj, saznavši za to, ne uskipi većim gnjevom ako vidi da se tako mnogi plemenita roda priključuju kršćanskoj Crkvi. Zato neka ne prije nego što ih ispitaju Taicosamine sluge slobodno ispovijedaju da su kršćani i da su spremni i voljni služiti Njegovoj Ekscelenciji u svemu onome što se ne protivi vjeri u Krista i pravom štovanju Boga. a Godine 1580., kad je Konstantin, kralj Bunga, otpao od vjere i zapovjedio da se Joram, čašćeni starac iz Funaja, 27. rujna pogubi iz mržnje prema vjeri, a zatim da se tijelo pribije na Križ (s križem ili kutijicom relikvija, koju je običavao nositi, ovješenom o vrat), Andrija Ongasavara (o kojem je ovdje riječ) uzeo je onaj križ ili kutijicu. Saznavši to, Kralj zapovijeda da se istraži počinitelj, da ga kazni smrću, ali se nije mogao otkriti. Štoviše, samo je tijelo Mučenika nakon dvije godine prenio u Arimu, a naposljetku je s obitelji preselio u Osaku.
Što su u ovo vrijeme u Meacu učinili neki pojedini Gospodari.
Otac Organtin, čim je iz Osake stigao u Meaco, poslao je nekog Brata Justu da ga podsjeti na Kraljev edikt. Od te vijesti Justo je osjetio toliku radost da se od dragosti jedva
A obuzdavao kad je vidio da se napokon pružila prilika da umre zajedno s Ocima. I tako je konjanik odmah otišao u Fushimi da se sastane s Cicugendonom, od kojega je dobivao uzdržavanje. Kad je onamo stigao, povukavši se s tim Gospodarom u skrovitu odaju, otkrio je svoju namjeru i ponudio mu dvije posudeb koje sadrže tekućinu zvanu CIA, u Japanu najplemenitiju (a procjenjivalo se da te posude vrijede četiri ili pet tisuća škuda), da po svojoj volji nakon njegove smrti učini s njima što mu se svidi. Zapanjen tim govorom, Cicugendon je naposljetku rekao: Divim se doista tvojoj postojanosti, ali znaj da sam bio nazočan kad se Kralj rasplamsao srdžbom na Oce. Sva se pak njegova ogorčenost odnosila samo na one Filipince i njihove pristaše: ako si ti od njih, teško ćeš se moći osloboditi, ali ne pod imenom kršćanskoga čovjeka. Možda, reče Justo, Vaše Gospodstvo tako govori da me utješi. Ne sumnjaj, odgovorio je Cicugendon, jer je svojim ustima Kralj izričito rekao da ne želi postupati protiv Otaca Družbe. Na taj se odgovor Justo smirio, a pošto su stvari obavljene, isti ga je Gospodar proveo u prvu dvoranu palače, gdje je u nazočnosti mnogih ponovio isto i pred okupljenima veoma pohvalio Justovu krepost, razboritost i hrabrost.
B krepost, razboritost i hrabrost.
71 Napisano je prošle godine da su među Dvorskim prvacima dva sina Upravitelja Genofoina, Kralju najdraža, primila sakrament Krštenja. Oni su uz pomoć božanske milosti toliko ojačani u vjeri da ih kršćani smatraju stupovima kršćanske vjere. Najstariji od njih, imenom Pavao Sakandon, navršavajući dvadesetu godinu života, po Taicosaminoj volji preuzeo je očevu državu, a osim toga je od Kralja dobio glavno uporište kraljevstvac Tambe s velikim prihodima. Kad je dakle taj Pavao, boraveći u spomenutom uporištu, doznao da je Kralj sve Oce bacio u tamnicu (jer glasina raste putujući), a da je i Biskup opozvan s puta, poslao je dvojicu slugu da saznaju istinu: jednoga u Osaku, a drugoga u Meaco, koji je bio udaljen pet liga, te mu naložio da ondje ostane i svakodnevno ga točno obavještava o svemu. Zatim je pak, premjeravajući u duhu kako bi uklonivši svaku zapreku mogao težiti k kruni mučeništva, smatrao da će mu biti korisno da s osmoricom slugu, prokušanijih u vjeri i jakosti duha, pođe ocu koji je boravio u Fushimiju i da mu kaže kako namjerava otići u Osaku radi posjeta svome tastu, koji je bio Gospodar jednoga kraljevstva, te da ondje, ako se potvrdi istinitost glasine, nastani neku kuću i iščekuje ishod cijele tragedije.
72 Zatim je pak, idući dalje u razmišljanju i počinjući se pomalo bojati da nipošto neće postići svoju želju ako se mučeništvu ponudi u uobičajenoj vanjštini tijela (jer premda se ispovijeda učenikom naših, nijedan od slugu neće se usuditi staviti na njega ruke), odlučio da se obrije i uzme kleričko odijelo, pouzdajući se da će sluge, budući da su svi pristupili Kristu, slijediti njegov primjer. Budući da je pak jedan od njih nedavno, to jest prije samo dvadeset dana, bio poliven spasonosnom vodom, i o njegovoj se postojanosti moglo donekle posumnjati, Pavao mu je potajice rekao da mu, budući da mu još nije dovoljno poznato što znači umrijeti za Krista, daje mogućnost da se vrati kući. Odgovorio je sluga: Što to govoriš, Gospodaru? Priznajem da nije prošlo mnogo dana otkako sam od Biskupa postao kršćanin, ali po Božjoj milosti dovoljno shvaćam koliko treba cijeniti spasenje duše. Stoga, ako je put mučeništva od svih najkraći do neba, neću ovaj život cijeniti više nego malo pepela. Sakandon se silno obradovao tom odgovoru i darovao je onom sluzi sto i trideset zlatnih škuda za pomoć siromašnoj obitelji. Zatim se povukao u skrovitu odaju i, ničice pao pred svetim likom, svim se srcem preporučio Gospodinu, moleći božansko Veličanstvo da može biti ubrojen među njegove nepobjedive borce.
73 U to je isto vrijeme napisao pismo svojim roditeljima i dojilji, čiji je sažetak bio: Budući da Oci Družbe imaju biti ubijeni za Kristovo Evanđelje, i on je, kao kršćanin, odlučio podnijeti istu sudbinu. I da tko ne bi pomislio da se on lakomisleno i olako izložio smrti, htio je poslati ovo pismo, zaklinjući ih iznova i iznova da se, umjesto sprovoda koji bi možda priredili za njega, i oni pridruže Kristovu zajedništvu: i tada će oni uistinu shvatiti razlog ovoga njegova čina.
74 Osim toga, da se i dobročinstvom ispovijedi bolje pripravi za tu borbu, potajno je otišao u Meaco, gdje je našem Bratu, kojega je o. Organtin poslao da ga pohodi, kad je razgovor pao na tu temu, rekao: Do ovoga časa bio sam više imenom kršćanin nego u samoj stvari, ali se nadam da ću uz Božju pomoć ubuduće ozbiljno popraviti svoj život i urediti svoje poslove kako dolikuje: ako pak to ne učinim, molim vas da me strogo kaznite. Odlazeći iz Meaca, htio je povesti sa sobom jednoga iz Družbe (budući da još nije bilo pouzdano hoće li našim biti slobodno ostati u tom gradu), kako bi češćim pristupanjem sakramentu pokore ispravnije ustrajao u onoj započetoj navici pobožna i kršćanskoga života. U međuvremenu se vratio sluga poslan u Osaku, i kad je Pavao od njega saznao istinu o cijeloj stvari, nije bio pogođen manjom tugom nego što je prije bio radošću, kao što je sam javio u pismu upućenom Viceprovincijalu i ostalim našima. I neka je to dosta o Sakandonu. Prijeđimo sada na njegova bratad Konstantina i njihova rođaka Mihovila.
73 Onoga dana kad je iz Osake u Meaco našim donesena vijest da su kraljevskim ediktom svi naši osuđeni na smrt, spomenuti Konstantin i Mihovil, zaputivši se prema uporištu Tambe, svratili su ujedno u naše svratište, i saznavši za stvar, rekli su puni radosti: O kako smo u pravi čas ovamo došli! Svakako ćemo se ovaj put svim trudom potruditi da, ma koliko bili nedostojni tako velikoga dobra, budemo ubrojeni u red Mučenika. I tako, napustivši namjeru da idu u Tambu, gdje je bio Sakandon, ili u Fushimi, gdje je bio Genofoin, sklonili su se u Meacu u neku skromnu kućicu blizu naše kuće, iščekujući priliku da ispune svoju nakanu. Kad su se pak u njoj krili s nekim drugim Plemićima, poslao je o. Organtin jednoga od naših da ih učvrsti u njihovu pobožnom naumu. Njegovim su poticajem toliko rasplamsani da su, podigavši oči k nebu, neizmjerno zahvaljivali Bogu što se pružila prilika da postignu tako plemenitu palmu.
76 Malo poslije, kako to biva u takvu stanju stvari, počela se širiti druga glasina da još nije izrečena presuda protiv kršćana, ali da se valja bojati da ovom prilikom suparnici ne prijave Kralju Genofoinovo ime, jer ima dva sina koji su prigrlili kršćanske obrede. Čuvši to, Konstantin je odlučio da javno otkrije svome ocu, kojemu to još nije bilo pouzdano poznato, da je kršćanin, i ujedno da naznači kako je njemu sigurno umrijeti za Krista zajedno sa svojim učiteljem o. Organtinom. Stoga je ujutro krenuo na put u Fushimi i onamo stigao upravo kad je Genofoin, izišavši iz svoje kuće, išao prema palači, gdje je ocu nasamo i posebno ukratko otkrio cijelu stvar. On je pak, jer je mladića obujmljivao najvećom ljubavlju, sav zapanjen stao na taj govor i, povukavši ga natrag u kuću, rekao: Meni nije pouzdano bilo poznato da si ti
A kršćanin. Za o. Organtina sada možeš biti siguran, jer on nije u popisu onih koji su određeni za pokolj. Ali ti potvrđujem: ako se ne suzdrži od svoga propovijedanja i krštenja, neće biti daleko od pogibelji. Štoviše, kad Kralj zapovjedi da se pobiju svi kršćani, moraš misliti da te ja neću poštedjeti: jer imamo u izobilju sasvim mnogo primjera, kako starih tako i novijih, roditelja koji su po kraljevskom ediktu okrutno postupili prema vlastitim sinovima. Na to je Konstantin rekao: Upravo to je ono što ja želim. Jer to što sam ti otkrio da sam kršćanin nisam učinio zato da me izbaviš od smrti, nego da od tebe odvratim sva buduća zla. Čuvši taj odgovor, Genofoin je nadodao da malo priCode: čeka, da će poslije dulje razgovarati o toj stvari. Ušavši dakle u palaču, pomno je nastojao izvući od ostale tri Dvorska upravitelja u čemu se tada vrti stožer cijele stvari. I budući da nije mogao ništa pouzdano saznati, vratio se kući i svojoj ženi, koja još ništa nije znala o tim stvarima, posebno je otkrio Konstantinovu namjeru i dodao: ako Kralj zapovjedi da se pokolju svi kršćani, ja ću svojom rukom zaklati sina, pa stoga i ti, odbacivši svaku žensku plašljivost, pokaži muški duh. Jedva što je Genofoin izrekao te riječi, kad je, svladan očinskom ljubavlju, počeo najgorče plakati i tužiti se na sina, nazivajući ga nečovječnim i okrutnim.
77 U međuvremenu je Mihovil, koji je ostao u Meacu, pogođen dosadom zbog preduga čekanja svoga rođaka Konstantina, i sam pohitio u Fushimi u kuću Genofoina, gdje ga je baka odmah povukla u skrovitu odaju i počela mu se tužiti na sina što je dopustio da se opere svetim vodama krštenja. Spomenula je i muževe srdžbe i prijetnje, te naposljetku iznijela u kolikoj tuzi i boli zbog te stvari leži iz majčinske naklonosti. Kakav će biti moj život, govorila je ona, ako budem lišena svojih najdražih sinova, toliko hvaljenih zbog plemenita vladanja i svake uljudnosti? I ako moja radost i moja utjeha toliko ovise o njima da mi danju i noću, poput najljepšega cvijeća, lebde pred očima, što ću ja jadnica bez njih? Koja će žalobna strijela probosti moje grudi kad čujem da se očinskim rukama prolijeva krv preljube djece? Jao meni, kako će ovaj duh moći sačuvati život i cjelovitost u tijelu? Usred tih riječi, prolijevajući obilnu kišu suza i klonula snagom, srušila se na Mihovila, kojemu pri tom tako bijednom prizoru nisu mogle ne navrijeti suze. Ali ipak, brzo se pribravši, rekao je baki: Budi mirna duha, Gospođo, kraljevska presuda neće dotaknuti tvoga sina. Tada ona reče: Isto mi je potvrdio moj muž, i zato se još nekako držim nadom. Kad je Mihovil po tim riječima vidio da se ona donekle pridigla, nadodao je: Čak i kad bi Konstantin prestao biti među živima, ipak ne bi imala, Gospođo moja, opravdana razloga da toliko tuguješ, jer budući da bi se to dogodilo ne zbog ikakva počinjena zločina, nego samo zbog ljubavi prema Bogu Stvoritelju, moralo bi ti donijeti veliku radost. Previše je, doista, istinito, odgovorila je ona, i stvar je bez rasprave dostojna svake hvale, da ovaj mladić u tako cvatućoj dobi toliko cijeni budući život da prezire sadašnji, dok ja već sijede glave nisam spoznala ni početke vječnoga spasenja. Ali reci mi, molim te, zašto je on htio radije prigrliti tuđinski nauk i zakon koji je Kralj zabranio, nego tolike domaće vjere prihvaćene u Japanu? Zato, reče on, što onaj donosi spasenje, a ove strovaljuju u vječne ognjeve. Naposljetku reče baka: Bit ću mirna duha, samo neka on ostane na životu, i zamoli ga, molim te, da se sa svojim bratom drži u Tambi dok se ova oluja ne stiša. Ja ću se u međuvremenu kod Genofoina neprestano truditi da o. Organtin, Konstantinov učitelj, bude siguran od svake pogibelji.
78 Pošto je to tako obavljeno, obojica, Konstantin i Mihovil, vratili su se u Meaco, gdje su se ispovjedili o. Organtinu i primili presveti sakrament Euharistije. I kad su ondje boravili nekoliko dana i opazili da ishod stvari nije onakav kakav su mislili, otputovali su u Tambu, odakle su obojica pisali Viceprovincijalu da ih ne malo žalosti ovaj nesretni ishod stvari, i zamolili ga da ih u svojim molitvama drži preporučene Bogu, kako bi se svidjelo njegovu božanskom Veličanstvu da ih drugom zgodom upiše u popis svojih slavnih vojnika.
79 Druga dva Plemića, koja su se koristila istim svratištem kao i gore spomenuti i prevalila četverodnevni put da prime svetu Krizmu, kad su također vidjeli da su izigrani u svojoj želji da polože život za Krista, vratili su se svojim kućama, ostavivši kod onih u Meacu jamstvo da, ako se protiv Otaca podigne kakva nova oluja, budu odmah obaviješteni kako bi mogli biti dionici iste sreće. A jedan od njih, čim je stigao u zavičaj, naredio je da se u njegovoj kući za nevolje naših ustanovi molitva četrdeset sati. I kad su se ondje u velikom broju slili svi vjernici toga mjesta, sjajno su očitovali i svoju privrženost Družbi i revnost za opće dobro. U toj je uzrujanosti svoju hrabrost pokazao i Ivan, šesnaestogodišnji mladić, Konstantinov rođak, kao što ni u čuvanju kršćanskih zakona ni u čemu ne zaostaje za njim. Kad je on saznao za pogibelj naših Otaca, odmah je došao u našu kuću da se u toj slavnoj borbi pridruži ostalima kao drug.
80 U isto vrijeme u Meacu je boravio neki dobar kršćanin koji je imao šesnaestogodišnjega sina imenom Tomu, udaljenoga odatle tri dana hoda. Njemu je otac pisao da je odlučio položiti život za Kristov Zakon i da mu zato oporukom (jer je bio prilično imućan) ostavlja određenu svotu novca i još neke stvari. Svidjela se mladiću sveta očeva namjera i donijela mu je veliku radost, ali mu nije bilo po volji da bude upisan za baštinika na zemlji, zapostavivši nebo. Stoga je odgovorio: Ako pogani po običaju Japana smatraju velikom sramotom da sin, ako to prilika zatraži, ne pogine zajedno s ocem, pod kojim bih se, kažem, izgovorom mogao odvojiti od tebe pri smrti, iz koje je obojici otvoren pristup u nebesku baštinu?
81 Već spomenutima može se pridružiti i Cangiurodon, koji je, premda je ne dugo vremena ispovijedao Kristov nauk, ipak s nekim divljenja vrijednim žarom očitovao da je sasvim spreman umrijeti za njega. Zatim njegova žena i drugi ukućani koje je krstio Biskup, koji su se pripravili na smrt, pa i na podnošenje smrti na križu. Osim toga, neki Vitez koji je slično sa ženom i sinčićima odlučio doći u Meaco da umre zajedno s našima, ili barem da ih prati ako budu kažnjeni progonstvom. Zatim gospođa Gracija iz Tanga, koja je sa svojim ženskim društvom spremala haljine potrebne za smrt na Križu i tako muževnim duhom to iščekivala da je u koji god sat pouzdano saznala za smrt Otaca Družbe, pa i usred gluhe noći, bosa zajedno sa ženskim drugaricama odlučila brzim korakom pohitati na pogubilište.
82 Ali, izostavivši to, dodat ću samo jedan odlomak iz pisma Oca fra Franje Blanca, koji je, kad su već bili postavljeni stražari kod njegova svratišta, napisao iz Meaca nekom prijatelju ove riječi: Svakodnevno očekujemo smrt koju valja podnijeti iz ljubavi prema Gospodinu našem, i iz toga crpimo golemu utjehu, osobito kad vidimo da u kršćanima ima toliko odvažnosti da im teško pada i odgađanje krvnika.
A To nam pak donosi daleko veće zaprepaštenje što i iz Fushimija i iz planina vrlo udaljenih hrle i govore: Ako kršćani, zato što su kršćani, idu u smrt zbog Krista, i oni moraju biti upisani u tu družbu, budući da su i oni kršćani. Nama pak nije dopušteno voditi s njima taj razgovor. Stidim se samoga sebe kad vidim da se ljudi u vjeri tako novi ne plaše smrti. Dotle on.
63 Priznajem da takve želje za umiranjem nije bilo u svima: jer nisu izostali ni neki mlitaviji; neki se čak skrivaju u skrovištima, ali ipak nitko nije zatečen da je u ovoj oluji dao ni najmanji znak otpada od vjere, osim što su trojica samim vanjskim bijegom od predstojeće pogibli očitovali svoju slabost, ali dostojnu opravdanja, jer su bili mlade sadnice zasađene usred zime poganstva. Ali vratimo se zarobljenicima.
a Bio je to kralj Kange, jedan od upravitelja dvora Taicosame.
b O njima u 12. knjizi histor. Indicar. Maffeius. Ovo se svakako smatra, što može razumjeti samo vješt promatrač ovakvih stvari, kod Japanaca nipošto manjim nego što su kod Europljana draguljima ukrašeno prstenje i ogrlice od bisera.
c Najbliže Meacu na zapad je kraljevstvo Tamba, čijom je utvrdom Camaiama upravljao Pavao Sakondo, s prihodom od stotinu tisuća vreća riže, i pokretao je svaki kamen da cijelo kraljevstvo pridobije za Krista, kako je godine 1596. pisao Froes. Njega, prenosi Solerije u 14. knjizi, 2. poglavlju, jer ga se otac odrekao zbog vjere, godine 1602. pobožno je preminuo primivši prije smrti sakramente, uz nazočnost svećenika našega Družbe; za njega su također naši (iako je tijelo po očevoj zapovijedi bilo predano bonzima) izvršili obrede, na molbu brata Xiugendona, također kršćanina, koji je našima darovao milostinju od 200 zlatnika, a oni su to razdijelili potrebitima.
d Konstantin Xiugendon, Sakondov brat, Genosinov sin, bio je pred kraj godine 1594. opran svetim vodama, kad je navršavao petnaestu godinu života, mladić oštra duha i najblažih običaja, kako je 14. veljače sljedeće godine u Europu pisao o. Organtino. On je zatim, zadobivši očevu čast i imanja, najprije počeo mlakije vršiti pobožnost, prepuštati se nasladama i davati neke znakove otpada od vjere. Kad je srljao u propast, zaustavila ga je Božanska providnost. Kod Daifusame optužen od sluge poganina da je kršćanin, obuzet gnjevom zapovijedi da se tužitelj zakolje. Uskoro bojeći se kazni za taj zločin, počne lutati pustim mjestima, kao lišen pameti. Car, prosudivši da onaj tko ne može vladati samim sobom nipošto nije prikladan za upravljanje drugima, svu njegovu imovinu vrati u državnu blagajnu, ostavivši mu tek toliki prihod koliki je bio dovoljan za uzdržavanje luda čovjeka. Tada su mu se napokon otvorile oči i, prepoznavši Božju pravednost, pozvao je našega svećenika, pred njim iznio grijehe počinjene nakon krštenja i otada je živio kršćanskim životom. Solerije u 16. knjizi, 17. poglavlju, pod godinom Kr 1609. ili 1610.
e Čudesno je bilo obraćenje, život i smrt ove žene, tako da je s pravom dobila ime Gracija. Bila je kći Aquecija ili Akecija, kralja Tanga, a udana za Jacundona, također kralja Tanga, kojega drugi nazivaju Jecundon, Yetchudon, Hicundon. Osvojena je za vjeru u vrijeme kad je muž s Taicosamom i njegovim vojskovođom Ucondonom, sebi vrlo bliskim prijateljem, krenuo u Ximo, godine 1587. Mnogo o njoj spominju Froes, Solerije, Guzmán. Jacundonov brat godine 1594. obratio se na vjeru. Sam Jacundon nakon Gracijine smrti, u vrijeme cara Daifusame, bio je prijatelj i našima i nije bio tuđ kršćanskoj vjeri.
C Zbog čega su zatočeni iz Sakaija poslani u Nagasaki i o nevoljama podnesenima na putu.
Nakon što su ovi sluge Božji uz gore spomenutu sramotu vođeni na običnim konjima kroz ulice Osake i grada Sakaija, zapovjedio je Taicosama da ih kopnenim putem odvedu u Nagasaki, uz javna pisma, da se od mjesta do mjesta njima dodjeljuju stražari i ostalo potrebno za put do Nangoije, gdje ih je Fazamburo trebao preuzeti u svoju skrb i dovesti u Nagasaki. A da je Taicosama dao prednost kopnenomu putu pred morskim, koji je bio kraći, nije bilo drugoga razloga nego da se ulije veći strah narodima kraljevstava kroz koja je trebalo proći (jer je od Meaca Nagasaki udaljen šest stotina tisuća koraka kopnom), kako nitko ubuduće ne bi ni pomislio na kupelj svetoga krštenja ili primio Oce.
85 Iz Sakaija su dakle otišli 9. siječnja godine 1597., neprestano okruženi naoružanim ljudima. Pred njima je išao jedan noseći na dugom koplju ploču presude, kao što je gore rečeno, koji je u šutnji proglašavao krivnju pripisanu nevinima. Nevolje i tegobe ovoga puta bile su onakve kakve siromasima, loše odjevenima i osuđenim putnicima usred zime obično donose velike hladnoće, snjegovi i led. Ne može se zanijekati da su ih pogani, kojima su po nalogu bili povjereni, postupali s njima sa svom čovječnošću, jedni ganuti samilošću zbog njihove nevinosti, drugi strahujući da se, ako bi tko od njih bio ugrabljen smrću ili kojim drugim slučajem, ne bi pomislilo da se to dogodilo njihovim nemarom. Stoga su im nabavljali konje ili nosiljke uobičajene u Japanu, koje se nose na ramenima dvojice ljudi, ako su im bile potrebne. Jer su često, i da bi povećali svoju zaslugu, put prevaljivali pješice, kao što se vidjelo po njihovu oticanju i ranama.
86 U tu je svrhu o. Organtino u Meacu otpustio jednoga kršćanina, imenom Petra, obdarena iznimnom krepošću, da trojici naše Braće i njihovim drugovima, kad god bude potrebno, pribavlja ono što je nužno iz svoje lisnice. Bio je i drugi, drvodjelac, zvani Franjo, koji se iz istoga razloga pridružio kao pratitelj ocima franjevcima. Ova su dvojica dakle, jer su počeli s velikom slobodom postupati sa zarobljenicima i služiti im, nekoliko dana poslije i sami od stražara uhvaćeni kao kršćani i predani onima koji su ih smjenjivali, da ih sve dovedu u Nangoiju. Zbog toga ne samo da nisu osjetili nikakvu žalost (jer su iz Meaca otišli sa željom da postignu tako sretan ishod), nego su bili obuzeti i velikom radošću te su zahvalili Božanskome Veličanstvu na toliku daru; zato su i preostali put nastavili s iznimnom radošću i žarkim molitvama Bogu te drugim pobožnim vježbama okrijepili duh. Otuda su počeli biti obuzeti i posebnom željom da se prije smrti pričeste presvetim Tijelom Kristovim. O čemu je otac br. Petar, komesar, pisao o. rektoru našega kolegija u Nagasakiju, a naš brat Pavao o. viceprovincijalu ovim riječima: Nikakve druge želje nemamo u ovom životu osim da se jednoga dana ispovjedimo i pričestimo prije nego što stignemo u Nagasaki; jer i ne znamo hoće li nam se poslije pružiti ikakva prilika; jer ovim ocima franjevcima, koji još nisu dovoljno vješti ovomu jeziku, ne možemo izložiti cijeli ispit savjesti. A za veliku bi nam utjehu tu službu mogao obaviti o. Franjo Pasio.
87 Tomu su se pripremi duha nadalje pridruživali nagovori koje su sada Pavao Japancima, sada oci franjevci po tumaču držali, potičući ih da se prinesu Gospodinu Bogu svim srcem i pobuđujući ih da prepoznaju toliku milost Božanske dobrote. Što će se ispravnije razumjeti iz govora koji je br. Martin održao svima na putu, a koji je poslije preveden na japanski jezik, pronađen na prsima jednoga od raspetih, i glasi ovako: Braćo, moramo misliti da smo veliki grešnici, a ne znati kolikim nas dobročinstvom u ovoj maloj nevolji obasipa naš Gospodin. Mnogi sveci, i posebno sv. Franjo, svim su nastojanjem težili k mučeničkoj kruni, ali im nije bilo dano da do nje dopru. Nju samu Bog nam danas nudi, i to ne bilo kako, nego po oruđu Križa. Krist je silno ljubio apostole, a ipak Križ nije dao osim dvojici ili trojici; od ostalih svetaca neki su bili obezglavljeni, drugi uronjeni u kipuće kotlove, treći pečeni, drugi bačeni u jezera stisnuta ledom; ovi su rastrgani na tisuću komada, oni presječeni po sredini tijela; mnogi su strmoglavljeni s gora i bačeni na litice, oštre hridi i stijene, da se razdvoje u svim udovima; i naposljetku su, prokušani jednom i drugom vrstom muka i mučenja, predali svoj duh Stvoritelju. Ali nama, premda nedostojnima, sada je pripravljeno pobjedničko znamenje u kojem je sam Sin Božji svojom smrću obnovio svijet.
A obnovio. To je dobročinstvo tako jedinstveno i neizmjerno da nadilazi i anđeosko razumijevanje. Pripravimo se stoga da hrabro podnesemo sve muke koje će nam nanijeti krvnici, naoružavajući se slavno spomenom Kristove muke, koji je, premda posve tuđ svakoj krivnji, ipak za naše spasenje najspremnije prihvatio sve nevolje i muke. Neizmjerno je milosrđe koje nam očituje Gospodin: jer iako smo i za jedan jedini smrtni grijeh zaslužili vječne i nepodnošljive paklene kazne, ipak se udostojao zamijeniti ih ovom kratkom i prolaznom. Osim toga, jer je čovjek po svojoj naravi slab i ne može lako što podnijeti, nužno je da s neba zazovemo Božansku milost. Svim srcem stoga pribjegnimo presvetoj Bogorodici, odvjetnici grešnika, slavnomu o. Franji, anđelu čuvaru i svim svecima na nebu, da zagovaraju za nas. To je ukratko rekao o. br. Martin uz veliku utjehu slušatelja. Mnogo se drugoga dogodilo na ovom putu, punoga izgrađivanja, ali zbog kratkoće izostavljam; samo to kažem da je ova sveta družina očitovala toliku radost duha, strpljivost i poniznost da su se svi zaprepastili, pa su i sami bonzi tvrdili da je to put da se evanđeoski zakon šire raširi i pronosi.
B
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.