Povijesni komentar.
§ I. Sv. Hildegarda od muža bačena sa stijene bez ozljede.
Izvijestili smo malo prije o Domicijanu i Mariji, vojvodama Koruške, glavnim začetnicima učvršćenja kršćanske vjere među Slavenima, te zbog toga i drugih dobročinstava uvrštenima u popise Nebeskih stanovnika. Sada se javlja druga žena iz istoga naroda i istoga dana, i sama ugledna roda te zbog svetosti života udostojena javnoga štovanja, Agata Hildegarda: spajamo naime oba imena, kao što to čine mnogi, dok neki nazivaju Agatom, a drugi samom Hildegardom. Još više nego u djelima sv. Domicijana, ovdje nam nedostaju javni spomenici. Ono što primamo od uglednih ljudi iz Štajerske i Koruške, vjerno ćemo iznijeti.
2 Ponajprije je prilično pouzdano da je, nepravedno optužena kod muža za preljub, bez saslušanja slučaja, nedužna, zajedno sa sluškinjom bačena s kule i sa stijene, te sačuvana božanskom snagom. Steina je utvrda na prijelazu rijeke Drave, gdje je nekoć bilo prebivalište Svetice, a sada je grob. Tu je punih deset godina službu župnika vršio Toma Drabas, kad je ono što ćemo ovdje nadovezati ispripovijedao ocima Družbe Isusove, koji su se raspitivali na našu molbu, ali je to poznato samo iz pripovijedanja mještana, jer su spisi nekoć zajedno s hramom uništeni plamenem.
A nekoć prebivalište,
3 Pavao, grof palatin Koruške, glasovit po rodu i ratnim vještinama, združio je u braku sa sobom Hildegardu, ženu jednaka plemstva, ali osobito izvanredne pobožnosti; njoj je povjerio skrb o obitelji dok je on zaokupljen ratom. Kod kuće je ostao grofov rođeni brat, neizvjesno pod kojim izgovorom oslobođenja. On se, raspušten u dokolici u požudu, obraća šogorici zbog rodoskvrnuća. Sveta žena, gnušajući se sramotna čina, još se revnije predala pobožnosti, da joj zaštitom bude, kao prebivatelj čistih umova, Duh Božji. On, i zbog boli odbijanja i zbog straha od kazne, smišlja još veći zločin te preduhitruje optužbom nedužnu. Grof je bio napisao da se, pošto je rat dovršen, vraća svojima. Brat mu iziđe u susret i, čestitavši mu na željenom povratku u zlosretnu kuću, koju je u njegovoj odsutnosti navodno onečistila preljubima supruga Hildegarda, naposljetku kaže i da je on od nje bio nagovaran na zločin te da je jedva uspio izbjeći zavođenja i nasilje, više puta se pozivajući na pravednost Božju i čast obitelji. Kad je to lakomisleno povjerovao, grof, bjesneći od srdžbe, izleti u kuću i pita ukućane gdje je gospodarica. U gornjoj sobi, kažu, gdje je najčešće, sa sluškinjom Dorotejom; ondje su obje sastavljale molitve. Povećala se sumnja i srdžba. Provalivši vrata, nahrupi i obje, zadubljene u molitvu, izgura kroz prozor u sigurnu propast; bila je naime tvrđava smještena na strmoj stijeni, nad rijekom Dravom, nedaleko od onoga mjesta gdje je sada crkva sv. Pavla u selu Mochlinga.
4 Kad je potom doznao da nisu pretrpjele nikakvu neugodnost, nego da su nebeskom pomoću prenesene u Steinu kod crkve sv. Lovre, zatražio je od sebe samoga kaznu za to, ali nepravednu i okrutnu: dao je naime da mu se iskopaju oči, ali je tome pobožno dodao da naloži da se izgradi crkva sv. Pavlu i da zatraži, pošto mu duša bude očišćena ispovijedi, da mu se odredi sedmogodišnje hodočašće. Kad je ono završilo, sa slugom kao vodičem dugotrajnoga puta, vratio se u domovinu i, odmarajući se pod lipom, začuo zvuk zvona u crkvi koju je sam podigao, te odmah uskliknuvši: Prepoznajem, reče, u kojim sam krajevima, i u isti čas ispustio je dušu te je ondje i pokopan. Hildegarda, nadživjevši muža nekoliko godina, dodijelila je 18 kmetova steinskoj crkvi sv. Lovre da od polja koja su posjedovali za obrađivanje od nje daju, kao godišnju potporu siromasima, o čemu niže, ono što je pravo i pravedno.
5 To je otprilike pripovijedanje puka. Drugo, vjerojatnije, barem u nekom dijelu, pripovijedanje zapovjednika u Rechbergu u istom kraju, glasi ovako. Agata Palatinka bila je udana za Pavla Hildegarda, grofa palatina Koruške, od kojega je i ona sama dobila nadimak Hildegarda, ili Hildegardis. Njezino je sjedište bilo u utvrdi Prosniza, utemeljenoj na grubim i strmim liticama iznad rijeke Drave; uokolo su šumoviti predjeli, prikladni za lov na divlje zvijeri, kojemu je grof bio osobito sklon. Kad je jedne noći ondje proveo i u svitanje u trku prolazio kroz imanje, ugledavši sluškinju po imenu Lupa kako muze krave, upita je kako je gospodarici, je li već ustala iz postelje. Odgovori opaka žena da gospodarica čini ono što obično čine bestidnice i požudnice, da u muževoj odsutnosti cijele noći ugađa preljubnicima, te drsko založi oči kao jamstvo istinitosti, da je ona to zasigurno vidjela svojim očima, osim ako možda misli da je bila zvijer ili kip kad je to vidjela. Srdžbom obuzet grof uspne se u utvrdu, dođe do vrata spavaće sobe, pokuca na njih i, jer se nisu odmah otvarala, bilo da Hildegarda još nije ustala iz ložnice, bilo da je uistinu bila zauzeta pobožnošću, razvali ih, te, zgrabivši suprugu za kosu, stane je gaziti i naposljetku je baci kroz prozor u najstrmiji ponor, dok je uzalud sa suzama molila sluškinja Doroteja, jer je bila nazočna u sobi, i svjedočila o gospodarici nedužnosti. Štoviše, i nju samu, kao pomagačicu suprugovih požuda, izbaci s kule, govoreći: Slijedi preljubnicu, svodiljo. Obje su poletjele strmoglavo, ali neozlijeđene, anđeoskim posredovanjem smještene među strme hridi i okrijepljene najljepšim skladnim pjevanjem.
6 Kad je to s prozora ugledao grof, najprije misleći da mu oči vara prazna prividnost igre, a zatim kad je spoznao da su uistinu nepovrijeđene, zaleti se da izvrši osvetu nad krivokletnom tužiteljicom. Ali je ona već, avaj, bila platila teške kazne Bogu: jer se nije samo ona sama, nego i krava, muzlica, stolac, pa i mlijeko, na istom mjestu kao i prije, u obliku i boji, potpuno skamenilo. Kažu da tako i sada ostaje, ali nema nikoga tko bi potvrdio da je vidio ili tko bi mogao pokazati onima koji traže. Pogođen neobičnošću kazne, dok se grof osvrće na koji način da izbavi nedužne sa nepristupačnih stijena na kojima su sjedile, iznenada opazi da one prelaze čvrstim korakom preko Drave, blistajući golemim sjajem. I sam je, kao kaznu za svoj zločin, bio lišen vida, koji je poslije, pošto je u Mochlingi u čast sv. Pavlu sagradio crkvu i u njoj poslušao misu o obraćenju istoga Apostola na sveti blagdan, ponovno primio; te je zatim, na što se bio obvezao zavjetom, pobožno pohodio grobove svetih apostola Petra i Pavla i druga mjesta blagog Grada i Palestine, a vrativši se kući, već prvoga dana, na podnevni zvuk zvona u Mochlingi, pošto je prethodno primio svetu pričest, preminuo je.
§ II. Smrt sv. Hildegarde, crkva, godišnje milostinje, moći.
A gata, zajedno sa sluškinjom Dorotejom, u drugu svoju utvrdu Steinu, kako smo rekli, božanski prenesena, ondje je utemeljila trajne milostinje i podigla crkvu sv. Lovri, a dolje pak sv. Margareti djevici i mučenici; i ondje, pošto je pobožno provela tijek nekoliko godina, na sam dan sv. Agate djevice i mučenice, godine Kristove 1074. preminula je. Pri njezinu preminuću čuli su se glasovi anđela koji pjevaju; proslavljena je i drugim čudesima u životu i poslije smrti; pripovijeda se da je također prorekla da će se jednom oni narodi odmetnuti od neokaljana štovanja katoličke vjere, ali će nakon razmaka od nekoliko godina, zalaganjem apostolskih muževa, biti vraćeni k njoj. Mjesto na koje je bila bačena ljeti krase ruže i ljiljani, koji su sami od sebe niknuli iz stijena kao da su posađeni ljudskom brigom.
8 Milostinje koje je utemeljila ustanovivši trajni dohodak sastoje se ponajviše od kruha, vina i slanine. One se na blagdan sv. Hildegarde svečanim obredom blagoslivljaju i dijele potrebnima ili onima koji na drugi način zatraže. Priča se da taj kruh kroz više godina ostaje nepokvaren; i zapaženo je da nikada nije bilo oskudice kruha koji se tada ima dijeliti; ako se za svećenike i druge ugledne ljude mijesi bjelji nego za puk siromaha, u peći zagori. Sasvim je pouzdano da ono što smo spomenuli, osobito kruh, i slanina, narezana na komadiće, mnogima služi kao djelotvoran lijek za liječenje bolesti, osobito sumanutosti, padavice, bolova u utrobi, priviđenja i vradžbina vještica. Te je nadalje milostinje Konrad Salijski, car, koji je, u godini u kojoj se predaje da je sv. Hildegarda preminula, naime godine Kristove 1074., bio imenovan za nasljednika sv. Henriku, godine 1077. okrunjen od pape, a 1039. 5. lipnja preminuo, potvrdio svojom poveljom, uz dodane povlastice, kao i papa Benedikt, IX., držim, izabran potkraj godine 1032., koji je podijelio i stotinu dana oprosta onima koji onamo hodočaste. Drugi su poslije bili dani onima koji ondje toga dana primaju euharistiju.
9 U istoj steinskoj crkvi sv. Lovre, dok je na blagdan sv. Hildegarde, godine 1238., na žrtveniku posvećenom Bogorodici Djevici prinosio misnu žrtvu župnik
Ž upnik sv. Kantijana, tijelo i krv Kristova ukazali su se u njegovim rukama ne pod prilikama kruha i vina, nego u vlastitom obliku; bilo da je on sam tada posumnjao u pretvorbu, bilo da je Božanska Moć htjela tu istinu dublje utisnuti u duše onih naroda. O tom se čudu čitaju ovi sirovi i neuređeni stihovi u staroj obrednoj knjizi te crkve, ispisanoj na pergameni:
Dotle ti stihovi, ne toliko manjkavi u pjesničkom metru koliko u smislu i sintaksi. Što se kaže da u petom stihu narodi dolaze k Kamenu, označuje se samo mjesto Stein; jer ta riječ na germanskom jeziku znači kamen; iako pak, kao što smo drugdje rekli, priprosti puk u Koruškoj, osobito donjoj, ponajviše govori slavenski, većina su imena mjesta, kao što je očito iz horografije, germanska, kao što govore i građani i plemići.
10 Bertold, koji je tada bio akvilejski patrijarh, onu crkvu sv. Lovre u Steini, gdje počiva tijelo sv. Hildegarde, zbog znamenitih čudesa kojima je ista crkva, kako u povelji kaže, u naše vrijeme čudesno zasjala, izuzeo je od jurisdikcije i vlasti koju je prije bila povjerila patrijarhalna crkva samostanu u Eberndorfu, uz pristanak prepošta Franka i redovnika, te je odredio da ubuduće u svemu ovisi samo o patrijarhu, i u onomu što se tiče svjetovne vlasti. Zatim je steinskom župniku podijelio potpunu vlast da predlaže i potvrđuje dvojicu prebendara, koje je utemeljio i uredio gospodin Albert, grof tirolski, te da može uklanjati i postavljati pojedine kmetove ove spomenute crkve, na čast Bogu, sv. Lovri i sv. Hildegardi. To je učinjeno u Völkermarktu, u nazočnosti grofa Meinharda Goričkoga i drugih crkvenih i plemenitih muževa, 3. travnja 1238., indikcije XI., i sam grof Albert je to nazočan potvrdio svojim pečatom. Isti Albert, koji se u svojoj povelji naziva palatinom Koruške, grofom Goričkim i Tirolskim, i odvjetnikom akvilejske i briksenske crkve, iz istoga razloga, naime zbog čuda presvete euharistije, kad se, kako kaže, tijelo i krv Kristova nisu ukazali pod prilikama, nego vidljivo u rukama svećenika, svojim je dekretom izuzeo spomenutu crkvu sv. Lovre od svake jurisdikcije Eberndorfljana, ili je radije njihovo pravo zamijenio drugim dobrima kod sv. Danijela, tako da je steinska crkva od tada imala pripadati izravno samo njegovim nasljednicima, naime grofovima tirolskim, i akvilejskom patrijarhu, koji je tada bio, kako je rečeno, Bertold, brat istoga grofa, a samo je župnik imao imati nad podložnicima same crkve vlast prije naznačenu. Ovu je povelju potvrdio Albert vlastitim pečatom i pečatom grofa Hermana, u nazočnosti grofa Meinharda Goričkoga, godine i dana prije navedenih.
11 Navedeni obredni rukopis iz Steine o oficiju ovoga dana imao je ovo: Istoga dana pretvorba tijela i krvi Gospodnje, godine 1238., na žrtveniku Blažene Djevice Marije u Stainu ondje. Također noću obavljajući vigilije nakon večernje. Ujutro se prva misa pjeva za pokojne. Sam župnik u kripti. A drugu misu pjeva stariji prebendar o Presvetom Sakramentu na žrtveniku Blažene Djevice. Treća misa, i svečana, pjeva se o sv. Hildegardi, iz Zajedničkoga o udovici, kao što smo doznali od svjedoka koji je to vidio i čuo.
12 Isti je ovaj govorio da je među moćima te svete gospe vidio staklenu bočicu u kojoj se govorilo da se dugo čuvala ona čudesna krv; također rukavicu same Svetice, za koju se kaže da ju je izgubila kad je bila izbačena iz utvrde.
13 O ostalim moćima sv. Hildegarde onaj koji je prenio prvo pripovijedanje o njezinu životu prenio je i ovo, primljeno iz usta puka: da su iskopane i skupljene u kovčežić po o. Luki Vintanu, rektoru kolegija Družbe Isusove u Klagenfurtu, Grguru Pickleru, župniku u Steini, i nekom G. Casaliju iz Graza, te da je ovome na njegovu molbu, uz pristanak župnika, dan njihov dio; ali da su svi unutar godinu dana preminuli, i da je župnik doduše bio toliko potresen ili poremećajem mozga ili silinom boli da je, položen poput djeteta u velike kolijevke, morao biti neprestano ljuljan. To govori puk, što zasigurno, čak i ako istražujemo, neće biti lako dokučiti. Jer smo to često, sastavljeno od nas iz različitih spisa koji su nam iz Graza bili poslani po našem Filipu Alegambeu prije mnogo godina, slali u Korušku da se raspravi po sudu upućenih, ali nismo mogli izvući nikakav odgovor.
14 Ono je pouzdano da su, nastojanjem i troškom nadvojvode Ferdinanda, koji je poslije bio car toga imena drugi, i njegove najpobožnije majke, pošto su uklonjene željezne rešetke steinske crkve, moći Svetice iskopane i skupljene na jedno mjesto po o. Nikoli Coroniju, rektoru kolegija Družbe Isusove, te da je njihov dio, po g. Ursinu de Bertisu, tršćanskom biskupu, i g. Grimingu, krčkom sufraganskom biskupu, svečano prenesen u Graz u Štajerskoj i položen u novi samostan posvećenih Bogu nadvojvodskih djevica, uz rijeku Muru, godine 1605. na početku korizme.
O SVETIM MUČENICIMA XXVI PETRU BAPTISTI, MARTINU OD AGUIRREA, FRANJI BLANCOU, SVEĆENICIMA; FILIPU OD ISUSA ILI DE LAS CASAS, AKOLITU, GONZALU GARSIJI, FRANJI OD SV. MIHAELA, LAIČKOJ BRAĆI;
REDA SV. FRANJE PAVLU MIKIJEVU, IVANU GOTU, JAKOVU ILI DIDAKU KISAIJU;
Kozmi tachegiji, mihaelu cozachiju, pavlu ibarchiju, leonu catasumaru, ludviku, antunu, matiji, bonaventuri, tomi cozachiju, joakimu saccachibari, franji, tomi danchiju, Ivanu chimoji, gabrijelu, pavlu suzuchiju, gaju franji, petru suchegirou:
U nagasakiju u japanu,
Uvodni komentar.
§ I. Japan otvoren evanđelju. Njegovu vlast nasiljem zauzima Faxiba, poslije nazvan Taicosama; uzdigavši se od niska podrijetla do najvišega.
Japan je pokrajina u velikoj Aziji, na krajnjem Istoku, obuhvaćajući više otoka, protežući se otprilike od tridesetoga do trideset osmoga stupnja, odijeljenih među sobom umjerenim tjesnacima i morskim kanalima, kako nakon Horacija Tursellinija i Ivana Petra Maffeija piše, zadržavajući tu i tamo izraz jednoga ili drugoga, Nikola Orlandini u Povijesti Družbe Isusove, knjiga 9, broj 179. Tri su glavna otoka po veličini: Niphon, Ximus i Xicocus. Niphon se sastoji od pedeset i tri kraljevstva, ne osobito velika, ali mnoga bogata, kojima je glavni grad Meacum, odakle neki daju ime i ostatku pokrajine. Od naziva Niphon, koji su Kinezi malo izmijenili, među nama se raširio naziv Japanac i Japan. Njegova je duljina osamsto tisuća koraka, širina se prenosi različito: gdje je najveća, oko sto i osamdeset. Ximus se dijeli na ukupno devet kraljevstava; njegova duljina obuhvaća otprilike sto i pedeset, a širina sedamdeset tisuća koraka. Xicocus sadrži ne više od četiri kraljevstva, gotovo upola manji od Ximusa. Tako se ubraja ukupno šezdeset i šest kraljevstava Japana, ili radije prefektura, jer nisu sva takva da bi na njih prikladno pristajao naziv kraljevstva. A čitava je zemlja po veličini gotovo jednaka Italiji. Sa sjevera gleda na Tatare, sa zapada na Kineze, s istoka se pruža prema Novoj Španjolskoj, a s juga, kad je umetnuto golemo more, još nije istraženo uz koje zemlje leži. Gotovo se slažu autori koje sam naveo, uz neku razliku u načinu duljine i udaljenosti. Ono što niječe da naziv kraljevstva prikladno pristaje na mnoga od japanskih, držim da nije dovoljno svjesno koliko je nekoć u Italiji, prije nego što je ojačalo Rimsko Carstvo, i koliko je u Kanaanskoj zemlji bilo kraljeva. Bili su naime prije Taicosame pravi kraljevi, vladajući apsolutnom i slobodnom vlašću. Sada su prefekti, s imenom kraljeva; mnogima nije ostalo ni ime. Tursellin kaže da se Xicocus naziva i Xicum. Franjo Solerije u Crkvenoj povijesti Japana, knjiga 1, poglavlje 1, kaže da Ximus znači donji kraj ili snižene dijelove, a da se naziva i Saycocum, što znači devet kraljevstava, kao što Xicocus znači četiri kraljevstva.
Cidem.
2 O upravljanju i obliku čitavoga carstva prenosi Maffeius u Indijskoj povijesti, knjiga 12, da zbog oholosti kraljeva i dinasta nema nikakve ljubavi puka prema njima, nego trajna mržnja sa strahom; odatle izbijaju česte i skrivene zavjere i pobune, te se, pošto je zbačen vladar, žezlo prenosi na druge i druge, u najvećem metežu svih stvari. Starodrevna carstva, kaže, i loze knezova izvedene u dugom nizu, jedva da ćeš naći. Doista je sav Japan nekada bio podložan jednomu caru, kojemu je naslov Vo ili Dairi, sve dok on, u dugotrajnom miru razslabljen u naslade i nemar, nije počeo biti na prezir prefektima i satrapima, a osobito Cubima, jer su se tako nazivala dvojica glavnih, od kojih je jedan poslije uklonio drugoga. Vojni ljudi, podnoseći neko vrijeme takvoga gospodara, ubrzo ogorčeni, napokon su prekinuli uzde i svaki je provalio u svoju pokrajinu. Tako se u trenu ono jedinstvo i ustroj najvećega carstva raspao na mnoge dijelove i kao u krhotine. Dairiju je do ovoga dana ostalo samo pravo dijeljenja naziva časti velikašima, koji se prema različitosti stupnjeva povremeno mijenjaju i označuju određenim znakovima. Odatle iznuđuje nezanemariv novac; inače ima gotovo nesigurno dostojanstvo. A najvišim i najmoćnijim od svih Japanaca smatra se onaj tko je oružjem i tvrđavama zauzeo Meacum i najplemenitija kraljevstva susjedna Meacu, koji kraj zajedničkim imenom nazivaju Tensom. Orlandini na navedenom mjestu, broj 186, o Dayriju piše: Nadalje, Dayri i danas zadržava to pravo, da bude kao neki upravitelj časti. Njegov je jedini sud u Japanu kojim naslovima tko treba biti počašćen i urešen. Stoga kod njega velikaši kraljevstva i pojedini dinasti imaju svaki svoje opunomoćenike i međusobno se nadmeću dragocjenim darovima kako bi zadobili njegovu naklonost. Gotovo isto piše Ludovik Guzman i kaže da Tensa, koja se naziva i Groquinayum, obuhvaća pet kraljevstava, od kojih je glavno Xamaxirum, a glavni grad mu je Meacum. Više toga pišu navedeni autori, osobito Maffeius, Solerije, Guzman, o naravi i ćudi same zemlje i ljudi. Ali ono što su oni prenijeli o upravljanju, to je sada sve promijenjeno i ugašena je Dairijeva vlast i samo ime. Ostali kraljevi gotovo su samo prefekti, koje postavlja, mijenja i dovodi u red kako mu je volja car, koji je sada Toxogusama, sin Xogusame, unuk Daifusame. On ima kraljevski dvor u Jendu. Mi ćemo u čitavom ovom komentaru govoriti onako kako su stvari bile prije Daifusame, već šezdeset godina odavde.
3 Sva ta pokrajina, koju nazivamo Japanom, vjeruje se da je starini bila potpuno nepoznata, kako smatraju Tursellin u Životu sv. Franje Ksaverskoga, knjiga 4, poglavlje 1, i mnogi drugi, premda neki drže da je to otok Zipangri, koji spominje Marko Polo Mlečanin u knjizi 3 o istočnim krajevima, poglavlje 2 i sljedećima. Prenosi Tursellin da je, pošto su ga slučajno zatekli Portugalci u to vrijeme, deset godina prije nego što je onamo došao Ksaverski, otkriven, te da se počelo trgovati robom. Ali Maffeius u Indijskoj povijesti, knjiga 12, navodi prema Antoniju Galvanu da su tri portugalska trgovca, kojima i nabraja imena, kad su iz grada Dodre u Sijamu plovili prema Kini, upornim vjetrom bili odneseni na japanske otoke godine četrdeset druge prošloga stoljeća. Te iste godine sv. Ksaverski je šestoga dana svibnja pristao u Goi, pošto je prethodne godine, osmoga travnja, isplovio iz Portugala; a u Japan je stigao 15. kolovoza godine 1549. te ga je prosvijetlio otajstvima vjere.
4 Vinograd pak koji je on bio zasadio, obrađivan samo od ljudi Družbe Isusove, sretno je uzrastao, dok su u Kristovu Crkvu bili pridruženi vrlo mnogi ugledni muževi i žene, pa i kraljevi i pokoji kraljice, u gotovo nebrojenom mnoštvu plemstva. I nikakav vihor progona kroz otprilike četrdeset godina nije potresao čitavu zemlju, premda su u raznim pokrajinama čas poganski svećenici bonzi, čas neki kraljevi i dinasti uznemirivali kršćane. Prvi koji je poduzeo da u čitavom Japanu iskorijeni to ime bio je car Taicosama, pod kojim su palmu mučeništva postigli, o kojima je ovdje riječ, dvadeset i šestorica Kristovih boraca. Ali da bi čitatelj mogao lakše i jasnije shvatiti sljedeće pripovijedanje, čini se da treba ukratko izložiti podrijetlo i narav čovjeka te kojim je stepenicama dospio do vrhovne vlasti.
3 U vrijeme kad je u Japan došao sv. Ksaverski, Cubo je bio, kako smo već rekli da se naziva gospodar Tense, upravitelj vrhovne vlasti, Quonquenindonus, čovjek, kako piše Franjo Sacchin u Povijesti Družbe Isusove, svezak 3, knjiga 1, broj 148, koliko to može biti među poganima, nipošto loš. On je, pošto je dvadeset godina umjereno i dobrim vještinama upravljao vlašću, te našim ocima dao pravo stanovanja u Meacu i omogućio da se nekažnjeno naviješta evanđelje, bio ubijen od Mioxindona, kojega je bio postavio za zapovjednika ratnih poslova i obasuo drugim počastima, zajedno s bratom Quincacusijem i mnogim dvoranima, godine kršćanske ere 1565. Ali njegova mlađega brata Cavadona, koji je izmaknuo iz ruku pobunjenika, prihvatio je Vatandonus, dinast plemenitih običaja i velika duha u kraljevstvu Vomi, ujedno i vrlo sklon kršćanskom imenu. I zatim je, na Vatandonov zahtjev, kralj Oarisa Canzusandonus, koji se naziva i Nobunanga, slomivši moć protivnika, ponovno uspostavio bratsku vlast, ili točnije naslov, zadržavši moć za sebe, dok je Vatandonus postavljen za upravitelja grada Meaca. Ali kad je poslije u bitki od kneza Iquenme ili Iquende bio pogubljen Vatandonus, Cavadonus, poduzevši da zbaci onaj jaram Nobunange, sklopi savez s Mixindonom i Daciandonom, koji su bili smaknuli njegova brata. Nobunanga doleti u Meacum s pedeset tisuća naoružanih ljudi; njemu se, pošto su isprva bili odbačeni pravedni uvjeti koje je nudio, naposljetku, kad je grad bio osvojen, Cubo predao; od njega je bio lišen prava na kraljevstva i uklonjen od svakoga upravljanja državom i brige o podjeljivanju časti, te je, kao nekada Dairis vrhovnoga monarha, tako i ovaj ubuduće zadržao samo golo ime Cuba.
6 Nobunanga, koji se isticao i ratnom vrlinom i oštroumnošću savjeta, ubrzo je podložio svojoj vlasti trideset kraljevstava na otoku Niphonu te je svima bio ujedno na strah i na poštovanje. Ali dok je pod zapovjedništvom Faxibe vodio rat protiv Moridona, kralja Amangucija i gospodara devet drugih kraljevstava, njega samoga je u Meacu ubio Aquechius, kojega je prije obdario posjedima i uresio počastima te mu je već bio povjerio slanje pojačanja od mnogih tisuća Faxibi, zajedno sa sinom Jonoschedonom ili Jonom Suquendonom, kraljem Voarisa i Mina. Ubrzo je na osvetu tako teškoga zločina okrenuto oružje mnogih, osobito Faxibe, Justa Ucondona i Sanxa Chindona, trećega Nobunangina sina, jer je stariji bio pao, a drugi, Oquaxen Fungedonus, imenovani kralj Farime, čuvši za pogibiju oca i rođenoga brata, od užasa zbog zločina sišao je s uma. Prvi je Ucondonus napao tiranina, koji je išao iz Anzuquiame u Meacum i vukao sa sobom osam tisuća vojnika, dok je sam imao sa sobom samo tisuću, po opomenama Faxibe i Nobunangina sina, koji su bili udaljeni tri lige, da svaki ubrza svoju četu; oslanjajući se i na pravednost stvari i na snagu oživljujućega križa, napada ga velikim duhom i razbija prvi bojni red, uz gubitak samo jednoga od svojih. Aquechijevi ljudi, pogođeni tim pokoljem i ugledavši izdaleka nekoliko četa koje je Ucondonus namjerno zapovjedio da slijede, misleći da su to čete Faxibe ili Nobunangina sina, daju se u bezglavi bijeg. Kad se Aquechius, zadobivši nekoliko rana, najprije povukao u obližnju utvrdu, a zatim, ne uzdajući se u mjesto, provalio odatle i sam lutao u neizvjesno, prepoznali su ga seljaci i ubili, dvanaestoga dana nakon što je počinio zločin, 1. srpnja godine 1582. Tijelo je bilo obješeno na vješala. Razgrabljena su dobra suučesnika.
7 Bio je drag vojsci, a osobito zapovjednicima, Faxiba, i zaslugom ratne vrline i glasonošom izvanredne razboritosti. Lako je dakle pridobio srca svih da su se zakleli da će ga slušati kao što su činili dok je Nobunanga bio živ. On je usmjerio brige na to da zauzme vlast nad Japanom; ipak je smatrajući da za neko vrijeme treba prikrivati častoljublje, izjavio da će biti skrbnik sinu Jonosquedona, prvorođenoga sina Nobunange, Sabucondonu ili Saburodonu, jer se pisci razilaze, kojemu su tada bile tri godine, dok ne odraste, te je suzbio dječakova djeda po ocu, kralja Avana, i one koje je taj bio pridružio sebi, da ne bi sve Nobunangine pokrajine došle u ruke sluge. Svu je tu tragediju ovako u nekoliko riječi obuhvatio Maffeius, knjiga 12: Ona mjesta, kraljevstva Tense, nedavno je držao Nobunanga, kojega sam nazvao tiraninom. Na njegovo prijestolje, pošto je bio smaknut od urotnika prije dvije godine, dok su njegova djeca bila ili prognana ili ubijena, po stranci i sili naslijedio je Faxiba, istaknut između zapovjednika.
8 I to je onaj Faxiba, koji je poslije nazvan Taicosama, vladao daleko šire nego što je vladao Nobunanga, te je naposljetku navijestio okrutan rat kršćanskoj vjeri po čitavom Japanu. Rođen je u kraljevstvu Oarisu, tako niskoga podrijetla da su ga roditelji predali u službu nekomu kmetu. Toquixiro mu je tada bilo ime. Gospodar mu je bio naložio da svakoga dana na ramenima kući donese nekoliko naramaka drva iz obližnje gore. Njegova revnost u toj službi i ustrajnost bili su na divljenje onima koji su gledali. Jedne je večeri obitelj gospodara sjedila oko ognjišta i obilnije stavljala drva na njega nego što bi Toquixiro htio, jer su ga stajala tolikoga utroška truda; stoga ih prijateljski opominje da ne rasipaju drva. Smijehom su prihvatili opomenu. On sam pristupi bliže ognjištu i tako posloži glavnje da je s mnogo manje njih naložio sjajnu vatru, prisilivši one koji su se grijali da se odmaknu dalje, da se ne bi opekli.
9 Gospodar, čovjek kako je već razborit među seljacima, zapazivši njegovu oštroumnost u toj i drugim stvarima, prima ga na časnije službe; dok je to revno i vješto izvršavao, daruje mu deset tisuća novca i potiče ga da radije nauči rukovati oružjem, jer da predviđa da će imati najsretniju sreću. Savjet je prihvatio kao proročanstvo, te je, otišavši u Meacum, najprije stupio u službu bogatomu trgovcu, a zatim plemenitom čovjeku koji je bio vrlo blizak caru Nobunangi. Od ovoga mu je bilo naloženo da se brine da trg koji je bio pred kućom bude povremeno čist, pa je to tako marljivo obavljao da ga je pohvalio i sam Nobunanga prolazeći onuda.
10 Tako je zatim donio slučaj da je, kad se isti car vraćao iz lova, sokol iskliznuo iz ruke sluge koji ga je nosio i odletio na najviše drvo, te se, ne pokrećući se na glas gospodara, zapetljavši u svoje uzice, smatrao zapletenim za grane drveta. Gospodar zapovijeda Toquixiru da se popne na drvo i oslobodi pticu. Ovaj se pokorava takvom brzinom da se činio kao majmun; i pošto je dobio od toga čina, i jer fizionomija nipošto nije odstupala, nadimak, ubuduće su ga nazivali Car, što znači majmuna. U međuvremenu ptica, prestrašena kretnjom onoga koji se prikradao, odleti na drugo drvo. Gospodar dovikuje Toquixiru, da bi tim prizorom razveselio Nobunangu, da skoči s drveta u jezero ispod, popne se na drugo i uhvati pticu. On najbrže, i sličan onomu koji leti, skače te se penje na drugo drvo, i to tako brzo da je Nobunanga prije opazio da je stigao na vrh drveta nego što je pomislio da je izronio iz vode. Uhvaćenu pticu donosi caru, koji je, blago pogledavši čovjeka, kad je saznao da je podrijetlom iz Oarisa, koje je bilo njegovo prvo kraljevstvo, dragovoljno uzeo u svoju pratnju.
11 Nije odmah, onako mokre odjeće, ušao u dvor, nego je jedan ili drugi dan poslije, kad se ovaj također vraćao iz lova, izišao pred njega na javnoj cesti, u časnijoj odjeći, opasan dvama mačevima koji su visjeli o pojasu prema običaju Japanaca. Razveseljen tim prizorom car ga je, u spomen na prvo poznanstvo, nazvao Quinoxita, što znači pod drvetom. Pošavši za njim na dvor, Quinoxita se u svemu tako ponio da je ubrzo kod cara stekao veliku naklonost. Ali mu je to, kako biva, donijelo zavist i mržnju dvorjana. Sve pretražuju ne bi li kako upropastili čovjeka ili ga obilježili sramotom. I naposljetku nije nedostajalo građe za klevetu. Tražio se skupocjeni mač upravitelja kraljevske garderobe, s koricama vješto urešenima zlatnim pločicama. Tu suparnici optužuju Quinoxitu da je zbog toga nekoliko dana bio odsutan s dvora. Nobunanga, koji ga je dobro upoznao kao iznimno odvažna, učinilo se da nije posve uskratio povjerenje optužbi.
12 Quinoxitu potajno opominje prijatelj da ne dolazi na dvor prije nego što opovrgne optužbu; inače da će doći u životnu pogibelj. Isprva je bio pogođen tom viješću, a zatim je počeo brižno istraživati na koji bi način dokazao da je nedužan, kakav je i bio. Dok je razmišljao, palo mu je na um da je onaj kradljivac više žudio za zlatom i ukrasima korica, da bi ih razbio i prodao te sebi pribavio novac, nego za čelikom bodeža. Odlazi dakle u radionicu glavnoga zlatara i pita ga ima li zlata kojim bi mogao izvrsno ukrasiti mač. Zlatar iznosi ulomak onih korica koje smo spomenuli. Njega je odmah prepoznao Quinoxita te rekao: Odakle si to nabavio? Kupio sam, kaže, od kraljeva ukućana, i navodi njegovo ime. Pazi, kaže, da to ne otuđiš, jer je ukradeno iz kraljevske garderobe i možda će se od tebe tražiti natrag.
13 Odatle ravno ide na dvor i izlazi pred kralja, od kojega je bio upitan zašto je bio odsutan tri ili četiri dana, te je neustrašivo odgovorio: Jer mi je bilo došlo do ušiju što su o meni iznijeli moji drugovi, u čemu sam bio bez krivnje, i da vaše Veličanstvo nije posve uskratilo povjerenje njima, što sam s pravom žalio; nisam se usudio doći pred njegovu nazočnost dok ne bih otkrio lopova. Sada, kad sam to doznao, ovdje sam da izložim čitavu stvar. Zatim potanko pripovijeda što je učinio i što je našao. Ubrzo mu se naređuje da ode i kradljivcu odsiječe glavu. Odlazi i donosi u jednoj ruci odsječenu glavu, a u drugoj ulomak kraljevskih korica pronađen kod njega. Nobunanga, oduševljen darovitošću i domišljatošću, dodjeljuje mu plemenitu upravu nekih krajeva, odakle bi ubirao velike prihode; njima ojačan, usudio se uzdržavati tjelesnu stražu, konje, sluge, te nabaviti oružje i znakove plemstva; u sljedećem ratu koji se vodio tako se hrabro i domišljato ponio kao da je čitav život proveo u vojnoj službi. Uzvišen novim dostojanstvom i bogatstvom, poslan je s četama da opsjedne Nangafamu, iznimno utvrđenu tvrđavu, koju je zauzeo za nekoliko dana, uvijek u svakom okršaju i pogibelji prvi.
14 Naposljetku, poslan s brojnom vojskom protiv Moridona, najmoćnijega kralja Amangucija, zamolio je Nobunangu da ga počasti novim imenom koje bi moglo ulijevati strah neprijatelju. Rado je pristao Nobunanga i nazvao Faxibu Kicugen, što na japanskom jeziku znači Krila nad šumom; a Mori, što je bilo ime Amangucijanca, znači šumu ili gaj. A kad je, kao što smo izvijestili, bio ubijen Nobunanga, Faxiba je sklopio primirje s tim Moridonom, poveo vojsku u Meacum, zauzeo vlast, te uzeo sebi ime Cambacundono ili Quabacundono, a zatim, ali nekoliko godina poslije, Taicosama.
15 To je otprilike o podrijetlu Taicosame i usponu do vrhovnoga dostojanstva naš Solerije u Crkvenoj povijesti Japana, knjiga 12, poglavlje 8. S tim se slažu ono što je Ludovik Froes napisao iz Nagasakija u Europu 1. listopada godine 1592. Jer njemu, Quabacondonu ili Taicosami, kaže, nije dovoljno što se popeo na vrhunac svakoga dostojanstva iz najbjednijega životnoga stanja, koje je bilo sjeći drva, nositi ih na ramenima na trg i izlagati na prodaju da bi imao svagdašnji kruh, kao što je i sam svojim ustima ne jednom priznao, nego i povećanjem D kraljevstva i najtežim ratovima nastoji ostaviti trajni spomen kod sviju. I nakon mnogo toga ponovno naglašava da se iz najnižega životnoga stanja popeo na vrhunac svakoga dostojanstva.
§ II. Taicosamæ regendi artes : tyrannicæ pleræque.
Sada treba ukratko pokazati kojim je vještinama Faxiba učvrstio osvojenu tiraniju, osobito u tolikom mnoštvu najplemenitijih i najhrabrijih kraljeva i knezova. Općenito uzevši, kao što u prije navedenoj knjizi prenosi Maffeius, japanski je narod oštrouman, pronicljiv i dobro obdaren od prirode: po prosudbi, poučljivosti i pamćenju nadmašuje ne samo istočne, nego i zapadne narode, što se jasno vidi na seljacima i dječacima. Prvi pokazuju gotovo gradske običaje, živahan duh i nimalo seljačku narav, a drugi mnogo brže nego naši Europljani usvajaju i latinsku književnost i vještine. Što dakle da misliš o onome koji je urođenu pronicljivost izoštrio dugogodišnjim boravkom na dvoru, a hrabrost učvrstio ne samo tolikim bitkama nego i pobjedama? Nije posve netočno, premda ne odveć skromno, kad se u pismu portugalskom namjesniku Indije hvali da je za smirivanje kraljevstva kao temelj postavio tri kreposti, naime ljubaznost i susretljivost u govoru u ophođenju s ljudima, promišljenu razboritost u prosuđivanju stvari te izvanrednu duševnu hrabrost i uzvišenost. Bio je doista velikodušan i sretan car, ali se razboritost izrodila u lukavštinu, prepredenost, vjerolomstvo i druge mane koje su svojstvene tiranima.
17 Kada je zauzeo Tensina kraljevstva i ona koja su pripadala Nobunangi, zadržavši kod sebe njegova unuka, dječaka, da nitko ne bi mogao zloupotrijebiti njegovu osobu i ime za izazivanje prevrata, poziva u Meaco sve velikaše, kao da će veličanstveno odati počast pokojnom vladaru. Većina ih je došla ne bojeći se ničega zla: kad ih je tako imao u svojoj vlasti, kraljevstva i pokrajine svakoga od njih premješta tako da one koji su držali sjeverne krajeve prebaci na jug, a one koji su držali zapadne na istok, da se ne bi lako oslanjali na snage nepoznatih naroda ili novih susjeda za sklapanje bilo kakve urote. Time je Faxiba postigao to da je, kako je četvrte godine njegova vladanja, godine Kristove 1586., u Indiju Aleksandru Valignanu pisao Ludovico Froes, s jednakom lakoćom kojom bilo koji kućedomaćin postupa sa svojim ukućanima vladao najmoćnijim japanskim kraljevima, koje je po svojoj volji čas lišavao kraljevstva, čas slao da žive drugdje, čas u njihovoj vlasti sve mijenjao po svom nahođenju, presijecajući priliku za veći porast i moć. I doista, kako u pismu napisanom sljedeće godine u Goi i poslanom u Europu svjedoči sam Valignano, zbog premještanja knezova koje je po nalogu Quabacundona, taj je naslov tada uzeo sebi, bilo izvršeno u dvadeset pokrajina, izbile su neke pobune, a malo prije, kaže, izbili su česti ratni pokreti kojima su, nakon što je Nobunanga uklonjen iz života, bile potresene gotovo sve pokrajine. Ali je on te pokrete vrlo brzo smirio. Nije zatim oko Meaca, u krugu od pet dana hoda, ostavio nijednog vojskovođu ni upravitelja glasovita po moći ili vještini, kako godine 1594. piše otac Organtino Soldo, nego je gospodare susjednih kraljevstava premjestio u udaljenije dijelove Japana. Sasvim je ukinuo prastaro dostojanstvo Cubosame ili Cuba, koje je poslije ponovno preuzeo Daifusama, kada je vlast prenesena na sina Xoguna ili Xogusamu.
18 Da koga ne bi dalje razdraživalo ono premještanje djedovskih pokrajina i upućivanje na upravljanje nepoznatim narodima, isti Faxiba, već nazivan Quabacondonus, novim je troškom, naizgled sjajnim, ali ni potrebnim ni nimalo lakim, iscrpio sredstva knezova. Prisilio je
A naime sve njih da njemu samome podignu veličanstvenu i golemu palaču u Osaki, a sebi svakome pojedinačno, proširivši gradske zidine na četiri tisuće koraka tamo gdje grad gleda prema Sacaiu, a isto toliko tamo gdje gleda prema Meacu. Kroz mnoge mjesece šezdeset tisuća ljudi, kako se piše, radilo je bez ikakva prekida na kopanju jaraka nove tvrđave, dok su sami velikaši, da bi držali ostale u redu, nadzirali rad. Budući da ondje nema dovoljno kamena, velikašima je naređeno da se za njega pobrinu i iz udaljenih mjesta: stanovnici jedinog grada Sacaija bili su prisiljeni svakodnevno davati dvije stotine lađa. I da ne bi nedostajalo tiranske strogosti, ako bi tko od upravitelja i graditelja pogriješio makar u najmanjoj sitnici ili ne bi uložio očekivanu marljivost u napredovanje posla, bio je odmah kažnjavan progonstvom uz oduzimanje časti i imetka.
19 Više o tome donosi Ludovico Froes, koji je sve gledao svojim očima: on i na drugom mjestu piše da je u isto vrijeme poduzeo tri građevine uistinu zapanjujuće veličine: prvo, bilo je to utvrđenje u gradu Meacu, nedaleko od Dairijeve palače, po ustroju i veličini nimalo nalik manjoj građevini od one u Osaki, na kojem je, u isto vrijeme dok je na osačkoj građevini bilo zaposleno toliko mnoštvo ljudi, također šezdeset tisuća ljudi radilo danju i noću. Drugo je zdanje bila ohola i veličanstvena palača podignuta za japanskoga vladara, koja palačama drevnih japanskih vladara nije zaostajala ni po veličanstvenosti ni po veličini. Treće je bilo golemo i bogato svetište u gradu Nari. Zatim je u Fuzimiju, dvije lige od Meaca, dao sebi sagraditi veličanstvenu tvrđavu i prisilio velikaše da oko nje sebi podignu sjajne kuće: u kratkom vremenu postigao je da to bude najveći, najprofinjeniji, najbogatiji i najbolje utvrđeni grad u cijelom Japanu.
20 Ali dok je pripremao kineski rat, pri čemu je dvojbeno je li ga poduzeo u nadi da će osvojiti ono kraljevstvo ili iz želje da iscrpi i uništi narode i kraljeve otoka Xima, čijom se pomoću ponajviše služio za njegovo vođenje, ali dok je to pripremao, nije samo naredio da mu se u Nangoi izgradi i opremi tvrđava nalik na otmjen gradić, te dvije u Suscimi i Fukinoskimi, otocima smještenima između Nangoje i Koreje, nastojanjem upravitelja koji su imali voditi rat, o trošku kraljeva Xima, nego je, što je gotovo nevjerojatno, koliko traje put od Meaca do Nangoje, naime dvadeset dana, naložio da se za njega podigne isto toliko novih i izvanrednih palača u kojima bi svakodnevno noćio. Sve je to izvršeno vrlo brzo, i to u vrijeme kada se rat najžešće pripremao. Taj je pritisak knezovima i narodima bio posve nepodnošljiv, jer on sam od svoga nije trošio ništa.
22 Dok je tako prisiljavao ostale da rasipaju svoje, sam je gomilao neizmjerna blaga, dijelom, kako je rečeno, tuđim darivanjima, a dijelom vještim upravljanjem prihodima. U svojim je pokrajinama sagradio prostrane i čvrste žitnice u koje je spremao žito prikupljeno sa svojih imanja, da se u prikladno vrijeme ondje iznosi na prodaju ili izvozi drugamo. Jednom je našim ljudima Aydonus Simon, koji mu je bio tajnik, izvijestio da samo od riže, koju je davao prodavati sa svojih imanja, godišnje utrži devet stotina tisuća Gocha, odnosno milijun naših zlatnika. Što ćemo misliti o ostalim prihodima? Što o carinama i javnim dažbinama?
23 Nije bio ni lišen ljage lakomosti, niti se kada-tad nije spuštao na niske razine pučkog probitka. Oko Meaca je, kaže Froes, naredio da se po određenoj mjeri i granicama razdvoje i odvoje sva polja i imanja iz čijih su se prihoda uzdržavala mnoga kolegija Bonza i mnoge druge obitelji, te ih je poslije pretvorio u svoju korist. Isti na drugom mjestu piše da su seljaci pod njim bili u bijednom stanju, a svi ostali, najvišega i najnižega staleža, pritisnuti najtežim jarmom ropstva. Boioni ili Voioni neke su glinene posude na Filipinskim otocima, gdje se proizvode, male vrijednosti, ali budući da su vrlo prikladne za čuvanje tekućine koja se zove Cia i trave od koje se ona pripravlja, kod Japanaca se veoma cijene i drže se za dragulje. Smatrajući dakle da će Taicosama steći golemu dobit, šalje dvojicu na Filipine da pokupuju što više Boiona se može nabaviti: trgovina nimalo kraljevska. Kad je od njih saznao da su neki japanski trgovci, većinom kršćani, iz Manile, glavnoga grada Filipina, u Japan prenijeli vrlo mnogo takvih posuda, usmjerio je nastojanje na to da ih sve pokupi, a one koji su ih nabavili najstrože je novčano kaznio i već odatle stvorio prilično veliko blago: jer je dao da se zbog toga i ugledni ljudi iz Nangasaca dovedu u Meaco u okovima.
24 Što da kažem o njegovu častoljublju, što o pohlepi za slavom? Tome je on sve podređivao. Ta je pošast poslije ponajviše potaknula da poželi iskorijeniti kršćansku vjeru, kao što ćemo reći niže. I sam je priznao ocima Družbe Isusove godine 1586. da je, zadovoljan jedino besmrtnošću imena i glasa koji je stekao sjajnim pothvatima, odsada svu silinu rata želio usmjeriti na Koreju i Kinu, iako ga one nikakvom uvredom nisu bile razdražile. Iako je, što je čudno, taj pothvat bio svima mrzak, ipak se od tolikog broja kraljeva i knezova nije našao nitko tko bi se usudio usprotiviti ili proturječiti. A ni sam on nije nikada podnosio nekoga tko mu proturječi, niti je priklanjao uho razlozima: nego je, kako je o njemu obično govorio Justus Ucondonus, htio da svi i rade i govore na njegov način. Što reći o tome što je kraljeve i knezove, koji su mu dolazili zbog iskazivanja dužnog poštovanja, prezirao kao obične pučane? To im je bilo tim teže jer nisu bili nepoznati podrijetla od kojega je potekao.
25 Među tim manama nije nedostajalo onoga što si u njemu mogao s pravom pohvaliti. Jer je zapaženo da nakon zadane javne riječi nitko od neprijatelja nije bio ubijen od njega. Nobunangina sina i njegova ujaka, kralja Nicabe, pobijeđene u ratu i prisiljene na predaju tvrđave u koju su se bili povukli, doista je lišio kraljevstava koja su držali, ali im je ipak darovao prihode od kojih su se mogli uzdržavati, zabranivši im samo da dolaze na dvor.
26 Ali većini njegovih dobročinstava gotovo su bili primiješani veći zločini. Pobune, svađe i tučnjave bio je suzbio proglasima, ali je to samo okrutno izvršavao, budući da nije kažnjavao samo krivce, nego, ako bi pobjegli u bijegu, njihove rođake, ako ih nije bilo, sluge, a ako ni ovih, susjede, često u velikom broju ako bi ih mnogo pobjeglo, pa su tako mnogi nedužni bili odvođeni na križ ili na drugi način pogubljivani. Seljacima je, možda iz istoga razloga, oduzeo oružje, ali je same te ljude, čijim se radom i imutkom gotovo uzdržavaju kraljevstva, doveo u krajnju oskudicu, tako da su jedva imali nužno za održavanje života.
27 Priležnice nije dopuštao nikomu: iz toga je razloga bio stavio izvan zakona i najuglednijega Bonza, a ostalima je zaprijetio da će ih kazniti smrću ako odsada ne budu vodili čestit život: sam je pak bio odao se svakoj požudi i uzdržavao nevjerojatan broj priležnica. Vojnicima i samim velikašima nije dopuštao da žive u dokolici, da se možda ne bi rasplinuli u tromosti: nego ako je bilo predaha od ratova, upošljavao ih je podizanjem veličanstvenih zdanja, gradnjom utvrđenja i obnavljanjem i utvrđivanjem starih, i to gotovo na ropski način. Druga njegova djela, pomiješana jedna s drugima, o
A kori i sramotama pripovijedaju pisma poslana iz Japana od godine 1581., kada je provalio u vlast, do godine 1598., kada je preminuo, a poslije predana tisku.
§ III. Favet rei Christianæ ad quinquennium Taicosama.
Obdaren takvom naravi, Faxiba je, čim je preuzeo vlast, jer je znao da su kršćani, a osobito ljudi Družbe Isusove, bili vjerni prema Nobunangi, častio i rado se služio njihovom pomoći: kad god su mu naši dolazili, obično ih je, ljubazno primljene, srdačno oslovljavao, kao što je pamtio da je činio Nobunanga. Kršćanske gospođe koje je njegova žena, Quitano Mandocoro, zatim zvana Mandocorosama, imala u svom ženskom dijelu kuće, poštovao je tolikom suzdržanošću da ni jednom jedinom lakomislenom riječju nije povrijedio njihovu čednost, premda je inače sa ženama i djevojkama pogankinjama, njihovim drugaricama, razgovarao prilično razuzdano: a njima je dopuštao da idu gledati žrtvu mise i obavljaju ostale dužnosti naše vjere. Štoviše, radovao se što se njegovi sluge i štićenici uvode u kršćanska otajstva.
B
29 Justusa Ucondonusa, čijom je zaslugom, kako je priznavao, nakon sretnog sloma ubojice očinskog srodnika Aquechija njemu bio otvoren put do vlasti, osobito je volio mimo ostalih velikaša, u čestim je razgovorima hvalio njegovu razboritost i hrabrost i govorio da se u njemu ponajviše divi uzdržljivosti i čistoći života. Dok je o njemu tako raspravljao, prekine ga neki knez, neprijatelj Ucondonov, i kaže da se boji da se car ne vara, budući da je, kako je tvrdio, poznato da Ucondonus jedno glumi ponašanjem, a drugo krije u duši. A on mu reče: Lažeš, znam da Justus ne misli drukčije nego što živi. A ti pazi da odsada o njemu tako ne govoriš. U ono vrijeme kada je, kako smo rekli, premjestio mnoga kraljevstva i pod svoju vlast vratio utvrde koje su bile oko Meaca i Osake, zamolio je Justusa da mu preda vrlo dobro utvrđeni kaštel Tacaxukium koji je držao, obećavši da neće dopustiti da se kršćanima, koji su ondje i u podložnom kotaru živjeli, nanese ikakva neugodnost: samomu pak Justusu dodijelio je druge zemlje, mnogo prostranije i plodnije, uz upravu pokrajine Acaxi. Također je Simonu Tangandonu, od kojega je jednako zatražio da mu se preda kaštel, podijelio druga dobra u kraljevstvu Mino, na veliku utjehu kršćana koji su živjeli u tim pokrajinama.
30 Konjaništvom je zapovijedao Condera Cambixojus Simon, pomorstvom Augustin Ecunocamindonus, obojica stupovi kršćanske stvari, i obojica toliko dragi Faxibi da je Augustina držao gotovo na mjestu sina: njegova oca Joachima
C Ruizu, jer je naime Augustina, koji je prije bio naravi prilično žestoke, iznenadna nakon obraćenja blagost i krotkost ćudi pridružila Kristu, kao i majku Magdalenu, postavio je za upravitelja luke Mure i otoka Injumoxime, zatim Sacaija: kojemu je poslije umjesto njega postavio sina Benedikta, dok je otac imenovan vrhovnim upraviteljem riznice.
31 Tako je on cijenio kršćane prema kreposti i povjeravao im najviše službe cijeloga carstva. Idole je pak prezirao kao stvari isprazne i ništavne. Svakako, kada je uprava Acaxija pripala Justusu Ucondonusu, uplašili se svećenici bogova da on ondje ne poduzme isto ono što je u tacaxukijskom kotaru učinio privukavši sve plemiće Kristovim otajstvima, na njihovu neposrednu štetu i propast bogova: dogovorivši se, odvoze sve njihove kipove u Osaku, pred carevu majku i ženu, koje su bile neizmjerno odane štovanju bogova, i pruživši molbenicu zaklinju ih da svojom naklonošću kod Quabacundona ili samoga Ucondonusa zaštite prognane bogove. One im nalažu da gaje dobru nadu i da dotle pričekaju povratak cara, koji je tada bio zauzet nekim vojnim pohodom. Kad se vratio u Osaku, one mu same pomno izlože stvar i zamole da bude zaštitnik bogovima. On je na to pomalo srditim licem ovako odgovorio: Upravu pokrajine Acaxi doista sam povjerio Justusu Ucondenu: u njegovu dužnost spada da o toj stvari odlučuje po svom nahođenju, a da sebi nisam pridržao nikakvo pravo nad njegovim posjedom. Bonzi pak koji su ovamo dopremili te sasvim isprazne bogove, neka ih, ako im se učini dobrim, ili ponesu na svojim ramenima podmetnutima pod teret, ili bace u more, a sami neka se što prije uklone iz naše nazočnosti.
32 Ali je redovnike Družbe Isusove i rado viđao i primao u prijateljskom razgovoru: i možda se ne bi bio gnušao prihvatiti vjeru da je smatrao da je njezine zakone jednako lako vršiti koliko pristajati uz otajstva. Bio je među našima neki Japanac Lovro, rođen niskoga podrijetla i neuk u našoj književnosti, ali pobožan i marljiv u usađivanju božanske vjere, tako da se Bog ponajviše njegovim djelovanjem poslužio za obraćenje Justusa Ucondonova i njegova oca Darija, kao i Augustina i Joachima te drugih uglednih ljudi. Njemu je jednom Faxiba, kojemu je bio poznat još za Nobunangina života, rekao: Postao bih kršćanin kad bi mi dao oproštenje jedne stvari. Razumiješ što želim: o ženama. Lovro je, shvativši šalu, sa smiješkom rekao: Dajem ti doista rado oproštenje. Budi kršćanin. Jer ako te žene i povuku sa sobom u podzemlje, ipak ćeš mnogima biti uzrok da dobro žive kršćanskim životom. Javno je također pred velikašima ispovjedio da kršćansku vjeru smatra stostruko boljom od svih japanskih sljedbi.
33 Drugi put nenajavljeno posjeti našu kuću u Osaci, u kojoj ga je koliko je mogao časno primio otac Gregorio Cespedio i na mnoga pitanja o slici našega Spasitelja, koju je vidio u crkvi, dao prikladne i zadovoljavajuće odgovore. Prije nego što je odatle otišao, reče: Znam da ste vi ljudi ponajbolji i da vodite mnogo čistiji život nego Bonzi. Sve što vaša vjera naučava, ponajviše mi se sviđa, osim jedine točke o tome da se ne žene s više žena u isto vrijeme. Kad ne bi bilo toga, i ja bih prigrlio kršćansku vjeru.
34 Družba Isusova imala je u Anzuquiami pod Nobunangom kuću, crkvu i sjemenište. Kad je on ubijen, prije nego što je grad došao u ruke Aquechija, brzo su i sva mladež koja se odgajala u sjemeništu i oprema crkve i kuće preneseni na otok udaljen nekoliko liga odatle. Ali nakon što se, opljačkavši Nobunangina blaga, tiranin vratio prema Meacu, drugi Nobunangin sin, kojega je vjerovalo se nesreća oca i starijeg brata izbacila iz duševne ravnoteže, bacio je plamen na palaču, tvrđavu i presjajni grad koji je otac s tolikim troškom i kroz toliko godina gradio i ukrašavao. Sjemenište je odatle preneseno u Tacaxukium, a brigu o njemu preuzeo je njegov otac Dario Ucondonus. Faxiba je potaknuo da u Osaci, u svom gradu, sagradimo kuću, crkvu i sjemenište, i sam je dragovoljno darovao mjesto.
35 S kakvom je pak susretljivošću i očitovanjem naklonosti primio oca Gaspara Coellija, poglavara naše Družbe u Japanu, ne može se ukratko iznijeti. Opširno je cijeli događaj opisao Ludovico Froes, koji je bio ondje zajedno s njim, a po njemu i drugi. Tvrdili su dvorski kršćani, koje je jedine zapovjedio da budu nazočni s Justusom Ucondonusom otpustivši ostale, da nijedan vladar nikada nije iskazao ni trećinu časti kojom je on počastio naše. Kad je zapovjedio da se ponudi ono glasovito piće koje se zove Cia, i dok su čaše držale gospođe kraljevskoga roda, ali kršćanke, primivši ih od njih, svojom ih je rukom najprije pružio ocu Coelliju, a zatim redom ostalima: sam ih je proveo kroz cijelu palaču, više puta hvaleći njihov pobožni žar, potaknuti kojim su došli u Japan, misleći u duši ni na što drugo nego da širenjem umnažaju čast besmrtnoga Boga i štovanje božanskoga zakona. Dodavao je da će što prije potaknuti središnji dio japanskoga posjeda da prihvati Kristovu vjeru, a kad zauzme kinesko kraljevstvo, jer je tada o tome razmišljao, da će se pobrinuti da se posvuda podignu crkve za promicanje štovanja Boga i da će prisiliti stanovnike da prigrle kršćansku vjeru.
36 Zatim je dao najširu povlasticu kojom se određivalo, prvo, da nama bude dopušteno po cijelom Japanu, bez ičijega protivljenja, propovijedati Kristov zakon: zatim da naše crkve i kolegiji budu slobodni od tereta primanja vojnika, kojim su osobito opterećena boravišta Bonza: naposljetku, budući da japanski velikaši obično od podanika traže razne, uistinu teške darove, da mi kraljevskom vlašću budemo od njih oslobođeni. Od te je povlastice dao načiniti dvostruki primjerak i potpisao ga svojom rukom, da se jednim služimo u Japanu, a drugi pošaljemo u Europu, kako bi knezovima kršćanskoga carstva postalo poznato koliko on sam želi promicati napredak prave pobožnosti.
A naše i kolegije
37 Ta vladareva susretljivost, koja se svima koji su ga poznavali učinila gotovo nevjerojatnom, donijela je širenju vjere neizmjeran zamah. Posvuda su ljudi počeli i češće posjećivati naše crkve i nazočiti propovijedima s tolikom žudnjom da je u jednom danu katkad trebalo govoriti o božanskim stvarima i četiri puta, dok se okupljalo vrlo brojno mnoštvo. Svakako, dok se godine 1581., za Nobunangina života, u cijelom Japanu brojilo oko sto pedeset tisuća kršćana, napisao je u Goi u Europu Aleksandar Valignano godine Kristove 1587., pete godine Faxibe Quabacundona, da je tada naših u Japanu bilo 135, raspoređenih u 21 boravište, na kojima je ležala briga za gotovo dvjesto crkava uz skrb za oko dvjesto tisuća kršćana.
§ IV. Mota ab Taicosama an. CIO IOLXXXVII adversus Christianos persecutio. Ejus causaæ.
Ovo je bilo prvo Faxibino petogodište, i njemu sretno i vrlo pogodno za sijanje Evanđelja nebeskoga kraljevstva, kao neko proljeće Japanske Crkve, čija su se ljupkost i plodnost podjednako natjecale. Treće godine svoga vladanja uzeo je sebi ime Quabacundono ili Cambacundono: sedam godina poslije prenio ga je na sestrića, zajedno s bremenom upravljanja carstvom dok je on bio zaokupljen korejskim ratom, a sebe je tada dao nazivati Taicosama. Tim ćemo se imenom odsada služiti da mnoštvo imena ne bi izazivalo dvosmislenost. Nastupilo je neko ljeto koje je potrajalo deset uzastopnih godina, čas žarko od žege, čas strašno od oluja, katkad blago u vedrini. Kad je Taicosama umro, rekao bi da je nastupila jesen obilna plodovima, ali ipak ne bez mraza i kiša. Zima je uslijedila u posljednjim godinama Daifusame, pod sinom i unukom gotovo nepodnošljiva. Treba moliti Boga za blaži povjetarac, da se duše posve ne smrznu, nesposobne zatim da prime i njeguju sjeme. Ali ako ne vara glas koji je iz Indije stigao u Europu, sin koji je nedavno naslijedio preminuloga Toxogusamu pokazuje neku nadu u blaže vladanje. Vratimo se Taicosami.
39 Nisu izostala predskazanja predstojećega progona, bilo da su dana odozgor da ne bi nespremni bili pritisnuti, bilo da su sile Podzemlja likujući pokazale da su im se otvorila vrata na štetu. Godine 1586. dogodio se potres kakva nije bilo nikad od svega pamćenja unatrag. U Sacaiju se srušilo 60 kuća, u Meacu ne malo, zajedno s golemim hramom bogova. Sav prostor između tih gradova potresao je neprestani drhtaj kroz 40 dana. Nagafama je bio gradić od oko tisuću obitelji u kraljevstvu Vomi: sredinu je progutala zemlja otvorivši se, a ostatak je progutao požar. Bila je i druga Nagafama u pokrajini Vocata, mjesto nastalo na mjestu trgovaca. Isto se dogodilo u jednoj drugoj tvrđavi u pokrajini Ixeji. Na mnogim su se mjestima otvorili strašni rascjepi, tako golemi da željezna kugla ispaljena iz puške ne bi dosegnula od ruba ponora do suprotne strane, a iz njih je izbijao toliki smrad da je izdaleka odbijao putnike.
Potresena je bila i Taicosamina palača, ali ipak nije srušena.
40 Sljedeće godine, Kristove 1587., iznenada je pokrenut progon, a da nitko od naših nije očekivao ništa slično, čak ni dan prije onoga dana kada smo pogubnim proglasom stavljeni izvan zakona. U Firando je bila pristala portugalska lađa neuobičajene veličine. Zapaljen željom da je vidi, Taicosama zahtijeva da se naši pobrinu da se dovede u Facatu. Poglavar provincije, koji je bio u Facati, piše zapovjedniku lađe Dominicu Monteru da je od velike važnosti za zajedničku stvar da udovolji vladarevoj želji. On dojuri u čamcu u Facatu: kaže da ništa toliko ne želi koliko da se pokori nalogu tako velikoga vladara, ali da se tako golema lađa, među tolikim otocima raspršenima u plitkim i plićacima punim tjesnacima, ne može dovesti onamo bez sigurne pogibelji i same lađe i sve robe. Vladar se zadovoljio i, nakon što je ljudski porazgovarao o raznim stvarima sa zapovjednikom i našima koji su bili ondje, otpustio ih je od sebe pred noć.
41 Nakon večere počeo je, kao što je obično činio, pred svojima pohvalno govoriti o našima. Ovdje liječnik Jacuinus, kojega drugi zovu Tucunum i Tocunum, čovjek pokvaren i izopačen, iz sljedbe koja je među Bonzima najrazvratnija, kaže da mu se kršćanska vjera čini štetnom za ugled i mir Japanskoga Carstva, jer ruši bogoštovlje Camija i Fotoca, bogove koje je štovala sva starina: da se Ucondonus ponajviše trudi da sve podanike ili silom prisili ili mamcima namami da je prigrle: da će malo-pomalo srca kraljeva, knezova, plemstva i svega puka biti čvrsto vezana uz oce, pa će ih oni okretati na koju god stranu požele. Kad je Jacuinus na taj način započeo, nisu izostali ni drugi klevetnici naše vjere, tako da je naposljetku i sam Taicosama dopustio da mu se nešto izmakne protiv nje. Jedni su zloslutno naviještali zlo hramovima bogova, drugi obiteljima Bonza. Jacuinus reče da su Ucondonu slični Icati Arime i Omure, tako naime zovu kraljeve. Da se nitko u njihovim posjedima ne zaklinje osim Bogom kršćana, te da previše vlasti i moći raste tim trubljačima novih bogoštovlja.
42 Što da duljim? Razbuktan iznenadnim bijesom, car zapovijeda da se odmah navijesti Ucondonu da ili smjesta mora odreći Krista, pod čije je zastave i vlast dosad nastojao podložiti sve, ili će morati položiti časti koje obnaša na dvoru i u pokrajinama. Ucondonus, premda nije bio nesvjestan u kakve će nevolje uvući sve svoje zajedno sa sobom, ipak je neustrašivo odgovorio da je kršćanin i da je uvijek imao želju da spoznaju evanđeoskoga zakona, koja mu je zasjala Božjim darom, podijeli sa svojim štićenicima. Ako ga car iz toga razloga želi lišiti časti i dobara, da rado prihvaća tu presudu.
43 Drugoga šalje Taicosama provincijalu Družbe da raspita zašto oci s tolikim žarom prisiljavaju Japance da prigrle naše zakone, primjenjujući čak i silu. Zašto ruše hramove Camija i Fotoca? Zašto neprestano progone Bonze? Zašto jedu meso konja i goveda, tako korisnih životinja za opće dobro? Zašto Portugalci kupuju japansko roblje i odvode ga u tuđe krajeve? Zapanjen iznenadnim vladarevim otuđenjem, provincijal odgovara da redovnici Družbe dolaze iz Europe u Japan uz tolike troškove, napore i pogibelji da bi se pobrinuli za vječno spasenje domaćih ljudi, za koje bez Kristova zakona nema nikakve nade. Istim je zakonom zabranjeno da se ikoga silom prisiljava da ga prihvati, niti je vidljivo kakva bi se sila mogla primijeniti na Japancima u njihovoj domovini, kad uživaju toliku slobodu i obdareni su takvom oštrinom duha. Ali da je ipak velika sila istine, koja, čim uvjeri razum, lako pokreće volju da prihvati ono što se prenosi kao ispravno i sveto. Nadalje, budući da Japanci vide da im Camiji i Fotoci ne nude nikakvu pomoć za spasenje, mnogi njihove hramove ili ruše ili posvećuju štovanju vječnoga Boga. Konjsko meso ne jedu ni naši ni Portugalci, goveđim se hrane ovi i naši u zajedništvu s njima, a spremni su A se i njega odreći ako tako zapovjedi car. Da Portugalci kupuju robove od Japanaca, i da su to naši uzalud nastojali odvratiti i one koji prodaju i one koji kupuju. Da se ta vrsta trgovine lako može suzbiti proglasom objavljenim u primorskim gradovima preko kraljevskih upravitelja.
44 Još nije bio prenesen taj odgovor Taicosami, kad stiže drugi njegov sluga da ocima, udubljenima u molitvu da se umilostivi Božanstvo, pokaže presudu donesenu protiv Ucondonova. Ta je vijest udvostručila njihovu tjeskobu i žalost. Sutradan, koji je bio posvećen sv. Jakovu apostolu, Taicosama je izrekao mnogo toga protiv kršćanske vjere: da njezini navjestitelji pod izlikom naviještanja vječnoga spasenja poslije ovoga života pridobivaju sebi srca mnoštva, koje bi, kad mu se prohtije, potaknuli na pobunu protiv Gospodara Tense, te da je on morao biti uklonjen da to nije predvidio. Neki su pogani likovali od radosti, pljeskali njegovoj sreći i uzdizali pronicljivost. On sam, jer su razlozi njegove srdžbe koje je po posredniku javio provincijalu bili isprazni, javnim proglasom naređuje, zato što je Japan kraljevstvo Camija, da nije dopušteno da se ondje trpi Kristova vjera, budući da njezini propovjednici, čim njome napoje Japance, ruše hramove Camija i Fotoca i uništavaju japanske zakone: zapovijeda stoga da u roku od 20 dana svi izađu iz Japana, ali da ih ipak nitko u međuvremenu ne povrijedi riječju ni djelom. Provincijal je rekao da je nemoguće da u tako kratku roku poslušaju proglas, jer lađa koja je pristala u Firandu neće isploviti prije isteka pola godine, niti u ostalim lukama ima druge kojom bi se vratili u Indiju. Taicosama je odobrio da ostanu u Japanu još šest mjeseci, ali da svi odu u Firando i ondje čekaju priliku za plovidbu.
46 Razlog progonstva koji je naveo u svom proglasu, da je Japan kraljevstvo Chamija, često je ponavljao na različitim mjestima i u različita vremena. Drugi put je javno izjavio da su oci izvan krivnje, a da su povod za progonstvo dali neki kršćani koje su oni poučili, a koji su s malo razboritosti i s prevelikim žarom nastojali prisiliti sve svoje podanike da prime kršćansku vjeru, i koji su mnoge uvjerili ne samo da se uvedu u naša otajstva nego i da sruše kipove Chamijima i Fotoquima. I drugom prilikom, kaže Froes u pismu poslanom Klaudiju Aquavivi, generalnom poglavaru Družbe Isusove, 20. listopada 1525., kad je opširno razgovarao sa svojim bliskim poganima i kad se nekima od njih učinilo da je zgodan čas da ga vežu čvršćom vezom ljubavi, počeli su ga laskanjem hvaliti što je protjerao ljude Družbe iz Japana, jer su to, kažu, zli ljudi i ispovijedaju bezbožan zakon. Tada Taicosama reče: Nije bio onaj razlog koji vi navodite. Meni se naime nikada ni ti oci nisu učinili zlima ni njihov zakon bezbožnim: štoviše, tvrdim da su ljudi čestiti i da je njihov zakon dobar, nego sam to učinio jer su stranci i tuđinci, i njihov je zakon protivan Camiju i Fotoqu, jer je iz temelja rušio naše sljedbe i sve drevne obrede našega carstva, na porugu i sramotu našega Chamija. Toliko on.
47 Ali su pravi razlozi progonstva bili njegova neobuzdana i nagla častohleplja, nezasitna požuda i, strah od boljih koji uvijek prianja uz tirane, dok je iznutra neprestano bodrio njegov duh đavao koji ga je posve obuzeo, a izvana ga je jednako tako poticao Jacuinus, izvršitelj njegovih najprljavijih strasti. Budući da je dakle, po Nobunanginu primjeru, smišljao da svoj kip postavi među kipove Camija, koji su bili heroji i ubrojeni među bogove, te da mu ustanovi bogoštovlje i prisili puk da ga vrši, što je i oporukom naložio da se učini, osjećao je da će tu praznovjericu i ludost osuditi kršćani. Znao je da od istih već trpe prijekore njegove požude. Jer iako je u Osaki imao tristo priležnica, a drugdje također mnoge, ipak se brinuo da se po cijelom Japanu, kao u nekom lovu, traže djevojke izvanredne ljepote i dovode k njemu, ma kakva bila njihova društvena prilika. Glavni mu je pomagač u toj vrsti posla bio Jacuinus, kojega smo spomenuli. Kad je on u Arimi, Omuri i drugim mjestima Xima nagovarao kršćanske djevice ugledne ljepote da se prilagode vladarevoj volji, bio je od njih plemenito odbijen. Taj je događaj u njemu toliko silno izazvao srdžbu da je javno izrekao ove prijetnje: Kad se kršćanske djevojke odgajaju po tom običaju da se uče da ne udovoljavaju ni Gospodaru Tense, učinit ću da u cijelom Japanu ne ostane nijedan kršćanin koji bi mladeži usađivao takav nauk.
48 Vrativši se dakle samomu Taicosami, tuži se da se njegova vlast tako gazi od kršćana da ni djevojke, koje jednom upiju nauk otaca, ne dopuštaju da ih se navede na njegovu službu. Što ako se Ucondonus ili tko drugi uzdigne da pokrene pobunu? Još je odavno Taicosama zapazio da su kršćani, premda umjereniji od ostalih i poslušni svojim kraljevima, ipak međusobno najčvršće povezani ljubavlju po propisu svoje vjere. Počeo se stoga bojati da se ne samo ne opru njegovoj razuzdanosti i ne odbace njegovu neobuzdanu oholost, nego da naposljetku udruženim snagama ne osvete i ta njegova sramotna djela, a osobito nasilje i tlačenje nedužnih. To su bili razlozi i da obuzda Ucondonusa, kojega se bojao, i da protjera oce, i da ostale kršćanske knezove, ako bi mogao provesti ono što je namjeravao, preseli u Koreju.
§ V. Patres Societatis contra Taicosamæ edictum in Japone manent. Mitigatur varias ob causas persecutio.
Coellius, poglavar Družbe, sve svoje, raspršene nadaleko po Japanu, smjesta poziva u Firando, osim ako bi tko, dobro odvagnuvši prilike, smatrao da se može sigurno sakriti među kršćanima, osobito u meackom kraju i kraljevstvu Bungu, a kuće i crkve, nakon što se prethodno iznese sva sveta oprema i povjeri kršćanima, zapovijedao je da se dragovoljno predaju Taicosaminim službenicima kad navale. Razlog sazivanja skupa bio je da se tako učini da se pokoravaju proglasu, makar nepravednom, i tako umilostive Taicosamu, te da zajedničkim vijećanjem odluče što treba činiti u toj tako velikoj stvari o kojoj je ovisio spas cijeloga Japana.
30 Većina ih je, čim je bilo moguće, došla. Organtino je s drugom ostao u Osaci, a drugi u kraljevstvu Bungu. Za onima koji su odlazili iz Meaca pošli su mladići koji su se poučavali u sjemeništu: jer kad su ih naši htjeli vratiti roditeljima, nisu ih mogli pokolebati da ne učvrste srca za svaku sudbinu, osim dvojice možda ili trojice još nježne dobi. Na skupu su pak donesene ove odluke: Kad se nitko od velikaša ne bi usudio obratiti tiraninu, treba pomno umilostivljivati Boga molitvama, žrtvama i
A žrtvama i dragovoljnim pokorama, da omekša njegovo srce, ali da treba radije ići u smrt nego da se napusti Japan, tražen s tolikim žarom i pohođen s tolikim naporom, da ne bi tolike tisuće već pridružene Kristu, kad vide naše kako uzmiču pred strahom od smrti, zbog neznatna razloga otpale od vjere: nego ih treba hrabriti primjerom postojanosti, ali im pomagati djelovanjem tako oprezno da se car ne može razdražiti, sve dok nužda ne prisili da se iziđe u otvorenu borbu. Stoga treba da se nagovori drže, katekizam predaje i sakramenti dijele u određenim kućama privatnih osoba i u skrovitim molitvenim prostorijama, po običaju prve Crkve. Zatim je svima naloženo da molitvama i vježbanjem drugih kreposti priprave srca za svaki ishod. Nije se naime činilo nimalo dvojbenim da će, čim čuje da je lađa isplovila a naši ostali u Japanu, Taicosama nad svima izreći smrtnu osudu.
51 On je, prije nego što je otišao iz Facate, zapovjedio da se sruše glavne tvrđave kraljevstava Arime i Omure, da se kršćani, za koje je znao da ih u tim kraljevstvima ima golem broj, zauzevši ih ne bi branili: zatim je naložio i da se obore križevi i sruše crkve, te da grad Nangasaco drži njegova posada: kada je zatim vidio da se on obogaćuje mnoštvom trgovaca i da se na čudesan način povećava po broju kuća, smatrajući da odatle može ubirati sjajne prihode, oteo ga je kralju Omure i podvrgnuo svojoj vlasti. U Facatu su došli kraljevi Protazije Arimski i Sancije Omurski da zamole da se s njima ne postupa kao s pobunjenicima, koji su se prvi podložili Taicosaminu carstvu. Ali nisu ništa postigli: tim manje su smatrali da se u ono vrijeme može korisno zastupati naša stvar, što su bili naumili. Ali su se brzo vratili kući i novcem ublažili vladareve službenike, koji su već bili srušili najčvršći kaštel omurskoga kraljevstva te šest crkava i nekoliko križeva, da ne bi dalje nasrtali izvršavajući strašne naloge.
52 Početkom sljedeće godine 1588., kad je lađa imala isploviti iz Japana i kad je istjecalo primirje koje je dao Taicosama, naši, koji su odlučili da odatle ne maknu ni nogom, savjetuju zapovjedniku lađe da mu javi kako je lađa obilno natovarena i robom i mnoštvom mornara, ali posve nužnim, te da se u nju ne može primiti toliki broj redovnika: da će sada povesti neke, a ostale sljedeće godine. I doista, da ne bi mogao biti opovrgnut kao lažac, poveo je nekolicinu onih koji su bili poslani u Macau da se uvedu u svete redove. Kraljevima i knezovima Xima, Arime, Omure, Amacuse i drugima veoma se svidjela odluka naših: raspodijelivši ih u gradove i kaštela pod svojom vlašću, sami su ih preuzeli da ih uzdržavaju. Među ostalima istaknuo se duh Protazijev, koji je preuzeo da uzdržava i 70 naših i 25 pitomaca meackoga sjemeništa, te je zapovjedio da se stanovnici posjeda koje je bio povratio od Saxumana pouče u kršćanskoj vjeri, tako da ih je te iste godine oko dvije tisuće očišćeno krštenjem. Zatim je od sestrića Isafaija povratio posjed smješten između kraljevstava Arime i Omure, koji je Taicosama bio dodijelio nekom Riozogu, smjelim pothvatom: ali je obojicu zaštitio ugled Augustina Ecunocamindona, koji je od Taicosame bio postavljen i nad Japanskim morem i nad vrhovnom stvari u Ximu, svalivši krivnju na Riozoga, kojemu je ipak poslije morala biti vraćena pokrajina zajedno s nekom tvrđavom samoga Arimskoga.
53 Bili su Augustin i Šimun Condera, prije zapovjednik konjaništva, ali u ximanskom ratu postavljen na čelo nimalo malene vojske, spremni i sami izložiti dobra i život za Krista ako bi bili otvoreno napadnuti. Taicosama, koji je osjećao da je u prvom sukobu s Ucondonusom, osim gubitka najhrabrijega i najrazboritijega vojskovođe, zadobio i nimalo malu sramotu, nije se usudio napasti ih. Ipak ih je držao zauzetima javnim poslovima i, koliko je mogao, podalje od dvora, ali ni jednu jedinu riječ o vjeri nikada nije s njima izmijenio. Nijednomu doduše nije podijelio nagrade kolike su zasluživali i koje je sam dragovoljno obećao zbog sjajnih djela učinjenih u Ximu: ali je Conderi svakako obećavši dva kraljevstva dao kraljevstvo Bungo ne cijelo, ali ipak s kraljevskim dostojanstvom. Oni su sami radije prešutjeli nepravdu nego da budu prisiljeni zauvijek biti posve udaljeni od dvora: željeli su naime tako i brinuti se za kršćansku stvar i ponajprije pravodobno opominjati provincijala što treba činiti. Augustin je pak u Junodogimi, otoku svoga posjeda, dodijelio Justusu Ucondonusu i njegovu ocu Dariju te obitelji obojice udobne, ali skrovite kuće i ono što je potrebno za život, kao i ocu Organtinu, kako bi mogao zgodno zalaziti u meacki kraj i pomagati ondje kršćanima: za upravitelja otoka postavio je kršćanskoga viteza Jurja i zapovjedio mu da obilazi oko luke i brani pristup strancima, a osobito poganima.
34 Emmanuel Lupius Portugalac, kojega je s pismima bio poslao Taicosami Dominico Montero, čim je stigao u Facatu i saznao da je on odatle otišao, odlučio je poći za njim u Osaku, gdje mu je tek nakon nekoliko mjeseci predao Monterova pisma. Kad je on to pročitao, planuo je neizmjernim bijesom i, zaprijetivši da će pobiti sve koji su u Japanu iz Družbe, naredio je da se iz temelja sruše crkve koje su imali u Meacu, Osaci i Sacaiju, najprofinjenije i najljepše u cijelom Japanu, te dvadeset i dvije kapelice između Meaca i Sacaija, u kojem je kraju, dugom 18 liga, živjelo više od 35 tisuća kršćana. Također je oduzeo Augustinu otok Junodogimu, znajući da je ondje skrovište Ucondonusu i ocu Organtinu, jer što sve ne nanjuše i ne istraže oni dvorski psi, lovački pristaše tirana: da ga ipak ne bi izazvao nepravdom, dao mu je druge posjede, mnogo prostranije, u kraljevstvu Fingo.
55 Kad je to doneseno u Arimu, poglavar provincije Coellius, smatrajući da se napada cjelokupno kršćanstvo, pozvao je k sebi oce koji su bili u blizini i posavjetovao se što bi u to vrijeme bilo na korist Božje službe. Trebalo je ponajprije paziti da se ne stvori pogibelj kralju Protaziju i drugim kršćanskim knezovima koji su zadržali naše u svojim posjedima. Ja pak, reče Protazije, smatram se sretnim što u svom kraljevstvu imam toliko svećenika. Ako se to ne svidi Taicosami, opravdat ću se pred njim razlozima: ako pokrene rat, i ja ću posegnuti za oružjem, i ne sumnjam da će mi, kao i drugi put, u tako pravednoj stvari Bog priteći u pomoć. Ako mu se pak učini drukčije, ipak ću rado proliti dobra i život za njegovu slavu. Štoviše, prije ili kasnije shvatit će da sam ja vama dodijelio boravište u svom kraljevstvu, prezirući njegove proglase: ako se slažete, sam ću mu navijestiti rat. Naši su se zgrozili nad tom odlukom, da ne bi doveo u krajnju pogibelj ne samo sebe i svoje, nego i sve kraljeve i knezove kršćane.
56 Stoga je poglavar provincije prosudio da treba neko vrijeme popustiti prilikama, te da, promijenivši odjeću i boravište i zatvorivši naše kuće i crkve, treba ulagati trud u potaji za kršćane i pogane: kako bi knezovi mogli odgovoriti Taicosami koji pita da su crkve zatvorene i da se ne drže nikakve propovijedi: ako ima ikakvih preostalih svećenika u Japanu, da djeluju u privatnim kućama i ne zadržavaju se dugo na jednom mjestu, te da češće mijenjaju oblik odjeće, kako ne bi mogli biti lako uhvaćeni: tako će knezovi sa sebe otkloniti krivnju. Svi su ocijenili da se to mudro savjetuje. Dvadeset njih koji su još studirali znanosti, s tri svećenika, poslani su u tvrđavu Quiquivu: pitomaca Faquire 73, s jednim svećenikom i tri učitelja: novaka deset i tri svećenika u tvrđavu Asiju. Ostali su razaslani u razne krajeve.
37 17. dana kolovoza pristala su kineskom lađom u Japan dvojica od naših, koji su također javili da je prije nego što su isplovili iz Macaa stigla vijest da će tri dana poslije ondje biti četiri poslanika koji su u ime srodnih kraljeva iskazali poslušnost rimskom prvosvećeniku, a zajedno s njima i otac Aleksandar Valignano. U Macao je poslan otac Melchior Mora da obavijesti Valignana i poslanike kakvo je sada stanje u Japanu, kako bi mogli razboritije odlučiti treba li da ubrzaju svoje putovanje u Japan ili da ga odgode i na koji način da ga urede.
A
38 Nipošto nisam naumio pratiti sve pojedinosti kojima se progonstvo čas činilo da se pojačava, a ubrzo zatim da slabi. Jer kao što oluja koja nastane nakon žestoke sunčane žege tako katkad grmi na jednom dijelu neba da su drugi pošteđeni, a ubrzo se obori na njih kad se prvi razvedri, i čas kad se čini da je raspršena, izbije još žešća: tako je kroz cijelo ovo desetljeće, u kojem je Taicosama progonio Crkvu, čas sjala nada da će se on uskoro smilovati, čas je navirao teži strah, a i gradovi i pokrajine, čas jedni, čas drugi, ili su uživali mir ili su bili uzburkani novim potresima. Ali to će iscrpno napisati oni koji će obraditi cjelokupnu povijest one Crkve ili naše Družbe. Nama je ovdje jedino prikladno iznijeti ono što se odnosi na 26 raspetih mučenika. Ipak se učinilo vrijednim truda objasniti, i to je dosad učinjeno, tko je bio onaj koji im je dosudio smrt, kojega je podrijetla i običaja, kojim je povodom i na koji način pokrenuo progonstvo u čijoj su pretposljednjoj godini oni ponijeli palmu mučeništva. Ali je to možda rečeno i opširnije nego što će neki čitatelji odobriti. Jer ako tko poželi više, neka posegne za pripovijestima o japanskim stvarima koje su na španjolskom objavili Ludovico Guzman, na francuskom Francisco Solerio, a na latinskom Joannes Hayus.
39 Poslanike o kojima smo govorili, koji su se vraćali u Japan, pratio je, ili bolje reći vraćao, Aleksandar Valignano. Njega je Edvardo Menesius, potkralj Indije, imenovao svojim poslanikom i dao mu pisma i darove za Taicosamu, kojemu je također preporučio redovnike Družbe. Poslanik je, pošto je prethodno zatražio dopuštenje, pristao u Nangasacu 21. dana srpnja godine 1590. Mnogo je toga protiv toga poslanstva caru, po naravi nepovjerljivu, bilo došapnuto od neprijatelja naše vjere, osobito od Jacuinusa, o kojemu smo prije govorili. Ipak je primljeno sljedeće godine i bilo je najsjajnije od svih koje su Japanci do toga dana vidjeli, te je mnogo pridonijelo da se progonstvo ublaži, ako već ne posve rasprši. Dogodilo se također paklenomu neprijatelju, koji je pokretao sve sprave protiv njega, ono što se obično kaže, da se sam zapleo u zamke koje je bio postavio drugima. Dok se naime kod Taicosame poslanik izvrgava sumnji zato što je iz Družbe i cijelo se poslanstvo prikazuje kao izmišljeno, uvjerili su ga da zadrži deset ili dvadeset ljudi iz Družbe kao taoce sve dok ne istraži krije li se tu kakva prijevara. I tako se dogodilo ono što su naši ponajviše željeli i što su kršćani htjeli skupo platiti: da se javno u uobičajenoj odjeći zadržava deset ljudi, vrše bogoslužja i slobodno govore o božanskim stvarima, barem Portugalcima.
60 Nije ni samim Japancima ostalo nepoznato da je Bog zatražio kaznu od nekih Europljana koji su bili začetnici ili potvrđivači klevete o lažnom poslanstvu. Dvojica trgovaca najprije, jedan je stigao u Nangasaco iz Manile, a drugi iz Perua, obojica obvezani Družbi ne malim dobročinstvima, dok uz posredovanje naših ne postižu da se ne traži natrag novac koji su ondje dugovali Portugalcima, ustvrdili su pred kraljevskim upraviteljima, a drugi i pred samim Taicosamom, da je cijelo to poslanstvo smislila naša družba. Ali ubrzo nakon toga jednome je, na neki način nalik na uzetost, oduzeta sposobnost jezika klevetnika, a za četiri mjeseca uslijedila je smrt, u čijem su mu pobožnom podnošenju ipak pomogli naši. Drugi je poginuo kad se pri prelasku nekoga tjesnaca prevrnula lađa. Ista je osveta pogodila Lupa de Liana, poslanika potkralja Filipina. On je onoga Peruanca, bilo da je vjerovao njegovim lažima o nama, bilo da je na taj način htio steći naklonost kod dvorjana, doveo u Nangoi k Taicosami: ovoga je on svojim optužbama silno razjario protiv Portugalaca, a osobito protiv naših, na veliku sablazan japanskih kršćana, među kojima je Findanocamindonus, kralj Ixeje, Nobunangin zet, govorio da je bio pogođen zaprepaštenjem kad je čuo da kršćane optužuju kršćani, i to pred poganima. Ali su i trgovac i poslanik Lupo koji ga je podupirao, prvi na način koji smo spomenuli, a drugi dok se vraćao na Filipine, nakon brodoloma na nekom otoku poginuli.
61 Već je i čestim razgovorima s ocem Ivanom Rodericijem, tumačem poslanika, Taicosama iz dana u dan postajao susretljiviji i čovječniji, te je bio primio u milost Justusa Ucondonusa: ali se činilo da ga ponajviše pokreću Augustinova djela da bude pravedniji prema kršćanima. Za vođenje vojski protiv Kine bio je postavio četiri vojskovođe, dodijelivši svakomu njegovu vojsku. Dvojica su bili kršćani, Augustin i Damijan Caynocamus, sin Šimuna Condere: Augustin je sa sobom imao kraljeve Arime, Omure, Ceuxime i također kneza Amacuse, sve kršćane, te dvadeset tisuća vojnika. Kad mu je od Taicosame bilo naređeno da prvi izvrši napad na neprijatelje, dok ostali na otoku Ceuximi čekaju ishod i ne napreduju osim na Augustinovu zapovijed, on je, zauzevši gradove, razbivši vojske i natjeravši kralja u bijeg, svu Koreju podvrgnuo svojoj vlasti. Ipak je bilo dvojbeno je li više likovao zbog pobjede Taicosama ili se više pribojavao Augustinove hrabrosti. U međuvremenu je kršćane bodrio neki plod javnoga mira, ali je mnoge i tištio strah da ih Taicosama, kao što se bio hvalisao da će učiniti, ne prisili da odsada vladaju u Koreji, lišeni djedovskih dobara. Ali je vrlo zlobno opskrbljivao vojske žitom, odvevši i lađe da se ne bi mogle opskrbiti, kao da je silno želio da ondje propadnu od nevolja i napora. I doista je poginulo više od 1000 ljudi i pet stotina lađa.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.