Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 5. veljače

O sv. Agati Hildegardi, palatinki Koruške

DE S. AGATHA HILDEGARDEPALATINA CARINTHIÆ

Sadržaj (20)
  1. Povijesni komentar.
  2. § I. Sv. Hildegarda od muža bačena sa stijene bez ozljede.
  3. § II. Smrt sv. Hildegarde, crkva, godišnje milostinje, moći.
  4. Kozmi tachegiji, mihaelu cozachiju, pavlu ibarchiju, leonu catasumaru, ludviku, antunu, matiji, bonaventuri, tomi cozachiju, joakimu saccachibari, franji, tomi danchiju, Ivanu chimoji, gabrijelu, pavlu suzuchiju, gaju franji, petru suchegirou:
  5. U nagasakiju u japanu,
  6. Uvodni komentar.
  7. § II. Taicosamæ regendi artes : tyrannicæ pleræque.
  8. § III. Favet rei Christianæ ad quinquennium Taicosama.
  9. § VI. Dolazak blaženoga Petra Krstitelja i drugih otaca Manje braće u Japan, boravak u njemu i javno propovijedanje.
  10. § VII. Povijest mučeništva dvadeset šest raspetih, sastavljena s najvećom pouzdanošću.
  11. § VIII. Posebno zabilježena djela blaženoga Petra Krstitelja i petorice drugova.
  12. § IX. Život blaženoga Pavla Mikija, redovnika Družbe ISUSOVE.
  13. § X. Koji je stupanj u Družbi imao bl. Pavao Miki?
  14. § XIII. Čudesa svetih mučenika poslije smrti. Relikvije.
  15. Martyrii historia
  16. Epistola dedicatoria.
  17. Kako je Kralj u presudi izrečenoj protiv Otaca izjavio da nisu obuhvaćeni Oci Družbe.
  18. O nekim progonima koji su u isto vrijeme podignuti protiv kršćana.
  19. Kako je Fazamburo u Nangoji doznao da zarobljenici nisu daleko.
  20. O pobožnosti koju su kršćani očitovali nakon spomenute smrti.

§ VI. Dolazak blaženoga Petra Krstitelja i drugih otaca Manje braće u Japan, boravak u njemu i javno propovijedanje.

Sve se više približavamo mučenicima. Prije nego što se, na način koji ćemo sada iznijeti, progonstvo zaoštrilo, kršćanska je stvar bila u takvu stanju da je, ako bi Taicosama postao malo blažim, postojala nada da će sav narod prijeći na naša sveta otajstva. Od listopada zasigurno 1589. godine do listopada sljedeće godine pristupilo je Kristu dvadeset tisuća petsto sedamdeset osoba, sve zrele dobi, ne ubrajajući djecu, a među njima i knezovi i svi ugledniji, kao što je u Europu iz Goe pisao Petar Martinije, koji je zatim postao biskup Japana. Godina 1591. i 1592. svetom je vodom oprano više od jedanaest tisuća. Već su pod Kristovim stijegom, osim Augustina, Justa Ucondona i Šimuna Condere, vojevali kraljevi Arime, Omure, Juge i Zeuxime, Damijan Caynocami Bugenski, Findanocamindonus, Nobunangin zet iz Izeje, Pavao iz Toze, Araquius iz Boma i Konstantin iz Bunga, ali ne jednakom postojanošću otac Franjo, te drugi i mnogi slobodni kneževi. Naši su se naime od početka trudili da najprije za Krista pridobiju plemstvo, jer će pučanstvo bez poteškoća slijediti, kao što se i dogodilo.

63 Već se i ime Družbe, kamo još nismo bili stigli, pronosilo po najudaljenijim krajevima Japana, i to zahvaljujući samomu progonstvu, dok zapažaju i dive se našoj postojanosti u radosnu podnošenju tolikih nevolja radi duša, pa su nas razni ljudi i sami tražili. Napokon, kako u jednom pismu piše Froes, uz Božju pomoć svugdje u svim dijelovima Japana, čak i kod samih pogana, naš je presveti zakon bio na toliku glasu i u toliku poštovanju da je jedva bilo onih koji bi o njemu govorili krivo, kao nekoć, nego su se, što se s pravom visoko cijenilo, svi radovali što sada najradije slušaju ono što su prije mrzili. A budući da su gotovo svi kršćani bili ugledni ljudi, ime kršćana nije počelo biti samo spasonosno nego i časno. Tako je tada pisao on. Sami upravitelji gradova, kao i upravitelji Dvora te drugi poganski magistrati, čudesno su bili naklonjeni. Kraljice i mnoge druge ugledne žene primile su krštenje, a još su mnoge prema njemu naginjale.

64 Ipak su naši brižno pazili da Kristovu stvar vode, kako se kaže, bez buke, jer su znali koliko je žestina Taicosame strašna Japancima. Samo je to Augustin neprestano savjetovao, i osobno, kada je razgovarao s našima, i pismima poslanima iz Koreje, da obuzdamo svoj revni žar, jer se u oluji sigurnije plovi kad se jedra malo skupe. Isto je naglašavao Genifoin, potkralj Meaca i upravitelj Dvora Taicosame, o kojem će niže biti češće spomena. I Gibonoscius, upravitelj grada Meaca i sam blizak Taicosami, često je preko pisama ili posrednika obećavao svoju naklonost, samo da u javnosti ne izazovemo kakav nered.

66 Odatle se dogodilo ono što 1596. godine piše Froes: Premda je progonstvo naših, kaže on, svih ovih deset godina držalo svoj tijek, ipak je unatrag tri ili četiri godine, otkako je počelo slabjeti, kršćanska stvar, uz pomoć Božje milosti, uvijek imala sve obilniji napredak, a raspoloženje Taica i drugih protivnika prema ljudima iz Družbe postalo je pravednije. A prošle je godine, iznad svake ljudske nade, dosad bio toliki navor plemenitih i uglednih ljudi, kako u Meacu tako i u Ozaci, koji su gradovi uvjerljivo prvi u cijelom Japanu i središta svega plemstva, na slušanje našega zakona, da su svi, koliko god ih je vidjelo ili čulo, ostali zapanjeni. Jer čim bi ovi plemeniti gospodari prignuli glavu svetoj kupelji, poticali su sve svoje prijatelje i znance da učine slično, odakle je k nama nagrnulo toliko mnoštvo ljudi da naša braća, budući da su prisiljena dnevnim propovijedima dodavati i noćne, klonu snagom. Odatle su se posvuda obnavljale crkve koje su bile srušene i gradile su se nove.

67 Tu je iskrsnula stvar koja je, da su bile drukčije prilike, mogla čudesno umnožiti Japansku Crkvu, ali ju je sada dovela u najveću pogibelj. Naših je bilo oko sto trideset četiri, svećenika četrdeset šest, a onih koji još nisu bili zaređeni za svećenike, kako Japanaca tako i Europljana, osamdeset osam. Osim njih, pod stegom naših lako je živjelo šest stotina ljudi, od kojih su jedni korisno pomagali poučavajući neuke, a drugi se oblikovali u književnim naukama, te su i sami uskoro trebali pružiti pomoć u obraćenju duša, i to tim prikladnije što su materinskim jezikom, običajima i tjelesnim izgledom lakše trebali sebi pridobiti svoje sunarodnjake. U sam taj čas stigli su pomoćni odredi, doduše izvrsni ako gledaš svetost života i učenost, ali u tako zamršenim prilikama Japana ne toliko potrebni ni korisni: nekoliko veoma pobožnih otaca reda sv. Franje, koji su pošli s Filipinskih otoka, što su pod vlašću Španjolaca.

68 Koji ih je razlog potaknuo, ovdje namjerno neću istraživati. Ponajprije je to bio njihov žar, kojim raspaljeni, od potkralja Gumesinda Petreija, viteza reda sv. Jakova, prihvatiše, ako ne i sami zatražiše, poslanstvo koje možda i nije bilo posve potrebno. Povod su pružili Faranda Queymon i Faxegava, ljudi Japanci, lukavi prepredenjaci, koji su samovoljno ulili Taicosami nadu da će lakim pothvatom ili podložiti sebi Luzoniju, tako zovu glavni od Filipinskih otoka, na kojem je grad Manila, ili je barem učiniti poreznim obveznikom, a njega i španjolskoga upravitelja tih otoka prevarili su prenoseći amo-tamo naloge i odgovore te ih varljivo tumačeći, i platili bi glavom da je Tiraninu makar i površno postala poznata prijevara. Španjolac je bio iskreniji i plemenitiji nego što je bilo potrebno ili korisno za kršćansku stvar u Japanu. Faranda i Faxegava nisu bili prikladni poslanici za tako veliku stvar da bi se ona mogla lako izigrati kakvim prikrivanjem. I da se to ne bi dogodilo, da se religiji ne bi nanijela kakva šteta, zaklinjao je rektor kolegija Družbe u Manili, upozoren od onih iz Makaa. Upravitelj je radije poslao poslanstvo: najprije ono u kojem je, kao što smo rekli, Lupus de Liano sa svećenikom Ivanom Cobom branio klevetu smišljenu protiv naših, a zatim drugo, u kojem su, osim nekoga Petra Gonsalvija, iz reda sv. Franje sudjelovali Petar Krstitelj, a za pratitelje je uzeo Bartolomeja Rudericiusa, Franju od sv. Mihaela i Gonsalva Garciju, jer se nadao da će mu na taj način biti otvoren ulaz u Japan za najobilniju žetvu duša.

69 Otvoreno su se usprotivili naši koji su bili u Manili, jer je najstrožom ustavom Grgura XIII. bilo određeno da nitko osim Družbe ISUSOVE ne polazi u Japan radi propovijedanja Evanđelja. Premda je naše više pokretala sadašnja pogibelj, koju je možda predvidio i najsvetiji Papa, čiji breve, izdan dvadeset osmoga siječnja godine Kristove 1585., trinaeste godine njegova pontifikata, navodi Ludovik Guzman, ali preveden na španjolski, u prvom poglavlju Traktata dodana japanskoj povijesti. Istu Ustavu spominje Henrik Spondan, biskup Apamiersa, u trećem svesku Nastavka Crkvenih anala pod godinom 1591., pod brojem dvadeset pet, ovim riječima: Nakon što se vjera Kristova počela naviještati Japancima, Grgur XIII., imajući na umu da se to dogodilo službom i djelom redovnika Družbe ISUSOVE, potaknut tim i drugim razlozima, pod teškim je kaznama zabranio da se itko bilo kojega stupnja, staleža ili reda, kako svjetovnjaci tako i redovnici, usudi poći u japanske pokrajine radi propovijedanja Evanđelja, ili poučavanja kršćanskoga nauka, ili dijeljenja sakramenata, ili obavljanja drugih crkvenih službi bez njegova i Apostolske Stolice izričita dopuštenja. Ovu je Grgurovu Ustavu, uvrštenu u svoj breve, potvrdio Klement VIII., četrnaestoga ožujka godine 1591., šeste godine svoga pontifikata. Kralj Filip II. Katolički već je prije naložio upravitelju Indije da se pobrine da se ista Grgurova Ustava poštuje. Ipak Spondan prenosi da je isti Klement VIII. dao ovlast i drugim redovnicima da onamo pođu radi širenja vjere Kristove, ali najprije godine 1600. i uz apsolutnu zabranu da se itko s Filipinskih otoka ili bilo kojega drugoga dijela Zapadnih Indija usudi prijeći u spomenute Istočne Indije radi obavljanja tih službi.

70 Uzaludno je bilo ono što su tada u Manili iznijeli naši da bi spriječili taj pothvat otaca franjevaca. Sve je nadjačao njihov žar i autoritet upravitelja, a ostalo se tada činilo dovoljno ispričanim pod izlikom poslanstva. Barezzo, pisac četvrtoga dijela Chronicorum ordinis Minorum, u desetoj knjizi, pedeset devetom poglavlju, kaže da se blaženi Petar Krstitelj neko vrijeme dvoumio pri prihvaćanju poslanstva da ne bi postupio protiv papinske odredbe, ali da su učeni ljudi upitani iz drugih redova i svjetovnjaci prosudili da se tom odredbom ne čini zabranjenim takvo poslanstvo koje se tiče javnoga dobra Filipinskih otoka, te da je, budući da je Siksto V. apostolskim brevom dao ovlast Manjoj braći da propovijedaju Evanđelje u svim pokrajinama Zapadnih Indija, nimalo nejasno dokinuo zakon svoga prethodnika, budući da je bilo općepriznato da Japan spada na zapadne Indije. Što kad je, kako je tvrdio Faranda, Taicosama silno želio vidjeti one o čijoj je svetosti života već čuo, a osobito o dragovoljnom siromaštvu i preziru zemaljskih stvari? Zar se smjela propustiti ta prilika da se on više približi kršćanima?

To proširuje Ivan Blancones, koji je Barezzijeve Kronike preveo na francuski, ne baš najpoštenije, jer kaže da je Faranda rekao da će oci manjega reda, budući da ne primaju ni dobara ni prihoda, zadovoljni samo hranom i odjećom, kao ljudi uistinu apostolski, biti primljeni u Japanu ispred isusovaca. Sve to nedostaje u Barezzijevu talijanskom izdanju, kao i ono što kaže Blancones, da je isusovcima taj breve podijelio Grgur XIII. zato što su u svjetovnim stvarima mudriji od ostalih. Zatim ono što pisac kaže da je fra Petar radije htio biti poslanik Kristov u obraćenju duša nego grada Manile u obraćenju tijela, to on sam prevodi da je radije htio biti poslanik Kristov u obraćenju duša nego grada Manile u obraćenju tijela, kakvi žele biti spomenuti oci, naime iz Družbe. Čemu ta zlobna dodana usporedba, ili kakvo to obraćenje tijela, kojemu

kaže da teže naši, pripisuje? Držim da zbog želje da ubrza djelo nije dovoljno promislio što piše, kao kad kaže da su oni iz Manile, iz ovlasti koju je Siksto V. dao Manjoj braći da propovijedaju u zapadnim Indijama, budući da njima pripadaju Filipini, izvodili zaključak da im je dano pravo i da idu u Japan. Kakav je to zaključak? Koliko je jasniji Barezzo!

Nadalje, ohrabreni odgovorima učenih ljudi koje smo naveli, ti su sveti oci preuzeli breme poslanstva. Ono o pribrajanju Japana zapadnim Indijama bilo je svakako u svakom pogledu neosnovano. Samo poslanstvo, poduzeto radi javnoga dobra, moglo se možda smatrati nipošto protivnim Papinoj volji. Otplovili su dakle iz Manile potkraj svibnja godine 1594., s Petrom Gonsalvijem, fra Petar Krstitelj, muž glasovit po učenosti, svetosti života i razboritosti, fra Bartolomej Rodericius, fra Franjo od sv. Mihaela, ili de Parilla, i fra Gonsalvo Garsia. Kad su pristali u Firandu, poslao je o. Petar Gomius, poglavar naših u Japanu, nekoga da ih pozdravi, okrijepi hranom i iskaže svako djelo ljubavi, a ostalima je naložio da ih, ako svrate k njima, poštuju sa svim obzirima i redovničkom uljudnošću. Ljubazno su primljeni u Nangoji od Taicosame, kojemu su predali i darove koje je poslao upravitelj. Kad je on zatim odobrio da posjete Meaco i Ozacu, zatražili su od o. Gomiusa knjige uz čiju bi pomoć naučili jezik, koji je jedini poznavao Garsia. Gomius im je iz Nagasakija poslao Gramatiku i Rječnik, zatim neke lake Dijaloge, Način ispovijedanja i neke druge knjige, kako japanske tako i portugalske.

72 Kad se Taicosama vratio u Fuximum, dobili su u Meacu mjesto za izgradnju kuće, ali je upravitelj izričito i uporno naređivao da se suzdrže od držanja propovijedi ili okupljanja malih skupova. Ondje su sagradili kuću i crkvu pod naslovom sv. Marije od Porcijunkule, u kojoj su prvi put slavili bogoslužje na blagdan sv. Franje 1594., i ondje su započeli držati propovijedi nedjeljom i blagdanima. Neki su ih prijatelji, čak i pogani, upozorili da se stvar čini puna pogibelji dok je Taicosama tako blizu. Sam njihov domaćin Faregava i Faranda Queymon, koji ih je doveo u Japan, bojeći se da se ne stvori pogibelj za njihov imetak i glavu ako to Car dozna, sami su stvar prijavili upravitelju Gibonosciusu. On se potužio što nisu poslušali njegov savjet, jer su, kaže, doista trebali protumačiti zapovijed, i ponovno je naredio da zatvore crkvu, prekriju oltar i ne održavaju okupljanja puka. Bio je on doduše poganin, ali prema kršćanima čovječan. Zatim je, da bi ispitao raspoloženje Cara, rekao: Bojim se da

ti bosi redovnici, koji se izdaju za poslanike upravitelja Luzonije, propovijedaju kršćanski zakon i krste ljude, kao drugi prije. Neka se čuvaju, ako su pametni, reče srditim glasom Taicosama, inače ću nad njima izvršiti kaznu strašnu za svako pamćenje.

73 Pošto je u Meacu nekažnjeno sagrađena crkva, stigli su iz Manile drugi redovnici istoga ustroja, fra Augustin Rodericius, fra Marcel Ribadeneira i fra Hijeronim od Isusa. Primivši to pojačanje, Petar Krstitelj gradi u Ozaci drugi samostan, koji je nazvao Betlehem. Zatim s fra Hijeronimom odlazi u Nagasaki, gdje su dvadeset dana koristili gostoprimstvo naših, a onda se povlače u kapelicu poslije sv. Lazara, smještenu izvan grada, i ondje javno slave bogoslužje i drže propovijedi. Upravitelj Terazava, koji je tada bio u Nangoji, čim je to saznao iz pisma svoga namjesnika, zapovjedio je da se zapišu imena svih kršćana koji bi dolazili na bogoslužje i propovijedi, zaprijetivši da će svima donijeti smrt. Namjesnik odmah po glasniku naređuje da nitko onamo ne dolazi zbog toga. Pošavši u Meaco i raspravivši stvar s upraviteljem Dvora Guenisoinom, Terazava je namjesniku odpisao da spomenute redovnike protjera iz svih mjesta svoje jurisdikcije. Ponudio im je našu kuću o. Gomius, viceprovincijal, ali su se oni radije vratili u Meaco. Zatim su iz Manile stigli fra Franjo Blancus i fra Martin od Uzašća, drukčije zvan de Aguirre, a napokon fra Filip od Isusa, koji se zove i de las Casas, i fra Ivan, zvan Siromah, ili Zamorensis.

74 Molim oproštenje svete mučenike što ne pratim pomnije svako pojedino njihovo djelo. Ni ono možda što sam usput napisao neće izbjeći prijekoru nekih: dovoljno je ako oni sami odobre. Žurim k mučeništvu, jer pošto postići lovoriku nije onoga koji hoće ni onoga koji trči, nego Boga koji se smiluje, zato ne treba uvijek sve ono što je prethodilo ili utrlo put k njemu mjeriti mjerilom ljudske razboritosti, budući da se čak i ono na prvi pogled može činiti da se protivi njoj, što Krist ponajprije nalaže, da se oni koji budu odvučeni pred sudišta kraljeva i upravitelja zbog njegova imena i ne predbacuju unaprijed što će odgovoriti. Svakako niže u povijesti mučeništva, u četvrtom poglavlju, veoma ugledan pisac priznaje da je bilo posijano, bilo njihovim dolaskom, bilo boravkom, bilo previše razglašenim propovijedanjem, malo sjeme nesloge koje je moglo donijeti veliku štetu toj Crkvi. Odatle onaj govor slavnoga mučenika fra Petra Krstitelja upućen Ivanu Rodericiusu našemu, dan prije mučeništva, pun najsvetijega podlaganja: Stoga u ime svojih drugova, kao njihov poglavar, od ovoga časa od svega srca molim o. viceprovincijala i ostale iz Družbe da nam oproste neugodnosti kojima smo ih opteretili. A Rodericius je, kako dodaje isti povjesničar, ispričavajući njihovu pobožnu namjeru i svrhu, slično sa strane Družbe zamolio oproštenje od fra Petra ako je možda u kojoj stvari od nje bio uvrijeđen. Sasvim mi se čini da se ono što sv. Augustin piše u četrdeset osmom pismu Vincenciju Kartenskom, biskupu Rogatove stranke, može na neki način primijeniti na ovu svrhu: Ciprijan ili nije shvatio sve ono što vi navodite da je on shvatio, ili je to poslije ispravio u pravilu ljubavi, ili je tu, da tako kažem, pjegu svojih najčistijih grudi pokrio obiljem ljubavi dok je branio jedinstvo Crkve koja raste po svemu svijetu i najustrajnije čuvao vezu mira. Jer je pisano: Ljubav pokriva mnoštvo grijeha. Tome se pridružilo i to da je Otac, kao najrodniju mladice, ako je u njemu bilo što trebalo popraviti, očistio srpom muke. A mladica, kaže Gospodin, koja je u meni neka donese rod. Odakle? Nego zato što prianjajući uz širenje trsa nije napustila korijen jedinstva?

§ VII. Povijest mučeništva dvadeset šest raspetih, sastavljena s najvećom pouzdanošću.

Slijedi sjajno i blistavo mučeništvo, u kojem je jedino dostojanstvo i ures i slava Božja, chucet, bez ikakve neiskrene namjere, bez ikakva primiješana dvojbenoga obzira. Napisao ga je onaj koji je mogao promatrati svršetak borbe, naime sam trijumf Križa, Ludovik Froes, kojega Juraj Cardosus u Napomenama uz Portugalski martirologij naziva očevicem. Bio je zasigurno mjesec dana prije u Nagasakiju, jer je odatle dvadeset sedmoga prosinca 1597. poslao u Europu povijest kineskoga poslanstva, a petoga mjeseca nakon mučeničke borbe ondje je i preminuo, iscrpljen dugotrajnom bolešću. On je bio daleko najupućeniji u japanske prilike, jer je trideset četiri neprekidne godine ondje boravio i bio gotovo u kraljevstvima Tenze i u samom kraljevskom dvoru u Meacu, prisno poznat Nobunangi i Taicosami. Koliko pak povjerenja zaslužuje ova povijest mučeništva, može se prosuditi iz posvetnoga pisma Klaudiju Akvavivi. Ovako naime u njemu izjavljuje: Neću spomenuti ništa drugo nego ono što sam primio od ljudi dostojnih vjere, dijelom iz naše Družbe, dijelom svjetovnjaka, koji su bili nazočni u Meacu, gdje je najprije započelo progonstvo, i u Nagasakiju, gdje je izvršeno pogubljenje, te su u pismima ili osobno jasno očitovali. Među njima da je bio o. Rodericius, ne može biti sumnje, jer je njemu blaženi Petar Krstitelj dan prije smrti ukratko iznio djela svega putovanja.

Nadalje, o čestitosti, mudrosti i naporima Ludovika Froesa tko želi znati više, neka posegne za povijesti Družbe Franje Sacchinija i za Bibliotekom Filipa Alegambea. Iz ove ću ukratko iznijeti nekoliko sitnica. Bio je dakle Ludovik Froes rodom Portugalac, iz zavičaja Beje u biskupiji Evori. Godine 1567., još ne svećenik, otplovio je u Indiju zajedno s Gasparom Barzeom i drugim glasovitim muževima iz Družbe. Našavši na lađi obilnu građu za svoju ljubav, snažno ju je s drugovima vršio, priskačući u pomoć svima prema svačijoj potrebi, kako duhovnom pomoću tako i tjelesnom, trgajući čak i od svoje putne opskrbe da bi dao potrebnima. Nastavivši neko vrijeme studije u Goi, odveden je od provincijala Melkiora Nunnija 1565. godine i postavljen u Malacci da skrbi za spasenje ljudi, te je ondje vrlo korisno proveo godinu dana, nakon čega se po isteku vratio u Gou da nastavi svoje studije. Kad je njih završio, ponovno otplovivši, zajedno s Ivanom Krstiteljem Montijem, nakon mnogoga bacanja po valovima i čestih pogibelji napokon je pristao u Japanu. Iskrcavanje je izvršeno u omurskoj oblasti. Ondje je u prvim danima, kada zbog nepoznavanja jezika nije mogao drugo, preuzeo brigu oko dijeljenja krštenja i ubrzo je krstio više od šezdeset osoba, sve plemiće ili bonze. Zatim je otišao u okolno područje Firanda i ondje ga je zahvatila veoma žestoka groznica u Taguscimi.

Pruživši ondje mnoge dokaze ljubavi i strpljivosti, krenuo je krajem 1564. godine u Meaco s Ludovikom Almeidom te je podnio nevolje od mora, hladnoća i još ne posve učvršćena zdravlja, koje su na tom dugom putovanju, po nepovoljnu vremenu, uobičajene. Ostavivši Almeidu u Sacaiju za utjehu kršćanima, sam je nastavio put, i u Ozaci, kroz koju je morao proći, došao je u najneposredniju životnu pogibelj, po poticaju nekoga bonza, neprijatelja kršćanskoga imena, koji je revno vrebao onoga određenoga za pogubljenje. Morao je triput promijeniti prebivalište, noć i dan skrivati se u mračnu skrovištu i napokon se potajno udaljiti skrivenom stazom. Tako je ušao u Meaco krajem siječnja 1565. godine. Odatle ubrzo istjeran, boravio je u Sacaiju četiri godine, gdje je obratio mnoge plemiće i mnoge bonze. U Meaco se vraća u ožujku 1569. godine. Ali je ubrzo, kad je ponovno buknula bjesnoća bezbožnika, morao neko vrijeme ostati skriven. Napokon je ishodio od Nobunange opširnu ispravu kojom mu se u tom gradu dopušta stalno sjedište, oslobođenje od nameta i ovlast da odlazi kamo god mu se svidi, uz određene kazne ako bi se tko usprotivio.

Druga mu je pogibelj zatim zaprijetila od nekoga veoma nasrtljivoga bonza. I od te je pogibelji sačuvan za veće napore koje je apostolskim duhom nastavio u toj preteškoj pokrajini, obdaren od Boga izvanrednim poznavanjem japanskoga jezika... i tako brzom milošću ozdravljanja da je mnoge, kojima je spasenje bilo beznadno, više Božjom snagom, kako se vjerovalo, nego liječničkim umijećem ili djelotvornošću napitaka, vratio zdravlju. Živio je u Japanu u najtežim vremenima sve do 1597. godine, kada je u Nagasakiju, nakon strpljivosti u dugotrajnoj bolesti, okrijepljen sakramentima, u Gospodinu preminuo u mjesecu srpnju, navršivši u Družbi pedeset godina, a od njih na Istoku četrdeset devet, u Japanu punih trideset četiri. To piše Alegambe, koji također nabraja razne Froisove spise o japanskim prilikama.

Poslije njega je Ludovik Guzman na španjolskom napisao dva sveska o djelima koje je Družba učinila osobito u Indiji, Kini i Japanu, objavljena u Alcali de Henares 1601. godine, i sam također glasovit po kreposti i razboritosti, primljen u Družbu 1563. godine, a preminuo 1605. godine, o kojemu je neki apostolski nuncij, nakon što je pokrenuo postupak zbog zločina koji mu je bio zlonamjerno podmetnut, saslušavši ne manje od četrdeset svjedoka, poslije običavao govoriti da u njemu nije našao ništa manje svetosti i sjajnih vrlina nego što je to učinio kod onih o kojima je nekoć po Papinu nalogu istraživao da bi ih se uvrstilo u popis svetaca. Tako

§ VIII. Posebno zabilježena djela blaženoga Petra Krstitelja i petorice drugova.

Nisu drugi o pojedinim mučenicima predali mnogo više nego navedeni pisci, pa čak ni Anali Barezzijevi o onoj šestorici prvoboraca ove pobjedonosne čete, trojici svećenika i trojici drugih iz reda otaca Manje braće. Jer onaj koji se tvrdi da je o njima najpomnije pisao, Marcel de Ribadeneira u povijesti Arhipelaga, očevidac, nama još nije bio dostupan. Iz drugih ćemo prikupiti nekoliko sitnica, koje Froes nije dotaknuo ili ih je drukčije spomenuo.

82 Petar Krstitelj, rodom iz tvrđave sv. Stjepana u biskupiji Avili, bio je odložio službu komesara i, da bi malo otpočinuo i s većom se revnošću posvetio molitvi i razmatranju božanskih stvari, povukao se u neki samotni samostan, kada su ga Gunesindo Petreio Marineo, upravitelj Filipina, i građani Manile zamolili da preuzme japansko poslanstvo. Tako Barezzo u desetoj knjizi, osamdeset devetom poglavlju. Ali u šezdeset osmom poglavlju dodaje ovo: Pripovijeda se da je fra Petar na svečani dan Duhova ozdravio djevojku gubavku, kćer Kozme Gioje, japanskoga kršćanina, kada su se nad glavama svih koji su bili nazočni ukazali i crveni jezici kao ognjeni, od kojih su neki poslije lišeni imovine i okrunjeni mučeništvom zajedno sa samim blaženim Petrom. O čudesima učinjenima nakon smrti govorit će se niže. Cardosus u Napomenama uz Portugalski martirologij kaže da je, dok je bio gvardijan u Meridi, poslan na Filipine, odatle da je u Manili bio kustos, kako ga oni zovu, a zatim da je kao komesar otišao u Japan.

83 Martin de Aguirre, ili de Ascensione, rođen je, kaže se kod Barezza, u Vergari u Guipuzcoi, i bio je propovjednik i lektor svete teologije. Froes kaže da je imao trideset godina, iz Baranguela u Kantabriji. Franjo Blancus, oko trideset godina, iz Monterregia, ili Monte-reya, u biskupiji Orenseu u Galiciji.

84 Filip de las Casas, ili od ISUSA, rođen u Meksiku od španjolskih roditelja, kao mladić je živio takvom slobodom i razuzdanošću da je zbog toga bio gotovo mrzak i samim roditeljima. To je tako probolo njegovo srce, ujedno prosvijetljeno Božjom milošću, da je odlučio prihvatiti franjevački ustroj. Ipak, obukavši redovničko odijelo, i ne shvaćajući dovoljno s kako lukavim neprijateljem je ušao u borbu, popustio je njegovim zavođenjima i napustio redovnički život. Ta je nepostojanost zadala toliku bol roditeljima da su ga, da ne bi neprestano ranjavao njihov pogled, poslali u Kinu radi trgovine. Neko vrijeme poslije, razmišljajući u kako pogibeljnoj slobodi, daleko od domovine, provodi život, i kakva je dobra u redovništvu, potaknut na to da i o njima prebire Bogom, vidio i ostavio, obuzeo ga je nov žar i da ih ponovno zadobije i da se svim srcem pokori poticajima Božjega Duha. Pošavši dakle u Manilu, ne znam kojega posla radi, pošto ga je obavio, ponovno traži redovničko odijelo i dobiva ga u samostanu sv. Marije od Anđela otaca Manje braće Bosonogih, gdje je, pošto je uz izvanredno odobravanje završio novicijat, napokon položio svečane zavjete.

85 Kad je u Meksiko donesena vijest o ovoj promjeni, silno obradovani roditelji zaklinju vrhovnoga poglavara Reda u Indiji, kojega zovu generalnim komesarom, a taj je tada bio u Meksiku, da im dopusti da vide sina u tom serafskom

serafskom odijelu i po njemu. Komesar je rado udovoljio pobožnim roditeljima u toj stvari i pisao je na Filipine da se fra Filip odmah pošalje u Meksiko. Zbog toga je ušao na lađu povjerenu zaštiti sv. Filipa i označenu njegovim imenom, kojom je, razbijenom silinom oluje i izbačenom u luku Urando u kraljevstvu Tozzi, kako niže spominje Froes, on sam ubrzo pristao u luku vječnoga blaženstva, ovjenčan lovorikom mučeništva. Isti Froes kaže da je bio poslan u Novu Španjolsku da primi svete redove, ali da je, budući da je tako bio zanesen u Japan, otišao u Meaco da ih primi od Petra Martinija, biskupa Japana i Kine, te da se vrati u Manilu. Vjerojatno je da Froes nije znao ono o pohodu roditeljima.

86 Zatim doveden s ostalima na pobjedonosno polje, prigrlivši na tlu na koljenima križ koji mu je bio spreman, provalio je u ove riječi: O sretne li lađe! O blažene li galije sv. Filipa! O gubitka za mene nipošto štetnoga nego dobitonosnijega od svakoga dobitka! Dok se na taj križ umeće poprečno drvo, na koje onaj koji visi nekako sjedne, zbog pogrešne mjere, koju je možda uzeo samo pogledom, postavljeno je nešto niže nego što se blaženomu mučeniku moglo osloniti. Zbog toga je, kad je križ već bio uspravljen i svetomu mužu bile željeznim okovima svezane ruke, vrat i noge, tijelo tako slegnulo pod svojom težinom da se u onom okovratniku, koji je stezao grlo, gotovo gušio, pa je stoga s velikim žarom duha zavapio: Isuse, Isuse! Primijetivši to, sudac zapovijeda da ga probodu kopljima prije nego što se uguši. I tako je prvi od sviju, trostrukim udarcem koplja, zadobio palmu mučeništva onaj koji je posljednji došao u Japan. Tako Barezzo, koji u šezdeset osmom poglavlju pripovijeda i to da se, dok je lađa sv. Filipa, na kojoj je on bio, bila bacana olujama, u onom dijelu neba koji je gledao prema Japanu putnicima kroz četvrtinu sata ukazao bijeli križ, oblikovan slično onima na koje su zatim podignuti mučenici, da se poslije promijenio u krvavu boju, također kroz četvrtinu sata, i napokon da je bio obavijen crnim oblakom. Bio je to Filipu predznak mučeništva.

87 Gonsalvo Garsia, rođen u Bazainu u Indiji od portugalskih roditelja, i sam je mnogo godina trgovao u Japanu, pa je radi neke robe krenuo na Filipinske otoke. Dok on često dolazi ocima Manje braće Bosonogima, kojima je bio privržen, po poticaju Božje milosti prihvaća njihov ustroj, s tolikim žarom da je zatim od Boga izmolio drugu milost, naime mučeništvo, kao uistinu neprocjenjiv dobitak, i to u onoj istoj pokrajini u kojoj je prije mnogo godina uložio u gomilanje zemaljskih dobara. On je bio nerazdvojni pratitelj i tumač Petra Krstitelja, po stupnju u svomu Redu doduše laik, ali je plamtio svetim žarom, a bio je omiljen i samomu Taicosami, zato što je čuo da je on zamijenio veliko bogatstvo dragovoljnim siromaštvom u nadi u vječni život. Podignut na križ, velikim je duhom poticao Japance na spoznaju istine. Probođen dvostrukim kopljem, izdahnuo je u onim riječima pobožnoga razbojnika: Gospodine, sjeti me se. Barezzo, i kraće Solier.

88 Fra Franjo od sv. Mihaela, i sam laik, od nekih zvan Ivan, rođen u Parilli, u biskupiji Palenciji, nedaleko od Valladolida, primio je sveto odijelo u pokrajini koju oci Manje braće zovu provincijom Bezgrješnog začeća, a odatle je iz želje za većim savršenstvom prešao u pokrajinu sv. Josipa Bosonogih, istoga franjevačkoga ustroja. Kad je u njoj neko vrijeme živio hvalevrijedno, pošao je na Filipine s nekoliko redovnika iste pokrajine. Ondje je pak vodio tako svet život da se pripovijeda da je Bog po njemu učinio mnoga čudesa. Dva spominje Barezzo u navedenoj knjizi, sedamdeset četvrtom poglavlju. Jednom je pohodio neku Indijku, blizu smrti i već lišenu sposobnosti govora, te joj je u isti čas na usta utisnuo znak Križa, ona je ponovno zadobila govor, zatražila krštenje i primila ga. Drugoj je Indijki zmija ugrizla potkoljenicu, kakvih ondje ima mnogo i koje šire neizlječiv otrov. Franjo je već otečenu potkoljenicu označio Križem i u tren oka je ozdravlja. Bio je revan u Božjoj službi, ustrajan u molitvi, preko svake mjere rasplamtjelom željom za spasenjem duša, na čijem je obraćenju radio s većim plodom nego ostali. U njemu je bila odozgo ulivena snaga pamćenja tolika da je i japanski jezik naučio u kratku vremenu i gotovo sve što bi čuo čvrsto je zadržavao utisnuto u pamćenju. Zbog toga ga je obuzela želja da ode u Japan, jer je gorio neizmjernom željom da umnoži Božju čast i pribavi spasenje duša, a da bi to mogao ispuniti, Bog je nadahnuo blaženoga oca komesara da ga uzme sebi za pratioca.

89 Nadalje je obraćenje pogana tako revno podupirao da je ono u čemu ih je manje mogao uvjeriti riječima utiskivao samim djelom. Kad je u Meacu u svetijem tjednu uređivao grob za čuvanje presvetoga Sakramenta od Gospodnje večere do Velikoga petka, prema običaju Crkve, a gledatelji Japanci nisu dovoljno shvaćali čemu služi sav taj uređaj, kad su već na Veliki četvrtak, na Gospodnjoj večeri, bile postavljene svjetiljke i voštanice i sva ta pozornica uređena, a činilo se da Japanci ne shvaćaju otajstvo, on sam se svlači do pojasa i moli jednoga od nazočnih Japanaca, koji mu je poslije bio drug u mučeništvu, da mu sveže ruke i drugim užetom javno ga izbičuje. Drugi je to izvršio tako snažno da mu je ramena izrezao modricama i udarcima. U međuvremenu je, stežući u rukama Raspetoga, molio da nazočnim Japancima otvori oči duha kako bi mogli shvatiti otajstva naše vjere i Kristovu Muku prikazanu tim upriličenjem. Tako je on vršenjem sjajnih kreposti uvodio u mučeništvo, koje je, dugo željeno, podnio s nevjerojatnom vedrinom duha. To otprilike o njemu Barezzo.

§ IX. Život blaženoga Pavla Mikija, redovnika Družbe ISUSOVE.

Nakon što su u popis blaženih mučenika od vrhovnoga svećenika Urbana VIII. uvršteni dvadeset šest raspetih Japanaca, objavljena je u Rimu talijanska knjižica koja posebno obuhvaća Djela trojice iz Družbe ISUSOVE, Pavla, Ivana i Jakova, ili Didaka, izvatke iz pisma o. Petra Gomiusa, vicepoglavara pokrajine Japana, poslanoga iz Nagasakija same godine mučeništva. Također je u Madridu tiskan kratak spis o njihovim djelima i smrti, zalaganjem o. Antuna Colassa, prokuratora portugalskih i indijskih pokrajina na Dvoru Katoličkoga kralja. To je preuzeto i u prvi svezak o glasovitim muževima Družbe ISUSOVE, koji je možda već tada bio započet ili barem nacrtan, a napokon je 1643. godine objavio Ivan Euzebije Nieremberg, osim ako tko ne želi reći da je ovaj prepisao od drugoga. Tako su iste ne samo stvari nego i sve riječi na oba mjesta. Ipak Euzebije pripovijeda više događaja, kako naših tako i otaca Manje braće te Japanaca, sve ujednačenim stilom. Odatle ćemo o svakome pojedinom iznijeti ponešto što je Froes izostavio.

Rodio se Pavao Miki, tako mislim da se izgovara kod Japanaca, jer Talijani pišu Michi, a Španjolci Miqui, a ni jednima ni drugima slovo K nije u uporabi, rodio se, kažem, u kraljevstvu Avi, koje je najistočnije od četiriju u otoku Xicociju, u mjestu koje se zove Teunocuni. Rimsko izvješće kaže da je rodom iz kraljevstva Eve: to je isto što i Ava, a neki ga zovu Aba. Premda je i Deva kraljevstvo u Niphonu, gdje se njegov istočniji predio pruža na sjever, a Deva obuhvaća obalu Japanskoga mora koje se proteže prema Tatarima, te Solier spominje da je u to kraljevstvo poslije od Daifusame bio prognan Konstantin, kralj Bunga, i drugi kršćani. Druga je Ava, bilo kraljevstvo bilo upravno područje, na istoku prostranoga zaljeva, pružena prema gradu Yendu, koji je sada sjedište cara.

Imao je Pavao oca Fandaidona Mikija, podrijetlom veoma plemenita roda, rijetko omiljena kod Nobunange, glasovita koliko po ratnoj vrlini toliko i po kršćanskoj vjeri.

U nju je uveden, čini se, oko 1568. godine, kada je i Pavao, tada petogodišnjak, opran krštenjem, te je milost primljenu u njemu u samom mladenaštvu pokazao vladanjem, tuđim svakoj lakomislenosti, skroman, blag, ponizan i svima drag. Kad mu je bilo jedanaest godina, otac ga je predao o. Organtinu da se pod stegom Družbe odgoji u znanju i kreposti. Otprilike u to vrijeme u Anzuquiami, glavnom gradu minojskoga kraljevstva, koji su Japanci zvali Nobunanginim rajem, podignuto je sjemenište, pri čemu je sam Car dao i najprikladnije mjesto i nešto novca za početak gradnje, a ostatak su nadopunili neki ugledniji prvaci. U njega je najprije upisano trideset pet mladića izvanredna plemstva, među kojima je bio naš Pavao i Hijeronim, sin kralja Fiunge, rođen od sestre bungenskoga kralja, koji je poslije pošao u vojsku i do smrti je postojano njegovao kršćansku pobožnost. Ponekad je sam Nobunanga pohodio sjemenište, rado je slušao pitomce kako sviraju na glazbala i izjavljivao da se nada velikom plodu od toga odgoja mladeži. Poučavali su se pak, kako bilježi Solier u šestoj knjizi, dvadeset devetom poglavlju, ne samo japanskim nego i latinskim slovima, a osobito katekizmu i dobrim običajima. Ali nije bilo dopušteno dugo gajiti tu nadu, jer je Nobunanga prenaglo ubijen, kao što je prije napisano, i sve je uništeno u požaru zajedno s najplemenitijom tvrđavom Anzuquiamom. Mladići su premješteni najprije u tvrđavu Tacaxuki, koja je bila Justa Ucondona, a poslije u Ozacu, po volji Taicosame. Postojalo je u Arimi drugo, starije sjemenište. U koje je neposredno prešao Pavao, nije izrečeno. Iz rimskoga izvješća proizlazi da je studije završio u kolegiju koji je Družba poslije imala vrlo prostran, nedaleko od Arime u Ximu, pod Ivanom Amacuzadomom, kršćanskim knezom. Ali budući da je taj kolegij podignut tek 1591. godine, vjerojatno je da je Pavao ovdje postigao vrhunac teološkoga studija, pošto je u Družbi već živio nekoliko godina.

Bio je poginuo 1576. godine Fandaidon, Pavlov otac, u onom ratu koji je vođen protiv kralja Saxumana, koji je provaljivao u bungske pokrajine, bilo da je slijedio kralja Sanoquija, kojemu je pokrajina Ava bila granična ili možda nekim dijelom podložna, bilo Conderu Šimuna: u svakom je slučaju, kako se piše, vršio ulogu hrabroga vojskovođe. Ubrzo je Pavao izabrao drugi stijeg i drugoga Vojskovođu, ušavši u Družbu ISUSOVU, kad je već navršio dvadeset dvije godine. Pošto je završio novicijat, posvetio je neko vrijeme ponavljanju studija teologije i istraživanju sekti Japanaca, kao što pripovijeda Euzebije, i općenito u jednom pismu Froes govoreći o kolegiju u Amacuzi: U kolegiju, kaže on, čuva se red uobičajen u Družbi. Japanskoj braći nakon predavanja iz humanističkih znanosti i saslušana sažetka onoga što pripada kršćanskoj vjeri predlaže se knjiga o sektama i zabludama Japanaca, koja se zove Burro, kako bi u raspravama, koje svakodnevno vode s bonzima i drugim poganima, mogli njih pobijati.

Pozvan zatim na javne propovijedi, toliko se istaknuo da je ubrojen među najbolje navjestitelje Božje riječi koje je Družba imala u Japanu. Običavalo se da ga sluša brojno mnoštvo ljudi, a osobito muževi ugledni rodom i dostojanstvom. Govorio je pak s takvim žarom duha da je mnoge pokrenuo da prigrle kršćansku vjeru. Kroz nekoliko godina propovijeda u arimskom, omurskom i drugim kraljevstvima Xima, uz veliko odobravanje Arimandona i Omurandona, uvijek uz silan navor ljudi i plod, a na molbu Organtina, koji je upravljao kršćanskom stvari u meackom kraju, poslan je onamo i u tom kraljevskom gradu te u Ozaci i okolnim mjestima govorio je s tolikim duhom da je Kristu pridružio mnoge iz plemstva i mnoge iz puka. Oštro je pobijao zablude i prijevare bonza, ne samo živom riječju nego i knjigama sastavljenima s velikom učenošću, kojima je i utvrđivao kršćane i naoružavao ih protiv najispraznijega praznovjerja. (R:b sjajna njegova djela, koja će niže biti ispripovijedana, i ilustris mučenik raduje se što je po dobi i drugim stvarima sličan Kristu:)

Nakon što je, kao što smo gore rekli, po Taicosaminoj zapovijedi bila razorena naša kuća u Ozaci, 1596. godine uspostavljena je u Ozaci nova rezidencija, ili kolegij maloga broja ljudi. I premda, kaže Froes u pismu napisanom potkraj te godine, kuća još nije dovršena, ipak tijekom progonstva, zbog navora mnogih plemića na slušanje naših govora, nismo mogli postupiti drukčije. Dvor naime Taica sada ovisi o Fuximu i Ozaci. U to je vrijeme poznanstvo s Pavlom sklopio fra Marcel de Ribadeneira iz reda sv. Franje, apostolski muž, koji u povijesti Arhipelaga, nama još nedostupnoj, o Pavlu Mikiju piše ono što prenosi Euzebije Nieremberg: Dva ili tri puta došao je u naš samostan, u Meacu ili Ozaci, iz Euzebija nije jasno, i tada sam zapazio da je muž koji pazi na šutnju i skromnost, te da u samoj stvari pokazuje koliko je dobra naučio u jedanaest godina, koliko živi u Družbi. Među svima braćom koji su, dok sam bio u Japanu, propovijedali, ovaj se sveti mučenik kod kršćana držao za najduhovnijega propovjednika i govorilo se da donosi sjajan plod ispred ostalih te da očituje plamteći žar, ne toliko riječima koliko samim raspoloženjem. Zbog čega su ga hvalili i sami oci Družbe, kao dobra i ponizna propovjednika, koji ozbiljno traži napredak duša i vlastiti napredak u krepostima. Tako on. I ponovno na drugom mjestu: Premda se s pravom može ponositi sveta redovnička zajednica Družbe ISUSOVE da je imala mnoge znamenite mučenike, ubijene od heretika i pogana, ipak se među najglavnije i najpoznatije može ubrojiti sveti brat Pavao Miqui, jer je mučeništvom proslavio i svoju redovničku zajednicu i svoj narod. (R:c propovijeda u tamnici, uz velik potres nekih:)

Izostavljam ovdje ono što o Pavlu niže spominje Froes: da je u samoj gomili stražara koji su ga okruživali obratio čovjeka koji je vođen na pogubljenje, te isto tako šestoricu drugih u vrijeme dok je sam bio zadržavan u pritvoru, da je raspravljao s prijateljima koji su ga željeli osloboditi, da je zahvalio ocima Manje braće što je pod njihovim okriljem postigao tako veliko dobročinstvo od Božjega milosrđa, da je zamolio da se njemu i ostalim drugovima mučeništva pribavi mogućnost ispovijedi i pričesti, poticaje istim tim svojim drugovima, propovijedi održane u Facati i drugdje na cijelom putu, opomene dane Fazamburu i napokon posljednji govor s križa. Sve to, kažem, izostavljam, jer je spomenuto na drugom mjestu. Dodajem nekoliko sitnica od drugdje. (R:d zapovijeda da se razbiju.)

Na sam prvi dan siječnja 1597. godine, dok su ga vodili iz Ozake u Meaco, ushićen nekom čudesnom radošću duha, rekao je nazočnima: Trideset tri godine sam živio, u toj je istoj dobi za nas umro Krist. Današnji je dan posvećen presvetomu imenu ISUSOVU, čijoj sam Družbi, premda nedostojan, pribrojen. Srijeda je, u koju je Židovima bio prodan isti Gospodin ISUS. Kažu da ćemo u petak, zajedno s njim, umrijeti. Silno kličem od radosti što mi je, makar i nezaslužnom, dopušteno da u tako neznatnoj stvari oponašam svoga Gospodina, koji je toliko pretrpio zbog mene. Mnogo je u tamnici govorio stražarima i onima koji su bili zatvoreni kao sužnji zbog zločina o božanskim stvarima, i obećali su neki da će, čim se pruži prilika, postati kršćani. Kad je govorio o Kristovoj Muci, izveo je to s velikim osjećajem i rječitošću, te je ubrzo uzvisio dostojanstvo mučeništva, čestitajući onima koje Bog udostoji tako velike slave. Slušao ga je dok je tako raspravljao neki plemić, glasovit u rukovanju oružjem, kojega je zajedno s petoricom drugih uglednih ljudi u Ozaci u samo to vrijeme progonstva obratio i krstio. Potaknut govorom onoga koji je govorio, javno ispovijeda da je kršćanin, nesputan nikakvim strahom od smrti.

Prve noći koju je Pavao proveo u tamnici u Meacu, čulo se da sam sa sobom govori ove riječi: Kako se radujem što sam navršio trideset tri godine, u kojoj je dobi Sin Božji izveo lijek našega spasenja, njemu se prinosim kao žrtvu! Što sam otišao iz Ozake na dan Obrezanja, kada je isti naš Gospodin počeo prolijevati svoju krv da nas otkupi! (R:e pobožno umire.)

Gle! Svezan sam danas, naime na četvrtak, u koji je i Krist: sutra, u petak, bit ću provožen po raskrižjima grada Meaca. I prolevši suze od radosti, obilno je zahvaljivao Bogu što mu je podijelio tu sreću da ga na neki način oponaša.

Podignut na križ, održao je onaj govor gledateljima koji Froes ukratko prenosi: zatim se, pribrana i uspravna duha, obratio nekima od nazočnih kršćana i naložio im da u njegovo ime prenesu pozdrav nekima koji nisu bili nazočni, te je, prije nego što bude proboden kopljima, rekao: U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj. Pritecite u pomoć, Sveti Božji, i druge tome slične riječi, i napokon je Stvoritelju predao duh.

§ X. Koji je stupanj u Družbi imao bl. Pavao Miki?

Ovdje ne istražujemo je li Pavao bio zaređen za svećenika, a još manje je li bio zavjetovanik ili oblikovani koadjutor (kako nazivamo one koji su, nakon dugo i mnogo provjerene kreposti i učenosti, položili svečane zavjete, ili barem javne), nego je li bio primljen u Družbu tako da se ubrajao u privremene koadjutore, koje viši redovi nazivaju laicima. Mislim da je ta rasprava pokrenuta zato što ga Španjolci i Portugalci trajno nazivaju brat Pavao. Naime, one koje držimo pravim braćom, povezane čvršćim srodstvom Duha nego tijela, te ih tim izrazom ljubavi oslovljavamo bilo u pismima bilo u obiteljskom razgovoru, Španjolci i Portugalci rijetko spomenu a da im ne stave ispred imena naziv brata: što je doduše uobičajeno kod nekih drugih redovnika, ali ne i, barem općenito, u Družbi. Jer kad poglavar general odredi molitve za naše nesvećenike, ne piše odmah br. Kaja, br. Ticija, nego Ticija ili Kaja, osim ako se može dvojiti je li onaj koji se preporučuje iz Družbe ili nije: tada naime dodaje da se služe mise ili mole molitve za našega brata N.

Uostalom, to pitanje o Pavlu može se smatrati već ranije riješenim vlašću Mucija Viteleskoga, poglavara generala naše Družbe. Naime, kad je u Rimu (kako sam čuo od onih koji su bili nazočni) godine 1627. neki naš ozbiljan i pobožan svećenik, moj prijatelj, u jednom nagovoru domaćima rekao da su ona trojica blaženih mučenika bili koadjutori, osam dana poslije u isto vrijeme i na istom mjestu održao je nagovor o. asistent za Italiju te u ime prečasnog o. poglavara generala zabranio da itko govori ili piše da su bili koadjutori.

Nedugo zatim njihovo je mučeništvo u Antwerpenu u bakar urezao Æschillus, ili Scelte, Bolswert, vrsni umjetnik, s ovim natpisom: Primitiæ Martyrum Societatis Jesu in Ecclesia Japonica. Bl. Jakov Ghisai, u dobi od 64 godine, napose predan razmatranju Muke i Križa G. N. Isusa Krista, bl. Pavao Michi, u dobi od 32 godine, goreći revnošću da se duše Japana obrate na vjeru Križa Kristova, bl. Ivan Gotho, u dobi od 19 godina, kršćanin od majčine utrobe, noseći u cvatu nevinosti i mladenaštva redovnički križ Kristov. Trojica Japanaca, godine spasenja 1597., za vladanja i po nalogu Taicosame, blizu Nagasakija, za ime Gospodina Isusa uzdignuti na križ, kopljima probodeni kroz bokove, slavno su, uz prolivenu krv, preminuli: sada glasoviti po čudesima, po nalogu i volji vrhovnog svećenika Urbana VIII. obdareni svetim počastima, godine 1628., na svoj rođendan 5. veljače, slave se po svem svijetu. Redovnicima koadjutorima Družbe Isusove S. a Bolswert kipar posvećuje i poklanja. Kad je isti poglavar general vidio takav natpis i sliku, naredio je da naši otkupe ploču i unište je.

Kojim su razlozima potaknuti neki Pavao ubrojali među koadjutore, otprilike sam saznao da su ovi. Zašto inače, govorili su, nije bio zaređen za svećenika tako poodmakle dobi? Ta kao neofit, nakon navršenih jedanaest godina u Družbi. Pa ipak ovdje vidimo da se neki, čiji su preci od najstarijeg pamćenja bili kršćani, ne rede za svećenike prije 13. ili 14. godine stupanja u redovništvo. Niti znam je li u ono vrijeme ikoji Japanac u samom Japanu bio uzdignut na to svećeničko dostojanstvo. O. Sebastijan Quimura, gotovo vršnjak Pavlov, prvi je posvećen, ali u Makau, i četiri godine prije njega ušavši u Družbu.

Govorili su osim toga da, zato što se naziva propovjednikom, odatle ne slijedi da nije bio koadjutor, jer je ondje uobičajeno da propovijedaju i koadjutori. Kad bismo im to i priznali, ipak ne bi dokazali da je bio koadjutor. Ali nije nužno ni da priznamo da je ikoji od naših redovnika, za koje se čita da su u tim krajevima bili pripušteni javnim propovijedima, bio koadjutor, to jest iz one vrste onih koji se u Družbu primaju radi brige za vremenite stvari i pomaganja svećenicima u tjelesnoj službi. Niti mislim da oni ne znaju da sv. otac naš Ignacije u 1. poglavlju Ispita, § 11, u četvrti razred onih koji se predaju našemu ustanovu svrstava one koji se neodređeno primaju za ono za što se s vremenom nađe da su prikladni, dok Družba još ne utvrđuje kojemu je od spomenutih stupnjeva njihova darovitost prikladnija. Vidjeli smo ponekad da neki tako ostaju Indiferenti sve do devete godine: zašto da u Japanu ne ostanu i dulje, ako se tako poglavarima učini na veću slavu Božju? Ako u Europi neki zbog opravdanih razloga ostaju do kraja života u stupnju odobrenih skolastika, zašto u tim najudaljenijim krajevima svijeta ne bi mogli ustrajati u razredu Indiferenata? Ali čak i ako im priznamo to da je nekim pravim koadjutorima, doduše upućenima u svete stvari, premda neukima u latinskom jeziku, ponekad bilo dopušteno da drže propovijedi puku, iz toga se ne zaključuje da Pavao nije bio namijenjen svetim redovima: jer to ne dokazujemo onim argumentom koji oni pretpostavljaju.

Naprotiv, budući da je od prve mladosti pod stegom naših odgajan u sjemeništu sve do 22. godine života (kako je prije navedeno iz pisma o. Petra Gomija, koji je tada upravljao svom Družbom u Japanu), što je napokon u svemu tom vremenu naučio plemeniti mladić? Zar vještinu rukovanja oružjem? Kao da se to mora tražiti od nas. Ili možda umijeće kuhanja hrane ili piva? Ili šivanja i krpanja odjeće ili obuće? Jer se u tome obično vježbaju naši koadjutori. Ali se kaže da nije posluživao pitomce, nego da je s njima učio: a ta riječ, mislim, ako se ništa drugo ne dodaje, znači upućivanje u slobodna umijeća. Ako se u njih toliko godina udubio Pavao, budući da su Japanci oštra uma i sposobni za latinsku književnost i umijeća, zacijelo je upio onu učenost koja je potrebna kandidatima što se zatim pripravljaju za svećeništvo.

Pa i to da se u sjemeništu u Anzuquiami poučavala latinska književnost, njemu i drugovima, rekli smo gore, a o sjemeništu u Arimi u pismima iz godina 1591. i 1611. izričito tvrdi Froes da su pitomci u našim školama marljivo učili latinski jezik. Isti dalje piše: Prijeđimo na sjemenište, da Vaše očinstvo razumije što se ima očekivati od odgoja pitomaca. Svakako svi o sebi obećavaju veliku nadu budućeg ploda. Jer (da prešutim ono što je na drugom mjestu o njima napisano) ovdje u ovom dvogodištu oni koji se bave književnošću postigli su velik napredak u svladavanju latinskog jezika... O božićnim blagdanima, kad je rektor sjemeništa radi utjehe pitomaca i vježbanja u latinskom jeziku odredio da prikažu neku igru o Kristovu rođenju, isprepletenu međučinima na japanskom jeziku, izveli su to s tolikom spretnošću i ozbiljnošću da su mnogima izmamili suze. A oni koji su takvo što vidjeli u Europi priznali su da ovi mladići u glumi nimalo nisu zaostajali za Europljanima. Japancima se to toliko svidjelo da im se činilo kao da su u drugom životu. U drugim pismima piše isti Froes: Ove je godine objavljen na latinskom Katekizam Tridentskoga sabora, koji se čita u sjemeništu. Dakle, pitomci su razumjeli latinski.

A kad govori o sjemeništu u Ariji (a Arie je grad kraljevstva Arime, veći od same Arime), Sjemenište, kaže, podijeljeno je na četiri razreda, i školu u kojoj se poučava umijeće pisanja. U jednome od njih poučavaju se japanske starine onima koji su završili tečaj latinskoga jezika: što je vrlo korisno ne samo za držanje propovijedi, nego i za ophođenje s Japancima koji poznaju japanske starine. Ostala tri razreda su latinskoga jezika. I malo zatim: O. viceprovincijal ove je godine 1595. otputovao u sjemenište s posebnom namjerom da u Družbu primi petnaest pitomaca toga mjesta, pet Portugalaca i deset Japanaca. Učenici sjemeništa o njegovu su dolasku izvjesili mnoge zagonetke, stihove i latinske govore: što je svima pričinilo najveće zadovoljstvo... Mnogi su toliko predani književnosti da su zatečeni kako do ponoći bdiju nad spisima. Da bi se pak potaknuo taj žar, tijekom godine održavaju se mnogi latinski govori, priređuju se predavanja i sastavci, i dijele se nagrade onima koji nadmašuju ostale, a slušatelji sjemeništa ove su godine izveli dvije drame na latinskom... Stoga imamo veliku građu da zahvaljujemo Bogu što u ovim krajevima, tako udaljenima od europskog svijeta, vidimo uvedena ta vježbanja naše Družbe. I uistinu su neki već tako izvježbani u govorništvu da kad naiđe prikladna prilika, snagom govora ganu na obilne suze ne samo sebe, nego i slušatelje. A svi koji imaju djecu u sjemeništu ne prestaju zahvaljivati Bogu što su postigli toliki napredak, kako u spoznaji Boga i božanskih stvari, tako i u znanju književnosti.

Ove godine, kaže isti malo niže, slušatelji prvoga razreda završili su predavanja latinskoga jezika s tolikim plodom da ne samo da mogu vršiti službu učitelja, nego i pomagati i podupirati kršćansku stvar. To je drugo u čemu smatram da je Pavao bio vježban, ne samo u svladavanju latinske književnosti dok je bio među pitomcima, nego i u njezinu prenošenju kad je već bio u Družbi, baš kao što se to obično čini u Europi. Tu pretpostavku izvodim iz već navedenih pisama iz godina 1591. i 1592. gdje se nalazi ovo: Usred nemira i promjena ovoga dvogodišta, uz pomoć Božje milosti, i naši su kod kuće imali svoj plod, kako u tijeku redovničke kreposti tako i književnog vježbanja: jer su sve stvari bile tako uređene da naši skolastici i pitomci sjemeništa nisu ostali bez ijednog predavanja ili druge književne vježbe, i mnogi su postali sposobni prihvatiti se viših studija. Ali ne trpimo ni oskudicu učitelja: jer osim mnogih naše japanske braće sposobnih za poučavanje, pri ruci su i mnogi Europljani. Čuješ li da su naša japanska braća sposobna za poučavanje? I misliš li da Pavao, koji je zatim bio jedan od glavnih propovjednika, nije bio provjeren istim iskustvom? I ako su tada mnogi bili sposobni prihvatiti se viših studija, također i iz redova pitomaca, zašto se ne bi vjerovalo da je i on sam tada bio izgrađen istim studijima? Štoviše, možda je prošao i treću probu? U kolegiju u Amakusi zasigurno je godine 1596. bilo deset iskusne braće koji su, dovršivši tijek studija, prema običaju Družbe, prolazili treću godinu kušnje. Je li među njima bio i Pavao, nema načina da se sa sigurnošću utvrdi.

Uostalom, sasvim je jasno da se on u sjemeništu, a nakon što je pribrojen Družbi, u kolegiju u Amakusi, bavio onim studijima kojima se krči put prema svećeništvu. U Pismima se iz godine 1595. svakako piše ovako: Samo ću još ovo dodati, kako neprijatelj ljudskog roda, dok vidi da se protiv njega po tim pitomcima sjemeništa spremaju oružja i da se svakodnevno na bojno polje na njegovu propast šalju mnogi vrli radnici, itd. Jasnije se u Pismima iz godine 1592. izražava ono što su naši imali na umu odgajajući tu mladež u sjemeništima ovim riječima: Odakle se vidi kolika su očekivanja od onih koji se uzdržavaju u sjemeništima: čiji će broj, kad se bude mogao povećati, kako je već određeno, pružiti obilje radnika, župnika i svećenika za japanske Crkve.

§ XI. O bl. Ivanu Soanu, ili Gotu, i bl. Jakovu, ili Didaku, Kisaiju, novacima Družbe ISUSOVE.

Onima koji iz Indije plove u Japan najprije se nađe na putu otok Gotho, udaljen od Makaa, zapadnog kineskog trgovačkog središta koje osobito nastanjuju Portugalci i nedavno su ga utvrdili zidinama, 297 liga, od grada Liampa, koji je kineskom kraljevstvu na istoku međa, kako piše Maffeius u 12. knjizi, 60 liga, nešto više od deset od samoga Japana; nekoć dio kraljevstva Figa, zatim je dobio vlastitoga kralja. Narod je, kako svjedoči Froes, po naravi čovječan i pristupačan. Naši su godine 1566. u Oquicoi, koja je kraljevski grad, zatim u Ocuri, selu udaljenom milju i pol, naviještali Kristovu vjeru sa sretnim ishodom; jer su je tada doduše različiti prihvatili, a dvije godine poslije kraljev sin, u krštenju nazvan Ludovik, mnogo je zbog toga pretrpio od oca po nagovoru bonza: ipak je postupno i ukućane i mnoge podanike okrenuo na isto, a ženu koju je u međuvremenu oženio, godine 1570. krštenu, nazvaše Marijom. Napokon je kraljevstvo nakon očeve smrti preuzeo, ali samo na tri godine, i uz veliku žalost dobrih ljudi preminuo godine 1579. Imao je sina, također nazvanoga Ludovik: ovoga je kraljevstva lišio stric izgovarajući se na skrbništvo, a kad je on napokon poginuo u korejskom pohodu oko godine 1595., povratio ga je uz naklonost Augustina, uz pristanak Taicosame.

Iz Gota je podrijetlo i ime dobio bl. Ivan Goto; rodio se za vladanja Ludovika I. na nekom od tih otoka (jer ih je tri, jedva pola lige udaljenih jedan od drugoga) od kršćanskih roditelja godine 1578. Ali kad je nakon Ludovikove smrti kraljevstvo (kako je već rečeno) zauzeo brat, smrtno mrzeći našu vjeru, mnogi su odmah u samom početku dragovoljno napustili zavičaj, one koje je on okrutno progonio; i preselili su se u Nagasaki i u druga mjesta Xima. Vjerojatno je da su među njima bili i Ivanovi roditelji, jer je i odgajan u tim krajevima, i ondje je našao roditelje kad je onamo došao da bude raspet na križ.

Je li bio odgajan u sjemeništu i poučen u latinskoj književnosti ili nije, ne bih izricao: bio je zasigurno u našoj crkvi od najranije dobi izvrsno poučen u nauku katekizma. Stoga je s otoka Xica, koji je blizu Amakuse (različitoga od onoga otoka četiriju kraljevstava o kojemu je gore), poslan u grad Ozaku, uistinu vrlo udaljen, da pomaže o. Petru Moregionu, ili Morejonu, vršeći službu katehista i poslužujući kod mise. Bio je čiste naravi, besprijekorna vladanja, snažna duha: mogao se zasigurno, prije nego što su oko naše kuće u Ozaki postavljeni stražari, ukloniti od pogibli; ali nije htio, i s najvećom je vjernošću na sigurno sklonio opremu svetišta o kojemu se brinuo.

Napokon je primljen u Družbu, što je prije usrdno molio, upravo u vrijeme kad je bio uhićen, zajedno s bl. Jakovom ili Didakom Kisaijem. Pitaš na koji stupanj? Na onaj za koji ih poslije poglavari prosude prikladnima; u međuvremenu će ostati, kako nazivamo, Indiferenti. Ipak je poslije svaki od njih, uz pristanak provincijala, položio zavjete, kako izvješćuje Froes u 13. poglavlju, br. 99. Naime, ono što on piše da su obnovili zavjete, treba shvatiti samo o bl. Pavlu Mikiju. Zavjeti ostalih bili su oni koje nazivamo zavjetima pobožnosti, kojima se privatno obvežu, prije nego što istekne vrijeme novicijata, što se dopušta nekim prokušanijima, premda po njima ne postaju pravi redovnici, nego kod nas jedino po onima koje polažu kad prođe puna dvogodišnja kušnja.

Kad je već trebao biti pribit na križ, vidi da dolazi njegov otac da se oprosti, pa mu prvi progovara: Gledaj, oče moj, da shvatiš kako ništa ne treba stavljati ispred vječnog spasenja; niti neka ti se u njegovu postizanju uvuče ikakva nemarnost. Pravo opominješ, sine, kaže otac. Gledaj da i ti sada budeš jaka i velika duha, i da spremno podneseš smrt, kad je podnosiš za štovanje božanskoga Veličanstva. I ja i tvoja majka spremni smo je podnijeti zbog Boga, ako tako bude potrebno. Ivan hvali oca i daje mu blagoslovljenu krunicu koju je imao; a majci da ponese kao uspomenu na njega rubac kojim je pokrivao glavu. Antonio Francesco Cardim iz Družbe Isusove, prokurator provincije Japana u Rimu, u knjizi objavljenoj u Rimu godine 1646., koju je naslovio Fæsciculume Japonicis floribus, ovako piše: Sam roditelj, svladavši bol, bio je nazočan sinovljevu pogubljenju, i vratio se bogatiji i ugledniji, poškropljen njegovom krvlju. A samoga mučenika naziva sv. Ivanom Soanom, inače Gotom.

Ugledavši nekog poznatog kršćanina, moli ga da, kad se vrati u Meaco, prenese mnogo pozdrava ocima Družbe, napose o. Petru Morejonu (kojemu je nekoliko godina bio pratilac), i da mu javi da je po Božjem milosrđu i njegovim svetim savjetima i nauku postigao nebesku nagradu koju je već gotovo držao u ruci. Kad je ugledao križ pripravljen za njega, s velikom je duševnom spremnošću dragovoljno pristupio k njemu. A pritegnut na njega, ustrajavao je tako postojanim i čvrstim duhom da su gledatelji bili zapanjeni. Odatle je na postojanost poticao one koji su visjeli s jedne i s druge strane: s jedne strane Pavla Ibarchija, nedavno pridruženoga Kristu, a s druge Ludovika, nećaka istoga Pavla, uistinu vrla mladića. Dok je sam o. Ivan Roderik poticao da bude jaka i plemenita duha i da više ne daje mjesta nikakvu nemaru, odgovorio je da je sada glede sebe bezbrižan. Napokon pogođen kopljem, zazivajući ISUSA i MARIJU, ispustio je dušu.

Jakov Kisai, u dobi od 69 godina, vrlo star kršćanin i dobra primjera, kaže Froes, sklonio se u našu kuću da se sav preda Bogu: u njoj je s velikom ljubavlju obavljao brigu za vanjske poslove, a napose je bio veoma predan razmatranju Muke G. N. Colassus ga čini koadjutorom; Cardim kaže da je bio laičkoga zavjeta; Nieremberg prešućuje, ali priznaje da je obavljao službu primanja onih koji su k nama dolazili, kao vratar naše kuće, da je sve izgrađivao pobožnim razgovorima i da je svakodnevno imao običaj čitati Muku Kristovu, zapisanu na japanskom domaćim znakovima (koje je lijepo oblikovao) i uvezanu u knjižicu koju je stalno nosio sa sobom. Rimsko izvješće, iz pisama o. Gomija, prenosi da je on, jednako kao i Ivan, kroz nekoliko godina poučavao one koji su se imali pripraviti za krštenje.

Pridružen Družbi, trajno je zahvaljivao Veličanstvu za obje ove službe, što je od vratara postao brat naših, a uskoro će biti i dionik mučeništva. Kad su ga neki kršćani proglašavali blaženim, izjavljujući da mu zavide i obraćajući mu se s najvećim poštovanjem, on je s velikom skromnošću i poniznošću odgovorio da je velik grešnik. Kad su ga molili da im da platno koje je nosio oko pasa da se čuva kao relikvija, uznemirena lica posve je odbio; ali kad su uočili njegovu težnju za poniznošću, ipak su to izmolili kao zalog vjernoga sluge Isusa Krista. Kao i većina drugova, preminuo je zazivajući imena ISUSA i izgovarajući druge riječi koje svjedoče o pobožnosti. Cardim piše da je rođen u kraljevstvu Bigenu, koje je na otoku Niphonu.

§ XII. O ostalih 17 laičkih mučenika, osobito o dječacima Tomi, Ludoviku i Antunu.

Od japanskih laika koji su postigli istu palmu mučeništva, devet ih je bilo oprano krštenjem od otaca franjevaca, a osam od Naših. Da su svi u tamnici ili na putu bili upisani od komesara sv. Petra Baptiste u treći red, kako govore, sv. Franje, prenose neki njihovi povjesničari, kao i Cardosus u Portugalskom martirologiju: Apostolski kratki spis koji će se dolje navesti naziva ih samo ukućanima i pomoćnicima tih istih šestorice zavjetovanika. O pojedincima, osim onoga što spominje Froes, nalazimo sasvim malo.

Imena nekih i položaj pisci su različito izrazili. Franjo, jedan od dvojice Adaukta, koji je, da pomogne ocima franjevcima, pošao s njima iz Meaka, u krštenju je ponio ime Kaj, a u potvrdi je nazvan Franjo. Onaj koji je u Froesa Cosmus Tachegia, u Euzebija Nieremberga nosi prezime Zaquiya; u Barezza Taquia, propovjednik; u Artura od Samostana u Franjevačkom martirologiju Tagnia. Petar Suchegirus, u Euzebija Suquexirus; u Barezza Xuquexicus. Mihael Cozachi, u Euzebija i Barezza Cosaqui. Pavao Ibarchi, u Euzebija Juariqui; u Barezza Ibariqui, propovjednik. Za Ludovika se kod Barezza kaže da je bio sluga i klerik o. komesara, kao i Antun, kojega Euzebije čini Dogicom, ili katehistom. Za Matiju Barezzo kaže da mu je prije bilo ime Martin, a po događaju nazvan je Matijom. Artur ga naziva Martinom, poslije prozvanim Matijom. Lav Carasumarus, u Barezza Carasuma, propovjednik; u Euzebija veliki sluga Božji Lav Carasuma. Ventura, u Barezza sluga, u Euzebija Bonaventura, Dogica. Toma Cozachi u Barezza je klerik manje braće i ima tek 12 godina, dok mu Froes pripisuje 15. Joakim Saccachibara, u Euzebija Sanchier, u Barezza Saquier. Isti Barezzo kaže da je Franjo liječnik bio propovjednik, kao i drugi Toma, kojemu Froes daje nadimak Danchi, a on sam Xico; Euzebije ga čini Dogicom. Ivan Chimoia, u Barezza i Euzebija naziva se Quizuya. Gabrijel, u Barezza sluga, u Euzebija je Dogica. Pavao Suzuqui, koji je bio tumač kod otaca manje braće, u Barezza je Suziqui i propovjednik; u Artura Sauziquius. To smo, iako oskudno, pomno usporedili da se ne bi činilo da smo išta zanemarili.

Čudesna je bila postojanost trojice mladića: Tome Cozakija, Antuna i Ludovika. O Ludoviku mnogo spominje Froes dolje. Za Tomu piše Euzebije da je, kad mu je poganski ovrhovoditelj odsjekao komadić uha, rekao neka odreže i dublje, ako želi, i neka se do kraja nasiti kršćanske krvi.

O Antunu više pripovijeda Barezzo, a ponešto slično onome što drugi govore o Ludoviku. Njega je, kaže, jer je zapazio da je obdaren dobrom naravi, o. Petar Baptista prigrlio posebnom naklonošću. On i Ludovik posluživali su onima koji su obavljali božansku službu: i premda su mogli lako pobjeći prije nego što su bili uhvaćeni, radije su htjeli slijediti učitelje u okove i smrt. Kad su ih već odvodili, trčali su ispred ostalih, iako su im ruke bile svezane na leđima, i pokazivali takvu spremnost i žar duha da su gledateljima ulijevali zaprepaštenje. Niti su išta popustili u tom žaru duha; činilo se naprotiv da ga pojačavaju što su dalje išli, što je znamenit dokaz nebeske milosti.

Kad se Antun približavao mjestu pobjede, susreli su ga roditelji, rodom iz Nagasakija i kršćani:

Azijci: oni, premda nipošto nisu žalili što je sina zapala tako blažena sudbina, ipak potaknuti nekom ljudskom ljubavlju, počeše ga nagovarati da u cvatu mladosti ne ide dragovoljno u smrt, nego da to odgodi za zreliju dob; jer ni tada neće nedostajati prilike: riječima su dodavali suze da bi slomili svetu sinovljevu odluku. On, ne misleći ništa djetinje ili nezrelo, zrelim prosudom, dok mu je Božanska milost rasvjetljivala um, prozreo je kakve mu zamke preko roditelja postavlja najodvratniji neprijatelj: zato je odgovorio tako da je posve razorio te đavolje varke. Jer je rekao da se pouzdaje da će mu odozgo biti udijeljena postojanost po kojoj će iz ove borbe izići kao pobjednik. Neka stoga oni odustanu od tih ispraznih nagovaranja i neka ne izlažu našu presvetu vjeru poruzi i ruglu pogana: jer je on čvrsto odlučio umrijeti za njezinu obranu.

Sudac, ugledavši roditelje kako razgovaraju sa sinom i plaču, i sam ganut samilosti prema njima, pristupi bliže i opomenu Antuna da ne odbacuje roditeljske želje zato što su siromašni: da će se on, primivši ga u svoju kuću, brinuti o njemu kao o vlastitu sinu i pobrinuti se da ga Taicosama uzvisi čašću i obiljem dobara. Odbacujući to kao bezvrijedno, Antun reče: Bilo bi uistinu veliko ludilo više cijeniti prolazna i isprazna nego vječna dobra. Ipak, to što obećavaš, reci, želiš li podijeliti u zajedništvu i društvu o. Petra i njegovih drugova? Nipošto, reče sudac, to ću dodijeliti samo tebi. Uskoro ćeš dakle, reče Antun, shvatiti koliko malo cijenim tvoja obećanja i sam život. Jer me niti križ zastrašuje niti mučeništvo plaši. Jedino to želim iz ljubavi prema onomu koji je za mene umro na Križu. Ujedno se okrenuo od suca s kojim je razgovarao i skinuo Queimon (tako zovu mač koji visi sve do tla), te ga dajući majci reče: Ovime se tješi. Za tebe ću moliti Boga na nebesima. Ne plači zbog mene, nego radije zbog ovih jadnih pogana. Ja idem k Bogu, da vječno uživam u njegovu gledanju: oni ostaju u svojoj sljepoći. Neka ovi ne osjete da vam nije drago što umirem zbog Boga. Niti je pravedno da ne bude drago, kad je on prvi umro za nas. Zatim je u Antunovu odijelu pronađeno pismo, koje je on napisao roditeljima, puno nekoga božanskoga duha, kojim ih je tješio potičući ih da ostanu postojani u jednom prihvaćenoj vjeri.

Napokon, dok je privezan na križ iščekivao smrtni udarac, poziva sv. Petra Baptistu, pokraj čije je lijeve strane visio, da s njime zajedno otpjeva psalam Laudate pueri Dominum: kad se ovaj u nekom svetom zanosu zadubio u božanske stvari i nije odgovarao, sam ga započinje nekim nebeskim i posve anđeoskim pjevom te ga gotovo cijeloga prođe: ali prije nego što je stigao do Gloria Patri, kojim se završavaju psalmi, istrgnut iz života, otpjevao ga je s anđelima na nebu. To je otprilike Barezzo. Ako je ono što pripovijeda uistinu sudac ponudio, to su dječaci dvaput odbili, najprije Ludovik, kako izvješćuje Froes, a zatim Antun. Je li pak opasan mačem, ali ipak svezanih ruku na leđima (kako je prije rečeno), bio vođen na pogubljenje, neka drugi istraže.

Slavna ljubav dvojice Adaukta pobudila je poslije divljenje i kod samoga Taicosame, i izmamila mu ovu pohvalu našega naroda: da su kršćani uistinu hrabri ljudi i međusobno čvrsto povezani. Osobito se istaknuo žar Kaja Franje, tako da si mogao prepoznati plod i djelotvornost potvrde koju je malo prije primio. Kad su oci manja braća bili bačeni u pritvor, i on je sam dragovoljno ispovjedio da je kršćanin: pohađa one koji su u tamnici, pridružio se onima koji su provođeni po raskrižjima i ušao u sama kola. Tolika mu je bila žudnja za mučeništvom. Niti se ikada mogao odvratiti batinama ili sjekirama ovrhovoditelja, jer mu je snagu i postojanost davao Bog. Pratio ih je u Ozaku i Sakai i neprestano im služio u tamnici. Napokon su ovrhovoditelji stavili ruke na njega i na Petra, ali najprije na imetak obojice, odakle su uzimali ono što su davali za olakšanje mučenicima.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

5. veljače Kalendar godine