§ XIII. Čudesa svetih mučenika poslije smrti. Relikvije.
Kakva su duševna gibanja nastala u kršćana i pogana nakon trijumfa slavnih mučenika, ukratko u posljednjem poglavlju sažima Froes. Sam biskup, za kojega Barezzo piše da je sve promatrao s prozora svoje kuće, predvečer toga dana došao je, kako se prenosi, na mjesto na kojem su stajala njihova tijela pribijena na križeve, i sa svom svojom kućom, spustivši koljena na zemlju, iskazao im štovanje.
Da je Fazambur, nipošto neupućen u naša otajstva (jer je nekoć bio zatražio krštenje, i bio bi ga primio da nije, pohlepniji za zemaljskom nego za vječnom čašću, pretpostavio naklonost smrtnoga cara Božjim zapovijedima), Fazambur, kažem, svjedoči Euzebije, kad je vidio kako se tako okrutno kolju oni koje su svi smatrali svetima, sa suzama u očima otišao odatle, prepustivši izvršenje ostaloga gradskom pretoru koji je bio nazočan. Neki Japanac, kad je vidio s kolikom su radošću svi završili život, moleći Boga za spasenje cara i ostalih svojih neprijatelja i opraštajući onima koji su ih pribili na križ, s velikim duševnim ganućem i mnogim suzama zagrlio je nazočnoga Portugalca, ispovijedajući da je kršćanin i da je već davno bio kršten, dok je sam vršio službu kuma, ali je nevjerno otpao te je i u pokolju ovih mučenika sudjelovao.
Mnogo je čudesa zatim proslavilo njihovu slavu. Beživotna tijela ostala su tako ugodna izgleda i držanja, neka podignutih očiju prema nebu, druga spuštenih glava na doličan način, sva bez ikakve unakaženosti, da su se Japanci divili i razglašavali tu posve neobičnu pojavu. I dok se tijela drugih koji su raspeti na križ četvrtoga dana obično usmrde, a vrane, kojih ondje ima vrlo mnogo, kljunovima im probadaju oči i proždiru ih, od ovih se nije širio nikakav zadah, niti su vrane oštetile oči ili uopće doletjele bliže. Četrdeset i četvrtoga dana poslije, Portugalci koji su se spremali isploviti prema Makau pohodili su tijela mučenika kako bi mogli sigurnije posvjedočiti o svemu, i učinio im se dostojnim divljenja oblik koji je još bio prisutan, kako se navodi u sudskom iskazu koji je u Makau sastavio generalni vikar Kine.
Neki su svjedoci tvrdili da je dva dana nakon smrti netko ugrizom odrezao palac na nozi sv. Petru Baptisti i da je isteklo mnogo krvi, i kapalo kroz više sati. Iz drugoga iskaza, provedenoga po svečanom obredu u Manili, uz zakonito ispitivanje očevidaca, proizlazi da je 62 dana nakon smrti tijelo istoga o. komesara, viseći s križa, još bijelo, triput zadrhtalo; i da je velika količina krvi ponovno potekla iz boka probodenoga kopljem kad je bio raspet: a kad se to čulo u Nagasakiju, neki su kršćani onamo došli i natopili njome mnoga platna i listove papira.
To je bilo nimalo manje čudesno. Ondje je s Portugalcima bio došao talijanski vojnik, imenom Ivan Krstitelj, u samo vrijeme kad su blaženi mučenici bili raspeti na križ: on je u kapu prihvatio krv bl. Pavla Mikija, Petra Baptiste, Martina od Uzašašća i drugoga Japanca, te ju je zatim pohranio i sačuvao u glinenoj kineskoj posudi (kakve nazivamo porculanskima). Devet mjeseci poslije, pred generalnim vikarom biskupa Kine i Japana, u nazočnosti šestorice redovnika iz reda sv. Franje, jednoga iz obitelji sv. Dominika, dvojice iz Družbe te drugih svjedoka, od kojih je jedan bio liječnik, posudica je razbijena, i na opće divljenje pronađena je krv posve tekuća, kao da je svježe prolivena i topla, ne šireći nikakva neugodna mirisa.
Prvoga petka po noći nakon njihove borbe opaženo je na nebu nebesko svjetlo, na onoj strani gdje su visjeli mučenici, tri goleme zrake, kao ognjeni stupovi, dok je nebo na neki način davalo svjedočanstvo o njihovoj slavi, i naviještalo da će oni, premda već preminuli, biti svjetlo Japana. Kad je srednji od tih stupova sjajio dva sata, zaustavio se iznad crkve naše Družbe i raspršio se: a noć koja je prije bila strašna zbog tamne magle postala je vedra i sjajna. Na mjesto na koje se činilo da se spušta taj stup opažene su mnoge iskre slične zvijezdama. Kroz dugo vremensko razdoblje, svakoga petka, iznad polja mučeništva pojavljivale su se mnoge zvijezde, poput svijeća, koje su se, pokretane nalik na neki obred prošnje, spuštale prema bolnici sv. Lazara, koja je bila prvo sjedište svetih otaca manje braće kad su došli u Nagasaki: a odatle su se nosile na mjesto koje se zove Pustinja Bogorodice.
To prenosi Euzebije iz vjerodostojnog iskaza. Barezzo pripovijeda nešto drukčije. Naime, svjetla koja su se svakoga petka pojavljivala iznad križeva mučenika bila su, kaže, nalik na stupove, a dvostruka iznad križa sv. Petra Baptiste. Oko sredine ožujka, također u petak, opažen je golem ognjeni stup: on se zatim podijelio na tri, i nakon dva sata onaj koji je bio u sredini prenesen je iznad crkve Družbe i raspršio se, kao što smo već izvijestili, a noć koja je prije bila mračna postala je sjajnijom od dnevnoga svjetla. Nakon kratkoga vremena pojavila se na istoku kao neka ognena strijela, ubrzo slična na zapadu; zatim su na sjeveru iznad pustinjačke kućice Bogorodice opažene mnoge zvijezde različitih boja, kakve nikada prije nisu viđene: to je čudo trajalo do četiri sata, dok su Japanci i Portugalci promatrali i od straha, uz pomiješane povike, zazivali Božje milosrđe.
Ali zapanjujuće je ono što isti dodaje: da je tijelo sv. Petra Baptiste nestalo gotovo cijeli dan, od 10. sata do ponoći, dok su stražari bili zapanjeni i prestravljeni zbog kazni koje su im prijetile ako bi koje od tijela tih svetaca bilo odneseno njihovom nemarnošću: napokon se, dok su oni gledali, samo vratilo na križ. Autor nagađa da je možda tada otišao pomoći svomu vjernom podaniku i bratu, Hijeronimu od ISUSA, kojemu je bio naložio da ne napušta Japan. Jer kad je ovaj otprilike u isto vrijeme prolazio kroz gradska vrata Meaka, neka je vračara pred nazočnim Japancima povikala da je on jedan od onih koji propovijedaju Nanuan, to jest Boga. Ipak nitko nije digao ruku na njega. Ili je svakako blaženi mučenik tada pritekao u pomoć, misli Barezzo, svomu prijatelju Kozmi Gioyi, kojega i njegove ukućane je zloduh, nakon što je u svoju kuću primio onoga brata Hijeronima, uznemirivao čudesnim strahotama.
Posvjedočili su također Japanci, kako isti piše, da su često viđali bl. Petra kako služi misu na onim mjestima na kojima je to običavao činiti za života, uz uzvišen sklad mnogih glazbenika i mnoga svjetla. Stoga su nijekali da je umro na križu onaj kojega su gledali kako obavlja svete obrede, nego da su tada bile zaslijepljene oči gledatelja da povjeruju kako je mrtav: jer se lakše prevari jedno osjetilo nego više njih, a osim toga ovdje se i čuo, ne samo, kao ondje, vidio.
Dodaje isti pisac da su, nakon što su prošla puna tri mjeseca od mučeništva, tijela još bila bez truleži, bijela, meka i gipka: češće su se viđala njihova lica kako sjaje neobičnim sjajem, osobito bl. Petra, i njegove oči uprte u nebo, odražavajući izgled zanosa u kojem je tada bio učvršćen kad je primio udarce koplja. Napokon Barezzo spominje da se slika serafskoga oca Franje, u njihovu samostanu u Meaku, prije znojila krvlju, i tako navijestila da će se obilno proliti krv njegovih duhovnih sinova.
Koliko je pobožno skupljana krv mučenika, trgana odjeća, tražene relikvije, dijelom je očito iz onoga što je dosad rečeno, a dijelom dolje prenosi Froes u posljednja dva poglavlja. Naš Solerius u 11. knjizi, u posljednjem poglavlju, prenosi da su, kad su se već raspala i osušila tijela svetaca i neke kosti pale na zemlju, kršćani ih pobožno pokupili i dio odnijeli u Arimu, a dio u Nagasaki u našu crkvu.
Napokon je došao poslanik od upravitelja Filipina, i prinijevši po običaju darove Taicosami, raspitivao se zašto je naredio da se pogube oni redovnici, zašto je opljačkao robu galijuna sv. Filipa, te je zatražio da mu bude dopušteno odnijeti tijela pogubljenih i da se kraljevskom ispravom zajamči da će biti zaštićeni od povrede ako ubuduće kakve lađe uslijed slična događaja budu bačene na obalu Japana. Tiranin je odgovorio da su redovnici pogubljeni jer su prekršili njegove odredbe propovijedajući zakon koji je on zabranio; da je lađa opljačkana jer su po običaju prihvaćenu u cijelom Japanu u njegovoj vlasti dobra koja tako u oluji pristanu uz obalu kad su lađe oštećene. Da on ne želi, davši ikomu dopuštenje, umanjiti to pravo. A tijela pogubljenih, ako se nađu, dopušta da odnese sa sobom. Tako Guzmán. Jesu li pronađena i odnesena, ne navodi. Cardosus u Bilješkama uz Portugalski martirologij piše da se plašt sv. Petra Baptiste čuva u Manili, a desna ruka, kojom je blagoslovio drugove pribite na križ, da i dalje zadržava oblik i položaj onoga koji blagoslivlja. Antonio Francesco Cardim u prije navedenu Fasciculusu o sv. Pavlu Mikiju piše: Njegove svete relikvije u Makau već su u svakom osobitom štovanju. O sv. Ivanu Soanu: Njegov se pepeo u Makau u kolegiju Družbe ISUSOVE već drži poput blaga. O sv. Jakovu Kisaiju: U kolegiju u Makau čuvaju se njegove relikvije.
§ XIV. Sveti mučenici javno počašćeni crkvenim časoslovom i misom.
Čudesa koja smo naveli da su učinjena božanskom snagom, većinom potvrđena zakonitim svjedočanstvima u sudskom iskazu, ispitana u Rimu na najuglednijem sudu (kako ga nazivaju) Rote, prikazana su vrhovnom svećeniku Urbanu VIII. On je, da bi japanskoj Crkvi, natopljenoj krvlju tolikih mučenika i još uvijek potresanoj najokrutnijom olujom progonstva, udijelio neku utjehu na zemlji i zaštitu na nebesima, redu otaca manje braće i Družbi ISUSOVOJ godine 1627. podijelio ovlast da slave misu i mole časoslov 5. dana veljače, ovima doduše o trojici mučenika Pavlu Michiju, Ivanu de Gotu i Didaku Quizaiju iz Družbe ISUSOVE, a onima o 22 mučenika iz reda manje braće sv. Franje opservancije provincije bosonogih sv. Grgura, Filipina i Japana. Apostolski kratki spis, udijeljen manjoj braći, glasi ovako: za trajan spomen na stvar.
Iako nedostojni, vršeći na zemlji službu Spasitelja i Gospodina našega ISUSA Krista, koji svoje slavne vojnike, kojih je smrt dragocjena u njegovim očima, na nebesima dariva vijencem besmrtnosti, rado prihvaćamo na milost uslišanja pobožne želje Kristovih vjernika, osobito katoličkih kraljeva, kojima se promiče štovanje tih istih svetih vojnika i hvali Gospodin u svojim svetima, te ih pratimo prikladnim naklonostima i milostima. Budući da je stoga, kako je naš ljubljeni sin Petar Baptista, prokurator braće reda manje braće sv. Franje opservancije, takozvanih bosonogih, provincije sv. Grgura Filipina i Japana, dao pred nama iznijeti, naša časna braća kardinali Svete rimske crkve zaduženi za svete obrede, u parnici kanonizacije dvadeset i triju mučenika, naime Petra Baptiste i njegovih drugova iz spomenutoga reda, od kojih je šest bilo zavjetovanika, a ostali su bili laici, ukućani i pomoćnici tih istih šestorice zavjetovanika, i koji su svi za Kristovo ime, u gradu zvanom Civitas Nangasaqui, izvan zidina, u kraljevstvu Japana, bili pribiti na križ i probodeni, u svetom sudištu Rote, a zatim po našemu nalogu od tih istih kardinala, uz izvješće našega ljubljenoga sina Tiberija, svećenika kardinala nazvanoga Muto, naslova sv. Priske, razmotrili i prosudili da je utvrđeno mučeništvo i čudesa, te se stoga u svako vrijeme može pristupiti njihovoj stvarnoj kanonizaciji; a poglavari spomenutoga reda, zbog pobožne naklonosti koju gaje prema tim istim mučenicima, silno žele da se časoslov i misa o njima, dok se ne dođe do svečane njihove kanonizacije (za koju nisu ponizno zamolili samo spomenuti Petar, u ime te iste braće, nego i naš najdraži sin u Kristu Filip, katolički kralj, i naša najdraža kći u Kristu Izabela, katolička kraljica Španjolaca, kao i sav grad Manila i kineski, ili makauski, i drugi, u svojim pismima poslanima nama), mogu moliti kako slijedi: Mi, želeći pobožnim željama tih istih poglavara ovakve vrste, koliko s Gospodinom možemo, udovoljiti i pratiti ih posebnim naklonostima i milostima, te njihove pojedine osobe od svakoga izopćenja, suspenzije i interdiktâ, i drugih crkvenih osuda, cenzura i kazni, po pravu ili od čovjeka, ma kakvom prigodom ili razlogom izrečenih, ako su kakvom vezom svezane, samo radi postizanja učinka ovoga pisma, ovim nizom odrješujemo i smatramo odriješenima; naklonjeni molbama spomenutoga Petra, u ime tih istih poglavara ponizno nama podnesenima; po savjetu tih istih kardinala, da se o tim istim mučenicima, kako od svih redovnika spomenutoga reda sv. Franje koji se nalaze posvuda, tako i od drugih crkvenih i svjetovnih osoba, ali samo u Manilskoj biskupiji, gdje su prvaci spomenutih mučenika radeći za Kristovu vjeru postigli velik uspjeh, časoslov i misa Zajedničkoga od više mučenika, na dan njihova rođendana, naime peti dan veljače, mogu slobodno i zakonito moliti i slaviti odnosno, apostolskom vlašću, sadržajem ovoga pisma, dopuštamo i dajemo dozvolu i ovlast: unatoč apostolskim konstitucijama i odredbama te svemu ostalome što bi bilo tomu protivno. Želimo pak da se prijepisima ovoga pisma, pa i tiskanima, potpisanim rukom kojega javnog bilježnika i ovjerenim pečatom koje osobe postavljene u crkvenoj dostojanstvenoj službi, posvuda pridaje upravo ona ista vjera koja bi se pridavala samomu ovomu pismu kad bi bilo predočeno ili pokazano. Dano u Rimu kod sv. Marije Velike, pod Ribarevim prstenom, četrnaestoga dana rujna 1627., pete godine našega pontifikata. M. A. Maraldus.
prosudivši da je utvrđeno mučeništvo i čudesa bl. Pavla, Ivana, Jakova, dok za njihovu kanonizaciju mole kralj i kraljica Španj; gradovi Manila i Makao itd.
Kao što je Pavao Miki, kako pripovijeda Froes u 7. poglavlju, iskazao veliku zahvalnost ocima franjevcima što su pod njihovim okriljem on i drugovi od Božanskoga milosrđa postigli dobročinstvo mučeništva, tako je pravedno da i mi iskazujemo zahvalnost ocima toga najsvetijega reda što se ponajviše njihovom marljivošću i brigom dogodilo da su našim trojici iskazane svečane počasti. Jer dok se o mnogim drugima koji se imaju ubrojiti u red blaženih mučenika apostolskom vlašću već odavno raspravljalo među Našima, o ovima pak, kao novijima (nego što su bili oni drugi, Rudolf Aquaviva, Ignacije Azevedo i drugi) i manje glasovitima, nije se posebno razmišljalo; manja braća su parnicu svojih, koja je bila zajednička s našom trojicom i sa 17 Japanaca, vodila tako da se o pristanku vrhovnoga svećenika nije moglo baš mnogo sumnjati. Tada su i Naši bili opomenuti da i oni sami pomognu tu stvar. Stoga podnose molbenicu vrhovnom svećeniku, od kojega su zatim isposlovali ovaj indult.
za trajan spomen na stvar.
su stoga, kako su naši ljubljeni sinovi poglavar general i svećenici Družbe ISUSOVE dali pred nama iznijeti, naša časna braća kardinali Svete rimske crkve zaduženi za svete obrede, u parnici kanonizacije trojice mučenika, naime Pavla Michija i Ivana de Gota i Didaka Quizaija, iz spomenute Družbe, koji su i da se stoga u svako vrijeme može pristupiti njihovoj stvarnoj kanonizaciji; a spomenuti poglavar i svećenici, zbog pobožne naklonosti koju gaje prema tim istim svetim mučenicima, silno žele da se časoslov i misa o njima, dok se ne dođe do svečanije njihove kanonizacije (za koju nisu ponizno zamolili samo ti isti poglavar i svećenici, i svećenika, spomenutih poglavara i svećenika u ime naprijed rečenih, nama o tome ponizno podnesenima, po savjetu tih istih kardinala, da se o tim istim mučenicima, od svih redovnika spomenute Družbe koji se nalaze posvuda, petnaestoga dana rujna 1627., pete godine našega pontifikata.
M. A. MARALDUS.
Angelus Justinianus Bilježnik.
Dvije godine poslije proširena je ta povlastica čitanja svetoga časoslova i podijeljena svim svećenicima koji dolaze u crkve Družbe po Svetoj kongregaciji obreda, čija je ovo odredba:
Odredba Svete kongregacije obreda o ovlasti da se govori časoslov i misa o trojici svetih mučenika, Pavlu Michiju, Ivanu de Gotu i Didaku Quizaiju iz Družbe ISUSOVE, u Japanu za Kristovu vjeru raspetima na križ, danoj svim svećenicima, kako svjetovnima tako i redovničkima, koji dolaze u crkve Družbe ISUSOVE koje se nalaze posvuda, na sam dan njihova mučeništva, koji je 5. veljače.
Budući da je inače pod danom 10. srpnja 1627. Sveta kongregacija obreda, uz odobrenje Svetoga Oca, dopustila da se o trojici svetih mučenika iz Družbe Isusove, Pavlu Michiju, Ivanu de Gotu i Didaku de Quizaiju, u Japanu za Kristovu vjeru pribitima na križ, časoslov i misa Zajedničkoga od više mučenika, na sam dan njihova mučeništva, naime 5. veljače, mogu moliti i slaviti od svih prezbitera iste Družbe koji se nalaze posvuda; na poticaj generala otaca Družbe Isusove ista je Sveta kongregacija prosudila da se spomenuti indult može protegnuti na sve svećenike, kako svjetovne tako i redovničke, koji dolaze u njihove crkve: pošto je izneseno Svetomu Ocu, Sveti je Otac odobrio 26. rujna 1629.
Ivan Krstitelj kardinal Detus.
O. Fulvije Benigni Tajnik. Spominje ovaj indult, na sve svećenike, kako je rečeno, protegnut, Augustin Barbosa u Summa Apostolicarum Decisionum, Collect. 58, br. 9.
Nadalje, od Jurja Cardosa u Hagiologio Lusitano zabilježen je spomen na ovih 26 raspetih na križ. Jer premda većina po rodu nisu bili Portugalci, ipak budući da je marljivošću Portugalaca otvoren ulaz Evanđelju u Japan, Portugalci s pravom smatraju da i pobjede koje su ondje izvojevali drugi pripadaju njima. A blaženima naziva ove borce Cardosus. Upisani su također u Franjevački martirologij od Artura od Samostana onih šest svetih manjih braće, zatim i 17 drugih njihovih ukućana, ili trećoredaca, i svi su nazvani blaženima.
Objavljena je u Rimu knjiga godine 1646., tiskom baštinika Corbelettijevih, kojoj je autor Antonio Francesco Cardim, prokurator provincije Japana Družbe Isusove u Rimu, pod ovim naslovom: Fasciculuse Japponicis floribus, suo adhuc madentibus sanguine. Knjiga je posvećena vrhovnom svećeniku Inocenciju X; odobrio ju je ne samo general Družbe Vincenzo Carrafa, nego i biskup od Comacchija, zamjenik generalnog vikara, i o. Rajmund Capisucco, suradnik učitelja Svete apostolske palače. U toj knjizi u 6. pohvalnom natpisu stoji naslov sv. Pavla Michija. U 7. sv. Ivana Soana, inače Gota. U 8. sv. Jakova Kisaija.
Druga knjiga iste godine u Rimu od istoga autora objavljena pod ovim naslovom: Catalogus Regularium et secularium qui in Japponiæ regnis, a fundata ibi a S. Francisco Xaverio, gentis Apostolo, Ecclesia, ab Ethnicis in odium Christianæ fidei, sub quatuor tyrannis, violenta morte sublati sunt. U tom Katalogu na stranici 6 nalazi se ovo: Godine 1597., 5. veljače, dvadeset i šestorica uzdignuti na križ i kopljima probodeni, u Nagasakiju: koje je vrhovni svećenik Urban VIII. ubrojio u red svetih mučenika, 10. srpnja 1627. To su:
Sv. Pavao Miki, Japanac iz Družbe Isusove. Sv. Ivan Soan, nazvan Goto, Sv. Didak Kisay, Sv. Petar Cozaki, njihov ukućanin. Sv. o. br. Ivan Krstitelj, Sv. o. br. Martin od Luinesa, Sv. o. br. Franjo Bijeli, iz obitelji sv. Franje. Sv. br. Filip od Casasa, Sv. br. Franjo od Parilhe, Sv. br. Gundisalv Garzia, Sv. Pavao Sasuki, Sv. Kozma Taqueya, Sv. Lav Carasumaru, Sv. Bonaventura, Sv. Antun Deyan, Sv. Ivan Kinuya, katehisti i ukućani otaca sv. Franje. Sv. Franjo Liječnik, Sv. Joakim, Sv. Franjo, Sv. Toma Ixe, Sv. Pavao Yabaraki,
Sv. Toma Deycan, Sv. Matija, Sv. Gabrijel, Sv. Mihael Conzaki, Sv. Ludovik, dječak star 12 godina,
Martyrii historia
autor Ludovik Froes iz Družbe ISUSOVE.
Epistola dedicatoria.
Ludovicus Froes prečasnom našem ocu u Kristu, ocu Claudiju Aquavivi, generalnom poglavaru Družbe Isusove.
Koliki je plod u Japanu ubran obraćenjem pogana i poučavanjem kršćana i kakvo je bilo cjelokupno stanje kršćanske stvari prije više od pola godine, izlaže se u godišnjim pismima poslanim ovom lađom Vašem Očinstvu. Tome su priložena i druga posebna pisma o dolasku prečastoga biskupa don Petra Martineza, koja govore kako o njegovu polasku poduzetom radi posjeta Taicosami, kralju Japanaca, tako i o djelu i nastojanju koje je on, prema naravi pastirske službe, dosad plodno uložio u napasanje svoga stada. Ali kao što se čini da su prilike u Japanu u najsretnijem i najmirnijem položaju, pa se iznenada znaju uzburkati i poremetiti različitim olujama i nenadanim nevoljama, tako je sada buknula nova, davno predviđena oluja progonstva protiv nas. O njoj, i ujedno o slavnoj smrti xxvi kršćana koji su po kraljevu nalogu, dijelom zato što su propovijedali Evanđelje, dijelom zato što su ispovjedili Kristovo ime, raspeti na križ, govorit ćemo u nastavku.
a Tiskana su i objavljena: De rebusa PP. Societatis Jesu gestis durante persecutione, poslana iz luke Nagasakija 13. prosinca 1896., te De Legatione Regis Cinensium ad Taicosamam, ondje napisana, 28. prosinca 1896.
b Prvi biskup Japana, kojega je Pio V. imenovao 1566. godine, bio je otac Andreas Oviedus, jer se u Etiopiji tada ukazivala slaba nada u plod, ali nije htio napustiti onu svoju crnu zaručnicu, zbog koje je podnio mnoge nevolje sve do 1597. godine, kada je sveto preminuo u mjesecu rujnu. Drugi je bio otac Melchior Carnerus, nicejski biskup, koji je umro u Makau dok se pripremao isploviti u Japan. Treći otac Sebastianus Morales, posvećen 1587. u Lisabonu, umro je u Mozambiku na putu. Četvrti otac Petrus Martinez, posvećen 1591. u Goi, isplovio je odatle 1593. i pristao u Nagasakiju 13. kolovoza 1596., donoseći od potkralja Indije Taicosami darove i pisma kojima je potvrđivao da prijašnje poslanstvo, koje je obavljao otac Valignanus, nipošto nisu izmislili naši ljudi, nego mu ga je on povjerio. U Meaco je stigao 16. studenoga, odatle u Fushimi, gdje je bio Taicosama. Iz Osake je krenuo 7. prosinca prema Nagasakiju.
O stanju u kojem su bili japanski kršćani prije ovoga progonstva i koji je bio njegov početak.
Da bi se potpunije shvatio početak i podrijetlo ovoga nedavnog progonstva, treba znati da je, kada je Taicosama, vladar Japana, prije deset godina naredio da svi mi pod smrtnom kaznom napustimo cijeli Japan zbog propovijedanja evanđeoskog zakona, viceprovincijal i ostali oci smatrali su da u to vrijeme nipošto ne smiju napustiti kršćane i da stoga nitko nikako ne smije otići iz kraljevstva. Ipak, da se na neki način popusti kraljevoj srdžbi i da se ne bi činilo da se njegov proglas prezire, te da se tako sva zla odvrate od kršćanskih velikodostojnika koji su još zadržavali svoj položaj, odredio je isti viceprovincijal da ne nosimo ogrtače ni gornje haljine, kako ih zovu, nego samo vrlo duge toge, prema običaju prihvaćenom među Japancima kada se po svom obredu odriču svijeta, te da na taj način ustrajemo u obrađivanju Gospodnjeg vinograda kao i prije. Naime, čvrsto smo se pouzdali da će kralj, kada dozna da smo ostali u toj odjeći i time donekle poslušali njegov proglas, prešutjeti cijelu stvar. Iz istoga razloga u Meacu i Osaki, gdje su nakon toga proglasa a podignute rezidencije, nismo ipak sagradili nikakvu javnu crkvu, nego samo privatnu kapelicu za slavljenje svete Mise i podjeljivanje svetih sakramenata, uz pridodanu dvoranu izvana u kojoj bismo razgovarali s pukom. Tom umjerenošću i oprezom, a ponajviše time što smo se skrivali, postignuto je da smo dosad bili pošteđeni svake pogibelji, a u ovom desetljeću broj vjernika toliko je porastao da je više od šezdeset pet tisuća ljudi (kao što je očito iz dosad poslanih pisama) oprano svetim vodama krštenja, ne računajući djecu rođenu od već kršćanskih roditelja.
4 Nije bilo nepoznato kralju da smo svi ostali u Japanu, ali mu je bilo dovoljno što se krijemo i što se bojimo da ne bismo izgledali kao prijestupnici njegove zapovijedi. Štoviše, već teče četvrta godina otkako je, uočivši kolika korist od portugalske lađe, koja se svake godine vraća iz Kine, prelijeva cijeli Japan i kakav ugled imaju oci, kao njihovi propovjednici i usmjeritelji, kod njih, te se njihovim zalaganjem dosad održava i čuva mir i spokoj u međusobnoj trgovini Portugalaca i Japanaca, potvrdio ovlaštenje dano dvije godine ranije na molbe oca vizitatora: naime, da deset otaca zbog spomenute lađe boravi u Nagasakiju, uz dodatak da ponovno sagrade crkvu koju je on godinu dana prije naredio sravniti sa zemljom. Uz to je, kao znak pomirenog raspoloženja prema nama, dopustio jednom ocu pristup k sebi te ga je i časno primio. Iz toga razloga i zbog onih deset kojima je dodijeljeno boravište u Nagasakiju, živjeli smo u umjerenom miru u Japanu nas iz Družbe sto trideset i četiri, i obišli smo mnoge njegove pokrajine šireći riječ Božju i pomažući kršćanima našim službama, a svoj smo žar tako ublažili da smo uvijek, što su poglavari željeli, više vodili računa o općem dobru, to jest da se ova Crkva, zasađena tolikim naporima i znojem, sačuva čitava i neoštećena, nego o osobnoj utjesi u prolijevanju krvi za Krista, što bi na kraju bilo daleko lakše. Bolje je, naime, jednom podmetnuti vrat krvniku i poginuti nego svakodnevno umirati među tolikim pogibeljima i nevoljama koje treba podnositi radi očuvanja ili povećanja broja kršćana.
5 I takvo je bilo stanje kršćanske stvari kada su iz glavnoga grada Filipinskih otoka, zvanoga Manila, stigla četiri oca iz obitelji sv. Franje, zvani bosi, poslani kao poslanici od namjesnika Filipina kralju Japana. Ti su oci od kralja, kako priliči poslanicima, primljeni vrlo čovječno, a naposljetku im je poručio da se vrate na svoje Filipine: da ne želi da se naš zakon širi u njegovu carstvu, da stoga po njegovoj zapovijedi i ljudi iz naše Družbe moraju biti u izgnanstvu te da je samo zbog kineske lađe nekolicini dopustio boravište u Nagasakiju. Ali kad su oci navaljivali da im Njegova Ekscelencija, kao i svim strancima, barem omogući razgledati veličanstvena i sjajna djela grada Meaca kako bi ih mogli hvaliti kad se vrate svojima, dometnuo je vrlo tašti Taicosama da mu se to silno sviđa, štoviše da će rado dati sredstva potrebna za to putovanje. Oslonivši se dakle na to dopuštenje, uputili su se prema Meacu, gdje su nekoliko mjeseci boravili u kući nekoga poganskog plemića, koji im je zajedno s još jednim prijateljem bio naklonjen zato što su obojica bili poticatelji da dođu u Japan.
6 Kad je prošlo neko vrijeme i povod, budući da su u svratištu trpjeli mnoge neugodnosti, oci su naposljetku zatražili da im se dodijeli toliko mjesta koliko je dovoljno za podizanje nekakve kuće. Dodijeljeno im je vrlo prikladno mjesto, ali uz pridodan uvjet da ne propovijedaju sveto Evanđelje. Međutim, uz pomoć nekih kršćana, nisu se ustručavali poslije sagraditi i crkvu i, jer su smatrali da se to čini na veću slavu Božju, nikakvim savjetima prijatelja nisu se mogli odvratiti od svoga nauma. Ti su prijatelji, naime, dobro znali da tim ocima kralj nije dao nikakvo ovlaštenje za gradnju crkve i da bi bolje učinili kad bi podigli samo neku prikladnu kapelicu, ali skrivenu od ljudskih očiju, da stvar naposljetku ne dopre do Taicosaminih ušiju. Kad je crkva zatim dovršena do vrha, spomenuti su oci počeli javno naviještati Evanđelje, kao da su od kralja dobili puno ovlaštenje, potaknuti željom i revnošću da pomognu ovim jadnim dušama te raspaljeni primjerom petoriceb svetih otaca istoga reda koji su, dok su s nevjerojatnom hrabrošću propovijedali Kristov nauk po Africi, vlastitim rukama pogubljeni od Miramolina, marokanskog kralja.
7 Uostalom, kad su naši primijetili da se na taj način ne dovode u najveću pogibelj za život i imetak samo oni, nego i cijela Družba i svi kršćani, te da se stvari kreću prema tome da u jednom trenutku propadne ono što je bilo građeno uz toliki znoj i toliko godina, predložili su već spomenutim ocima (što je od njih zahtijevala ljubav) da pomno razmotre je li uputno javno širiti kršćansku vjeru nakon kraljevske zabrane, pa i iz puke želje za mučeništvom, te davati povod Taicosami da pokrene novo progonstvo protiv kršćana u Meacu, od kojih su mnogi bili plemenita roda i nedavno obraćeni. To bi se uistinu dogodilo više nego vjerojatno ako bi do njegovih ušiju doprlo da se njegov proglas nimalo ne poštuje. Isto su im ukazala ona dva plemića koja su ih dovela iz Manile, bojeći se, razumije se, da i oni sami ne dođu u pogibelj za život zato što su te oce doveli u svoje kraljevstvo. Štoviše, prvaci i velikaši, pa čak i sami upravitelji dvora, dobronamjerno su ih opomenuli jer je (kako su govorili spomenuti velikaši) takav način postupanja stran i neuobičajen u Japanu. Nije malo, povodom toga glasa, porastao onaj golemi žar obraćenja u svakoj vrsti ljudi koji su od naših bili poučeni u počecima kršćanskog nauka i oprani svetim vodama. To su upravitelji doduše zapazili, ali jer su uočavali da mi ipak vodimo računa o svjetovnoj vlasti, prelazili su preko toga, povremeno nas blago opominjući da u obraćanju kršćana postupamo oprezno i promišljeno.
8 To je bio prvi povod ove oluje. Drugi, nimalo manji, dao je Jacuin, kraljev liječnik, vrstan epikurejac i smrtni neprijatelj svih božanskih i ljudskih zakona, a ponajprije onih koji se oštrije bore protiv tijela i osjetila. Stoga se đavao tim čovjekom poslužio kao oruđem u ovom novom progonstvu, kao i tijekom cijeloga prethodnog desetljeća, a on nije dopustio da dosad izmakne nijedna prilika da se naši i svi kralju miljenici,c neprijatelji vjere, kod njega optuže
A i da se svim kršćanima snuje krajnja propast. Njegovu izopačenu volju povećava kraljeva naklonost, kod kojega je vrlo omiljen, zatim obilna sredstva koja se neprestano gomilaju novim i sjajnim darovima. Tu je mržnju hranila ljubav prema sekti koju, makar hinjeno, ispovijeda. Bio je, naime, iz reda bonza. Stoga je odlučio velik dio svoga bogatstva potrošiti na obnovu nekoga mjesta, koje je nekoć razorio Nobunanga, zvanogac Figenoiama, koje je od Meaca udaljeno šesnaest tisuća koraka i nekoć je sadržavalo velik broj hramova i bonza. Dok se dakle trudi oko podizanja novih građevina za đavla i istodobno se boji da se svjetlom proširenog Evanđelja jednom ne rasprši tama japanskih sekti, događa se da tu gorku mržnju, jednom začetu protiv nas, sve dublje usađuje u grudi. Dok dakle s jedne strane franjevački oci nastavljaju javno naviještati Evanđelje, kao što smo rekli, a s druge se mnogi krste sakramentom krštenja i od naših, te se općenito shvaća da sav puk naginje našoj svetoj vjeri, Jacuin, potaknut od onoga koji zavidi svim našim dobrima, nije mogao više suzdržavati otrov kojim mu je izjedano srce, nego je, zgrabivši priliku tako revno traženu, prijavio kršćansko ime kod kralja, ne bez velike štete za vjeru.
B Treći uzrok novoga progonstva bio je ovaj koji ću sada iznijeti. Prošle, devedeset i šeste godine u kraljevstvud Tozza (to je jedan od triju najvećih otoka Japana, u koji još nije prodrlo svjetlo Evanđelja) pristala je lađa koja je iz Filipina plovila u Novu Španjolsku ili Meksiko, bez jarbola, kormila i drugih potrebnih sprava, i naposljetku sva razbijena prošlim olujama i raspucana od pukotina. Jedva što je lađa stigla, kad je mjesni gospodar odmah pismom obavijestio Taicosamu i ponudio mu je krcatu bogatom robom. Ovaj je, da mu tako bogat plijen ne bi bio istrgnut iz kandži, odmah poslao jednoga od glavnih upravitelja svoga dvora, po imenu Gemonogija, da pregleda lađu i u ime kraljevske riznice zaplijeni svu robu. Naime, stari je običaj Japanaca da mjesnom gospodaru pripadaju samo trupovi lađa. Otišao je Gemonogij i, obavivši u Tozzi sve što je bilo naređeno, vratio se s plijenom k Taicosami u onom trenutku kada je Jacuin smišljao najgore stvari protiv kršćanskoga imena. A kad je Gemonogij, već drugi sluga bezakonja, novim sumnjama i lažnim dojavama otežao položaj kršćana zbog putnika te lađe, te posebno spomenuo da su među njimag neki redovnici koji su, kao uhode kršćanskih knezova, došli da bi širili svoj zakon, dogodilo se da je kralj, već sam po sebi razdražen, izlio svu srdžbu na Kristove vjernike.
Cg novim klevetama opterećuju se kršćani:
A Ali nebeski Otac, blagi zaštitnik svih koji se progone zbog njegova imena, predviđajući početke nadolazećega progonstva, svojom božanskom providnošću, kojom sve blago ravna, odredio je da u to vrijeme biskup Japana ode u Meaco kako bi svojom nazočnošću utješio onu Crkvu i utvrdio je sakramentom svete potvrde protiv svih neprijateljskih navala. I uistinu se poslije u srcima kršćana osjetno očitovala neka nova snaga i živ žar vjere, kao što će biti jasno iz tijeka povijesti. Tolika je i takva bila pobožnost kršćana u primanju spomenutoga sakramenta da ni danju ni noću nisu davali mira onomu dobrom pastiru. U tolikom su broju dolijetali iz različitih i vrlo udaljenih krajeva. Mnogo je truda bilo uloženo u to da se obuzda svačiji žar kako ni najmanji glasić ne bi dopro do kraljevih ušiju ili njegovih najbližih. I zbog toga je biskup bio prisiljen što je prije moguće napustiti dvor. Ali se spomenuti žar nije mogao toliko prigušiti da ga liječnik ne bi nanjušio, pa ni on nije šutio pred Taicosamom.
11 I to su bile tri glavne točke iz kojih je sadašnja nevolja crpila svoj početak i naposljetku je osmoga prosinca, kao što ćemo reći u sljedećem poglavlju, u Meacu izbila na vidjelo. Glas i vijest o tome nije donesena u Nagasaki sve do dvadeset i šestoga dana istoga mjeseca, kada se slavi blagdan sv. Ivana. Prva je pak vijest donesena pismom nekih poganskih trgovaca iz Sakaija, koji su opominjali svoje, kako ih zovu, agente u tom trgovačkom središtu da brzo pokupuju robu s kineske lađe, jer je vrlo vjerojatno da se sljedeće godine neće vratiti: kralj se, naime, teško razgnjevio na oce i već je naredio da se svima odrežu nosovi i uši, a koliko god ih ima u Meacu, da se uklone iz sredine, dok bi ostali, koji borave izvan Meaca, trebali napustiti Japan. Budući da se u tim pismima nije jasno navodilo je li kralj neprijateljski raspoložen prema našima ili prema franjevačkim ocima (jer su i jedni i drugi boravili u Meacu), mnogo smo dana ostali tjeskobni i u neizvjesnosti te smo stvar molitvama i svetim žrtvama preporučili Bogu sve do četrnaestoga dana siječnja devedeset i sedme godine, kada su od raznih kršćana stigla pisma kojima se javljalo da kraljev proglas nipošto ne obuhvaća oce Družbe. Ali ni time se nisu smirila srca naših koji su boravili u Nagasakiju, sve dok nisu stigla pisma od samih naših otaca iz Meaca sedamnaestoga dana siječnja, a zatim i druga novija koja je poslao jedan naš brat posebno u tu svrhu od ocah Organtina, kako bi kao očevidac mogao podrobno iznijeti sve što se dogodilo.
a Naime, nakon što se donekle ublažila Taicosamina jarost, koji je bio naredio da se naše crkve u tim gradovima sruše, kao što smo prije rekli.
b Bili su to Berardus de Carbio, Otto Presbyter, Petrusa S. Geminiano. Pomoćnik Accursius, čija smo djela dali 16. siječnja.
c O tome Franciscus Sacchinus par. 5 hist. Societ. lib. 7 num. 172. Visoka planina najbliža Meacu jest Fiyenoyama, koja u višestrukom naboru obuhvaća u sebi devet manjih dolina. Smatrala se onom tvrđavom japanskih religija i glavnim učilištem znanosti. Tri tisuće boravišta bonza ispunjavalo je u davna vremena obronke i grebene planine te dolinske uvale. Iako su ratovi već donekle umanjili brojnost, ipak su bonzi, opskrbljeni obilnim prihodima te naoružani ugledom i lukavošću, ulijevali strah samom Meacu. Unutar njihovih granica nije bilo dopušteno ući ni ženi ni unijeti meso ili ribu, dok istodobno nikakva vrsta poroka nije nedostajala ni dušama ni tijelima bonza. To iznosi taj pisac, koji zatim opisuje ona jazbina paklenih zvijeri, kako ih naziva, što je bio razlog da ih Nobunanga iskorijeni. Mnogo o toj planini piše Franc. Solerius lib. 1 cap. 13 koji je naziva Frenoxamom i Frenoiamom i kaže da je udaljena 4 milje od Meaca.
d Od otoka Xicoca, o kojem smo govorili u § 1 br. 1, glavno je kraljevstvo Tozza ili Tosa, kojim se imenom ponekad naziva i cijeli otok, iako obuhvaća četiri kraljevstva.
e Štoviše, dvadeset i jednu godinu prije kralj Tozze, zet Franje, kralja Bunga, primio je krštenje, u njemu nazvan Pavao, protjeran iz kraljevstva pobunom pučana; u koje je zatim ponovno pozvan te je sagradio crkvu u kraljevskom gradu i svratište za prihvat otaca Družbe, a onda i u drugim glavnim gradovima svoga kraljevstva; i dok ih se sprema pozvati, zbog nove pobune bio je prisiljen pobjeći u tvrđavu Nangaxtimu. To pripovijeda Solerius lib. 6 cap. 6 br. 43. Sada je to bio drugi kralj od onoga.
f Solerius lib. 1 cap. 18 br. 110 naziva ga Maxita Yemondonus. Genifoin je tvrdio da bi bili donijeli sigurnu pomoć da su se najprije obratili njemu ili barem prije nego što je Maxita otišao prema Urandu, u čijoj je luci bila lađa.
g Bila su 4 redovnika Reda sv. Augustina, jedan dominikanac, dva manja braće bosonoga iz istoga manilskog samostana iz kojega su prije došli oni raniji u Japan.
h Organtino, prezimenom po jednima Soldus, po drugima Gneccus, rodom iz Brescie, primljen u Družbu 1556., u 25. godini života, u Indiju krenuo 1557. u mjesecu ožujku, u Japan stigao 1570., umro u Nagasakiju 1609. Mnogo o njemu spominju Sachinus i Alegambe u Bibliotheca.
Kad je i kako započelo progonstvo.
Kad je biskup sedmoga prosinca otišao iz Osake i ploveći rijekom već prešao šest milja, bio je prisiljen zadržati se na njezinu ušću dok ne zapuše povoljan vjetar. Ali zadržavanje nije bilo dugo: jer je sljedećega dana, koji je bio posvećen Bezgrješnom začeću prečiste Bogorodice, uz povoljan zrak i more, digao jedra prema Nagasakiju.
A Prije toga odlaska biskupova, otac Organtino i neki od naših pošli su u Osaku da ga posjete i prime njegov sveti blagoslov, pa su stoga ostali u Osaki. Ondje ih je na dan Začeća susreo Pavao Ochinda, rođak Ciunagondona, gospodara triju kraljevstava, i ispripovijedao ocu Organtinu da je čuo od nekoga liječnika koji je posjećivao nekoga svoga bolesnog rođaka što je kraljevski liječnik Jacuin malo prije ispričao Ciunagondonu: Kršćani, govorio je on, kako sam doznao, kao i sami oci, u ovo vrijeme se služe velikom slobodom i samovoljom u širenju svoga zakona, što je zasigurno nepodnošljivo i ide na veliku štetu japanskih kraljevstava koja su posvećena bogovima Chamiju i Fotochiju. Dok dakle vrebam i čekam svaku priliku da ih prijavim našem kralju kako bi ih strogo kaznio, jučer se pružila posve povoljna prilika i bez ikakva odgađanja obavijestio sam kralja o cijeloj stvari. Bio je, priznajem, tada doduše zauzet mnogim poslovima, tako da je na moj govor pomalo oklijevao i nije dao odgovor, ali neću oklijevati da mu drugi put ponovim isti govor i, vjerujem, kaznit će ih po zaslugama. Uistinu ti potvrđujem da se iz dna srca gnušam toga zakona.
B Taj je razgovor Jacuina, kao što smo rekli, liječnik ispripovijedao Pavlu Ochindi. Taj je liječnik poslije dodao da ga veoma žalosti što Jacuin takvo što smjera protiv kršćana, jer on među njima ima vrlo mnogo prijatelja.
13 Doznavši za tu stvar, otac Organtino je odmah poslao našega brata k Josipu, bratu Augustina, koji je tada boravio u Osaki, da upita je li kralju išta rečeno o našima. A kad je odgovorio da mu ništa nije poznato, brat mu je ispripovijedao ono što je Pavao Ochinda ispričao ocu Organtinu. I odmah je gospodin Josip dodao da je moguće da se to dogodilo: jer je on proteklih dana čuo samoga Jacuina kako govori da mu je, kad razmotri prilike njegova brata Augustina, veoma žao što vojskovođa obdaren tolikom vrlinom i slavnim ratnim djelima, u vrijeme kada bi ga kraljevsko Veličanstvo trebalo obasipati najvećim nagradama, protiv svačijega očekivanja ima vrlo nesretne ishode, ali da je njemu sasvim pouzdano da tome nema nikakva drugog razloga osim što zbog krajnje tvrdoglavosti neće odreći se Krista i više cijeni Evanđelje nego japanske bogove, čijom je osvetničkom kaznom postignuto da se zasluge i dobročinstva svih prijašnjih godina već smatraju ništavnima kod kralja.
14 Istoga dana pred noć vratio se gospodin Josip izb utvrde i došao u našu kuću, i dok, kako biva, razgovara s ocima, gle, dolazi kršćanski sluga Farimondona, upravitelja Osake, i javlja da je njegov gospodar naredio jednomu od slugu da potraži kuće otaca i osigura ih pouzdanom stražom, jer mu je malo prije kralj rekao da ih želi sve ukloniti iz sredine. Na te riječi Josip nije mogao zadržati suze, i videći da treba tražiti druge savjete, počeo je uz tešku zakletvu nagovarati naše da prije dolaska Farimondonovih slugu iziđu iz kuće i sakriju se na neko skrovito mjesto dok se jasnije ne dozna kraljeva volja. Gospodine, odgovorio je otac Organtino, naša je želja i naša slava da za propovijedanje nauka Krista, našega Spasitelja, podnesemo svaku uvredu, pa i samu smrt, i zato smo svakoga sata spremni hrabro podnijeti tisuću smrti za Gospodina kojemu služimo i za spasenje kršćana zbog kojih smo iz tako udaljenih krajeva svijeta došli kroz tolike pogibelji. Zar dakle misliš da sada pomoću skrovišta treba izbjegavati smrt koju nam naš Gospodin nudi po tako svetoj i tako slavnoj prilici? Smrt, velim, koja je malo prije, toliko željena od nas, bježala? Ali kad su Josip zajedno s ostalim kršćanima još snažnije navaljivali da naša braća odu i dodali da će se, ako Farimondonovi službenici nađu zajedno četiri oca, kralj, ako to dozna, teško razgnjeviti ne samo na naše nego i na sve kršćane, zato što je dosad smatrao da se u cijelom kraljevstvu Meaca nalazi samo jedan otac već iscrpljen godinama, te da bi se oci lako mogli okriviti za zločin nepokornosti jer su protiv izričita proglasa živjeli u Osaki: tim, velim, razlozima uvjereni, naši su naposljetku popustili, i otac Organtino je s ocem Franciscom Rodriguezom otišao u Augustinovu kuću, a otac Petar Moregion s ocem Franciscom Perezom povukao se u kućuc Sachendona.
13 Dok pak otac Organtino boravi u Augustinovim kućama, zapazio je da je jedan od počasnih dječaka u kući rođak nekoga glazbenika koji je kao vrlo omiljen uvijek bio uz kralja. Njega je dakle poslao glazbeniku da izvidi srž cijeloga pothvata. Otišao je dječak i od rođaka doznao da je sve što se govori sasvim istinito, a taj je dodao da je i njemu samomu malo prije kralj rekao to isto, dok je povod bio ovakav: Danas, govorio je glazbenik, vratio se iz Tozze Gemonogij s Ciosugamom, gospodarom te zemlje, i donio popis robe s lađe. Među ostalim je pak Gemonogij ispripovijedao kralju da su svi koji su dovezeni tom lađom kršćani, a među njima mnogi redovnici, i da stvar mora biti tim sumnjivija što je donosila manje robe, a više oružja i drugih ratnih sprava. Čini se pak da je to rekao kako bi pod tim izlikom prigrabio sebi više robe. Tada je Taicosama, kipjevši od srdžbe i jarosti, odgovorio da je već rekao kako je stvar od najgoreg primjera ako se kršćanskom zakonu dade mjesta za javno širenje u Japanu, te da je, iako je zabranio svako javno širenje, ipak Fascegava toliko išao naruku ocima koji su stigli s Filipina da su i navijestili svoj zakon i sagradili crkvu unatoč njegovu proglasu. Bio je tada ondje nazočan jedan od Fascegavinh sinova, kraljev dvoranin po imenu Ufioio, i da bi opravdao svoga oca, rekao je: Vaša Ekscelencija ima pravo. I zato je moj otac, dobro znajući da će se to svidjeti Vašoj Ekscelenciji, više puta opominjao da se suzdrže od propovijedanja. Ali jer nisu poslušali opomenu, moj je otac zapisao sve njihove pristaše.
16 Ne samo, dodao je kralj, filipinski oci F su propovijedali zakon koji sam ja zabranio, nego i drugi, a među njima neki starac (označavao je oca Organtina) koji, kako mi se pripovijeda, pod izlikom liječenja nekih bolesti krsti ljude na ovom dvoru. Sigurno je da će obojica platiti kaznu svojom krvlju; i one u Nagasakiju pobrinut ću se da budu razapeti na križ. Bio je tada pri ruci Cicugendon koji je, želeći ublažiti kraljevu jarost, velikodušno i ponizno rekao: Vaša Ekscelencija ima opravdane razloge srdžbe, priznajem, ali ipak ovaj put usrdno molim da želi pokazati svoju dobrotu i blagost prema ocima i pokloniti im život. Kad ti se tako čini, odgovorio je Taicosama, uklonit ću iz sredine samo pet ili deset, a ostale ću, pošto im se odrežu nosovi i uši i kad budu na svima na ruglo provučeni kroz grad u kolima, poslati natrag u krajeve odakle su došli. Zatim se okrenuo Ufioiju i rekao: Noćas, čim se na obzoru pojavi Mjesec, najbrže pođi u Meaco i izvrši moje naloge. To je ono što je gore spomenuti glazbenik ispripovijedao našem počasnom dječaku.
17 Uostalom, da bi se ispravnije razumjela kraljeva namjera, treba znati da su naši, osobito u krajevima
A oko Meaca, uložili glavni trud u obraćanje ljudi plemenita roda: jer kad se oni obrate Bogu, lako se obraćaju ostali. Zapazivši to, Jacuin je povjerovao da se mi služimo time kao nekim ratnim varkom da bismo prije zauzeli Japan nego da bismo se pobrinuli za spasenje duša, i da smo zato došli iz Europe u Japan. Naime, kao što smo gore natuknuli, besmrtnost duše, među ostalim lažnim naučcima, smatra snom te bezbožno i apsurdno vjeruje da se duše ljudi gase sa životom jednako kao i duše životinja. Oslanjajući se na tu istu sumnju, koju je već davno, prije nego što nam je naređeno izgnanstvo, pojačalo iznimno nastojanje Justa Ucondona u poticanju plemstva na vjeru, isto je utuvljivao u kraljeve uši, koji je tada ipak izjavio da ne mari za tu optužbu. Ali kad je stigao u kraljevstvod Scimo protiv kralja Sassumana i zapazio da su mnogi velikaši sa svojim pristašama postali kršćani te da su međusobno povezani velikom slogom i snažno privrženi ocima, počeo je u pamćenju prizivati ono čime je Jacuin nekoć bio ispunio njegove uši i shvaćati (što je ipak krivo predviđao) da će širenje vjere škoditi sigurnosti Carstva. I to je pravi razlog odbojnosti koju sada očituje, a ne ni mržnja prema kršćanskom zakonu ni revnost prema idolima: u puku je, naime, poznato koliko malo mari za Camija i Fotochija, kako se nazivaju na japanskom jeziku. Također nimalo ne sumnja da je drugi život puka izmišljotina, i stoga da zakoni koji se na njega odnose nisu drugo nego ljudske odredbe smišljene za upravljanje kraljevstvima kako bi se smrtnici, kao stavljenu uzdu, odvratili od zločina strahom od kazni drugoga života.
18 Ali Taicosama, naposljetku se pribravši i razmotrivši da će našim boravkom u Japanu ostati sačuvana trgovina Portugalaca, shvativši također kako iskreno i pošteno, uklonivši svaku težnju za častoljubljem ili gomilanjem bogatstva, obavljaju svoje poslove, te napokon ganut poslanstvom oca vizitatora koje je prijašnjih godina uputio potkralj Istočne Indije njemu, tada Quabacundonu, donekle je ublažio svoju srdžbu prema nama i tim je više prelazio preko nas što je spoznao da rjeđe izlazimo u javnost i s manjom slobodom propovijedamo Evanđelje, te tako donekle poštujemo njegov proglas. Ali poslije, vidjevši da postupno dolaze i drugi redovnici s Filipina pod sjajnim imenom poslanika i tako ostaju u Japanu da bi širili zakon koji je on zabranio, a osim toga doznavši od Japanaca koji obavljaju svoju trgovinu u Manili da su Španjolci u ovom stoljeću sebi podložili nova kraljevstva, počeo je obnavljati prijašnju sumnju o ocima, kao da su onamo došli kako bi naposljetku sav Japan doveli pod svoju vlast.
19 Već, da se vratimo odakle smo skrenuli, kad je počasni dječak ispripovijedao ocu Organtinu kraljevu odluku, mnogim se kršćanima koji su bili nazočni učinilo da oci trebaju potražiti skrovišta i da Taicosaminim službenicima, ako dođu, treba odgovoriti da su otišli u Nagasaki s biskupom. Ali otac Organtino, jasno izlažući svoje mišljenje: Što se tiče drugih otaca, rekao je, neka slijede savjet koji im se svidi, a ja dobro znam što priliči ovoj mojoj oslabljenoj dobi. Više od dvadeset godina na neki način njegujem i uzdržavam kršćanstvo ovih krajeva oko Meaca, i sada, kad je vrijeme da iziđem na vidjelo, da se kukavički bacim u skrovište? Kad je najveća nužda, da napustim sebe i svoje? Neka to bude daleko od mene: tako, naime, nikada ne bih udovoljio ni božanskoj časti ni vezi kojom sam obvezan Družbi. Stoga, uz Božju pomoć, sutra u samu zoru krećem na put prema Meacu, da budem raspet na križ ili barem da budem unakažen odsijecanjem nosa i ušiju, ili barem da se sa mnom, kao s propovjednikom Evanđelja, učini ono što im se svidi. Čuvši to, otac Rodriguez je dodao da je njegova čvrsta i nepokolebljiva odluka da prati oca i podnese istu kocku pogibelji.
20 Nazočni su se zadivili tolikoj kreposti, svojstvenoj redovničkim srcima, i pohvalili su odluku. I tako je svaki od otaca ušao u neku prostoriju u kojoj je s mnogim plemenitim ženama boravila gospođa Justa, Augustinova supruga, prije mnogo godina krštena spasonosnim vodama od oca Organtina. Kad je ona shvatila da je otac došao kako bi zatražio posljednje zbogom i pohitao u smrt u Meaco, tako se iznenada ožalostila da nije mogla izustiti ni jednu jedinu riječ jer joj je glas bio prekinut suzama i jecajima. Ali otac je, naprotiv, tvrdio da ovdje nema mjesta opravdanoj tuzi i, kako je priličilo, nastojao je govorom punim ljubavi ohrabriti nju i pratiteljice za sve buduće događaje. Mogao si ondje vidjeti one dobre kršćane kako jedni iz silne ljubavi prema tako starom ocu dodiruju njegove haljine, drugi licem izražavaju tugu kojom su im bila pritisnuta srca, a treći duboku bol zatvorenu u nutarnjim osjećajima duše odaju čestim uzdasima. Nije nedostajalo ni onih koji su se, hrabriji od ostalih, nudili ocu za pratitelje i, kako se činilo, od srca govorili: Pođimo i mi i umrimo s njim. Kad je sve u toj kući bilo obavljeno, otac se vratio u našu kuću i odmah dao pozvati druga dva oca koji su bili u Sachendonovim kućama. Kad im je u nekoliko riječi izložio što je doznao i što je odlučio u svome srcu, zagrlio je obojicu uz veliko očitovanje ljubavi te je sljedećega dana, to jest devetoga prosinca, krenuo na put prema Meacu s ocem Rodriguezom, u pratnji našega brata Pavla Amacuse i drugih kršćana. Vjernicima koji borave u Osaki ta je odluka dijelom zadala veliku tugu dok vide da ostaju bez oca bez ikakve nade da će ga više vidjeti, a dijelom je donijela i radost dok se uvjeravaju da će im naš Gospodin tim putem otvoriti ulaz u sjajniju krunu, kakvu običava podijeliti svojim plemenitim vojnicima po svojoj božanskoj volji.
21 Ostala dva oca s bratom Pavlom Michijem i neki drugi kršćani koji su ostali u Osaki pripremili su se za isto općom ispoviješću i ujedno odredili način i postupak kako crkveno ruho i kućno pokućstvo mogu biti na sigurnom. Dok se to događa, gle, donosi se nova vijest da se kraljeva srdžba i jarost okrenula samo na franjevačke oce. Pred noć pak istoga dana osim toga smo doznali da su Farimondovi službenici doduše došli do kuća spomenutih otaca, ali su našli samo jednoga, po imenu Martina de Ascensione, koji je te iste godine stigao s Filipina. Zapisali su dakle ime toga Martina i još nekoga kršćanina koji je posluživao kod svete Mise, te osim toga dvojice dječaka; ostavivši pak ondje stražu, došli su do našega svratišta, kojima je u susret izišao neki kršćanin po imenu Andreas Ongasavara s još nekima, tvrdeći da su te kuće njegove, iako je bio dodijelio neke njihove sobe ocu Ivanu Rodriguezu, tumaču Njegove Ekscelencije, u kojima je boravio biskup kad je putovao kroz Osaku, ali da sada ondje nema nikoga osim trojice, naime onoga brata Pavla Michija, drugoga koji bi posluživao kod Mise i trećega koji bi se brinuo o kućnim poslovima. Druga dva oca, koja su ondje bila, nije spomenuo, iako su prije dolaska službenika usrdno molili Andreasa i njegove drugove da im bude dopušteno pojaviti se i izložiti se tako sretnoj kocki zajedno s ostalima: Jer ako je, govorili su, kod Taicosame odlučeno da se lišimo života, uzalud mislimo o skrovištima.
A Dodavali su da ih je u tu svrhu ostavio otac Organtino. Ali spomenuti kršćani nisu nimalo uvažili te molbe, pa su, spomenuvši samo trojicu, otpustili upraviteljeve službenike, koji su na odlasku zapovjedili susjedima da čuvaju te kuće.
22 Noću je zatim u našu kuću došao Sachendon s nekim kršćanskim velikašem i još dvojicom, koji su bili doveli po dva konja sa čvrstom namjerom da na silu odvedu oba oca i odnesu ih u Sakai, udaljen devet tisuća koraka od Osake, dok se jarost ne stiša. Budući da u tako važnoj stvari nisu dovoljno vjerovali svojim slugama, odlučili su sami biti u pratnji otaca. Tu su se naši snažno opirali i navodili da podnositi sramotu za Krista nije drugo nego loviti vječnu slavu, da oni nisu ni iz kojega drugog razloga napustili rodno tlo nego da u sličnoj stvari poginu. Uz to, ako je kralju sigurno da moramo doći u njegove ruke, ljudskoj vještini ne preostaje nikakav bijeg; stoga izići iz te kuće ne bi bilo drugo nego u pogibelj za život baciti ne samo one koji su ih primili nego i one koji su uložili svoj trud u omogućivanje bijega.
23 Tim su odgovorom toliko bili ganuti gore spomenuti velikaši da su, zapaljeni revnošću za Božju čast, obećali da ni u čemu neće odstupiti od vjernosti koju duguju njegovu božanskom Veličanstvu i od vršenja dužnosti kršćanskoga čovjeka, ali da nikako neće dopustiti da oci ondje ostanu, budući da se čini da se cijelo progonstvo okrenulo na franjevačke oce, niti bi ostanak naših u toj kući služio ičemu drugomu nego povećanju kraljeve srdžbe protiv svih otaca i svih kršćana cijeloga Japana. Zato nije ni u skladu s pravim razumom da se zbog posebnoga dobra nekolicine u otvorenu pogibelj bace svi. Naposljetku, pridruživši razlozima molbe, prisilili su oce da pristanu na njihovo mišljenje, ali pod tim uvjetom da, kad bude sasvim pouzdano da Taicosama zbog Evanđelja uklanja oce iz sredine, i oni sami, na bilo kojem mjestu bili, mogu izići u javnost i ponuditi se smrti. I tako, po uzoru na bl. Pavla, koji je u ne tako različitoj stvari u Damasku dopustio da ga braća u košari spuste niz zidine, naposljetku su izišli iz kuće i uzjahali konje u pratnji onih velikaša koji su taj put htjeli pješice prijeći sve do Sakaija, s haljinama koje su Japancima umjesto ogrtača i s brevijarima prebačenim preko ramena, odakle su se nakon nekoliko dana vratili u Osaku.
C a Nakon što je Augustin Eucunocamindon izvojevao vrlo mnoge i najveće pobjede nad neprijateljima i isposlovao da Kinezi sami od sebe pošalju poslanike o miru (što je Taicosama silno želio), jer su ti poslanici zatražili da se sruše neke utvrde, tiranin je i njih sramotno otjerao, a Augustina je najprije izgnao s dvora, zatim mu naredio da se vrati u korejsko kraljevstvo, gdje je ipak još mnogo toga učinio slavno, više razmatrajući što priliči kršćanskom svjetlu nego što je zasluživao nezahvalni car.b Bio je to prostran i čvrst prostor unutar kojega je bila Taicosamina palača, o kojoj smo prije govorili, ali je te godine 1396., 4. rujna, bio strašnim potresom uzdrman i razoren, uz gubitak pokućstva i blaga koji se procjenjuje na tristo milijuna zlata.c Pavao Sachendon, inače Sacondon, bio je prvorođeni sin Genifoinov. O obojici ponovno niže, a o Pavlu u ovom istom poglavlju.d Taj je pohod poduzeo Taicosama 1386. godine, dok je pomorskim poslom upravljao Augustin, a Justo Ucundono zapovijedao svim kopnenim snagama. Čini se da se to naziva Scimo, što se posvuda zove Ximus, otok od devet kraljevstava.
O onome što se u to vrijeme dogodilo kako u Meacu tako i u Fushimiju.
24 Otac Organtino je čim je od Farimondonova počasnog dječaka doznao za nalog samoga njegova gospodara, posebno poslao jednoga kršćanina u Meaco da obavijesti dvojicu naše braće koji su boravili u toj rezidenciji; i kad je on sljedećega dana, koji je bio deveti prosinca, oko podneva ondje stigao, donio im je tu veoma gorku vijest. Ali oni su je primili kao najradosniju, te su se međusobno hrabreći utvrdili za sve buduće događaje i o tome obavijestili Justa Ucundona i neke druge kršćane, koji su odmah pohrlili u naše kuće da zajedno s braćom iščekuju tako časnu smrt. I u kratkom vremenu povećao se njihov broj. Jer čim se glas pročuo među kršćanima, potaknuti međusobnim poticajima, velikom su brzinom pohrlili k nama.
25 U međuvremenu je jedan od naše braće, potaknut duhom ljubavi prema bližnjemu, čija ga je šteta više pritiskivala nego vlastita, i predviđajući da se u ovakvim slučajevima mnoge tajne odaju po spisima te da se stoga mogu otkriti imena mnogih krštenih plemića ako službenici pravde u kući nađu kakva pisma, pomno se pobrinuo da se sva, koliko ih god moglo biti nađeno, pisma koja su stranci napisali našima potraže i spale. Malo poslije naši su doznali da je Gibonoscij, jedan od upravitelja dvora i upravitelj takozvanoga Donjeg Meaca, gdje je naša rezidencija, poslao stražare da opkole kuću franjevačkih otaca, koji su također stanovali u Donjem Meacu.
26 Dok se to događa u Meacu, istoga dana, koji je bio deveti prosinca, stiže otac Organtino, i budući da je bio udaljen samo tri milje od Meaca, po savjetu kršćana unaprijed šalje Pavla Amacusu da izvidi u kakvu su stanju stvari. Pavao, obavivši razgovor s različitim kršćanima, vraća se ocu na isto mjesto gdje ga je čekao, i iznosi što je doznao, naime da je sva kraljeva srdžba upravljena više na franjevačke oce nego na naše: stoga da bi bilo uputno da se Njegovo Velečasno Poštovanje ondje malo zadrži dok se jasnije ne pokaže ishod stvari.
27 I tu su opet kršćani počeli obnavljati i molbe i razloge da otac ondje ostane, ne samo zbog iznesenoga razloga, nego i zato što bi trebao razmotriti koliko je njima njegova pomoć potrebna u takvoj nevolji; i tako su predlagali različita sredstva i prilike kojima bi se mogao skriti. Ali dobri otac, koji nije ni najmanje gorio od želje za životom, sve je odbio govoreći: Ili se ova nova tragedija kuje protiv naše glave ili ne. Ako ne, što me može odvratiti da ne iziđem na otvoreno? Ako se pak kuje protiv nas, ako nas određuje za pogubljenje, priliči li da se sakrijem, da pobjegnem kao najamnik? To je uistinu daleko od moje želje, koja nije drugo nego da po dužnosti evanđeoskoga pastira položim svoju dušu za Kristove ovce na slavu Božju. F Zatim, ako me kralj posve traži na smrt, koja špilja u cijelom Japanu može biti tako skrovita da u njoj ne budem pronađen od Taicosamine bjesnoće? Nije mi nepoznato da ovi vaši savjeti proizlaze iz onoga jedinstvenoga osjećaja ljubavi kojim gorite prema meni, ali mi je zato dovoljno da vam zahvalim na najboljoj volji prema meni. Dodao je i druge razloge kojima je dokazivao da je već došlo vrijeme da na slavu Božju, čast našega najsvetijega zakona i spas kršćanske zajednice oci napokon iznesu Kristov stijeg i javno se pokažu kao propovjednici nauka s neba na zemlju donesenoga, te da se ne smije dati odvratiti od toga nauma ni kakvim ispraznim strahom ni tjeskobom, budući da je ta želja najugodnija božanskom Veličanstvu. I na taj je način otac Organtino iz srca spomenutih kršćana uklonio svaku misao o otkupljivanju svoga života, ako bi se slučajno pružila prilika, jer to ne bi bilo drugo nego izbjegavati mučeništvo koje bi mu Gospodin Bog naš ponudio kao najveće dobročinstvo. Ipak su se među sobom dogovorili da on ne treba prije izlaziti u javnost niti išta drugo javno poduzimati dok se pouzdano i sigurno ne dozna kraljeva volja, i tom su umjerenošću kršćani bili zadovoljni.
A Istoga dana stigao je u Meaco Ufioio, poslan od kralja da zapiše imena onih kršćana koji su naklonjeni franjevačkim ocima: i bez ikakva odgađanja pokrenuo je istragu i zapisao imena svih kršćana, koliko god ih je bilo u Meacu. Prvi među njima bio je Justo Ucundono, koji ondje sada ima svoje boravište. Kad je to dovršio, zapazivši da je Gibonoscij postavio stražare kućama spomenutih otaca, a ne našima, sam je otišao k Gibonosciju i rekao mu: Ako su stražari dodijeljeni onim ocima zato što šire svoj zakon, neka se dodijele i ocima Družbe jer su krivi za istu krivnju. I da bi to lakše uvjerio čovjeka, iznio je imena nekih uglednih ljudi koje su krstili naši, te je ustvrdio da su naši u službi propovijedanja i krštenja daleko revniji nego filipinski oci. Iz dva je pak razloga Ufioio navaljivao na tu stvar: prvi je bio da bi, ako se na našima nađe kakva krivnja, krivnja (ako je uopće bilo ikakve krivnje) franjevačkih otaca izgledala manja; drugi je bio jer je, budući da je njegov otac bio njihov zaštitnik, uviđao da će mu biti na veliku sramotu ako oni budu kažnjeni zbog kakva prijestupa koji na našim ljudima ni na koji način nije kažnjen. Povrh toga ponudio mu je popis svih kršćana i zatražio da se svima dodijele stražari, da kralj ne bi pripisao njegovu nemaru ako tko, namirisavši razlog zapisanih imena, umakne u bijeg.
29 Božanska se providnost uistinu pobrinula da Ufioio najprije upiše imena kršćana u popis nego što je obavijestio Gibonoscija; jer, budući da je on sam bio upravitelj Meaca, teško je podnio što se Ufioio, a da ga nije obavijestio, upliće u njegovo upravljanje, i to tim više što je on bio niži. Stoga se žestoko razgnjevio na čovjeka, budući da je stvar zadirala u nadležnost. I zato je na sve načine pokušao poništiti njegove postupke te mu je zapovjednim tonom odgovorio: Uopće ne znaš što govoriš, a još mnogo manje razumiješ kraljevu volju, jer kralju nije ni palo na pamet poklati sve kršćane: to bi, naime, značilo ukloniti iz sredine silno mnoštvo ljudi. Zar ti možeš pouzdano znati tko su kršćani, a tko nisu? Toliki su, naime, u ovo vrijeme potajno kršćani da ni ja ne znam jesi li ti kršćanin ni ti znaš jesam li ja: zato pazi da ne nastavljaš tako apsurdnu stvar. Nije se na tome zaustavio Gibonoscij, nego je otišao dalje i dodao: A zašto si, molim te, u svoj popis unio ime ovoga? Justa, naime, koji je bio prvi od sviju. Zar je nova stvar da je on kršćanin? Ili nam je nepoznato, nije prošlo ni deset godina, kad je sam kralj u Facati naredio da mu se poruči neka se odrekne krštenja, i jer nije poslušao, htio mu je oduzeti život, da nije zbog različitih službi koje je nekoć iskazao kralju ishodio život, i zato mu je samo imanje prešlo u riznicu? Osim toga, zar nije poznato da ga je kralj više puta, u znak naklonosti, primio u svoju nazočnost? Što ćeš dakle novo donijeti kralju ako javiš da je Justo kršćanin? Zasigurno nikada neću podnositi tu stvar, nikada neću potpisati takav plan. Dodijeliti stražare kućama otaca nije uputno, jer su to kuće a tumača Njegove Ekscelencije, koji sada djeluje u Nagasakiju. Priznajem, odgovorio je Ufioio, da su to kuće onoga tumača, ali u njima uvijek borave drugi oci koji šire svoj zakon, i zato s njima treba učiniti isto što i s kućama franjevačkih otaca. Ali Gibonosciju nije nedostajalo mnogo toga što bi u našu korist suprotstavio tome, te je završavajući govor jasno dao do znanja, budući da je Taicosama njemu povjerio upravljanje gradom Meacom i izvršenje ove pravde, neka ide svojim putem. Znam, naime, rekao je, i dobro razumijem što treba učiniti. Čuvši te riječi, ne davši nikakva odgovora, Ufioio je sav zbunjen i posramljen otišao kući D.
30 Sljedećega dana, koji je bio deseti prosinca, Gibonoscij, pomnije i manje tvrdokorna duha razmotrivši cijelu stvar, smatrao je da stražare treba dodijeliti i našoj kući, ne toliko radi pravde koliko radi forme: jer iako je prošloga dana ukorio Ufioija zbog te stvari, očitujući kraljevu namjeru, ipak da ne bi mogao izgledati sumnjiv u našoj stvari, smatrao je da tako treba učiniti. Zbog toga je poslao nekoga nećaka svoga namjesnika u našu kuću da upita tko stanuje u toj kući i čijoj je brizi povjerena. Onomu koji je dolazio izišao je u susret jedan: Ja ovdje stanujem s još jednim (to je bio naš brat koji je vodio brigu o kući), koga tražiš? Pozovi, odgovorio je onaj, svoga druga, jer želim razgovarati s njim. Došao je brat i, vedra lica kao što običava, pozdravio ga je. Tada je mladić rekao: Gospodin namjesnik je po Gibonoscijevoj zapovijedi naredio da se ovoj kući postave stražari. Ali jer pokazuješ lice pouzdana čovjeka koji me neće prevariti, ne čini mi se da su potrebni vanjski stražari: samo ću zapovjediti susjedima da se brinu o njoj. Zapisavši pak ime našega brata i njegova druga, otišao je i zapovjedio susjedima da čuvaju ovu kuću.
31 U njoj je boravilo pet naših, ali je, po Božjoj volji, samo jedan od njih upisan u popis. Jer jedan je svratio u susjednu kuću: ondje je, dok s nekim kršćanskim plemićima žarko raspravlja o mučeništvu i, razriješivši njihova pitanja o toj temi, čini ih snažnijima za tako slavnu borbu, po rasporedbi Boga, providnika svih stvari, nije upisan u katalog Kristovih vojnika. Isto tako, druga trojica, tada slučajno zauzeta drugim poslovima, isključeni su iz krune mučeništva. A kad su doznali da su dvojica prije spomenutih upisana u popis, nisu malo ožalostili što su propustili toliku sreću: i jedan, potaknut nekom svetom zavišću, upita u ime svih o. Organtina bi li bilo uputno da dragovoljno odu upravitelju i odaju svoje ime. A otac je odgovorio da strpljivo pričekaju: jer razlog kojim je kralj potaknut na ovo pogubljenje još je nesiguran i dvojbene naravi. Ako se pak stvar svodi na ispovijedanje vjere, ne samo da će oni sami, nego će svatko u natjecanju potrčati na trkalištu prema vijencu krune. A ako je ova tragedija izazvana zbog tozzanske lađe, bit će potrebno zrelije promišljanje: s tim su se odgovorom spomenuta braća pomirila.
32 Susjedi su, kako bi udovoljili nalogu vikara, postavili stražare uz našu kuću. Ali kao što je taj nadzor bio mlako naređen, tako je još mlakije vršen: jer iako su danju postavljali samo jednog ili dvojicu, a noću nešto više stražara naoružanih mačem i kopljem, ipak su se prema našima ponijeli veoma blago.
33 Dok je kralj ovog istog dana boravio u Fušimiju, i dok su uz njega bili Gibonoši i Gemonogije, obojica upravitelji Meaka (jedan gornjeg dijela, drugi donjeg), te također Fašegava sa sinom Ufiojom i mnogi drugi, počeo se obarati na obojicu upravitelja zbog prevelike samovolje u naviještanju kršćanskog zakona i krštenju mnogih ljudi, protivno njegovu ediktu, koju su prisvojili filipinski oci i naši. Oni su pak, da bi se opravdali i primjerom obranili od Fašegave i Ufioja, koji su kralju utuvili u glavu da je mnoštvo ljudi očišćeno svetim vodama od naših, odgovorili da je to doduše točno za franjevačke oce, ali ne i za oce Družbe: da su oni, budući da im se tolika sloboda činila neobičnom, upozorili spomenute franjevce, premda bez uspjeha: da su ovi odgovorili da su preko Fašegave ishodili od njegove Ekscelencije dopuštenje za propovijedanje: stoga se i njima, budući da je on preuzeo njihovo pokroviteljstvo, učinilo da je to vjerojatno, te su tako sav teret prebacili na Fašegavu. A što se tiče otaca Družbe, govorili su da pouzdano znaju da oni nisu poduzimali ništa protiv edikta njegove Ekscelencije. Da su doduše marljivo i često istraživali o njima, ali da nisu otkrili ništa osobito. Kao potvrdu toga (iako je bilo lažno i izneseno samo radi opravdanja) Gibonoši je podastro pismo koje je poslao Tarazavandono, upravitelj Nagasakija, u kojem je pisao da su oci Družbe u onim krajevima u širenju svoje vjere veoma umjereni i mirni. Čuvši to pismo, pokaza da nema ništa protiv otaca koji borave u tim krajevima, i vjerovao je da je o. Organtino onaj koji je, kako su tvrdili Fašegava i Ufiojo, sagriješio protiv njegova zakona, a isto je u spomenutom pismu davao naslutiti i Tarazavandono ovim riječima: Što se mene tiče, kaže, ulažem sav trud da tijek Evanđelja nema svoga napretka. Vi pak, oslobođeni te brige, ne sprječavate njegov tijek. Ali upravitelji ovu posljednju tvrdnju, koja je išla protiv njih samih, nisu odobrili: odobrili su pak ono što je išlo njima u prilog: i tako su, oslobađajući nas svake krivnje, svu krivnju (bezbožno nazivajući krivnjom svetu revnost širenja božanskog Evanđelja) svalili na leđa franjevačkih otaca, kako da bi, kao što rekosmo, obranili sebe i optužili Fašegavu i Ufioja, tako i zato što su se urotili u optužbi spomenutih otaca da budu protjerani iz Japana.
34 Razlog pak zbog kojeg je Tarazavandono napisao ovo pismo bio je ovaj: prošle godine, dok je boravio na dvoru i shvaćao da franjevački oci slobodno propovijedaju i krste, učinilo mu se da o toj stvari treba upozoriti kralja, osobito zato što su već neki bili spremni optužiti ih; a ta stvar nije mogla a da ne nanese štetu i nama. I zato je iz ljubavi kojom nas prati pokušao otkloniti opasnost koja nam je prijetila: i najprije je opomenuo same oce da paze što čine; zatim, vidjevši da nije ništa postigao, dao je spomenuto pismo Gibonošiju kako bi ga on, kad se ukaže prilika, pročitao kralju. I zato ga je, podnijevši ga, kralju pročitao i sada.
33 Zatim je jedanaestog prosinca, to jest sljedećeg dana, kralj, dok je bio zaokupljen razgledavanjem građevina svoje palače, pozvao Gibonošija i naložio mu da kazni smrću sve oce: a ovaj je odgovorio da će spremno izvršiti zapovijed i tako je otišao.
36 Tada je nekom Japancu, koji je bio pri ruci, palo na um da o toj stvari obavijesti neku svoju baku kršćanku, imenom Mariju, bojeći se da i ona ne bude uklonjena: jer pogani ne prave nikakvu razliku između otaca i kršćana, nego svakog kršćanina nazivaju ocem. I tako je iz Fušimija, gdje je on bio, u Meako, gdje je ona boravila, udaljen tri milje, napisao ovo pismo. Danas je kralj, dok je razgledavao svoje građevine, u velikom gnjevu zapovjedio da se pogube svi oci, bez ikakva izuzeća. Žao mi je tebe, koja si kršćanka, i zato sam ti to htio otkriti ovim pismom. Hrabra se žena ovom viješću nimalo nije uznemirila, nego je vedra lica zahvalila Bogu i nepokolebljiva duha pripravila se na tako slavnu krunu: te je čak odložila neke haljine, zajedno sa svojom desetogodišnjom posvojenom kćerkicom imenom Gracija (kojoj je, kao brižna majka, željela svako dobro), kako bi se mogla dolično obući ako kada bude trebala biti odvedena na križ. I zaista ona nije samo u toj stvari pokazala snagu svoga duha, nego se i pomno pobrinula da djelo odgovara želji. Jer nekim kršćanima koji su ondje bili nazočni reče ove riječi: Ja sam spremna umrijeti za našu svetu vjeru: ali budući da sam žena (koja je po naravi plašljivija), ne znam hoću li pri pogledu na goli križ klonuti duhom: stoga vas usrdno zaklinjem da ne trpite takav pad kod mene, nego me, čak i ako se budem opirala, silom odvucite krvnicima, da bih s ostalima kao mučenica prešla iz ovoga života.
37 Ista je Marija zatim, htijući iskušati je li želja kćerkice Gracije, koja je željela izložiti se istoj pogibelji, čvrsta, a ne prije djetinji žar, rekla njoj da je želi poslati njezinu ocu (koji je tada boravio u nekom drugom gradu) kako bi bila izvan svake opasnosti. A ona je počela gorko plakati govoreći: Što je ovo? Nisam li ja krštena? Svakako, ako svi kršćani umiru, zar bih ja htjela živjeti? Iz tog je odgovora Marija ne samo spoznala Gracijinu postojanost, nego je primila i najveću utjehu. I zaista, kad ju je ubrzo nakon toga otac pozvao natrag, nikada se nije mogla odvojiti od Marije. Toliko nebeska milost čini i u nježnoj duši kada je jednom zauzme.
38 Slučajno je bio nazočan Pavao Amakusa kad je to pismo predano: i primivši ga, otišao je k nekom drugom našem bratu, onome koji je, kako rekosmo, vodio razgovor o mučeništvu s nekim plemićima, i, uklonivši svjedoke, šapnuo mu na uho novosti koje su stigle iz Fušimija, da ih otkrije onim plemićima ako misli da će ih one uznemiriti; a u protivnom da šuti. Tada on reče: Neka ta briga padne na mene: jer ću im stvar ulijevati tako postupno da neće biti mjesta strahu; niti ću ugasiti žar onih koji dragovoljno gore, nego ću ga još više raspiriti. Pavao je pak odlazeći otišao natrag k ocima koji su boravili u nekoj drugoj kući i njima je javio to isto. Nakon što je to učinio, zagrlivši oce i braću, ne bez suza svih, otišao je u našu kuću kojoj su bili dodijeljeni stražari: i ondje se nije očekivalo ništa drugo nego da dolete ovršitelji i da svi budu odvučeni u smrt.
39 U međuvremenu je o. Organtino smatrao da o svemu treba obavijestiti o. viceprovincijala, kojemu je napisao na ovaj način: Pismo koje sada šaljemo Vašem Velečasnom Poštovanju naviješta veliko i opće radovanje, kako za nju samu, tako i za Preuzvišenog biskupa, kao i za sve ljude Družbe. Jučer predvečer stiglo je iz Fušimija pismo Mariji de Civan, koje je napisao neki njezin nećak, u kojem je stajalo da je toga istog dana kralj dao nalog Gibonošiju da pogubi sve oce. Pavao Amakusa, usklikujući od neke neobične radosti, pošto je doznao tu vijest, ušavši u našu kuću reče: Napokon, najdraži oci i braćo, svanulo je vrijeme da prolijemo krv za onoga Gospodina koji je iz ljubavi prema nama prolio svoju. Čuvši to, s velikom smo utjehom počeli posvećivati pozornost pripravi nutarnjeg čovjeka. Što se pak tiče izvanjskog, izvadili smo iz škrinja određene tunike, ogrtače i lanene haljine sa štulama, kako bismo u tom ruhu stupili u kazalište kao pravi sinovi Družbe i istinski Kristovi sluge te propovjednici Božjeg zakona. I sve je obuzela tolika radost, darovana od Gospodina, da je ne mogu izreći riječima. I uistinu priznajemo da je ovo jedini plod milosti koju smo isprosili neprekidnim molitvama i žrtvama koje je naš generalni poglavar i Vaše Velečasno Poštovanje u ovo vrijeme na slavu Božjeg veličanstva pobrinuo da se prinose za ovu provinciju. Ali mnogo je veći dodatak učinjen ovoj našoj radosti kad smo zapazili da su i svi ovi kršćani, i mali i veliki, spremni nasljedovati nas i položiti život za onoga koji je položivši svoj otkupio sve. Samo smo se toga bojali (što su neki drugi često govorili) da se pred Bogom ne bismo smatrali nedostojnima tako slavne palme. Ali sve je nadmašio onaj stari Kristov borac Just Ucondono. Bili su ondje nazočni i drugi plemeniti vitezovi, poput sinova Genofoina, koji je jedan od četvorice upravitelja dvora; a najmlađi sin, imenom Konstantin, sve do sada nije se odvojio od nas. Osim toga, drugi, a među njima mnogi plemići, neprestano nam šalju pisma i glasnike obećavajući da su spremni priskočiti nam u pomoć, kao svojim ocima i učiteljima, kada bude potrebno. Velik dio ovog žara u tih novokrštenika pripisujemo svetom sakramentu krizme kojim su prije nekoliko dana pomazani od Preuzvišenog biskupa. Ne mogu ovdje prešutjeti molbu Jakova i Ivana, koji nam pružaju svoju pomoć poslužujući u bogoslužju. Oni su naime, jer su čvrsto odlučili poći u istu životnu pogibelj s nama, zamolili od mene da budu najprije primljeni u našu Družbu. Njima sam odgovorio da će, ako se dogodi da poginu sa mnom, njihova sudbina biti najsretnija: a ako ne, da ću o njihovoj želji raspraviti s Vašim Velečasnim Poštovanjem. To je ukratko sadržaj pisma o. Organtina.
40 U kraljevstvu Giamaco, koje je jedan dan hoda udaljeno od Meaka, nalazi se grad Nara, u ovim krajevima veoma poznat po đavolskim sektama koje u njemu cvjetaju. Na učilište toga grada poslan je, po nalogu o. viceprovincijala, jedan od naše braće, Vinko, jedan od najboljih propovjednika i tumača ove provincije, kako bi ondje stekao potpunije znanje o poganskim zabludama, a zatim naše propovjednike točnije obavijestio o svemu, te da bi tako svi lakše pobili učitelja laži. Dok je pak prionuo uz to proučavanje, evo donose mu pismo kojim ga neki naš brat obavještava da, ako želi s ostalim ocima biti dionikom mučeništva, doleti što je prije moguće. Doznavši tu vijest, Vinko, premda po naravi malodušna i skučenog duha, ubrzo se pribrao i, ne gubeći časa, tako je uredio sve svoje stvari da je u praskozorje sljedećeg dana mogao biti spreman.
41 Vidjevši to domaćin, koji ga je grlio velikom ljubavlju, na sve načine nastoji i nagovarati ga da ne odlazi u Meako prije nego što dozna ishod tragedije: jer da je znak velike nepromišljenosti bacati se u ralje smrti kad se one mogu lako izbjeći. Brat je zahvalio čovjeku na jedinstvenom osjećaju ljubavi prema njemu: i poučio ga je da umrijeti za kršćanski zakon koji je naviještao ne samo da mu ne donosi nikakvu odbojnost, nego toliku duševnu slast da bi se smatrao blaženim kad bi za njega mogao proliti krv: i što poznatije bude njegovo zvanje, to će veću zaslužiti sramotu ako svi drugi iz Družbe s palmom mučeništva napuste ovaj život, a on jedini ostane na životu i negdje se sakrije. I zato, ako kralj pogubi evanđeoske propovjednike, da on s pravom treba biti prvi. Naposljetku domaćin, vidjevši ga tako postojanog u njegovoj nakani, dodijeli mu konja s nekoliko pratitelja koji će ga pratiti. Krenuo je stoga u ranu zoru, tako utvrđena duha da prolije život za Krista da je sve vojnike koji bi ga susreli na putu smatrao poslanima da ga uhvate. Naposljetku, kad je stigao u selo najbliže Meaku, nakon tisuću zahvala vratio je pratitelje s konjem domaćinu: nastavio je zatim svoje putovanje, u predvečerje dvanaestog prosinca stigao u Meako, i dok je htio ravno kroz sredinu stražara krenuti prema našoj kući, spriječili su ga prijatelji i gotovo na silu odveli u kuću u kojoj je boravio o. Organtino.
42 Toga je istog dana javljeno franjevačkim ocima da je kralj protiv njih izrekao smrtnu presudu: oni su u tom trenutku sjajno pokazali koliki su napredak postigli u školi svete vjere: jer ne samo da ovu kobnu vijest nisu primili tužnim duhom, nego su se s velikom radošću zajedno s nekim drugim kršćanima pripravili na smrt. Što će se bolje razumjeti iz jednog dijela pisma koje je otac fra Petar Krstitelj, komesar franjevaca, iz Meaka uputio o. fra Augustinu koji je djelovao u Nagasakiju. Okruženi smo, kaže, iznutra i izvana stražarima, i smrtna je presuda izrečena nad našim kršćanima: i zato su njihova imena zapisana. Prvog dana kad su nam dodijeljeni stražari, ispovjedili su se od grijeha; tako da smo brat Franjo i ja svu noć proveli slušajući ispovijedi: jer smo od nekog uglednog kršćanina doznali da ćemo svi sljedećeg dana biti lišeni života. Prije svanuća sam služio svetu misu i podijelio pričest braći i pedesetorici drugih kršćana, smatrajući da je to posljednja: zatim smo se svi pripravili, uzevši u ruke križ, da položimo život za Krista. Toga je dana prije ručka došlo mnogo Japanaca i optrčali cijelu kuću, a nakon njih neki zamjenik Gibonošija, upravitelja Meaka, odvodeći sa sobom Leona, Pavla, Tomu, Venturu i Gabrijela, naše propovjednike, te ih je zadržao u svojoj kući. Ne znam kakav će biti ishod stvari. Kažu da će nas ili pogubiti ili vratiti na Filipine. Ali mi smo, uz pomoć božanske milosti, spremniji napustiti život za Krista nego se vratiti na Filipine, premda ja nisam dostojan tako velikog dobra. Naš brat fra Martin istog je duha i raspoloženja. Neka je blagoslovljen Bog. To je bio o. Ivan Rodrigues, koji je kao tumač poslanika o. Valignana zadržan među taocima od Taikosame i zatim smatran tumačem, te mu je naređeno da boravi u Meaku. Pohodio je bolesnog Taikosamu i potaknuo ga na razmišljanje o spasenju; ali uzalud, jer je ovaj otvrdnuo u svojim grijesima: ipak ga je ovaj ljubazno primio, počastio darovima i naložio mu da pozdravi njegova sinčića Fidejorija. Ali, kao što se ovdje kaže, tada je bio otišao u Nagasaki i sudjelovao u mučeništvu dvadeset sedmorice Raspetih. Bio je zaokupljen obnovom gornje palače i drugih zgrada koje su početkom rujna iste godine bile potpuno srušene potresom. Kaže se da je ovdje niže u br. 36, dok je razgledavao svoje zgrade, donio presudu protiv otaca. Ponekad se činilo da Tarazava ili Tarazavandono, upravitelj Nagasakija, podupire naše i ostale kršćane, ali im se u većini slučajeva protivio u onim stvarima u kojima je mogao. I upravo zbog toga ga je uprave lišio Dayfusama godine 1603., a na njegovo je mjesto postavljen Antun Marayama, razborit i pobožan čovjek, kojemu je dao i četvoricu kršćanskih prisjednika. Bio je to jedan od četvorice upravitelja dvora i vodio je brigu o kući Sabucondona, Nobunangina unuka, privržen našima; i ishodio je da je o. Organtinu bilo dopušteno boraviti u Meaku: činilo se da je i sam ponekad naginjao katoličkoj vjeri, koju su prihvatila dva njegova sina, kao što se ovdje i ponovno niže kaže. Ponekad se naziva jednostavno Foin. Drugi pišu Yamato i Namaco. O ovom gradu i o veoma mnogim hramovima idola i boravištima bonza u njemu opširno govori naš Solerije, 1. knj., pogl. 12. i 13. Taj grad nije daleko od Sakata, prema jugoistoku.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.