Rođendan sv. Sora ovako je u djelu Martyrologium Gallicanum za veljačke kalende zabilježio Andrija du Saussay: Istoga dana u Limogesu spomen sv. Sora, ispovjedaoca glasovita po divnoj poniznosti, uzdržljivosti i drugim preslavnim darovima sveta življenja. U limogeskom brevijaru za ovaj se dan propisuje blagdan sv. Ignacija, koji se ima slaviti kao u rimskom po poludvostrukom obredu, sa spomenom sv. Sora.
Životopis,
Natalem S. Sori ita in Martyrol. Gallicano Kallendis Februar. consignavit Andreas Saussaius: Ipso die, Lemovicis commemoratio S. Sori Confessoris admiranda humilitate, continentia, aliisque præclaris sanctæ conversationis dotibus illustris. In Breviario Lemovicensi præscribitur hoc die festum S. Ignatii, peragendum, ut in Romano, ritu semiduplici, cum commemoratione S. Sori.
Vita,
2 Njegov nam je životopis iz Pariza poslao Andrija Du Chesne, kozmograf prekršćanskoga kralja, prepisan iz staroga rukopisa Thouove knjižnice pod naslovom Historia Ecclesiastica, a pred predgovorom je bio dopisan ovaj stih:
BILJ. 10. Auvergne je rodio onoga kojega predstavlja ova stranica. Pisac je živio dugo nakon njegove smrti, kako je očito iz predgovora: Ipak smatramo boljim reći makar i oskudno ono što znamo nego s onima koji su kroz tolika već davno minula vremena propustili zapisati djela blaženoga muža itd., a u br. 16 navodi djelo Gesta Francorum, dok u br. 9 piše da je ono što pripovijeda naučio iz kazivanja starijih. No u br. 12 čini se da je imao neka druga njegova djela; kaže naime: Kako je očito iz njegovih djela, što se ne može shvatiti o djelima sv. Guntrama u kojima se to ne nalazi, osim ako postoje neki spisi koji još nisu ugledali svjetlo dana. Doba.
2 Hujus Vitam nobis Lutetia transmisit Andreas Chesnæus, Regis Christianissimi Cosmographus, descriptam e vetusto Bibliothecæ Thuanæ codice, cui titulus Historia Ecclesiastica, adscriptus ante Præfationem erat hic versus:
NOT. 10. Arvernis genuit, quem præsens pagina pandit. Auctor diu post ejus obitum vixit, ut patet ex præfat. Satius tamen ducimus dicere vel exiliter, quæ novimus, quam cum his qui per tot tempora, jam jamque transacta, beati viri destiterunt adscribere gesta etc. ac nu. 16 citat Gesta Francorum, nu. 9 se majorum relatu didicisse, quæ narrat, scribit. At nu. 12 videtur aliqua alia ejus gesta habuisse; ait enim, Ut ex ipsius patet gestis; quod de S. Gamtramni gestis non potest accipi in quibus illud non habetur, nisi aliqua sint scripta, quæ nondum lucem aspexerunt. xtas.
3 U koje je vrijeme živio, može se zaključiti iz doba sv. Guntrama i sv. Aredija. Ovaj je preminuo godine Kristove 611., kako je očito iz djela sv. Grgura iz Toursa, knj. 10, pogl. 29, a Guntram dvije godine poslije, 613., 28. ožujka. Koje je godine sv. Sor prešao iz ovoga života, nigdje nismo našli zabilježeno.
3 Quo tempore vixerit, licet ex S. Guntramni ætate Sanctique Aredii colligere. H.c anno Christi DCXI decessit, ut patet e S. Gregorio Turon. lib. 10 cap. 29. Guntramnus biennio post, DCXIII, XXVIII Martii. Quo anno e vivis migrarit S. Sorus, nusquam indicatum legimus.
Životopis nepoznatoga autora
Vita auctore anonymo
iz rukopisa Thouove knjižnice, koji je izvadio Andrija Du Chesne.
ex MS. bibliothecæ Thuanæ, eruta ab Andrea Chesnæo.
Predgovor autora.
Præfatio auctoris.
Poznato je da je kod starih bio običaj da muževe svoga vremena spomenicima svojih spisa preporuče potomstvu te da njihove riječi ili djela vrijedna spomena ili predaju slovima, ili povjere slikarstvu, ili pak u mjedi ili mramoru mukotrpnim, gledanja vrijednim radom prikažu, imajući tu brigu da sve ono što bi se smatralo vrijednim da se sačuva za upoznavanje njih samih ili korisnih stvari, ili što bi se ocijenilo vrijednim nasljedovanja, bude izneseno na znanje njihovim nasljednicima, kako se ne bi pokazali ni neodanima svome vremenu ni neuslužnima prema potomstvu. Eto, čudim se zašto toliko mislimo da je trud prijašnjih bio uzaludan. Nama naime Spasitelj obećava da neće propasti ni čaša hladne vode pružena bratu.
Zašto djela hrabrih Kristovih vojnika predajemo da ih pritisne tamnica šutnje? Predajmo radije ono što će koristiti sadašnjem i budućem naraštaju barem neznatnim listovima, i povjerimo prema mogućnosti papirićima skromnim perom. Tome se pridružuje i ono čime se u duhu potičemo da zajedno s lijenim slugom ne pretrpimo gubitak štete zbog zadržanog novca gospodareva. Jednoga je naime od mnogih najhrabrijih Kristovih ratnika Gospodin dodijelio svojoj Crkvi, imenom Sora, čiji slavni život, koji će koristiti mnogima, pristupamo započeti. I premda smo nedorasli tolikom djelu, kao oni kojima je i rječitost vrlo oskudna i obilje dara vrlo usko, ipak smatramo boljim reći makar i skromno ono što znamo negoli s onima koji su kroz tolika već davno minula vremena propustili zapisati djela blaženog muža, upornošću nijeme šutnje na bilo koji način plaćati kazne. A da se to dogodi, daje Gospodin i smjelost govora, Onaj koji zapovijeda otvoriti usta i obećava da će ih milošću svoga Duha ispuniti kako ne bi ostala nijema. Njega dakle trebamo moliti da Onaj koji je bio pomoćnik svome sluzi u izvršavanju dobrih djela koja je zapovjedio, bude nama na pomoć u pripovijedanju onoga što je po svome sluzi milosrdno učinio. Neka dakle bude dovoljno ovo što je rečeno riječima isprike. Sada treba prijeći na pripovijedanje, jer je i veoma ludo razliti se u predgovoru, a u samoj se povijesti stisnuti.
Rođenje sv. Sora, bijeg od svijeta.
Ovaj dakle sveti muž Sor, rođen na području Auvergnea, od roditelja koji po svjetovnom dostojanstvu nisu bili najniži, ali su bili odani božanskim zakonima i pravovjernoj vjeri, bio je odgojen. Njima se Gospodin udostojao udijeliti dar tolike milosti da među najuglednijima od svojih srodnika rode potomka posvećena Bogu i od majčinih grudi posvećena svemogućem Bogu. Rođen dakle blaženi Sor, poučen kršćanskom zakonu, odgojen u katoličkoj vjeri, provodio je dob djetinjstva s marljivošću. Zatim ušavši u godine mladenaštva i sav se na čudesan način obrativši na djelo Božje, već je u mladenačkoj dobi razmišljao o onome što je poslije pobožno ispunio. Nastojeći dakle da mu srce ne bude okaljano nikakvim mrljama, već ne spor i ne gluh slušatelj Evanđelja, izvršitelj božanske zapovijedi: „Ako tko hoće ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom”, da bi s apostolom Petrom mogao reći Gospodinu: „Evo, mi smo ostavili sve i pošli za tobom”, čim je dosegao slobodnu dob, brže nego što se može reći zakoračio je te, prekinuvši odgađanja, pridruživši sebi dvojicu suboraca istoga puta i drugova iste ljubavi, a Amanda ib Ciprijana, ostavivši domovinu i roditelje, napuštajući tlo Auvergnea, kao izvršitelj Gospodnje zapovijedi koja kaže: „Ostavi sve što imaš i imat ćeš blago na nebu, i dođi, slijedi me”, ušavši u pokrajinu Périgord, jednom mišlju i jednakom slogom započeše provoditi pustinjački život.
Constat veterum fuisse morem, ut sui temporis viros per scripturarum suarum monumenta posteritati commendarent, eorumque dicta memoratu digna vel facta, aut litteris traderent, aut picturæ committerent; aut certe ære seu marmòre laborioso, spectabili opere, effigiarent: id studii habentes, ut quæque ad sui notitiam vel utilium conditu digna, vel æstimarentur imitanda, ea ad successorum suorum producerentur notitiam; quatenus nec suo tempori indevoti, nec posteritati apparerent inofficiosi. En miror, cur tantum adtendamus priorum incassum functum laborem. Nobis quidem a Salvatore promittitur, nec calicem aquæ frigidæ fratri porrectum perdendum.
Fortium Christi militum facta cur silentii carcere premenda committimus? Ea vero præsenti ac succedenti ætati profutura schedulis saltem vilibus tradamus, ac mediocri stylo chartulis pro posse mandemus. Accedit ad hoc, quo et animo incitamur, ne cum torpenti servo damna patiamur dispendii pro retenta pecunia domini. Unum enim e pluribus Christi fortissimis bellatoribus Dominus suæ Ecclesiæ adtribuit, Sorum nomine, cujus inclytam vitam multorum utilitati profuturam ordiri adgredimur. Et quamquam tanto operi existamus impares, utpote quibus et pertenuis adest facundia, et ingenii perangusta copia; satius tamen ducimus dicere vel exiliter quæ novimus, quam cum his qui per tot tempora, jam jamque transacta, beati viri destiterunt adscribere gesta, tenacitate muti silentii solvere quoquo modo poenas. Et hoc ut fiat, dat etiam Dominus ausum loquendi, qui jubet aperire ora, et ne elinguia remaneant Spiritus sui gratia promittit implenda. Ipse ergo nobis orandus est ut qui servi sui adjutor extitit ad bona peragenda, quæ præcepit, sit nobis in adjutorium ad ea narranda quæ per servum suum misericorditer gessit. Hæc igitur excusabilibus verbis dicta sufficiant. Nunc ad narrationem veniendum est, quia et valde stultum est in præfatione effluere, in ipsa vero historia succingi.
S. Sori ortus, seculi fuga.
Hic igitur sanctus vir Sorus territorio ortus Arvernico, parentibus secundum seculi dignitatem non infimis. Divinis tamen legibus, et orthodoxæ fidei deditis, altus est. Quibus Dominus tantæ gratiæ munus conferre dignatus est, ut eis inter præcipuos suorum adfines sobolem Deo dicatam, et ab ubere omnipotenti Deo consecratam gignerent. Natus itaque B. Sorus, Christiana lege edoctus, nutritus in fide Catholica, ævum infantiæ gerebat cum industria. Exin adolescentiæ annos ingressus, totusque mirum in modum in Dei opere conversus, meditabatur jam in ætate juvenili, quod postea devotus implevit. Nullis itaque nævis pectus fuscari contendens, jam non tardus, nonque surdus auditor Evangelii, Divini executor mandati. Si quis vult post me venire, abneget semetipsum, et tollat crucem suam, et sequatur me: ut cum Petro Domino dicere posset Apostolo: Ecce nos reliquimus omnia, et secuti sumus te; confestim ut libera usus est ætate, dictu citius pedem extulit, rumpensque moras, junctis sibi duobus commilitonibus ejusdem viæ, ejusdemque amoris sociis, a Amando atqueb Cypriano, relicta patria parentibusque, Arvernicum excedens solum, Dominici exsecutor edicti, Dimitte, inquit, omnia quæ habes, et habebis thesaurum in coelo et veni, sequere me; Petrogoricum ingressi pagum, una mente parique consensu eremiticam adgressi sunt ducere vitam.
3 Boraveći dakle neko vrijeme zajedno, kako već biva glas o takvima, na glas o svecima počeše se stjecati veoma mnogi, jedni radi nasljedovanja, drugi radi slušanja, a ujedno i gledanja onoga što se događalo. Ali ovi, nipošto ne zaboravivši prijašnjih odluka, dok neko vrijeme trpe zamor od onih koji se odasvud stječu, ono što su u sebi preživali zubom razboritosti, međusobno se jadaju da su uzalud ostavili svoje ako se zapletu u takve poslove i ako, orući zemlju plugom, tragovima unatrag utisnu ono što su junci obradili. Kažnjavali su stoga tjelesna osjetila od zlih sklonosti i nastojali ukrasiti um očitovanjem svetih čina. I bila im je briga da se i djelom pokažu uglednima, a u govorima razboritima. I u njihovim je djelima bilo divljenje promatrača, a u njihovu govoru naslada slušatelja. Činila ih je naime čistoća cvatućima, vjera nepobjedivima, čistoća uma jednostavnima, sjaj života hvalevrijednima. I imali su poniznost ne samo u načinu govora ili odijevanju, nego je svaki njihov čin bio tako začinjen da bi svatko tko bi ih pogledao pomislio da su kao duhovnim perom oslikani božanskom krepošću.
3 Aliquamdiu igitur pariter commorati, ùti sese talium opinio habet, ad famam Sanctorum copere confluere quamplurimi, alii imitationis gratia, alii audiendi, pariterque videndi, quæ gerebantur. At hi nequaquam obliti priorum propositi, dum aliquamdiu fatigationem patiuntur undique confluentium, quod dente discretionis interius ruminabant, adinvicem conqueruntur, frustra se deseruisse sua, si talibus implicarentur negotiis, et retrogradis aratro terram sulcantes vestigiis infigerent culta juvencorum. Castigabant itaque corporis sensus a sinistris affectibus, et studebant venustare mentem sacrorum actuum exhibitionibus. Studioque illis erat et opere sese reddere conspicuos et sermonibus salsos. Eratque in eorum operibus intuentium admiratio, atque in eorum sermone audientium oblectatio. Reddebat namque eos castitas floridos, fides invictos, mentis puritas simplices, splendor vitæ laudabiles. Eratque illis humilitas, non in modo solum verborum, vel habitu, sed omnis eorum actus ita erat conditus, ut quisquis eos aspiceret quasi penna spiritali eos virtute Divina pictos putaret.
4 U međuvremenu najpobožniji Kristovi sluge, izgarajući prevelikom ljubavlju prema Gospodinu i videći da se tako ne udovoljava dovoljno njihovoj želji, prosudiše da im valja potražiti udaljenije prebivalište, na što ih nije poticala nestalna lakomislenost, nego obilna volja Gospodnja i nezasitna pobožna žudnja da ugode Kristu. Stoga blaženi muž Sor, videći tjeskobu zbog onih koji su se ondje stjecali, znajući da u vrevi ljudi često biva da nedostaje zbor anđela, i potaknut silnom željom za osamljeničkim životom, što brže sazove drugove te im, oslovivši ih, očituje želju
A želju začetu u umu, i ujedno ih potiče da ubuduće svaki pojedinačno treba živjeti kao pustinjak. Bez odgađanja, brže od riječi potaknuti blaženi muževi Amand i Ciprijan, i sveti Sor, krenu na put kamo ih je vodila Gospodnja dobrota i volja.
4 Interea devotissimi Christi famuli nimioi in Domini flagrantes amore, nec satis sic suo fleri cernentes desiderio, remotius sibi habitaculum inquirendum judicarunt: ad quod non eos fluctivaga incitabat levitas, sed Domini larga voluntas, et inexplebilis Christo placendi pia cupiditas. Itaque cernens beatus vir Sorus confluentium inibi anxietatem, sciens quia in tumultu hominum saepe deesse contingit conventum Angelorum, ingentique desiderio anachoresis stimulatus, evocat quam citius socios, allocutusque eos, indicat desiderium
A desiderium mente conceptum, simulque hortatur singulos sigillatim deinceps degere debere anachoretas. Nec mora, dictu citius animati beati viri Amandus, et Cyprianus, sanctusque Sorus, iter arripiunt, quo Domini eos pietas et velle duxerit.
5 I dok svetim razgovorima pobožno okrepljuju srca, putem stigoše do nekoga mjesta, imenom, da tako kažem, jer je tako nužno, poslužimo se malo latinskom riječju, Petras-erectas, i ondje zaustavivši korak, malo zastadoše. I brzo, kako zbog umora koji ih je silio, tako i po Božjem rasporedu, drugovi utonuše u dubok san. A blaženi muž Sor, čim vidje da su zaspali, žurno zakorači te, lutajući amo i tamo, poče brižljivo istraživati ne bi li negdje našao prikladno mjesto za sebe. I iznenada, dok znatiželjno obilazi svako mjesto među tamnim šumama i pretražuje najskrovitija mjesta divljih zvijeri, pred njegovim se pogledom ukaza najprikladnije mjesto, koje se svetom mužu pružilo tako skrovito i tako pogodno da nitko od smrtnika radi stanovanja ili svraćanja prije nije onamo pristupio. Ono mu je, kako se jasno vidi, Božjom odlukom bilo namijenjeno. Stijena naime koja se odozgo uzdizala pružala je zaštitu, pokraj koje je izvor živom žilom izbacivao potočić i dijelom natapao ljupkost toga mjesta, dok je ostalu ravnicu rijekac Vézère dovoljno odvojila svojim valovitim zavojem. Ugledavši to, blaženi muž, obuzet neprocjenjivom radošću, odmah se baci na zemlju i zahvali milosrđu Gospodnjemu, kao Onome koji mu je to pripravio, moleći svim silama da Onaj koji je pripravio mjesto dopusti da ondje donese i plodove nebeskoga djela. I odmah se brzim korakom vrati drugovima te ih nađe tako svladane snom da nitko od njih uopće nije znao ni kada je Božji muž otišao, ni kada se pak vratio. Tada se, želeći s najvećom prikrivenošću ostati im neopažen, smjesti postrance i malo počinu.
5 Dumque sanctis sermonibus pia resovent corda, inter eundum deveniunt ad quemdam locum, vocabulo, ut ita dixerim, quia ita necesse est, parum Latino utamur verbo, Petras-erectas: ibique gressum figentes, paullisper subsistunt. Conciteque tam lassitudine cogente, quamque Deo disponente, socii profundo somno obdormiunt. At beatus vir Sorus ubi eos obdormisse conspexit, percitus gradum extulit, atque huc illucque peragrans, sicubi aptum sibi reperisset locum, sollicite perscrutari coepit. Et subito dum curiosus loca quæque pererrat inter opaca nemorum, et lustrans abditissima ferarum, obvium se ejus conspectibus aptissimus tulit locus, quique tam secretus tamque habilis sancto sese contulit viro, ut nemo mortalium habitandi gratia, seu divertendi caussa, prius ibidem accesserit. Qui, sicut perspicue patet, Dei nutu illi erat destinatus. Rupis namque desuper eminens præbebat obsequium, propter quam fons vivaci vena rivulum evomens, amœna loci illius partim inrigabat, ceteram planiciemc Visera fluvius ab undoso satis recluserat sinu. Quibus vir beatus conspectis, inæstimabili suffusus gaudio, in terram se protinus dedit, et misericordiæ Domini, tamquam qui hæc sibi præparaverit, gratias reddidit, totis supplicans nisibus, ut qui locum præparaverat, fructus quoque operis colestis sibi ibidem agere sineret. Moxque pede percito ad socios regressus, ita eos sopore reperit fessos, ut nemo illorum nec quando vir Dei abscesserit, nec quando quidem regressus fuerit, omnimodo cognoverit. Tuncque summa dissimulatione eos latere volens, e latere se contulit, ac paullisper quievit.
5 Kada je tako prošlo gotovo dva sata, dok je odlazio san tromosti, protrljavši kapke brzo se probudiše. Donijevši odluku među slatkim razgovorima o nebeskoj domovini, međusobno se potičući, dugo i mnogo među slatkim suzama i gorkim uzdasima, pošto su se dugo borili jer se nisu mogli odvojiti jedni od drugih zbog ljubavi i prevelikih zagrljaja ljubavi koji su ih vezali (budući da im bijaše jedan duh i jedno srce u Gospodinu), napokon blaženi muž višega uma, bojeći se da u samim vezama ljubavi neprijateljska prijevara ne izvede nešto svoje, naime da se, ako dulje ostanu zajedno, ne bi omeli davno začeti pothvati, a ujedno jer je već gorjela
C duša da ponovno potraži viđeno i ne napusti započeto, reče braći: „O”, reče, „najdraži i meni draži od svih smrtnika, ono što smo nekoć u umu zamislili, brže, molim vas, izvršimo, da dok zajedno boravimo ne upadnemo u apostolovu izreku: ‘Zapreke svijeta učinile su ih bijednima’, nego radije, već dobro poučeni trudu i znoju iz bratskoga bojnog reda, krenimo na put i samom rukom ili mišicom protiv vlasti ovoga zraka, poput borilišnihd agonoteta, pomazani uljem očinske predaje, već sada neustrašivo navalimo. A budući da one koje ljubav spaja udaljenost zemalja ne razdvaja, da bi bratska ljubav, prema Apostolu, uvijek ostala u nama, za slatkoću te iste ljubavi uzmimo zajedno nešto ode eulogija.” A kako nije bilo ni kruha pri ruci, niti se traženjem našlo išta drugo od čega bi se to moglo učiniti, blaženi muž Sor, pogledavši podalje, neočekivano nađe komadić svinjske masti, što se u narodu naziva slaninom. Razdijelivši je na komadiće, svakome pojedinom svetom zatvori u šake po komadić za blagoslov.
5 Transacto itaque fere duarum horarum spatio, abscedente pigritiæ somno, excussis palpebris concite expergeflunt. Initoque consilio inter dulcia patriæ colestis colloquia semet hortantes, diu multumque inter dulces lacrymas amaraque suspiria, cum diu luctati ab invicem, caritate et nimiis amoris amplexibus intervenientibus divelli non possent, (quippe unus erat spiritus et cor unum in Domino) tandem vir beatus altioris ingenii, verens ne in ipsis amoris vinculis fraus inimica quiddam operaretur sui; scilicet ne si diutius pariter morarentur, concepta dudum conamina impedirentur, simulque quia jam ardebat
C animus visa repetere, et copta non deserere, ait Fratribus: O, inquit, carissimis et cunctis mortalibus mihi præferendi, olim quæ mente concepimus, celerius, quæso, exequamur, ne dum simul degimus, Apostoli dictum incurramus: Impedimenta, inquit, mundi fecerunt eos miseros, sed potius laboris atque sudoris jam bene edocti fraterna ex acie iter arripiamus, et sola manu vel brachio contra potestates aeris hujus, ceu palæstricid agonothetæ, oleo peruncti paternæ traditionis, jamjamque intrepidi adgrediamur. Et quia quos caritas jungit, emensio terrarum non separat, ut caritas dilectionis, juxta Apostolum, semper maneat in nobis, pro ejusdem caritatis dulcedine aliquide eulogiarum pariter sumamus. At cum nec panis in promptu, nec aliud quid, unde id fleri posset, requisitum inveniretur, conspecto eminus beatus vir Sorus, particulam adipis suilli, quod vulgo lardum dicitur, improvisereperit. Quam particulatin partiens, singulas singulis sacris pro benedictione particulas reclusit in pugnis.
7 Bili su dani svete Korizme. Kad je to bilo obavljeno, odmah se jedni od drugih raziđoše, a jedan od pratilaca koji su se tada ondje bili stekli, kao iz poštovanja prema svetim danima, dok nerazborito prosuđuje snagu nepobjedive ljubavi, krišom u njedra ugrabi dio koji je bio primio od sveca da ga pojede, a taj se odmah pretvori u zmiju i vijugama svojih zavoja obavi cijelo njegovo tijelo. Sveti Sor već bijaše slučajno otišao i, namjeravajući se polako vratiti putem prema špilji malo prije pronađenoj, dok su drugovi odlazili, bio je zakoračio. I gle, jadnik dršćući trči za svecem i viče da ga pogađaju zaslužene kazne za neposluh i pomanjkanje ljubavi. Sažalivši se nad njim, blaženi muž malo zaustavi korak i pričeka jadnika. A on se sav baci ničice na zemlju, priznajući nemar svoje drskosti i mnogo oplakujući da zadobije oproštenje i život, onaj kojemu je smrt izbliza prijetila. Svetac pak odmah, načinivši znak križa, neprijatelja ljudskoga roda, koji je po bratovu neposluhu ušao u sebi prijateljsku životinju, kao nekoć u praroditelju, posluživši se primjerom Gospodina Spasitelja, odmah istjera i, odagnavši prokletstvo, pretvori natrag u prijašnji blagoslov te opomenu brata da uvijek treba imati ljubav i uvijek je čuvati, jer je ona ta koja pokriva mnoštvo grijeha. Kad je tako zmija bila otjerana, sveti muž blagoslovi dar vraćen u prijašnje stanje i predade mu ga da ga pojede. Pošto ga je pojeo i izrekao bezbrojne zahvale, onaj brat koji bijaše došao povuče se.
■ Čini se da je ovo sv. Amand, ili Amancije, kojega se spomen čini u životu sv. Junijana, njegova učenika, 16. listopada.b Štuje se sv. Ciprijan opat 9. prosinca. Spominje ga sv. Grgur iz Toursa u djelu De Miraculis Confess; pogl. 100. Četiri se sveca toga imena štuju u tom kraju: sv. Ciprijan, biskup kartaški i mučenik, čije su relikvije prenesene u Moissac, koji je grad Kadurka na samoj granici Languedoca, uz rijeku Tarn, nedaleko od mjesta gdje se ona ulijeva u Garonnu. Drugi je sv. Ciprijan, u Nikomediji s djevicom Justinom mučeništvom okrunjen, po kojemu je predgrađe Toulousea dobilo ime sv. Ciprijana ili S. Subrani, jer se ondje neke relikvije njega i sv. Justine čuvaju u crkvi sv. Nikole. Treći se, također mučenik, sa sv. Savinom štuje blizu Poitiersa u samostanu svoga imena. Četvrti je ovaj sveti opat, po kojemu je možda dobio ime gradić Saint-Cyprien na desnoj obali rijeke Dordogne, odnosno Duranija ili Duranone, u biskupiji Sarlat, odnosno u donjem području Périgorda.c Drugi je nazivaju Vesera i Veseris: izvire u Limousinu, a kod gradića Limeuil u Périgordu prima je Dordogne.d Htio je reći agoniste, odnosno borce. Jer agonoteti su priređivači igara, odnosno prireditelji natjecanja.e Gotovo sličan događaj spominje se 6. siječnja u djelu Vita S. Melanii, pogl. 4, br. 21 i 2, gdje smo u bilješcig rekli da eulogija ne znači uvijek Euharistiju, nego jela ili odjeću i drugo što se običavalo davati ili slati u znak zajedništva i ljubavi, osobito od biskupa ili drugih svetih ljudi. Tako 4. siječnja u djelu Vita S. Rigoberti, pogl. 2, br. 7: „I unaprijed mu posla svoje eulogije.” I malo poslije govoreći o tim istim eulogijama: „Primajući s velikom zahvalnošću biskupov blagoslov.” 3. siječnja u djelu Vita 1. S. Genoveæ, pogl. 3, br. 11: „Evo eulogija koje joj je poslao sv. German.” 12. siječnja u djelu Regula S. Casariæ, § 4, br. 25: „Ako bude htjela poslati kakvu eulogiju kruha.” Ovdje se slanina daje kao eulogija.
7 Dies erant sanctæ Quadragesimæ. Hoc peracto, continuo ab invicem discessum est, et unus ex pedissequis, qui tum inibi confluxerant, quasi pro reverentia sacrorum dierum, dum invictæ caritatis indiscrete perpendit vim, portionem, quam a Sancto D acceperat sumendam, latenter in sinu præripuit, quæ statim in colubrum versa est, totumque ejus corpus gyris suorum circumdedit anfractuum. Sanctus fortuitu jam Sorus discesserat, et iter ad antrum paullo ante repertum pedetentim regressurus, sociis abscedentibus, pedem extulerat. Et ecce miser pavitans, post tergum Sancti accurrens, clamat se dignis inobedientiæ et caritatis non habitæ poenis affici. Quem beatus vir miseratus, paullulum gressum figit, miserumque præstolatur. At ille pronus totum se in terram dedit, confitens impudentiæ suæ negligentiam habitam, multumque deplorans veniam et vitam consequi, cui mors e vicino erat incursans. Sanctus autem protinus edito crucis signo, inimicum humani generis, amicam sibi bestiam ingressum per fratris inobedientiam, ceu quondam in primo parente, Domini Salvatoris usus exemplo, confestim expulit, et in benedictionem pristinam, fugata maledictione convertit: fratremque monuit, caritatem semper habendam, semperque servandam, quia hæc est quæ operit multitudinem peccatorum. Fugato itaque serpente, in statum priorem oblationem reformatam sanctus vir benedixit, eique sumendam tradidit. Qua sumpta et grates innumeras redditas, is qui venerat E frater recessit.
■ Hic esse videlur S. Amandus, vel Amantius, cujus in vita S. Juniani, ejus discipuli, 16 Octob. mentio fit.b Colitur S. Cyprianus Ab. 9 Decembr. Meminit ejus S. Greg. Turonen. de Miraculis Confess. cap. 100. Quatuor illius nominis Sancti eo tractu coluntur: S. Cyprianus Ep. Carihagin. M. cujus reliquiæ Moissiacum aliatæ, quæ urbs Cadurcorum est in ipso Languedociæ limite, ad Tarnem fluvium, haud longe ab eo loco ubi hic Garimnæ miscetur. Alter est S. Cyprianus Nicomediæ cum Justina V. martyrio coronatus: a quo suburbium Tolosanum nomen C. Cypriani, sive S. Subrani accepit, quod isthic ejus ac S. Justinæ reliquite aliquæ in S. Nicolai ædeasservantur. Tertius itidem Martyr cum S. Savino colitur prope Piclavos in monasterio sui nominis, Quartus est hic sanctus Abbas, a quo fortassis nomen accepit S. Cypriani oppidum ad dextram Dordoniæ, sive Duranii, aut Duranonæ amnis ripam, in Sariatensi diæcesti, sive inferiori Petrocoriorum regione.c Aliis Vesera ei Veseris dicitur: oritur in Lemovicibus, alque ad Limolium Petrocoriorum oppidum Duranio excipitur.d Agonisæ voluit dicere, sive pugiles. Nam Agonothetæ sunt muncarii, sive instruclores certaminis.e Simile fere factum memoratur 6 Janu. in Vita S. Melanii cap. 4 nu. 21 et 2, ubi Annot.g dizimus eulogia non semper significare Eucharistiam, sed cibaria reste alias, in signum communionis et carilatis dari aut mitti solita, præsertim ab Episcopis aliisve socris hominibus. Ita 4 Jan. in Vita S. Rigoberti cap. 2 nu. 7 Præmisitque suas ei eulogias. Et paullo post de iisdem eulogiis agens: Episcopi benedictionem gratissime suscipiens 3 Jan. in Vita 1. S. Genoveæ cap. 3 nu. 11. Ecce eulogias illi a S. Germano directas. 12 Jan. in Regula S. Casariæ § 4 nu. 25. Si aliquam transmittere voluerit eulogiam panis. Hic laridum datur pro eulogia.
Samotnički život sv. Sora, pouzdanje u Boga.
S. Sori solitaria vita, fiducia in Deum.
Svetac pak Božji uđe dublje u prostrane pustoši te se na tome, kako je već rečeno, mjestu preda najtjesnijoj špilji, i ondje, provodeći dane i noći tako da bi s psalmistom mogao reći: „Postadoh kao samotni vrabac na krovu”, gotovo 40 godina živio je čudesnim i nasljedovanja vrijednim životom, onaj kojemu ništa drugo nije bilo živjeti doli Krist, a umrijeti dobitak. Blijedjelo je lice od postova, a um je oštrije razmatrao nebeske stvari, znajući da je dobra molitva s postom. I postajao je njegov život zrcalo onima koji su ga htjeli nasljedovati, a žudan svim slušateljima; i što je teško, govorio je i lako i čisto. Hrana mu pak bijaše oskudan kruh i malo vode, tako da je njegov glas bio u skladu s psalmistom koji kaže: „Piće svoje miješah sa suzama.” I s Ezekielom: „Kruh svoj”, kaže, „jedoh u žurbi, a vodu svoju pijah u tjeskobi.” Radio je samo toliko da bi imao teškom mukom stečenu hranu, znajući da tko ne radi neka i ne jede. I uz rad se posvećivao molitvi, tako da se njegov život podudarao s Pismom koje kaže: „Podižite srca svoja s rukama A rukama k Bogu”, i s Jobom: „Ja ću”, kaže, „moliti Gospodina i k Bogu ću upraviti svoju riječ, koji čini velika i nedokučiva djela i čudesa bez broja.” Najprije si sagradi ćeliju od savitljiva pruća kako ne bi bio izložen napadima divljih zvijeri koje su se ondje u velikom broju stjecale, da bi se o njemu moglo reći: „Jer će zvijeri poljske biti u miru s tobom.” Poslije pak, kad se više nije mogao dugo skrivati i kad se glas o njemu posvuda širio, bojeći se okupljanja ljudi koji su se stjecali, sagradi si tjesniju špilju dublje unutra među pukotinama stijene u obliku malenog svoda, u kojoj nije mogao stajati drukčije nego pognut; u njoj načini i sjedalo nalik klupici te u visini glave uokolo zabije čavle kako bi, ako bi ga kadgod tijekom sjedenja zbog umora svladao san, udarivši glavom koja bi klonula na bilo koju stranu, brže probuđen iz sna pribjegao poznatoj zaštiti molitve, da ga ne bi prevarile kakve zamke neprijateljeve. Načinio je i vratašca pred špiljom koja se nikada, osim kada bi noću izlazio radi molitve, nikome nisu otvarala. Uz njih koso načini sasvim malen otvor nalik prozoru.
B
Sanctus vero Dei interius vaste patentes solitudines adiit, atque in eo, ut prædictum est, loco, arctissimo se specu tradidit: ibique diebus ac noctibus perpetanus, ut cum Psalmista dicere posset, Factus sum sicut passer solitarius in tecto, pene per XL annos mirabili atque imitabili vita vixit, cui nihil aliud quam Christus vivere erat, et mori lucrum. Pallebant ora jejuniis, et mens aerius colestia meditabatur, sciens quia bona est oratio cum jejunio. Fiebatque vita ejus speculum imitari volentibus, et cunctis audientibus avidus: et quod difficile est, et facile loquebatur, et pure. Cibus autem ejus, panis arctus et aqua brevis erat, ut vox ejus Psalmistæ concineret dicenti: Potum nfeum cum fletu temperabam. Et cum Ezechiel, Panem, inquit, meum in festinatione comedebam, et aquam meam in conturbatione bibebam. Operabatur tantum unde arduum haberet victum, sciens quia qui non operatur non manducet. Et cum opere orationi vacabat, ut Scripturæ vita ejus congrueret dicenti. Levate corda vestra cum manibus A manibus ad Deum: Et cum Job, Ego, inquit, deprecabor Dominum, et ad Deum ponam eloquium meum, qui facit magna et inscrutabilia, et mirabilia absque numero. In primis cellulam sibi lento vimine construxit, ne incursus obviantium ferarum, quæ ibi satis abundeque confluebant, incurreret, ut de ipso dici posset: Quoniam bestiæ agri pacificæ erunt tibi. Postea vero cum jam diu delitescere nequiret, et fama ejus circumquaque ferretur, verens hominum confluentium conventum, arctius sibi interius inter rimulas rupis in modum fornicis exiguæ a specu construxit, in qua nisi incurvus stare non posset: in qua etiam sedile instar subsellii composuit, ac e regione capitis in circuitu clavos infixit, ut si quando lassitudine cogente inter sedendum somnum obriperet, defluenti quaquaversum capiti inliso, citius somno excitus, ad nota confugeret præsidia orationis, ne aliquibus inimici falleretur insidiis. Fecerat etiam ostiolum ante specu, quod numquam, nisi quando orationis gratia noctibus egrediebatur, cuiquam patebat. Juxta quod foramen perexiguum in modum fenestræ oblique composuit.
B
9 Kad su pak već veoma mnogi žurili k njegovu učiteljstvu, pazeći i mnogo u sebi razmišljajući bi li bilo bolje voditi samo uobičajeni život ili pružati hranu riječi onima koji se odasvud stječu, kako bi ono što je već dugo sam vježbao služilo na napredak mnogih, postavi oltar pred samom ćelijom i ondje izabra svećenika svetoga reda, kako bi okupljeni narodi, primivši i propovijed svete riječi i službu božanskoga otajstva, blaženi muž iz toga posla donio kao udvostručen dobitak. Kako smo pak doznali iz pripovijedanja starijih, on je sam kroz umetnuti, kako rekosmo, prozorčić ćelije svećeniku koji je slavio sveta otajstva običavao pružati ono što bi mu tko god darovao. Stoga je, jer je tako bilo nužno, sveti muž imao poslužitelje za prikladne potrebe, od kojih se jedan zvao Principije, a drugi Bonit; oni su, kao što je običaj kod svih živih ljudi, trebali obilno hrane i odjeće.
C
9 Jam vero cumque plurimi ad ejus magisterium festinarent, cavens, et secum multa volvens, utrumnam melius esset solitam solummodo vitam ducere, an verbi pabulum undique confluentibus præbere, ut quod jamdiu solus exercuerat multorum profectibus militaret; ante ipsam cellulam altare subposuit, ibique sacri Ordinis Sacerdotem delegit, quatenus convenientibus, et sacri sermone verbi, et divini officio mysterii populis percepto, quasi duplicatum de negotio beatus vir lucrum referret. Uti autem majorum relatu didicimus, ipse per insertam quam diximus, cellulæ fenestram Sacerdoti sacra mysteria celebranti, quod sibi in nunere a quibusque largitum esset, proferre solitus erat. Unde, quia ita necesse erat, sanctus vir ministros in usus congruos habebat, ex quibus unus dicebatur Principius, alter vero Bonitus; qui, sicut cunctis est viventibus consuetudinis, victum abunde requirebant et vestitum.
C
10 Dogodi se dakle da je nastupio nedjeljni danb svete Korizme, kad su, budući da je taj dan svima u jelu i piću oskudniji od drugih dana, sluge Božjega muža počeli među sobom teško jadikovati što nije preostalo ništa čime bi taj dan ugodnije i krepkije proveli, dok svi uokolo pripremaju za jelo ono što je prikladno. Njih pak blaženi muž blago umiri te ih, kao i uvijek, pouči opomenama ljubavi i vjere i brižno opomenu da ostanu u čvrstoj nadi: „Moćna je”, reče, „dječice, ruka Gospodnja i u ovoj pustinji u kojoj boravimo dati hranu svojim slugama, Onaj koji je pet tisuća ljudi u pustom kraju nahranio s nekolikoe kruhova. Zar se ne sjećate što psalmist kaže o mrmljanju naroda koji je u pustinji gunđao zbog oskudice mesa? ‘Još im’, kaže, ‘hrana bijaše u ustima njihovim, i gnjev Božji podiže se na njih.’
C I Apostol kaže: ‘Nemojte mrmljati, kao što su neki od njih mrmljali i od zmija izginuli.’” Okrepljujući ih ovim i takvim spasonosnim riječima, sam se predade molitvi, pouzdajući se u obilnu dobrotu Boga koji kaže: „Ako budete imali vjere koliko je zrno gorušičino, reći ćete ovoj gori: ‘Prijeđi odavde’, i bit će.” I gle, odmah dok je svetac bio zadubljen u molitvu, jelen velike veličine izađe iz šume te, skočivši s ruba brda, pade pred ćeliju blaženikovu slomljena snažnog vrata i, izdahnuvši, ne ispusti ni glasa rike. Odmah dakle dječak svečev brzim trkom javi ocu dar koji je Bog udijelio i zatraži da kaže što zapovijeda da se s tim učini. Tada pak svetac, sav duhom obraćen Gospodinu, udvostruči hvale Onome koji nikada ne napušta one koji se u Njega uzdaju, a ujedno koreći sluge reče da se ubuduće valja oslanjati na vjeru te da je Bog i u sreći i u nevolji uvijek prisutan svojima. Pozvavši dakle jednoga odc mesara, zapovjedi mu da pažljivo odere kožu sa životinje i pripravi je njemu za odjeću, stavljajući to na spomen kako bi i sam hvalama uzvisio vjernoga uzvratitelja i duše promatrača učvrstio najpunijom vjerom, da u njihovim srcima nikada ubuduće ne zavlada tromost nevjere. Tom se odjećom služio dokle god je ostao u tijelu; ispod nje je također stavio lanac oko vrata i prsa tako da se nije otkrivao pogledima promatrača, nego je iznutra ostajao skriven svetoj savjesti. Zatim je meso spomenute životinje razdijelio siročadi i udovicama, zadržavši za svoje koliko je bilo potrebno za dnevnu hranu.
a Specu stavljeno umjesto specus.b Označava li se nedjelja već završene svete Korizme, odnosno Uskrs? Jer samim monasima u Galiji, prema 17. kanonu koncila u Toursu, održanog 6. godine Hariberta i Guntrama, Kristove 866., ili sljedeće, od Uskrsa do Pedesetnice, to jest Duhova, osim prosnih dana, nije bilo nikakva posta. Ili je pak ovo bila nedjelja neposredno predstojeće svete Korizme, koja se sada naziva Pedesetnica? Tada se naime moglo više dopustiti, budući da su inače monasi od Bogojavljenja do Korizme postili triput tjedno, kako se propisuje u spomenutom kanonu. Ili je naposljetku, budući da se prema kanonu 4. koncila u Orléansu, održanog godine 341., nedjeljama tijekom Korizme razrješavao post, koji običaj i danas vrijedi, tako bilo dopušteno jesti meso? c Paresitus umjesto lanio (mesar), nigdje drugdje, koliko znamo, upotrijebljeno.
c čijom se kožom odijeva, a ispod nje lanac:
E POGLAVLJE III.
Sv. kralj Guntram očišćen od gube po sv. Soru.
Tako dok je sveti muž sve više i više rastao u krepostima, poče se nadaleko i naširoko širiti glas o njemu. Počeo je naime sjati najvećim čudesima, slijepima vraćati vid, gluhima davati sluh, nijemima obnavljati glas i svim bolesnicima koji su mu hrlili pružati lijekove ozdravljenja. A budući da vrijeme ne dopušta, a klonimo se i dosade čitatelja i slušatelja, spomenimo ukratko tek ponešto od mnogoga. U međuvremenu, dok je sveti muž ustrajao u molitvama, postovima i bdjenjima, Gospodin se nastavio proslavljati u svome svecu niti je dopustio da pod skrivenim mjerilom ostane sakrivena tolika upaljena svjetiljka za koju je odredio da se stavi na svijećnjak svete Crkve.
10 Accedit ergo ut dies instaret Dominicusb sanctæ Quadragesimæ, cum, sicut omnibus ipsa dies in cibo potuque est infestior diebus, famuli viri Dei graviter secum conqueri coeperunt, non superesse quicquam unde eadem die jucundius ac salubrius transigerent, cunctis in circuitu parantibus esui quæ essent congrua. Eos autem vir beatus leniter compescuit, ac, sicut semper, caritatis et fidei monitis instruxit, et ut spe firma consisterent sollicite admonuit: Potens est, inquit, filioli, manus Domini etiam in hac, qua degimus, eremo servis suis præbere cibum, quiquinque millia viros in deserti regione paucis refecit e panibus. Numquid non recordamini, quid Psalmista de murmure populi in deserto mussitantis pro penuria carnis dicit? Adhuc, inquit, esca eorum erat in ore ipsorum, et ira Dei ascendit super eos.
C Et Apostolus, Neque murmuraveritis, inquit, sicut quidam eorum murmuraverunt, et a serpentibus perierunt. His et talibus salubribus eos reficiens verbis, ipse orationi incumbit, de Dei fisus larga pietate dicentis: Si habueritis fidem sicut granum sinapis, dicetis huic monti, Transi hinc, et fiet. Et ecce extemplo Sancto orationi intento, cervus magnitudinis saltum egressus, atque ex supercilio montis saltum emittens, ante Beati cellulam fractis torosis cervicibus corruit, atque exanimis effectus, nec vocis mugitum dedit. Confestim itaque puer Sancti cursu concito nuntiat Patri munus a Deo collatum, atque quid exinde fieri juberet ediceret. Tum vero Sanctus tota ad Dominum mente conversus, ingeminat laudes, qui numquam derelinquit sperantes in se: simulque famulos increpitans, fidei deinceps innitendum, et in prosperis et in adversis præsentem semper
de se præsentibus adesse Deum. Vocato itaque uno e paresitis, jubet diligenter a bestia pellem detrahere, sibique in usum indumenti præparari, in monumento ponens, ut et ipse fidelem retributorem laudibus attolleret, et intuentium animos fide plenissima roboraret, ut numquam deinceps cordibus eorum torpor diffidentiæ insisteret. Quo indumento, quoque in corpore mansit, usus est: sub quo etiam catenam collo a pectore ita indidit, ut nec obtutibus pateret intuentium, et maneret intrinsecus sancta conscientia occultum. Exin carnes supradictæ belluæ orphanis et viduis partiendo distribuit, suis quantum necesse esset ad victum diurnum retento.
a Specu pro specus povitum.b An Dominica jam finitæ sanctæ Quadragesimæ, sive Pascha indicatur? Nam ipsis monachis in Gallia, juxta Canonem 17 Concilii Turonensis n, anno Chariberii, et Gunthranni 6 Christi 866, aut sequente habiti, a Pascha usque Quinquagesimam, id est, Pentecosten, exceptis Rogationibus, nullam erat jejuntium. An vero Dominica hæc erat instantis sanctæ Quadragesimæ, quæ nunc Quinquagesima dictur? Plus enim tum indulgeri poterat, cum alioquin ab Epiphania ad Quadragesimam ter in septimana a monachis jejunaretur, ut in predicto Canone præscribitur. An denique cum juxta Canonem n Concilii Aurelianensis iv anno 341 habiti, solveretur Dominicis diebus per Quadragesimam jejuntium, qui etiamnum mos obtinet, ita licitum fuit carnibus vesci? c Paresitus pro lanione, haud alibi, quod sciamus, usurpatum.
D AUCTORE ANONYAO. EX NSS.c cujus pelle vestitur. subtus calena:
E CAPUT III.
S. Guntramnus Rex a lepra mundatus per S. Sorum.
Itaque sancto viro magis magisque in virtutibus succrescente, cœpit longe lateque fama ejus respergi. Cœpit namque maximis elucere signis, cæcis visum reddere, surdis auditum præstare, mutis vocem reformare, cunctisque languidis ad se concurrentibus medicinæ remedia præstare. Et quia tempus non sinit, et fastidium lectorum pariterque auditorum cavemus, pauca de plurimis perstringamus. Interca dum sanctus vir orationibus, jejuniis vigiliisque perseverat, pergit Dominus glorificari in Sanctum suum, nec patitur abdito celari modio tantam claritatis accensam lucernam, quam supra sanctæ Ecclesiæ candelabrum decreverat præponendam.
12 Dakle, kako je vidljivo iz njegovih a djela, ovaj je blaženik živio u vremenab Guntrama, nekoć najmoćnijega i najsvetijega kralja, koji je, predan svetim djelima, kako se na kraju pokazalo, premda okaljan ponekom mrljom, zavrijedio biti očišćen kad ga je pogodilac elefantijaza. Napokon, dok je, kako rekosmo, dugo patio od te gnjileži, bi u noćnom snu opomenut po anđelu da potraži blaženoga Sora koji boravi na području Akvitanaca i u pokrajini Périgord, i da će on biti začetnik njegova spasenja; da mu je od Boga dano da kralju vrati prijašnje zdravlje uma i tijela; te da mu ne preostaje nikakva spasa ako što brže ne pohita k Božjem čovjeku. Zabrinut tom opomenom i previše željan oporavka zdravlja, kralj zapovjedi da se što brže pripravi kako bi žurno obavio taj posao. I, kako je dolikovalo kraljevskoj pratnji, pripremi se sve što je bilo prikladno za toliki put, kako obilna oprema ne bi nedostajala kraljevskom dostojanstvu i kako bi u svemu obilovalo ono što bi donio na dar Božjem čovjeku. Prevalivši tako toliku udaljenost zemalja, stigoše do mjesta imenom Uriacum, udaljenog gotovo dvije milje od ćelije blaženog muža. Tada podigavši kapke i upravivši oči u daljinu, sav kličući od radosti, uzdignu poklik duše. Jer skočivši žurno sa zapjenjenog i, da tako kažem, pozlaćenog konja, pade ničice na zemlju te pužući na dlanovima i koljenima stiže sve do špilje blaženog muža, ne toliko pognut koliko pobožan i pun vjere s prevelikom nadom. Tvoja su ovo, Kriste, čudesa, tvoja djela veličanstva, kojemu je mudro sve što je nerazumno, kojemu je blago sve što bjesni. Evo naime kralj premoćan a b c F Guntram n. gubav, na opomenu anđela, dolazi k njemu: puzi 2 milje:
A premoćan i donedavno strašan, čiji su slavni vojskovođe, pa i tirani potekli od ohole krvi, običavali s radošću straha ljubiti stope, pred vratima tvoga siromaha, kojemu je s divljim zvijerima bila zajednička kako strogost života tako i istovjetnost hrane, daleko udaljenoga od svih smrtnika, obrnutim redom ponizno leži i traži da ga blagoslovi onaj kojega dotad u cijelom svom životu nije poznavao ni po samom imenu. Tebi hvala, tebi zahvaljivanje, koji ponizne stavljaš na visoko, a žalosne podižeš zdravljem; koji podižeš iz praha ubogoga i iz blata uzvisuješ siromaha.
12 Igitur, ut ex ipsius pater a gestis, hic Beatus temporibus extititb Gontranni quondam potentissimi ac sanctissimi Regis; qui sanctis deditus operibus, ut in fine claruit, etsi aliquo infectus navo, purgari meruitc celephantiaco percussus morbo. Denique hoc, ut diximus, dum diu laboraret tabo, monetur per Angelum in sopore noctis, Beatum expetere Sorum morantem territorio Aquitanorum, et Petrogorico pago, ipsumque suæ salutis fore auctorem: illique a Deo collatum, pristinam Regi conferendam mensis ac corporis sospitatem: sibique nihil salutis superesse, nisi ad Dei hominem quantocyus properaret. Qua Rex ammonitione sollicitus nimiumque recuperandæ sanitatis cupidus, jubet ocyus præparari qualiter negotium expleret concitus. Et, uti dignum erat Regiæ clientelæ, parantur quæ tanto erant itineri congrua, quatenus apparatus copiosus et Regiæ sufficientiæ non deesset, et quod viro Dei in munere delerret omnimodis abundaret. Itaque emenso tanto terrarum spatio, devenitur ad locum, vocabulo Uriacum, duobus fere millibus a beati viri cellula semotum. Tum subrectis palpebris, reductisque eminus oculis, totus præ gaudio exultans, jubilum mentis extulit. Nam despumanti, et, ut ita dixerim, aurato percitus desiliens equo, terræ pronus decubat, palmisque ac genibus reptans, ad specum usque beati viri, non tam declivis, quam devotus, et spe nimia credulus devenit. Tua sunt hæc, Christe, miracula, tua magnificentiæ opera, cui sapit omne quod brutum est, cui mite est omne quod sævit. Ecce etenim Rex præ
a
b
c
F Guntramnus n. leprosus, Angeli moni- tu, cum adit:
per 2 millia passuum ad- repit:
A potens, ac dudum tremendus, cujus Duces inclyti, Tyranni etiam superbo sanguine creti, vestigia lambere erant cum gaudio timoris soliti, Pauperis tui, cui cum bestiis feris commune erat tam degendi gravitas quamque et victus unitas, a cunctis longius remoto mortalibus, præposterato ordine, januis humilis recubat, et benedici ab eo expostulat, quem hactenus in tota sua vita nec ipso nomine noverat. Tibi laus, tibi gratiarum actio, qui ponis humiles in sublimi, et mœrentes erigis sospitate. Qui suscitas de pulvere egenum, et de stercore elevas pauperem.
13 Dakle, kao što bijah počeo govoriti, kralj leži na tlu i svim silama s drugom Davidom viče: „Prionula je uza zemlju duša moja, oživi me po riječi svojoj.” Sveti muž svakako zapovjedi kralju da brzo ustane te ga, iako je dobro znao, upita za razlog tolikoga puta i tolikoga truda, i raspituje se tko mu je pokazao njega u toj skromnoj špilji. On mu odgovori i ispriča anđeosku opomenu: da s njim nije olako postupljeno da sam dođe, izmučen težinom tolike bolesti, da se pojavi pred njim, niti je potrebno ispitivati što traži ili što ište. Odmah dakle sveti muž, kojemu je na stijeni bio najčvršći temelj vjere, zapovjedi da se donese voda. Pošto ju je zakleo, zapovjedi da se kralj njome polije. I (o čudesne li moći) kao neki drugi Elizej odmah učini zdravim Sirca Naamana. Pogledavši dakle kralj na sve mrlje svoga tijela, nađe ih tako zdravima da nije ostao baš nikakav trag ožiljka, te se u svim njegovim udovima pojavila ljupkost kao u sedmogodišnjega dječaka. Odonda dakle dugo i mnogo otvoriše usta na hvale svemogućega Boga i njegova sluge Sora, te pohvalama uzvisivahu dar svoga darivatelja i nagraditelja.
13 Igitur, ut dicere coperam, Rex solo decubat, ac totis nisibus cum collega David proclamat: Adhæsit pavimento anima mea, vivifica me secundum verbum tuum. Jubet utique sanctus vir Regem surgere concite, ac caussam tanti itineris tantique sudoris, licet bene sciolus, percunctatur, et quis se in illa humili specu indicaverit, inquirit. Responsum refert, Angelicam ammonitionem indicat: secum non leviter actum, ut ipse veniret, tanti morbi fessum gravedine in prospectus haberi, nec necesse requiri quid quæreret, quidve postularet. Confestim itaque sanctus vir, cui solidissimum supra petram erat fidei fundamentum, aquam jubet afferri. Qua exorcizata, Regem jubet perfundi. Et (o mira virtus) alter quodammodo Heliseus Naaman Syrum extemplo reddidit sanum. Aspiciens itaque Rex ad omnes maculas corporis sui, ita eas sanas reperit, ut nullius cicatricis vestigium penitus remansisset, et septennis quodammodo pueri gratia in cunctis membris ejus appareret. Exin igitur diu multumque in laudibus omnipotentis Dei, ejusqué famuli Sori ora solvere, ac largitoris et remuneratoris sui munus præconiis extulere.
14 Tada Božji čovjek, pozvavši k sebi upravitelja svojih dobara, zapovjedi da se brzo pripravi kraljevska gozba. Bilo je vrijeme kada se običava jesti rano grožđe. Poslužitelj odvrati da se ne može naći nimalo čistoga vina, ali ni u vinogradima uokolo da se ne može naći nimalo grožđa iz kojega bi se iscijedilo makar malo tekućine. Tada on, kako je uvijek sav obilovao u Gospodinu, upravljajući ponizne oči prema nebu, reče: „Hajde, hajde, zar je ruka Gospodnja nemoćna? Idi brzo i na onoj maloj lozi koju poznaješ odmah donesi tri nabrekla zrna koja nađeš da vise s trsa.” Posluša poslužitelj zapovijedi učiteljeve i hitrim korakom donese što mu bijaše zapovjeđeno te preda ocu ona tri dragocjena zrna. A svetac, primajući punim umom Duha Svetoga, reče: „Hajde, hajde, zar je ruka Gospodnja nemoćna? Idi dakle, upravitelju, metlom pometi i pažljivo očisti cijelu smočnicu, te one tri bačve, koje seljaci zovud tonnas, najpažljivije uredi.” Učini kako mu bijaše zapovjeđeno i, vrativši se brzo k ocu, javi da je sve brižljivo obavljeno. „Uzmi”, reče svetac, „ova tri zrna koja je dobrostivost Gospodnja dala na lozi, i iscijedi ih u bačve koje si pripravio. Bit će naime nazočan, vjerujem, Onaj koji je u Kani Galilejskoj zapovjedio da se najbistrija voda prelije u vino.” I odmah čim je poslužitelj, pokoravajući se zapovijedima svečevim, izvršio što bijaše zapovjedio, preobilan mlaz iznenada ispuni podrume. Javi poslužitelj da je djelo izvršeno: odmah nastade silna radost; uzvisuje se naklonost svečeva uz hvale Bogu.
14 Tum vir Dei vocato ad se suarum rerum œconomo, jubet citius Regium præparari convivium. Tempus erat, quo præcoquæ uvæ vesci solent. Denegat minister meri quicquam reperiri posse, sed neque in vineis circumquaque quicquam uvarum, unde id liquoris quiddam expiceretur, inveniri valere. Tum ille, ut totus semper affluebat in Domino, supplices oculos cælorum aspectui dirigens, Eia, inquit, eia, nunquid manus Domini invalida est? Vade ocyus, et in illa, quam nosti, parva vite tria, quæ repereris de palmite pendere, turgentia grana protinus defer. Obsequitur minister magistri edictis, et excusso pede defert quæ fuerat jussus, traditque Patri tria illa gemmea grana. At Sanctus tota Spiritum sanctum mente concipiens, Eia, eia, inquit, num manus Domini invalida est? Vade igitur, œconome, et penu omne scopa terens diligenter emunda, ac tres illas apothecas, quas rusticid tonnas vocant, diligentissime compone. Fecit ut fuerat jussus, conciteque ad Patrem regressus, indicat cuncta studiose perfecta. Accipe, inquit Sanctus, hæc tria, quæ clementia Domini contulit in vite grana, et ea in quas præparasti apothecas exprime elicita. Aderit enim, credo, ille, qui in Cana Galikæ aquam fundere limpidissimam jussit in vina. Statimque ut jussis Sancti minister obtemperans peregit quæ præceperat, exuberans unda subito replevit cellaria. Renuntiat minister opus patratum: fit continuo eximium gaudium: attollitur favor Sancti cum laudibus Dei.
15 Tada, pošto je gozba bila brižljivo održana, kralj je neko vrijeme ondje boravio te, razgledavši uokolo granice toga mjesta, ponizno zamoli sveca da se, ako je ikako moguće, ondje sagradi svratište za sluge Božje. Na to sveti muž najradije dade pristanak te, dok je kralj davao obilne troškove, sveti Sor s žurbom prionu na djelo i s marljivošću ga dovrši, i okupi Gospodnjue školu koja će ustrajno vojevati, i posveti crkvu na čast svetoga mučenikaf Julijana. Spomenuti dakle kralj, dodijelivši obilne prihode zemlje za uzdržavanje slugu Božjih i okrijepljen blagoslovima Božjega sluge, s velikom se radošću vrati u svoje krajeve. Stoga mnogim kraljevim molbama vezan blaženi muž da sam osobno bude na čelu tome istom mjestu, premda se nikako nije dao istisnuti iz drage ćelije, naposljetku pobijeđen kraljevim riječima, razmišljajući da se u tim stvarima mnogo više uvećava gomila nagrade, a osobito smjerajući na veći dobitak sluge Gospodnjega koji kaže: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti: uđi u radost Gospodara svoga”, radosna duha, poslušan njegovim molbama, popusti. Njegova je tjelesna prisutnost sa sobom privukla veoma mnoge na put Božji.
15 Tunc diligenter convivioedito, aliquamdiu inibi Rex commoratus, lustratis circumquaque loci illius finibus, orat suppliciter Sanctum, quo, si fleri posset, servorum Dei inibi construeretur xenodochium. Ad quod sanctus vir libentissime assensum præbuit, ac Rege impensas conferente copiosas, cum festinatione Sanctus Sorus opus arripuit, et cum diligentia consummavit, ac Dominie Scholam assidue militaturam coadunavit, et in honore sancti Martyrisf Juliani ecclesiam consecravit. Supradictus itaque Rex, reditibus terræ abunde ad supplementum servorum Dei delegatis, et a servo Dei benedictionibus formatus, cum multo gaudio ad propria est regressus. Multis itaque Regis beatus vir astrictus precibus, quatenus ipse eodem loco per semetipsum præesset, cum ab amica nullatenus extrudi posset cella, verbis ad ultimum Regis victus, perpendens in his rebus multo magis augeri cumulum mercedis, maximeque Domini servo pro augmento lucro intendens, dicentis: Euge serve bone et fidelis, quia super pauca fuisti fidelis, supra multa te constituam: intra in gaudium Domini tui; alacrimente ejus precibus adtentus cessit. Cujus corporalis præsentia quamplurimos secum traxit in Dei via.
16 Spomenuti pak kralj Guntram, kako je jasno vidljivo iz djelag Francorum Gestis, provodeći otada izvanredan život, učinio se poželjnim dušama koje čeznu za Kristom, te među znamenjima dobrih djela, našavši po Božjoj volji obilanh blago (kako se to dogodilo, nije naše vrijeme da izlažemo; prepuštamo to pripovijedanju blaženog muža Paulina), u gradu Chalonu podiže mauzolej svetoga mučenika i Marcela šarenim radom, čudesnim ukrasom od zlata i dragulja. Na tome je mjestu i sam poslije, slavan po velikim zaslugama, bio pokopan; te, kako se razabire iz njegovih djela, hrabri kralj sretno cvate u slavi.
a Postojala su dakle i druga djela sv. Sora kad je pisan ovaj Životopis.b O sv. kralju Guntramu govorit ćemo 28. ožujka. Nije njegov život bio okaljan samo jednom mrljom: među njima sin od priležnice; otpuštena žena, ali još živa, a druga dovedena; savezi sklopljeni s jednim od braće na propast drugoga, prekršeni, pa ponovno obnovljeni; češće prezreno poslanstvo kralja Rekareda koji je tražio mir, ponovno poslana vojska u njegovu oblast itd. Ali ti su zločini bili nadoknađeni većim krepostima: poštovanjem prema svećenicima, darežljivošću prema crkvama, širokogrudnošću prema siromasima, ukidanjem bezbožnih zakona koje je donio brat Hilperik da se crkve ne postavljaju za baštinike itd.c O ovoj bolesti pobožnoga kralja ništa ne čitamo u povijestima Franaka. Ali ne zapisuju svi sve.
d I danas Belgijanci i Nijemci posudu za vodu, vino, pivo ili sličnu stvar nazivaju tonne. I drugim je piscima uobičajena riječ tonna ili tunna, kako se može vidjeti kod Vossija, knj. 2 De vitiis sermonis, pogl. 18.
e Aludira na vojne škole (Scholas militares), odnosno redove i družine vojnika, o kojima sv. Ambrozije u poslanici 1 Kor, pogl. 12 na samom početku kaže: „Škole su naime one koje onima koji su u njih postavljeni daju dostojanstvo, tako da čast mjesta čini čovjeka slavnim, a ne vlastita hvala.” Tertulijan je u djelu Apolog. to prenio na divlje zvijeri namijenjene borbi u amfiteatru, pogl. 35: „Svjedok je Tiber i škola zvijeri.” Nikola Rigaltije objašnjava metaforu time što priređivači igara, poput učitelja igara, puštaju zvijeri iz kaveza u cirkus. Možda treba čitati „bestijarija” koji se kao uvježbavaju za borbu sa zvijerima, a svakako su okupljeni u smrtonosnoj i pogubnoj družini. Kao što je dakle Teodoret u djelu Religiosa historia, pogl. 26 nazvao samostan vježbaonicom (palestrom) asketizma, tako i ovaj autor naziva školom koja će vojevati za Boga.
f Ovaj je mučenik slavan po cijeloj Galiji, o njemu 28. kolovoza.
g O ovom samostanu piše Fredegarova kronika (Chronicon Fredegarii): „Godine dakle 24. svoga kraljevanja (to jest, kako ćemo niže reći uz Životopis sv. kralja Sigeberta, Kristove 584.), dirnut božanskom ljubavlju, zapovjedi da se divno i vješto sagradi crkva bl. Marcela, gdje on sam dragocjen počiva u tijelu, koja je doduše u predgrađu Chalona, ali ipak na području Segona; i ondje okupivši monahe osnova samostan, a samu crkvu obdari veoma mnogim dobrima.”
h Osim ako autor ne misli na golemo Mumolovo blago, koje je Guntram namijenio potrebama siromaha i crkava, prema svjedočanstvu Turonskoga, knj. 8, pogl. 3, sada ne pada na pamet koje bi to blago on pronašao. Isti Grgur iz Toursa, knj. 8, pogl. 20, izvještava o golemom Narzesovu blagu koje je pronašao car Tiberije II. kao nagradu za izvanrednu darežljivost prema siromasima. Je li to autor, jer ga je pamćenje prevarilo, pripisao Guntramu, o kojemu se govori u prethodnom i sljedećem poglavlju?
i Štuje se sv. Marcel, mučenik iz Chalona, 4. rujna.
D i njome upravlja: Mt 25, 21 i 23.
g h Samostan sv. Marcela mučenika koji je sagradio Guntram, i E kreposti.
Tonna.
Vojna škola.
F
16 Præfatus autem Rex Gontrannus, utexg Francorum Gestis perspicuum patet, eximiam agens deinceps vitam, animabus Christum desiderantibus semet expectabilem reddidit, atque inter bonorum actuum insignia, reperto Dei nutu copiosoh thesauro, (quod qualiter factum sit, non est nostri temporis evolvere: beato viro Paulino ea narranda committimus). In urbe Cabillonica sancti Martyris i Marcelli mausoleum opere polymito, auro gemmisque miro construxit emblemate. Quo in loco ipse postmodum magnis cluens meritis sepultus est: atque, ut ex ejus retexitur gestis, Rex fortis felix vernat in gloria.
a Alia igitur S. Sori gesta extrabant, cum scripta est hæc Vita.b De S. Gomtramno Rege agemus 28 Martii. Non uno nævo vita ejus inquinata fuit: in his eæ pellice filius; uzore repudiata, sed adhuc superstite, alia ducta; fædera cum fratrum altero in alterius perniciem inita, rupta, denuo repetita; Recaredi Regis pacem petentis spreia sarpius legalio, missusiteralo in ejus ditionem exercitus etc. Sed majoribus hæc scelera compensata virtutibus, reverentia erga Sacerdotes, munificentia erga Ecclesias, largitate in pauperes, abrogattone impiarum legum a frate Chilperico latarum, ne Ecclesiæ hæredes instituerentur etc.c De hoc pii Regis morbo nihil in historiis Francorum legimus. At non omnia scribuntur a singulis.
d Etiamnum Belgis ac Germanis tonne vas aquæ, vini, cerevisiæ, aut rei similis. Aliis etiam scriptoribus usitata voz tonna, aut tunna, ut videre est apud. Vossium lib. 2 de vitiis sermonis cap. 18.
e Alludit ad Scholas militares, sive ordines et contubernia militantium, de quibus S. Ambrosius in epist. 1 ad Cor. cap. 12 sub initium: Scholæ enim sunt, quæ positis in se dant dignitatem, ut loci honor hominem faciat gloriosum, non propria laus. Teriullianus in Apolog. ad bestias amphitheatrali pugnæ desitnalas transtulit cap. 35. Testis est Tiberis, et schola bestiarum. Nicol. Bigaltius exponit metaphoram, quod feræ in circume oavea emiliantur a munerariis velut ludinagistris. Ad legendum fortassis bestiariorum qui pugnaturi ad bestias velut erudiuntur, continentur certe in ferali funestoque collegio. Ut igitur Theodoretus religiosæ histor. cap. 26 caenobium æxontichæ palæistræ, exercitatoriam palestram appellavit, ita hic Auctor Deo militaturam Scholam.
f Celebris hic tota Galia Martyr, de quo 28 Aug.
g De hoc caenobio Chronicon Fredegarti: Anno igitur xxiv regni sui (id est, ut infra ad S. Sigeberti Regis Vitam dicemus, Christi 584) Divino amore tactus, Ecclesiam B. Marcelli, ubi ipse pretiosus requiescit in corpore. quæ in suburbano quidem Cabillonense, sed tamen in Segonum est territorio, mirifice et solerter ædificare jussit: ibique monachos congregans monasterium condidit, ipsamque Ecclesiam rebus plurimis ditavit.
h Nisi intelligat Auctor ingentes Mummoli opes, quas Guntramnus pauperum et Ecclesiarum necessitatibus tribuit, testæ Turonensi lib. 8, cap. 3. houd nunc occurrit, quis ille sit inventus ab eo thesaurus. Regerit idem Turon. lib. 8 cap. 20 ingentem a Tiberio u Imp. repertum Narsetis thesaurum in mercedem eximia erga pauperes munificentia. An id auctor, fallente memoria, de Guntramno accepit, de quo præcedenti et sequenti capite agitur?
i Colitur S. Marcellus M. Cabillonensis & Septemb.
D eique præest: Matth. 25, 21 et 23.
g
h S. Marcelli M. caenobium a Guntramno ædificatum,
i
E virtutes.
Tonna.
Schola militaris.
F
A POGLAVLJE IV. Ostala čudesa sv. Sora, smrt.
A CAPUT IV. Alia S. Sori miracula, obitus.
Sveti pak Božji muž Sor, želeći uvećati odluku blaženoga uma, dok je jednoga dana zadubljen u molitvu slučajno podigao oči prema van, ugleda ženu kako se svojevoljno kupa u rijeci Vézère bez ikakva srama, ne stideći se svoje golotinje. Zbog toga se sveti muž silno postidio te u duhu odlučio da na ovome svijetu više nikada neće vidjeti ženu. Dakako, brižno se čuvajući one proročke riječi: „Ušla je”, kaže, „smrt kroz prozore naše, ušla je u kuće naše, pogubila je djecu našu.” Jer prozori našega tijela jesu oči i uši, kroz koje gledanjem i slušanjem privlačimo ono za čim žudimo. Mi se pak vratimo pripovijedanju; ovo je rečeno samo ukratko, da tko čitajući ovo ne bi možda pomislio da je primjer dodan nepromišljeno.
Sanctus autem vir Dei Sorus propositum beatæ mentis augere gliscens, dum quadam die orationi incumbens fortuitu forinsecus oculos extulisset, prospexit mulierem ultro se in fluvio Visera absque ullo rubore lavantem, nec nuditatem sui erubescentem. Unde vir sanctus satis superque erubuit; atque animo proposuit, se deinceps in hoc seculo mulierem non visurum. Nimirum e studio cavens illud propheticum: Intravit, inquit, mors per fenestras nostras, ingressa est domos nostras, intersecit parvulos nostros. Nam fenestræ nostri corporis, oculi auresque constant, per quæ visu et auditu quæ concupiscimus attrahimus. Nos vero ad narrationem redeamus, compendio hoc tantum dictum, ne quis fortasse hæc legens, incautum adjectum exemplum putet.
18 Dakle, sveti muž, stavivši to pod zavjet, nije napustio odluku uzdržljivosti. Zbog toga se dogodilo da se pobožnoj brizi majke blaženoga muža, koja ga je željela posjetiti, svim silama opirao te svima uskraćivao milost da ga vide. Njemu je majka, već na odlasku, silno tugujući i naričući, kao služeći se proročkom riječju, rekla: „Ovdje te, sine, nisam mogla vidjeti, vidjet ću te bez sumnje u onome smilovanju, kada ću s tobom primiti obećane nagrade za pravedna nastojanja.” I tako izrekavši kratku izreku, ode. I nema sumnje da je njezina riječ postigla učinak dostojan vjere. Rekla je i otišla. Nama pak dolikuje vjerovati da tolika riječ vjere nije izišla uzalud.
18 Igitur vir sanctus in voto ponens continentiæ propositum non deseruit. Qua de re actum est, pia sollicitudine matrem beati viri eum invisere cupientem totis nisibus repugnare, sique videndi se gratiam omnibus denegare. Cui mater jam jamque discessura, mœrens nimis et ejulans, quasi propheticum usurpans verbum, ait: Hic te, fili, videre non potui, videbo te proculdubio in illa miseratione, quando tecum receptura sum pro justis studiis præmia repromissa. Sique edito brevi elogio, discessit. Nec dubium, quin ejus verbum dignum fidei obtinuerit effectum. Dixit et abiit. Nos tamen credere decet, tantum fidei dictum non excessisse in cassum.
19 Tako dok je blaženi muž sve više i više blistao krepostima, čuvši blaženi Aredije, u to vrijeme opat, koji se posvećivao pravoj mudrosti i mnoštvu monaha u a samostanu u Attanumu, koji je sam sagradio na vlastitom posjedu, pružao opsluživanje svetoga pravila, da blaženi muž Sor, sagradivši samostan, sa svojima služi svemogućem Bogu, sastavi pismo utješnim riječima i uputi ga sv. Soru, te mu za pomoć pri gradnji posla vrata izrađena vještim radom, a radi utjehe posla mu mlade golubove i druge domaće ptice koje u narodu nazivamo čavkama, mnogo ga opominjući da ustraje u božanskim stvarima i da se čuva zamki varavoga neprijatelja. A blaženi Sor primi to s radošću i za obilje darova izreče veoma mnogo zahvala.
19 Itaque beato viro magis magisque virtutibus clarescente, audiens B. Aredius tunc temporis Abbas, et verae sophiæ operam dans, catervisque monachorum in a Atensi cœnobio, a se in sui juris fundo constructo, sacræ regulæ observantiam præbens, quod beatus vir Sorus monasterio constructo cum suis Deo omnipotenti vacaret, verbis consolatoriis epistolam perstringens, S. Soro direxit, atque in adjutorium ædificii ostium ei opere cornificio aptatum misit, pullosque columnarum consolationis gratia, aliasque domesticas aves, quas vulgo corniculas dicimus, transmisit; multa monens, Divinis insistendum rebus, fallacisque inimici præcavendum insidiis. At B. Sorus hæc cum gaudio excepit, ac pro munerum largitate plurimas gratiarum actiones reddidit.
20 Među tim događajima, budući da umorni govor naše neznatnosti traži kraj, da bismo potaknuli duše čitatelja, smatramo da samo jednim primjerom valja pokazati koliku je moć sveti muž imao i u manjim stvarima. Neka žena koja je živjela u blizini običavala jeb mesti trijem pred svečevim vratašcima; njoj je Božji čovjek za nagradu za rad često običavao davati denar. A kako je, kao što je već rečeno, u zavjetima sveca bilo da ne smije vidjeti ženu, jednoga dana dok je ta ista žena o kojoj govorimo obavljala uobičajeni posao, bojeći se sluga Božji da mu žena ne bi neočekivano naišla dok izlazi iz ćelije ili ulazi u nju, prijeteći joj zapovjedi da se onamo više ne usuđuje vraćati; a ako bi omalovažavajući prekršila tu riječ, da će kao što je pravedno biti kažnjena zasluženom kaznom. Ona tu riječ primi žalosno i tužna se vrati kući, ali, kako se poslije pokazalo, više zato što je bila lišena novčane zarade negoli iz ljubavi prema uobičajenoj poslušnosti. Vrativši se dakle kući, nakon tri dana, ne mareći nimalo za svečevu zapovijed, vrati se i nametljivo se nametaše Božjem čovjeku te pred njegovim vratima sve jače vikaše, tražeći od njega natrag ono što je običavala primati kao dobitak. Tada muž Gospodnji, teško to podnoseći, a ujedno razmišljajući da je nikakvim prijetnjama ne može odvratiti od ludosti, izbacivši pljuvačku iz svetih usta, utisnu je u ženino oko. Ona odmah po Božjoj volji oslijepi te, vrativši se kući, nađe sve ukućane svoga doma slijepe na onu istu stranu glave na koju je bila i ona sama. I, kako se pripovijeda, kako životinje tako i ptice koje borave u toj kući kažnjene su takvom kaznom sve do danas, tako da je ona koja je prekršila riječ Božjega čovjeka, kako ona tako i sav njezin dom i rodbina i sve pokućstvo, osjetila prijeteću propast.
21 Blaženi pak muž Sor, ispunjen miomirisima svih kreposti, cvao je odan Kristu. Jačala je naime u njemu naravna slabost tijela nutarnjim žarom ljubavi, a nemoć tjelesnih snaga tješilo je obilje duhovnih karizmi, i ujedno ona apostolska opomena: „Nisu”, kaže, „patnje ovoga svijeta vrijedne buduće slave koja će se očitovati u nama.” I isto tako da „nam kroz mnoge nevolje valja ući u kraljevstvo Božje”, i „što oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni u srce čovječje ušlo, što pripravi Bog onima koji ga ljube”. Ove i druge pouke Svetoga pisma, poput duhovne soli, isušivale su iz njega prolazne radosti svijeta i raspaljivale njegovo srce za ono što ostaje zauvijek. Ovo je bila njegova vježba, ovo neprestana borba protiv đavla, dok mu naposljetku nakon trke truda Gospodin nije predao nagradu za dovršeno djelo. Dok se borio u ovim i ovakvim borbama i dok je monaškim četama koje su mu se odasvud stjecale ostavljao najnepobjedivije uzore svojih kreposti, svršetak neizbježan svim smrtnicima poče kucati na vrata njegova tjelašca, kako bi duša Bogu mila, predugim lancima sputana, napokon slobodna od tamničkog ropstva raskinula okove tijela i pošla ususret svome Kralju, da radosna bude primljena u Njegovu radost.
20 Inter hæc, quia exiguitatis nostræ sermo fessus finem postulat, ad incitandos animos legentium, quantam vim etiam in rebus levioribus sanctus vir obtinebat, uno tantummodo propalandum exemplo censemus. Mulier quædam e vicino degens, ante ostiolum Sancti porticulamb scopare consueverat: cui vir Dei ob operis mercedem sæpe denarium conferre solitus erat. At cum, ut jam dictum est, votis Sancti inesset fæminam non videndam, quadam die cum eadem, quam diximus, mulier opus consuetum perageret, metuens servus Dei ne aut egredienti e cellula aut ingredienti improvise mulier obviaret, comminans præcepit ne illuc ulterius redire tentaret; etsi parvi pendens verbum istud excederet, digna ut justum erat pœna multaretur. Quod illa verbum triste excepit, mœrensque domum rediit, at, ut post patuit, plus quia fraudabatur censu pecuniæ, quam amore solitæ obedientiæ. Regressa igitur domum, post triduum nihili pendens jussum Sancti, regressa est, Deique homini se importuna ingerebat, anteque fores ejus nimiis clamoribus invalescebat, repetens ab eo quod solita erat recipere in lucro. Tum vir Domini graviter ferens, simulque reputans, nullis eam minis posse ab stultitia revocare, sputum ex sancto ore egerens oculo mulieris immersit. Quæ statim Divino nutu cæca effecta, domumque regressa, cunctos suæ domus municipes, ex una parte capitis, qua et ipsa erat, reperit cæcos. Et, ut fertur, tam bestie quamque volucres in illa domo manentes hujusmodi cautione usque in hodiernum multatæ sunt: ut quæ viri Dei excesserat verbum, tam illa quam omnis domus ejus atque cognatio, cunctaque supellex sentiret exitium imminens.
22 Sazvavši dakle jednoga dana braću, navijesti da se približava raspadanje njegova tijela i da on već želi umrijeti i biti s Kristom. Otada dakle, bez odgađanja, kad mu je oštra groznica zahvatila tijelo, koštana mu je srž izgarala od nutarnje vatre, a val krvi po pojedinim se udovima sušio, ipak je duh u slabosti tijela postajao jači božanskom snagom te se sve više i više raspaljivao za molitvu pred licem Gospodnjim, da se što brže oslobodi kad se razriješi posudica tijela. Napokon, kad je smrt već bila blizu, dok su oko njega stajale čete monaha i iščekivale ishod događaja, proreče im svoju smrt koja će ubrzo nastupiti i, koliko mu je mogućnost dopuštala, opomenu ih da ga se sjećaju.
21 Beatus autem vir Sorus omnium odoribus virtutum refertus, vernabat Christo devotus. Roboratur namque in eo naturalis infirmitas carnis ardore intimo caritatis: imbecillitatemque corporalium virium solabatur copia spiritalium charismatum, simulque illud Apostolicum hortamentum: Non sunt, inquit, condignæ hujus seculi passiones ad superventuram gloriam, quæ revelabitur in nobis. Itemque quia per multas tribulationes oportet nos introire in regnum Dei, et quod oculus non vidit, nec auris audivit, nec in cor hominis ascendit, quæ præparavit Deus diligentibus se. Hæc atque alia sacræ Scripturæ documenta, tamquam sal spiritale, fluxa mundi gaudia ab eo exsiccabant, et ad semper mansura cor illius ignibant. Hæc illius exercitatio, hæc continua contra diábolum extitit decertatio, donec tandem post laboris cursum, operis peracti a Domino repræsentata est remuneratio. Dum his atque hujusmodi agonibus decertaret, agminibusque monasticis undequaque ad se confluentibus, æmulamina suarum virtutum invictissima relinqueret, finis cunctis mortalibus inevitabilis ostium corpusculi ejus cœpit pulsare, ut anima Deo dilecta, diutissimis revincta catenis, carceralibus tandem libera servitiis rumperet vincula carnis, et Regi suo occurreret, in gaudium ejus suscipienda læta.
23 U međuvremenu, dok su se svi tome divili i iščekivali svršetak događaja, gle, iznenada s istočne strane dođe silan sjaj, ispuni cijelu onu sobicu, a miris izvanredna miomirisa ispuni srca svih, te se na kraju pokaza kakav je sveti muž bio na trkalištu života. I tako se oprosti od braće i predade nebeski duh nebu da se ondje nastani. Njegovoj su smrti bili nazočni sveti muževi Amand i Ciprijan, kako bi onima kojima je bila jedna težnja života jednaka postala naknada i nagrada. A kad je on preminuo, tko bi opisao kolika bijaše žalost okolnih prisutnih, kakvo jecanje tjeskobnih grudi? Kako je onima koji su htjeli govoriti i trudili se moliti veličina boli prekidala riječi usred govora i priječila govor? Naposljetku pak, među teškim uzdasima i gorkim suzama ne stavljajući granicu boli, iskazavši svetome tijelu pogrebne počasti, s velikom su marljivošću pripravili lijes i u bazilici koju je on sam davno bio sagradio na čast svetoga mučenika Julijana nastojali su ga pobožno predati zemlji.
22 Convocatis itaque Fratribus quadam die, indicat dissolutionem sui corporis imminere, seque velle jam dissolvi, et esse cum Christo. Exin igitur, nec mora, acri febri corpore prærepto, medullæ ejus igne genuino perurebantur, et sanguinis unda per membra singula siccabatur, spiritus tamen carnis in infirmitate vigore Divino fortior reddebatur, et ad Domini faciem deprecandam, quo celerrime soluto carnis vasculo liberaretur, magis ac magis accendebatur. Denique dissolutione jam vicina, cohortibus monachorum circum se adstantibus, et eventum rei præstolantibus, paullo post futuram eis suam prædixit dissolutionem, et ut possibilitas permisit, ut sui memores essent ammonuit.
24 To je mjesto Gospodin naš Isus Krist veoma često, kako bi pokazao kakvu je naklonost imao prema svome sluzi, običavao proslavljati očitovanjem čudesnih djela. Niti naime kratkoća ovoga djela dopušta, niti peru dostaje lakoća da ispripovjedi koliko je slijepih nakon smrti na njegovu grobu
23 Interea ad hæc cunctis attonitis, et finem rei præstolantibus, ecce subito Orientis tramite splendor nimius adveniens, totum illud replevit cubiculum, ac eximii odoris nidor cunctorum replevit corda, patuitque in calce, qualis vir sanctus extitit in stadio vitæ. Sique valedixit Fratribus, et coelicum coelo spiritum collocandum tradidit. Ad cujus obitum adfuere præsentes sancti viri Amandus et Cyprianus: ut quibus unum fuerat vitæ studium, par fieret recompensatio et præmium. Jam vero eo migrato, quis explicet quantus fuerit circumadstantium luctus, quis pectoris anxii singultus? qualiter loqui volentibus, atque orare nitentibus, media interrumpens verba locutionem interdixerit doloris magnitudo? Tandem autem inter dira suspiria et amaras lacrymas doloris modum non ponentes, corpori sacro funebria impendentes obsequia, loculum paraverunt cum magna diligentia, et in basilica quam ipse dudum in honore sancti Martyris Juliani construxerat, terræ mandare studuerunt devote.
24 Quem locum Dominus noster Jesus Christus sæpissime, ad demonstrandum quem circa suum famulum habuerit favorem, mirandorum operum exhibitionibus consuevit nobilitare. Neque enim vel hujus operis sinit brevitas, vel stylo suppetit facilitas enarrandi, quot cæci post obitum ad illius sepulcrum
A grobu primilo vid, ili je hromih, ili onih koji su bili sputani bilo kakvom nemoći, vraćeno u prijašnje zdravlje, i demona istjeranih iz opsjednutih tijela, i drugih veoma mnogih dobročinstava udijeljenih moliteljima. Sve to, glasnici tvoje moći, ti Gospodine Oče, divan u slugama svojim, čudesno činiš, na slavu imena svoga i na hvalu jedinorođenoga Sina svoga, Otkupitelja našega, s kojim i s Duhom Svetim živiš i kraljuješ u vijeke vjekova, amen.
a Klaudije Robert naziva ga Attanum. Bilo je to smješteno ondje gdje je sada gradić sv. Aredija, u narodu Saint-Yrieix-la-Perche, o kojemu piše Andrija Duchesne u djelu Antiquitat. Galliæ i Franjo Ranchin u 2. sv. djela Descriptionis Europæ. Životopis sv. Aredija dat ćemo 25. kolovoza.
b Više primjera ove riječi naći ćeš kod Vossija, knj. 4 De vitiis sermonis, pogl. 24.
A crum receperint visum, vel debiles, seu quacumque infirmitate detenti, sanitati sint pristinæ redditi, et deemones ex obsessis corporibus pulsi, et alia quamplurima petentibus sint collata beneficia. Hæc omnia tuæ potentiæ præconia, tu Domine Pater in servis tuis mirabilis, mirabiliter operaris, ad gloriam nominis tui et ad laudem unigeniti Filii tui Redemptoris nostri: cum quo, et cum Spiritu sancto vivis et regnas per secula immortalia, Amen. a Attanum vocat Cl. Nobertus, Situm id fult, ubi nunc S. Aredii oppidum, vulgo S. Yrier la Perche, de quo And. Chesnrus in Antiquitat. Galliæ, et Franciscus hanchinus to. 2 Descriptionis Europæ. S. Aredii Vitam dubimus 25 Aug. b. Piura hujus verbi exempla reperies apud Vossium lib. 4 de vitiis sermonis cap. 24.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.