Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 1. veljače

O sv. Soru, pustinjaku kod Petrokorija u Galiji

DE S. SORO EREMITAAPUD PETROCORIOS IN GALLIA

Sadržaj (4)
  1. Životopis nepoznatoga autora
  2. Predgovor autora.
  3. Samotnički život sv. Sora, pouzdanje u Boga.
  4. A POGLAVLJE IV. Ostala čudesa sv. Sora, smrt.

Rođendan sv. Sora ovako je u djelu Martyrologium Gallicanum za veljačke kalende zabilježio Andrija du Saussay: Istoga dana u Limogesu spomen sv. Sora, ispovjedaoca glasovita po divnoj poniznosti, uzdržljivosti i drugim preslavnim darovima sveta življenja. U limogeskom brevijaru za ovaj se dan propisuje blagdan sv. Ignacija, koji se ima slaviti kao u rimskom po poludvostrukom obredu, sa spomenom sv. Sora.

Životopis,

2 Njegov nam je životopis iz Pariza poslao Andrija Du Chesne, kozmograf prekršćanskoga kralja, prepisan iz staroga rukopisa Thouove knjižnice pod naslovom Historia Ecclesiastica, a pred predgovorom je bio dopisan ovaj stih:

BILJ. 10. Auvergne je rodio onoga kojega predstavlja ova stranica. Pisac je živio dugo nakon njegove smrti, kako je očito iz predgovora: Ipak smatramo boljim reći makar i oskudno ono što znamo nego s onima koji su kroz tolika već davno minula vremena propustili zapisati djela blaženoga muža itd., a u br. 16 navodi djelo Gesta Francorum, dok u br. 9 piše da je ono što pripovijeda naučio iz kazivanja starijih. No u br. 12 čini se da je imao neka druga njegova djela; kaže naime: Kako je očito iz njegovih djela, što se ne može shvatiti o djelima sv. Guntrama u kojima se to ne nalazi, osim ako postoje neki spisi koji još nisu ugledali svjetlo dana. Doba.

3 U koje je vrijeme živio, može se zaključiti iz doba sv. Guntrama i sv. Aredija. Ovaj je preminuo godine Kristove 611., kako je očito iz djela sv. Grgura iz Toursa, knj. 10, pogl. 29, a Guntram dvije godine poslije, 613., 28. ožujka. Koje je godine sv. Sor prešao iz ovoga života, nigdje nismo našli zabilježeno.

Životopis nepoznatoga autora

iz rukopisa Thouove knjižnice, koji je izvadio Andrija Du Chesne.

Predgovor autora.

Poznato je da je kod starih bio običaj da muževe svoga vremena spomenicima svojih spisa preporuče potomstvu te da njihove riječi ili djela vrijedna spomena ili predaju slovima, ili povjere slikarstvu, ili pak u mjedi ili mramoru mukotrpnim, gledanja vrijednim radom prikažu, imajući tu brigu da sve ono što bi se smatralo vrijednim da se sačuva za upoznavanje njih samih ili korisnih stvari, ili što bi se ocijenilo vrijednim nasljedovanja, bude izneseno na znanje njihovim nasljednicima, kako se ne bi pokazali ni neodanima svome vremenu ni neuslužnima prema potomstvu. Eto, čudim se zašto toliko mislimo da je trud prijašnjih bio uzaludan. Nama naime Spasitelj obećava da neće propasti ni čaša hladne vode pružena bratu.

Zašto djela hrabrih Kristovih vojnika predajemo da ih pritisne tamnica šutnje? Predajmo radije ono što će koristiti sadašnjem i budućem naraštaju barem neznatnim listovima, i povjerimo prema mogućnosti papirićima skromnim perom. Tome se pridružuje i ono čime se u duhu potičemo da zajedno s lijenim slugom ne pretrpimo gubitak štete zbog zadržanog novca gospodareva. Jednoga je naime od mnogih najhrabrijih Kristovih ratnika Gospodin dodijelio svojoj Crkvi, imenom Sora, čiji slavni život, koji će koristiti mnogima, pristupamo započeti. I premda smo nedorasli tolikom djelu, kao oni kojima je i rječitost vrlo oskudna i obilje dara vrlo usko, ipak smatramo boljim reći makar i skromno ono što znamo negoli s onima koji su kroz tolika već davno minula vremena propustili zapisati djela blaženog muža, upornošću nijeme šutnje na bilo koji način plaćati kazne. A da se to dogodi, daje Gospodin i smjelost govora, Onaj koji zapovijeda otvoriti usta i obećava da će ih milošću svoga Duha ispuniti kako ne bi ostala nijema. Njega dakle trebamo moliti da Onaj koji je bio pomoćnik svome sluzi u izvršavanju dobrih djela koja je zapovjedio, bude nama na pomoć u pripovijedanju onoga što je po svome sluzi milosrdno učinio. Neka dakle bude dovoljno ovo što je rečeno riječima isprike. Sada treba prijeći na pripovijedanje, jer je i veoma ludo razliti se u predgovoru, a u samoj se povijesti stisnuti.

Rođenje sv. Sora, bijeg od svijeta.

Ovaj dakle sveti muž Sor, rođen na području Auvergnea, od roditelja koji po svjetovnom dostojanstvu nisu bili najniži, ali su bili odani božanskim zakonima i pravovjernoj vjeri, bio je odgojen. Njima se Gospodin udostojao udijeliti dar tolike milosti da među najuglednijima od svojih srodnika rode potomka posvećena Bogu i od majčinih grudi posvećena svemogućem Bogu. Rođen dakle blaženi Sor, poučen kršćanskom zakonu, odgojen u katoličkoj vjeri, provodio je dob djetinjstva s marljivošću. Zatim ušavši u godine mladenaštva i sav se na čudesan način obrativši na djelo Božje, već je u mladenačkoj dobi razmišljao o onome što je poslije pobožno ispunio. Nastojeći dakle da mu srce ne bude okaljano nikakvim mrljama, već ne spor i ne gluh slušatelj Evanđelja, izvršitelj božanske zapovijedi: „Ako tko hoće ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom”, da bi s apostolom Petrom mogao reći Gospodinu: „Evo, mi smo ostavili sve i pošli za tobom”, čim je dosegao slobodnu dob, brže nego što se može reći zakoračio je te, prekinuvši odgađanja, pridruživši sebi dvojicu suboraca istoga puta i drugova iste ljubavi, a Amanda ib Ciprijana, ostavivši domovinu i roditelje, napuštajući tlo Auvergnea, kao izvršitelj Gospodnje zapovijedi koja kaže: „Ostavi sve što imaš i imat ćeš blago na nebu, i dođi, slijedi me”, ušavši u pokrajinu Périgord, jednom mišlju i jednakom slogom započeše provoditi pustinjački život.

3 Boraveći dakle neko vrijeme zajedno, kako već biva glas o takvima, na glas o svecima počeše se stjecati veoma mnogi, jedni radi nasljedovanja, drugi radi slušanja, a ujedno i gledanja onoga što se događalo. Ali ovi, nipošto ne zaboravivši prijašnjih odluka, dok neko vrijeme trpe zamor od onih koji se odasvud stječu, ono što su u sebi preživali zubom razboritosti, međusobno se jadaju da su uzalud ostavili svoje ako se zapletu u takve poslove i ako, orući zemlju plugom, tragovima unatrag utisnu ono što su junci obradili. Kažnjavali su stoga tjelesna osjetila od zlih sklonosti i nastojali ukrasiti um očitovanjem svetih čina. I bila im je briga da se i djelom pokažu uglednima, a u govorima razboritima. I u njihovim je djelima bilo divljenje promatrača, a u njihovu govoru naslada slušatelja. Činila ih je naime čistoća cvatućima, vjera nepobjedivima, čistoća uma jednostavnima, sjaj života hvalevrijednima. I imali su poniznost ne samo u načinu govora ili odijevanju, nego je svaki njihov čin bio tako začinjen da bi svatko tko bi ih pogledao pomislio da su kao duhovnim perom oslikani božanskom krepošću.

4 U međuvremenu najpobožniji Kristovi sluge, izgarajući prevelikom ljubavlju prema Gospodinu i videći da se tako ne udovoljava dovoljno njihovoj želji, prosudiše da im valja potražiti udaljenije prebivalište, na što ih nije poticala nestalna lakomislenost, nego obilna volja Gospodnja i nezasitna pobožna žudnja da ugode Kristu. Stoga blaženi muž Sor, videći tjeskobu zbog onih koji su se ondje stjecali, znajući da u vrevi ljudi često biva da nedostaje zbor anđela, i potaknut silnom željom za osamljeničkim životom, što brže sazove drugove te im, oslovivši ih, očituje želju

A želju začetu u umu, i ujedno ih potiče da ubuduće svaki pojedinačno treba živjeti kao pustinjak. Bez odgađanja, brže od riječi potaknuti blaženi muževi Amand i Ciprijan, i sveti Sor, krenu na put kamo ih je vodila Gospodnja dobrota i volja.

5 I dok svetim razgovorima pobožno okrepljuju srca, putem stigoše do nekoga mjesta, imenom, da tako kažem, jer je tako nužno, poslužimo se malo latinskom riječju, Petras-erectas, i ondje zaustavivši korak, malo zastadoše. I brzo, kako zbog umora koji ih je silio, tako i po Božjem rasporedu, drugovi utonuše u dubok san. A blaženi muž Sor, čim vidje da su zaspali, žurno zakorači te, lutajući amo i tamo, poče brižljivo istraživati ne bi li negdje našao prikladno mjesto za sebe. I iznenada, dok znatiželjno obilazi svako mjesto među tamnim šumama i pretražuje najskrovitija mjesta divljih zvijeri, pred njegovim se pogledom ukaza najprikladnije mjesto, koje se svetom mužu pružilo tako skrovito i tako pogodno da nitko od smrtnika radi stanovanja ili svraćanja prije nije onamo pristupio. Ono mu je, kako se jasno vidi, Božjom odlukom bilo namijenjeno. Stijena naime koja se odozgo uzdizala pružala je zaštitu, pokraj koje je izvor živom žilom izbacivao potočić i dijelom natapao ljupkost toga mjesta, dok je ostalu ravnicu rijekac Vézère dovoljno odvojila svojim valovitim zavojem. Ugledavši to, blaženi muž, obuzet neprocjenjivom radošću, odmah se baci na zemlju i zahvali milosrđu Gospodnjemu, kao Onome koji mu je to pripravio, moleći svim silama da Onaj koji je pripravio mjesto dopusti da ondje donese i plodove nebeskoga djela. I odmah se brzim korakom vrati drugovima te ih nađe tako svladane snom da nitko od njih uopće nije znao ni kada je Božji muž otišao, ni kada se pak vratio. Tada se, želeći s najvećom prikrivenošću ostati im neopažen, smjesti postrance i malo počinu.

5 Kada je tako prošlo gotovo dva sata, dok je odlazio san tromosti, protrljavši kapke brzo se probudiše. Donijevši odluku među slatkim razgovorima o nebeskoj domovini, međusobno se potičući, dugo i mnogo među slatkim suzama i gorkim uzdasima, pošto su se dugo borili jer se nisu mogli odvojiti jedni od drugih zbog ljubavi i prevelikih zagrljaja ljubavi koji su ih vezali (budući da im bijaše jedan duh i jedno srce u Gospodinu), napokon blaženi muž višega uma, bojeći se da u samim vezama ljubavi neprijateljska prijevara ne izvede nešto svoje, naime da se, ako dulje ostanu zajedno, ne bi omeli davno začeti pothvati, a ujedno jer je već gorjela

C duša da ponovno potraži viđeno i ne napusti započeto, reče braći: „O”, reče, „najdraži i meni draži od svih smrtnika, ono što smo nekoć u umu zamislili, brže, molim vas, izvršimo, da dok zajedno boravimo ne upadnemo u apostolovu izreku: ‘Zapreke svijeta učinile su ih bijednima’, nego radije, već dobro poučeni trudu i znoju iz bratskoga bojnog reda, krenimo na put i samom rukom ili mišicom protiv vlasti ovoga zraka, poput borilišnihd agonoteta, pomazani uljem očinske predaje, već sada neustrašivo navalimo. A budući da one koje ljubav spaja udaljenost zemalja ne razdvaja, da bi bratska ljubav, prema Apostolu, uvijek ostala u nama, za slatkoću te iste ljubavi uzmimo zajedno nešto ode eulogija.” A kako nije bilo ni kruha pri ruci, niti se traženjem našlo išta drugo od čega bi se to moglo učiniti, blaženi muž Sor, pogledavši podalje, neočekivano nađe komadić svinjske masti, što se u narodu naziva slaninom. Razdijelivši je na komadiće, svakome pojedinom svetom zatvori u šake po komadić za blagoslov.

7 Bili su dani svete Korizme. Kad je to bilo obavljeno, odmah se jedni od drugih raziđoše, a jedan od pratilaca koji su se tada ondje bili stekli, kao iz poštovanja prema svetim danima, dok nerazborito prosuđuje snagu nepobjedive ljubavi, krišom u njedra ugrabi dio koji je bio primio od sveca da ga pojede, a taj se odmah pretvori u zmiju i vijugama svojih zavoja obavi cijelo njegovo tijelo. Sveti Sor već bijaše slučajno otišao i, namjeravajući se polako vratiti putem prema špilji malo prije pronađenoj, dok su drugovi odlazili, bio je zakoračio. I gle, jadnik dršćući trči za svecem i viče da ga pogađaju zaslužene kazne za neposluh i pomanjkanje ljubavi. Sažalivši se nad njim, blaženi muž malo zaustavi korak i pričeka jadnika. A on se sav baci ničice na zemlju, priznajući nemar svoje drskosti i mnogo oplakujući da zadobije oproštenje i život, onaj kojemu je smrt izbliza prijetila. Svetac pak odmah, načinivši znak križa, neprijatelja ljudskoga roda, koji je po bratovu neposluhu ušao u sebi prijateljsku životinju, kao nekoć u praroditelju, posluživši se primjerom Gospodina Spasitelja, odmah istjera i, odagnavši prokletstvo, pretvori natrag u prijašnji blagoslov te opomenu brata da uvijek treba imati ljubav i uvijek je čuvati, jer je ona ta koja pokriva mnoštvo grijeha. Kad je tako zmija bila otjerana, sveti muž blagoslovi dar vraćen u prijašnje stanje i predade mu ga da ga pojede. Pošto ga je pojeo i izrekao bezbrojne zahvale, onaj brat koji bijaše došao povuče se.

■ Čini se da je ovo sv. Amand, ili Amancije, kojega se spomen čini u životu sv. Junijana, njegova učenika, 16. listopada.b Štuje se sv. Ciprijan opat 9. prosinca. Spominje ga sv. Grgur iz Toursa u djelu De Miraculis Confess; pogl. 100. Četiri se sveca toga imena štuju u tom kraju: sv. Ciprijan, biskup kartaški i mučenik, čije su relikvije prenesene u Moissac, koji je grad Kadurka na samoj granici Languedoca, uz rijeku Tarn, nedaleko od mjesta gdje se ona ulijeva u Garonnu. Drugi je sv. Ciprijan, u Nikomediji s djevicom Justinom mučeništvom okrunjen, po kojemu je predgrađe Toulousea dobilo ime sv. Ciprijana ili S. Subrani, jer se ondje neke relikvije njega i sv. Justine čuvaju u crkvi sv. Nikole. Treći se, također mučenik, sa sv. Savinom štuje blizu Poitiersa u samostanu svoga imena. Četvrti je ovaj sveti opat, po kojemu je možda dobio ime gradić Saint-Cyprien na desnoj obali rijeke Dordogne, odnosno Duranija ili Duranone, u biskupiji Sarlat, odnosno u donjem području Périgorda.c Drugi je nazivaju Vesera i Veseris: izvire u Limousinu, a kod gradića Limeuil u Périgordu prima je Dordogne.d Htio je reći agoniste, odnosno borce. Jer agonoteti su priređivači igara, odnosno prireditelji natjecanja.e Gotovo sličan događaj spominje se 6. siječnja u djelu Vita S. Melanii, pogl. 4, br. 21 i 2, gdje smo u bilješcig rekli da eulogija ne znači uvijek Euharistiju, nego jela ili odjeću i drugo što se običavalo davati ili slati u znak zajedništva i ljubavi, osobito od biskupa ili drugih svetih ljudi. Tako 4. siječnja u djelu Vita S. Rigoberti, pogl. 2, br. 7: „I unaprijed mu posla svoje eulogije.” I malo poslije govoreći o tim istim eulogijama: „Primajući s velikom zahvalnošću biskupov blagoslov.” 3. siječnja u djelu Vita 1. S. Genoveæ, pogl. 3, br. 11: „Evo eulogija koje joj je poslao sv. German.” 12. siječnja u djelu Regula S. Casariæ, § 4, br. 25: „Ako bude htjela poslati kakvu eulogiju kruha.” Ovdje se slanina daje kao eulogija.

Samotnički život sv. Sora, pouzdanje u Boga.

Svetac pak Božji uđe dublje u prostrane pustoši te se na tome, kako je već rečeno, mjestu preda najtjesnijoj špilji, i ondje, provodeći dane i noći tako da bi s psalmistom mogao reći: „Postadoh kao samotni vrabac na krovu”, gotovo 40 godina živio je čudesnim i nasljedovanja vrijednim životom, onaj kojemu ništa drugo nije bilo živjeti doli Krist, a umrijeti dobitak. Blijedjelo je lice od postova, a um je oštrije razmatrao nebeske stvari, znajući da je dobra molitva s postom. I postajao je njegov život zrcalo onima koji su ga htjeli nasljedovati, a žudan svim slušateljima; i što je teško, govorio je i lako i čisto. Hrana mu pak bijaše oskudan kruh i malo vode, tako da je njegov glas bio u skladu s psalmistom koji kaže: „Piće svoje miješah sa suzama.” I s Ezekielom: „Kruh svoj”, kaže, „jedoh u žurbi, a vodu svoju pijah u tjeskobi.” Radio je samo toliko da bi imao teškom mukom stečenu hranu, znajući da tko ne radi neka i ne jede. I uz rad se posvećivao molitvi, tako da se njegov život podudarao s Pismom koje kaže: „Podižite srca svoja s rukama A rukama k Bogu”, i s Jobom: „Ja ću”, kaže, „moliti Gospodina i k Bogu ću upraviti svoju riječ, koji čini velika i nedokučiva djela i čudesa bez broja.” Najprije si sagradi ćeliju od savitljiva pruća kako ne bi bio izložen napadima divljih zvijeri koje su se ondje u velikom broju stjecale, da bi se o njemu moglo reći: „Jer će zvijeri poljske biti u miru s tobom.” Poslije pak, kad se više nije mogao dugo skrivati i kad se glas o njemu posvuda širio, bojeći se okupljanja ljudi koji su se stjecali, sagradi si tjesniju špilju dublje unutra među pukotinama stijene u obliku malenog svoda, u kojoj nije mogao stajati drukčije nego pognut; u njoj načini i sjedalo nalik klupici te u visini glave uokolo zabije čavle kako bi, ako bi ga kadgod tijekom sjedenja zbog umora svladao san, udarivši glavom koja bi klonula na bilo koju stranu, brže probuđen iz sna pribjegao poznatoj zaštiti molitve, da ga ne bi prevarile kakve zamke neprijateljeve. Načinio je i vratašca pred špiljom koja se nikada, osim kada bi noću izlazio radi molitve, nikome nisu otvarala. Uz njih koso načini sasvim malen otvor nalik prozoru.

B

9 Kad su pak već veoma mnogi žurili k njegovu učiteljstvu, pazeći i mnogo u sebi razmišljajući bi li bilo bolje voditi samo uobičajeni život ili pružati hranu riječi onima koji se odasvud stječu, kako bi ono što je već dugo sam vježbao služilo na napredak mnogih, postavi oltar pred samom ćelijom i ondje izabra svećenika svetoga reda, kako bi okupljeni narodi, primivši i propovijed svete riječi i službu božanskoga otajstva, blaženi muž iz toga posla donio kao udvostručen dobitak. Kako smo pak doznali iz pripovijedanja starijih, on je sam kroz umetnuti, kako rekosmo, prozorčić ćelije svećeniku koji je slavio sveta otajstva običavao pružati ono što bi mu tko god darovao. Stoga je, jer je tako bilo nužno, sveti muž imao poslužitelje za prikladne potrebe, od kojih se jedan zvao Principije, a drugi Bonit; oni su, kao što je običaj kod svih živih ljudi, trebali obilno hrane i odjeće.

C

10 Dogodi se dakle da je nastupio nedjeljni danb svete Korizme, kad su, budući da je taj dan svima u jelu i piću oskudniji od drugih dana, sluge Božjega muža počeli među sobom teško jadikovati što nije preostalo ništa čime bi taj dan ugodnije i krepkije proveli, dok svi uokolo pripremaju za jelo ono što je prikladno. Njih pak blaženi muž blago umiri te ih, kao i uvijek, pouči opomenama ljubavi i vjere i brižno opomenu da ostanu u čvrstoj nadi: „Moćna je”, reče, „dječice, ruka Gospodnja i u ovoj pustinji u kojoj boravimo dati hranu svojim slugama, Onaj koji je pet tisuća ljudi u pustom kraju nahranio s nekolikoe kruhova. Zar se ne sjećate što psalmist kaže o mrmljanju naroda koji je u pustinji gunđao zbog oskudice mesa? ‘Još im’, kaže, ‘hrana bijaše u ustima njihovim, i gnjev Božji podiže se na njih.’

C I Apostol kaže: ‘Nemojte mrmljati, kao što su neki od njih mrmljali i od zmija izginuli.’” Okrepljujući ih ovim i takvim spasonosnim riječima, sam se predade molitvi, pouzdajući se u obilnu dobrotu Boga koji kaže: „Ako budete imali vjere koliko je zrno gorušičino, reći ćete ovoj gori: ‘Prijeđi odavde’, i bit će.” I gle, odmah dok je svetac bio zadubljen u molitvu, jelen velike veličine izađe iz šume te, skočivši s ruba brda, pade pred ćeliju blaženikovu slomljena snažnog vrata i, izdahnuvši, ne ispusti ni glasa rike. Odmah dakle dječak svečev brzim trkom javi ocu dar koji je Bog udijelio i zatraži da kaže što zapovijeda da se s tim učini. Tada pak svetac, sav duhom obraćen Gospodinu, udvostruči hvale Onome koji nikada ne napušta one koji se u Njega uzdaju, a ujedno koreći sluge reče da se ubuduće valja oslanjati na vjeru te da je Bog i u sreći i u nevolji uvijek prisutan svojima. Pozvavši dakle jednoga odc mesara, zapovjedi mu da pažljivo odere kožu sa životinje i pripravi je njemu za odjeću, stavljajući to na spomen kako bi i sam hvalama uzvisio vjernoga uzvratitelja i duše promatrača učvrstio najpunijom vjerom, da u njihovim srcima nikada ubuduće ne zavlada tromost nevjere. Tom se odjećom služio dokle god je ostao u tijelu; ispod nje je također stavio lanac oko vrata i prsa tako da se nije otkrivao pogledima promatrača, nego je iznutra ostajao skriven svetoj savjesti. Zatim je meso spomenute životinje razdijelio siročadi i udovicama, zadržavši za svoje koliko je bilo potrebno za dnevnu hranu.

a Specu stavljeno umjesto specus.b Označava li se nedjelja već završene svete Korizme, odnosno Uskrs? Jer samim monasima u Galiji, prema 17. kanonu koncila u Toursu, održanog 6. godine Hariberta i Guntrama, Kristove 866., ili sljedeće, od Uskrsa do Pedesetnice, to jest Duhova, osim prosnih dana, nije bilo nikakva posta. Ili je pak ovo bila nedjelja neposredno predstojeće svete Korizme, koja se sada naziva Pedesetnica? Tada se naime moglo više dopustiti, budući da su inače monasi od Bogojavljenja do Korizme postili triput tjedno, kako se propisuje u spomenutom kanonu. Ili je naposljetku, budući da se prema kanonu 4. koncila u Orléansu, održanog godine 341., nedjeljama tijekom Korizme razrješavao post, koji običaj i danas vrijedi, tako bilo dopušteno jesti meso? c Paresitus umjesto lanio (mesar), nigdje drugdje, koliko znamo, upotrijebljeno.

c čijom se kožom odijeva, a ispod nje lanac:

E POGLAVLJE III.

Sv. kralj Guntram očišćen od gube po sv. Soru.

Tako dok je sveti muž sve više i više rastao u krepostima, poče se nadaleko i naširoko širiti glas o njemu. Počeo je naime sjati najvećim čudesima, slijepima vraćati vid, gluhima davati sluh, nijemima obnavljati glas i svim bolesnicima koji su mu hrlili pružati lijekove ozdravljenja. A budući da vrijeme ne dopušta, a klonimo se i dosade čitatelja i slušatelja, spomenimo ukratko tek ponešto od mnogoga. U međuvremenu, dok je sveti muž ustrajao u molitvama, postovima i bdjenjima, Gospodin se nastavio proslavljati u svome svecu niti je dopustio da pod skrivenim mjerilom ostane sakrivena tolika upaljena svjetiljka za koju je odredio da se stavi na svijećnjak svete Crkve.

12 Dakle, kako je vidljivo iz njegovih a djela, ovaj je blaženik živio u vremenab Guntrama, nekoć najmoćnijega i najsvetijega kralja, koji je, predan svetim djelima, kako se na kraju pokazalo, premda okaljan ponekom mrljom, zavrijedio biti očišćen kad ga je pogodilac elefantijaza. Napokon, dok je, kako rekosmo, dugo patio od te gnjileži, bi u noćnom snu opomenut po anđelu da potraži blaženoga Sora koji boravi na području Akvitanaca i u pokrajini Périgord, i da će on biti začetnik njegova spasenja; da mu je od Boga dano da kralju vrati prijašnje zdravlje uma i tijela; te da mu ne preostaje nikakva spasa ako što brže ne pohita k Božjem čovjeku. Zabrinut tom opomenom i previše željan oporavka zdravlja, kralj zapovjedi da se što brže pripravi kako bi žurno obavio taj posao. I, kako je dolikovalo kraljevskoj pratnji, pripremi se sve što je bilo prikladno za toliki put, kako obilna oprema ne bi nedostajala kraljevskom dostojanstvu i kako bi u svemu obilovalo ono što bi donio na dar Božjem čovjeku. Prevalivši tako toliku udaljenost zemalja, stigoše do mjesta imenom Uriacum, udaljenog gotovo dvije milje od ćelije blaženog muža. Tada podigavši kapke i upravivši oči u daljinu, sav kličući od radosti, uzdignu poklik duše. Jer skočivši žurno sa zapjenjenog i, da tako kažem, pozlaćenog konja, pade ničice na zemlju te pužući na dlanovima i koljenima stiže sve do špilje blaženog muža, ne toliko pognut koliko pobožan i pun vjere s prevelikom nadom. Tvoja su ovo, Kriste, čudesa, tvoja djela veličanstva, kojemu je mudro sve što je nerazumno, kojemu je blago sve što bjesni. Evo naime kralj premoćan a b c F Guntram n. gubav, na opomenu anđela, dolazi k njemu: puzi 2 milje:

A premoćan i donedavno strašan, čiji su slavni vojskovođe, pa i tirani potekli od ohole krvi, običavali s radošću straha ljubiti stope, pred vratima tvoga siromaha, kojemu je s divljim zvijerima bila zajednička kako strogost života tako i istovjetnost hrane, daleko udaljenoga od svih smrtnika, obrnutim redom ponizno leži i traži da ga blagoslovi onaj kojega dotad u cijelom svom životu nije poznavao ni po samom imenu. Tebi hvala, tebi zahvaljivanje, koji ponizne stavljaš na visoko, a žalosne podižeš zdravljem; koji podižeš iz praha ubogoga i iz blata uzvisuješ siromaha.

13 Dakle, kao što bijah počeo govoriti, kralj leži na tlu i svim silama s drugom Davidom viče: „Prionula je uza zemlju duša moja, oživi me po riječi svojoj.” Sveti muž svakako zapovjedi kralju da brzo ustane te ga, iako je dobro znao, upita za razlog tolikoga puta i tolikoga truda, i raspituje se tko mu je pokazao njega u toj skromnoj špilji. On mu odgovori i ispriča anđeosku opomenu: da s njim nije olako postupljeno da sam dođe, izmučen težinom tolike bolesti, da se pojavi pred njim, niti je potrebno ispitivati što traži ili što ište. Odmah dakle sveti muž, kojemu je na stijeni bio najčvršći temelj vjere, zapovjedi da se donese voda. Pošto ju je zakleo, zapovjedi da se kralj njome polije. I (o čudesne li moći) kao neki drugi Elizej odmah učini zdravim Sirca Naamana. Pogledavši dakle kralj na sve mrlje svoga tijela, nađe ih tako zdravima da nije ostao baš nikakav trag ožiljka, te se u svim njegovim udovima pojavila ljupkost kao u sedmogodišnjega dječaka. Odonda dakle dugo i mnogo otvoriše usta na hvale svemogućega Boga i njegova sluge Sora, te pohvalama uzvisivahu dar svoga darivatelja i nagraditelja.

14 Tada Božji čovjek, pozvavši k sebi upravitelja svojih dobara, zapovjedi da se brzo pripravi kraljevska gozba. Bilo je vrijeme kada se običava jesti rano grožđe. Poslužitelj odvrati da se ne može naći nimalo čistoga vina, ali ni u vinogradima uokolo da se ne može naći nimalo grožđa iz kojega bi se iscijedilo makar malo tekućine. Tada on, kako je uvijek sav obilovao u Gospodinu, upravljajući ponizne oči prema nebu, reče: „Hajde, hajde, zar je ruka Gospodnja nemoćna? Idi brzo i na onoj maloj lozi koju poznaješ odmah donesi tri nabrekla zrna koja nađeš da vise s trsa.” Posluša poslužitelj zapovijedi učiteljeve i hitrim korakom donese što mu bijaše zapovjeđeno te preda ocu ona tri dragocjena zrna. A svetac, primajući punim umom Duha Svetoga, reče: „Hajde, hajde, zar je ruka Gospodnja nemoćna? Idi dakle, upravitelju, metlom pometi i pažljivo očisti cijelu smočnicu, te one tri bačve, koje seljaci zovud tonnas, najpažljivije uredi.” Učini kako mu bijaše zapovjeđeno i, vrativši se brzo k ocu, javi da je sve brižljivo obavljeno. „Uzmi”, reče svetac, „ova tri zrna koja je dobrostivost Gospodnja dala na lozi, i iscijedi ih u bačve koje si pripravio. Bit će naime nazočan, vjerujem, Onaj koji je u Kani Galilejskoj zapovjedio da se najbistrija voda prelije u vino.” I odmah čim je poslužitelj, pokoravajući se zapovijedima svečevim, izvršio što bijaše zapovjedio, preobilan mlaz iznenada ispuni podrume. Javi poslužitelj da je djelo izvršeno: odmah nastade silna radost; uzvisuje se naklonost svečeva uz hvale Bogu.

15 Tada, pošto je gozba bila brižljivo održana, kralj je neko vrijeme ondje boravio te, razgledavši uokolo granice toga mjesta, ponizno zamoli sveca da se, ako je ikako moguće, ondje sagradi svratište za sluge Božje. Na to sveti muž najradije dade pristanak te, dok je kralj davao obilne troškove, sveti Sor s žurbom prionu na djelo i s marljivošću ga dovrši, i okupi Gospodnjue školu koja će ustrajno vojevati, i posveti crkvu na čast svetoga mučenikaf Julijana. Spomenuti dakle kralj, dodijelivši obilne prihode zemlje za uzdržavanje slugu Božjih i okrijepljen blagoslovima Božjega sluge, s velikom se radošću vrati u svoje krajeve. Stoga mnogim kraljevim molbama vezan blaženi muž da sam osobno bude na čelu tome istom mjestu, premda se nikako nije dao istisnuti iz drage ćelije, naposljetku pobijeđen kraljevim riječima, razmišljajući da se u tim stvarima mnogo više uvećava gomila nagrade, a osobito smjerajući na veći dobitak sluge Gospodnjega koji kaže: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti: uđi u radost Gospodara svoga”, radosna duha, poslušan njegovim molbama, popusti. Njegova je tjelesna prisutnost sa sobom privukla veoma mnoge na put Božji.

16 Spomenuti pak kralj Guntram, kako je jasno vidljivo iz djelag Francorum Gestis, provodeći otada izvanredan život, učinio se poželjnim dušama koje čeznu za Kristom, te među znamenjima dobrih djela, našavši po Božjoj volji obilanh blago (kako se to dogodilo, nije naše vrijeme da izlažemo; prepuštamo to pripovijedanju blaženog muža Paulina), u gradu Chalonu podiže mauzolej svetoga mučenika i Marcela šarenim radom, čudesnim ukrasom od zlata i dragulja. Na tome je mjestu i sam poslije, slavan po velikim zaslugama, bio pokopan; te, kako se razabire iz njegovih djela, hrabri kralj sretno cvate u slavi.

a Postojala su dakle i druga djela sv. Sora kad je pisan ovaj Životopis.b O sv. kralju Guntramu govorit ćemo 28. ožujka. Nije njegov život bio okaljan samo jednom mrljom: među njima sin od priležnice; otpuštena žena, ali još živa, a druga dovedena; savezi sklopljeni s jednim od braće na propast drugoga, prekršeni, pa ponovno obnovljeni; češće prezreno poslanstvo kralja Rekareda koji je tražio mir, ponovno poslana vojska u njegovu oblast itd. Ali ti su zločini bili nadoknađeni većim krepostima: poštovanjem prema svećenicima, darežljivošću prema crkvama, širokogrudnošću prema siromasima, ukidanjem bezbožnih zakona koje je donio brat Hilperik da se crkve ne postavljaju za baštinike itd.c O ovoj bolesti pobožnoga kralja ništa ne čitamo u povijestima Franaka. Ali ne zapisuju svi sve.

d I danas Belgijanci i Nijemci posudu za vodu, vino, pivo ili sličnu stvar nazivaju tonne. I drugim je piscima uobičajena riječ tonna ili tunna, kako se može vidjeti kod Vossija, knj. 2 De vitiis sermonis, pogl. 18.

e Aludira na vojne škole (Scholas militares), odnosno redove i družine vojnika, o kojima sv. Ambrozije u poslanici 1 Kor, pogl. 12 na samom početku kaže: „Škole su naime one koje onima koji su u njih postavljeni daju dostojanstvo, tako da čast mjesta čini čovjeka slavnim, a ne vlastita hvala.” Tertulijan je u djelu Apolog. to prenio na divlje zvijeri namijenjene borbi u amfiteatru, pogl. 35: „Svjedok je Tiber i škola zvijeri.” Nikola Rigaltije objašnjava metaforu time što priređivači igara, poput učitelja igara, puštaju zvijeri iz kaveza u cirkus. Možda treba čitati „bestijarija” koji se kao uvježbavaju za borbu sa zvijerima, a svakako su okupljeni u smrtonosnoj i pogubnoj družini. Kao što je dakle Teodoret u djelu Religiosa historia, pogl. 26 nazvao samostan vježbaonicom (palestrom) asketizma, tako i ovaj autor naziva školom koja će vojevati za Boga.

f Ovaj je mučenik slavan po cijeloj Galiji, o njemu 28. kolovoza.

g O ovom samostanu piše Fredegarova kronika (Chronicon Fredegarii): „Godine dakle 24. svoga kraljevanja (to jest, kako ćemo niže reći uz Životopis sv. kralja Sigeberta, Kristove 584.), dirnut božanskom ljubavlju, zapovjedi da se divno i vješto sagradi crkva bl. Marcela, gdje on sam dragocjen počiva u tijelu, koja je doduše u predgrađu Chalona, ali ipak na području Segona; i ondje okupivši monahe osnova samostan, a samu crkvu obdari veoma mnogim dobrima.”

h Osim ako autor ne misli na golemo Mumolovo blago, koje je Guntram namijenio potrebama siromaha i crkava, prema svjedočanstvu Turonskoga, knj. 8, pogl. 3, sada ne pada na pamet koje bi to blago on pronašao. Isti Grgur iz Toursa, knj. 8, pogl. 20, izvještava o golemom Narzesovu blagu koje je pronašao car Tiberije II. kao nagradu za izvanrednu darežljivost prema siromasima. Je li to autor, jer ga je pamćenje prevarilo, pripisao Guntramu, o kojemu se govori u prethodnom i sljedećem poglavlju?

i Štuje se sv. Marcel, mučenik iz Chalona, 4. rujna.

D i njome upravlja: Mt 25, 21 i 23.

g h Samostan sv. Marcela mučenika koji je sagradio Guntram, i E kreposti.

Tonna.

Vojna škola.

F

A POGLAVLJE IV. Ostala čudesa sv. Sora, smrt.

Sveti pak Božji muž Sor, želeći uvećati odluku blaženoga uma, dok je jednoga dana zadubljen u molitvu slučajno podigao oči prema van, ugleda ženu kako se svojevoljno kupa u rijeci Vézère bez ikakva srama, ne stideći se svoje golotinje. Zbog toga se sveti muž silno postidio te u duhu odlučio da na ovome svijetu više nikada neće vidjeti ženu. Dakako, brižno se čuvajući one proročke riječi: „Ušla je”, kaže, „smrt kroz prozore naše, ušla je u kuće naše, pogubila je djecu našu.” Jer prozori našega tijela jesu oči i uši, kroz koje gledanjem i slušanjem privlačimo ono za čim žudimo. Mi se pak vratimo pripovijedanju; ovo je rečeno samo ukratko, da tko čitajući ovo ne bi možda pomislio da je primjer dodan nepromišljeno.

18 Dakle, sveti muž, stavivši to pod zavjet, nije napustio odluku uzdržljivosti. Zbog toga se dogodilo da se pobožnoj brizi majke blaženoga muža, koja ga je željela posjetiti, svim silama opirao te svima uskraćivao milost da ga vide. Njemu je majka, već na odlasku, silno tugujući i naričući, kao služeći se proročkom riječju, rekla: „Ovdje te, sine, nisam mogla vidjeti, vidjet ću te bez sumnje u onome smilovanju, kada ću s tobom primiti obećane nagrade za pravedna nastojanja.” I tako izrekavši kratku izreku, ode. I nema sumnje da je njezina riječ postigla učinak dostojan vjere. Rekla je i otišla. Nama pak dolikuje vjerovati da tolika riječ vjere nije izišla uzalud.

19 Tako dok je blaženi muž sve više i više blistao krepostima, čuvši blaženi Aredije, u to vrijeme opat, koji se posvećivao pravoj mudrosti i mnoštvu monaha u a samostanu u Attanumu, koji je sam sagradio na vlastitom posjedu, pružao opsluživanje svetoga pravila, da blaženi muž Sor, sagradivši samostan, sa svojima služi svemogućem Bogu, sastavi pismo utješnim riječima i uputi ga sv. Soru, te mu za pomoć pri gradnji posla vrata izrađena vještim radom, a radi utjehe posla mu mlade golubove i druge domaće ptice koje u narodu nazivamo čavkama, mnogo ga opominjući da ustraje u božanskim stvarima i da se čuva zamki varavoga neprijatelja. A blaženi Sor primi to s radošću i za obilje darova izreče veoma mnogo zahvala.

20 Među tim događajima, budući da umorni govor naše neznatnosti traži kraj, da bismo potaknuli duše čitatelja, smatramo da samo jednim primjerom valja pokazati koliku je moć sveti muž imao i u manjim stvarima. Neka žena koja je živjela u blizini običavala jeb mesti trijem pred svečevim vratašcima; njoj je Božji čovjek za nagradu za rad često običavao davati denar. A kako je, kao što je već rečeno, u zavjetima sveca bilo da ne smije vidjeti ženu, jednoga dana dok je ta ista žena o kojoj govorimo obavljala uobičajeni posao, bojeći se sluga Božji da mu žena ne bi neočekivano naišla dok izlazi iz ćelije ili ulazi u nju, prijeteći joj zapovjedi da se onamo više ne usuđuje vraćati; a ako bi omalovažavajući prekršila tu riječ, da će kao što je pravedno biti kažnjena zasluženom kaznom. Ona tu riječ primi žalosno i tužna se vrati kući, ali, kako se poslije pokazalo, više zato što je bila lišena novčane zarade negoli iz ljubavi prema uobičajenoj poslušnosti. Vrativši se dakle kući, nakon tri dana, ne mareći nimalo za svečevu zapovijed, vrati se i nametljivo se nametaše Božjem čovjeku te pred njegovim vratima sve jače vikaše, tražeći od njega natrag ono što je običavala primati kao dobitak. Tada muž Gospodnji, teško to podnoseći, a ujedno razmišljajući da je nikakvim prijetnjama ne može odvratiti od ludosti, izbacivši pljuvačku iz svetih usta, utisnu je u ženino oko. Ona odmah po Božjoj volji oslijepi te, vrativši se kući, nađe sve ukućane svoga doma slijepe na onu istu stranu glave na koju je bila i ona sama. I, kako se pripovijeda, kako životinje tako i ptice koje borave u toj kući kažnjene su takvom kaznom sve do danas, tako da je ona koja je prekršila riječ Božjega čovjeka, kako ona tako i sav njezin dom i rodbina i sve pokućstvo, osjetila prijeteću propast.

21 Blaženi pak muž Sor, ispunjen miomirisima svih kreposti, cvao je odan Kristu. Jačala je naime u njemu naravna slabost tijela nutarnjim žarom ljubavi, a nemoć tjelesnih snaga tješilo je obilje duhovnih karizmi, i ujedno ona apostolska opomena: „Nisu”, kaže, „patnje ovoga svijeta vrijedne buduće slave koja će se očitovati u nama.” I isto tako da „nam kroz mnoge nevolje valja ući u kraljevstvo Božje”, i „što oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni u srce čovječje ušlo, što pripravi Bog onima koji ga ljube”. Ove i druge pouke Svetoga pisma, poput duhovne soli, isušivale su iz njega prolazne radosti svijeta i raspaljivale njegovo srce za ono što ostaje zauvijek. Ovo je bila njegova vježba, ovo neprestana borba protiv đavla, dok mu naposljetku nakon trke truda Gospodin nije predao nagradu za dovršeno djelo. Dok se borio u ovim i ovakvim borbama i dok je monaškim četama koje su mu se odasvud stjecale ostavljao najnepobjedivije uzore svojih kreposti, svršetak neizbježan svim smrtnicima poče kucati na vrata njegova tjelašca, kako bi duša Bogu mila, predugim lancima sputana, napokon slobodna od tamničkog ropstva raskinula okove tijela i pošla ususret svome Kralju, da radosna bude primljena u Njegovu radost.

22 Sazvavši dakle jednoga dana braću, navijesti da se približava raspadanje njegova tijela i da on već želi umrijeti i biti s Kristom. Otada dakle, bez odgađanja, kad mu je oštra groznica zahvatila tijelo, koštana mu je srž izgarala od nutarnje vatre, a val krvi po pojedinim se udovima sušio, ipak je duh u slabosti tijela postajao jači božanskom snagom te se sve više i više raspaljivao za molitvu pred licem Gospodnjim, da se što brže oslobodi kad se razriješi posudica tijela. Napokon, kad je smrt već bila blizu, dok su oko njega stajale čete monaha i iščekivale ishod događaja, proreče im svoju smrt koja će ubrzo nastupiti i, koliko mu je mogućnost dopuštala, opomenu ih da ga se sjećaju.

23 U međuvremenu, dok su se svi tome divili i iščekivali svršetak događaja, gle, iznenada s istočne strane dođe silan sjaj, ispuni cijelu onu sobicu, a miris izvanredna miomirisa ispuni srca svih, te se na kraju pokaza kakav je sveti muž bio na trkalištu života. I tako se oprosti od braće i predade nebeski duh nebu da se ondje nastani. Njegovoj su smrti bili nazočni sveti muževi Amand i Ciprijan, kako bi onima kojima je bila jedna težnja života jednaka postala naknada i nagrada. A kad je on preminuo, tko bi opisao kolika bijaše žalost okolnih prisutnih, kakvo jecanje tjeskobnih grudi? Kako je onima koji su htjeli govoriti i trudili se moliti veličina boli prekidala riječi usred govora i priječila govor? Naposljetku pak, među teškim uzdasima i gorkim suzama ne stavljajući granicu boli, iskazavši svetome tijelu pogrebne počasti, s velikom su marljivošću pripravili lijes i u bazilici koju je on sam davno bio sagradio na čast svetoga mučenika Julijana nastojali su ga pobožno predati zemlji.

24 To je mjesto Gospodin naš Isus Krist veoma često, kako bi pokazao kakvu je naklonost imao prema svome sluzi, običavao proslavljati očitovanjem čudesnih djela. Niti naime kratkoća ovoga djela dopušta, niti peru dostaje lakoća da ispripovjedi koliko je slijepih nakon smrti na njegovu grobu

A grobu primilo vid, ili je hromih, ili onih koji su bili sputani bilo kakvom nemoći, vraćeno u prijašnje zdravlje, i demona istjeranih iz opsjednutih tijela, i drugih veoma mnogih dobročinstava udijeljenih moliteljima. Sve to, glasnici tvoje moći, ti Gospodine Oče, divan u slugama svojim, čudesno činiš, na slavu imena svoga i na hvalu jedinorođenoga Sina svoga, Otkupitelja našega, s kojim i s Duhom Svetim živiš i kraljuješ u vijeke vjekova, amen.

a Klaudije Robert naziva ga Attanum. Bilo je to smješteno ondje gdje je sada gradić sv. Aredija, u narodu Saint-Yrieix-la-Perche, o kojemu piše Andrija Duchesne u djelu Antiquitat. Galliæ i Franjo Ranchin u 2. sv. djela Descriptionis Europæ. Životopis sv. Aredija dat ćemo 25. kolovoza.
b Više primjera ove riječi naći ćeš kod Vossija, knj. 4 De vitiis sermonis, pogl. 24.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

1. veljače Kalendar godine