Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 1. veljače

O sv. Ignaciju Teoforu, biskupu antiohijskom, mučeniku, u Rimu

DE S. IGNATIO THEOPHORO EPISCOPO ANTIOCHENO, MARYYRE, ROMÆ,

Sadržaj (21)
  1. Prethodni komentar.
  2. § II. Dan rođenja sv. Ignacija. Sveti kult.
  3. B § V. Trajanov progon ublažen zbog pisama Plinija Mlađega.
  4. § VI. Pisma sv. Ignacija.
  5. Osuda na smrt. Put iz Antiohije u Smirnu.
  6. Poslanica napisana u Smirni Rimljanima.
  7. Svjedočanstva otaca. Ublaženi progon.
  8. Sažetak života.
  9. Iz grčkih Meneja i Antologija.
  10. Pohvala iz martirologija Adona i pučkoga Bede.
  11. Drugi životopis.
  12. POGLAVLJE a II ili radije IV.
  13. POGLAVLJE IV. Ili radije III.
  14. Mučeništvo. Pokop. Svjedočanstva drugih.
  15. O različitim prijenosima
  16. Relikvija sv. IGNACIJA.
  17. § II. Drugi prijenos relikvija u hram Fortune.
  18. § III. Ponovni prijenos relikvija iz Antiohije u Rim. Razne čestice u različitim crkvama.
  19. § IV. Glava iz Praga prenesena u Rim u crkvu Družbe ISUSOVE.
  20. Prva povelja glasi ovako:
  21. Mjesto ✗ visećega pečata.

Relikvija sv. IGNACIJA.

§ 1. Prijenos relikvija iz Rima u Antiohiju. Dio homilije sv. Krizostoma o toj svetkovini.

Svete kosti sv. Ignacija, koje su u početku bile položene na uglednom mjestu u Rimu, kako smo gore rekli, poslije su prenesene natrag u Antiohiju, u njegovo biskupsko sjedište, kako uče Djela koja smo donijeli; s njima se slaže sv. Jeronim u knjizi De Scriptoribus Ecclesiasticis, pogl. 16: „Relikvije njegova tijela”, kaže, „počivaju u Antiohiji izvan Dafnitskih vrata na groblju.” Ovu svetkovinu Grci slave 29. siječnja, tri dana prije veljaških kalenda, a Latini 17. prosinca, također tri dana prije xx. dana istoga mjeseca prosinca, na koji dan Grci slave njegovo polaganje u grob; oni u Menologiju Maksima Kiteranca imaju ovako: „Prijenos Ignacija.” U Horologiju, Antologiju i Veljačkom kalendaru, sv. I.

Genebrarda: „Prijenos relikvija sv. Ignacija Bogonosca mučenika.” Mineji dodaju:

„Hvala okrutnim lavovima, Ignacije, što su vjernicima ostavili dio tijela. Dvadeset i deveti dan bilježi Ignacijev povratak.”

On je kao nasljednik svetih apostola postavljen za drugoga antiohijskog biskupa, a bio je učenik Ivana Evanđelista Teologa, zajedno s Polikarpom, biskupom smirnske Crkve. Doveden je stoga pred Trajana te je, podnijevši sve muke i pobijedivši ih sve, poslan u Rim da se bori sa zvijerima. Kada je ta borba dovršena, neki su kršćani prenijeli njegove dragocjene i svete relikvije iz Rima u Antiohiju i predali ih braći kao željeni dar. Oni su ih sa svom čašću i strahopoštovanjem položili pod zemlju. Zbog toga Crkva radosno slavi blagdan. Pohvalne govore i pjesme koje su slijedile Petar Halloix donosi u svom latinskom prijevodu i na grčkom uz Život sv. Ignacija, pogl. 29.

2 Od Latina jedino Galesini slavi ovaj Prijenos u siječnju, ali ne xxix. dana po običaju Grka, nego xviii. „U Antiohiji”, kaže, „Prijenos sv. Ignacija biskupa i mučenika, čije je tijelo iz Rima onamo preneseno sljedeće godine nakon mučeništva”; u Bilješkama napominje da je ta godina nakon njegova mučeništva zabilježena u spisima o njegovu mučeništvu. Koji bi pak bili ti spisi o njegovu mučeništvu, osim okružnice ako je postojala, ne znamo. Ovaj Prijenos spominju Grčka djela, ali ne dodaju vremenski razmak od jedne godine. Ostali Latini bilježe ovu svetkovinu Prijenosa 17. prosinca, na koji dan Stari rimski martirologij ima: „Prijenos sv. Ignacija biskupa i mučenika u Antiohiji”; Usuard i različiti rukopisi, također pod Bedinim imenom, dodaju: „koji je iz grada Rima prenesen u Antiohiju te počiva izvan Dafnitskih vrata na crkvenom groblju”, naime (kako piše Galesini, koji na ovaj dan ponovno slavi Prijenos) „pobožnim štovanjem pohranjen; ondje se po Gospodnjoj milosti” (kako dodaju Kölnski martirologij, Viola Sanctorum, Usuard tiskan u Lübecku i Maurolico) „po njegovim zaslugama događaju brojna čudesa.” Adonov rukopis samostana u Lobbesu i crkve u Thérouanneu: „U Antiohiji prijenos i polaganje sv. Ignacija biskupa i mučenika, koji je kao treći nakon bl. Petra apostola upravljao antiohijskom Crkvom, a trpio je u Rimu 1. veljače.” Tako kaže on, koji pod polaganjem razumijeva ukop relikvija, kada su ih, kako smo prije rekli iz Mineja, Antiohijci položili pod zemlju. Na grčkom: ὑπὸ τὴν γῆν αὐτὰ λείψυχα κατέθεντο. Tako Grgur iz Toursa u 2. knjizi Historia Francorum, pogl. 14, prijenos tijela sv. Martina iz sela Candes u grad Tours i njegovo ondješnje polaganje smješta na isti dan, na studene ide, kako ćemo opširnije reći niže uz Djela sv. Sigiberta. Rukopis Florarium: „Prijenos sv. Ignacija mučenika, koji je trpio u gradu Rimu, ali je poslije pokopan u Antiohiji.” Jasnije rukopisi sv. Rikarija iz Saint-Riquiera i sv. Lamberta iz Liègea: „U Antiohiji prijenos i polaganje tijela bl. Ignacija biskupa i mučenika, koji je trpio u Rimu 1. veljače.” Isti Prijenos navode tiskani Beda i rukopis sv. Martina iz Triera. Rimski martirologij na taj dan spaja dva Prijenosa. O prvome ima ovako: „Istoga dana Prijenos sv. Ignacija biskupa i mučenika, koji je kao treći nakon bl. Petra apostola upravljao antiohijskom Crkvom; njegovo je tijelo iz grada Rima, gdje je pod Trajanom podnio mučeništvo, preneseno u Antiohiju i položeno izvan Dafnitskih vrata na crkvenom groblju; na toj je svečanosti sv. Ivan Krizostom održao govor puku” itd. To je Homilija 42, u 3. svesku djela u izdanju našega Frontona du Duca, održana dan nakon blagdana sv. Pelagije. Iz nje ovdje prepisujemo nekoliko redaka.

3 Pošto je dakle ondje u Rimu položio život, dapače A otišao na nebo, vratio se zatim ovjenčan. Ta i to je bilo djelo Božje dobrote, koji je odredio da se on ponovno vrati k nama i da gradovima podari mučenika. Rim je naime primio njegovu krv što je kapala, a vi ste primili njegove relikvije. Vi ste se radovali njegovu biskupstvu, a oni su se veselili njegovu mučeništvu. Oni su ga gledali kako se bori, pobjeđuje i biva ovjenčan, a vi ga posjedujete zauvijek. Bog vam ga je oduzeo na kratko vrijeme, ali vam ga je vratio s većom milošću. I kao što oni koji posuđuju novac s kamatama vraćaju ono što su primili, tako je i Bog, uzevši nakratko ovo dragocjeno blago da ga pokaže Rimu, s većom vam ga slavom vratio. Poslali ste ga kao biskupa, a primili kao mučenika. Poslali ste ga s molitvama, a primili s vijencima. I to ne samo vi, nego i svi gradovi koji su ležali putem. Što mislite kako su se osjećali kada su vidjeli relikvije koje su se vraćale? Kakav su plod naslade ubrali? Kolikim su veseljem klicali? Kakvim su radosnim poklicima sa svih strana grlili ovjenčanoga? Kao što plemenitoga borca, koji je svladao sve protivnike, gledatelji odmah visoko podižu uz pljesak ustajući s gledališta i ne dopuštaju mu da dotakne zemlju, nego ga na ramenima nose kući kiteći ga bezbrojnim pohvalama, tako su zasigurno i toga sveca svi gradovi redom, primajući ga dok je bio prenošen iz Grada i noseći ga na ramenima, dopratili sve do Antiohije, slaveći ovjenčanoga mučenika, hvaleći pobjednika, rugajući se đavlu što mu je lukavstvo pošlo naopako. Vidio je naime da se ono što je bio skovao protiv mučenika sručilo na njega samoga. I tada je doduše koristio svim tim gradovima i bio im pouka, a ovu je domovinu obogatio sve do današnjega dana. I ništa drukčije nego kakva nepresušna riznica koja se svakodnevno crpi, a nikada ne presušuje, tako i ovaj blaženi Ignacije, blagoslivljajući sve koji mu pristupaju, otpušta ih kući pune pouzdanja, srčane revnosti i velike jakosti.

B

4 Stoga se ne samo danas nego svakodnevno stječemo k njemu, ubirući od njega duhovne plodove. Tko god mu naime s vjerom pristupi, prima velika dobročinstva. Jer nisu samo tjelesa svetaca, nego su i sami lijesovi i grobovi ispunjeni duhovnom milošću. Ako se naime kod Elizeja dogodilo da je pokojnik, dotaknuvši njegov grob, raskinuo okove smrti i ponovno se vratio u život, mnogo će se više to dogoditi u ovo vrijeme, kada milost obilnije teče i kada je veća snaga Duha, tako da ako netko s vjerom dotakne kovčeg, odatle crpi veliku krepost. I zbog toga nam je Bog darovao relikvije svetaca, da nas njihovim nasljedovanjem privede k sebi i da nam one budu poput neke luke i prikladne utjehe u onim zlima koja nas neprestano pogađaju. Stoga vas sve potičem, braćo, ako koga od vas tišti duševna bol, ili tjelesna bolest, ili kakva druga nevolja, neka s vjerom pristupi ovamo, pa će se, oslobođen od svega ostaloga, vratiti s velikom radošću i samim će pogledom ponijeti lakšu i mirniju savjest. Štoviše, korisno je da ovamo dođu ne samo oni koji su pogođeni jadima i tegobama, nego i oni koji uživaju duševni mir, slavu, moć i veliko pouzdanje pred Bogom. Pristupajući naime ovamo, ta će dobra učiniti čvršćima i postojanijima, a spomen na kreposti i pravedna djela ovoga svetog muža učinit će njihove duše umjerenijima i neće dopustiti da im se savjest uzoholi i nadme zbog dobrih djela. Nije pak od male važnosti da oni kojima sve teče sretno i povoljno to podnose umjereno i da se ne uznesu strahom od oholosti. Svima je dakle korisno ovo blago i spasonosno utočište, kako onima koji se bore s teškim i oporim prilikama i grijesima, da se od njih oslobode, D tako i onima koji žive sretno i u blagostanju, da dugo uživaju u dobrima; onima koji boluju od bolesti, da postignu dobro zdravlje; onima koji se raduju dobrom zdravlju, da ne upadnu u kakvu bolest. Razmatrajući dakle sve to, sa svom radošću i veseljem pohađajmo ovo sveto mjesto, kako bismo sa svecima mogli postati dionicima nebeskoga zajedništva i stola, po molitvama samih svetaca te po milosti i dobroti Gospodina našega Isusa Krista, s kojim je Ocu slava i Duhu Svetomu, sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.” Tako ondje sv. Krizostom; na to mjesto pogledaj bilješke našega Frontona.

5 Iz ovoga možeš vidjeti, kaže Baronije u 2. svesku, za 110. godinu, broj 7, koliko su kršćani toga vremena (svi bez sumnje učenici apostola) cijenili relikvije svetih mučenika; dok je bjesnio progon, nisu se nimalo bojali mržnje ni okrutnosti pogana, niti su posustali pred teškoćama i duljinom putova, nego su ih iz Rima sve do Antiohije s velikim štovanjem i radošću prenijeli i položili na najčasnije mjesto. A malo prije: „No što Krizostom kaže da je taj prijenos obavljen tako svečano uz opće odobravanje, stjecanje i dolazak svih: budući da je poznato da je po starom rimskom pravu bilo zabranjeno prenositi ostatke pokojnika, a Plinije u to vrijeme piše Trajanu da se radi ishođenja toga dopuštenja običavalo obraćati zboru pontifika, valja reći da su kršćani takvo dopuštenje, ne štedeći nikakva troška, otkupili golemim novcem. Da su pogani običavali za novac prodavati relikvije mučenika, zabilježili smo u Rimskom martirologiju. Ali kao što je onaj koji je nedavno, premda okovan lancima, dok su ga vodili pred zvijeri, bio počašćen velikom čašću (kao što smo vidjeli) od gradova kroz koje je prolazio, tako se po Božjoj odredbi, dok su ga oni isti koji su ga bili dopratili u Rim na mučeništvo vraćali u Antiohiju, dogodilo da su ga ista mjesta i gradovi, izlazeći mu u susret, koji su ga okovana bili ispratili s velikom čašću, sada ovjenčana mučeničkom krunom posvuda kličući dočekivali. Svi su naime bili u napetom iščekivanju, tjeskobno čekajući što se Ignaciju dogodilo u Rimu. A da je to najžarkije želio doznati Polikarp, sam izjavljuje na kraju poslanice koju je napisao Filipljanima.” Tako Baronije. Taj dio Polikarpove poslanice nalazi se gore naveden u Djelima sv. Ignacija.

§ II. Drugi prijenos relikvija u hram Fortune.

Drugim prijenosom relikvija sv. Ignacija smatra se onaj kada su pod Teodozijem Mlađim u svečanoj povorci unesene u hram Tihej, koji je nekoć bio posvećen Fortuni, a tada uspomeni sv. Ignacija. Taj prijenos navode Evagrije Sholastik u 1. knjizi Historia Ecclesiastica, pogl. 16, i Nicefor u 14. knjizi, pogl. 44. No ovaj ga je zbog pogrešno shvaćenih Evagrijevih riječi pomiješao s prvim prijenosom; isto su učinili Christophorson u svom prijevodu Evagrija i Gencijan Hervet na kraju Života sv. Ignacija, gdje je to isto našao dopisano iz Evagrija, a mi smo ondje ispustili jer toga nije bilo u grčkom rukopisu, a na ovome se mjestu prikladnije iznosi. Ovako dakle na grčkom piše Evagrije:

B nisu tada prvi put prenesene iz Rima,

7 Nicefor je vjerovao da su ove relikvije pod Teodozijem Mlađim prenesene iz Rima u Antiohiju. Ovako dakle piše: „U to je vrijeme i božanski Ignacije iz Rima prenesen u Carigrad. Kada je naime on, kao što je želio, bio pokopan u utrobama zvijeri u rimskom amfiteatru, sve čvršće i tvrđe kosti koje su preostale bile su ondje pohranjene. Teodozije je pak, po najizvrsnijem nadahnuću Boga Svevišnjega, silno nastojao da ih s golemom i sjajnom čašću vrati njegovu stadu. Stoga je te relikvije, preuzevši ih odatle, nakon duga vremena s veličanstvenim sjajem vratio u Antiohiju i s velikim ih štovanjem položio na mjesto koje se zove Groblje, a golemi hram nekoć posvećen demonima, koji su stanovnici nazivali τυχαίον (kao da kažeš svetište Fortune), pretvoren u presveti hram, posvetio je božanskomu mučeniku; u nj je položen i kovčeg s relikvijama, unesen kroz taj grad na carskim kolima sa svetom pratnjom i stražom, gdje se svake godine javno i veličanstveno slavi blagdan, dok Bog sveto proslavlja uspomenu onih koji ga ljube, čak i nakon same smrti.” Toliko Nicefor. No prvo: jesu li relikvije sv. Ignacija prenesene iz Rima u Carigrad? U grčkome stoji ἐκ Ρώμης εἰς τὴν Κωνσταντίον ἀνεκομίζετο; nije li to pogreška prepisivača te je valja ispraviti u εἰς τὴν 'Αντίοχου? Tako zahtijeva prije navedeno Evagrijevo mjesto. Drugo: Nicefor ovaj prijenos povezuje s povratkom svetih relikvija sv. Ivana Krizostoma u grad Carigrad, kao da su oba obavljena u isto vrijeme. Njega Evagrije naziva Ivanom Retorom, iz čije homilije potvrđuje da su relikvije sv. Ignacija nekoć bile prenesene u Antiohiju. Sam Krizostom u onoj homiliji koju je kao svećenik izgovorio u Antiohiji pod Teodozijem Velikim svjedoči da je Ignacije kratko vrijeme bio odsutan iz grada Antiohije te da je onamo nakon mučeništva s velikom slavom vraćen. Krizostomov suvremenik sv. Jeronim kao mjesto ukopa označuje Groblje izvan Dafnitskih vrata.

8 Treće: Tihej, odnosno hram Fortune, gradu pripisuje Petar Halloix, prevodeći da su relikvije unesene u grad, grčki ἀνά τὴν πόλιν, što više označuje svečani ophod po gradu, bilo da je hram bio unutar zidina, bilo u predgrađu. Evagrije dodaje da se to dogodilo na tom mjestu zato što je Bog htio da se svete uspomene njegovih svetaca štuju i časte ondje gdje se u Dafni običavao štovati Apolon. O Dafni, predgrađu grada Antiohije, raspravljali smo 24. siječnja u Prijenosu sv. Babile, za kojega isti Evagrije u navedenom poglavlju izvješćuje da su njegove relikvije odatle bile prenesene u drugi hram sagrađen za njega izvan gradskih vrata. Naposljetku, biskupa koji je blagdan sv. Ignacija D učinio uzvišenijim Petar Halloix, AUTOR G. H; u 13. pogl. Života naziva Grgurom Velikim, ali ne objašnjava na koga misli. Bio je to antiohijski patrijarh, postavljen umjesto prognanoga sv. Anastazija Sinaita, čije pohvale Grgur, antiohijski patrijarh, iznosi u 5. i 6. knjizi Evagrije, tvrdeći da je s njim neprestano drugovao, a njegovom smrću završava svoju Povijest 12. godine cara Mauricija, 594. godine Kristove; nakon njegove smrti sv. Anastazije je vraćen na prijašnju stolicu i slavi se 21. travnja. O istome smo Grguru raspravljali uz Živote sv. Šimuna Stilita i Domicijana, melitenskoga biskupa, 5. i 10. siječnja.

§ III. Ponovni prijenos relikvija iz Antiohije u Rim. Razne čestice u različitim crkvama.

Ovo je treći prijenos, kada su relikvije iz Antiohije ponovno odnesene u Rim. O trećem prijenosu, kaže Baronije u Bilješkama uz Martirologij za 17. prosinca, kada je tijelo preneseno u Rim, dosad mi ništa nije poznato. Smatram ipak da su relikvije presvetoga mučenika odande odnesene tada kada je za vladavine Justinijana taj grad ognjem i mačem opustošio perzijski kralj Hozroje godine Gospodnje 540. Petar Halloix u 13. pogl. Života određuje isto vrijeme. „Treći naposljetku”, kaže, „kada se po postojanoj predaji, ali bez ikakva pouzdana pisca, tvrdi da su odnesene u Rim; naime tada kada je Sirija gorjela u raznim ratnim pustošenjima, osobito za vladavine Justinijana i dok je perzijski kralj Hozroje samu Antiohiju pustošio ognjem i mačem, oko godine Gospodnje 540.” O toj nesreći Antiohije govori Prokopije u 2. knjizi De bello Persico. No iz gore rečenoga proizlazi da su relikvije bile sačuvane u hramu Fortune, tada njemu posvećenu, u vrijeme Evagrijevo pod carem Mauricijem, kada se javna svetkovina prenesenih relikvija započeta pod Teodozijem Mlađim još uvijek slavila uz opću radost puka, a patrijarh Grgur učinio ju je mnogo svečanijom.

10 Baronije u Analima za 637. godinu ovaj prijenos relikvija smješta u vrijeme kada su pod carem Heraklijem Saraceni zauzeli Antiohiju, metropolu cijeloga Istoka, te su, bilo zbog stanovnika koji su se selili na Zapad, bilo zbog trgovaca koji su s tim istim poganima sigurno općili, bilo brigom drugih vjernih kršćana, brojna tjelesa svetaca, kako mučenika tako i ispovjedalaca, bila prenesena na Zapad i smještena na različitim mjestima, bilo u Rimu, bilo u Veneciji ili drugdje. Da su pak časne relikvije mučenika Ignacija tada bile prenesene iz Antiohije u Rim, svjedoči više postojana predaja i drevno predanje negoli pisani izvori; isto valja reći i o mnogim drugim relikvijama svetaca koje, dovezene s Istoka, čuvaju različita mjesta zapadnoga svijeta. Toliko Baronije. Crkvu pak u kojoj su u Rimu bile pohranjene ove svete kosti označuje Rimski martirologij 17. prosinca ovim riječima: „Poslije su pak njegove relikvije ponovno prenesene u Rim i u crkvi sv. Klementa, zajedno s tijelom istoga preblaženoga pape i mučenika, s najvećim štovanjem pohranjene.” Isto prenose autor djela Roma anticae moderna tiskanoga na talijanskom 1643. godine i Oktavije Panciroli u djelu Tesoro nascosto dell'alma città di Roma, 2. regija, 23. crkva, te dodaje da su te relikvije vraćene u Rim pod Justinijanom, što smo već pobili.

11 Isti Panciroli u popisu relikvija svetaca Grada dodaje da su dionicima relikvija sv. Ignacija postale crkve istoga grada Rima: sv. Sergija i Bakha, sv. Marte pokraj Rimskoga kolegija, sv. Cecilije u Trastevereu, sv. Marije u Trastevereu i sv. Marije del Popolo; u ovoj se pak čuva dio ruke. O njegovoj ćemo glavi govoriti u sljedećem paragrafu. Da se neke relikvije sv. Ignacija čuvaju u Napulju u crkvi sv. Marije, pučki zvane della Sapienza, prenosi Cezar Eugenije

A Caracciolo u djelu Napoli sacra. Da se pokraj sicilskoga grada Messine u samostanu sv. Placida kasinske kongregacije čuva kralježak ili vratni kralježak sv. Ignacija, svjedoči Halloix u 13. pogl. Života. Da su dionicima istih relikvija postale belgijske crkve, prenosi u djelu Hierogazophylacium Belgicum Raissius. Cistercitski redovnici iz Breela posjeduju jednu kost, a dio misnice premonstrati iz samostana Parc pokraj Leuvena. Dva rebra imaju regularni kanonici sv. Augustina iz samostana Arrouaise u Artoisu, smještena pokraj gradića Bapaumea. Od istih kostiju čuvaju benediktinski redovnici iz Liessiesa u Hainautu. O tim posljednjim relikvijama bilo je spomena 13. siječnja u Životu bl. Hildemara, utemeljitelja aruazijske kongregacije, pogl. 10, i 7. siječnja u Životu Ljudevita Blozija, začetnika obnove u Liessiesu, pogl. 20. Sv. Bernard u 7. propovijedi na psalam Qui habitat hvali Clairvaux što je obogaćen relikvijama sv. Ignacija: „Onaj veliki Ignacije”, kaže, „slušatelj učenika kojega je Isus ljubio, naš mučenik, čijim je relikvijama obogaćeno naše siromaštvo, u više pisama koja joj je napisao pozdravlja Mariju kao Bogorodicu.” Samostan sv. Petra u Dolini izvan grada Chartresa, reda sv. Benedikta, posjeduje ruku sv. Ignacija, kako 1. veljače izvješćuje Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum. „Istoga dana”, kaže, „rođendan sv. Ignacija, antiohijskoga biskupa i preslavnoga mučenika, u Kristu časnoga oca i učitelja mnogih svetaca koji su utemeljili Crkve u Galiji; njegova se ruka, s pobožnim štovanjem pohranjena u samostanskoj crkvi sv. Petra u Dolini kod Chartresa, danas izlaže pobožnim moliteljima na štovanje.” u Njemačkoj.

12 Egidije Gelenije u 3. knjizi De magnitudine Coloniæ Agrippinensis, 2. sintagma, § 2, tvrdi da se u zbornoj crkvi sv. Gereona u 15. ispupčenom kristalnom relikvijaru, optočenom pozlaćenim srebrnim okovima, nalazi dio relikvija sv. Ignacija mučenika, a u 7. sintagmi, § 4, kaže da se u zbornoj crkvi Bl. Djevice Marije ad Gradus čuva u 13. relikvijaru pod brojem xii. dio relikvija sv. Ignacija biskupa i mučenika, učenika sv. Ivana Evanđelista; također u 45. sintagmi, § 6, kaže da se u svetoj riznici crkve otaca križara pod brojem 7 u pozlaćenoj srebrnoj pokaznici izlaže čestica ruke sv. Ignacija biskupa i mučenika. Među prvim biskupima Mainza spominje se drugi Ignacije mučenik; čuvaju li se njegove relikvije u nekim crkvama? O Ignaciju iz Mainza raspravlja naš Serarije u 2. knjizi Rerum Moguntiacarum, pogl. 9, te u 1. knjizi, pogl. 31, prenosi da se među vii. župnih crkava u Mainzu crkva sv. Ignacija u Mainzu, C jer su sve do samoga vrha sagrađene od tesanoga kamena, smatra znamenitom. No budući da se u majnškim brevijarima ne nalazi nikakav spomen sv. Ignacija iz Mainza, nije li zabunom zbog crkve posvećene sv. Ignaciju smatran biskupom Mainza? Jedino je 17. prosinca ime biskupa Ignacija upisano u Majnški brevijar tiskan u Lyonu 1505. godine, na koji dan, kako smo gore rekli, neki slave i njegov nebeski rođendan, a ostali Latini prijenos relikvija. Bruschius u djelu Catalogus Episcoporum Moguntinensium izostavlja Ignacija i više drugih, čiji je spomen drugdje veoma oskudan. U Ingolstadtu u Bavarskoj konvikt Družbe Isusove posvećen je sv. Ignaciju, antiohijskom biskupu i mučeniku.

§ IV. Glava iz Praga prenesena u Rim u crkvu Družbe ISUSOVE.

Osek, samostan u Češkoj, Među uglednijim samostanima koje cistercitski red posjeduje u Češkoj ističe se Osek u sjevernom dijelu kraljevstva pokraj gradića Litomerica, na granici Meissena, pod utvrdom Riesenburg, koji je uz odobrenje kralja Premysla Otakara utemeljio Slavek, grof od Bíline, godine Kristove 1207., a povelju o njegovu utemeljenju objavio je Gaspar Jongelinus u 3. knjizi Notitia Abbatiarum Ordinis Cistertiensis. Nekoć su najpobožniji oci spomenutoga samostana posjedovali časnu glavu sv. Ignacija, premda se ne zna kojom je prigodom niti čijim posredovanjem bila onamo prenesena. Da se od prvoga utemeljenja samostana s drugim relikvijama držala u najvećem štovanju, naznačuje se niže u pismu praškoga nadbiskupa Antuna. Nakon spomenutoga Premysla Otakara u Češkoj su vladali različiti kraljevi: iv. Vjenceslav Otakar, v. drugi Premysl, obično nazivan Otakarom, vi. drugi Vjenceslav, Otakar Pobožni, svaki kao nasljednik svoga oca. Ovaj je s Elizabetom Poljskom, kćeri kneza Premysla, rodio drugu Elizabetu, baštinicu Češkoga Kraljevstva, koja je, udana za Ivana Luksemburškoga, sina cara Henrika vii; njemu rodila Karla iv; poslije cara i kralja Češke. Spomenuta kraljica Elizabeta ishodila je najdragocjeniji zalog osečkoga samostana, glavu sv. Ignacija, godine 1320., ako je ta godina točno zabilježena kod autora djela Roma anticae moderna i kod Pancirolija u 14. regiji, crkvi sv. Ignacija. zatim caru Karlu iv. 14 Majčinim darom Karlo iv. darovao je Praškoj crkvi ove svete relikvije i druge, stečene velikim molbama iz različitih dijelova svijeta i najdragocjenije ukrašene zlatom, srebrom i dragim kamenjem; njihov se prvi prijenos svečanim blagdanom, koji je na zamolbu spomenutoga cara ustanovio Inocent vi; slavi u Pragu 11. siječnja, kako smo rekli u Dodatku za taj dan na stranici 1084 iz rukopisnoga Martirologija praške metropolitanske crkve. Iz njega su ondje navedene ove riječi: „Glava sv. Ignacija, antiohijskoga biskupa.” Na ove pak veljačke kalende, nakon duga pohvalna govora o mučeništvu sv. Ignacija i o crkvenom pjevanju koje je on uveo, dodaje se: „Glavu je Elizabeta, kraljica Češke, majka nepobjedivoga Karla iv; rimskoga cara augusta i češkoga kralja, dobila u samostanu Osek praške biskupije, reda cistercita, i dala je istomu svom sinu Karlu; taj je Karlo poslije tu glavu, ukrašenu zlatom i srebrom, darovao Praškoj crkvi i odredio da se ovaj blagdan štuje dvostrukim oficijem sa zvonjavom.” Toliko ondje. Karlo iv. vladao je od godine 1355., kada je 5. travnja, na dan Uskrsa, u Rimu primio krunu od Inocenta vi; a preminuo je godine 1368. Poslije je glava sv. Ignacija vraćena osečkim redovnicima, možda kada je taj samostan bio pripojen stolu praškoga nadbiskupa, a ponovno je milošću cara Ferdinanda ii. i naklonošću nadbiskupa kardinala von Harracha vraćena redu. Ponovno je godine Kristove 1572. taj sveti zalog darovan Vratislavu od Pernštejna, vrhovnom kancelaru Češke, i njegovoj supruzi Mariji Manrique, o čemu svojom poveljom svjedoči Antun, tadašnji praški nadbiskup; to je svojim svjedočanstvom potvrdio apostolski nuncij Klementa viii. Filip Spinelli godine 1619., kada je taj sveti zalog prenesen u Rim u crkvu Profesne kuće Družbe ISUSOVE velikodušnim darom spomenute Marije Manrique. vraćena osečkim redovnicima: E od njega Praškoj crkvi: darovana u 16. stoljeću Mariji Manrique. F od nje rimskoj Družbi Isusovoj.

Prva povelja glasi ovako:

Mi Antun, milošću Božjom nadbiskup praški, legat Svete Apostolske Stolice itd. Sadržajem ove isprave dajemo na znanje svima i pojedinima: da smo zajedno s poštovanim ocem gospodinom Baltazarom, opatom osečkim, pomno pregledali relikvije svetaca koje su se od prvoga utemeljenja toga samostana ondje neprestano držale u najvećem štovanju i Božjim darom bile čudesno sačuvane da ne propadnu u vrijeme nereda, kada su tiranin Jan Žižka i taboritska hereza harali Češkom; te da smo od njih, na pobožnu molbu presvijetloga i velemožnoga gospodina, gospodina Vratislava od Pernštejna, komornika Svetoga Carskog Veličanstva i vrhovnoga kancelara Kraljevstva Češkoga, kojom nas je u ime presvijetle gospođe, gospođe Marije Manrique, svoje predrage A supruge zamolio, darovali i predali poprsje glave od pozlaćena lima, u kojem je zatvorena čestica glave sv. Ignacija, trećega biskupa i mučenika antiohijske Crkve nakon sv. Petra apostola i učenika sv. Ivana apostola i evanđelista, te drugo poprsje također pozlaćene glave, u kojem je zatvorena lubanja sv. Julijane, djevice i mučenice; blagdan spomenutoga svetog biskupa naša metropolitanska crkva običava svake godine pobožno spominjati i slaviti prvoga dana mjeseca veljače, a sv. Julijane xvi. dana istoga mjeseca. Na njihove se blagdane ove svete relikvije uvijek izlagahu na glavnom oltaru u osečkom samostanu i puk ih je pohađao sa svim štovanjem i dužnim bogoslužjem, kao što nam je spomenuti presvijetli gospodin u ime svoje predrage gore imenovane supruge također obećao, naime da će ubuduće, na kojem god mjestu takve relikvije budu položene ili čuvane, uvijek biti držane s dužnom čašću i štovanjem. Za vjerodostojnost i svjedočanstvo toga zapovjedili smo da se ovo pismo, napisano na pergameni, potvrdi privjesom našega manjega pečata i vlastoručnim potpisom. Dano u Pragu, u zgradi naše metropolitanske rezidencije, dana 14. mjeseca lipnja godine od rođenja Kristova 1572., indikcije 13., prve godine presvetoga gospodina našega pape Grgura xiii. ANTUN.

16 Mi Filip Spinelli, iz obitelji vojvoda od Seminare, milošću Božjom i Apostolske Stolice nadbiskup koloski, biskup polikastarski, uživalac kaštela Selucio, Torre Orsaia i Petruccia, klerik predsjednik Apostolske komore, domaći prelat i asistent presvetoga gospodina našega pape Klementa viii; nuncij Njegove Svetosti i Svete Apostolske Stolice pri Svetom Carskom Veličanstvu s ovlašću legata a latere za cijelu Njemačku, Ugarsku, Češku itd., jamčimo i riječju istine potvrđujemo da je gore navedena isprava koja počinje riječima „Mi Antun”, a završava riječju „Antun”, nama podnesena na zamolbu gore imenovane presvijetle gospođe, gospođe Marije od Pernštejna, po našoj zapovijedi od našega auditora i kancelara brižljivo i vjerno sravnjena i ovjerena s izvornikom (koji je napisan na pergamentnom listu i potvrđen privjesom pečata gore spomenutoga praškoga nadbiskupa na svilenim vrpcama modre i crne boje u kositrenoj kutijici); oni su izvijestili da se u svemu i po svemu slaže te da stoga gore navedenoj ispravi valja poklanjati i pridavati istu vjeru kao i njezinu izvorniku svugdje i od svih, na sudu i izvan njega. Za vjerodostojnost i svjedočanstvo toga ovu smo potvrdu vlastitom rukom potpisali i zapovjedili da se osnaži privjesom našega pečata. Dano u Pragu, u kući našega uobičajenoga boravka, dana 8. srpnja 1599.

Filip iz obitelji vojvoda od Seminare, nadbiskup Spinelli, apostolski nuncij.

Augustin de Junctis, kanonik kancelar. E

Mjesto ✗ visećega pečata.

17 Ove se isprave čuvaju u Rimu u arhivu Družbe ISUSOVE; uostalom, na ove se veljačke kalende svake godine javnom štovanju izlaže sveta glava sv. Ignacija u srebrnoj hermi, odnosno kipu, koji prikazuje gornji dio tijela do prsa. Te relikvije spominju Panciroli i prije citirani autor djela Roma anticae moderna.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

1. veljače Kalendar godine