Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 1. veljače

O sv. Ignaciju Teoforu, biskupu antiohijskom, mučeniku, u Rimu

DE S. IGNATIO THEOPHORO EPISCOPO ANTIOCHENO, MARYYRE, ROMÆ,

Sadržaj (21)
  1. Prethodni komentar.
  2. § II. Dan rođenja sv. Ignacija. Sveti kult.
  3. B § V. Trajanov progon ublažen zbog pisama Plinija Mlađega.
  4. § VI. Pisma sv. Ignacija.
  5. Osuda na smrt. Put iz Antiohije u Smirnu.
  6. Poslanica napisana u Smirni Rimljanima.
  7. Svjedočanstva otaca. Ublaženi progon.
  8. Sažetak života.
  9. Iz grčkih Meneja i Antologija.
  10. Pohvala iz martirologija Adona i pučkoga Bede.
  11. Drugi životopis.
  12. POGLAVLJE a II ili radije IV.
  13. POGLAVLJE IV. Ili radije III.
  14. Mučeništvo. Pokop. Svjedočanstva drugih.
  15. O različitim prijenosima
  16. Relikvija sv. IGNACIJA.
  17. § II. Drugi prijenos relikvija u hram Fortune.
  18. § III. Ponovni prijenos relikvija iz Antiohije u Rim. Razne čestice u različitim crkvama.
  19. § IV. Glava iz Praga prenesena u Rim u crkvu Družbe ISUSOVE.
  20. Prva povelja glasi ovako:
  21. Mjesto ✗ visećega pečata.

B § V. Trajanov progon ublažen zbog pisama Plinija Mlađega.

Ovoga ublaženog progona spominju se oba djela Acta: da se to dogodilo posredovanjem Plinija Mlađega i Trajanovim otpisom, jasno je iz njegove 97. poslanice 10. knjige, koju ovdje donosimo uspoređenu s rukopisima.

Gaj Plinije Trajanu.

„Uobičajeno mi je, gospodaru, sve o čemu dvojim iznijeti pred tebe. Tko bi naime mogao bolje ili usmjeriti moje oklijevanje ili poučiti moje neznanje? Sudskim istragama o kršćanima nikada nisam nazočio: stoga ne znam što se i u kojoj mjeri obično kažnjava ili istražuje. I nemalo sam oklijevao ima li ikakve razlike u dobi, ili se i sasvim mladi ni po čemu ne razlikuju od snažnijih; daje li se oprost za kajanje, ili onomu tko je uopće bio kršćanin ne koristi što je to prestao biti; kažnjava li se samo ime, čak i ako nema sramotnih djela, ili sramotna djela povezana s imenom. U međuvremenu kod onih koji su k meni

C svakako i nepokolebljivu tvrdoglavost treba kazniti. Bilo je i drugih slične ludosti, za koje sam, jer su bili rimski građani, zabilježio da ih valja poslati u Grad. Ubrzo, kako se samo optuživanje, kao što to biva, širilo, pojavilo se više vrsta slučajeva. Izložen je popis bez potpisa autora koji je sadržavao imena mnogih koji su poricali da su kršćani ili da su to bili: dok su, za mnom ponavljajući, zazivali bogove te tamjanom i vinom prinosili žrtvu tvojemu liku, koji sam zbog toga zapovjedio donijeti s kipovima božanstava, a osim toga proklinjali Krista, za što se kaže da se na to ne mogu prisiliti oni koji su uistinu kršćani. Stoga sam smatrao da ih valja pustiti. Drugi, koje je prokazivač imenovao, rekli su da su kršćani, a ubrzo su to porekli: rekli su da su to doduše bili, ali da su prestali biti, neki prije tri godine, neki prije više godina, a poneki čak i prije dvadeset i pet godina; svi su oni i tvoj lik i kipove bogova počastili te prokleli Krista. Tvrdili su pak da je sva njihova krivnja ili zabluda bila u tome što su se određenoga dana prije zore običavali sastajati i naizmjence pjevati pjesmu Kristu kao Bogu, te se zakletvom obvezivati ne na kakav zločin, nego da neće činiti krađe, razbojstva ni preljube, da neće iznevjeriti zadanu riječ i da neće poreći polog kad budu pozvani da ga vrate; nakon što bi to obavili, imali su običaj razići se i ponovno se sastati radi uzimanja hrane, ali zajedničke i bezazlene; D a su i to prestali činiti nakon mojega edikta kojim sam prema tvojim nalozima zabranio i postojanje družbi. Tim sam više smatrao potrebnim od dviju sluškinja, koje su se nazivale đakonicama, i mukama istražiti što je istina. Ali nisam otkrio ništa drugo osim izopačena i neumjerena praznovjerja, te sam stoga odgodio istragu i pohitao posavjetovati se s tobom. Učinila mi se naime stvar dostojnom savjetovanja, osobito zbog broja ugroženih. Mnogi se naime svake dobi, svakoga staleža i obaju spolova već pozivaju u opasnost i bit će pozivani. Nije se naime zaraza toga praznovjerja proširila samo gradovima nego i selima i poljima, a čini se da se može zaustaviti i ispraviti. Svakako je prilično očito da su se već gotovo opustjeli hramovi počeli posjećivati, da se dugo prekidani sveti obredi ponovno obavljaju te da se posvuda prodaju žrtvene životinje, za koje se dosad nalazio tek rijedak kupac. Iz toga je lako zaključiti kakvo se mnoštvo ljudi može popraviti ako bude mjesta za pokajanje.” Toliko Plinije: iz čije poslanice učimo kako o mnoštvu kršćana svake vrste, staleža i dobi u gradovima, selima i poljima Bitinije i cijele pontske pokrajine, te o njihovim pobožnim, svetim i od svake nečistoće dalekim vježbama, tako i o okrutnosti i nečovječnosti pogana i samoga Plinija, muža najmudrijega u svjetovnoj znanosti, koji je prisiljavao kršćane da se klanjaju nijemim kipovima i kipu samoga još živućega Trajana, da proklinju Krista, te da sluškinje, ili radije Bogu posvećene djevice, podvrgava mučenju.

34 A ovako je otpisao car Trajan u 98. poslanici kod Plinija:

„Postupio si kako si trebao, moj Sekunde, u ispitivanju slučajeva onih koji su ti bili prijavljeni kao kršćani. Ne može se naime općenito ustanoviti ništa što bi imalo takoreći stalni oblik. Ne treba ih tražiti: ako budu prijavljeni i dokazani, valja ih kazniti, ali tako da onaj tko porekne da je kršćanin i to samim djelom očituje, to jest moleći se našim bogovima, iako je u prošlosti bio sumnjiv, pokajanjem zadobije oprost. Popisi pak izneseni bez autora ne smiju imati mjesta ni u jednoj optužbi: to je naime i najgori primjer i ne pripada našemu dobu.” Toliko Trajan, na čiju se odluku Tertulijan na početku djela Apologeticus adversus Gentes opravdano žali i uzvikuje ovim riječima: „O odluke zbunjene nuždom! Zabranjuje da ih se traži kao nevine, a naređuje da ih se kažnjava kao krivce: štedi i bjesni, prikriva i kažnjava. Zašto sam sebe izigravaš osudom? Ako osuđuješ, zašto ne istražuješ? Ako ne istražuješ, zašto i ne oslobađaš? Za pronalaženje razbojnika po svim se provincijama određuje vojna straža; protiv krivaca za uvredu veličanstva i javnih neprijatelja svaki je čovjek vojnik; istraga se proteže sve do suučesnika i upućenih. Jedino kršćanina nije dopušteno tražiti, a dopušteno ga je prijaviti: kao da bi istraga učinila išta drugo nego prijavu. Osuđujete dakle prijavljenoga kojega nitko nije htio da bude tražen, koji, mislim, već nije zaslužio kaznu zato što je kriv, nego zato što je pronađen iako ga nije trebalo tražiti. Stoga ni u tome prema nama ne postupate po običaju predaka u suđenju, jer na ostale koji poriču primjenjujete muke da bi priznali, a jedino na kršćane da bi porekli; dok bismo mi, kad bi to bilo zlo, doduše poricali, a vi biste nas mukama prisiljavali da priznamo... Viče čovjek: ‘Kršćanin sam’; govori ono što jest, a ti želiš čuti ono što nije. Vi upravitelji, koji ste postavljeni da iznudite istinu, jedino se od nas trudite čuti laž itd.”

33 Ovo i više toga sličnoga piše Tertulijan, koji tvrdi da je Plinije Mlađi, nakon što je neke kršćane osudio, a neke lišio položaja, ipak uznemiren samim mnoštvom, o tome što da ubuduće čini pitao za savjet Trajana

A dok je upravljao provincijom. To isto, navodeći Tertulijanov autoritet, prenosi Euzebije u djelu Chronicon, pošto je prije rekao da je Ignacije bio doveden u Rim i predan zvijerima; i tako se u djelu Acta S. Ignatii o tome pripovijeda nakon njegove slavne smrti: a da to valja smjestiti u to vrijeme, zahtijevaju Plinijeve riječi, kada su kršćani nakon progona koji je podigao Trajan prestali održavati sastanke zbog njegova edikta kojim je prema Trajanovim nalozima zabranio postojanje družbi. Baronije navodi da su te poslanice napisane 5. godine Trajanove vladavine, 104. Kristove, a za druge bolje 102., pod kojom ih navodi Pétau u svojem djelu Chronicon uz Doctrina temporum, jer je Plinije prethodne, 4. godine Trajanove, kao zamjenik na dva mjeseca obnašao konzulat s Kornutom Tertulom, s koje je časti ubrzo poslan kao prokonzul u provinciju. No nasuprot tomu opaža Rosinus u 7. knjizi djela Antiquitates Romanæ, 42. poglavlje, da nakon konzulata obnašanoga u Gradu jedni u provincije odlaze sljedeće godine, drugi pete ili šeste ili koje druge. Ali neka je Plinije i prve godine nakon svojega zamjeničkoga konzulata otišao u Bitiniju; odakle se dokazuje da je muž po naravi sklon blagosti i dobrohotnosti izdao edikt protiv kršćana prije nego što je carevim nalogom bio proglašen progon?

36 Naposljetku, da je Bitinija bila ne prokonzulska, nego pretorska provincija, uče Alessandro Alessandri u 2. knjizi djela Dies Geniales, 27. poglavlje, i Paolo Manuzio u djelu De Legibus Romanis: onaj navodi Apuleja iz 4. knjige Apijanova djela De bello civili kao pretora pod Brutom u Bitiniji te pretore iste Bitinije iz 10. epigrama Katula o Varu. Manuzio donosi senatsku odluku koju je Celije poslao Ciceronu, u kojoj je među sedam pretorskih provincija Bitinija, kojoj je bio pridružen Pont. Sigonio također u djelu De antiquo jure provinciarum, 13. poglavlje, naziva Plinija pretorom Bitinije. Naposljetku, proprætorom pokrajine Ponta naziva ga njegov drevni natpis koji se posvuda izdaje s poslanicama, a iz Apijana i Panvinija ga među drevnim natpisima navodi Jan Gruter na 434. stranici. Je li se Plinije obratio na Kristovu vjeru, raspravlja Pierre Halloix.

§ VI. Pisma sv. Ignacija.

Izvrsna svetost Ignacijeva najbolje dolazi do izražaja u raznim pismima koja je napisao. Ona naime sadrže vjeru, strpljivost i svaku izgradnju koja se odnosi na Gospodina našega, kako kaže sv. Polikarp, tvrdeći u svojoj poslanici Filipljanima da im njihovo čitanje može mnogo koristiti, te prilaže sva pisma sv. Ignacija koja su bila poslana njemu i drugima, a imao ih je kod sebe. Polikarpove riječi u svoju je Historia Ecclesiastica prepisao Euzebije, iskreni odobravatelj izvorne starine, kod kojega grčke riječi, koje dosad nedostaju zbog krnjega završetka pisma, točno odgovaraju najstarijem latinskom prijevodu. Njih odande iz 3. knjige, 30. poglavlja, ovamo prenosimo: Περιτέρυσι γάρ, kaže, πιστιν, καὶ ὑπομονήν καὶ πάσαν σικοδομήν, τὴν εἰς τὸν κύριον ἦμων ἀνήχονσαν. Tu je poslanicu, kako smo gore natuknuli, sv. Polikarp napisao dok još nije bio doznao za mučeništvo sv. Ignacija, moleći Filipljane da mu jave što su pouzdanije doznali o samome Ignaciju i o onima koji su bili s njim. Te riječi Petar Halloix u 17. poglavlju djela Vita S. Polycarpi izostavlja u njegovoj ondje navedenoj poslanici, premda se drugdje posvuda u toj istoj poslanici stalno nalaze, a njezina su izdanja ista kao i izdanja pisama sv. Ignacija koja ćemo uskoro nabrojiti, mnogo starija od bazelskih tiskara Henrika Petra (za koja je isti Halloix smatrao da su u njima ta pisma godine 1550. prvi put prevedena na latinski i tiskana).

38 Pisama sv. Ignacija ukupno se broji petnaest, od kojih su tri posve sumnjive vjerodostojnosti i dosad, koliko znamo, nisu pronađena u grčkim kodeksima: dva su upućena svetomu starijemu Ivanu, apostolu i evanđelistu, a treće Kristovoj službenici Mariji, čemu se obično dodaje njezin odgovor Ignaciju. Ni ostala pisma nemaju jedan te isti ugled, pa ih valja sigurnije podijeliti u dva razreda. Jedna su naime posve pouzdano poznata kao djelo sv. Ignacija, dok druga, ako ne uvjerljivim, a ono barem vjerojatnim dokazima traže istoga autora. Prve je vrste sedam pisama: Efežanima, Magnežanima, Traljanima, Rimljanima, Filadelfljanima, Smirnjanima i Polikarpu. Drugomu razredu pripada sljedećih pet: Taržanima, Filipljanima, Antiohijcima, Heronu i Mariji Kasoboliti, čije pismo sv. Ignaciju također postoji nedavno objavljeno. Od svih pak najplemenitijim može se smatrati ono koje je napisao Rimljanima, niže uvršteno u Djela koja je sabrao Metafrast, u kojem Ignacije svoju ljubav prema Kristu i silnu želju za uživanjem u njemu najprikladnije i najobilnije izlijeva riječima i rečenicama kao izvučenima iz same peći svekolike ljubavi. Diveći se toj revnosti, sv. Irenej, učenik sv. Polikarpa i biskup Lyona u Galiji, u 3. knjizi djela Adversus hæreses, poglavlje 28, prepisao je ovu izreku Ignacija osuđena na zvijeri iz njegove poslanice Rimljanima: σιτός εἰμι θεοῦ, καὶ δι οδόνταν θηρίαν ἀλλήθομαι ῖνα καθαρός ἄρτος εἰρεθό, što kod najstarijega Irenejeva prevoditelja na latinskom ovako glasi: Pšenica sam Kristova i meljem se zubima zvijeri da se nađem kao čist kruh Božji. Da Irenej ovdje pod tim razumijeva Ignacija, kojega na tome mjestu nije poimence naveo, uči Euzebije u 3. knjizi djela Historia Ecclesiastica, poglavlje 30. Njega otvoreno navodi Dionizije, izvrsni učitelj mistične teologije, čija se djela pripisuju jedinomu Areopagitu. On u knjizi De Divinis nominibus, poglavlje 4, § 12, izvrsnost božanske ljubavi ovako potvrđuje iz spomenute poslanice sv. Ignacija Rimljanima: Neki su naši tumači Svetoga pisma smatrali da je ime ljubavi božanskije od imena milovanja. Piše naime božanski Ignacije: Moja je ljubav raspeta. ό ἐμος ἐρως ἐσταύρωται. Sve to želi izbrisati Petar Halloix u 2. pitanju uz djelo Vita S. Dionysii Areopagitæ koje je sam sastavio, ali bez ikakve potpore rukopisnoga ili tiskanoga kodeksa. To su sačuvali Focije u djelu Bibliotheca pod brojem 1, sv. Maksim i Grk Pahimer, te oni koji su Dionizija preveli na latinski ili ga rasvijetlili svojim komentarima, muževi najčestitiji i najveće učenosti: Hugo od sv. Viktora, Albert Veliki, sv. Toma Akvinski, Robert iz Lincolna, Dionizije Kartuzijanac, Ambrozije Kamaldolac, Marsilije Ficino i drugi čijim se oštroumnim marom tumače Dionizijeva djela, izdana Kristovih godina 1502., 1536. i sljedećih, o čemu se za opširnije raspravljanje traži drugo mjesto. Iz te poslanice sv. Ignacija Rimljanima Euzebije i Jeronim umeću jedan dio, prvi u Historia Ecclesiastica, knjiga 3, poglavlje 30, drugi u raspravu De scriptoribus Ecclesiasticis, poglavlje 16, koji je dio odatle prenesen u Breviarium Romanum te se svake godine moli u crkvenom oficiju.

39 Obojica su nam ostavila sjajno svjedočanstvo o preostalim pismima prvoga razreda. Euzebijeve su riječi ove: Kad je Ignacije došao u Smirnu, gdje je bio Polikarp, piše jedno pismo efeškoj Crkvi, u kojem spominje Onezima, koji je ondje bio pastir. Drugo pak Crkvi koja je bila u Magneziji blizu rijeke Meandra, u kojem opet doziva u sjećanje biskupa Damu. Isto tako traljanskoj Crkvi drugo, u koje unosi Polibija, koji je tada ondje bio predstojnik. Osim toga pisao je rimskoj Crkvi itd., a nakon što je iz te poslanice, kako smo napomenuli, naveo jedan dio, dodaje: Kad je pak iz Smirne otputovao nešto dalje, pišući iz Troade, prijateljski je pismima razgovarao ne samo s onima koji su bili u Filadelfiji, nego i sa smirnskom Crkvom, te zasebno s Polikarpom, koji je bio predstojnik te Crkve. Tako Euzebije, kojega je nasljedovao sv. Jeronim te ta pisma ukratko ovako izlaže: A kad je ploveći, kaže, došao u Smirnu, gdje je biskup bio Polikarp, Ivanov slušatelj, napisao je jedno pismo Efežanima, drugo Magnežanima, treće Traljanima, četvrto Rimljanima, a odande odlazeći Filadelfljanima i Smirnjanima, i posebno Polikarpu, preporučujući mu antiohijsku Crkvu. Tu preporuku opširnije opisuje Euzebije i dodaje: 6 δε αὐτὸς Ζυρναίοις γραφων, οὐκ οὐδ' οὐδεν ρήτεις συνχέρηται, τοι αὐτά τινα περὶ τοῦ χριστοῦ διεξίων. Έγω δε χαί υετά τὴν ἀνασταστιν ἐν σαρχι αὐτὸν οὐδα etc. Isti, dok piše Smirnjanima, služi se nekim svjedočanstvima o Kristu (za koja uopće ne znam odakle ih je uzeo). Ja sam, kaže, samoga Gospodina vidio nakon uskrsnuća itd. Dok Jeronim te prve riječi radi kratkoće izostavlja zajedno sa spomenutom preporukom, sljedeće je povezao s pismom Polikarpu, u kojem, kaže, stavlja i svjedočanstvo iz Evanđelja koje sam nedavno preveo o osobi Kristovoj govoreći: A ja sam ga i nakon uskrsnuća u tijelu vidio itd. To je kod Euzebija točnije razlučeno.

40 Prezbiter Honorije iz Autuna u knjižici De Luminaribus Ecclesiæ, poglavlje 17, izostavivši pismo Polikarpu, nabraja samo šest pisama sv. Ignacija ovim riječima: Ignacije, treći biskup antiohijske Crkve nakon apostola Petra, napisao je pismo Crkvi Efežana, drugo Magnežanima, treće Traljanima, četvrto Rimljanima, zatim Filadelfljanima i Smirnjanima. On je trpio pod Trajanom. Tako Honorije, i to, kako u uvodu kaže, slijedeći sv. Jeronima. Kao da je, zaključuje Ussher u djelu Dissertatio de Epistolis Ignatianis, poglavlje 2, Honorije prosudio da pismo Polikarpu u popisu Ignacijevih spisa treba posve ispustiti, shvativši očito Jeronimove riječi tako kao da on ovdje nije mislio ni na kakvo posebno pismo upućeno Polikarpu, nego da je ono Smirnjanima bilo zajedno upućeno kako njima, tako ponajprije njemu kao njihovu biskupu; a da je to doista bila Jeronimova misao, Ussher uopće ne sumnja, ne usporedivši točno međusobno Euzebijeve i Jeronimove riječi, premda obojica osim pisma upućena Smirnjanima tvrde da je drugo zasebno, ili posebno, ἰἰως, poslano Polikarpu. I sam Polikarp u svojoj poslanici Filipljanima spominje pismo koje mu je poslao sv. Ignacije: Pisali ste mi, kaže, i vi i Ignacije da, ako tko pođe u Siriju, ponese i vaša pisma. No Ussher tvrdi da su to bila privatna pisma i da ih Polikarp nije učinio javnima. I opet u 3. poglavlju dopušta da je Polikarp poslanici Filipljanima pridodao sva Ignacijeva pisma koja su bila kod njega, ne privatna, napisana njemu ili drugima o stvarima koje se nimalo ne tiču zajednice, nego javna, posvećena najplemenitijim Crkvama, u kojima su se sadržavale stvari koje se odnose na πιστιν χαί ὑπομονήν χαί πάσαν οίκοδομήν: tako Ussher po vlastitu nahođenju, posve ne znajući da se u tome Ignacijevu pismu skriva πάσαν οίκοδομήν, te da je sv. Ivan Krizostom to pokazao u propovijedi Homilia de uno Legislatore, koja je prva u 6. svesku djela iz izdanja Frontona du Duca, gdje se čita ovo: Διὰ τοῦτο γενναίος τις τῶν ἀρχαίων (Ιγνάτιος δε ἡν ἐνομα ἀντῆ) οὐτος ἔρωσῖνη χαί μαρτυρίο διαπρέψας, ἐπιστέλλων τυι ἔίρει, ἔλεγε. Μηδὲν ἀνεὺ γνώμης σου γυνίσθω, μηδὲ σὺ ἀνεὺ γνώμης Θεοῦ τι πράττε. Zbog toga je neki plemeniti muž iz starine, kojemu je ime Ignacije, a koji se odlikovao istodobno svećeništvom i mučeništvom, pišući nekome svećeniku govorio: Neka se ništa ne događa bez tvoje volje, a ni ti ništa ne čini bez volje Božje. Te se riječi nalaze u pismu Polikarpu, kojega Krizostom navodi kao svećenika, a ne neku Crkvu. Isto pismo u 124. homiliji navodi monah Antioh, koji je u Lavri sv. Sabe djelovao početkom sedmoga stoljeća, a čija se djela nalaze objavljena u djelu Bibliotheca Patrum. Odatle je očito da Ussher uzalud pretpostavlja kako je to pismo bilo privatno te da ga Polikarp nije učinio javnim. Izvrsna svjedočanstva starih otaca o drugim pismima prvoga razreda donijet ćemo niže.

41 Baronije u 1. svesku djela Annales Ecclesiastici, za Kristovu godinu 48., broj 25, prihvaća samo ona pisma sv. Ignacija koja su poznavali Jeronim i drugi stariji pisci koji su nabrojili pisma istoga sv. Ignacija. Premda on tu ocjenu ograničuje na tri sumnjiva pisma, upućena Djevici Bogorodici i sv. Ivanu, ipak nedovoljno isključuje drugi razred koji smo mi odredili, a koji Euzebije, Jeronim i drugi u prvim stoljećima nisu naveli. Petar Halloix u djelu Apologia pro Epistolis Ignatianis, poglavlje 3, zbog Djevičina poroda nepoznata đavlima, što prema svjedočanstvu sv. Ignacija tvrde Origen i sv. Jeronim, prenosi da im je bila poznata poslanica Filipljanima. No to se ponajviše podudara s ovom rečenicom u poslanici Efežanima: 'Ελαβεν τὸν ἀρχοντα τοῦ αίωνος τούτον ἡ παρθενία Μαρίας χαί ὁ τοιετός αὐτῆς. Ostalo je skriveno knezu ovoga svijeta djevičanstvo Marijino i njezin porod. To mjesto navodi Origen u 6. homiliji na Luku: Lijepo sam, kaže, našao napisano u poslanici nekoga mučenika (govorim o Ignaciju, drugom biskupu Antiohije nakon Petra, koji se u progonstvu u Rimu borio sa zvijerima): Knezu ovoga svijeta ostalo je skriveno djevičanstvo Marijino. A na koji mu je način ostalo skriveno, zatim izlaže: Ostalo je skriveno, kaže, zbog Josipa; ostalo je skriveno zbog svadbe; ostalo je skriveno jer se smatralo da ima muža itd. Sv. Jeronim isto mjesto sv. Ignacija Efežanima tumači u 1. knjizi djela Commentarii in cap. 1 Matthæi, gdje o zarukama Djevice Marije i sv. Josipa ovako govori: Mučenik Ignacije dodao je četvrti razlog zašto je Krist začet od zaručene: Da bi, kaže, njegov porod ostao skriven đavlu, dok misli da nije rođen od Djevice, nego od supruge.

42 Ipak pet pisama drugoga razreda nije lišeno svoje vjerojatnosti po kojoj zaslužuju da se pripišu Ignaciju kao svome autoru: kako zato što se pomiješana s drugima nalaze u starim grčkim i latinskim kodeksima, tako i zato što se u njima čita građa o događajima koji su se u ono vrijeme zbili i o osobama koje su živjele na Istoku, a duh se jedva razlikuje od ostalih pisama prvoga razreda. Polikarp o nekim pismima poslanima u Siriju u svojoj poslanici Filipljanima ovako govori: Pisali ste mi i vi i Ignacije da, ako tko pođe u Siriju, ponese i vaša pisma. To ću doista učiniti ako nađem prikladno vrijeme, bilo ja sam, bilo onaj koga pošaljem da obavi poslanstvo i za vas. To isto ponavlja Euzebije, a slično je bio zatražio i Ignacije u svom pismu Polikarpu poslanom prije iz Troade: naime da se sazove presveti sabor i izabere neki θεόδρομος, ljubljen i marljiv čovjek, koji bi bio poslan u Siriju antiohijskoj Crkvi, za koju je bio doznao da je Polikarpovom molitvom zadobila mir. Dakle, tri su njegova pisma napisana iz Filipa, Antiohijcima, nasljedniku Heronu i njima susjednim Taržanima, Filipljani, kojima ih je Ignacije preporučio, uz dodana svoja pisma poslali sv. Polikarpu da ih proslijedi u Siriju, što je on, kako smo napomenuli, otpisao da će učiniti ili sam ili preko drugoga koji će obaviti to poslanstvo. Euzebije, od kojega je sv. Jeronim prepisao, kako Ignacijevo putovanje ne prati dalje od Smirne i Troade, tako se nije mogao prikladno sjetiti ni pisama napisanih poslije. Sve je to, premda ne donosi očitu sigurnost ovih pisama, ipak skladnim dokazima navelo istočne i zapadne pisce da ih prihvate kao djelo sv. Ignacija.

43 Sv. Ivan Damašćanski u 1. knjizi djela Parallela, poglavlje 1, objavio je ovu izreku sv. Ignacija: Pokoravajte se caru u onim stvarima u kojima pokoravanje ne donosi pogibelj. U poslanici Antiohijcima to na grčkom ovako glasi: Τὸ Καίσαρι ὑποτάγετε, ἐν οἱς ἀχύνδινος ἡ ὑποταχή. To stari prevoditelj kod Usshera ovako prevodi: Podložite se caru u čemu podložnost nije pogibeljna. Ostalo što se na spomenutom mjestu dodaje ovoj izreci ili je sholija samoga Damašćanskoga, ili dodatak drugoga autora iz kojega je ovdje prepisao, osim ako radije ne smatramo da se služio drugim primjerkom, ili savršenijim, ili prije umetcima proširenim. Drugi se razlog može vidjeti kod Petra Halloixa u djelu Apologia pro his Epistolis, poglavlje 4, iz ulomka nekoga prezbitera Anastazija, koji je priopćio naš Sirmond: navodi da se u njemu citira poslanica πρός εὐτός ἐν Τζρσφ, a mjesto se pak nalazi u poslanici Filipljanima. Drugi dokaz donose u martirologijima Usuard, Adon i drugi u najstarijim rukopisnim kodeksima pod 6. svibnja ovim riječima: U Antiohiji sv. Evodija, kojega su, kako piše blaženi Ignacije, ondje apostoli prvoga zaredili za biskupa. To se mjesto nalazi u poslanici Antiohijcima, kojima ovako piše: Μνημονεύσατε Εὐοδίου τοῦ ἀξιομαχαρίστου ποιμένος υλῶν, ός πρῶτος ἐνεχερίσθη παρὰ τῶν 'Αποστόλων τὴν ὑμετέραν προστασίαν. Spominjite se Evodija, dostojno blaženoga pastira vašega, kojega su apostoli prvoga zaredili za vašega predstojnika. To je ondje u najstarijim izdanjima, a kad se raspravi o njihovoj različitosti, ostalo o pouzdanosti Ignacijevih pisama jasnije će se spoznati.

44 Redoslijed pisama ovdje se uglavnom čita ovako: Mariji Kasoboliti, Traljanima, Magnežanima, Taržanima, Filipljanima, Filadelfljanima, Smirnjanima, Polikarpu, Antiohijcima, Heronu, Efežanima, Rimljanima, njih dvanaest brojem, koja imamo uspoređena sa starim rukopisom samostana u Lobbesu, i vjerujemo da ih je naznačio Vincent iz Beauvaisa u 10. knjizi djela Speculum historiale, poglavlje 37, gdje spominje da je sv. Ignacije napisao dvanaest pisama. Od njih jedanaest, napisanih na rimskom putovanju, imamo tiskanih u Strasbourgu Kristove godine 1502.: prvo od njih je Traljanima, posljednje Rimljanima, a ostala su umetnuta spomenutim redom, pred koja je stavljen sažetak Jakova Fabera Stapulensisa, kojega spominje Possevin u djelu Apparatus sacer te također navodi samo jedanaest pisama. Nedostajalo je ono koje je napisano Mariji Kasoboliti. Symphorien Champier iz Lyona u tiskari Ascensiana godine 1516. objavio je petnaest Ignacijevih pisama ovim redom: prvo i drugo Ivanu apostolu i evanđelistu; treće Djevici Mariji Majci Gospodnjoj; četvrto Mariji Kasoboliti, peto Traljanima itd., petnaesto Rimljanima, s apologijom za prva tri pisma; nakon što ih je naveo, umeće ovaj naslov: Slijedi dvanaest pisama bl. Ignacija, od kojih je prvo Mariji Kasoboliti, te potom čuva uobičajeni redoslijed s posvuda naznačenim brojem, kao da prva tri nije prihvatio. Ubrzo je tiskano, i više puta pretiskano, petnaest pisama iz istoga starog latinskog prijevoda, kako u Kölnu zajedno s komentarima Dionizija Kartuzijanca na stara Dionizijeva djela koja se pripisuju Areopagitu godine 1536. i 1556., tako u Antwerpenu u tiskari Steelsiana godine 1540. s pismima Marcijala, Dionizija i Antuna, te ponovno u Kölnu godine 1565. s djelima sv. Klementa Rimskoga. Druga izdanja, koja nismo vidjeli, navode Ussher u 19. poglavlju djela Dissertatio, pariška iz godina 1495. i 1498., Maestraeus augsburško iz godine 1529., te Simler pariško i bazelsko iz godina 1520. i 1551.

45 Pisma koja su se dosad viđala samo tiskana u jednom te istom latinskom prijevodu, na grčkom su izašla iz najstarijega kodeksa Ferdinanda Augusta, odnosno augsburške knjižnice (tako ga navodi Vairlenius kojega ćemo uskoro spomenuti), a pronašao ih je Valentin Paceo i tiskao u Dillingenu na Dunavu, švapskom gradu, godine 1557. Više ih je zatim prevelo na latinski. Među njima se istaknuo Guillaume Morel, kojemu je kraljevska povlastica dodijeljena godine 1555. pridodana grčko-latinskim pismima izdanima godine 1561. On u predgovoru napominje da je Paceovu grčku knjigu usporedio s latinskim primjercima i na više mjesta popravio, uz dodane brojne ispravke. Odande postoje prevedena u prvom svesku djela Bibliotheca Theologica, izdanom godine 1569. Već prije, godine 1560., bio je objavio parafrazu ovih pisama Johannes Brunner iz Züricha posluživši se rukopisnim kodeksom Kaspara von Nydbrucka. O tom Brunnerovu obraćenju iz tabora heretika pod zastave katolika izvješćuju Possevin u djelu Apparatus sacer i Halloix u 2. pitanju uz djelo Vita S. Dionysii Areopagitæ. Novi prijevod priredio je Hijeronim Vairlenius, te je pisma rasvijetljena bilješkama izdao u Plantinovoj tiskari godina 1566. i 1572., pretiskana u 1. i 2. pariškoj i kölnskoj biblioteci otaca godina 75., 89. prošloga stoljeća i 17. ovoga stoljeća. Ta je ista pisma ponovno preveo Martialis Maestraeus, doktor Sorbone, te ih je rasvijetljene bilješkama izdao u Parizu godine 1608. na oba jezika, a uvrštena su i s Vairleniusovim bilješkama u parišku biblioteku otaca iz godine 1624.

46 Dosad je bio izašao jedinstveni Paceov grčki primjerak koji su svi pretiskivali, a za koji je Bellarmin u djelu De Scriptoribus Ecclesiasticis i u 4. knjizi djela De Eucharistia, poglavlje 26, upozorio da mu valja pridavati malo vjere. Da se valja obratiti grčkom firentinskom rukopisnom kodeksu, pokazali su Francisco Torres u 2. knjizi djela Pro Canonibus Apostolorum et Epistolis Decretalibus Pontificum, poglavlje 10, nazivajući ga najstarijim i najispravnijim primjerkom, Thomas Massutius u 1. knjizi djela Vita S. Pauli, poglavlje 9, Maestraeus u bilješkama uz pismo napisano Mariji Kasoboliti, broj 1, i mnogi drugi. Odatle se kod učenih muževa probudila želja da se iz firentinskoga kodeksa prepišu pisma: to je ostvario Isaac Vossius, muž iznimne uljudnosti i učenosti, koji je na svom talijanskom putovanju, pripušten u Medičejsku knjižnicu naklonošću prejasnoga kneza Ferdinanda II., velikoga vojvode Etrurije, prepisao ta Ignacijeva pisma te ih, vrativši se svojima u Nizozemsku, objavio godine 1646., uz pridodan stari prijevod tih istih pisama iz dvaju rukopisnih kodeksa izdanih godine 1644. u Oxfordu u Engleskoj marom Jamesa Usshera, protestantskoga primasa Armagha kod Iraca. Taj je latinski prijevod ponajviše grub i odudara mjestimice od grčkoga kodeksa zbog različita čitanja, ali ipak koristi za pronalaženje pravoga smisla grčkih riječi, kako smo gore rekli da je Morel učinio u ranijem Paceovu grčkom primjerku.

47 Firentinski kodeks donosi pisma ovim redom: Smirnjanima, Polikarpu, Efežanima, Magnežanima, Filadelfljanima, Traljanima, a sva ona, kako su ih naveli Euzebije i sv. Jeronim, pripadaju prvomu razredu. Iz drugoga su razreda samo pismo Marije Kasobolitide sv. Ignaciju te njegovo istoj Mariji i Taržanima. U oba engleska rukopisa, po svjedočanstvu Usshera u 19. poglavlju djela Dissertatio, pronađen je sljedeći redoslijed: Smirnjanima, Polikarpu, Efežanima, Magnežanima, Filadelfljanima, Traljanima, Marije prozelitkinje iz Kasobola Ignaciju, Ignacijevo prozelitkinji Mariji, Taržanima, Antiohijcima, Heronu, Rimljanima. Firentinskomu kodeksu nedostaju posljednja tri, za koja Vossius smatra da su nekoć bila sadržana u njemu, ali su propala nepravdom vremena. Obaju engleskih kodeksa, kao i firentinskoga, nedostajala je poslanica Filipljanima, koju, dosad više proširenu umetcima, brojnim podmetnutim potpornjima pokušava učvrstiti Petar Halloix u 5. poglavlju djela Apologia. Ussher je redoslijed pronađen u oba rukopisna kodeksa u oksfordskom izdanju obrnuo na ovaj način: Efežanima, Magnežanima, Traljanima, Rimljanima, Filadelfljanima, Smirnjanima, prozelitkinji Mariji iz Kasobola, Polikarpu, Taržanima, Antiohijcima, Heronu, gdje miješa pismo Polikarpu s ostalima drugoga razreda, koja sva odbacuje od sv. Ignacija kao izmišljena, što je gore obilno pobijeno.

48 Ovaj grčki firentinski kodeks i njemu sukladan latinski prijevod preporučuje nekoliko dokaza, i to ne nejasnih. Prvo, jer sadrže izvatke starih pisaca iz ovih pisama, umetnute u njihove spise, koji su drugdje izostavljeni. Tako se u trećem Teodoretovu dijalogu, u 4. svesku djela, uz naznačeno pismo sv. Ignacija, biskupa antiohijskoga i mučenika, Smirnjanima, navodi ovo svjedočanstvo njegovim riječima: Εὐχεριστίας καὶ προσφεράς οὐκ ἀποδέγονται, διὰ τὸ μὴ ἀπολογεῖν δὴν εὐχαριστίαν σάρκα εῖναι τοῦ σωτήρος ἡμῶν Ιησοῦ χριστοῦ τὴν ὑπὲρ τῶν ἀμαρτῶν ἡμῶν παθοῦσαν, ἡν χριστότητι ὁ πατὴρ ἡγειρεν. U firentinskom se kodeksu to čita ovako: Εὐχαριστίας καὶ προσευχής ἀτέχονται, διὰ τὸ μὴ δύμολογεῖν etc., što se podudara po smislu, a razlikuje po različitu čitanju. Prvo se kod Teodoreta ovako prevodi na latinski:

Ne prihvaćaju euharistije i prinose jer ne ispovijedaju da je euharistija tijelo Spasitelja našega Isusa Krista, koje je trpjelo za naše grijehe, a koje je Otac svojom dobrotom uskrisio. Firentinskomu kodeksu odgovara latinski prijevod kod Usshera: Od euharistije i molitve odstupaju jer ne ispovijedaju da je euharistija tijelo Spasitelja našega Isusa Krista koje je trpjelo za naše grijehe, a koje je Otac dobrotom uskrisio. To je ondje, a nedostaje u Paceovu grčkom kodeksu i u drugim latinskim kodeksima. Petar Halloix u 7. poglavlju djela Apologia natuknjuje da je postojalo drugo pismo napisano Smirnjanima iz kojega je Teodoret izvukao taj nauk. Ta njegova pretpostavka sama od sebe pada.

49 Drugu korist pruža firentinski kodeks time što nam Ignacijeva pisma donosi onim izričajem riječi kojim su ih navodili Atanazije, Teodoret, Euzebije i drugi pisci iznimne starine, od kojih se ostala izdanja mnogo razlikuju, mjestimice mijenjana i proširivana umetcima. Atanazije u knjizi De Synodo uzima iz Ignacija ovaj nauk o Kristu: Eis ιάτρος ἐστι σαρκικός καὶ πνευματικός, γενητός καὶ ἀγένητος, ἐν ἀνθρώπω θεός, ἐν θανάτω ζωή ἀλληθνή, καὶ ἐκ Μαρίας καὶ ἐκ θεού. Navevši to mjesto, Denis Petau u 2. svesku djela Theologica Dogmata, knjiga 3, poglavlje 1, odsjek 14, dodaje da nimalo ne zna postoji li to u njegovim uobičajenim pismima. U jedanaestom, koje je Efežanima, doduše se čita nešto tome slično o liječniku Kristu, ali daleko drukčije izraženo. Ondje se ἀγέννητον naziva Otac, a ne Sin, a zna se da su Ignacijeva pisma na raznim mjestima stari čitali drukčije nego što se danas nalaze u kodeksima. Riječi u spomenutom pismu dosad su se ovako čitale: Naš je liječnik jedini pravi Bog, nerođeni i nevidljivi Gospodar svega, Otac i roditelj Jedinorođenca. Imamo za liječnika i Gospodina našega Boga Isusa Krista, prije vjekova Sina jedinorođenoga i u početku Riječ, a poslije čovjeka od Djevice Marije. Koliko je to posve udaljeno od riječi sv. Atanazija! U firentinskom kodeksu ovako se čitaju: Eis ιάτρος ἐστιν σαρκικός τε καὶ πνευματικός. γενητός καὶ ἀγένητος, ἐν σαρκι γενόμενος θεός, ἐν ἀθανάτω ζωή ἀλληθνή καὶ ἐκ Μαρίας καὶ ἐκ θεού. To je isto ako kažemo ἐν θανάτω ζωή ἀλληθνή, kako su čitali Teodoret u djelu Dialogus i papa Gelazije u djelu De duabus naturis in Christo adversus Eutychen et Nestorium, ili tko god bio stari autor toga spisa, u djelu Bibliotheca Patrum, 3. stoljeće, 3. dio, gdje ovako stoji: Antiohijskoga biskupa i mučenika Ignacija iz poslanice Efežanima: Jedini je liječnik, tjelesni i duhovni, stvoreni i nestvoreni, u čovjeku Bog, u smrti vječni život, od Marije i od Boga.

C Kod Teodoreta je opet različito čitanje γενητός εἰ ἀγενήτον. Radi izbjegavanja dosade izostavljamo navođenje daljnjih primjera. U samim trima Teodoretovim dijalozima u 4. svesku djela nalazi se devet mjesta koja se podudaraju s firentinskim kodeksom, a od ostalih se, osim jednoga, veoma razlikuju. U prvom dijalogu pogrešno piše iz poslanice Rimljanima; treba ispraviti: Smirnjanima, što je dovoljno napomenuti. Ussher je ta mjesta koja su naveli oci izdao međusobno uspoređena u 4. i 18. poglavlju. Onaj dio poslanice Rimljanima za koji smo prije rekli da ga je Euzebije umetnuo u svoju povijest donosi i latinski prijevod koji je izdao Ussher, dok je u drugim kodeksima pisama, a osobito u djelima kod Metafrasta, proširen umetcima; iz njihove je usporedbe Petar Halloix u 10. poglavlju životopisa koji je sam napisao načinio drugi latinski prijevod. Ne manje uspješnim pokušajem Vossius je iz tih istih grčkih mjesta uspoređenih s Ussherovim latinskim izdanjem sastavio cjelovitu grčku poslanicu Rimljanima i pridodao je na kraju bilježaka kako bi nadopunio nedostatak firentinskoga kodeksa.

50 Treće, ono što su već odavno učeniji muževi nagađanjem pretpostavili da je umetnuto u Ignacijeva pisma, toga u spomenutom firentinskom kodeksu nema. Sama poslanica Filadelfljanima, proširena za više od polovice, donosi više mrlja koje s pravom valja izbrisati. Tako se nakon pohvale djevičanstva dodaje: Ne umanjujem zasluge ostalim blaženicima koji su bili združeni ženidbom; želim naime da me Bog nađe dostojnim kod njihovih stopa u njegovu kraljevstvu kao Abrahama, i Izaka, i Jakova, i ostale proroke; kao Petra i Pavla i preostale apostole koji su bili združeni ženidbom, koji nisu imali supruge radi požude, nego radi rađanja potomstva. Sve je to umetnuto prijevarom ženidbe željnih grčkih klerika koji su, kad su uz svećeništvo počeli zadržavati žene, uzeli Pavla i ostale apostole kao sudionike u obranu vlastite neuzdržljivosti, kako su upozorili gore navedeni Baronije, Massutius i drugi. Tome se slično zatim dodaje ovim riječima: Prezbiteri i đakoni te sav kler zajedno sa svim narodom i vojnicima i knezovima, pa i carevi, neka se pokoravaju biskupu. U vrijeme kad je Ignacije zbog mržnje prema Kristu od cara bio osuđen na zvijeri. Toga u firentinskom kodeksu, što je bolje, nema. Iz iste poslanice pada prepirka nastala između katolika i heretika, dok ovi hoće da upotreba presvetoga kaleža u euharistiji nužno bude zajednička svima; vjerovalo se da sva snaga leži u grčkom primjerku, gdje se ovako čita: Mìa γάρ ἐστιν ή σάρξ τού χυρίου Ιησού, καὶ ἐν αὐτοῦ τοῦ αῖμα τοῦ ὑπερ ήμων ἐκχυβέν. εἰς καὶ ἄρτος τοῖς πάσιν ἐθρύφθη καὶ ἐν ποτήριον τοῖς ὀλοις διενεμήθη, ἐν θυσιαστήριον πάση τῇ ἐκλησία καὶ εἰς Έπισκοπος ἄμα τῇ πρεσθυτερίω καὶ τοῖς διακόνοις τοῖς συνδούλοις μου. To u firentinskom kodeksu ukratko glasi: Mìa γάρ σάρξ τού χυρίου ήμων Ιησού χριστοῦ καὶ ἐν ποτήριον εἰς ἐνωσιν τοῦ αῖματος αὐτοῦ. ἐν θυσιαστήριον ώς εἰς Έπισκοπος ἄμα τῇ πρεσθυτερίω καὶ διακόνοις τοῖς συνδούλοις μου. To stari prevoditelj kod Usshera ovako prevodi: Jedno je naime tijelo Gospodina našega Isusa Krista i jedan kalež za sjedinjenje njegove krvi, jedan žrtvenik, jedan biskup s prezbiterijem i đakonima, mojim surobovima. Nedostaju dakle one prijeporne riječi: Jedan je kruh svima razlomljen, jedan kalež svima razdijeljen. O njima protiv magdeburških centurijatora, Scultetusa i Duplessisa raspravljaju Bellarmin u 4. knjizi djela De Eucharistia, poglavlje 4, i drugi koji su pobijali Duplessisa.

Pošto smo dosad istražili različita čitanja Paceovih pisama i firentinskoga kodeksa, ponovno ih razdvajamo u prije određene zasebne razrede, jer se u prvima, koje spominju Euzebije i Jeronim, navode tek rijetke izreke uzete iz Svetoga pisma, i to gotovo samo iz Novoga zavjeta. Zato odmah ne odobravamo strožu Vossiusovu ocjenu kojom ostala smatra lažno pripisanima Ignaciju, izmišljenima, patvorenima i ubraja ih među pseudoepigrafe, jer ih mi razlozima, ako ne uvjerljivima i sigurnima, a ono barem vjerojatnima pripisujemo Ignaciju.

51 Ostala tri pisma koja dosad nisu pronađena na grčkom, jedno Djevici Bogorodici i dva sv. Ivanu apostolu, a kolaju pod imenom sv. Ignacija, većina smatra sumnjivima i nesigurnima, a Bellarmin, Cristóbal de Castro i drugi čak izmišljenima; njih su ipak sv. Ignaciju pripisali sv. Bernard, Eneja Silvije, Dionizije Kartuzijanac, Mihael iz Cortone, Symphorien Champier i drugi koje navodi Halloix u posebnom pitanju nakon djela Apologia pro Epistolis S. Ignatii, čiji sud ondje nije neugodan jer je umjeren tim razlogom što dopušta da se mogu smatrati sumnjivima i dvojbenima, ali ih ne valja posve prezreti i oduzeti im svaku vjerodostojnost, te stoga svakomu treba ostaviti slobodnu mogućnost da misli što god hoće. To što se razlikuju stilom valja pripisati posve različitim vremenima: napisao bi ih naime kao mladić i učenik šezdeset godina prije ostalih. Što su pak bile Ignacijeva δεδαχῆ i Liturgija kod Usshera u 1. poglavlju djela Dissertatio pro Ignatianis Epistolis, posve nam je nepoznato. Možda se odatle izvatci kod Damašćanskoga pripisuju sv. Ignaciju.

32 Nalazi se i druga rasprava pod imenom sv. Ignacija, posve izmišljena, pod ovim naslovom: Regula Christiferæ Mariæ Virgini a S. Ignatio conscripta, a zatim se u ritmičkom stihu ovako opisuje.

A Marija sebi postavi pravilo življenja i služenja Bogu pod tim redom. U noćno naime doba jutarnjega časa neprestano se posvećivala ovoj božanskoj molitvi itd. Ima stotinu i trideset stihova, koje je radi vježbe sastavio neki pobožan muž odan Djevici Bogorodici i prilagodio redovničkomu načinu života koludrica; njemu pribraja i Bogorodicu i sv. Ignacija Alegre u djelu Paradisus Carmeliticus, stanje 2, poglavlje 1 i 24, kojega smo drugdje češće odbacili.

AUTOR ŠIMUN METAFRAAST, uspoređeno s grčkim rukopisom.

Biskupstvo sv. Ignacija. Njegovo ime prijavljeno Trajanu. a Dječak Ignacije postavljen od Krista kao uzor poniznosti.
Bb cd ef Mt 18, 3 i 4.
g učenik sv. Ivana Evanđelista.
h biskup Antiohije.
i kod cara Trajana
C nakon što su izdani edikti protiv kršćana,
k bezbožno je optužen:
A Kad jea Trajan preuzeo žezlo Rimskoga Carstva, biskup antiohijske Crkve bio je imenom i djelomb Teofor Ignacije. Naime velikogac Petra nasljeđujed Evodije, a Evodija Ignacije, te postaje nasljedovatelj ie njegovih običaja i kreposti. Kažu da je ovome božanskom Ignaciju, dok je još bio posve dječak, Krist, dok je još boravio na svijetu, položio svoje neokaljane ruke i gledajući narod rekao: Ako se tko ne ponizi kao ovo djetešce, neće ući u kraljevstvo nebesko; i tko primi jedno od ovakve djece u moje ime, mene prima: pokazujući time kakav će Ignacije biti napredujući s godinama i otvoreno naznačujući njegov apostolski nauk.

2 Ovaj dakle božanski Ignacije, zajedno sg Polikarpom, koji je bio predstojnik smirnske Crkve, bio je učenik Ivana Evanđelista; i budući da je dolazio k njemu samomu te marljivo vježbao svaku vrstu kreposti, a osobito onu kojah dolikuje svećeniku, zatim je zajedničkom odlukom svih apostola zajedno izabran za svećenika i postavljen za antiohijskoga biskupa. Kad je pak preuzeo Crkvu te u njoj uz mnogo znoja i truda posijao navještaj pobožnosti i u svemu pokazao apostolsku revnost i nauk, te postao savršen služitelj Kristovih otajstava, poslije postaje i mučenik, predan zvijerima zbog njega, kako će izložiti govor vraćajući se malo unatrag.

3 Rimskomu caru Trajanu naime, uznesenu pobjedom koju je izvojevao nad i Skitima, koji nije mogao podnijeti da se njegova sreća dotle zaustavi, nego ju je htio dalje proširiti i rimskoj vlasti podložiti mnoge druge narode, činilo se da je najbolje i korisno povesti rat protiv kršćana, odnosno protiv pobožnosti. Smatrao je naime da na taj način ne samo koristi državi, nego tako štuje i svoje bogove te ih potiče da pruže pomoć protiv neprijatelja. Stoga podiže težak i okrutan progon protiv pobožne vjere i objavljuje edikte po svoj zemlji koja se pokoravala njegovoj vlasti: da ili svi s njim budu dionici bezbožnosti, ili da oni koji ostanu kršćani budu kažnjeni raznim mukama i gorkim smrtima. Dogodilo se da je tada Trajan boravio u Antiohiji, jer je namjeravao poduzeti vojni pohod protiv k Perzijanaca te je ondje pripremao rat. Ovdje mu dakle dojavljuju o Teoforu Ignaciju da drži kršćansku vjeru i nagovara ljude da Krista časte kao Boga, i to premda ga je Pilat osudio na križ i smrt, kako uče njegova djela; te da donosi zakon o čuvanju djevičanstva i preziranju bogatstva, naslada i ostaloga što je u životu ugodno; i, što je od svega najteže, da ne treba smatrati da postoje bogovi niti ikako mariti za careve.

Veljača, svezak I.

a Trajan je vladao od Kristove godine 98. do 117.
b Hervet je preveo Bogonosac.
c O njegovoj antiohijskoj katedri raspravljamo 22. veljače.
d Sv. Evodije štuje se 6. svibnja.
e Na njegovo nasljedovanje potiče Ignacije Antiohijce u svojoj poslanici njima.
f Nicefor u 2. knjizi djela Historia Ecclesiastica, poglavlje 33, tvrdi isto. U odama Mineja to se čita ovako: Još posve malen, nošen na rukama Gospodnjim, stajao si dok je nama vikao: Budite mi kao ovo djetešce.
g Tako i Menologium Græcorum 23. veljače prenosi da je sv. Polikarp bio učenik sv. Ivana apostola i evanđelista zajedno s tim božanskim mučenikom Ignacijem.
h Sv. Krizostom: Da su sve kreposti koje mogu biti u čovjeku bile u blaženom Ignaciju, posvjedočili su sami apostoli kad su na njega položili ruke. i Zapravo Dačanima u drugim pridodanim Djelima, koje pod Skite ubrajaju Suda, Plinije, Stjepan u djelu De Urbibus i drugi kod kojih se Ptolemejeva Sarmatija naziva europskom Skitijom. k Zapravo Parte, kako imaju druga Djela; njih Kedren smješta u unutrašnju Perziju. Primijetili smo naime 22. siječnja uz Djela sv. Anastazija Perzijanca § 3 da Perzija u užem smislu nije bila toliko prostrana, ali su se postupno susjedne pokrajine unaokolo, podložne perzijskim kraljevima, počele označavati jednim imenom Perzide. Tako se ondje Asirija, a ovdje Partija pripisuje Perzidi.

Obrana Kristove vjere pred Trajanom. Želja za mučeništvom.

Pošto je Trajan to čuo, odmah je pozvao sveca, dok je ujedno bio nazočan i Senat, te reče: Jesi li ti onaj kojega zovu Teofor, koji izigravaš naše zapovijedi i prevraćaš cijelu Antiohiju, te sve vodiš za Kristom kojega propovijedaš, a bogove ne udostojavaš ni samoga imena? Božanski pak Ignacije reče: Ja sam. A onaj reče: A što znači to Teofor? Njemu mučenik odgovori: Onaj koji nosi Krista u duši. Car pak reče: Ti dakle nosiš Krista u sebi samome? Svakako, reče. Pisano je naime: Prebivat ću u njima i hoditi među njima. A što mi? Zar ti se ne čini da se mi neprestano spominjemo bogova i uvijek ih nosimo u duši, te ih potičemo da pruže pomoć protiv neprijatelja i po njima činimo sve što je po volji duše? Odgovarajući pak, božanski Ignacije reče: Jao meni, idole pogana, o care, nazivaš bogovima! Jedan je naime pravi Bog, reče, koji je stvoritelj neba i zemlje i mora i svega što je u njima. Jedan je Krist Isus, jedinorođeni Sin Božji, čijemu kraljevstvu nema kraja. Kad bi njega spoznao, o care, i sam bi grimiz, i dijadem, i kraljevsko prijestolje bilo čvršće i postojanije.

5 Car pak reče: Ostavimo to. Nego ti, ako želiš, o Ignacije, učiniti mojoj moći najugodniju stvar i ubuduće se ubrojiti među moje prijatelje, promijenivši tu pamet, prinesi s nama žrtvu bogovima: i odmah ću te (neka to svi znaju) postaviti za vrhovnoga svećenika velikoga Jupitera i imenovati ocem Senata. Na to Teofor reče: Iskazati zahvalnost, o care, svima je lijepo, a ponajviše carevima, jer oni sami mogu još više uzvratiti milošću, ali onu koja je posve korisna i probitačna objema stranama; a kod one koja može naškoditi, i to ponajviše duši, i zapaliti joj žešći oganj pakleni, nije najjadniji samo onaj koji daje, nego i onaj koji traži. Divno je pak, o care, i darežljivo tvoje obećanje. Ali što je meni stalo da me ti postaviš za vrhovnoga svećenika najvećega Jupitera i da me nazovu ocem Senata, meni koji sam Kristov svećenik i njemu svakodnevno prinosim žrtvu hvale, te već žurim svega sebe žrtvovati i postati suobličen sličnosti njegove smrti?

6 Car pak reče: Komu se to žuriš žrtvovati sama sebe? Zar onomu kojega je Poncije Pilat razapeo na križ? Ponajviše, reče veliki Ignacije, onomu koji je grijeh razapeo, i uništio njegova začetnika đavla, te križem dokinuo svu njegovu moć. Ponovno pak car reče: Čini mi se, o Ignacije, da si posve lišen ispravna rasuđivanja i zdrave pameti. Ne bi naime bio tako očito prevaren spisima kršćana, nego bi posve spoznao koliko je dobro pokoravati se carskim ediktima i sa svima prinositi žrtve bogovima. Na to svetac, služeći se opet većom slobodom govora, reče: Pa makar me dao rastrgati zvijerima, makar me osudio na križ, makar me predao maču i ognju, što je u tvojoj vlasti, nikada ja neću dopustiti da prinesem žrtvu demonima; jer se niti bojim smrti niti žudim za sadašnjim dobrima koja je u vašoj vlasti pružiti na uživanje, nego jedino žudim za budućima i ulažem sav svoj trud da prijeđem Kristu koji je za me umro.

B Zbog toga Senat, želeći mučenika optužiti za neznanje, reče: A zašto i ti priznaješ da je Bog umro? Kako pak onaj koji je podnio smrt, i to prokletu, može koristiti drugima? A bogovi su besmrtni i tako ih mi nazivamo. Kad je iz toga božanski Ignacije dobio priliku da ujedno ismije njihove bogove i otvori im vrata otajstva rasporedbe uzetoga tijela, te ih tako privede vjeri spoznaje Krista, ovako je održao govor: Moj Gospodin i Bog Isus Krist ponajprije je radi nas postao čovjekom, i radi našega spasenja dragovoljno je prihvatio križ, smrt i ukop. Uostalom, ponovno je trećega dana uskrsnuo, oborivši i satrvši moć neprijatelja, te je uzašao na nebesa odakle je bio došao, učinivši da i mi zajedno uskrsnemo iz pada grijeha i ponovno nas uvevši u raj iz kojega smo bili nesretno izbačeni, te nas je obdario većim dobrima nego što su bila ona koja su prethodila. A da je itko od onih koje vi smatrate bogovima učinio nešto takvo, nitko uopće ne bi ustvrdio. Budući da su naime oni bili zlotvorni i pogubni ljudi te su mnogo toga učinili a na štetu i propast našega života i položaja, a ljudima koji su malo udaljeniji od razuma pružili posve bijedno mišljenje i privid bogova bez ikakva razloga, kad su se poslije svukli zastori prijevare i uklonila pozornica, uhvaćeni su kao ono što su bili, kao oni koji su sramotno otišli iz života i predani su besmrtnoj smrti zbog propasti mnogih. Jupiter je svakako, koji je vama prvi i najveći od bogova, pokopan na Kreti, a Eskulap je pogođen munjom. Venerin se grob pokazuje u Pafu, a Herkula je progutao oganj. Budući da su dakle takvi, štoviše daleko gori, zadesilo ih je ono što zaslužuju.

a Na grčkom μικρὰν τινὰ δείξαν βεάν, to jest, maleno, ili nisko, ili bijedno mišljenje o bogovima. Gentianus je preveo opako: možda je čitao ποενρὰν ili γανάκεν.

Osuda na smrt. Put iz Antiohije u Smirnu.

Kad je Ignacije to izrekao, car se zajedno sa Senatom pobojao da se, ako njegov govor potraje dulje, poganske svetinje ne poljuljaju te im se ili ne bude vjerovalo ili budu izvrgnute ruglu, a da prava vjera ne procvjeta i ne ukloni se oblak zablude koji na nju baca tamu; stoga ga baca u okove i smješta pod najsigurniju stražu. Sam je pak, pošto je cijelu noć u sebi razmišljao na koji bi ga način kaznio prema zaslugama i kako bi ga uklonio iz ovoga života, odlučio predati ga divljim zvijerima da ga rastrgaju, kako bi svetac umro rastrgan od njih. Caru se naime taj način smrti činio daleko najtežim. Kad je dakle tu stvar ujutro priopćio Senatu, i oni su pohvalili njegovu odluku, ali su savjetovali da se to bacanje zvijerima ne obavi u Antiohiji: Da tako, govorili su, Ignacija ne učinimo još poželjnijim i slavnijim kod njegovih sugrađana dok mučeničkim svršetkom odlazi iz života. Zbog toga su govorili da ga valja okovana odvesti u Rim i ondje predati zvijerima. Tako će naime i zbog duljine puta podnijeti težu kaznu, a ujedno će se Rimljanima, koji ne znaju tko je on, činiti da je pogubljen kao jedan od zločinaca, pa kod njih neće ostati ni najmanji spomen na njega.

9 Kad je dakle to bilo odlučeno i protiv njega odmah izrečena presuda, car ga ponovno izvodi iz zatvora, stavljajući ga na ovu posljednju kušnju. I najprije je mnogim obećanjima dobara često umiljavao i ublažavao sveca, a zatim ga opet još više strašio prijetnjama. Pošto je pak vidio da niti popušta obećanjima niti se boji prijetnji, posve izgubivši nadu da će se promijeniti, proveo je u djelo ono što je bilo odlučeno: zapovjedivši da mu se stave okovi teži od prijašnjih, predaje ga vojničkoj četi i šalje u Rim, naredivši da ga, kad građanima dođe blagdan na koji se okuplja sav narod, predaju zvijerima za opću zabavu kazališta, kako bi u skladu s onim što kaže sv. Pavao i on sam postao prizor svijetu, anđelima i ljudima.

10 Mučenik je dakle, primivši tu posljednju presudu i glasnim povikom, kako je i dolikovalo, zahvalivši Bogu, s velikim zadovoljstvom i radošću stavio na sebe okove. I car doduše kreće protiv Perzijanaca sa svojom vojskom, a Teofor je, pošto se najprije pomolio za Crkvu i sa suzama preporučio svoje stado Bogu, okovan slijedio vojnike. Zatim, kad je ua Seleukiju stigao ne oklijevajući, ne plačući, ne pokazujući da uopće trpi nešto teško, nego hitrim korakom, vojnici ga ukrcaju na lađu i s njim pristanu ub Smirni. Ovdje pozdravlja Polikarpa, božanskoga apostola, za kojega smo gore rekli da je bio predstojnik smirnske Crkve i Ignacijev suučenik. Njega dakle pozdravlja, dičeći se i silno se radujući te veseleći zbog okova. Što mu je naime moglo biti na veći ures nego da ga gledaju kako trpi za Gospodina koji ga je tako ljubio? Zatim, pošto je i ostalim biskupima, prezbiterima i đakonima uzvratio pozdrave kako je dolikovalo (budući da su se mnogi stjecali iz azijskih Crkava i gradova da vide taj prizor i da uživaju u lijepoj rijeci riječi koja je tekla s njegova jezika), sam je potičući na ono što je dolikovalo molio sve da se mole za njega: da po zvijerima bude brzo razriješen prema onomu za kojim je čeznuo i da se pojavi pred njegovim licem.

a Tako u 13. poglavlju Djela apostolskih sv. Pavao i Barnaba, uzeti za apostole, odoše iz Antiohije u Seleukiju i odande otploviše na Cipar. Svoje ime duguje utemeljitelju Seleuku Nikatoru, a smještena je uz more nasuprot Antiohiji.
b Smirna, grad Jonije, nekoć najljepši u cijeloj Maloj Aziji; o njoj smo raspravljali uz djelo Vita S. Polycarpi 26. siječnja.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

1. veljače Kalendar godine