I DRUGOVIMA U ŠPANJOLSKOJ.
Povijesni komentar.
15. svibnja slavi se rođendan za nebo svetih ispovjedalaca Torkvata, Ktezifonta, Sekunda, Indalecija, Cecilija, Ezicija i Eufrasija, koje su u Rimu sveti apostoli zaredili za biskupe te ih poslali u Španjolsku, tada još zapletenu u pogansku zabludu, da propovijedaju Božju riječ. Nakon što su navijestili evanđelje u različitim gradovima i podložili nebrojena mnoštva Kristovoj vjeri, preminuli su u Gospodinu: Torkvat u Acciju, Ktezifont u Vergiju, Sekund u Ávili, Indalecije u Urciju, Cecilije u Elviri, Ezicije u Cartesi i Eufrasije u Eliturgiju. Tako piše Usuard, s kojim se slažu Martyrologium Romanum i većina drugih. Kraće staro rimsko djelo koje je izdao Rosweyde navodi: „Torkvata, Ktezifonta, Sekunda, Indalecija, Cecilija, Esicija, Eufrasija, koje su u Rimu zaredili apostoli.” I Wandelbert ih u djelu Martyrologium u stihovima ovako spominje:
„Pontificos septem Hesperiam simul Idibus ornant.” Opširnije o njima raspravljaju pučki Beda, Adon, Notker i drugi, kako ćemo reći niže.
2 Pisci španjolske povijesti prenose da su oni bili učenici apostola sv. Jakova Starijega, kao i neki noviji martirologiji. Tako rukopisni Florarium ima: „Natalis sanctorum Confessorum Torquati, Ctesiphontis, Secundi, Indalecii, Cæcilii, Esicii, Euphrasii: qui fuerunt discipuli S. Jacobi Majoris, et a sanctis Apostolis Episcopi ordinati, ad Hispanias directi sunt; ubi Christum evangelizaverunt.” Franjo Maurolico i Konstancije Felicije imaju ovo: „Istoga dana spomen na devet učenika, među kojima su biskupi bili Torkvat u Gadesu, Ktezifont u Almeriji, Sekund u Abili, Indalecije u Urciju, Cecilije u Eliberu, Hezihije u Karteziji, Eufrasije u Turris Juliji. Njih je apostol Jakov, Zebedejev sin, iz Hispanije poveo sa sobom u Jeruzalem, i oni su tijelo Učitelja, kojega je pogubio Herod, prenijeli natrag u Galiciju. Odatle su pošli u Rim i sv. Petar ih je poslao u spomenute gradove, kako piše papa Kalist. A dvojica preostalih pratitelja ovoga apostola, Atanazije i Teodor, ostavljeni u Hispaniji, leže pokopani kod Učiteljeva groba u Composteli, kako čitamo u jednom pismu sv. Leona. Po njima se najprije u Hispanijama proširio nauk kršćanske vjere.” Gotovo isto piše Galesini, osim što se čini da tvrdi kako je sv. Cecilije bio zaređen za biskupa prije ostalih: ovako donosi: „U Hispaniji svetih ispovjednika Cecilija, Indalencija, Eufrasija, Sekunda, Torkvata, Hezihija, Ktezifonta, Atanazija i Teodora. Među njima je Cecilije, učenik bl. apostola Jakova, kojega je za biskupa posvetio Prvak apostola Petar, upravljao Elibirskom Crkvom. Isto tako i ostali, pošto su iz grada Jeruzalema u Hispaniju prenijeli tijelo istoga sv. Jakova, kojega je ubio Herod Agripa, pošli su odatle u Rim i, postavljeni od njega za biskupe, poslani su u Hispaniju, zapletenu u poganska praznovjerja. Ondje je Indalecije, postavljen za biskupa grada Vergija, Torkvat grada Accija, Hezihije Kartezije, Sekund Abile, Ktezifont Almerije, a Eufrasije grada Elitorga, svatko u svom kraju, izveo iz tmine golemo mnoštvo da gleda svjetlo Evanđelja. Po onoj dvojici, Atanaziju i Teodoru, koji nikada nisu otišli iz Hispanije, u mnoge dijelove te pokrajine proširila se stega kršćanske vjere.”
3 Predaja je crkava te pokrajine da je apostol sv. Jakov došao u Španjolsku i ondje neke obratio na vjeru, kako se kaže u čitanjima djela Breviarium Romanum na njegov blagdan, 25. srpnja. O njegovim učenicima pisci nemaju isto mišljenje: jedni prenose da ih je on ondje obratio, a drugi da ih je onamo poveo radi širenja evanđelja. Prvo mišljenje zastupa Maurolico u već navedenoj pohvali. A Breviarium, nakon onoga što smo već naveli, dodaje: „Iz njihova broja sedmorica, poslije od sv. Petra zaređeni za biskupe, prvi su upućeni u Hispaniju.” Lucije Marinej Sicilac u djelu De rebus Hispaniæ, lib. 3 piše: „In Hispania D. Jacobus
4 Imamo trostruku povijest prijenosa sv. Jakova: nijedna ne tvrdi da su učenici koji su njegovo tijelo prevezli u Španjolsku bili Španjolci, niti to izričito poriče. Prva, kojoj je početak ovaj: „Neka nitko ne misli da je to onaj Jakov koji se naziva Alfejevim itd.”, proturječi svim martirologijima i španjolskim povijestima kada kaže: „Na istome mjestu (ondje gdje je bilo položeno apostolovo tijelo) trojica njegovih učenika, čija su ova imena: Torkvat, Tezifont, Anastazije, zaslužili su udio da počivaju s ljubljenim Učiteljem. A ostali, vrativši se u Jeruzalem, ovo što smo opisali i mnogo drugo, što smo radi sažetosti izostavili, izložili su na svetoj Sinodi u istinitim izvješćima.” U drugom pripovijedanju, koje započinje ovim riječima: „Post Passionem Salvatoris Nostri, ejusdem resurrectionis gloriosissimum tropæum, mirabilemque Ascensionem etc.”, ne navode se nikakva imena apostolovih učenika; samo pri kraju stoji ovo: „A trojica Učiteljevih pratitelja, iz poštovanja prema njemu, dok su s najvećom naklonošću budno i neprestano bdjeli kod spomenutoga groba, navršivši granicu nesigurna života i podmirivši dug naravi, sretnim su preminućem izdahnuli i radosno uzdigli duše u nebo.” 5 Treća se nalazi u djelu Bibliotheca Floriacensis Ivana Bosca, a napisao ju je neki stari redovnik iz Fleuryja prije šest stotina godina, kako on smatra, s ovim početkom: „Spiritum sanctum Paracletum per os David Prophetæ dudum prælocutum fuisse novimus.” U njoj se ne kaže da su oni bili Jakovljevi učenici, niti da ih je on ili sv. Petar u Rimu zaredio za biskupe, nego da su ih u Jeruzalemu zaredili apostoli; ovako se naime kaže: „Dok je sav svijet ležao pritisnut jarmom đavolskoga ropstva i zaslijepljen tminom svoga neznanja, najsvetiji su apostoli, prema zapovijedi Gospodina Spasitelja, želeći ga istrgnuti iz bijede njegove nevjere, u sve dijelove svijeta poslali ljude najsnažnije u vjeri Kristovoj i najučenije u svetom zakonu da naviještaju milost Božje Riječi. Stoga se dogodilo da su izabrali čovjeka najrazboritijega i poučenoga u svakoj duhovnoj borbi, najsvetijega Ktezifonta, kojega su zaredili za biskupa, pridruživši mu kao drugove subiskupe u ovom djelu vrlo vrle muževe. Ti poslanici Gospodnji upućuju se u Hispanije kako bi kamena srca barbarskoga naroda, pomazana pomastju Duha Svetoga, omekšala i primila Kristovu milost. Ti najistinitiji i najpravedniji Kristovi sluge, želeći što prije ispuniti povjerenu im milost propovijedanja, nastoje onamo što brže otputovati lađom. Pripremivši dakle malu lađu i ukrcavši ono što im se činilo potrebnim, odjednom, darom Božje providnosti koji im je udijeljen, donose odluku da sa sobom ponesu tijelo najsvetijega Jakova, kako bi se, dok se oni revnije budu posvećivali službi propovijedanja, budući da apostol sjaji čudesima, srca ljudi divljega naroda pomalo ukrotila da prime vjeru krštenja. To se i dogodilo, kao što otkriva ono što slijedi. Naime, bl. Ktezifont s drugovima, žureći prema grobu slavnoga apostola, s golemim poštovanjem pobožnosti i drhtanjem, podižući sa skromnoga mjesta na zemlji najdragocjeniji biser neprocjenjive vrijednosti, s velikom i duhovnom radošću, hvaleći Gospodina u hvalospjevima pobožnoga klicanja, dolično su smjestili svoje u lađu.” 6 No nama se čini vjerojatnijim da sv. Ktezifont, Torkvat, Cecilije i drugovi nisu bili posvećeni za biskupe ni u Judeji od drugih apostola, ni u Španjolskoj od Jakova, nego da ih je ili on ondje obratio, kako donose Breviarium Romanum i prije navedeni pisci, pa su možda neki od njih, kako su nazvani rimskim imenima, tako i potjecali iz rimskoga roda, ili su pak svakako bili izabrani iz rimskoga klera te ih apostoli Petar i Pavao zaredili za biskupe i poslali u Španjolsku. Nikoga ne treba osobito uznemiravati španjolsko djelo Chronicon, koje je u prijašnjim stoljećima prikupio marljiv čovjek, ali skromne učenosti i rasuđivanja, a nedavno je nepromišljeno pripisano veoma učenom mužu Dekstru. U tom se djelu Chronicon pripovijeda mnogo toga o sv. Jakovu, što ćemo drugdje proučiti (ako se to učini vrijednim truda): ovamo ćemo prepisati ono malo što se odnosi na njegove učenike, a poimence na Cecilija, o kojemu ovdje raspravljamo. Ovako dakle piše uz 36. godinu Kristovu, premda u Dekstrovo doba nijedan narod (a kamoli Španjolska, koja je još mnogo stoljeća poslije upotrebljavala svoje ere), niti Crkva nije označavala početak godina razdobljem računatim od Kristova rođenja, nego po konzulima. No recimo da je Dekstar bio prvi začetnik toga običaja kojeg se sada držimo; tako zasigurno stoji u tom djelu Chronicon: „Godine Kristove 36. Hispanija je prva od pokrajina svijeta nakon Galileje, Judeje i Samarije u zapadnim krajevima prigrlila vjeru Kristovu, i njezino se poganstvo obratilo na vjeru, kao istinski prvijenci ostalih pogana. Jer i sveti apostol Jakov, Zebedejev sin, proputovavši gradove Hispanije, podigavši mnoge crkve i postavivši biskupe od pridošlica, ostavio je Petra kao prvoga biskupa Brage, te je u Zaragozi, po njezinu nalogu i prisutnosti, podigao hram ili molitvenu kuću Blažene Djevice na stupu. Čini i mnoga čudesa, a snagom riječi privodi divlje duhove Hispanaca pod slatki Kristov jaram. Ondje se obraćaju mnogi Židovi iz 12 plemena izgnanstva iz Babilona, kojima je i ondje tada propovijedao.” je Bazilije naslijedio Petra u Bragi; Atanazije je bio prvi biskup Zaragoze; Pio biskup Seville. Sv. Jakov je postavio i druge biskupe: drugoga Bazilija, koji je bio prvi predstojnik Cartagene; Eugenija u Valenciji, Agatodora u Tarragoni, Elpidija u Toledu, Eterija u Barceloni, Kapitona u Lugu, Efrema u Astorgi, Nestora u Palenciji, Arkadija u Juliobrigi. Svi su oni bili iz redova pridošlica, a u svim je tim gradovima, kao i u drugima u Španjolskoj, sv. Jakov propovijedao čudesnom brzinom. Poslije je Kalocer otišao u Italiju, pristao uz Apolinara, biskupa Ravenne, te od njega zaređen za prezbitera naslijedio Marcijana i postao biskup stariji od stotinu godina, ali još uvijek krepak. Sedmorica drugih, koje je sv. Petar postavio za biskupe, šalju se natrag u Španjolsku... Ubijen je u Jeruzalemu: tijelo se prevozi u Španjolsku: sedmoricu njegovih učenika sv. Petar čini biskupima, ali o biskupima koje bi postavio Jakov nema pouzdanih dokaza: jer sv. Petar iz Brage bio je učenik apostola sv. Petra; „Anno Christi xlii. Impleta honorifice legatione sua, ac rebus Hispaniæ sanctissime compositis, relictaque Ecclesia Theodori curæ, quæ de Columna dicitur, quam Beata Virgo sua præsentia sospitaverat, beaverat, et consecraverat, ubi et præclaram imaginem suam reliquit, (quæ colestis ædes ex eo tempore fidelium devotione frequentatur) Jacobus cum lacrymis Hispanorum Hierosolymam revertitur. Rediens Jacobus Gallias invisit, ac Britannias, ac Venetiarum oppida, ubi prædicat; ac Hierosolymam revertitur, de rebus gravissimis consulturus Beatam Virginem et Petrum... Anno Christi xlii... S. Jacobus prædicans acerrime Judæis (prius interfuit hoc anno consecrationi ædis sacræ Nazareth, in qua Virgo Deum concepit, præsentibus nonnullis Apostolorum) succiso capite, ab Herode, recens Hierosolymam reversus, nobile martyrium xxv die Martii gloriose pertulit. Discipuli S. Jacobi, Dei monitu, Virginisque consilio, corpus Magistri Joppe in nave deponentes, Iriam Flaviam Gallaciæ civitatem felici navigatione pervenerunt. Altare super sacrum corpus erigunt, et more sacro Basilius, Athanasius, Chrysogonus, Agathodorus, Elpidius (qui nuntio accepto de corpore sui Parentis in Hispanias allato, mox Iriam accurrunt) sacrant et Apostolo dicant. Anno Christi xlii. Sepulto corpore sacratissimi Magistri, Torquatus, Thesiphons, Cæcilius, Iscius, Secundus, Indalecius, Euphrasius Romam petunt: et a B. Petro consecrati Pontifices, ad meridianas Hispaniæ partes, scilicet ad Bæticam littoralem revertuntur... Anno liv. Cæcilius Iliberi et circumquaque prædicat, et mirabilem se præbet, doctrinaque populos sibi commissos in timore Dei ac fide promovet.” 10 To je napisao tko god bio onaj koji je nimalo spretno skrpio tu Dekstrovu rapsodiju. O dolasku sv. Jakova u Španjolsku sada ne želimo raspravljati, niti rušiti predaju onih naroda, koja kod nas ima daleko veću težinu negoli tvrdnja onoga pisca. Dopustimo i ono drevno preseljenje Židova u Španjolsku koje on zastupa, izvršeno pod vodstvom Nabukodonozora, u koje Dekstrov komentator Franjo Bivarius svojom opširnom raspravom nije uvjerio ni sve Španjolce. No tko bi povjerovao da je sv. Jakov u Španjolskoj zaredio toliko biskupa u tako kratkom vremenu koje je ondje proveo? Tko bi povjerovao u ono što Julijan Petrov piše u svom djelu Chronicon, nu. 5, da je on razgraničio metropolije? Mogu se doduše stanovnici Brage dičiti da im je apostol dao Petra kao prvoga predstojnika: naime kao učitelja vjere, kojega je poslije Petar, prvak apostola, ili netko drugi njegovom vlašću, nakon mnogo godina kušane kreposti i neumornoga truda u širenju vjere, postavio za biskupa. Što reći na to da neki učeni muževi, i to Portugalci, bez ikakva spomena Jakova, toga Petra proglašavaju izravnim učenikom apostola Petra? Tako piše ili autor Dijego de Rosario ili prevoditelj Stjepan Sampayo u djelu Vita S. Gonsalvi Amaranthi, 10. siječnja, cap. 1, nu. 3: „Brachara Augusta, totius Hispaniæ Primas hodie cernitur, quæ S. Petrum, Apostoli Petri discipulum, primum meruit habere Pastorem et Martyrem.” No opširnije ćemo o tom Petru iz Brage raspravljati 26. travnja, gdje ćemo pobiti i pričicu koju navodi Bivarius, da je bio sin sv. proroka i mučenika Urije, o kojemu se govori u Jeremiji 26, te da je s ostalim Židovima bio odveden u Španjolsku i ondje umro, ali ga je napokon gotovo šest stotina godina poslije sv. Jakov vratio u život i učinio biskupom. 11 Drugdje ćemo također istražiti jesu li biskupi Španjolske bili Bazilije, Eugenije, Elpidije, Agatodor, Efremije, Kapiton i Eterije, za koje Martyrologium Romanum navodi 4. ožujka da su okrunjeni mučeništvom na Hersonu, a Dekstar da su bili u Španjolskoj. No grčki mineji 7. ožujka spominju da je jeruzalemski biskup Hermon u vrijeme cara Dioklecijana poslao u Tauroskitiju Efremija, a u Herson Bazilija: kada su pak bezbožnici ovoga ubili, naknadno su poslani Eugenije, Agatodor i Elpidije; nakon što su i oni postigli palmu mučeništva, poslan je Eterije, koji se pobrinuo da se Konstantinovim ediktom obuzdaju protivnici vjere, od kojih je i sam na putu bio ubijen; a stanovnicima Hersona dan je za biskupa Kapiton, koji je 22. prosinca završio život. Toliko opširnije donose mineji, koji kažu da su Nestor i Arkadije bili biskupi Trimitunta te da su preminuli u miru. Trimet (τριμηθούς, kako stoji kod Ptolemeja u lib. 8, cap. 14, dok u djelu Notitia Ecclesiastica, koje je Karlo od sv. Pavla izdao iz vatikanskih kodeksa, stoji τριμηθούντων, dakako πόλις, grad Trimetunćana, kao što imaju i mineji: Επισχεποι τριμηθούντων; u drugom pak djelu Notitia, koje je isti primio iz knjižnice Najkršćanskijega Kralja, naziva se τριμηθούς, Trimit) grad je na Cipru. Tako da nije lako nagađati zašto je onaj koji je skovao Dekstrovo djelo Chronicon smatrao da oni pripadaju Španjolskoj. Štoviše, u popisima biskupa Španjolske koje je sastavio Franjo Padilla nema ni Efrema među biskupima Astorge, ni Bazilija među biskupima Cartagene, ni Kapitona među biskupima Luga, ni Eterija među biskupima Barcelone, koji je jednako nepoznat i Jeronimu Paulu iz Barcelone, kao što je i Franji Pisanu nepoznat Elpidije iz Toleda. A Breviarium Toletanum izričito tvrdi da je sv. Eugenije bio prvi biskup te stolice. 12 Koliko je zatim smiješno i nasilno tumačenje riječi toga djela Chronicon kod Bivariusa? „Multos discipulos in Hispaniam secum portat”, kaže Chronicon. Smisao tih riječi nije, kaže on, da je onamo doveo sve one koje bi tobože obratio prije dolaska u samu Španjolsku, jer to nije istina, nego da ih je vodio u Španjolsku, to jest unutar Španjolske, prelazeći iz jedne njezine pokrajine u drugu. Isto djelo Chronicon, dok nabraja dvanaest glavnih Jakovljevih učenika, ukupno ih nabroji četrnaest, kako se ovdje može vidjeti pod nu. 8. Kakav li je zatim bio Jakovljev put da je, dok se spremao vratiti u Judeju kako bi se posavjetovao s Kristovom majkom, izvrsno upućenom u sva otajstva naše vjere, i s Petrom, predstojnikom apostolskoga zbora, skrenuo u Galiju i Britaniju? Prelazim preko nemara bilo komentatora bilo tiskara dok armoričke Venete smješta u istočnu Galiju, premda su oni gotovo najzapadniji od svih. 13 Najčvršće je od svih prosudio ili najrazboritije posumnjao o propovijedanju i učenicima sv. Jakova naš Ivan Mariana u djelu De rebus Hispaniæ, lib. 4, cap. 2, pišući ovako: „Jakov, Zebedejev sin, nazvan Stariji, pošto je obišao Judeju i Samariju, došao je u Hispaniju, prema svjedočanstvu Izidora. I proširivši u toj pokrajini novo svjetlo Evanđelja, u Zaragozi je na ime Djevice Majke, po njezinu poticaju, sagrađen hram, kao što potvrđuje uvjerenje ljudi prenošeno od starine s koljena na koljeno: nama nije bila namjera pokretati prihvaćena mišljenja. Ali kad se ipak iz Hispanije vratio u Jeruzalem, iz kojega razloga nije sigurno, u tome je gradu od Heroda Agripe, koji je radosna srca želio započeti kraljevstvo Židova nedavno primljeno od Klaudija, pogubljen četrdeset i druge godine spasenja, 26. ožujka, kad su u te dane Židovi slavili beskvasne kruhove: vrijeme koje je Luka odredio za Jakovljevo pogubljenje. Tijelo su učenici uzeli, položili na lađu i ono je pristalo u Iriji Flaviji u krajnjoj Galiciji (taj se grad danas zove Padrón), osmoga dana prije kolenda kolovoza. Odande je, koje godine nije sigurno, ali ipak tridesetoga dana prosinca, preneseno u Compostelu. Spomen drugoga i trećega dana slavi se godišnjom svečanošću osobito u cijeloj Hispaniji. Jer u mjesecu ožujku, u koje je vrijeme ubijen, kad su svi obuzeti pokorom i turobnošću kršćanskoga posta, ocima se nije činilo prikladnim žalost pretvoriti u radost. Oko osamstote godine, za kralja Alfonza, koji se naziva Čedni, sveto je tijelo, dugo pokriveno zaboravom, pronađeno po nebeskom znaku, a štovanje je posvećenim hramom, kako se na onome mjestu tumači. Pobožnost se povećala kad je ubrzo poslije kralju Ramiru kod Clavigija podario pobjedu nad nebrojenim mnoštvom barbara i oslobodio kršćane preteškoga danka, po kojem su Maurima svake godine običavali predavati stotinu najodabranijih djevica. Odatle se u bojevima, za vrijeme sukoba, počelo zazivati njegovo ime i zaštita, a Hispanija se obvezala zavjetom da će sa svakoga jutra svake godine davati mjericu žita hramu sv. Jakova u Composteli. Taj običaj, koji se često mijenjao, rimski su prvosvećenici često i obnavljali izdanim ispravama.” Tako piše taj učeni štovatelj, koji je učenim perom stavio posljednju ruku na povijest španjolskih zbivanja. No pojedinosti koje on ovdje iznosi niti je potrebno potvrđivati našim sudom, niti pobijati tuđim dokazima. Neka nam bude dopušteno smatrati da ono u što je posumnjao jedan Španjolac nije sa svih strana posve istraženo. Martín Carrillo u 2. knjizi djela Annales uz 46. godinu Kristovu piše da se varaju oni koji smatraju da su sv. Cecilije, Ktezifont i drugovi u Španjolsku poslani od svetih apostola Petra i Pavla, jer tada Pavao nije ni bio u Rimu, niti je onamo došao prije 58. godine Kristove; a upravo je Petru, vrhovnome poglavaru Crkve, vlastito pripadalo slati apostole i navjestitelje nebeskoga nauka u pokrajine: od njega su dakle u Španjolsku poslana ona sedmorica, kao vještiji u španjolskim prilikama. Tako prenose Mauro Castellá Ferrer i Juan Vaseo. To tvrdi Castellá u 2. knjizi djela Historia S. Jacobi, poglavlje 11. Ali nije čudno da tako misle on i drugi noviji pisci koji žele da Dekstrovo djelo Chronicon ima pouzdanu vjerodostojnost; u njemu se pripovijeda da su, nakon što je 43. godine Kristove u Galeciji pokopano tijelo sv. Jakova Apostola, oni božanski muževi pošli u Rim i, posvećeni od bl. Petra za biskupe, vratili se u južne dijelove Španjolske. Još pak nesumnjivijim to smatraju otkako su iz pločica pronađenih u nekoj spilji oko Granade doznali da su druge godine Neronove, upravo onda kada je Pavao kao sužanj doveden u Rim, mučeništvo podnijeli Cecilije i drugovi. No mi ćemo o mučeništvu istraživati niže. 16 Juan Vaseo (kojega Carrillo navodi kao onoga koji podupire njegovo mišljenje o biskupima poslanima u Španjolsku, koje smo spomenuli, prije nego što je Pavao došao u Rim) piše da su i od sv. Pavla, izričito od apostola Petra i Pavla biskupskim častima urešeni, ponovno poslani propovijedati riječ Božju u Španjolskoj; kako smo gore iznijeli u § 1, br. 3, gdje smo naveli i riječi Lucija Marinea Sikula koji tvrdi posve isto. Francisco Tarapha u djelu De Regibus Hispaniæ navodi isto, ali čini da je Pavao brže došao u Španjolsku, prije Neronove vladavine, što se protivi svim drevnim svjedočanstvima, a ne znam ne protivi li se i otvoreno Djelima apostolskim koja je opisao Luka. U poglavlju o Klaudiju ovako piše: „Jakov Stariji, apostol Gospodnji, u ova je vremena propovijedajući prošao cijelu Španjolsku, u kojoj je zadobio samo devet učenika... Pavao, apostol Gospodnji, posuda izabrana, prošavši u to vrijeme mnoge gradove, otplovio je, kako se smatra, u Španjolsku radi propovijedanja te je došavši u Narbonu mnoge obratio.” Zatim o Ceciliju i drugovima u poglavlju o Neronu ima ovo: „Neki Torkvat, Cecilije i Eufrasije, presveti ispovjedaoci Kristovi, i sami su istoga dana u to vrijeme u Španjolskoj, po Neronovoj zapovijedi, okrunjeni mučeništvom. Svi su oni pak od apostola Petra i Pavla u Rimu zaređeni za biskupe te odmah upućeni propovijedati riječ Božju nevjernim Španjolcima.” Tako on. A jesu li to isti oni koje je Jakov prije bio obratio ili nisu, ne razlaže. Priznaje Mariana, naveden u gornjem §, da ima nekih koji smatraju da su svi oni iz Rima od apostola Petra i Pavla poslani u Španjolsku radi naviještanja evanđelja. 17 Doista, da je to nekoć bilo prihvaćeno i nimalo dvojbeno mišljenje Španjolaca i Rimske Crkve, jasno proizlazi iz 64. pisma bl. pape Grgura VII. Alfonsu VI., kralju Kastilije, i Sanču IV., kralju Aragonije, koje nam se činilo prikladnim ovdje donijeti u cijelosti. Ovako dakle glasi: „Grgur, biskup, sluga slugu Božjih, Alfonsu i Sanču, kraljevima Španjolske, i biskupima postavljenima u njihovoj vlasti, pozdrav i apostolski blagoslov. Budući da blaženi apostol Pavao naznačuje da je pohodio Španjolsku, a da su potom sedmorica biskupa iz grada Rima radi poučavanja španjolskih naroda upućena od apostola Petra i Pavla, koji su, uništivši idolopoklonstvo, utemeljili kršćanstvo, zasadili vjeru, pokazali red i službu u vršenju božanskoga bogoštovlja te svojom krvlju posvetili crkve, vaša revnost neka ne bude u neznanju: koliku je slogu s rimskim gradom Španjolska imala u vjeri i redu božanskoga časoslova, dovoljno je očito. Ali nakon što je mahnitošću priscilijanovaca dugo bilo okaljano, i nevjerom arijanaca iskvareno, i od rimskoga obreda odvojeno, najprije provalom Gota, a naposljetku najezdom Saracena, kraljevstvo Španjolske; ne samo da je vjera umanjena, nego su i svjetovna dobra poljuljana. Stoga vas kao predrage sinove potičem i opominjem da vi, poput dobra potomstva, premda nakon dugotrajnih raskola, ipak napokon kao svoju uistinu Majku priznate Rimsku Crkvu, u kojoj ćete i nas naći kao braću; da prihvatite red i službu Rimske Crkve, ne toledske ili bilo koje druge, nego one koju su Petar i Pavao na čvrstoj stijeni po Kristu utemeljili i krvlju posvetili, kojoj vrata paklena, to jest jezici heretika, nikada nisu mogla nadvladati, te da je držite poput ostalih kraljevstava Zapada i Sjevera. Odakle naime ne sumnjate” Atilijeva obraćenja. Jer pojedinci imaju vlastite dane u kojima se slavi trijumf njihova mučeništva. Štuje se naime Cecilije 1. veljače; Hezihije 1. ožujka; Indalecije drugdje u ožujku, a drugdje 30. travnja; Ktezifont 1. travnja; Sekundo 2. svibnja; Torkvat 15., Eufrasije 16. ili 18. istoga mjeseca. O biskupskome gradu pojedinoga od njih raspravljat ćemo uz te dane: ovdje o Ceciliju. 29 Dekstrovo djelo Chronicon uz 54. godinu Kristovu, br. 4, ima ovo: „Cecilije u Iliberi i posvuda unaokolo propovijeda i pokazuje se čudesnim; te naukom narode sebi povjerene promiče u strahu Božjem i vjeri.” Kraće, ali pouzdanije, gore Usuard i Martyrologium Romanum prenose da je nebrojeno mnoštvo podložio Kristovoj vjeri te da je Cecilije preminuo u Eliberi. Bio je to grad u Betici, uobičajenije doduše nazivan Eliberis, ali kod Ptolemeja u 2. knjizi, poglavlje 4, ὑλλεσπις, dok je drugi grad Volka Tektosaga u Narbonskoj Galiji ὑλεσπις. Ovaj potonji kod Plinija u 3. knjizi, poglavlje 4, jest Illiberis, neznatan trag nekoć velika grada. Livije u 3. dekadi, 1. knjizi, naziva ga gradićem Illiberis. Drugi ga zovu Caucoliberis: u puku Collioure, primorski grad pokrajine Roussillon. Francisco Tarapha u knjizi De Regibus Hispaniæ pod Neronom piše da je ona druga betička Illiberis sada Granada; kao i Rodrigo Méndez Silva te Francisco Bermúdez de Pedraza u djelu Antiquitates Granatenses, i obojica njezinim utemeljiteljem postavljaju ne znam koga iz bajkovite starine. Radije se pak sviđa složiti se s vrlo učenim i nama, dok je živio, najdražim prijateljem Ludovikom Nonijem, koji u 22. poglavlju djela Hispania illustrata piše da Illiberis nije bila daleko od Granade, na onome brežuljku koji se sada zove Elvira, odakle su i gradska vrata uzela ime, a ne od neke žene, kako neki snatre. A o Granadi, koju u naslovu poglavlja naziva djelom Maura, dodaje ovo: „Grad je pak nov, naseobina Feničana, za koji neki žele da je tako nazvan od skrleta, koji Španjolci zovu Grana, a koji se u ovome kraljevstvu sabire u izvanrednu obilju; drugi pak po sličnosti sa šipkom, koji se također zove Granata. Jer kao što je on zrnat i prepun najgušćih sjemenki, tako i ovaj grad, poput raspuknutoga šipka, ima najzbijenije kuće: dodaj tome da stanovnici kao drevni grb nose šipke, čime bi ukazali na podrijetlo imena.” Tako Nonije. 30 Slaže se Karlo od sv. Pavla u djelu Geographia sacra nabrajajući biskupije španjolske ili betičke pokrajine, gdje ima ovo: „Eliberi ili Illiberis, u puku Elvira, čija je biskupska stolica prenesena u Granadu, ili točnije, nakon što je Eliberi razorena, poslije sedam stotina sedamdeset i sedam godina podignuta je nova stolica u Granadi, kada je taj grad 1492. godine Maurima oteo Ferdinand Katolički, te je ondje za nadbiskupa postavljen Hernando de Talavera”, kako prenosi Méndez Silva, a opširnije naš Juan Mariana u 23. knjizi, poglavlje 18. Deset eliberitanskih biskupa, osim sv. Cecilija, nabraja Padilla, od kojih je najslavniji Grgur Betički, kojega sv. Jeronim hvali u knjizi De illustribus Ecclesiæ Scriptoribus, poglavlje 103, a posljednji je Centurije, koji je potpisao XVI. toledski sabor španjolske ere 731., dvadeset i jednu godinu prije provale Maura u Španjolsku. Je li Eliberitanski sabor, za koji García de Loaysa prenosi da je održan španjolske ere 742., neki nekoliko godina kasnije, a većina znatno ranije, proslavljen u ovoj Eliberi ili u Caucoliberi, neki se prepiru: nas se to ovdje nimalo ne tiče. O tome pitanju raspravlja Martín Carrillo u djelu Historia S. Valerii, poglavlje 15, i pokazuje da više pisaca stoji na strani betičke Eliberi. Prije navedeni Pedraza nabraja dvadeset eliberitanskih ili granadskih biskupa (smatra naime da je to isti grad) koji su pod Maurima u Granadi upravljali kršćanskom zajednicom. 31 Smrt sv. Cecilija, njezino vrijeme i način smatraju da su naznačeni Francisco Bivar i Rodrigo Caro u Dekstrovu djelu Chronicon uz 57. godinu, gdje stoji ovo: „Neki od ovih učenika sv. Jakova pod Alotom, Neronovim sucem, dok su se sastajali na sabor u Iliberi, ognjem su spaljeni, lišeni svih svojih dobara i dobara svojih bližnjih, te su plemenito umirući za Kristovu vjeru okrunjeni.” I doista, kako oni, tako i drugi noviji pisci španjolske povijesti smatraju grijehom dvojiti o toj stvari nakon što su, kako piše Caro, sveti pepeo i poluspaljene kosti u samim šupljim pećima i lomačama mučeništava, koje je tada pokrio svećenik Patricije, zajedno s olovnim pločicama ispisanima slovima koje sadrže njihova imena i mučeništvo, vrhovnom providnošću Božjom pronađeni. I, što ovamo spada, na nekoj je olovnoj pločici ovo bilo napisano najstarijim latinskim slovima: „Druge godine cara Nerona, 1. veljače, podnio je mučeništvo na ovome ilipulitanskome mjestu sv. Cecilije, učenik sv. Jakova, muž obdaren učenošću, jezicima i svetošću: protumačio je proroštva sv. Ivana, koja su položena s ostalim relikvijama u gornjem dijelu nenastanjive Turpijanske kule; kako su mi rekli njegovi učenici sv. Septentrije i Patricije, koji su s njime trpjeli. Njihov prah počiva u spiljama ove svete gore. Neka se štuje na njihovu uspomenu.” To u komentaru uz navedeno Dekstrovo mjesto navodi Bivar, kao i Gregorio López Madera, koji je izdao čitav svezak o tome pronalasku i pouzdanosti onih relikvija. 32 Premda se ispitivanje sličnih stvari mora prepustiti sudu Apostolske Stolice, budući da se tiču ne samo odobrenja relikvija, štovanja svetaca nepoznatih cijeloj starini, nego i dogmi vjere, ipak je dopušteno priznati da nam se dosad nikako nije moglo dokazati kako drugo, tako poimence ono što smo iznijeli. Kako je naime sv. Cecilije mogao druge godine Neronove podnijeti mučeništvo, kad nije poslan za biskupa u Španjolsku prije pete godine istoga cara, ili čak kasnije, nakon što se Pavao iz Španjolske vratio u Rim, kako smo gore dokazali autoritetom presvetoga pape Grgura VII.? 33 Da ne bude potrebno gomilati više dokaza za pobijanje onih spomenika za koje se tvrdi da su pronađeni, dostaje najteži dekret Rimske inkvizicije, donesen u nazočnosti vrhovnoga svećenika Urbana VIII. i potvrđen njegovim autoritetom. Njega je Fabio Chigi, biskup Narda, domaći prelat i asistent istoga pape te nuncij Svete Stolice za porječje Rajne i druge dijelove Donje Njemačke s ovlašću legata a latere, muž izvanredan pobožnošću, učenošću i uljudnošću, godine od rođenja Kristova 1641., devetnaeste godine pontifikata Urbana VIII., dana 25. kolovoza objavio u Kölnu. Činilo nam se prikladnim i njega ovdje umetnuti, kako bi oni koji će ovo čitati shvatili da nije bilo potrebno, a možda ni dopušteno, da mi išta više kažemo o onim granadskim spomenicima. U četvrtak, dana 5. svibnja 1639., na općoj kongregaciji Svete rimske i opće inkvizicije održanoj u Apostolskoj palači kod sv. Petra, pred presvetim gospodinom našim gospodinom Urbanom, Božjom providnošću papom VIII., i preuzvišenim te prečasnim gospodom kardinalima Svete Rimske Crkve, generalnim inkvizitorima protiv heretičke opačine koje je Sveta Apostolska Stolica posebno odredila. 35 Presveti gospodin naš gospodin Urban, Božjom providnošću papa VIII., pozorno promišljajući da nijedna briga ne čini rimske prvosvećenike tjeskobnijima i zabrinutijima od toga da kukolj i ljulj krivoga nauka ne bi uzrasli umjesto čistoga žita katoličke istine na njivi Gospodnjoj; te da je zbog toga blage uspomene Klement VIII., čim je doznao da je u nekoj drevnoj kuli grada Granade zvanoj Turpijanska, srušenoj radi prikladnije gradnje nove crkve godine 1588., pronađen neki spis pripisan presvetomu apostolu i evanđelistu Ivanu, ispisan arapskim, grčkim i latinskim slovima na pergameni, A da je pronađen; a zatim da su u spiljama Ilupulitanske gore, zvane Sveta, blizu istoga grada u Granadskom kraljevstvu, godine 1595. i 1596. iskopane neke knjige i olovne pločice napisane arapskim jezikom i drevnim pismenima, koje raspravljaju o raznim pitanjima vjere, pripisane dijelom bl. Jakovu Apostolu, a dijelom nekim drugim, kako se govorilo, njegovim učenicima; ponovljenim pismima u obliku brevea zapovjedio je Pedru de Castru, nekoć granadskomu nadbiskupu, da se suzdrži ne samo od suda o takvim knjigama, nego i od njihova izdavanja i širenja, te osim toga da svim i pojedinim osobama koje obnašaju bilo kakvu vlast, snagom svete poslušnosti i pod kaznama i cenzurama koje se imaju nametnuti po njegovoj prosudbi, naloži i zapovjedi da se o istim knjigama i o onome što se u njima nalazi ne usude niti drzne išta tvrditi, poricati ili inače o njima na bilo koji način suditi, budući da nikomu osim rimskomu prvosvećeniku nije dopušteno suditi ili odlučivati o spomenutim knjigama i njihovu nauku: naposljetku da sve što se na to odnosi odasvud prikupi i pobrine se da se zajedno sa samim izvornim primjercima donese Apostolskoj Stolici, kako bi nakon zrela vijećanja napokon mogla odlučiti što valja sa sigurnošću odrediti o spomenutim knjigama i pločicama, koje su zbog starine jezika i vrste pisma daleke od uporabe ovoga stoljeća toliko mračne, dvojbene i zamršene da je i sam nadbiskup priznao kako je naišao na veliku raznolikost tumača i nemalo poteškoća. Uzimajući osim toga u obzir da su se i drugi njegovi nasljednici potom sa žarkom brigom posvetili toj misli da se prije spomenute knjige i pločice donesu u Rim te da ih ondje muževi vješti jezicima i učeni teolozi mogu protumačiti i ispitati, ispravno uviđajući da se nikakvi prijevodi ne mogu podvrgnuti savršenu i nesumnjivu ispitu i sudu bez samih izvornika; Njegova je Svetost, idući njihovim stopama, u istoj brizi jednako revno radila i ništa nije ostavila nepokušanim da se spomenute knjige i pločice pošalju u Rim radi prije navedene svrhe i učinka. 35 Ali budući da ishod stvari dosad nimalo nije odgovarao željama, te ih već posvuda mnogi pisci u tiskanim knjigama, a drugi u javnim propovijedima, čak i za potvrđivanje dogmi, časno navode, i iz dana u dan stječu sve veće štovanje, kao da su nekoga božanskoga i kanonskoga autoriteta; premda su vrlo ugledni muževi i znalci jezika iznijeli prigovore i poteškoće od velike važnosti u suprotnome smjeru, tvrdeći da se u nekima od spomenutih spisa i pločica nalazi nemalo toga što odiše bezbožnošću, praznovjerjem i zabludama; stoga Njegova Svetost, želeći u međuvremenu predusresti da se pod izmišljenim imenom apostola i njihovih učenika možda krivi nauci ne uvuku u Crkvu Božju, nakon ozbiljna i zrela savjetovanja te saslušavši o tome glasove preuzvišenih i prečasnih gospode kardinala generalnih inkvizitora protiv heretičke opačine, odlučila je da se prije spomenute knjige, spisi i pločice, kojim god imenom bili nazvani, imaju obustaviti, te ih snagom ovoga dekreta obustavlja; i posve zabranjuje da se njima i njihovim prijevodima ili tumačenjima pridaje ikakva vjera ili iskazuje štovanje odnosno kult, sve dok Apostolska Stolica ne odredi što valja držati i slijediti kako o kakvoći i nauku pločica, tako i o istinitosti i vjernosti prijevoda i tumačenja. Jednako tako posve obustavlja i zabranjuje sve knjige, rasprave, odgovore, savjete, komentare, glose, dodatke ili bilješke, i bilo što drugo, bilo napisano samo rukom, bilo tiskano slovima, što izričito raspravlja o spomenutim pločicama i spisima, te izjavljuje da se ne smiju čitati ni držati, nego zapovijeda da se odmah predaju mjesnim ordinarijima ili inkvizitorima heretičke opačine, dok Apostolska Stolica ne odluči drukčije. 36 Ako pak postoje neke knjige, rasprave ili bilo kakvi drugi rukopisi ili tiskana djela koja se doduše odnose na druge predmete, ali usput ili uzgred spominju spomenute pločice ili njihov nauk, svima njima jednako tako, što se tiče toga dijela, posve ukida svaku vjerodostojnost i autoritet te odlučuje da su ukinuti, i naređuje da se takve knjige i rasprave očiste; inače neka se ubrajaju među obustavljene i zabranjene dok se ne očiste. Osim toga, budući da se govori kako su učeni muževi katkad bili sazivani kako u Granadi od prije spomenutoga nadbiskupa, tako i drugdje od drugih radi tumačenja, potvrđivanja ili bilo kakva drukčijega objašnjavanja spomenutih pločica, Njegova Svetost izjavljuje da su ti sazivi, skupovi, zasjedanja, savjetovanja, jednako kao i mišljenja i sudovi, ako su koji odatle proizašli, bili i jesu bez ikakve težine i autoriteta, te strogo zabranjuje da se ubuduće događa išta slično. Naposljetku svim i pojedinim Kristovim vjernicima bilo kojega staleža, položaja, dostojanstva i ugleda, ma koliko uzvišena, i makar bi trebalo učiniti njihov poseban i pojedinačan spomen, zapovijeda da se ubuduće ne usude u prilog odobrenja samih knjiga ili pločica išta poglavito ili usput napisati, niti ono što su napisali oni ili drugi tiskati ili na drugi način širiti, niti dati da se piše, tiska ili širi, niti iste knjige i pločice s arapskoga ili bilo kojega drugog jezika ubuduće prevoditi na bilo koji drugi jezik; niti da u knjigama, propovijedima, predavanjima, zborovima, savjetovanjima ili odgovorima danima usmeno ili pismeno išta raspravljaju o njima ili o njihovu nauku, niti da navode pisce koji o njemu raspravljaju, što se tiče toga dijela. Ako bi pak tko imao primjerak spomenutih pločica ili njihova dijela, neka ga bude dužan predati mjesnim ordinarijima ili inkvizitorima, kako je rečeno, niti neka poslije može izraditi drugi ili dati da se izradi. I tako je odlučila te zapovjedila da svi posvuda na svijetu to nepovredivo opslužuju. 37 Prekršitelje pak, bilo crkvene osobe bilo laike bilo kojega staleža, stupnja, položaja, dostojanstva ili ugleda, ma koliko posebnoga spomena vrijedna, samim time podvrgla je izopćenju od kojega ih nitko osim rimskoga prvosvećenika, izuzev na smrtnome času, ne može odrješiti. A osim toga htjela je da redovnici samim činom upadnu u kazne gubitka svojih služba i dostojanstava, aktivnoga i pasivnoga glasa te trajne nesposobnosti za njih; svjetovni pak klerici jednako tako u kazne lišenja dostojanstava i služba te trajne neprikladnosti za njih; a laike je zapovjedila, osim izopćenjem, obuzdavati i drugim kaznama koje imaju nametnuti ordinariji ili spomenuti inkvizitori po svojoj prosudbi, prema mjeri krivnje, uključujući i novčane i tjelesne kazne. Njima neka budu kažnjeni i tiskari ako bi štogod od gore zabranjenoga ili obustavljenoga tiskali; a osim toga neka izgube sve što je tiskano. Unatoč bilo čemu suprotnomu. I kako se nitko ne bi mogao izgovarati nepoznavanjem prije iznesenoga, htjela je da ovakav dekret ili njegov primjerak, pričvršćen na vratnice bazilika sv. Ivana Lateranskoga i Prvaka apostola u Rimu te na trgu Campo de' Fiori, sve tako obvezuje i pogađa kao da je svakomu osobno priopćen. Giovanni Tommasi, bilježnik Svete rimske i opće inkvizicije. Godine Gospodnje tisuću šest stotina četrdeset i prve, devete indikcije, osamnaeste godine pontifikata presvetoga gospodina našega Urbana, Božjom providnošću VIII., dana pak trinaestoga mjeseca svibnja, gore navedeno pismo odnosno dekret pričvršćen je i objavljen na vratnicama bazilika sv. Ivana Lateranskoga i Prvaka apostola u Rimu te na trgu Campo de' Fiori, kako je običaj, A po meni, Giovanniju Battisti Ricciju, glasniku prije spomenutoga presvetoga gospodina našega AUTORE I. B. pape i Svetoga oficija. Ne bi bilo vrijedno truda istraživati spise sv. Cecilija, koje nitko od starih nije naveo ni vidio, a koje su uz veliko zalaganje španjolskih pisaca već pedeset godina natječući se slavili, dok su dekretom Rimske inkvizicije i sudom samoga pape proglašeni apokrifnima: ne onako kao oni koje papa Gelazije u kanonu Sancta Romana ubraja među apokrife tako da zabranjuje da se čitaju u crkvama, ali dopušta da se zadrže i privatno čitaju; nego one spise koji su pronađeni u granadskim spiljama nikomu nije dopušteno ni posjedovati ni čitati. Niti smo mi o njima prije ovoga dekreta imali drukčije mišljenje. Unaprijed je već bio presudio naš vrlo učeni starac Antonio Possevino u djelu Apparatus sacer ovim riječima: „Pod imenom Cecilija i drugova nedavno su se pojavili sabori, održani po zapovijedi apostola u Španjolskoj i napisani arapskim ili etiopskim jezikom, kao da su pronađeni u Španjolskoj (kako je odande javljeno) na svetoj gori Granade. Odande su doneseni vrhovnomu svećeniku Klementu VIII., obloženi olovom i povezani mjedenom žicom: o njihovoj pak vjerodostojnosti još nema ničega sigurnoga, koliko znam. I doista je među njima bio naznačen sabor: prvi iliberitanski; drugi ilepulitanski, od kojih svaki sadrži šesnaest velikih listova. Treći spis: Vita et miracula S. Jacobi od 16 listova. Četvrti: De regno et domo Inferni od 16 listova. Od istoga pisca spis De summa providentia; drugi De misericordia; treći De justitia, ac de omnibus quæ Deus fecit creans mundum, za koje se čini da sadrže teologiju; četvrti De creatione Angelorum, od kojih svaki sadrži 16 listova. Nadalje, pod imenom istoga sv. Cecilija s arapskoga je prevedena i na 22 lista sadržana knjiga naslovljena: Miracula fidei, ac de annulo Regis Salomonis, koju je Blažena Djevica Marija diktirala sv. Jakovu Zebedejevu: teško da ima ikoga tko ne misli da je ona apokrifna.” Tako Possevino. Drukčije neke od tih knjiga opisuje Francisco Bivar u djelu Commentarius in Dextri Chronicon uz 54. godinu Kristovu, br. 4: De excellentiis et miraculis Christi Domini ac Matris ejus, ab Incarnatione Verbi usque Ascensionem, 1 knjiga; De summa providentia, misericordia, et justitia, quas Deus in opere Incarnationis exercuit, 2 knjige; De natura Angelica, 1 knjiga; De pœna et gloria, 1 knjiga; De vita, peregrinatione, et miraculis S. Jacobi, 1 knjiga. „Kojima dodaj” (nastavlja isti Bivar) „posve čudesne komentare koje je isti izradio uz proroštva sv. Ivana, a koji su pronađeni u gornjem dijelu nenastanjive Turpijanske kule 1615. godine, i to ne na hebrejskom, grčkom ili latinskom jeziku, nego na pučkom španjolskom, kojim se sada nakon tolikih i tako velikih promjena riječi služimo.” Više o tome iznosi taj izvanredno učeni muž, ali koji bi se mnogo korisnije bio oznojio oko nekoga drugog predmeta. Ono što je Krist obećao u Mk 16, 17, da će oni koji uzvjeruju govoriti novim jezicima, to se, kaže on, ostvarilo u ovome izvanrednom djelu, naime u proroštvima sv. Ivana (je li riječ o evanđelistu, dvoji), različitima od Otkrivenja, koja je na španjolski jezik, koji tada još nije postojao, sv. Cecilije preveo i komentarom rasvijetlio. Gregorio López Madera tvrdi da je isti jezik kojim se Španjolci sada služe nekoć u rimsko doba uvijek bio u uporabi, premda su poslije u njega umetnute mnoge gotske i arapske riječi; te opširno nastoji pobiti dokaze koje su učeni muževi iznijeli protiv onih spisa, pločica i relikvija. Ali sam je njegov golemi svezak o tim stvarima zabranjen onim rimskim dekretom. Mi smo, kao što smo prije rekli, te spise i držali i držimo apokrifnima, dok Sveta Apostolska Stolica ne odluči drukčije. 40 Ništa sigurnije nije ni ono što su o smrti sv. Cecilija, njezinu načinu i vremenu, crpeći iz istih pločica, prenijeli isti i drugi španjolski pisci: da su naime stradali u požaru druge godine Neronove, 57. godine Kristove. Jer ponajprije se ne podudaraju druga godina Neronova i 57. godina Kristova. Neron je preuzeo vlast 13. listopada za konzulata Azinija Marcela i Acilija Aviole 54. godine uobičajene kršćanske ere, te su tako kalende veljače njegove druge godine pale u 56. godinu Kristovu. Prema Baroniju, koji smrt cara Klaudija te konzulat Aviole i Marcela stavlja u 56. godinu Kristovu, u 58. godinu Kristovu past će one kalende na koje tvrde da je sv. Cecilije podnio mučeništvo. A mi smo gore pokazali da ona sedmorica biskupa, među kojima je bio Cecilije, nisu došla u Španjolsku prije pete godine Neronove. 41 Ispovjedaocima se doduše u djelu Martyrologium Romanum uz 15. svibnja, kao što smo gore rekli, nazivaju sv. Ktezifont, Torkvat, Cecilije i drugovi; ipak, kako u djelu Annotationes uz isti dan piše Baronije, neki se od njih kod pojedinih pisaca nalaze nazvani mučenicima, premda se ne posjeduju spisi njihova mučeništva. Štoviše, o svima općenito Grgur VII. gore izriče da su svojom krvlju posvetili crkve. Kojom pak vrstom mučeničke kazne i koje se godine Kristove to dogodilo, nije jasno. Juan de Marieta blagdan sv. Cecilija bilježi 1. veljače. Uz taj dan ovo donosi Ordo recitandi Officium Divinum in Ecclesiis Hispaniæ, tiskan 1635. godine u Madridu, u kalendaru granadske crkve i biskupije: „Cecilija, biskupa, mučenika i zaštitnika, i njegovih učenika, dvostruki blagdan I. razreda s osminom.” Drugove je (na temelju vjerodostojnosti onih granadskih pločica) naveo Filippo Ferrari u djelu Catalogus generalis Sanctorum, pišući ovako: „U Eliberi u Španjolskoj sv. Cecilija biskupa i mučenika, zajedno s Patricijem i Septentrionom.” Štoviše, na onoj granadskoj pločici gore navedenoj ovaj se naziva Setentrije. Ali budući da su te pločice i natpisi proglašeni apokrifnima, i ta smo dva imena mučenika izbrisali. Kao što su prije, kada su sedmorica svetih biskupa pristala u Španjolsku, imali učenike od kojih su neke poslali u grad Acci kupiti hranu, tako je poslije svaki od njih zadržao neke za sebe ili pridružio druge učenike i poslužitelje dijelom kućnih, dijelom crkvenih služba. I od njih su možda bili, ili svakako drugi iz puka, oni koje Granadska Crkva štuje kao drugove njegova mučeništva. 42 O njihovim relikvijama ne možemo ništa presuditi dok Apostolska Stolica štogod ne odredi. Dekretom inkvizicije nisu izričito odbačene: ali budući da su svu vjerojatnost dobile od onih pločica, koje su pak odbačene, tko će se usuditi bez pouzdana autoriteta Apostolske Stolice izložiti ih javnomu štovanju? Grad Granada ima dvadeset i tri župne crkve, od kojih je jedna posvećena sv. Ceciliju, i smatra se da su se u njoj, čak i u vrijeme dok su vladali muslimani, održavali sastanci kršćana, kako pišu Juan de Marieta u 1. knjizi djela Historia Ecclesiastica Hispaniæ, poglavlje 14; Mauro Castellá Ferrer u djelu Historia S. Jacobi, 2. knjiga, poglavlje 16; Francisco Bermúdez de Pedraza u 3. knjizi djela Antiquitates Granatenses, poglavlje 13, koji u cijeloj 4. knjizi raspravlja o Ilipulitanskome brdu i o relikvijama te drugim spomenicima pronađenima na njemu i o spisima sv. Cecilija, koje (kao što smo rekli) valja ubrajati među apokrife dok Apostolska Stolica o njima ne donese drukčiji sud. A nedavno smo svakako doznali da su one pločice i drugi spomenici pronađeni pokraj Granade preneseni u Rim i da ih ondje učeni muževi pomalo ispituju. Vidjeli smo također knjigu koju je 1632. godine na španjolskom jeziku izdao Adán Centurión, sin Juana Bautiste, unuk Marca, markiz od Estepe, te posvetio granadskomu nadbiskupu, predsjedniku Kastilije, a toj je knjizi ovaj naslov: Informatio pro historia sacri montis, dicti Vallis-paradisi, antiquitus Illipulitani, juxta Granatam: ubi reperti cineres S. Cæcilii, S. Ctesiphontis, S. Hiscii, discipulorum Apostoli et unici Patroni Hispaniarum Jacobi, aliorumque Sanctorum, qui illorum discipuli fuere, reliquiæ, et libri in plumbeis laminis exarati. Pars prima. Je li poslije izdao drugi dio ili daljnje istraživanje, ne znamo. ✠§ II. Jesu li biskupe u Španjolskoj zaredili sv. Jakov?
§ III. Sv. Cecilije i drugovi biskupi koje su sv. Petar i Pavao poslali u Španjolsku.
§ VI. Dekret Rimske inkvizicije kojim se zabranjuju spisi i drugo pronađeno oko Granade.
§ VII. Apokrifni spisi sv. Cecilija, njegov blagdan, relikvije.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.