Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 1. veljače

O sv. Ignaciju Teoforu, biskupu antiohijskom, mučeniku, u Rimu

DE S. IGNATIO THEOPHORO EPISCOPO ANTIOCHENO, MARYYRE, ROMÆ,

Sadržaj (21)
  1. Prethodni komentar.
  2. § II. Dan rođenja sv. Ignacija. Sveti kult.
  3. B § V. Trajanov progon ublažen zbog pisama Plinija Mlađega.
  4. § VI. Pisma sv. Ignacija.
  5. Osuda na smrt. Put iz Antiohije u Smirnu.
  6. Poslanica napisana u Smirni Rimljanima.
  7. Svjedočanstva otaca. Ublaženi progon.
  8. Sažetak života.
  9. Iz grčkih Meneja i Antologija.
  10. Pohvala iz martirologija Adona i pučkoga Bede.
  11. Drugi životopis.
  12. POGLAVLJE a II ili radije IV.
  13. POGLAVLJE IV. Ili radije III.
  14. Mučeništvo. Pokop. Svjedočanstva drugih.
  15. O različitim prijenosima
  16. Relikvija sv. IGNACIJA.
  17. § II. Drugi prijenos relikvija u hram Fortune.
  18. § III. Ponovni prijenos relikvija iz Antiohije u Rim. Razne čestice u različitim crkvama.
  19. § IV. Glava iz Praga prenesena u Rim u crkvu Družbe ISUSOVE.
  20. Prva povelja glasi ovako:
  21. Mjesto ✗ visećega pečata.

Prethodni komentar.

§ I. Napisani život sv. Ignacija. Ime TEOFOR.

Glasoviti učenici i slušatelji sv. Ivana Apostola i Evanđelista slave se u djelu Chronicon Euzebija, koje je na latinski preveo i objavio sv. Jeronim, uz drugu godinu cara Trajana: Papija, biskup hijerapolski, Polikarp smirnski i Ignacije antiohijski. Od njih dvojicu Crkva u veljači štuje svetim kultom: na ove kalende sv. Ignacija, a 22. dana sv. Papiju; u siječnju pak sv. Polikarpa, 26. dana. Povijest njegova mučeništva (za koju smo smatrali da je ovdje treba ukratko ponoviti) sadržana je u okružnici koju je Smirnska Crkva odmah nakon njegove smrti poslala mnogim Crkvama, osobito bližim azijskima; iz nje mnogo toga navodi Euzebije u 4. knjizi djela Historia Ecclesiastica, poglavlje 14, kao što je ondje rečeno u § 2, br. 10. Ta se poslanica sačuvala u starim rukopisnim kodeksima, kako davno prevedena na latinski, tako i izvorna na grčkom, iz kojih smo i ovu, koju smo sami preveli na latinski, pridružili drugoj te zajedno s ostalim Životom koji je poslije napisao Pionije objavili na spomenuti 26. siječnja. Vjerujemo da je taj pobožni običaj Crkava, da opisuju slavne borbe mučenika, cvjetao kod prvih kršćana: te da su i Antiohijci s istom svečanošću poslanim pismom obavijestili razne Crkve kakvo je ispitivanje ondje kod njih pred carem Trajanom podnio Ignacije; a da drugi potom, pratioci njegova rimskoga putovanja iz Sirije, nisu propustili ono što su na njemu opazili pobožno i sveto učinjeno, a osobito život dovršen slavnim mučeništvom u Rimu, ili usmeno pripovjediti kada su se vraćali na Istok, ili brže javiti unaprijed poslanim pismima. Slična pisma o muci sv. Ignacija navodi Galesini u djelu Notationes uz 18. siječnja. Njih traži sv. Polikarp od Filipljana u svojoj poslanici njima, jer je sam u Smirni žarko želio doznati kakva je vrsta mučeništva nanesena sv. Ignaciju. „O samome”, kaže, „Ignaciju i o onima koji su s njime, javite što pouzdanije doznate.” O toj Polikarpovoj poslanici ponovno ćemo raspravljati niže.

2 Smatramo da su iz ovih ili sličnih zapažanja potom napisana Djela. Ovdje ih donosimo dvostruka: jedna je na grčkom objavio Šimun Metafrast, a na latinski preveo Gentian Hervet; njih je najprije objavio Lippomano u 3. svesku svojih djela uz 20. prosinca, a zatim Surije uz kalende veljače. Mi smo ista na grčkom pronašli u Medičejskom rukopisnom kodeksu najkršćanskijega kralja i usporedili ih s ranijim Hervetovim prijevodom: iz njega smo izostavili ono što je ovome kodeksu nedostajalo, a što je pri kraju dodano iz Evagrija, namjeravajući to prikladnije obraditi s ostalom poviješću prijenosa relikvija. Smatramo da su nekoć na grčkom postojala i druga, mnogo opširnija Djela, iz kojih su pisci svetih Mineja izvadili različite muke koje je sv. Ignacije podnio u Antiohiji, a koje Metafrast nije naznačio, te ih valja donijeti na drugome mjestu. Pridodaje se i druga pohvala iz Martirologija Bede i Adona, koja pokazuje sigurniji put k opširnijim latinskim Djelima.

3 Zatim se niže donose sama latinska Djela, preuzeta iz više, i to najstarijih rukopisnih kodeksa, priopćenih nekoć Rosweydeu, a potom nama: među njima su najvažniji lobijski, audomarski, utrechtski i drugi burgundski koji je poslao naš Chifflet. Ta se Djela i po sudu Pietra Scriverija, koji ih je priopćio iz najpouzdanijega kodeksa, smatraju prevedenima s grčkoga. U njima se kaže da je Ignacije muke koje je podnio u Antiohiji pretrpio u Rimu pred Trajanom, što je golema pogreška, koju su također prepisali Beda, Adon, Usuard i drugi latinski martirolozi koji će se navesti u sljedećem §, zatim Vinko iz Beauvaisa u 10. knjizi djela Speculum Historiale, poglavlje 36, i mnogi drugi. Je li latinski prevoditelj imao oštećen ili okrnjen primjerak s ispremještanim listovima? Ili je smatrao da su okružnicu koju su poslali Antiohijci, nakon što joj je uklonjen naslov, sastavili Rimljani? Dana 15. siječnja objavili smo Život sv. Aleksandra, utemeljitelja akemeta, iz grčkoga rukopisnog kodeksa najkršćanskijega kralja, vrlo izvrstan ali na nekim mjestima okrnjen: u njemu je zbog ispremještanih nekoliko listova nevješt prepisivač bio izmijenio redoslijed događaja, koji je bez ijedne dodane ili izostavljene riječi vraćen na pravo mjesto. Mogao je pisac latinskoga Života ili prevoditelj upasti u sličnu pogrešku grčkoga kodeksa i, ne opazivši je, prilagoditi joj ostala Djela. Ovdje su poglavlja razdijeljena i unaprijed označena dvostrukim brojem, kako bi se ono što se smatra ispremještanim moglo lakše razabrati i prikladnije usporediti s Metafrastom i grčkim Minejima.

4 Iz ovih Djela i poslanica sv. Ignacija koje ćemo niže pregledati sažetije su Život opisali prije spomenuti Vinko iz Beauvaisa, Antonin i Bonino Mombrizio koji će se uskoro navesti, Jakov iz Voragine, Claudio da Rota, Petar de Natalibus, Zacharias Lippeloo, Franciscus Haræus; na španjolskom Juan Basilio Santoro, Alonso de Villegas, Pedro de Ribadeneira, Francisco Ortiz Lucio; na talijanskom Gabriele Fiamma; na francuskom Clément Marchant, Jacques Doublet, Guillaume Gazet; na njemačkom Heinrich Fabricius; na nizozemskom Hendrik Adriaens, Dionysius Lamberti i bezbrojni drugi, te svi koji su sastavili crkvene anale ili kronike, među kojima prvak kardinal Baronije mnogo toga o njemu navodi u 1. i 2. svesku djela Annales. Od starijih otaca pohvale o njemu prenose suučenik sv. Polikarp i njegov učenik sv. Irenej, sv. Dionizije u djelu De Divinis nominibus, sv. papa Anaklet, Euzebije Cezarejski, sv. Jeronim, sv. Atanazije, sv. papa Feliks III., Teodoret, biskup kiraški, a ponajviše sv. Ivan Zlatousti u vrlo učenoj homiliji održanoj antiohijskomu narodu na njegovu godišnju svetkovinu. Iz nje će se mnogo toga iznijeti kada bude govora o prijenosu relikvija; iz nauka pak drugih razriješit će se različite dvojbe i prijepori među učenim muževima.

3 Ovdje se iznosi nebesko viđenje u kojem je Ignacije ugledao i čuo anđele na nebu kako izmjeničnim pjevanjem slave Presveto Trojstvo, a koje navodi Sokrat u 6. knjizi djela Historia Ecclesiastica, poglavlje 8. „Ignacije,” kaže, „treći biskup poslije apostola Petra u Antiohiji u Siriji, koji je i s apostolima mnogo drugovao, vidio je viđenje anđela koji su Sveto Trojstvo slavili himnima pjevanima naizmjence. I oblik pjevanja izražen u tome viđenju predao je Antiohijskoj Crkvi. Odakle su i samu tu predaju prihvatile sve Crkve.” Tako Sokrat. Isto navode Juraj Aleksandrijski u djelu Vita S. Chrysostomi, i u pohvali njemu car Leon Mudri, Nicefor Kalist u 13. knjizi djela Historia Ecclesiastica, poglavlje 8, te neki martirolozi koje ćemo niže navesti. Izvrstan poticaj za postizanje kreposti iznosi sv. Gilda Mudri, čiji smo život rasvijetlili 29. siječnja. On se britanskomu kleru ovako obraća: „Tko je od vas poput mučenika Ignacija, biskupa grada Antiohije, koji je nakon divnih djela u Kristu, zbog svjedočanstva za njega, bio zdrobljen kutnjacima lavova? Čije biste riječi, dok su ga vodili na muku, slušajući, ako bi vam ikada lica oblilo rumenilo stida, u usporedbi s njime smatrali da niste ne samo svećenici, nego ni osrednji kršćani.” Neka ovo dakle u nama rasplamsa iskrenu ljubav prema Bogu i ljudima, čijim ognjem dok u srcu snažnije bukti, sasvim lakima

A sasvim lakima sve muke i samu smrt smatrao je Ignacije: kojemu je od svega najtežega što je u životu mogao pretrpjeti ovo bilo na prvome mjestu, da ne podnese smrt za Krista; a na drugome da je ne podnese što je brže moguće, nego da se odgađa i oteže: što je izvrsno zapazio Pierre Halloix u predgovoru djelu Vita S. Ignatii, vrlo opširno izloženome u 1. svesku djela Ecclesiæ Orientalis Scriptores, s neugasivim žarom pobožnosti toga muža prema ovome sv. Ignaciju i njemu suvremenim piscima.

6 Nadimak Teofor, kojim sam sebe sveti mučenik posvuda naziva, u svim poslanicama ima najočitiji dokaz iz ovoga ili sličnoga uvoda: Τγνάτιος ὁ χαι Θεοφόρος. „Ignacije, koji je i Teofor.” Taj su latinski prijevod sačuvali svi stariji prevoditelji te je bez ikakve promjene prenesen i u poslanice prevedene na druge jezike. Koliko mu je pak taj nadimak najprikladnije pristajao, upozoravaju niže grčka Djela ovim riječima: Τῆς 'Αντιοχέων ἐνχλησίας; Έπισχεπος ὁ χαι χλήσει χαι πρέγματι θεοφόρος Τγνάτιος ἄν. „Biskup Antiohijske Crkve bio je Ignacije, i imenom i samom stvari Teofor”: što se čudimo da je Gentian Hervet preveo kao Deifer. Radije želimo zadržati oblik Theophorus onako kako nazivamo sv. Kristofora, Karpofora, Onezifora i slične, čuvajući značaj grčkih riječi; nasljedujući nakon latinskih Djela i raznih martirologa Euzebija, Sokrata, Kedrena, Zonaru, Nicefora i druge s grčkoga na latinski prevedene pisce. Sam Trajan u Djelima ispituje: ὁ δὲ χαι τί ἐστι Θεοφόρος; Njemu Ignacije odgovara: ὁ τὸν Χριστὸν ἐν τῇ ψυχῇ πειφέρων: „onaj koji Krista nosi u duši”: ili prema latinskim Djelima, onaj koji Krista ima u prsima, taj je Teofor.

7 Smatramo da je odatle dana prigoda da se piše kako su u srcu sv. Ignacija pronađene presvete riječi Isus Krist, božanskim čudom ispisane zlatnim slovima. To su u 13. stoljeću, više od tisuću i sto godina nakon smrti sv. Ignacija, napisali Vinko iz Beauvaisa i Martin Poljak. Ovaj u djelu Chronicon uz Trajanovo vrijeme kaže: „Kada je njegovo srce bilo razdijeljeno na sitne dijelove, u svakoj je čestici pronađeno ime Kristovo ispisano zlatnim slovima.” Nešto točnije Vinko u 10. knjizi djela Speculum Historiale, poglavlje 57: „Kada je njegovo srce bilo razdijeljeno na sitne dijelove, ime Gospodina Isusa Krista ispisano zlatnim slovima, kako se čita, pronađeno je u svakom dijelu.” Bio je naime rekao da ima Krista u srcu: ili kako Djela imaju, u prsima ili u duši. Isto su opširnije razradili sv. Antonin u 1. svesku djela Chronicon, naslov 7, poglavlje 1, § 11, i Bonino Mombrizio u djelu Vita, obojica istim riječima: „Čita se pak”, kažu, „da bl. Ignacije među tolikim vrstama muka nikada nije prestajao zazivati ime Isusa Krista; a kada su ga mučitelji upitali zašto to ime toliko puta ponavlja, reče: 'Ovo ime imam upisano u svoje srce i zato ga ne mogu prestati zazivati.' Nakon njegove smrti, dakle, oni koji su to čuli, želeći to pomnije ispitati, iščupaju njegovo srce iz njegova tijela te ga rasjekavši po sredini nađu cijelo srce ispisano ovim imenom, Isus Krist, zlatnim slovima. Zbog čega su mnogi i povjerovali.” Ubertin iz Casalea u 2. knjizi djela Arbor vitæ Crucifixi Jesu, poglavlje 2, kaže: „S Apostolom ne pokazujmo da išta znamo osim Isusa Krista, i to raspetoga, po primjeru bl. Ignacija, urezujući Isusa i u središte i u opseg svoga srca, njega koji je samoga Isusa živ i umirući izgovarao iz puna srca, a mrtav ostavio u sebi napisana zlatnim slovima u tjelesnome srcu.” Giovanni Battista Spagnoli Mantuanac u 2. knjizi djela Sacri dies, Maciej Kazimierz Sarbiewski i drugi pjesnici ukrasili su to čudo stihovima, kojima se, kao i slikarima, daje jednaka sloboda dodati što god žele. Nama je dovoljno pokazati izvore iz kojih su ti potočići potekli; Grci šute, jer smatraju da su lavovi pojeli sve meso, a da su ostale samo čvršće kosti: što nam se i stoga više sviđa jer bi ovo slavno čudo, da se dogodilo, u najvećoj mjeri pridonijelo slavi Božjoj i dobru glasu tolikoga mučenika; a ipak je obavijeno najdubljom šutnjom drevnih pisaca, i latinskih i grčkih.

§ II. Dan rođenja sv. Ignacija. Sveti kult.

Zbog velike raznolikosti u slavljenju rođendana sv. Ignacija kod različitih Crkava, nastaje nemala poteškoća u utvrđivanju sigurnog dana dovršenog mučeništva. Da su mu Antiohijci nekoć posvetili sveti dan nakon svetkovine sv. Pelagije, antiohijske djevice i mučenice, svjedoči sv. Ivan Zlatousti u 42. homiliji o sv. Ignaciju. „Jučer”, kaže, „sasvim mlada djevojka i djevica, blažena mučenica Pelagija, s velikom nam je radošću priredila gozbu: danas je njezinu svetkovinu zauzvrat preuzeo ovaj blaženi i plemeniti mučenik Ignacije. Različite su doduše osobe, ali je jedan stol; različite borbe, ali ista kruna; nejednaka natjecanja, ali ista nagrada.” Sv. Pelagija štuje se u djelu Martyrologium Romanum, u Menæa Græcorum i drugim svetim kalendarima 9. lipnja, a dan nakon toga u djelu Menologium Græcorum koje je izdao Kanizije. Postoji 41. homilija sv. Zlatoustoga o njoj, uz koju Fronto Ducæus bilježi da je tu homiliju na grčkom pronašao u dvama rukopisnim kodeksima najkršćanskijega kralja Henrika IV., od kojih je u jednomu na rubu bio dopisan dan 8. listopada na ovaj način: μνι Θχτοβρίω ὑ το δι, kako primjećuje Baronije uz 9. lipnja; Grci u djelu Menologium raspravljaju o drugoj Pelagiji Antiohijskoj, koja je, prije nego što su je progonitelji uhvatili, moleći da ne pretrpi gubitak djevičanstva, počinula u miru. U djelu Menologium Kanizija istoga se 8. listopada dodaju Pelagija Tarška, koja je podnijela mučeništvo pod Dioklecijanom, i treća Pelagija, pokornica nakon bludničkog života. Što se ovoga tiče, ni u lipnju ni u listopadu u martirologijima se ne nalazi nikakva svetkovina sv. Ignacija, ako se izuzmu neke rukopisne bilješke briselskih kartuzijanaca, u kojima se 17. listopada prenosi prijenos blaženoga mučenika Ignacija.

9 Neki mu sveti dan određuju 24. studenoga. Tako Hermann Greven u djelu Auctarium Usuardi piše: „Mučenika Ignacija.” Rukopisni Adon samostana sv. Lovre kod stanovnika Liègea bilježi: „Istoga dana sv. Ignacija, biskupa i mučenika.” Tiskani Beda u većini izdanja njegov rođendan naziva ovako: „Osmi 30. studenoga”, kaže, „rođendan sv. Ignacija, biskupa i mučenika itd.” Cjelovitu pohvalu ima i Adon, koju ćemo niže navesti. U prosinac ga mnogi smještaju, i to najprije na 14. dan rukopisni martirologij sv. Martina u Trieru: „Sv. Ignacija, biskupa i mučenika.” Rukopisni martirologij sv. Marije u Utrechtu: „Istoga dana sv. Ignacija, biskupa i mučenika.”

10 A 17. prosinca njegov rođendan slave rukopisni martirologiji sv. Martina u Tournaiu i iz Liessiesa, oba drevna pod imenom Euzebija, Jeronima i Bede ovim riječima: „Rođendan sv. Ignacija, koji je kao treći biskup u Antiohiji nakon apostola Petra jedanaeste godine Trajanove okovan poslan u Rim pred zvijeri. Ipak relikvije njegova tijela leže u Antiohiji (dodaje se u rukopisu iz Liessiesa) izvan Dafnitičkih vrata na crkvenom groblju.” Isto što i rukopis iz Liessiesa ima Raban Maur u svojem djelu Martyrologium, izuzevši prvu riječ o rođendanu koju je ispustio. U drevnom rukopisnom martirologiju sv. Maksimina blizu Triera čita se ovo: „U Antiohiji rođendan biskupa sv. Ignacija, koji je treći nakon apostola Petra upravljao Antiohijskom Crkvom, i koji je u Trajanovu progonu osuđen pred zvijeri te okovan poslan u Rim, predan na čuvanje dvanaestorici vojnika, koje on sam u poslanici zbog okrutnosti naziva leopardima: a kad je već bio izveden pred zvijeri i čuo lavove kako riču, u žaru želje za trpljenjem reče: ‘Kristova sam pšenica, neka me samelju zubi zvijeri, da se nađem kao čist kruh.’ Podnio je mučeništvo 11. godine Trajanove.”

A Neki kod Frontona Ducæusa gore smatraju da je homilija Zlatoustoga o sv. Ignaciju održana toga 17. prosinca.

11 Prema tim autorima može se ne bez vjerojatnosti reći da je sv. Ignacije toga dana zadobio krunu mučeništva, a tri dana poslije da su njegove presvete kosti položene izvan grada Rima i predane zemlji. Taj dan polaganja ili ukopa jest 20. prosinca.

B Dan polaganja ili ukopa 20. prosinca. B Neki kod Frontona Ducæusa gore smatraju da je homilija Zlatoustoga o sv. Ignaciju održana toga 17. prosinca.

12 Ipak se glavna svetkovina sv. Ignacija u Rimskoj Crkvi slavi 1. veljače, uz koje Notker piše: „Sv. Ignacija mučenika.” Rukopis iz Tournaija: „Mučeništvo sv. Ignacija, biskupa i mučenika.” Drevni rimski martirologij koji je izdao Rosweyde: „U Antiohiji Ignacija, biskupa i mučenika.” Tiskani Beda te rukopisi sv. Marije u Utrechtu i sv. Lamberta u Liègeu: „Kod Antiohije mučeništvo sv. Ignacija, biskupa i mučenika.” Gotovo isto ima Adon na ovaj dan, čiju pohvalu, prenesenu iz djela De festivitatibus Apostolorum, donosimo niže. Rukopis sv. Rikarija iz Centule: „U Rimu mučeništvo sv. Ignacija, antiohijskoga biskupa, koji je kao učenik blaženoga apostola Ivana treći nakon blaženoga Petra upravljao Antiohijskom Crkvom.” Drugi prema djelu Acta Latina drže da je podnio mučeništvo u Rimu, u Trajanovoj nazočnosti. Tako Usuard piše: „1. veljače rođendan blaženoga Ignacija, biskupa i mučenika, koji je treći nakon apostola Petra upravljao Antiohijskom Crkvom, te je u Trajanovu progonu okovan poslan u Rim, gdje je u njegovoj nazočnosti, dok je okolo sjedio Senat, najprije bio podvrgnut najstrašnijim kaznama i mukama, a potom bačen lavovima; ugušen njihovim zubima, postaje Kristova žrtva.” Gotovo isto imaju Bellini i suvremeni Martyrologium Romanum, u kojemu ipak, dok se prije čitalo da je podnio mučeništvo u Trajanovoj nazočnosti, sada ispravnije stoji da je to učinjeno po Trajanovoj zapovijedi. Da je u Rimu podnio najstrašnije kazne i nečuvena mučenja prenose također Galesini, autori djela Viola Sanctorum i briselskoga rukopisnog martirologija, te drugi; Maurolico pak kaže: „Rođendan sv. Ignacija, biskupa i mučenika, koji je četvrti od apostola Petra upravljao Antiohijskom Crkvom, u kojoj je uveo pjevanje antifona.” Costanzo Felice ostavlja u sumnji je li kao treći ili kao četvrti biskup bio na čelu Antiohije, što će se niže pobiti. O pjevanju se ovo, preuzeto iz Sokrata, dodaje u drevnom kölnskom martirologiju nakon riječi navedenih iz Usuarda: „On je jednom prigodom u viđenju bio uznesen na nebo te je vidio i čuo kako anđeli izmjeničnim pjevanjem antifona pjevaju hvalospjeve Presvetom Trojstvu. Poučen tim viđenjem, ustanovio je u Antiohijskoj Crkvi da se antifone pjevaju na način iz viđenja.” Isto se čita u djelu Viola Sanctorum i u drugim martirologijima. Briselski rukopis preostaloj pohvali dodaje da je njegovo ime upisano u kanon mise, što isto pokazuje drevna knjiga Sacramentorum sv. Grgura Velikoga koju je nedavno iz rukopisa ispravnije izdao Hugues Ménard.

13 Naposljetku, budući da sv. Brigita 1. veljače uživa osobito štovanje kod raznih Crkava, dan uoči kalenda, odnosno 31. siječnja, sv. Ignacije se predlaže na štovanje u djelu Breviarium Brugense i u nekim drugim belgijskim brevijarima, kao i u rukopisnom martirologiju sv. Martina u Trieru. Da ga Grci štuju vrlo svečanim oficijem, svjedoče njihovi responzoriji, antifone i pjesme ode, koje je na latinski preveo Pierre Halloix i izdao na oba jezika uz djelo Vita S. Ignatii. Isti Grci čitanje Evanđelja uzimaju iz 9. poglavlja sv. Marka, u kojemu je Krist zagrlio dječaka (za kojega oni vjeruju da je bio sv. Ignacije) i postavio ga u sredinu. Kakav je sada kod Latina raspored crkvenoga oficija, poznato je; kakav je nekoć bio, pokazuje Gavanti u djelu Commentarii in Rubricas Breviarii, odsjek 7, poglavlje 4, gdje navodi da je u dodatku gregorijanskoga sakramentara blagdan imao u prosincu, ali u vatikanskom brevijaru, svezak 4731, prvoga veljače. S time se slaže ono što se pred kraj navodi u djelu Acta Latina.

§ III. Početak antiohijskoga biskupstva.

Podrijetlo, mladost i privatni život sv. Ignacija prije preuzimanja biskupstva gotovo su skriveni. Njegov odgoj pod sv. Ivanom Evanđelistom i mišljenje Grka da je on bio evanđeosko djetešce koje je Krist postavio posred učenika ispitat ćemo niže. Više toga iznosi Halloix u 1. i 2. poglavlju djela Vita, što mi, ljubitelji starine, ispuštamo. Namjeravajući istražiti početak njegova antiohijskoga biskupstva, najprije postavljamo ono što su svi drevni i pravovjerni pisci potvrdili kao nesumnjivo: da je sv. Petar, prvak apostola, najprije u Antiohiji postavio stolicu vrhovnoga svećeništva prije nego što je odande 2. godine cara Klaudija otišao u Rim, kako s ostalim piscima prenose Euzebije u djelu Chronicon i sv. Jeronim u djelu De scriptoribus Ecclesiasticis, 1. poglavlje. O rimskoj Katedri sv. Petra raspravljali smo 18. siječnja, a o antiohijskoj ćemo raspravljati 22. veljače. Ovdje istražujemo je li Ignacije bio neposredni nasljednik sv. Petra.

13 Ponajprije to zahtijeva poslanica sv. pape Anakleta, prema kojoj ga je sv. Petar dao Antiohijcima za biskupa, kad god se to dogodilo. U toj se poslanici red triju prvih biskupskih stolica označuje ovim riječima: „Prva je stolica nebeskim dobročinstvom stolica Rimske Crkve, koju su posvetili preblaženi Petar i Pavao. Tako je Rim, koji je prije vještinom zloga duha bio majka i hraniteljica svih zabluda, zbacivši tamu i odbacivši isprazne obrede praznovjerja, po izlasku sunca pravednosti postao obilan rasadnik sinova Božjih. Druga je pak stolica u Aleksandriji u ime blaženoga Petra posvećena po Marku, njegovu učeniku i evanđelistu, jer je on u Egiptu prvi propovijedao riječ istine, poslan od Petra, te je podnio slavno mučeništvo; njega je naslijedio časni Abilije. Treća se pak stolica u Antiohiji drži časnom u ime istoga (to jest blaženoga Petra) apostola, jer je ondje, prije nego što je došao u Rim, boravio i postavio Ignacija za biskupa, te je ondje najprije nastalo ime kršćana novoga naroda.” Toliko poslanica pape Anakleta, kojoj bi pripadala sva vjerodostojnost kad bi bila autentična ili kad je kasniji naraštaji ne bi umetcima izmijenili. No u njoj se čita ponešto što se manje slaže s crkvenim predajama. Jer u Aleksandrijskoj stolici kaže se da je sv. Marka naslijedio časni Abilije, pri čemu je ispušten sv. Anijan,

A za kojega Euzebije u djelu Chronicon i u 2. knjizi djela Historia Ecclesiastica, 23. poglavlje, sv. Jeronim u djelu De Scriptoribus Ecclesiasticis, 8. poglavlje, i svi ostali prenose da je postavljen na mjesto sv. Marka nakon što je ovaj preminuo 8. godine Neronove; njihovo se suglasje potvrđuje u djelu Martyrologium Romanum 25. travnja, kojega se dana štuju i sv. Marko i sv. Anijan, nasljednik u biskupstvu. Stoga se kod Joverija u djelu Sanctiones Ecclesiasticæ, a zatim u koncilima izdanim kako u Veneciji tako i u Kölnu i Parizu, na rubu bilježi ovaj ispravak: „kojega je sv. Marka naslijedio časni Anijan, a nakon njega Abilije”; to ćemo nasljeđivanje dokazati na njegov rođendan 22. veljače. objašnjeno od drugih.

16 Na isti se način u pogledu Antiohijske stolice u spomenutim knjigama dopisuje ovaj ispravak, ali manje dokazan: „Jer je ondje sv. Petar, prije nego što je došao u Rim, boravio i postavio za biskupa Zakeja, potom Evodija, a nakon njega Ignacija.” O Zakejevu antiohijskom biskupstvu nigdje drugdje ne čitamo. Da je Zakej, carinik koji je u svoju kuću primio Krista, bio prvi biskup Cezareje Palestinske, prenosi djelo Constitutiones Apostolicæ pod imenom Klementa Rimskoga, 7. knjiga, 46. poglavlje, kod drugih 47. No o različitim biskupima koji nisu navedeni propisanim redom u tom poglavlju govorit ćemo niže. Drugi Zakej štuje se 22. kolovoza kao četvrti jeruzalemski biskup, tako da se čini da je ovdje odnekud ubačen sličan Zakej. Radije bi umjesto toga trebalo uvrstiti ovo ili slično čitanje o B Evodiju: „Jer je ondje Petar boravio i postavio za biskupa Evodija, kojega je poslije naslijedio Ignacije.” No smatramo da su ova imena, i nasljeđivanje Abilija u Aleksandrijskoj stolici i postavljanje Ignacija za biskupa kod Antiohijaca, dodali kasniji prepisivači. Naime, iste se riječi bez spomena Abilija i Ignacija ponavljaju na koncilu sedamdesetorice biskupa održanom u Rimu pod papom Gelazijem i glase ovako: „Druga je pak stolica u Aleksandriji u ime blaženoga Petra posvećena po Marku, njegovu učeniku i evanđelistu; i on je od apostola Petra poslan u Egipat propovijedao riječ istine te dovršio slavno mučeništvo. Treća se pak stolica u Antiohiji drži časnom u ime istoga preblaženoga apostola Petra zbog toga što je ondje, prije nego što je došao u Rim, boravio i ondje je najprije nastalo ime kršćana novoga naroda.” Eto, nedostaje i nasljeđivanje Abilija i uvođenje Ignacija u službu koje bi izvršio sv. Petar. Isto se potvrđuje na Rimskom koncilu pod papom Damazom, iz čijega se kanona prema Kreskonijevoj zbirci kod Baronija uz 39. godinu Kristovu, broj 23, navode ove riječi: „Treća se pak stolica u Antiohiji drži časnom po preblaženom apostolu Petru zbog toga što je ondje najprije, prije nego što je došao u Rim, boravio, i ondje je najprije nastalo ime kršćana novoga naroda.” Te se riječi posve slažu s Anakletovom poslanicom ako se ukloni jedino umetnuti spomen postavljanja sv. Ignacija za biskupa. C

17 Drugo, da je Ignacija zaredila desnica sv. Petra i da je primio milost vrhovnoga svećeništva pišu Teodoret, biskup Kira u Siriji, i sv. papa Feliks III., koji su obojica živjeli u petom stoljeću. Teodoret u djelu Dialogus Immutabilis, koje se čita kao prvo u 4. svesku djela, prenosi ovako: Ἀχήχοας δὲ πάνγως Ιγνάτιον ἐκεῖνον, ὁς διὰ τῆς τοῦ μεγάλου Πέτρου δεξιὰς τῆς ἀρχιερωσύνης τῆν χάρυν ἐδιξάτο, καὶ τῆν ἐκκλησιαν Αντιοχίον ἰβύνας, τὸν τοῦ μαρτυρίου στιφανον ἀνεδήσατο. „Ta čuo si svakako za onoga Ignacija koji je po desnici velikoga Petra primio milost vrhovnoga svećeništva i, upravljajući Antiohijskom Crkvom, ovjenčao se krunom mučeništva.” Sv. papa Feliks u 5. poslanici caru Zenonu optužuje izopćenoga Petra Valjača da se posve nedostojno uvukao u svetu Antiohijsku Crkvu i okaljao svetu stolicu vrhovnoga svećeništva mučenika Ignacija, kojega je Petrova desnica zaredila za biskupa. Nasljednik sv. Petra

18 Treće, sv. Ivan Zlatousti u spomenutoj homiliji, u kojoj izvanrednom pohvalom uzvisuje grad Antiohiju, hvali sv. Ignacija kao nasljednika apostola Petra: „Osobitu je”, kaže, „brigu Bog vodio o ovome gradu, što je i samim djelom jasno očitovao. Doista, onoga kojega je postavio na čelo cijelom svijetu, Petra, kojemu je predao ključeve nebesa, čijoj je volji i vlasti sve povjerio, njemu je zapovjedio da ondje dugo vremena boravi. Zbog toga naš grad s druge strane odgovara cijelom svijetu; ali budući da sam spomenuo Petra, opazio sam petu krunu ispletenu od njega samoga, jer ga je naslijedio u dostojanstvu antiohijskoga biskupstva. Jer kao što bi netko, ako iz temelja iščupa velik kamen, nastojao na njegovo mjesto postaviti drugi sasvim jednak, inače će se cijela građevina poljuljati i srušiti, tako je, kad je Petar imao otići iz Antiohije, milost Duha na njegovo mjesto postavila drugoga učitelja jednakoga Petru, kako već započeta građevina zbog prijezira prema nasljedniku ne bi postala slabija.” Čini se da je Zlatousti to govorničkim uveličavanjem istaknuo tako kao da u Antiohiji nije bilo nikakva biskupa Evodija, kad želi da Ignacije bude onaj kojega je Πέτρου μέλλοντος ἐντεῦθεν ἀποδημεῖν, ἐτερον ἀντιρόπον Πέτρου διδάσκαλον ἡ τοῦ Πνεύματος ἀντειστήγαγε χάρις. Οὐτον μετ' ἐκεῖνον τοῦτον διαδιξασθαι τῆν ἀρχήν. Zar je Zlatousti zanemario Evodija koji je za Petrova života upravljao Antiohijskom Crkvom, kao da ga je on kao vrhovni pastir usmjeravao u obavljanju njegove službe, a nasuprot tomu njemu je pridružio samoga sv. Ignacija koji je tom Crkvom upravljao nakon smrti obojice? „Ako je naime”, kaže u istoj homiliji, „teško upravljati stotinom ljudi ili čak pedesetoricom, kolike se kreposti mora smatrati sposobnost upravljati tako slavnim gradom i voditi onaj narod koji obuhvaća dvjesto tisuća ljudi?” Dodaje težinu vremena zbog progona pogana: „Ako u ovo vrijeme”, kaže, „upravljanje Crkvom upraviteljima zadaje mnoge napore i nevolje, koliko su tada bili brojniji i veći napori, kad su neprestano prijetile opasnosti, borbe, zasjede i strahovi!” Za ono je dakle vrijeme Petar odredio sv. Ignacija, po kojemu je predvidio da će se tada, nakon njegove i Evodijeve smrti, Antiohija sačuvati u Kristovoj vjeri i silno umnožiti.

19 Ovo mišljenje potvrđuje Nicefor Kalist u 2. knjizi prema Niceforu postavljen od sv. Petra nakon Evodija, E 19 Ovo mišljenje potvrđuje Nicefor Kalist u 2. knjizi prema Niceforu postavljen od sv. Petra nakon Evodija, F

19 Ovo mišljenje potvrđuje Nicefor Kalist u 2. knjizi prema Niceforu postavljen od sv. Petra nakon Evodija, F koje smo mi, dok smo živjeli, zaredili, obavješćujemo vas: Jakova, jeruzalemskoga biskupa, brata Gospodinova, a njega je nakon smrti kao drugi naslijedio Šimun, sin Kleofin, a njega opet kao treći Juda, sin Jakovljev... Evodija, biskupa Antiohije, kojega sam zaredio ja, Petar, a njega je naslijedio Ignacije, kojega je zaredio Pavao... Lina, sina Klaudijeva, prvoga biskupa Crkve Rimljana, kojega je zaredio Pavao, a nakon Linove smrti Klementa, kojega sam ja, Petar, zaredio kao drugoga... Aristona, prvoga biskupa Smirne, nakon čije je smrti nasljednik bio Strateja, sin Loidin, kojega je kao treći biskup naslijedio drugi Ariston itd.” Ispuštamo navoditi više toga. Među Smirnjanima nedostaju sv. Bukol, prvi biskup, i njegov nasljednik sv. Polikarp, suučenik sv. Ignacija, o kojima smo raspravljali uz njegov životopis 26. siječnja, a o sv. Bukolu ponovno ćemo raspravljati 6. veljače. Drugo, da je sv. Šimun, jeruzalemski biskup, desete godine Trajanove bio razapet na križ, te da ga je tada naslijedio, ne

A ne Juda Jakovljev, nego Just izabran iz redova Židova, prenose Jeronim u djelu Chronicon Eusebii i isti Euzebije u 3. knjizi djela Historia, 29. poglavlje. No zvao se on Juda ili Just, nisu ga mogli nakon smrti sv. Šimuna postaviti apostoli prije desete godine Trajanove, budući da je sv. Klement Rimski, kojemu se ove knjige pripisuju, već bio preminuo. O sv. Šimunu raspravljat ćemo 18. veljače.

20 Ovo i drugo uvjerljivo pokazuje da ovim knjigama ne treba pridavati bezuvjetnu vjeru, niti se odatle može sigurno zaključiti da su tada u Antiohiji bila postavljena dva biskupa, od kojih je jednoga trebalo postaviti na čelo onima koji su iz poganstva došli Kristu, a drugoga onima koji su povjerovali iz obrezanja, kako se čita u djelu Notationes ad Martyrologium Romanum, gdje se dodaje da se potkrala pogreška u navedeno Klementovo mjesto, dok se kaže da je Evodija postavio Petar, a Ignacija Pavao, budući da je zapravo Petar zaredio Ignacija. Isto se ponovno dotiče u djelu Annales Ecclesiastici uz 48. godinu, broj 14, gdje se Baronije, jer se oslanja na nagađanje, ne usuđuje ništa sigurno ustvrditi; to Pierre Halloix u 2. poglavlju djela Vita i u dodanim bilješkama opširnije nastoji dokazati. No istim bi se razlogom reklo da su u Rimu istodobno stolovala dva ili čak više papa: Lin, kojega je zaredio Pavao, i Klement, kojega je zaredio Petar prema djelu Constitutiones Apostolicæ, a između njih bi trebalo umetnuti Kleta ili Anakleta, koji je u istim konstitucijama ispušten. Mi ćemo istim dokazima potvrditi red biskupa koji su se slijedili kod Antiohijaca kojim se utvrđuje niz rimskih prvosvećenika.

21 Baronije uz 69. godinu Kristovu, broj 38, autoritetom sv. Ignacija potvrđuje njihovo nasljeđivanje. „Što se dakle tiče starih”, kaže, „pisaca crkvene povijesti, budući da sv. Ignacije, koji je živio u istom stoljeću s apostolima, kaže da je Klement naslijedio Kleta (tako naime čita umjesto Anakleta), jasno izjavljuje da je sam Klement na trećem mjestu, naime nakon Lina i Kleta, bio na čelu Rimske Crkve kao prvosvećenik.” To je ona poslanica sv. Ignacija Mariji Kasobolitskoj, koja u većini primjeraka donosi Anakleta, u drevnom prijevodu koji je pronašao Ussher Kleta, a u firentinskom rukopisu na grčkom Λίνον. Ako samomu Ignaciju toliko priznaje Baronije u nasljeđivanju rimskih prvosvećenika, zašto mu ne bismo vjerovali u pitanju vlastitoga biskupstva dok ovako piše svojim Antiohijcima s rimskoga putovanja: Παύλου χαι Πέτρου γεγόνατε. μαθηταί. μή ἀπολέσητε τὴν Παραθήχην. μνημονεύσατε Εὐωδίου τοῦ ἀξιομακαρίστου ποιμένος ὕμων, δς πρώτος ἐνεχειρίσθη παρὰ τῶν Ἀποστόλων τὴν ὕμετεραν προστασίαν. μή καταιχύνωμεν τόν πατέρα, γενώμεθα γνήσιοι παϊδες, αλλὰ μή νόθοι. Slažu se svi grčki primjerci. To se kod Martiala Mæstræusa na latinskom čita ovako: „Bili ste učenici Pavla i Petra, ne izgubite polog. Spominjite se Evodija, svojega preblaženoga pastira, koji vam je prvi od apostola zaređen za predstojnika. Ne sramotimo oca, budimo pravi sinovi, a ne nezakoniti.” Eto Evodija pridruženoga sv. Petru i Pavlu, prvoga biskupa kojega su apostoli zaredili Antiohijcima, a Antiohijaca i samoga Ignacija kao njegovih sinova.

22 Baronije ponovno pod brojem 42 potvrđuje spomenuto nasljeđivanje djelom Martyrologium Romanum, bogatim svjedokom crkvene predaje. Prema njemu su nakon sv. Petra Crkvom upravljali prvi Lin, drugi Kleto, treći Klement, navedeni svaki na svoj rođendan: 25. rujna, 26. travnja i 22. studenoga. U istom se martirologiju 6. svibnja čita ovako: „U Antiohiji sv. Evodija, koji je, kako piše blaženi Ignacije Antiohijcima, ondje prvi od sv. apostola Petra zaređen za biskupa te je slavnim mučeništvom završio život.” Izdanje djela Martyrologium Romanum tiskano 1586. godine ovako navodi sv. Ignacija uz veljačke kalende: „Rođendan sv. Ignacija, biskupa i mučenika, koji je nakon sv. Petra i Evodija upravljao Antiohijskom Crkvom.” U suvremenom martirologiju, uz ispuštanje Evodijeva imena, prenosi se da je kao treći upravljao tom Crkvom, što se posve podudara, a slažu se i gore navedeni drevni martirologiji.

23 Naposljetku Baronije to isto nasljeđivanje rimskih prvosvećenika utvrđuje autoritetom Euzebija i sv. Jeronima, po kojima nam ovaj spor valja bolje riješiti. Euzebije u 3. knjizi djela Historia Ecclesiastica, 16. poglavlje, tvrdi da je Evodije bio prvi biskup Antiohije, a drugi Ignacije, mnogo slavljen u govoru ljudi. Ponovno u 35. poglavlju prenosi da je kod mnogih i sada preslavni Ignacije u Antiohiji dobio biskupstvo kao drugi nasljednik Petrov. Na grčkom stoji: Πέτρου διαδοχής δεύτερον. Kod kronologa Nicefora antiohijski se biskupi pak navode ovim redom: 1. apostol Petar, 2. Evodije, 3. Ignacije Bogonosac, koji je postao mučenik u Trajanovo doba. U tom je smislu za sv. Jeronima u djelu De Scriptoribus Ecclesiasticis, 16. poglavlje, Ignacije treći biskup Antiohijske Crkve nakon apostola Petra.

24 Vrijeme dodijeljeno svakoj stolici u djelu Chronicon Euzebija napokon uklanja svaku prepirku. Tako se dakle kod sv. Jeronima u tom Euzebijevu djelu Chronicon prenosi da je 2. godine cara Klaudija, 42. godine Kristove, apostol Petar, nakon što je prvi utemeljio Antiohijsku Crkvu, poslan u Rim, gdje je propovijedajući Evanđelje 25 godina ustrajao kao biskup istoga grada, a 3. godine Klaudijeve, 43. godine Kristove, za prvoga biskupa Antiohije zaređen je Evodije, koji je poslije, kako će se reći 6. svibnja, postao mučenikom u Neronovu progonu, u kojemu isti Chronicon uči da su Petar i Pavao slavno poginuli u Rimu, povezujući kao nasljednike u Rimskoj stolici Lina, a u Antiohijskoj Ignacija. Ovako se čita na grčkom: τής 'Ρωμαίον 'Εκχλησίας κατὰ Πέτρον πρώτος χληροῦται τὴν ἐπισκοπὴν Λίνος. τής 'Αντίοχέων 'Εκχλησίας δεύτερος 'Επίσκοπος καθίσταται Ιγνάτιος. To stoji ondje nakon izvješća o ubojstvu careva Galbe, Vitelija i Otona. Drukčije u latinskom djelu Chronicon, koje je sastavio sv. Jeronim, nakon izvješća o mučeništvu sv. Petra i Pavla te pobuni Židova kaže se da je prvi Rimsku Crkvu držao Lin 11 godina. Zatim se, uz umetanje Neronove smrti te vladavine i ubojstva careva Galbe i Otona, dodaje: „i desetoga se u Antiohiji za drugoga biskupa zaređuje Ignacije.” „Zaređuje se”, kaže sv. Jeronim, dakle ne od sv. apostola Petra koji je nedavno bio preminuo. Naposljetku njegova dob, budući da je rođen oko 24. godine Kristove, kako će se uskoro reći, uvjerljivo dokazuje da mu, kad se sv. Petar selio iz Antiohije u Rim, antiohijsko biskupstvo nije bilo povjereno u sasvim mladoj dobi.

25 Sv. Grgur Veliki u 2. knjizi djela Registrum, 13. indikcija, 71. poglavlje, odnosno u 37. poslanici antiohijskom biskupu Anastaziju, naziva sv. Ignacija učenikom sv. Petra ovim riječima: „Amen, milost. Te naime riječi, preuzete iz vaših spisa, zato stavljam u svoje poslanice kako bi vaše blaženstvo spoznalo o sv. Ignaciju da nije samo vaš nego i naš. Kao što nam je naime njegov učitelj, prvak apostola, zajednički, tako nijedan od nas nema ni učenika istoga prvaka samo za sebe.” U homiliji sv. Zlatoustoga kaže se da je sv. Ignacije drugovao s apostolima i crpio duhovne bujice, da je od tih svetaca zadobio biskupsko dostojanstvo i da su ruke blaženih apostola dotaknule njegovu svetu glavu. Već smo češće rekli da se naziv apostola pridavao prvim Kristovim učenicima i drugim suvremenicima. Od njih smo 4., 22., 24. i 25. siječnja proslavili apostola Tita, apostola Parmena, apostola Timoteja i apostola Ananiju. Preostao je još sv. Ivan Evanđelist, među čijim smo učenicima nabrojili ove biskupe: Papiju Hijerapolskoga, Polikarpa Smirnskoga i na trećem mjestu Ignacija Antiohijskoga. Od njih piše Petar de Natalibus u 3. knjizi, 141. poglavlje, da je Papiju za biskupa zaredio sv. Ivan. Pierre Halloix u njegovu djelu Vita ne oklijeva prihvatiti kao istinito da mu je sv. apostol Ivan povjerio brigu za biskupstvo, kao i Polikarpu. Uostalom, da su sv. Polikarpa uz pristanak cijeloga skupa crkvenih službenika izabrali laici i da su redovito

A posvećenje izvršili biskupi polaganjem ruku, prenosi drevni pisac njegova djela Vita u 5. poglavlju. Jesu li taj redoviti izbor i posvećenje obavljeni i kod Antiohijaca? U objema djelima Acta o sv. Ignaciju o tome vlada duboka šutnja. Red nasljeđivanja izvrsno se označuje u prvima, prevedenima s grčkoga: velikoga Petra nasljeđuje Evodije, Evodija Ignacije, koji je i u djelu Acta Latina nakon Evodija preuzeo upravljanje Antiohijskom Crkvom. Drugi se opet razilaze u pitanju Polikarpova ređenja. Naime, za Ireneja u 3. knjizi djela Adversus hæreses, 32. poglavlje, Πό Αποστίλων κατασταθείς 'Επίσκοπος, „od apostola je postavljen za biskupa.” Nasuprot tomu, za Euzebija u 3. knjizi djela Historia, 30. poglavlje, πρός τῶν αὐτοπτῶν, καὶ ὑπερτῶν τοῦ Κυρίου τῆν ἐπισκοπῆν ἐγκεχειρισμένος, „od onih koji su vidjeli Gospodina i bili njegovi sluge povjereno mu je biskupstvo.” Kod Tertulijana u djelu De Præscriptionibus adversus hæreses, 32. poglavlje, navodi se da je Polikarpa postavio Ivan, kao što je Klementa zaredio Petar; da njega nakon apostola Petra većina Latina stavlja na drugo mjesto, opaža i ispravlja Jeronim u djelu De Scriptoribus Ecclesiasticis, 13. poglavlje; njemu se u 17. poglavlju i za Polikarpa kaže da ga je zaredio sv. Ivan, tako da ga je ili sam s drugim biskupima posvetio ili je pak svojim glasom odobrio njega kojega su drugi izabrali. Može li se to isto reći o sv. Ignaciju, prepuštamo sudu učenjaka. Juan Bautista de Lezana uz 102. godinu Kristovu u djelu Annales Carmelitarum, broj 4, Marco Antonio Alegre u 2. stanju djela Paradisi Carmelitici decoris, 24. poglavlje, i drugi pripisuju karmelićanskom redu sv. Ignacija kao jednoga od onih redovnika koji su s učenicima Krstiteljevim prionuli uz Isusa Krista i bili ubrojeni među sedamdeset i dvojicu, te ga nakon Ivana Krstitelja određuju kao svjetlo i arhimandrita svega Ilijina redovništva. To se samo od sebe ruši iz onoga što je rečeno i što će se uskoro iznijeti, i ne treba daljnje pobijanje jer nije potvrđeno nikakvim autoritetom starih pisaca.

§ IV. Dob sv. Ignacija uspoređena s godinama careva. Godina smrti.

Da bismo nastavili povijesni i kronološki način izlaganja kojim smo se dosad služili u potvrđivanju siječanjskih djela Acta, prihvaćamo općenitijom uporabom prihvaćeno, iako mnogim poteškoćama zamršeno, računanje godina Kristovih koje nazivamo vulgarnom erom ili epohom, a neki je zovu dionizijskom jer ju je oko 525. godine počeo uvoditi rimski opat Dionizije Mali; od toga se naziva suzdržavamo jer njegovu točno izvedenu računu ne odgovara ona era koja posvuda kod muževa slavnih po točnijoj učenosti u tim znanostima svoj početak uzima od siječanjskih kalenda za konzulata Gaja Cezara i Lucija Emilija Paula: 44. julijanske godine, 754. godine od osnutka grada Rima prema Varonovu računanju, u godini koja joj je prethodila općenito se vjeruje da se Krist u ožujku utjelovio, a u prosincu rodio. Tu je epohu Baronije u svojem djelu Annales pretekao za pune dvije godine te ju je započeo za dvanaestoga konzulata cara Augusta i Marka Plaucija Silvana te njegova zamjenika Gaja Kaninija Gala, 44. julijanske godine, 754. godine od osnutka Grada. Ipak, da se u tijeku djela Annales ne bi neprestano razilazio s vulgarnom epohom, u njihovu je nastavku šest godina Probove vladavine sažeo na četiri godine te je zanemario dva općenito prihvaćena para konzula; a to su otprilike Fulvije Emilijan i drugi put Pomponije Bas, te Kornelije Sekular i Junije Donat, ili umjesto njih ponovljeni Galijen i Valerijan, koje valja smjestiti u 259. i sljedeću godinu vulgarne ere. Toliko o početku kršćanske epohe, koje se god godine Krist rodio, bilo one koja je ovoj neposredno prethodila, bilo da s Baronijem valja dodati dvije godine, ili radije četiri godine, kako nakon Johanna Deckersa uče Denis Pétau, Aubert Le Mire, Gilles Bucher i drugi. Neki s Johannesom Keplerom dodaju i petu godinu.

27 Godina koja je u vulgarnoj epohi koju smo već utvrdili bila 31., julijanska 76., s mjesečevim ciklusom 13, sunčevim 12, D nedjeljnim slovom G, i 31. za petoga konzulata cara Tiberija Augusta i Elija Sejana, smatra se slavnom po otkupljenju ljudskoga roda: jer je, nakon što je dan ranije proslavljena zakonita Pasha, Krist Gospodin 23. ožujka, u petak, 15. dana Mjeseca, umro na križu, a 25. istoga ožujka, u nedjelju, uskrsnuo. Budući da je pak u posljednjoj godini svojega propovijedanja Krist apostole koji su se prepirali o prvenstvu poučio poniznosti pokazavši im djetešce, za koje kasniji Grci uče da je to bio sv. Ignacije kojeg je Krist tada i nosio na svojim rukama, a koje je možda imalo šest ili sedam godina i bilo rođeno oko 24. godine vulgarne Kristove ere; kad je Tiberije August navršio 20 godina vladavine, njega je, preminuloga 16. ožujka 37. godine Kristove, naslijedio Gaj Kaligula, a kad je on četvrte godine vladavine, 24. siječnja 41. godine Kristove, ubijen, na njegovo je mjesto došao njegov stric Klaudije; u njegovoj je 2. godini sv. Petar napustio Antiohiju i otišao u Rim, a za nasljednika je imao sv. Evodija, koji je 3. godine Klaudijeve zaređen za biskupa Antiohijaca: u to je vrijeme sv. Ignacija u dvadesetoj godini života poučavao sv. Ivan Evanđelist, kako bi nekoć naslijedio Evodija na Antiohijskoj stolici. Sv. Polikarp, kojega je sv. Ivan preporučio sv. Bukolu, smirnskom biskupu, bio je zaređen za đakona i poučavao je različite vrste ljudi; zatim je posvećen za svećenika te je svetim življenjem postao prikladan da jednoga dana bude izabran za nasljednika Bukolu u biskupskom dostojanstvu. Zašto ne bi na isti način kod sv. Evodija Ignacije bio promaknut kroz crkvene stupnjeve i napokon postavljen na njegovo mjesto? Tako je i đakon sv. Ignacija Heron njega naslijedio na biskupskoj stolici; njemu je, kako se vjeruje, bila poslana poslanica sv. Ignacija, svjedočanstvo izvanredne brižljivosti i ljubavi pobožnoga oca prema duhovnom sinu, o kojoj ćemo uskoro govoriti.

28 U međuvremenu je Neron, koji je 54. godine naslijedio Klaudija, pokrenuo prvi progon protiv kršćana, u kojemu je nakon apostola Petra i Pavla te raznih predstojnika palmu mučeništva zadobio i Evodije Antiohijski. Nakon Nerona vladali su Galba oko sedam mjeseci, a Oton tri; nakon njihove smrti u Antiohiji je za drugoga biskupa zaređen Ignacije kod Euzebija u djelu Chronicon: naime 69. godine Kristove, oko 45. godine života sv. Ignacija. Zatim je cara Vitelija nakon osam mjeseci vladavine naslijedio Vespazijan, za čijega je drugoga konzulata sa sinom Titom, 70. godine, osvojen grad Jeruzalem i spaljen židovski hram. Dok Tacit u svojoj povijesti navodi te posljednje konzule, izvrsno potvrđuje red prethodnih konzula uz najveću čvrstoću naše kronologije. Vespazijana su naslijedila dva sina, najprije Tit 79. godine, a zatim nakon proteka dviju godina Domicijan, u čijoj oko 12. godini, 93. Kristovoj, F kad je podignut drugi progon protiv kršćana, mnogi smatraju da je sv. Ignacije pretrpio veoma mnogo zbog ovih njegovih riječi u poslanici Kasobolitskoj: „Ja, koji sam postao spreman podnijeti veoma mnogo ne toliko zbog sebe koliko zbog drugih, odlukom mnogih protivnika bivam mučen dijelom progonstvima, dijelom tamnicama, dijelom okovima. Ali ni za što od toga ne marim, štoviše, slijedit ću ih.” A ono što se u poslanici naznačuje da je tada rimski prvosvećenik Klement naslijedio Anakleta ili Kleta, vjeruje se da je napisano za Domicijanove vladavine, što valja potpunije ispitati uz njihova djela Acta. Uostalom, čini se da su to uznemiravanja progona za koja djelo Acta Latina prenosi da ih je Ignacije svojim molitvama odbio od Crkve.

29 Godine spomenutih careva pod kojima je živio sv. Ignacije, osim postojane vjerodostojnosti drevnih pisaca, potvrđene su i astronomskim opažanjem. Najprije naime petu godinu Klaudijevu te konzulat Marka Vinicija i Statilija Korvina s 45. godinom Kristovom potvrđuje pomrčina Sunca opažena kod Diona u 60. knjizi 1. kolovoza, na rođendan cara Klaudija. Drugo, konzulat Vipsanija i Fonteja sa 6. godinom Neronovom u 59. godinu Kristovu smješta pomrčina Sunca 30. travnja,

A u sat dana između sedmoga i osmoga viđena u Kampaniji kod Plinija u 2. knjizi, 70. poglavlje. Treće, ubojstvo cara Domicijana 18. rujna dogodilo se kod Svetonija dok je Mjesec bio u Vodenjaku, 96. godine Kristove. Dodaj Kapitolijsko natjecanje koje je ustanovio isti Domicijan kod Cenzorina u 18. poglavlju za dvanaestoga konzulata njega i Sergija Kornelija Dolabele, 86. godine Kristove, 5. njegove vladavine, od koje su do 238. godine Kristove za konzulata Marka Ulpija Krinita i Prokula Poncijana, kad je Cenzorin sastavljao svoju knjigu, protekle 152 godine, a natjecanje, koje je poput olimpijskih igara bilo četverogodišnje, obnovljeno je trideset i deveti put. To opširnije izvode Johann Deckers u 1. knjizi djela Dissertationes de anno ortus ac mortis Domini, 1. dio, 6. hipoteza, 5. odsjek i drugdje, Pétau u 11. knjizi djela De Doctrina temporum, 9., 19. i 20. poglavlje, i drugi. Toga se ovdje valjalo dotaknuti kako bi čitatelj shvatio naš kronološki raspored.

30 Nakon što je Domicijan 18. rujna 96. godine ubijen, Kokcej Nerva je prema Dionu vladao jednu godinu, četiri mjeseca i devet dana, a njega je oko 27. siječnja 98. godine naslijedio Trajan i preuzeo carstvo. Pod njim je, u trećem progonu kojim su bili pogođeni kršćani, sv. Ignacije osuđen pred zvijeri i postigao palmu mučeništva; no koje se to

B godine dogodilo, sumnja se. U djelu Acta Latina navodi se konzulat Atika i Marcela: budući da se taj par konzula ne nalazi zajedno, Galesini u svojem djelu Notationes uz 1. veljače pribjegava Suranu i Marcelu, konzulima 7. godine Trajanove, 104. Kristove, koje su on i Baronije pomaknuli na 106. godinu Kristovu; za njihova se konzulata, dodaje on, u drevnim analima prenosi da je antiohijski biskup Ignacije u Rimu predan zvijerima, što je i Johannes Cuspinianus opazio uz konzule Aurelija Kasiodora. Čiji su pak ti anali, nijedan ne objašnjava. U djelu Chronicon Alexandrinum za drugoga konzulata Sirijana i Marcela, 7. godine Trajanove, kršćani su ponovno počeli biti zlostavljani, te su mnogi od njih zbog ispovijedanja Krista plemenito i slavno poginuli. Zatim se mučeništvo sv. Ignacija smješta u sljedeću godinu. Tomu mišljenju ide u prilog dovršeni dvostruki dački rat; nakon prvoga, drevni natpis kod Panvinija u 2. knjizi djela Fasti pokazuje da je Trajan kao četvrti put konzul 101. godine Kristove trijumfirao pobijedivši dačkoga kralja Decebala. Zatim, da je istoga Decebala koji se ponovno pobunio, sagradivši most preko Dunava, Trajan porazio i Daciju pretvorio u provinciju dok je sam bio peti put konzul 102. godine Kristove, uči drevni novčić kod Baronija uz 105. godinu, a potvrđuju Euzebije u djelu Chronicon i

C Dion u životopisu Trajana; kod njega su sljedeće godine njegove vladavine, 7., 104. Kristove, za konzulata Surana i Marcela, Trajanu po povratku u Grad došla mnogobrojna poslanstva barbarskih naroda i Indijaca, kada je na forumu podigao najveći stup, slavljen u spisima potomaka. Tu nazočnost u Rimu nakon dačkoga rata zahtijevaju djelo Acta Latina i mnogi prije navedeni martirologiji. No sljedeće godine, 105. Kristove, namjeravajući poduzeti pohod protiv Armenaca i Parta, otišao je u Grčku, a odande na Istok, i nikada se više nije vratio u Rim.

31 Iako se to mišljenje shvaćeno na taj način ne bi moglo činiti posve nevjerojatnim, ipak oba djela Acta i drugi povjesničari zahtijevaju da je sv. Ignacije poživio dulje, do 11. godine Trajanove. Najprije djelo Acta Latina prenosi da je Trajan podigao progon protiv kršćana devete godine vladavine, 106. Kristove, kada je novim donesenim ediktima prisiljavao kršćane da žrtvuju bogovima. Stoga se sljedeće godine, 10. Trajanove, 107. Kristove, u djelu Chronicon Euzebija čita ovako: „Dok je Trajan podizao progon protiv kršćana, Šimun, sin Kleofin, koji je držao biskupstvo u Jeruzalemu, biva razapet na križ, a nasljeđuje ga Just. Također je Ignacije, biskup Antiohijske Crkve, doveden u Rim i predan zvijerima; nakon njega kao treći biva postavljen Heron.” O sv. Šimunu raspravljat ćemo 17. veljače. Drugo, oba djela Acta, latinska i grčka, zahtijevaju da je Trajan u Antiohiji osudio sv. Ignacija pred zvijeri; Dion spominje da se on otprilike u to vrijeme zadržavao u Antiohiji, kome je, kaže, dok je bio u Antiohiji, osroenski kralj Abgar poslao darove i poslanstva. Neka je dakle Ignacije 10. godine Trajanove iz Antiohije poslan u Rim: ne slijedi odmah da je iste godine bio predan zvijerima. Jeronim, od kojega na latinskom imamo ovaj Euzebijev Chronicon mjestimice proširen, u djelu De Scriptoribus Ecclesiasticis, 16. poglavlje, prenosi da je podnio mučeništvo jedanaeste godine Trajanove, to jest 108. Kristove, kada su konzuli bili Apije Anije Trebonije Gal i Marko Atilije Metilije Bradua; njihov se konzulat, naveden samo nadimcima Gal i Bradua, kod Viktorija nalazi pogrešno smješten u prijestupnu godinu, 77. razdoblje, 2. indikciju, 1. mjesečev ciklus, čije siječanjske kalende padaju u ponedjeljak i 19. dan Mjeseca, a dan Uskrsa na 31. ožujka i također 19. dan Mjeseca. Sve se to podudara sa 7. godinom Trajanovom, 104. Kristovom, kada su konzulat obnašali gore spomenuti Suran i Marcel. Vrlo su se lako pak mogli zamijeniti Apije, ili Anije, ili Atilije u Atika, a Metilije u Marcela, jer su ta osobna imena kod Viktorija i Kasiodora, a također u djelu Chronicon Alexandrinum i u djelu Fasti Siculi nedostajala, dok ih cjelovito donosi djelo Fasti Capitolini. Drugo objašnjenje iz Hegesipa pruža Euzebije u 3. knjizi djela Historia, 26. poglavlje, kod kojega je sv. Šimun, jeruzalemski biskup, bio optužen pred konzularnim mužem Atikom, xai οὐτως μαρτυρεῖ επι Τραίανοι Καίσταρος, xai ὑπατικοι Αττικοι, „i tako”, kaže, „pod carem Trajanom i konzularom Atikom ispovjedi Kristovu vjeru.” Isto se navodi u djelu Chronicon Alexandrinum, u djelu Breviarium Romanum i drugdje, kako ćemo reći 17. veljače; tako da je Ignacije možda bio predan brizi i straži ovoga Atika koji se tada iz Sirije vraćao u Rim. Može li se isto reći za Marcela, u šutnji starih pisaca ne želimo nagađati. Naposljetku, gore je rečeno da je podnio mučeništvo po Trajanovoj zapovijedi, ali ne u njegovoj nazočnosti u Rimu. Prema računu tih godina doživio je osamdeset i četvrtu godinu života, a trideset i devetu od početka biskupstva. Drugi od smrti sv. Evodija, ne dopuštajući nikakvo razdoblje ispražnjene stolice tijekom progona, od 14. godine Neronove do 11. Trajanove broje četrdeset godina, za koje slutimo da su u djelu Catalogus carigradskoga patrijarha Nicefora bile izražene tako da su na grčkom stajale ἔτη μ', a ne ἔτη δ', odnosno 40 godina, a ne 4 godine, što se ondje čita tiskarskom pogreškom.

32 Joseph Scaliger u svojim bilješkama uz Euzebijev Chronicon muči se ovom nedoumicom zbog toga što je Ignacije doveden u Rim i bačen pred zvijeri. „Valja se upitati”, kaže, „zašto se čovjek iz Sirije dovodi u Rim da bude bačen pred zvijeri. Jer ne samo nad kršćanima nego i nad poganima sudbenost je imao onaj koji je upravljao provincijom, te je u samoj provinciji prema svojoj nadležnosti nad njima izvršavao kaznu. Samo su se rimski građani prizivali na cara u Rim, kao Pavao u Djelima apostolskim. Na taj je način Ignacije, ako je doduše bio rimski građanin, mogao biti doveden u Rim. Ali zakoni nisu dopuštali da se rimski građanin baci pred zvijeri. Stoga ovu sumnju prepuštamo drugima da je razriješe. Ja iskreno priznajem svoje neznanje: inače i djeca ili znaju ili iz martirologija mogu naučiti da su kršćani obično bili bacani pred zvijeri. Ipak je ono pitanje o Ignaciju dovedenom iz Sirije u Rim dostojno da se raspravi, te ga u tu svrhu i iznosimo.” Toliko Scaliger, koji ne razlikuje dovoljno vremena Pavla i Ignacija: tada nije bio donesen nikakav zakon protiv kršćana, a progon je već bio treći put obnovljen, u kojemu su carevi svojom vlašću sebi činili dopuštenim ona mučenja koja je nalagao tiranski bijes. U Antiohiji je bio nazočan Trajan, čiji se mig pretpostavljao svakomu zakonu, a sami su se kršćani, jer su ih smatrali bogohulnicima protiv bogova, držali dostojnima svakoga mučenja, kao krivci za uvredu božanskoga i kraljevskoga veličanstva. Ipak različiti pisci navode različite razloge slanja mučenika u Rim,

A a ovi se nalaze niže u djelu Acta: da bi zbog duljine putovanja podnio težu kaznu, da bi Rimljanima izgledao kao zločinac i da kod Antiohijaca ne bi ostala ni najmanja uspomena na njega. Gotovo iste razloge ističe Zlatousti u svojoj homiliji o sv. Ignaciju. Druge navode Baronije uz 109. godinu Kristovu, broj 9, i Halloix uz 8. poglavlje djela Vita S. Ignatii, slovo 1. Da je Claude Saumaise obratio pozornost na ovaj Trajanov progon, a u njemu na vrijeme mučeništva sv. Ignacija, ne bi odmah odbacio poslanice koje je sv. Ignacije napisao u posljednjoj godini svoga života kao puke izmišljotine, dok u djelu De Episcopis et Presbyteris pod imenom Valona Mesalina u 4. poglavlju brblja da se čini kako su te poslanice nastale i bile podmetnute oko početka ili sredine drugoga stoljeća, u koje je vrijeme prvi put uvedeno pojedinačno biskupstvo iznad prezbiterata. Toliko on. Te su poslanice nastale početkom drugoga stoljeća, kada je živio njihov otac sv. Ignacije. O poslanicama ćemo govoriti niže. Ovu Saumaiseovu raspravu izvrsno pobija Pétau u 2. knjizi djela De Hierarchia Ecclesiastica, 8. poglavlje, 3. svezak djela Dogmata Theologica, a od heterodoksnih pisaca Ussher u djelu Dissertatio de Epistolis Ignatianis, 18. poglavlje.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

1. veljače Kalendar godine