Drugi životopis sv. Šimuna Stilita
Alia vita s. Simeonis Stylitæ
AUTOR ŠIMUN METAFRAT VILIM GRATIUS IZ DRUŽBE ISUSOVE.
Podrijetlo sv. Šimuna i počeci redovničkoga života u dvama samostanima.
Muža najglasovitijega po slavi i veliko čudo nastanjenoga svijeta Šimuna poznaju svi podložni Rimskomu Carstvu: njegovo je ime preletjelo sve do Skita i Nomada; Perzijanci i Indijci, narod Etiopljana i tko god nastanjuje drugi kraj svijeta, jedni gledajući vlastitim očima, neki saznajući po čuvenju njegova djela, proslavljali su ga pohvalama. Budući da je dakle bio tako velik i slavan, dobio je doduše mnoge pisce, ali nije bilo nikoga tko bi njegove kreposti dosad pojedinačno obuhvatio spisom, niti je itko upravio um na to da ih pojedinačno točno izloži. A oni koji su u prijašnjim vremenima u kratkom sažetku raspravljali o njegovu životu, letimično su se dotaknuli ponečega što obuhvaća njegovu srednju dob, a tako slavna njegova djela nisu doveli do kraja. Stoga će naš govor o ovome mužu biti nadasve koristan, te ćemo stvar započeti od početka i nastaviti do kraja. No bojim se da se potomcima pripovijedanje ne bi učinilo sličnijim bajkama i lišenim istine. Ljudi su naime navikli prirodom mjeriti prošle događaje: kad pak nešto prijeđe granice prirode, neupućeni u božanske stvari smatraju da je svaki govor o tome lažan. Budući pak da ovaj muž nije popustio zakonima prirode, niti je podnio išta ljudsko, nego je u smrtnome tijelu pokazao postojanost bestjelesnih bića, osobito stoga što su onima koje je on poučio božanskim stvarima ispunjena sva zemlja i sama mora, odatle ću dakle započeti svoje pripovijedanje.
AUCTORE SIMEONE METAPHRASTE GUILIELMO GRATIO E SOCIETATE JESU.
S. Simeonis ortus, et vitæ religiosæ rudimenta in duobus monasteriis.
Simeonem virum fama celeberrimum, magnumque habitati orbis miraculum norunt omnes Romanorum Simeonis celebritas, res gestæ. imperio subditi: ejus nomen usque ad Seytas et Nomadas pervolavit: Persæ, et Indi, Æthiopumque natio, et quicumque aliam orbis plagam incolunt, alii oculis perspicientes, nonnulli auditu ejus res gestas cognoscentes, eum laudibus prædicarunt. Magnus igitur adeo cum esset ac celebris, multos quidem scriptores consecutus est; qui tamen ejus virtutes hactenus singulatim scripto complecteretur, extitit nemo, neque ullus ad singulas accurate percensendas animum applicuit. Verum qui superioribus temporibus brevi compendio de ejus vita disseruerunt, quædam quæ mediam ejus ætatem continent cursim perstrinxerunt, neque tam celebres ejus actiones ad finem perduxerunt. Quapropter utilis maxime de hoc viro nobis sermo futurus: remque a capite ordiemur, atque ad finem prosequemur. Sed vereor ne posteris fabularum similior, et nuda a veritate narratio videatur. Consueverunt enim homines natura metiri res præteritas: ubi vero quippiam naturæ terminos excesserit, omnis de eo rerum divinarum imperitis falsus esse sermo existimatur. Quoniam vero hic vir naturæ legibus non cessit, ac ne humana quidem passus est, verum incorporeorum in mortali corpore ostendit constantiam; cum præsertim iis qui ab eo divina edocti sunt, terra omnis ac maria ipsa repleta sint; hinc igitur narrationem mean inchoabo.
2 Između Sirije i Cilicije smješteno je neko selo koje stanovnici nazivaju Sisan: iz njega je bio podrijetlom ovaj divni Šimun. I najprije su ga roditelji naučili pasti ovce, da bi se u tome ubrojio među nekadašnje muževe velikih kreposti, mislim na patrijarha Jakova, uzdržljivoga Josipa, zakonodavca Mojsija, kralja i proroka Davida, kao i Miheja te napokon ostale najsvetije muževe toga reda.
2 Vicus quidam inter Syriam et Ciliciam situs est, incolæ a Sisam nominant: ex illo admirandus hic Simeon oriundus fuit. Ac primum quidem a parentibus oves pascere docetur, ut in eo magnarum quondam virtutum viris adnumeretur, Jacob, inquam, Patriarchæ, Joseph continenti, Moysi legislatori, Davidi Regi et Prophetæ, ut et Micheæ, cæterisque demum sanctissimis ejus ordinis vitis.
3 Kad su pak jednom zbog silne količine snijega koji je
Divna pokora i uzdržljivost.
No nije se zaustavio na tim stvarima niti je obuzdao ovu spremnost, nego je Bogu, tajnomu istražitelju svih tajni, prinio borbu. Svi znate kako su hrapava i kako su, čim se i lagano rukama dotaknu, neugodna užad ispletena od palme. Takvim je užetom Šimun opasivao bokove, ne samo izvana, nego je činio da gotovo sraste s kožom, i tako ga je snažno stezao da se sav onaj dio tijela posvuda rastakao u gnoj. Deset je dana ili više tako proveo, kad gle, dok se rana već pogoršavala, gnoj koji je otuda tekao zajedno s krvlju odavao je skrivenu unutarnju ranu. Tada jedan od promatrača upita što je uzrok tolikoj krvi. Dok je Šimun govorio da uopće nema nikakve boli, nimalo nije uvjerio prisutne, jer je krv tekla naočigled sviju i iznad svakoga čovjekova povika i strpljivosti proturječila te gotovo likovala nad tajnom. Stoga, kad je jedan od suboraca silom stavio ruku na njegov bok, napokon je doznao uzrok i cijelu stvar javio poglavaru: koji ga je, dok ga je oštro korio i prijekorima osuđivao toliku okrutnost toga čina, jedva napokon oslobodio okova, te je on strpljivo podnio da ga odriješe, ali se uporno protivio da se rani primijeni ikakav lijek.
3 Cum vero aliquando ob nimiam vim nivium e cælo
Pænitentia, et abstinentia mirabilis.
Verum non in iis rebus stetit, neque promptitudinem hanc frænavit, sed occultum occultorum omnium scrutatori Deo certamen obtulit.
a Nostis omnes quam asperi, quamque vel leviter manibus attacti molesti sint funes ex palma contexti. Tali fune Simeon lumbos cingebat, non tantum exterius, sed etcuti quasi agnasci faciebat, ac ita vehementer stringebat, ut omnis illa corporis pars in saniem undequaque difflueret. Decem dies aut amplius ita transegerat, cum ecce, ulcere jam ingravescente, sanies una cum sanguine inde profluens latentem intus plagam denuntiabat. Tum unus ex spectantibus, quæ tanti sanguinis causas esset, interrogavit. Dum Simeon nihil omnino doloris subesse dicit, neutiquam persuasit, sanguine in omnium conspectu defluente, ac supra omnem viri clamorem et patientiam contradicente, et quasi de mysterio triumphante. Itaque cum quidam e commilitonibus manum violenter in latus intulisset, tandem caussam didicit, remque omnem Præfecto nuntiavit: cui cum eum graviter reprehenderet, ac jurgiis tantam rei crudelitatem argueret, vix tandem vinculo liberavit, quo se solvi quidem patienter tulit:b verum ut ulceri aliquod remedium adhiberetur pertinaciter obstitit.
8 Stoga, kad su asketski drugovi vidjeli da Šimun čini ove i ovima slične stvari, te s jedne strane nisu se mogli natjecati ni s njegovim najmanjim krepostima, a s druge strane ne podnoseći da budu nadmašeni, zapovjediše mu da ode iz sela, da ne bi možda, kako su govorili, slabijima postao uzrokom kakve štete. Šimun, zaputivši se u gorsku samoću, nađe neko jezero bez vode, ne odveć duboko, u koje se spusti, ustrajući u uobičajenim molitvama i razmatranjima. Poslije pet dana počeše se zbog toga čina kajati oni koji su bili uzrokom njegova otpusta: stoga poslaše dvojicu izabranih iz čitava broja da potraže Šimuna, kojima bi naloženo da ga, ako ga igdje nađu, vrate u zajednički samostan. Lutajući posvuda po gori, oni naiđu na pastire ovaca, te kad su ih upitali za njega opisujući mužev izgled i odjeću, oni im prstom pokazaše najbliže jezero u koje se bio bacio. Žureći k tome mjestu, dozvaše Šimuna njegovim imenom i spuštenim užetom izvukoše ga iz bunara, ne bez velika truda: uspon naime obično biva teži od silaska.
8 Quare cum ascetici sodales hæc et ejusmodi alia Simeonem perpetrantem viderent, et hinc quidem neque se cum minimis ejus virtutibus concertare posse; inde superari se non ferentes, jusserunt ut a pago recederet, ne fors, ut aiebant, imbecillioribus damni alicujus causas existeret. Simeon ad montis solitudinem pergens invenit lacum quemdam sine aqua, nec admodum profundum, in quem se demisit, consuetis precibus ac meditationibus insistens. Post quinque dies facti pænitere cæpit eosc qui causa dimissionis fuerant: quapropter duos ex omni numero delectos ad Simeonem quærendum miserunt, quibus mandatum, ut si usquam eum invenirent, ad commune cœnobium reducerent. Illi montem passim oberrantes in pastores ovium incidunt, quos cum de illo, viri formam et habitum describentes, interrogassent, lacum eis proximum, in quem se conjecerat, digito ostenderunt. Illi ad locum festinantes, Simeonem nomine suo evocatum, fune demisso e puteo extraxerunt, non sine magno labore: solet enim descensu ascensus esse difficilior.
9 Odande ga ponovno vratiše u zajednicu braće: ondje je Šimun boravio kratko vrijeme te otišao u selo Telanis (ono je smješteno u podnožju gore), gdje je našao malu kolibu i u nju se zatvorio na tri godine. Ovdje se pak neprestano trudio nagomilati sebi bogatstvo kreposti, stupajući u preslavnu borbu s Mojsijem i Ilijom, te je punih četrdeset dana ustrajao bez hrane.
9 Inde rursum ad cœtum fratrum reduxerunt: ubi Simeon exiguo tempore moratus, add Telanisum pagum concessit, (is ad pedem montis situs est) ubi parva reperta casa, in eam triennio se conclusit. Hic porro numquam non virtutum divitias sibi accumulare contendebat, cum Moyse et Elia præclarum certamen iniens, quadraginta ipsos dies sine cibo perdurabat.
10 e Blaz pak bijaše muž pobožan prema Bogu i veoma brižan za napredak i korist braće; osim toga, u ono vrijeme predstojnik svećenika koji su živjeli po selima, obilazio je unaokolo sebi povjerena mjesta, sve više i više jačao monahe za duhovni život potičući ih na veću ustrajnost u molitvama i povećanje postova. Dogodilo se pak da je jednom po svojoj službi pohodio i Šimuna; on je tako velika muža primio kao savjetnika svoga načina života i s njime priopćio tajne svoje duše. Dok je Blaz spoznavao tako strm i silovit način življenja, ozbiljno je opominjao Šimuna i savjetovao mu da nasilnu smrt ne smatra krepošću, nego da naprotiv takvu krepost drži krajnjim bezumljem, odvajanjem od Boga i napokon najizravnijom smrću duše. Nato pak Šimun reče: „Stavi pokraj mene deset kruhova, kao i posudicu vode, da kad vidim da tijelo pada s neba ovce bijahu prisiljene ostati kod kuće, dobivši slobodno vrijeme ode s roditeljima u svetu crkvu: ondje, kad je čuo evanđeoski glas koji blaženima proglašava one koji tuguju i plaču, a nesretnima one koji se smiju, kao i dostojnima nasljedovanja sve koji su čista srca i što god je ovima slično dodano, upitao je jednoga od prisutnih što tko čineći postiže svaku od ovih stvari: tada drugi, koji je, kako se čini, također bio štovatelj kreposti, savjetuje mu monaški život i pokazuje njegovu uzvišenu filozofiju.
10 e Blasus vero erat vir in Deum religiosus, et valde attendens ad fratrum approbationem et utilitatem; præterea Sacerdotibus in vicis degentibus tum temporis Præfectus, circumquaque loca sibi concredita obibat, ad vitam spiritualem Monachos magis magisque roborabat, ad precum majorem tolerantiam ac jejuniorum incrementum adhortando. Contigit autem ut aliquando ex officio quoque Simeonem visitaret; qui virum tantum tamquam instituti sui consultorem excepit, cum eoque arcana mentis suæ communicavit. Blasus dum usque adeo arduum ac violentum vivendi modum cognoscit, serio Simeonem monet, suadetque ne mortem violentam virtutis loco habeat; contra vero hujusmodi virtutem extremam dementiam, ac a Deo separationem, animæ denique mortem præsentissimam esse existimet. Enimvero ad hæc Simeon: Decem panes juxta me colloca, necnon aquæ vasculum, ut cum videro corpus alimento indigere, cælo labentem oves domi manere cogerentur, otium nactus ad sacram Ecclesiam cum parentibus concessit: illic cum vocem Evangelicam inaudiisset, quæ lugentes et flentes beatos prædicat, infelices vero ridentes denuntiat, itemque imitatione dignos omnes qui mundo sunt corde, et quæcumque his similia adjuncta sunt; unum e præsentibus interrogavit, equid quis faciendo horum singula consequeretur: tum alter, qui et virtutis, uti apparet, cultor erat, monasticam ei vitam suadet, ejusque sublimem philosophiam ostendit.
4 Šimun dakle, primivši sjeme božanske riječi i sakrivši ga u najdublje zakutke duše, pobježe u obližnji hram svetih mučenika, ondje licem i koljenima prikovan uz zemlju moli Boga, koji želi spasiti sve ljude, da ga upravi na pravi put pobožnosti. Dok se tome neko vrijeme posvećivao, pomalo tone u san te napokon spoznaje ovakvo viđenje. Učinilo mu se da iskapa neke temelje, a zatim da od nekoga tko je stajao pokraj njega čuje da jarak iskopa još dublje. Kad je dakle već, kako mu je bilo zapovjeđeno, ustrajao u iskopavanju, poče se odmarati od posla. Kad gle, ponovno onaj koji mu se bio ukazao zapovijeda da kopa dalje i da ne prestaje s poslom. Kad je treći i četvrti put zapovjedio da se to učini, te napokon zbog prevelike dubine jarka nije mogao dalje kopati, izjavljuje da je već dovoljno iskopano i zapovijeda da se podigne građevina, te opominje da, pošto sada prestane s tim trudom, gradnja odsada neće biti teška. Ovomu proročanstvu odgovorio je ishod. Viđenje je naime značilo da će ono što je potom učinio prijeći granice prirode. Monaški mu je naime život, nakon onih izvanrednih napora koje je Šimun u početku podnio, uspio po želji srca.
4 Simeon igitur acceptis divini verbi seminibus, iisque in intimis animi recessibus absconsis,b ad proximum sacrorum Martyrum templum confugit, illic facie et genibus in terram defixis, Deum qui omnes homines salvare cupit precatur, ut ad rectam pietatis viam dirigat. Huic rei dum aliquandiu intendit, paullatim in somnum delabitur, ac tale demum visum cognoscit. Fundamenta quædam sibi effodere visus est, einde ab astante quodam audire, ut fossam adhuc altius effodiat. Cum igitur jam, uti jussum fuerat, effossioni institisset, cæpit ab opere quiescere. Cum ecce rursus, qui apparuerat, ulterius effodere jubet, neque ab opere cessare. Cum tertio ac quarto hoc fieri mandasset, ac tandem ob nimiam fossæ profunditatem amplius fodere non valeret, satis jam effossum esse declarat, ac ædificium strui imperat, neque eo a labore jam cessante difficilem deinceps fore structuram monet. Huic vaticinio respondit eventus. Significabat enim visio, quod quæ deinceps ab eo gesta sunt naturæ limites excederent. Monastica enim vita post eximios illos labores, quos in principio exercuit Simeon, illi ex animi sententia successit.
5 Odande, kad je ustao, svratio je u obližnju zajednicu monaha: boraveći ondje dvije godine, željan savršenije kreposti ode u selo Teledu, u kojem je divnomu mužu Heliodoru bila povjerena briga za monahe, koji se od šezdeset i pet godina koliko je bio proživio, isto toliko, izuzevši tri, bio zatvorio u ćeliju, jer je tri proveo u dojenju i ranom djetinjem odgoju; od treće je naime godine života od roditelja bio posvećen Bogu i ušao u ovo divno stado monaha. Taj je muž po primjeru onoga velikog Jakova bio jednostavan te je napokon dosegao toliki stupanj blagosti i pobožnosti da je, nadmašivši asketska pravila, nadišao sve ljude svakom vrstom kreposti i napokon postao blizak samomu Bogu.
5 Inde cum surrexisset, ad vicinum Monachorum cœtum divertit: ubi biennio commoratus, perfectioris virtutis cupidus inc Teledam pagum concessit; in quo admirabili virod Heliodoro monachorum cura erat concredita, quie quinque et sexaginta quibus vixerat annis, totidem, tribus demptis, se in cella concluserat, tres enim inlacte et infantili institutione consumpsit; nam a tertio ætatis anno a parentibus Deo est consecratus, et hunc admirabilem monachorum gregem ingressus est. Vir hic exemplo magni illius Jacob simplex erat, ac eo demum mansuetudinis ac pietatis pervenerat, ut asceticas leges supergressus, homines omnes omni virtutum genere superaret, ac ipsi Deo demum propinquus fieret.
6 Stigavši k njemu ovaj naš petoborac, onaj borac pobožnosti proveo je deset godina u toj duhovnoj borbi: premda je imao osamdeset suboraca, sve ih je nadmašio; dok su drugi uvijek uzimali hranu nakon dva dana, on je sam cijeli tjedan provodio bez hrane, što je ostalo mnoštvo drugova veoma teško podnosilo, jer nisu mogli nasljedovati Šimuna te su govorili da je njegova duhovna vježba neka pomutnja i drskost.
a Teodoret ga naziva Sesan. Na grčkom je ovdje Σισάν.
b Na grčkom je: ἐπι τὸν πλησιον τῶν ιερῶν μαρτύρων ἀποτρέχει ναν, otrči u obližnji hram svetih mučenika.
c Opširno se opisuje položaj Telede 22. siječnja u Vita S. Eusebii. U Vita S. Danielis Stylitæ 11. prosinca Telada se naziva Τελλαδάν.
d Teodoret dodaje da Šimun nije ušao u samostan sv. Euzebija, nego u drugi koji je iz njega niknuo, a sagradili su ga Euzebona i Abiton, koje je nakon njihove smrti naslijedio Heliodor. Čini se pak da o tom Heliodoru govori Sozomen u 6. knjizi, pogl. 33 i 34, gdje nabraja glasovite monahe Kelesirije. Teodoret piše da se s njim susreo i da se divio njegovoj jednostavnosti i čistoći duše.
e Teodoret kaže da su i sami poglavari to teško podnosili oskudijeva hranom, odmah nešto uzmem i to zasluženo okrijepim.” Odobrava se Šimunovo mišljenje: pokraj njega se stavljaju kruhovi s vodom, zatvaraju se vrata kućice i umjesto zasuna obljepljuju glinom, da mjesto ostane nepristupačno svakomu tko bi došao. Kad je napokon prošlo četrdeset dana, staje pred vrata onaj divni Blaz, dolazeći ponovno pohoditi Šimuna; uklonivši glineni zatvor, uđe u kuću i nađe broj kruhova nimalo umanjen, a mješinu još uvijek punu vode; uz to vidi svoga borca ispružena na zemlji, koji je jedino znakom disanja pokazivao da nije mrtav; nije se naime mogao ni pomaknuti ni na koji način govoriti, jer su životni duhovi zbog duga gladovanja bili gotovo ugašeni. Stoga onaj božanski Blaz, navlaživši spužvom vode Šimunova usta i ujedno ih opravši, pruži mu znakove svetih otajstava.
6 Ad hunc quinquertio noster perveniens, ille pietatis certator decem in hoc spirituali certamine transegit annos: qui cum octoginta commilitones haberet, omnes anteivit; aliisque post biduum semper cibum sumentibus, ipse totam hebdomadam sine cibo ducebat: quod reliquae consodalium turba ægre admodum ferebat, quippe qui Simeonem imitari nequibant, ejusque spirituale exercitium confusionem ac temeritatem quamdam esse dicebant.
a Theodoretus Sesan vocat. Græce hic est Σισάν.
b Græce est, ἐπι τὸν πλησιον τῶν ιερῶν μαρτύρων ἀποτρέχει ναν, ad proximum sacrorum Martyrum excurrit templum.
c Fuse describitur Teledæ situs XXII Januar. in vita S. Eusebii. In vita S. Danielis Stylitæ XI Decemb. Telada, Τελλαδάν dicitur.
d Theodoretus addit, non ingressum esse Simeonem monasterium S. Eusebii, sed aliud quod ex eo germinavit; ædificatum ab Eusebona et Abitone, quibus vita functis successit Heliodorus. De hoc autem Heliodoro agere videtur Sozomenus lib. 6, cap. 33 et 34, ubi celebres Cælesyriæ monachos recenset. Theodoretus cum eo egisse se, ejusque simplicitatem et animi puritatem admiratum scribit.
e Etiam ipsos præsides ægre id tulisse ait Theodoretus, indigere, statim aliquid sumam, illudque: merito refocillem. Probatur Simeonis sententia: panes cum aqua juxta ponuntur, clauduntur domunculæ fores, et seræ loco argilla circumlinuntur, ut locus cuivis adeunti inaccessus maneat. Transactis tandem quadraginta diebus adstat pro foribus admirabilis ille Blasus, Simeonem denuo visitaturus accedens, qui claustro argillaceo sublato domum ingressus, panum numerum ne minima quidem parte minutum, utrem aqua adhuc plenum invenit; ad hæc pugilem suum humi prostratum videt, qui solo respirationis signo se mortuum non esse declarabat; neque enim movere se, neque loqui ullo modo poterat, vitalibus spiritibus per longam inediam fere extinctis. Quapropter divinus ille Blasus aquæ spongia ore Simeonis irrigato, simulque abluto, sacrorum mysteriorum symbola illi porrexit.
11 Primivši ih, počeo se krijepiti: zatim, pomalo ustajući sa zemlje, obnavljao je tijelo laganom hranom, naime divljom salatom i vodopijom. Stoga je Blaz prestao dalje koriti onoga koji je bio gotovo iscrpljen gladovanjem, nego se radije zadivio muževljevoj umjerenosti te se vratio vlastitomu stadu da ono veliko čudo ispripovjedi svojoj braći (imao ih je više od dvije stotine f). Šimun se pak od onoga vremenag u svemu životu služio istim postom te je punih trideset i devet dana provodio bez ikakve hrane; četrdeseti dan, završetak sadašnje uzdržljivosti, davao je početak budućoj, te je iscrpljeno tijelo, koje nije bilo doraslo neprekidnu stajanju, nego je već ležalo, kao rukom podizao. Kad bi post već iznova započinjao, preuzimao je uobičajeno stajanje pjevajući nebeske himne i uspravan ih posvećivao Bogu. Kad bi stigao do polovice četrdesetnice, prekomjerni umor prisiljavao ga je i protiv volje da sjedne, jer su se tjelesne snage zbog gladovanja pomalo trošile. Zatim, kad bi protekao određeni krug dana, prestajale su životne radnje te su i njega obarale na tlo: no on se ni u takvu stanju nije suzdržavao od svetih himana, nego su mu olakšanje napora, štoviše hrana, a napokon i san bile božanske riječi. Takav je bio način života Šimunu, već dostojnu neba, premda je prebivao na zemlji.
11 Quibus sumptis corroborari coepit: tum e solo paullatim assurgens, levi alimento, lactucis nempe agrestibus ac intybo, corpus reficiebat. Itaque Blasus præ inedia fere consumptum ulterius reprehendere desiit, magis vero viri temperantiam admiratus, ad proprium gregem revertitur, magnum illud miraculum fratribus suis (supra ducentos habebat f) narraturus. Simeon vero ex illo temporeg in omni vita eadem inedia usus fuit, ac novem omnino et triginta dies sine cibo ullo transigebat; quadragesima dies, præsentis abstinentiæ finis, initium dabat futuræ, corpusque exhaustum, neque par perpetuæ stationi, sed jam jacens velut manu sublevabat. Jejunium cum jam denuo inchoaret, consuetam stationem, cælestes hymnos cantando usurpabat, illosque erectus Deo dedicabat. Cum ad medium quadragesimæ pervenisset, nimia defatigatio etiam nolentem sedere cogebat, corporis facultatibus præ inedia paullatim consumptis. Evoluto deinde certo dierum circulo vitales actiones cessabant, tum et hunc quidem in solum prosternebant: ipse vero neque sic constitutus a sacris hymnis abstinebat; verum laborum remissio, imo alimentum, denique et somnus illi erant divina eloquia. Hæc Simeoni jam cælo digno, licet terram incolenti, vitæ ratio erat.
12 Pošto ga je pak stup držao uzdignuta u visinu, činilo se da je zaboravio na sve što postoji u prirodi, odbijao je svako sjedalo i priliku za lijeganje. K tomu je postavio uspravnu gredu povrh stupa, za koju se tako čvrsto privezivao da mu ni kad bi htio nije bilo moguće ni sjesti ni nagnuti se, te je na taj način dovršavao ono trkalište četrdesetodnevnoga posta. Kasnije pak, zadobivši obilniju milost s neba, nije trebao ni tu pomoć: nego je punih četrdeset dana, oslobođen okova, bez krova, uspravan, nenagnut, nenahranjen, štoviše gotovo bez tijela, stajao kao neki živi i oduhovljeni stup.
a Teodoret kaže da je to čuo od onoga koji je, dok je on ovo pisao, bio na čelu samostana.
b Sasvim se drukčije ovo pripovijeda u dvama drugim životopisima.
c Teodoret kaže da su to bili poglavari toga vježbališta.
d Teodoret: Telanes, i dodaje da je to selo smješteno podno vrha gore na kojoj je poslije visoko stajao. Haræus ga naziva gradom Telasinom.
e Teodoret ga naziva Basom.
f Ovdje Teodoret izlaže strog način njihova života.
g Ribadeneira kaže da je to Šimun činio jednom godišnje, a da je poslije zbog tjelesne slabosti bio prisiljen ublažiti tu strogost. Navodi Teodoreta, ali Teodoret to ne kaže; njegove su riječi ove: Vrijeme pak i navika mnogo su oduzeli od napora.
12 Posteaquam vero eum in sublime elevatum columna tenuit, omnium quæ in rerum natura sunt oblitus esse videbatur, omnem sedem ac cubandi opportunitatem recusabat. Ad hæc trabem erectam super columnam statuebat, cui se adeo fortiter alligabat, ut ne volenti quidem aut sedere aut inclinare se liceret, hac ratione illud quadraginta dierum jejunii stadium perficiebat. Postmodum vero uberioreme cælo adeptus gratiam, neque hoc auxilio indigebat: verum quadraginta totos dies vinculis solutus, sine tecto, erectus, non inclinatus, impastus, imo fere sine carne, columna quædam viva et animata consistebat.
a Theodoretus hæc se ab eo, qui cum hæc scriberet monasterio præerat, dicit accepisse.
b Longe aliter narrantur hæc in aliis duabus vitis.
c Theodoretus dicit fuisse illius palæstræ Præfectos.
d Theod. Telanessum, et addit, vicum illum subjectum cacumini montis, in quo postea sublimis stetit. Haræus vocat Telasinum oppidum.
e Theod. Bassum vocat.
f Exponit hic Theodoretus austeram eorum vitæ rationem.
g Ribadineira ait quotannis semel id Simeonem facitiasse, postea vero propter corporis imbecillitatem coactum ei austeritati moderari. Citat Theodoretum: verum id Theoderetus non dicit; cujus hæc verba sunt: Tempus autem et assuefactio multum detraxit de labore.
Najveća navala naroda k njemu.
Maximi ad eum populorum concursus.
Ali naše izlaganje preteklo je poredak učinjenih djela, koja poput miomirisnih cvjetova sve privlače k sebi. Neka pak naše pripovijedanje napreduje držeći se prijašnjega. Nakon što je u spomenutoj kućici ustrajao tri godine, popeo se na onaj poznati vrh brda, gdje je, okružen unaokolo zidom, imao nastambu pod vedrim nebom u kojoj se borio s hladnoćom i vrućinom. Osim toga nabavio je sebi željezni lanac dug dvadeset lakata, kojemu je jedan kraj pričvrstio za golem kamen, a drugi je prstenom prilagodio vlastitoj nozi, da ne bi ni kad bi htio mogao prijeći određene međe. Štoviše, trajno je boravio unutra, upravljajući pogled jedino u nebo; i tako je ostajao prikovan u njegovu promatranju kao da se već duhom čini da ondje prebiva; ipak ga je još veća i vatrenija čežnja nosila prema Stvoritelju nebeskih stvari. Tada jeb Melecije, muž u kojemu se pobožnost nastanila,c koji je upravljao kormilom patrijaršijskoga prijestolja u Antiohiji, potaknut na prizor toga muža glase koji se već nadaleko širio, nakon što ga je vidio kako boravi pod vedrim nebom, a uz to i željezni lanac privezan uz drugu nogu, jedno je doduše držao predmetom divljenja, ali željezni lanac nipošto nije odobrio, govoreći da je suvišan, budući da je um dostatan da tijelu nametne razumne veze. Toga se onaj čudesni Šimun bez oklijevanja poslušno pridržava te, naredivši da se pozove kovač, zapovijeda da se noga oslobodi željezne veze; ali i oslobođen nije ni tada prešao međe lanca: jer ga je Kristova ljubav držala čvršće svezanim od svakoga željeznoga okova.
Verum ordinem rerum gestarum nostra prævertit oratio, quæ instar florum bene olentium omnia ad se trahunt. Nobis vero prioribus inhærens progrediatur narratio. In prædicta domuncula postquam triennio perdurasset, celebratum illum montis verticem ascendit, ubi circumcirca muro cinctus casam subdialem habuit, in qua cum frigore et calore luctabatur. Ad hæc catenam e ferro longitudine cubitorum viginti sibi comparat, cujus unam extremitatem ingenti saxo annectit, alteram per annulum a proprio pedi adaptat, utne si vellet quidem limites statutos transire posset. Verum intus perpetuo morabatur, uni cælo intendens; inque ejus ita hærebat defixus aspectu, quasi jam animo inhabitare videretur; majori tamen ac ferventiori desiderio in cælestium rerum conditorem ferebatur. Tuncb Meletius, vir in quo religio sedem fixerat,c qui Patriarchalis Antiochiæ throni gubernacula tenebat, ad viri spectaculum excitus fama jam longe lateque currente, postquam illum sub dio habitare vidit, ad hæc catenam ferream alteri pedi alligatam; alia quidem admirationis loco habuit, ferream autem catenam minime probavit, superfluam esse dicens, quandoquidem mens sufficeret ad apponendum vincula rationabilia corpori. His sine mora admirandus ille Simeon obtemperat, ac fabro vocari jusso, pedem ferreo vinculo solvi imperat: verum solutus, neque sic catenæ terminos excessit: quippe amor Christi illum omni vinculo ferreo magis strictum tenebat.
14 Nadalje, na onom dijelu potkoljenice koji je bio opasan željezom bila je podmetnuta ovčja koža, koja je zauzimala isti prostor na potkoljenici kao i željezo, da ne bi slučajno udarajući u golo meso teško ranila kožu. Nakon što je dakle željezni lanac bio skinut, a podmetnuta koža uklonjena,d pojavilo se više od dvadeset stjenica koje su se skrivale u njegovoj potkoljenici i hranile se mesom. I neka me ovdje nitko s pravom ne kori što to pripovijedam, dok stoje na raspolaganju druga velika i nadnaravna djela koja se spominju. Jer neću izostaviti ni ove najsitnije pojedinosti, niti zato što su stjenice malene životinjice zbog toga stvaraju malene boli u ljudskome tijelu svojim ubodima ili zadaju manje neugode. Znaju to oni koji su to iskusili. Doduše, sam je lanac bio dostatan kao svjedočanstvo veće izdržljivosti, ali uz dodatak stjenica toliko dugo ustrajati u tom zlu, osobito kad je bilo lako i rukom ih ubiti te se tako osloboditi boli, koje je on naprotiv nastavljao hraniti i toviti vlastitim mesom, što ne izjednačuje veličinu koliko god slavne izdržljivosti?
14 Porro ei tibiæ parti, quæ ferro circumcingebatur, pellis erat ovina supposita, quæ idem cum ferro tibiæ spatium occupabat, ne forte in nudam carnem impingens eam graviter vulneraret. Postquam igitur ferrea catena soluta est, ac supposita pellis ablata,d cimices plures quam viginti in tibia ejus latitantes, carnemque depascentes apparuere. Neque me hic quisquam jure reprehendat, qui ista narrem, cum alia magna et supernaturalia suppetant, quæ commemorentur opera. Nam neque hæc tenuissima prætermittam, neque quod cimices exigua sint animalcula, idcirco et exiguos in humano corpore morsibus suisdolorescreant, aut minus indunt molestiæ. Norunt id qui experti sunt. Sufficiebat equidem catena ad majoris tolerantiæ specimen, verum accedentibus insuper cimicibus, tanto tempore in hoc malo perdurare, præsertim cum facile esset et manu occidere, et sic a doloribus liberari, quos jam contra et nutrire pergebat, et propria carne saginare, quam non tantem quautumvis illustris tolerantiæ magnitudinem adæquat?
15 Budući da se dakle Šimunov glas već nadaleko širio kroz ne znam koje krajeve svijeta, znamo da su k njemu hrlili ne samo susjedi nego i oni koji su bili udaljeni mnogo dana, štoviše mjeseci hoda, svaki tražeći lijek za tegobu kojom je bio mučen. Niti su se vraćali onakvima kakvima su k njemu dolazili: nego dok su dolazili tužni i žalobni, odlazili su radosni i vedri, pošto je svatko pronašao lijek za svoje bolesti; naposljetku, odloživši svaku nevolju i nesreću, radosnim glasom i jezikom zahvaljivali su Bogu i Šimunu. Svaki je dakle put koji je vodio k ovome liječniku nalikovao na trg; a mjesto na kojemu se okupljalo mnoštvo koje je naviralo imalo je oblik grada, dok su jedni žalosno oplakivali bolest, a drugi slavili zadobiveno zdravlje. I to se nije dogodilo samo jedanput, nego češće, tako da je onaj tko je izdaleka opažao mnoštvo naroda nagađao da je to grad; a onomu tko bi pristupio izbliza činilo se da to više nije grad, nego skup mnogih gradova prema mnoštvu različitih naroda.
15 Simeonis igitur fama jam nescio quas non orbis plagas longe lateque percurrente, ad eum confluxisse novimus non tantum vicinos, verum etiam multorum dierum, imo mensium itinere distantes, qua quisque torquebatur molestia, ejus curationem flagitantes. Neque quales ad eum adventabant, tales revertebantur: sed cum tristes et mæsti venirent, læti et hilares recedebant, suarum singuli ægritudinum reperta curatione; denique omni vexatione et calamitate deposita, læta voce et lingua gratias Deo et Simeoni agentes. Omnis igitur via, quæ ad hunc medicum ferebat, fori speciem imitabatur; locus vero, in quem affluens multitudo congregabatur, civitatis formam exhibebat, his morbum miserabiliter deplorantibus, aliis adeptam sanitatem celebrantibus. Neque hoc semel tantum, sed sæpius accidit, ut qui populi turbam eminus cernebat, civitatem esse conjiceret; cominus autem accedenti non jam civitas, sed multarum urbium congregatio secundum multitudinem distinctarum esse videretur.
16 Što sada vrijedi nabrajati Sirijce ili Cilicijce, ili čete Feničana, ili sve one kojima je postalo poznato rimsko žezlo? Ondje je hrlio i narod Izmailaca, i Arapa, također Perzijanaca, Armenaca i sav narod koji nastanjuje Iberiju. Štoviše, i Homeriti i oni udaljeniji od njih ispunjavali su broj ovoga višejezičnoga mnoštva. Dolazili su sa Zapada ne malobrojni, poput Britanaca, Hispanaca i Gala, te svi koji su nastanjivali središnje krajeve.
16 Quid modo attinet Syros aut Cilices, aut Phænicum greges enumerare, aut quibuscumque Romanorum innotuit sceptrum? Etiam Ismaelitarum natio, et Arabum, Persarum quoque, Armeniorum, et quicumque Iberiam populus incolit, eo confluebat. Quin imo et Homeritæ, et his remotiores, hujus multilinguis multitudinis numerum implebant. Adventabant ex Occidente non pauci, ut Britanni, Hispani, et Galli, et quicumque intermedias regiones inhabitabant.
17 Jedva se riječima može izraziti koliko je na Istoku zasjala krepost ovoga muža: jer se i sam Rim toliko zadivio ovome čudesnom mužu i iskazao mu toliko časti i štovanja da je na mnogim stupovima posvuda, trijemovima, ogradama odaja, naposljetku gotovo na svakom mjestu urezivao njegov lik, kao da će odatle zadobiti blago neizmjernih dobara.
17 Vix verbis exprimere licet, quantum in Italia hujus viri virtus splenduerit: etenim Roma ipsa tantum hunc admirabilem virum obstupuit, tantumque ei honoris, et venerationis exhibuit, ut multis passim columnis, porticibus, thalamorum septis, denique quovis fere loco ejus effigiem insculperet, quasi infinitorum bonorum thesaurum inde consecutura.
18 Tolika je milost i ljepota sjala na Šimunovu licu da bi, ako bi tko, neprijateljski i mrsko raspoložen prema drugome, upravio oči u njega, već i sam njegov pogled u trenu izbrisao iz duše svaku mržnju i neprijateljstvo te međusobno povezao duše vezom prijateljstva, sloge i dobrohotnosti. To je odatle očito. Različiti narodi od onih koji su k njemu hrlili, koji su se prije radovali međusobnoj krvi, nakon što bi s obje strane došli pred Sveca, najprije su raspršivali neprijateljstva, a zatim sklapali savez među sobom, pretvarajući potom stara neslaganja u plemenito natjecanje dok se svatko svim trudom nastoji prestići druge i prvi zadobiti blagoslov toga muža. Velikim se činilo i dotaći usnama ili rukama noge svetoga muža. Mnogi koji su dotaknuli samo kožu kojom je bio odjeven (jer mu je to bila jedina odjeća) smatrali su da su posve zadobili svaki blagoslov. Ali opipati njegovu ruku ili poljubiti ustima, to je pripadalo onima kojima je prisnost stečena krepošću davala obilniju slobodu nego drugima.
18 Ea in vultu Simeonis gratia et decore elucebat, ut si quis alteri infensus et inimicus, in eum conjecisset oculos, omne illico odium et inimicitiam ei ex animo eraderet vel unus illius aspectus; atque amicitiæ, consensionis ac benevolentiæ vinculo animos invicem adstringeret. Quod inde planum fit. Variæ ex iis gentibus, quæ ad ipsum confluebant, prius mutuo sanguine gaudentes, postquam utrimque in Sancti conspectum venissent, inimicitias primo quidem dissolvebant, fœdus dein inter se percutiebant; in præclaram deinceps contentionem antiqua convertentes dissidia, dum quisque alios antevertere, ac viri benedictionem prior consequi summo studio enititur. Sancti quoque viri pedes labris aut manibus contingere magnum videbatur. Multi qui pellem tantum, qua vestiebatur (id enim ei solum indumentum erat) contingebant, omnem omnino se benedictionem adeptos fuisse existimabant. Verum manum ejus contrectare, aut ore osculari, id eorum erat quibus familiaritas ex virtute contracta uberiorem aliis libertatem concedebat.
a Teodoret: desnu nogu.
b Tko je bio taj Melecije, istražili smo u Predgovoru, § 3. Haræus, Grasius, Metafrast i drugi čine ga antiohijskim biskupom.
c Grčki: πον ἀρχιερατικον θρόνον τοῦ Ἀντιόχου δείπων.
d Villegas nije ispravno preveo komarce ili mušice; htio je napisati stjenice.
a Theodoret. dextro pedi.
b Quis hic fuerit Meletius, quæsivimus in Præf. § 3. Haræus, Grasius, Metaphrastes, et alii Antiochenum Episcopum faciunt.
c Græce: πον ἀρχιερατικον θρόνον τοῦ Ἀντιόχου δείπων.
d Non recte vertit Villegas mosquitos sive ciniphes, chinces voluit scribere.
Stajanje na stupu, odobreno od otaca.
Columnaris statio, probata a Patribus.
Kad su pak oni koji su dolazili nadmašivali svaki broj, ponajprije da bi izbjegao čast, zatim zato što ga je pritiskala neugoda, a i zato što je silno želio biti koliko je mogao bliže nebu, ne samo duhom i mišlju nego i samim tijelom, smislio je ono stajanje na stupu. I najprije je stup podignut na šest lakata, zatim je produljen na dvanaest, poslije na dvadeset dva, a naposljetku je sva visina iznosila trideset šest lakata.
Cum vero accedentes omnem numerum excederent, primum ut honorem declinaret, deinde quod molestiam gravabatur; tum quia cælo, qua poterat, non tantum mente et cogitatione, sed corpore quoque ipso, tanto esse vicinior percuperet, illam excogitavit in columna stationem. Et primum quidem columna ad sex erecta cubitos est, deinde ad duodecim, post ad viginti duos extensa est, tandem tota altitudo triginta sex constitit cubitis.
20 Ako se to nekima čini novim i gotovo nevjerojatnim, nije čudno: jer kako su mnoga i velika djela, za koja nije postojao nikakav prijašnji uzor, prvi poduzeli ovaj borac, tako svakako i onaj stupni život nije za prezir ne samo zato što nema uzora, nego i zato što je, bez ikakva uzora, radije postavljen drugima za uzor, te je hvalevrijedan. Osobito to što nije poduzet bez zrela promišljanja i božanskoga poticaja posvjedočit će ono što slijedi. a Izmailce naime, koji su narasli na više desetaka tisuća i bili obavijeni tminama bezbožnosti, ovaj je novi način življenja na stupu odatle istrgnuo te, rasvjetljujući njihove umove svjetlom božanske riječi, učinio sinovima svjetla i dana one koji su prije bili sinovi noći i tame. Naposljetku, prihvativši zakone iz onih božanskih usta, spremno su se odrekli orgija Venere (b ovdje je naime zloduh bio njihovo zavičajno božanstvo). Mnogi pak Iberi, kao što je rečeno, Perzijanci i Armenci, držeći za ruglo drevnu zabludu, i sami su priključeni evanđeoskom nauku.
20 Si quibusdam novum hoc ac prope incredibile videatur, mirum non est: cum enim multa eaque magna, quorum nullum prius exemplar exstabat, ab hoc pugile primum suscepta sint; tum certe columnaris illa vita, non solum quia exemplo caret contemnenda non est, verum etiam quia sine ullo exemplo in exemplum potius proposita ceteris est, laudanda. Præsertim quod non sine matura consideratione ac divino instinctu factum esse, quæ deinceps sequuntur, testatum facient. a Ismaelitas enim, qui ad plures myriadas excreverant, ac impietatis tenebris erant involuti, nova hæc agendae in columna vitæ ratio inde eripuit, ac divini verbi lumine eorum mentes illustrans, filios lucis et diei, qui noctis prius et tenebrarum filii erant, constituit. Denique susceptis ad divino illo ore ligibus, Veneris orgia (b hic enim dæmon patria iis dea erat) prompte abdicarunt. Multi vero Iberorum, uti dictum est, Persarum, ac Armeniorum avitum errorem ludibrio habentes Evangelicæ et ipsi doctrinæ adjuncti sunt:
21 Dok je dakle Šimun smišljao taj novi način življenja na stupu, njegov se glas što je moguće brže proširio na sve strane (jer sam glas u tako novim stvarima običava se služiti nekako bržim krilima),c oci koji su duhovnim vježbama i naporima od pustinje činili neki nebeski grad, zapanjeni tim toliko neobičnim i stranim ustrojem života, šalju neke k ovome uzvišenom čovjeku i naređuju im da ga zbog tako stranih izuma ukore te pouče da pođe uobičajenim i svim svecima utrtim putem i da ne prezire onaj koji je pregazio toliki zbor blaženika i kojim je došao do neba i ušao u one vječne šatore. Zatim, bojeći se da se taj njegov ustroj uistinu ne sviđa Bogu i želeći iskušati to njegovo djelo, naložili su onima koje su slali k njemu da, ako vide da čovjek, ostavivši vlastitu volju, želi sići s visine, odmah se usprotive i zapovjede mu da ostane pri prvoj nakani te ne dopuste da zanemari cilj. Na taj su način naime smatrali da taj ustroj života potječe jedino od Boga i da više nema razloga da sumnjaju u buduće: jer ondje gdje je početak dobar, jasno je da će takav biti i svršetak. Naprotiv pak, ako bi se rasrdio i ne bi prihvatio opomenu ni u najmanjemu, nego bi jednostavno i bez razloga slijedio vodstvo vlastite volje, da je jasno kako je daleko od kreposti poniznosti te da stoga takve misli valja prosuditi kao da mu ih je došapnuo jedino zloduh. Stoga naređuju da ga, ako stvar tako stoji, odmah odatle otrgnu i prisile da siđe sa stupa makar i protiv svoje volje.
21 Igitur dum novam hanc Simeon in columna vivendi rationem excogitasset, fama ejus quam celerime quaquaversum vulgata (ipsa enim in rebus adeo novis celerioribus quodammodo uti alis consuevit)c Patres qui spiritualibus exercitiis ac labóribus ex eremo cælestem quamdam civitatem faciebant, hoc tam inusitato ac peregrino obstupefacti vitæ instituto, quosdam ad sublimem hunc hominem mittunt, iisque præcipiunt ut ob tam peregrinas inventiones eum reprehendant, ac consuetam ac tritam omnibus Sanctis viam inire doceant, neque eam contemnere, quam tantus Beatorum chorus calcavit, quaque ad cælum pervenit, æternaque illa subivit tabernacula. Veriti deinde ne hoc ejus institutum revera Deo placeret, hanc ejus actionem periclitari cupientes, hoc illis quos ad ipsum mittebant mandarunt; ut si virum viderent propria relicta voluntate e sublimi velle descendere, statim se opponerent, ac primo proposito inhærere juberent, neque scopum negligere permitterent. Hac enim ratione id vitæ institutum non nisi a Deo procedere arbitrati, non amplius esse quod de futuris ambigerent: ubi enim bonum est initium, talem et exitum fore liquido constat. Contra vero si indignaretur, nec admonitionem vel in minimo admitteret, verum simpliciter et sine ratione propriæ voluntatis ductum sequeretur, clarum esse, longe eum ab humilitatis virtute abesse, atque adeo ejusmodi cogitationes non nisi a maligno ei suggestas judicari oportere. Itaque mandant ut si ita res habeat, statim inde avellant, et vel invitum descendere a columna cogant.
22 Nakon što su tako sastavljeni nalozi i poslanici stigli k Šimunu, ocu svake poslušnosti i poniznosti, oni su od poštovanja zaboravili da ga i samim pogledom oslove, niti su se usudili zagledati u njega; ipak, kako zbog naloga otaca koji su ih poslali (jer u tome je savršenstvo službe) tako i sami izlažu sve što su im oci povjerili. A on, krotka duha, uistinu krotak i ponizna srca, primajući ukor, nije proturječio, nije se rasrdio, nije provalio u pogrde, štoviše nije progovorio ni malo ni mnogo; nego, primajući prijekor najvedrijim licem i oborenih očiju, najprije pobožno zahvalivši Bogu, a zatim ispovjedivši da samim ocima mnogo duguje zbog tolika staranja i brige, nimalo ne oklijevajući sprema se sići sa stupa. Ali oni su to odmah zabranili, otkrivajući namisao otaca, čijim su autoritetom proglasili da je stajanje na stupu trajno utvrđeno i odobreno. Naposljetku, moleći Šimunu najbolji svršetak i čvrst počinak od neprestanih napora, otišli su odatle. Ali uzvišenost njegove poniznosti i veličinu poslušnosti može se vidjeti u mnogim drugim stvarima.
22 Mandatis hoc pacto conceptis, postquam legati ad Simeonem omnis obedientiæ et humilitatis parentem pervenerunt, hi vel ex solo aspectu compellare eum præ reverentia obliti fuerunt, neque intueri eum ausi sunt: tamen tum propter mittentium Patrum mandatum (hæc siquidem ministerii perfectio) ipsi omnia sibi a Patribus commissa exponunt. Ille vero mansueto animo, vere mansuetus ipse et humilis corde, reprehensionem ferens, non contradixit, non indignatus est, non in convicia prorupit imo neque parum neque multum locutus est; verum vultu maxime hilari, oculisque demissis objurgationem acceptans, gratiis Deo primum religiose actis, atque ipsis deinde Patribus pro tanta cura et sollicitudine plurimum se debere professus, neutiquam cunctatus e columna descendere parat. Illi vero statim id vetuerunt, Patrum mentem aperientes, quorum auctoritate stabilitam perpetuo et approbatam in columna stationem esse declararunt. Denique optimum finem, ac firmam continuorum laborum quietem Simeoni precantes; inde abierunt. Sedet ejus humilitatis sublimitatem, et obedientiæ magnitudinem in aliis multis videre licet.
a Opširnije to razlaže Teodoret i Kedren pod dvadeset petom godinom mlađega Teodozija.
b Isto proizlazi iz Evagrija, 6. knjiga, 21. poglavlje, gdje pripovijeda da je zlatni kip Venere Naaman, vođa Saracena, rastopivši ga u vatri, razdijelio siromasima.
c Toga nema kod Teodoreta. Prenosi se i kod Evagrija, 1. knjiga, 13. poglavlje, i Nicefora, 14. knjiga, 51. poglavlje. Suda pod natuknicom Šimun kaže da su egipatski monasi poslali to poslanstvo svetomu mužu.
a Fusius hæc deducit Theodoretus, et Cedrenus ad annum XXV Theodosii junioris.
b Idem constat ex Evagrio lib. 6, cap. 21, ubi refert auream Veneris statuam a Naamane Saracenorum-Duce, igne liquefactam, erogatam in pauperes.
c Deest hoc Theodoreto. Refertur et ab Evagrio lib. 1, cap. 13, et Nicephoro lib. 14, cap. 51. Suidas verbo Simeon dicit, ab Ægyptiis monachis hanc ad virum sanctum missam esse legationem.
Prihvaćajući božanske stvari, uskraćuje svoj pogled i majci; odaje počast pokojnoj.
Divinis inhærens, matri etiam sui conspectum negat: defunctæ parentat.
Ali naše izlaganje, ponovno prihvaćajući pravi red koji je pripovijedanje u međuvremenu prekinulo, neka izloži. Dok su Izmailci, podijeljeni u tri plemena, pristupali Šimunu, vođi spasenja, i gnušali se drevne bezbožnosti te napokon uživali božansko krštenje, dok su jedni drugima prenosili pouku o svetim obredima, bio je ondje ponekad nazočan i Teodoret, biskup Cira. Njemu dakle Božji čovjek predaje ne maleno mnoštvo naroda i potiče ga da izgovori uobičajene molitve nad njima i da ihb krsti. Dok biskup poduzima da izvrši njegove zapovijedi, svatko od njih se natjecao da prvi opere ljage svojih zločina i izbriše prljavštinu bezbožnosti; svatko je nastojeći prvi zadobiti milost pravio neku svađu od svete stvari: tako su neuljudno hrlili k njemu da su ga jedni vukli ovamo, a drugi pak natrag. Oni pak koji su bili podalje zalijetali su se na druge i pružali ruke. Neki su hvatali njegovu bradu, a neki haljinu; naposljetku je malo nedostajalo da rastrgnu čovjeka, da čudesni Šimun nije podigao glas odozgo: tako je naime obuzdao njihove neuredne navale da su se svi odmah promijenili te su radi primanja milosti pristupali sa svom skromnošću i bili uronjeni u božansku kupelj. Tako je buktinja njegova jezika mogla i prestrašiti one koje je htio i prosvijetliti; oboje je naime pružalo uzroke bratskoga spasenja. O božanskim je zapovijedima uspostavljao neprekidna razmatranja. Ali ni u njihovu opsluživanju nije mirovala njegova marljivost: jer da im nije dodao još nešto više, smatrao bi to ne malom štetom; tolikom se neprekidnom revnošću služio i toliko je neumorna duha bio u svemu tome.
Verum ordinem, quem incidens præcidit narratio, tandem nostra resumens exponat oratio. Cum Ismaelitæ in tribus distincti ad Simeonem salutis ducem accederent, atque avitam impietatem detestarentur, divino denique Baptismate fruerentur, alii aliis sacrorum rationem tradentes; aderat aliquando et Theodoretus Ecclesiæ a Cyri Antistes. Ei igitur non exiguam populi multitudinem vir Dei offert, hortaturque turque ut consuetas super eos preces recitet, eosqueb baptizet. Dum ejus mandatis obtemperare Antistes aggreditur, illorum quisque primus criminum suorum sordes eluere, necnon impietatis illuviem abstergere contendebat; quivis prior gratiam consequi satagens, litem quamdam ex re sacra faciebat: ita inurbane ad eum concurrebant, alii horsum eum trahebant alii vicissim retrahebant. Qui vero distabant, in alios incurrebant, et manus protendebant. Quidam ejus barbam, nonnulli vestem apprehendebant: parum denique aberat quin virum discerperent, nisi admirandus Simeon ex alto vocem extulisset: ita enim inordinatos illorum impetus compescuit, ut omnes statim mutarentur, atque ad percipiendam gratiam cum omni modestia accederent, ac divino lavacro tingerentur. Ita ejus linguae fax, et terrere quos vellet, et illuminare poterat; utrumque enim fraternæ salutis causas præstabat. De divinis præceptis continuas meditationes instituebat. Verum neque in horum observantia ejus quiescebat industria: nisi enim quid amplius his addidisset, non vulgare damnum existimasset: tam irremisso utebatur studio, et tam indefesso in his omnibus erat animo.
24 I oca je doduše, kao što je prije izviješteno, ali i majku ostavio, prianjajući uz onoga jedinoga kojega je ljubio i sav se usmjeravajući na ljubav prema njemu, što je glavno u Gospodnjoj zapovijedi. Ali je i ono k ostalome dodao sam od sebe.c Već je bilo prošlo dvadeset sedam godina otkako se ovaj muž, uzvišeniji od svijeta, odrekao zakona naravi i svega što je na svijetu, kadli gle, majka, noseći u svojoj utrobi urođeni oganj sinovske naklonosti i ne mogavši drukčije ugasiti plamen, ode svome sinu koji je još živio u tijelu bez tijela (tako me razum prisiljava da o njemu govorim), želeći pogledati sina i uživati njegov razgovor, kojega je tako dugo bila lišena. A on, doznavši za majčin dolazak, vidi kako je i majci iskazao čast i udovoljio zapovijedi. Njezinu susretu doduše nije udovoljio, nego je naredio da joj se ovo javi: „Ako se tebi, o majko, tako učini, međusobni ćemo pogled sačuvati za drugi vijek; i ako bude Bogu ugodno naše življenje, nakon što odavde preselimo, u Kristu ćemo se međusobno gledati mnogo prisnije i jasnije.” Naredio je da joj se to prenese. Ali kako majka zbog ognja ljubavi, koji joj je iznutra izjedao dušu, nije shvatila ono što je bilo rečeno, nego je još izgarala željom da vidi sina: „Ja bih doduše”, ponovno kaže po glasniku, „o majko, radije primio tebe ono što je oboma nama prikladno, i ne bih tako požurivao međusobni susret. Ali budući da, kako vidim, sve smatraš drugotnim prema svojim željama, prije toga ja moram mirovati. A tebe ću uskoro vidjeti; tako se naime učinilo Bogu.” Majka, primivši obećanje s najvećim užitkom i željom, podigla je duh i toliko se obradovala i razveselila nadom u budući događaj da se činilo kao da već gotovo vidi sina, grli ga i ljubi, naposljetku da već čuje njegov glas. Stvar je dobila takav ishod. Ona je malo poslije završila život i predala dušu Bogu, ona koja je u životu bila sretna i blažena, a na kraju mnogo sretnija jer je čula da je majka takvoga sina i iza sebe ostavila njega urešena tolikim krepostima.
24 Et patrem quidem, uti prius relatum est, sed et matrem reliquit, illi soli quem amabat adhærens, ejusque amori totus intendens, quod Dominici præcepti caput est. Sed et illud ad cetera ex seipso addidit.c Septem et viginti jam lapsi erant anni, ex quo naturæ leges, quæque in mundo sunt, vir hic mundo excelsior abdicaverat: cum ecce mater, innatum filialis affectus ignem intra viscera sua gerens, neque aliter valens flammam extinguere, ad filium suum abiit adhuc in carne sine carne viventem (ita me de eo loqui ratio cogit) cupiens filium intueri, et ejus frui colloquio, quo tanto tempore caruerat. Ipse vero intellecto matris adventu, vide quomodo et matri honorem partitus sit, et præcepto satisfecerit. Ejus congressum quidem non admisit, verum hæc ei jussit renuntiari: Si tibi, o mater, ita visum fuerit, mutuum aspectum in aliud ævum reservabimus; et si quidem grata fuerit Deo conversatio nostra, postquam hinc emigraverimus, in Christo invicem multo familiarius clariusque videbimus. Hæc ad eam referri jussit. Sed cum mater præ amoris flamma, animam intus exurente, quæ dicta fuerant non intellexisset, sed adhuc filii videndi desiderio flagraret: Ego quidem, denuo per nuntium ait, o mater, quod utrique nostrum conveniens est mallem admittere te, neque ita mutuum congressum urgere. Postquam vero cuncta, ut video, votis tuis posteriora ducis antea me quiescere oportet. Te vero brevi video: ita enim Deo visum est. Mater, summa cum voluptate ac desiderio promissione acceptata, animum erexit, et spe rei futuræ tantum gavisa ac exhilarata fuit, ut filium prope jam præsentem videre, eumque amplecti ac osculari, denique jam ejus vocem audire videretur. Res hunc exitum sortita est. Illa paullo post vitam finivit, animamque Deo tradidit, quæ felix et beata in vita fuerat, multo sub finem felicior, quod talis filii mater audiverit, tantisque virtutibus ornatum post se reliquerit.
23 Božanski pak Šimun zapovjedi da se njezino tijelo unese unutar mandre (tako se zvao ograđeni prostor oko stupa); bio je naime oko stupa sagrađen zid da ženama ne bude dopušteno ući. Nakon što je dakle majka bila unesena, vidio ju je sin onako kako je prije bio obećao; pošto joj je iskazao uobičajene počasti i izlio molitve za nju, pokopao ju je pokraj stupa. Tako je majci iskazao dužnu čast i zapovijed Gospodnju nije samo sačuvao nego je nastavio i povećavati vlastitim napretkom.
23 Divinus vero Simeon intra mandram (ita columnæ ambitus vocabatur) ejus corpus inferri jussit; erat enim circum columnam murus ædificatus, ut mulieribus ingredi fas non esset. Postquam igitur mater illata esset, vidit eam filius quemadmodum prius pollicitus fuerat: cui postquam consueta impendit, precesque pro ea fudit juxta columnam sepulturæ mandavit. Ita matri debitum honorem impertitus est, et Dominicum præceptum non tantum custodivit, sed et proprio profectu augere perrexit.
a Cir navodi Aubert Le Mire među autokefalnim metropolama podložnima antiohijskom patrijarhu. Udaljen je dva dana hoda od Antiohije, kako sam Teodoret u 2. poglavlju prenosi. To nije onaj grad koji se kod Ptolemeja zove Kiropolis; jer Kiropolis je u Mediji uz Kaspijsko more, a Cir je u Siriji, kod Stjepana Κύρρος, odakle, kako kaže, potječe i Κύρρέσσης te sama pokrajina Κύρρέσσαχ. I kod Ptolemeja je Κύρρος, ali se bojim da nije ispravno. Jer kod Prokopija, 2. knjiga o Justinijanovim građevinama, naziva se Κύρρος i prenosi se da su ga sagradili Židovi i nazvali po imenu kralja Kira.
b Kod Teodoreta nema nikakva spomena krštenja, nego samo svećeničkoga blagoslova.
c Ova povijest o majci nedostaje kod Teodoreta.
a Cyrus recensetur ab Auberto Miræo inter metropoles autocephalas, Patriarchæ Antiocheno subjectas. Distat duorum dierum itinere ab Antiochia, ut ipse cap. 2, tradit Theodoretus. Non est ea quæ Ptolemæo Cyropolis dicitur: nam Cyropolis in Media est ad mare Caspium; Cyrus vero in Syria, Κύρρος Stephano, unde Κυρρέσσης, ut ait, et regio ipsa Κυρρέσσαχ. Ptolemæo quoque Κύρρος est, sed vereor ut recte. Nam Procopio lib. 2, de ædificiis Justiniani, Κύρρος dicitur, et traditur a Judmis ædificata et de Cyri Regis nomine dicta.
b Apud Theodoretum Baptismi nulla mentio, sed solius Sacerdotalis benedictionis.
c Hæc de matre historia deest Theodoreto.
Razna dobročinstva iskazana Izmailcima.
Varia Ismaelitiscollata beneficia.
Odatle je ponovno poput najjasnije buktinje zasjao u svakoj vrsti izvanrednih kreposti, kojima je i one koji su ležali u najgušćim tminama noći i kao u olujama mora, bezbožnosti kažem, dovodio do prave luke pobožnosti; i moglo se vidjeti kako mnogi Šimunovom pomoću uživaju mir vedrijega povjetarca. a Bijahu jednom zajedno dva plemena onoga izmailanskoga naroda koji sam malo prije spomenuo; oba su ponizno molila blagoslov iz njegovih usta kako bi ga kao najobilniji dar prenijela svome filarhu; ali oko samoga dara iznenada je među njima izbila ne mala prepirka i pobuna: jedna je strana smatrala da blagoslov najprije treba prenijeti svome plemenskom starješini, druga je davala prednost svome zapovjedniku i nastojala ugrabiti blagoslov. Tako bi stvar, dok su se plemena međusobno razilazila, izbila u barbarsku okrutnost da Šimun, muž najljubazniji prema miru i slozi, nije strogom prijetnjomb stišao metež te ih, udijelivši jednaku molitvu i blagoslov, otpustio u miru. Tada si napokon mogao vidjeti kako oni koji su prije bili nevjernici i vitlali jezikom protiv pobožnosti kao kopljem, sada za blagoslov svetoga muža biraju činiti i trpjeti bilo što. Niti bi tako bjesnjeli jedni protiv drugih da nisu jasno vjerovali kako blagoslov ovoga božanskoga muža ima najveću snagu.
Exinde iterum quasi fax clarissima omni virtutum eximiarum genere resplenduit: quibus et in densissimis noctis tenebris, quasique maris procellis, impietatis inquam, jacentes, ad verum religionis portum perducebat: multosque videre erat ope Simeonis serenioris auræ tranquillitate perfrui. a Erant aliquando simul due ejus, quam paullo ante commemoravi, gentis Ismaelitarum tribus; utraque supplex ex ejus ore benedictionem postulabat ut eam quasi donum amplissimum suo Phylarcho deferret: verum circa ipsum donum contentio repente ac seditio inter eos non levis oborta est; una pars suo primum Tribuno benedictionem deferendam censebat, altera suum præferebat Præfectum, ac præripere benedictionem nitebatur. Itaque tribubus inter se dissidentibus, in barbaricam crudelitatem res erupisset, nisi Simeon, vir pacis et concordiae amantissimus, gravi comminationeb tumultum sedasset, et æquali precatione et benedictione impertita in pace eos dimisisset. Tum demum vidisses, prius infideles ac contra pietatem linguam quasi hastam vibrantes, nunc pro viri sancti benedictione quævis facere et pati eligentes. Neque etiam in invicem ita sæviissent, nisi divini hujus viri benedictionem maximam vim habere plane credidissent.
27 Sada neka u sredinu istupi drugi zapovjednik, i sam knez Saracena. Taj pristupivši zaklinje onu svetu glavu da mu ne bude teško pomoći čovjeku na putu kojemu su oslabjeli tjelesni udovi: govorio je pak da je taj kod Kalinika (to je bila najveća tvrđava) obolio, da je bolest u punoj snazi i još na početku te da mu je bolest preteška, kako zato što nije navikao ležati tako i zato što je želio svladati one silne nevolje napora. To je on molio; i ujedno zapovijeda da se uvede čovjek klonulih udova i postavi pred čudesnoga Šimuna kao prizor dostojan sažaljenja, ne bi li ga ikako samim izgledom nesreće sklonio na milosrđe. A on, izveden u sredinu, oplakivao je zlo koje ga je snašlo, poticao svetoga muža na sažaljenje i naposljetku tražio da se oslobodi svoga zla. A ovaj, brz na sažaljenje i obilan u suosjećanju, brinući se najprije za ozdravljenje duše nego tijela, zapovijeda bolesniku da se odrekne bezbožnosti svojih roditelja; znao je naime da se još time naslađuje. Kad je pak on rado poslušao i ispunio zapovijedi, tada ga Šimun, uistinu veliko čudo svijeta, upita vjeruje li u Oca i njegova jedinorođenoga Sina i u Duha Svetoga. Dok pak drugi otvoreno ispovijeda da vjeruje, kaže: „Vjerujući u te osobe, ustani”; i odmah je riječ (o neizreciva tvoja, Kriste, milosti prema čovjeku!) postala ozdravljenje slaboga od bolova.c On je pak, i u tome oponašajući svoga Gospodina, zapovjedio da sam nosi svoju postelju na ramenima, što je i nazočne poticalo na veću zahvalnost.
27 Nunc alius Præfectus in medium prodeat, Saracenorum et ipse Princeps. Is accedens sacrum illud obtestatur caput, ut ne gravetur opitulari viro in via membris corporis soluto: dicebat autem hunc juxta Callinicum (hæc erat arx maxima) subiisse ægritudinem, eam vero in vigore et adhuc in exordio esse; et morbum ei esse gravissimum, tum quod decumbendi insuetus, tum quod vehementes illas laborum molestias superare optaret. Hæc ille rogabat; simulque jubet hominem membris fractum introduci, atque admirando Simeoni dignum commiseratione spectaculum proponi, si qua ratione ipso calamitatis aspectu eum ad misericordiam inflecteret. Ille vero productus in medium, immissum in se malum deflebat, et sanctum virum ad commiserationem provocabat, denique a malo suo liberari postulabat. Hic vero celer ad commiserandum, ac multus ad compatiendum, de animæ curatione prius quam corporis sollicitus, ægrum parentum suorum impietatem abjurare jubet: sciebat enim eum adhuc hac delectari. Ut vero libens obaudivit et jussa adimplevit, tum Simeon, vere magnum orbis miraculum, sciscitatur ex eo. Num credat in Patrem, ejusque unigenitum Filium, ac in Spiritum sanctum. Dum vero alter se credere palam fatetur: In istas, inquit, personas credens, surge: statimque sermo (o ineffabilem tuam Christe erga virum gratiam!) debili dolorum curatio effectus est.c Ille autem, Dominum suum etiam hic imitatus, eum proprium lectulum humeris deferre jussit, quod et præsentes ad majorem gratiarum actionem adhortabatur.
28 I ovo nikako ne treba prešutjeti. Neki ugledan čovjek među Izmailcima, koji su već pristupili Kristu, bio je, po svjedočanstvu časnoga Šimuna, položio zavjet da do smrti nikada neće okusiti ništa od životinje koja je imala život. S vremenom, ne znam kojim razlogom, bilo da je zaboravio na zavjet ili da ga je namamila pohota, ubio je pticu; dok ju je spremao pojesti (o čudesne li stvari!), u trenu se pretvorila u narav kamena, pa mu ni kad je to silno želio nije bilo dopušteno okusiti, jer je kamen odbijao tek. Zapanjen tom stvari, barbarin bez oklijevanja pristupa učitelju pokore, otkriva svoj grijeh i krivnju s najvećim kajanjem srca te pita kako može učiniti da božanstvo opet učini sebi naklonjenim, kojemu je iznevjerio zadanu vjeru, niti je bio iznevjeren u svojoj molbi. Jer čudo koje se dogodilo oko ptice, premda ne odmah, ipak je s vremenom imalo za svjedoke oči mnogih:d prsa su naime, koja su zadržala vlastiti oblik, mnogi poslije vidjeli da se sastoje od kosti i kamena, kako bi kost očitovala prvotnu narav, a kamena tvar nanesena odozgo svjedočila o pretvorbi mesa.
28 Et hoc neutiquam prætereundum silentio est. Vir quidam inter Ismaelitas, qui jam Christo dederant nomina illustris, votum teste venerabili Simeone nuncuparat, se numquam ad mortem usque ex animali quod vitam habuisset gustaturum. Temporis successu nescio qua ratione, sive voti oblitus seu concupiscentiæ illicio inescatus avem occidit; quam dum comedere parat (o rem prodigiosam!) in lapidis evestigio mutata est naturam; unde neque admodum volenti volenti gustare licuit, lapis enim appetitum reprimebat. Barbarus homo hac re stupefactus, sine mora pœnitentiæ magistrum accedit peccatum suum et culpam summa contritione cordis aperit, rogat qua fieri id possit, uti Numen sibi propitium reddat, cui datam fidem fefellerit neque petitione sua frustratus fuit. Nam quod circa avem contigit miraculum, licet non statim, post tamen temporis successu plurimorum oculos testes habuit:d pectus enim, quod propriam figuram retinuit, a multis postea visum est ex osse constare et lapide, ut os primigeniam declararet naturam; super inducta vero lapidea substantia, carnis testaretur conversionem.
29 e Neki drugi zapovjednik plemena Saracena, ubrojen u stado vjernika, i sam dođe k velikomu Šimunu. I naposljetku, postigavši ono radi čega je došao, sjede uz stup, berući najslađe cvjetove onoga svetoga jezika i uživajući u njegovu govoru dok je bilo dopušteno. U međuvremenu od crva koji su vrvjeli iz svete noge (jer je zbog onoga neprekidnoga i neprestanoga stajanja na nozi zadobio ranu, pa je potkoljenica postala svojevrsno prebivalište crva) jedan se otkotrljao sa stupa i pao pred zapovjednikove noge; njega je on u trenu pokupio pohlepnim rukama i časno položio u njedra te ga je prinosio očima, ustima, ušima i ostalim udovima kao olakšanje za sve bolesti; i (o pretjeranosti ljubavi!) vjerovao je da ono što časti nije crv, nego nešto božansko, i da to gleda očima i nosi uokolo: vjera je naime nadilazila pogled, a čežnja je skrivala oblik. Kad je veliki Šimun to vidio sa svoga višeg mjesta, ukori zapovjednika zbog časti iskazane crvu te ga jasno pouči i da je pao s njegova tijela i da je to samo crvić kojemu iskazuje čast, te da nije dolično da se ono što je nastalo iz raspadanja i truljenja opipava rukama ili dotiče kojim drugim dijelom tijela. Kad je zapovjednik otvorio ruku da pogleda kakav je to crv, nađe ga (o čudo!) pretvorena u dragulj istaknut sjajem i ljepotom, pa ode odatle radujući se daru vjere i obogaćen čudom dragulja.
29 e Alius quidam tribus Saracenorum Præfectus fidelium gregi adscriptus, ad magnum et ipse venit Simeonem. Tandemque consecutus id cujus gratia venerat, columnæ assedit, suavissimos sacræ illius linguæ flores carpens, ejusque sermone, dum licebat, perfruens. Interea vermiume sacro crure scaturientium (nam ex assidua illa et irremissa statione pede ulcus contrahente, tibia vermium quoddam habitaculum erat effecta) unuse columna devolutus ante Præfecti pedes decidit, quem ipse evestigio avidis manibus collegit, et honorifice in sinum reposuit, oculisque, ori, auribus, ac membris ceteris, veluti omnium morborum levamen admovebat: et (o amoris excessum!) non vermem esse id quod honorabat, verum quidpiam divinum, et oculis spectare et circumferre se credebat: superabat quippe fides aspectum, et desiderium formam occultabat. Cum magnus Simeon id ex superiore loco vidisset, ob honorem vermi delatum Præfectum increpuit, eumque et quod ex suo corpore decidisset, et quod tantum vermiculus esset cui honorem exhibebat, clare edocuit; neque decens esse ut quode corruptione ac putrefactione natum esset, vel manibus contrectetur, vel alia corporis parte attingatur. Præfectus manu explicata consideraturus cujusmodi esset vermis, in gemmam (o miraculum!) splendore et pulchritudine conspicuam mutatum deprehendit, qui inde et fidei dono gaudens, et gemmæ miraculo ditatus recessit.
a Teodoret kaže da je bio nazočan i da je riječima pokušao utišati metež.
b Teodoret dodaje da ih je on nazvao psima.
c Teodoret to pripovijeda nešto drukčije: zapovjedio je da zapovjednik plemena ponese na svojim ramenima sve do samoga šatora (a imao je veoma veliko tijelo), i on je to uistinu prihvativši odmah otišao.
d Drukčije, i ne ispravno, kako mislim, kaže Teodoretov prevoditelj da je u njegovim prsima viđen dio ptice koji se sastojao od kosti i kamena.
e Ovo čudo nedostaje kod Teodoreta.
a Theodoretus se præsentem fuïsse ait, et conatum verbis tumultum sedare.
b Addit Theodoretus, illos canes ab eo vocatos.
c Theodoretus hæc paullo aliter: Jussit ut tribus Præfectum suis ferret humeris usque ad ipsum tabernaculum (habuit autem corpus maximum) et ille quidem eo accepto statim abiit.
d Aliter, et non recte, ut opinor, Theodoreti interpres ait, avis partem ex osse et lapide constantem visam in ejus pectore.
e Deest hoc miraculum Theodoreto.
Isprošeno i izliječeno potomstvo nerotkinji.
Proles sterili impetrata : sanata.
Neka žena a rođena od ne baš neplemenita roda, udana za kneza Saracena, bila je nerotkinja; a osim toga imala je ovo povećanje svoje nesreće: muž joj je često predbacivao bezdjecnost. Stoga je, željna djece, pošla k velikomu Šimunu, gdje je stojeći na predvorju ograde (jer ženama je svaki ulazak bio zatvoren) oplakivala svoju sudbinu, jadikovala nad bolešću, iznosila muževe pogrde, molila i ne rijetko preko onih kojima je bilo dopušteno ući preklinjala, zaklinjala i tražila uklanjanje nerodnosti: dodavala je da bi, samo da vidi potomstvo od sebe, rado prolila svoj život. Ovaj najbožanskiji Šimun nipošto nije zaboravio svoje uobičajeno sažaljenje; nego, smilovavši se tim vrućim ženinim suzama, svojim joj je molitvama uklonio lišenost poroda te joj je, potaknuvši je da ode kući, dodao da će Bog, koji je od početka sazdao ljudsku narav, njezinu nerodnost s porodom promijeniti na bolje. Tada se ona (jer nipošto nije dolikovalo sumnjati u ono što su ona božanska usta izrekla kao pokrenuta od Boga) veoma ohrabrila, vratila se kući, bez odgađanja začela te poslije postala majkom djevojčice, čiji je rođendan roditeljima proslavljen uz veliku raskoš. Ali je u kratku vremenskom razdoblju završila sreća, a svečanu je radost zamijenila gorka tuga i oslobođenje od nesreće pretvorilo se u težu žalost; toliko da roditelji smatraju nesrećom što su ikada rodili, a mnogi bi više voljeli prijašnju bezdjecnost. Djevojčica je već imala tri godine i već su se očekivali prvi mucavi glasovi i dječji hod, ono što roditeljima obično bude najmilije; ali je ona ostajala prikovana uz krevetić, posve nijema i nepokretna, jer je imala i noge kao oduzete i jezik svezan, te se roditeljima činila kao neka nakaza, a takva baštinica obitelji ne samo da je bila nedostojna sjaja predaka nego je imala donijeti i sramotu njihovu ugledu i svim rođacima krajnju sramotu. Kad roditelji, prepuštajući se bolu više nego što je pravedno, nisu nipošto napredovali, ponovno utječu dovitljivu i marljivu liječniku neizlječivih stvari te mu doduše zahvaljuju na dobročinstvima, ali mole i žarko preklinju da ne dopusti da potomstvo koje su od Boga isprosili ostane dulje u takvu stanju, kako im dar ne bi bio više na sramotu i porugu, zbog čega život rađa veću tugu i žalost nego radost i veselje, nego da se udostoji ukloniti oduzetost udova i potomstvo učiniti cjelovitim i savršenim. To su govorili sa suzama i ustrajali očekujući milosrđe. Šimun je, kao riznica sažaljenja, neko vrijeme riječima ublažavao nesreću i nije dopustio da se dugo muče u duši; sedmi je dan zatim tekao otkako se činilo da je njihova ustrajnost uzaludna: sasvim očajavajući glede zdravlja kćeri, puni tuge u duši i nemila lica vraćaju se kući, noseći kćer sa sobom i ljuteći se na sebe zbog nepravodobnih savjeta što su od početka htjeli da se i nazivaju roditeljima. Ali nakon što su prevalili toliki put da se stup više nije mogao vidjeti, djevojčica se okrene prema onome kraju u kojemu je stajao stup, i neočekivano joj se odveže svezani jezik te uzvikne: „Hvala i slava tebi, sveti Šimune!” Zatim, zadobivši pokret i snagu nogu, ravno krene kući, radosno poskakujući uz roditelje dok su išli. Oni, zapanjeni neočekivanim čudom, jedva su vjerovali vlastitim očima, nego su se zbog veličine želje bojali da kći nije uistinu ozdravila, a smatrali su da je to neka očna obmana. Zatim, spoznavši stvar pomno nakon brižljiva ispitivanja, kad su opazili da je kći posve zdrava, tada su počeli hvaliti Boga zbog iskazanih dobročinstava i slaviti Šimuna, njegova slugu; a slavlje priređeno zbog njezina ozdravljenja daleko je nadmašilo radost njezina rođendana. Naposljetku su se nazivali blaženima zbog poroda kćeri, a njih je puna radosti i svečanosti primila cijela razveseljena kuća. a Toga nema kod Teodoreta, koji pripovijeda drugi događaj, onaj koji je i ovdje malo niže o isprošenom sinu kraljice Izmailaca.
Mulier a quædam haud ignobili genere nata, Saracenorum Principi juncta, sterilis erat; hoc præterea suæ habens calamitatis augmentum, virum frequenter liberorum orbitatem exprobrantem. Quapropter liberorum cupida ad magnum Simeonem perrexit, ubi stans ad septi vestibulum (mulieribus enim aditus omnis erat præclusus) casum suum lugebat, morbum lamentabatur, viri opprobria in medium proferebat, orabat, non raro per eos etiam quibus ingredi licebat supplicabat, obsecrabat, sterilitatis solutionem postulabat: addebat, ut ex se prolem videret, se vitam suam libenter profusuram. Divinissimus Simeon hic nequaquam consuetæ oblitus est commiserationis; verum mueris calidas illas lacrymas miseratus, precibus suis partus ei privationem sustulit, ac domum abire hortatus, addidit, Deum, qui ab initio naturam humanam architectatus est, ejus sterilitatem cum proventu in meliora commutaturum. Tum illa (neque enim ullatenus dubitare decebat his, quæ divinum illud os quasi a Deo motum pronuntiaverat) plurimum animata, domum reversa, sine mora concepit, post filiolæ mater effecta: cujus natalis dies magna pompa a parentibus celebratus est. Verum brevi temporis spatio terminata est felicitas, gaudiumque festivum amara tristitia excepit, ac solutio calamitatis in graviorem conversa est luctum; adeo ut parentes calamitatis loco habent, quod umquam peperissent; multique priorem orbitatem præoptarent. Jam filiola tres annos nata erat, jam prima balbuties, et puerilis incessus, quæ res parentibus solent esse jucundissimæ, expectabantur: illa vero lectulo affixa, elinguis plane et immobilis manebat; nam et pedes quasi solutos, et linguam constrictam habebat: parentibusque monstrum quoddam esse videbatur, talisque familiæ hæres non solum indigna majorum splendore, sed et ipsorum gloriæ ignominiam, omnibusque adeo propinquis extremum dedecus allatura. Cum parentes dolori plus æquo indulgentes nihil omnino proficerent, iterum ad rerum immedicabilium ingeniosum et industrium curatorem confugiunt, et gratias ei quidem pro beneficiis rependunt, rogant autem et vehementer supplicant, ne prolem a se divinitus impetratam, hoc in statu esse diutius permittat, ut donum magis probro et dedecori ipsis esse videatur, unde et majorem mœrorem et tristitiam quam gaudium et lætitiam vita pariat; verum membrorum solutionem tollere, prolemque integram et perfectam reddere dignetur. Hæc cum lacrymis dicebant et perseverabant misericordiam expectantes. Simeon, tamquam commiserationis thesaurus, verbis tantisper calamitatem leniebat, neque diu animo cruciari passus est: septima exinde agebatur dies, postquam eorum perseverantia irrita esse videretur: penitus de salute filiæ desperantes, animi mœrore pleni, vultu inamœno domum revertuntur, filiam secum reportantes, sibi ob intempestiva consilia succensentes, quod et parentes vocari ab initio voluerint. Postquam vero tantum itineris confecissent, ut columnam amplius videre non liceret, puella ad eam plagam, in qua stabat columna, convertitur, et improviso vinculo linguæ solvitur, et, Laus tibi et gloria Sancte Simeon, exclamat. Motum deinde et robur pedum adepta, recta domum pergit, parentibus suavissime inter eundum assultans. Illi improviso miraculo stupefacti, vix suis ipsi oculis credebant, sed præ desiderii magnitudine, ne non vere sanata filia esset, verebantur, sed oculorum fascinationem esse quamdam existimabant. Deinde re diligenter post acuratam inquisitionem cognita, cum filiam omnino sanam deprehenderent, tum Deum ob præstita beneficia laudare, Simeonem ejus famulum deprædicare cœperunt: et natalitiorum filiæ lætitiam longe superavit, ob ejus curationem instituta celebritas. Beatos se demum filiæ partu prædicabant: et eos quidem cum gaudio et festivitate tota domus exhilaratos excepit. a Deest hoc Theodoreto, qui alterum refert, quod et hic paullo inferius, de filio Reginæ Ismaelitarum impetrato.
Žena, još ne ušavši u mandru, prepoznata i blagoslovljena.
Mulier nondum mandram ejus ingressa, agnita et benedicta.
Ali jedno Šimunovo djelo gotovo da me je mimoišlo. Ženu je bila obuzela božanska žudnja da svojim očima gleda svetoga muža i uživa njegovu milost i blagoslov; ali je toj želji zapreku postavljao pregradni zid koji je ženama zatvarao svaki ulazak. Pobožna gospođa, zahvaćena tim ognjem ljubavi, u duhu je sa sobom razmatrala sve putove i načine. U međuvremenu su neki vojnici krenuli na put radi viđenja Šimuna; žena, uzevši sličnu odjeću, prilagodila se u svemu njihovu izgledu; vidjevši da je sve to sigurno, uzjahavši konja brzo je s njima zajedno odjahala put. Kad su stigli do ograde, sjahujući s konja ti vojnici povjeravaju te konje ženi kao jednome od suboraca, jer još nije bilo očito da je žena. Ona je rado prihvatila povjereno da ga čuva kod sebe, želeći od njih postići jednaku uslugu; tako se naime s njima pogodila da će zauzvrat povjeriti njihovu povjerenju svoga konja nakon što se vrate od pogleda na Šimuna: to joj je bila jedina briga, na to je usmjeravala sve svoje misli, da zadobije pogled na svetoga muža i uživa njegov blagoslov. Ali joj nikako nije pošlo za rukom da postigne svoje želje: nakon što su naime vojnici stigli k Šimunu i već ispunili želju, tada im ovako reče božanski Šimun: „Jedan je doduše od vas ostavljen; kad dođete k njemu, javite mu ovim riječima: a Molitva tvoga uma došla je do ušiju Gospodnjih; već ti je Gospodin Bog, koji istražuje najdublje želje i misli srca, udijelio svoj blagoslov: zadobivši njegov blagoslov i vrhunac svojih želja, neće biti nimalo potrebno da ovamo dođeš.” Nakon što je to izgovorio čudesni Šimun, vojnici, izišavši iz ograde, ne manje su se zadivili razgovoru svetoga muža nego što su se divili kreposti suborca ostavljenoga vani (jer su ga vojnici još oslovljavali imenom, a nisu naslućivali da je žena); jer su vjerovali da onaj koga hvale tako velika i tako blažena usta nije urešen ničim manjim nego izvanrednim uresima kreposti. Izišavši dakle van, smjesta su javili ono što su imali u nalogu; zatim su raznim pitanjima zamorili blaženu gospođu, i tko je i odakle je urešena tolikim zaslugama kreposti. Jer nikako, dodavali su, ona medotočna i blaga usta, onaj blaženi Šimunov jezik, ne bi tako časno spomenuo tebe da u tebi nije skriveno pohranjeno neko blago kreposti. Tada ona, spoznavši da svetomu mužu ništa od njezinih stvari nije skriveno, tim muževima, makar i nevoljko, otkri tajne svoga duha govoreći ovim riječima: „Mene je doduše, braćo, već odavno obuzela silna želja da licem u lice gledam svetoga muža i očima vidim darove i milosti Duha koji su u njemu; a kako je bilo zabranjeno na bilo koji način ući kroz pregradu postavljenu ženama, smatrala sam pravednim sakriti spol (jer sam žena) i varkom postići njegov pogled; ali budući da ne mogu ostati skrivena onomu koji je poznavatelj i skrivenih stvari, rado ću odavde otići i neću se protiviti ovome nalogu, jer sam već zadobila blagoslov; i ne zato što sam se sakrila, nego zato što sam otkrivena, isprosila sam milost koju sam željela.” Nakon što je to izgovorila ona čestita žena, vojnici su se još mnogo više zadivili mužu i svatko se vratio u svoj kraj. a Drukčiji ishod slična nauma, ali poduzeta s nekom (kako se čini) preuzetnošću i drskošću, prenosi sv. Grgur iz Toursa u djelu De gloria Confessorum, 26. poglavlje, gdje govoreći o sv. Šimunu piše ovako: „Nakon što se pak, goreći svetošću, uspeo na viši stup, nije dopustio da ga vidi ne samo strana žena nego ni vlastita majka. I sada brani samo to mjesto od pristupa ovoga spola. Naime pripovijedaju da je neka žena bila obučena u mušku odjeću i da je htjela ući u baziliku stupa. Razmišljala je u sebi nesretnica da odjećom može učiniti ono čime bi mogla ostati skrivena Svevišnjemu, ne znajući onu apostolovu riječ: 'Jer Bog se ne da izrugivati', i premda je ondje došavši do hrama podigla nogu da stupi na sveti prag, ipak je odmah srušivši se unatrag pala i umrla; i to je bilo dovoljno narodima da se nijedna žena više ne bi usudila to učiniti, kad je na njoj vidjela tako loše dosuđenu osvetu.” Isto prenosi i Adon iz Viennea u martirologiju, Notker i neki rukopisi pod Bedinim imenom.
Verum unum me fere Simeonis factum præteriiset. Mulierem sanctum virum coram oculis intuendi, ejusque gratia et benedictione fruendi, divina invaserat cupiditas: verum huic desiderio obicem ponebat septum oppositum, mulieribus aditum omnem præcludens. Pia matrona hoc amoris igne correpta, omnes secum vias et rationes animo agitabat. Milites interea quidam visendi Simeonis gratia capessiverunt iter: mulier simili suscepto habitu, ad omnem se illorum speciem conformavit: ad hæc omnia tuta videns, equo ascenso una cum eis equitando viam celeriter confecit. Ad septum ubi perventum est, ex equis descendentes, eos milites mulieri tamquam uni commilitonum committunt, cum nondum mulierem esse manifestum esset. Illa depositum libens apud se asservandum asservandum suscepit, parem gratiam ab illis consequi volens; ita enim cum iis paciscebatur, ut suum vicissim equum illorum fidei committeret, posteaquam a Simeonis aspectu reduces reversi essent: ea illi unica erat cura, eo omnes cogitationes suas dirigebat, ut viri sancti conspectum obtineret, ejusque benedictione frueretur. Verum neutiquam ei contigit ut votis suis potiretur: posteaquam enim milites ad Simeonem pervenissent, et voti jam essent compotes, tum sic ad eos divinus Simeon: Unus quidem vestrum, ait, relictus est, ad quem cum perveneritis, nuntiate ei in hæc verba: a Mentis tuæ oratio ad aures Domini pervenit; jam Dominus Deus, qui intima cordis desideria et cogitationes perscrutatur, benedictionem tibi suam impertitus est: ejus consecutus benedictionem et summa votorum, nihil necesse erit huc venias. His ab admirabili Simeone dictis, milites septo egressi non minus sancti viri alloquium obstupuerunt, quam foris relicti commilitonis admirati sunt virtutem; (adhuc enim milites nomine indigitabant, quam nondum mulierem esse subodorabantur:) tanto enim tamque beato ore deprædicatum non nisi eximiis virtutum ornamentis decoratum esse credebant. Foras igitur egressi, jussa continuo, quæ in mandatis habebant, nuntiarunt; tum variis interrogationibus beatam matronam fatigarunt, et quænam esset, et unde tantis virtutum meritis ornata. Neque enim ullo pacto, addebant, mellifluum illud et suave os, beata illa Simeonis lingua tam honorificam tui mentionem fecisset, nisi latens aliquis virtutum thesaurus in te esset, reconditus. Tum illa, cognito quod nihil rerum suarum virum sanctum lateret, animi sui arcana viris illis vel invita detexit, dicens in hæc verba: Me quidem, fratres, pridem ingens sanctum virum coram aspiciendi, et quæ in eo insunt Spiritus dona et gratias oculis cernendi occupavit desiderium; cum vero valum oppositum mulieribus nequaquam ingredi liceret, æquum judicavi sexum occultare (mulier enim sum) ejusque contuitum arte assequi: verum cum latere non possim eum qui etiam occultorum est cognitor, lubens hinc recedam, neque mandato huic refragabor, jam enim benedictionem obtinui; neque quia latui, sed quia deprehensa sum, gratiam quam volui impetravi. His dictis a proba illa muliere, multo magis admirati sunt virum milites, et in suam quique ditionem reversi sunt. a Disparem eventum similis consilii, sed cum aliqua (ut apparet) temeritate et procacitate suscepti, refert S. Gregorius Turon, de gloria Confess. cap. 26, ubi de S. Simeone agens ita scribit: Postquam vero columnæ editiori se sanctitate fervens invexit, non modo extraneæ mulieri, verum etiam nec propriae matri se videndum permisit. Et nunc etiam locum ipsum ab hujus sexus defensat accessu. Nam ferunt, quamdam mulierem indutam fuisse veste virili, et in basilicam ingredi voluisse columnæ. Tractavit secum misera, agere posse per indumentum, quod latere posset Altissimum, ignorans illud Apostoli: Quia Deus non irridetur, et licet ibi veniens ad templum erexit pedem, ut sanctum ingrederetur limen, tamen protinus retrorsum ruens cecidit, et mortua est: satisque fuit populis, ne hæc ultra mulier ulla præsumeret, cum in istam cerneret ultionem pessime irrogatam. Ado quoque Viennensis in Martyrologio, Notkerus, et quædam miss. sub Bedæ nomine, idem referunt.
Obraćenje razbojnika Antioha i njegova pobožna smrt.
Antiochi latronis conversio, pia mors.
I to je uistinu takvo čudo. Tko bi pak mimoišao ono što se potom pripovijeda o njemu? Razbojnik daleko najokrutniji od svih pljačkaša i najkrvoločniji, imenom Antioh, nadimkom a Agonat, predvodio je četu ubojica te je podložnicima zapovijedao ne više razboritošću nego tjelesnom snagom i drskošću duha te izvanrednom smionošću u upuštanju u pogibelji. Tolikom je naime tjelesnom snagom i brzinom nogu raspolagao i toliko se u njih uzdao da nije oklijevao napadati i pljačkati najmnogoljudnija sela, pa i sama predgrađa grada Antiohije. Kad god je bilo potrebno jahati na konju, uzjahivao je kobile radi veće brzine.
Et hoc quidem miraculum tale. Quis autem prætereat quod deinceps narratum eo? Latro omnium prædonum longe crudelissimus, et maxime sanguinolentus, Antiochus nomine, cognomento a Agonatus, sicariorum cohorti præerat, et non magis consilio quam virium robore et animi audacia subditis imperitabat, atque insigni in adeundis periculis temeritate. Tantum enim corporis robore, et pedum celeritate pollebat, itaque iis fidebat, ut populosissimos pagos, etiam ipsa Antiochiæ urbis suburbia, invadere ac diripere non dubitaret. Si quando equo vehi necesse erat, equas ob majorem celeritatem conscendebat.
Njega je, nakon što je glas mnogih razglasio da se bez ikakva sprječavanja bavi razbojničkim životom, mnogima postavio zamke; a osobito oni kojima je bila povjerena briga da kažnjavaju zločince svim su se silama trudili uhvatiti Antioha. Kad je jednom boravio u svratištu i ondje pio, četa od sto pedeset vojnika, smatrajući to pogodnim vremenom da ga uhvati, opkoli kuću sa svih strana. Ali on, čim je osjetio zamku, ne popuštajući ni zbog tereta trbuha ni zbog omamljenosti od vina ništa od svoje razbojničke drskosti, ustaje kipući od srdžbe; pošto je što je brže mogao stavio na kobilu zavežljaj odjeće, u ruci isukuje mač te, neprestano njime mašući u zraku poput bjesomučnika i mahnita čovjeka, nikomu nije dopustio da mu se približi, te sav tako zastrašujući izlazi iz svratišta. I kobila mu je ne malo pomogla da ulije strah: ona je naime i prednjim kopitima skakala na one koji su nailazili i ujedala zubima te je bila posve dostatna da zapanji one koji su prilazili i ulije im velik strah. Kad je svime time zbunio mnoštvo vojnika, imajući osim toga glas o svojim djelima kao da mu otvara put, mnogo mu pomaže i ulijeva strah mnogima koji ga još nisu bili vidjeli, izbjegava krajnju pogibelj te, uzjahavši živinče, poput drugoga razbojnika bježi k Šimunu pričvršćenu uz stup: znao je naime da je učenik onoga koji je radi spasenja ljudskoga roda bio prikovan na križ. I tada je razbojnik, sav slomljen od boli, na jadan način izdaleka vikao: „Spasi dušu koja propada, sveti Bože; sačuvaj, kažem, ovu dušu. E, jao meni! Kakvo će mi biti utočište? Koga ću naći da odagna svako zlo? Sva je nada u spasenje nestala, niti mi je preostalo vremena da dalje tražim lijek; zaslužujem tisuću smrti zbog svijesti o svojim zlodjelima, niti ih se bojim, makar bilo dopušteno češće umrijeti. Što naime ima zastrašujuće smrt koja se zadaje mačem? Koliko je to mala kazna, biti samo jednom lišen sadašnjega svjetla, za onoga koji je mnogima oduzeo život i svakodnevno se kaljao krvlju svojih sunarodnjaka? Ali onaj neugasivi oganj i vječne muke ulijevaju mi strah i toliko me uznemiruju da mi gotovo oduzimaju prisebnost; sav se zgrozim pri samoj pomisli na to, koja mi razdire najdublje srce, jer mi ruke još kaplju bratskom krvlju, a svježa pokolja drugova još su mi pred očima. Kakva mi dakle ostaje nada u utjehu? Kakav put spasenja? Pruži pomoć, slugo Božji, meni koji sam lišen svakoga savjeta; pruži ruku duši dovedenoj u krajnju pogibelj propasti.”
Hunc postquam multorum fama vulgavit, nullo prohibente vitæ prædatoriæ operam dantem; multi illi insidias struxerunt, tum potissimum quibus flagitiosos puniendi cura commissa est, Antiochum comprehendere totis viribus adnisi sunt. Cum aliquando in hospitio moraretur, ibique potaret, militum cohors quinquaginta supra centum, hoc idoneum ad eum capiendum tempus rata, domum undique circumdant. Hic vero ut sensit insidias, neque ventris onere, neque vini veterno quidquam de prædatoria audacia remittens, iracundia æstuans exsurgit, indumento rum sarcina quanta potuit festinatione equæ imposita, manu gladium educit, eoque assidue in aere instar furiosi et dementis vibrato, nemini sibi appropinquandi fecit licentiam; totusque adeo formidabilis hospitio egreditur. Et equa non parum ad terrorem incutiendum ipsi profuit; illa enim et calcibus anterioribus insiliebat in occurrentes, et dentibus mordebat, planeque sufficiens erat accedentes percellere, et magnum iis terrorem injicere. His omnibus cum militum multitudinem turbasset, habens præterea famam rerum gestarum veluti viam sibi aperientem, multumque cooperantem, ac pluribus, qui eum necdum viderant, terrorem injicientem, extremum periculum devitat: et conscenso jumento, tamquam alter latro ad Simeonem columnæ affixum confugit: noverat enim, cum illius qui pro humani generis salute cruci affixus fuerat, esse discipulum. Ac tum quidem latro, totus dolore fractus, miserandum in modum eminus clamabat: Salva animam pereuntem, Sancte Dei; serva, inquam, hanc animam. E heu! quod mihi erit refugium? quemnam omnis mali depulsorem inveniam? omnis abiit salutis spes: neque mihi curationem ultra quærendi tempus reliquum est: mille mortibus ob malefactorum conscientiam dignus sum: neque eas reformido, licet sæpius mori liceret. Quid enim quæ ferro consciscitur mors formidabile habet? Quantulum hoc supplicii est, semel præsenti solum luce privari, ei qui multis vitam ademit, seque quotidie contribulium sanguine polluit? Verum ignis ille inextinguibilis, et cruciatus perpetuus, mihi timorem incutit, adeoque perturbat, ut tantum non animi impotentiam inducat: ejus meditatione totus cohorresco, quæ intimum mihi cor lancinat, adhuc enim manus fraternum sanguinem distillant, recentes sociorum cædes adhuc animo obversantur. Quænam igitur mihi consolationis spes? quæ salutis via? Adfer opem, serve Dei, consilii omnis inopi; porrige manum animæ in extremum interitus discrimen adductæ.
33 Dok on to i slično jadikuje pred svetim mužem, snažno ga je ganuo na sažaljenje nad njegovim nesrećama; on je i prije nego što je započeo govor promatrao pokajanje najdubljega srca. Suosjećajući dakle s razbojnikom, počeo je velikom čovječnošću riječi okrepljivati njegov duh i zapovjedio mu da se dobro nada. Dok se to tako događalo, vojnici, vidjevši da on više ne pruža ruke uvis na način razbojnika nego molitelja, najokrutnije traže da im se preda na kaznu; toliko da su pred svetom glavom nevjerojatnom drskošću govorili da ne priliči niti da je u skladu s ljudskim sudom pomagati čovjeku koji je vlastitom rukom ubio toliko ljudi. Ali ona mirna i krotka usta, ne mareći mnogo za njihova duga brbljanja, govore ovako: „Onaj koji uvijek želi pokajanje grešnika, taj je i ovoga, koji je već srljao u ponor propasti, mimo svake nade sačuvao neozlijeđena i doveo ovamo, a ne ja. Kako dakle da itko preda u ruke mučitelja onoga koga je on sam pozvao vlastitim rukama?” Ona se ruka vojnika, čuvši to, povukla, jer su se i sami bojali kreposti toga muža, premda su svim žarom nasrtali na Antioha. A sam Antioh baca se potrbuške na zemlju, lijući vruće suze i gorko uzdišući. Naposljetku je s velikim osjećajem, poput razbojnika razapetoga na križu s Kristom, pokazujući pokajanje duha, otkrivao Bogu svoje prijestupe; ali mu je mnoštvo zlodjela zatvaralo svaki pristup k odredbi božanske blagosti. No dok se služi dobrim posrednikom, molitvama božanskoga Šimuna, ubrzo i sam zadobi oproštenje grijeha. Tako je glas s neba potvrdio zagovor svetih usta, obećavajući da je naime razbojnikovo pokajanje prihvaćeno te ujedno da mu je blizu kraj života i skori odlazak k zajedničkomu Gospodaru svih, dajući i ovaj znak posve prikladan za božansku dobrostivost prema njemu. Kad su dakle i same te riječi odjeknule u razbojnikovim ušima, okrene se k vođi pokore i ispripovjedi mu neobičan glas; dok još riječi zastajkuju među usnama, Antioh, podižući ruke k nebu, provali u ove riječi: „Gospodine Isuse Kriste”, reče, „jedinorođeni Sine Oca koji nema početka, koji nisi došao radi pravednika, nego radi pokajanja grešnika, primi moj duh”, i u isti čas dok se tako molio ugasio mu se život, a čovjeku se na čudesan način udjeljuje očit oprost. Zbog toga je sve obuzelo silno divljenje i novo je pokajanje ispunilo duše puka; samo se gledalište dijelom natapalo suzama, a dijelom ispunjavalo ugodom: jer je ova dolazila od oproštenja prijestupa, a one od pokajanja, te je zbog svega toga Bog bio hvaljen od sviju, ab spasitelj onoga bio je slavljen njegov sluga Šimun. Tako je pak time upravljala višnja providnost, koja je velikoga Šimuna još više uzvisivala i svima otvarala vrata pokajanja koje treba prigrliti radi spasenja bez isprike.
33 Hæc et similia dum coram sancto viro lamentatur, vehementer eum ad suarum commiserationem calamitatum commovit; qui et antequam sermonem ordiretur, intimi cordis pænitudinem intuebatur. Condolens itaque latroni, magna verborum humanitate animum ejus recreare cœpit, ac bene sperare jussit. Dum hæc ita agerentur, milites eum non amplius latronum, sed supplicum more manus in altum protendere conspicientes, crudelissime eum ad supplicium deposcunt; usque adeo, ut apud sacrum caput incredibili ausu, non convenire dicerent, neque esse humani judicii, viro qui propria manu tot homines interfecisset, auxiliari. At tranquillum illud ac mansuetum os parvi longas eorum nugas faciens, ita fatur: Qui peccatorum semper pænitentiam cupit, idem et hunc in perditionis jam barathrum ruentem, præter omnem spem, incolumem servans huc perduxit, non ego. Quomodo igitur quispiam, quem ipse propriis manibus advocavit, eumdem tortorum manibus tradat? Militum illa manus his auditis recessit, viri enim virtutem et ipsi verebantur, licet toto impetu in Antiochum ferrentur. Ipse vero Antiochus pronum se in terram jactat, calidas fundens lacrymas, et amare suspirans. Magno denique affectu, instar latronis latronis in crucem cum Christo acti, et pœnitudinem ostendens animi, noxas Deo aperiebat: sed facinorum multitudo omnem illi ad divinae clementiæ nutum præcludebat accessum. Verum dum sequestro bono utitur, divini Simeonis precibus, brevi et ipse delictorum veniam obtinuit. Itaque vox cælitus audita, sacri oris suffragium confirmavit, acceptam nempe esse latronis pœnitentiam, simulque vitæ exitum ei imminere, et instantem ad communem omnium Dominum discessum, promittens, et hoc signum satis idoneum divinae erga ipsum benignitatis præbens. Cum igitur et hæc ipsa latronis auribus insonarent, ad pœnitentiæ ducem se convertit, illique inusitatam vocem narrat: dum verba adhuc inter labra cunctantur, Antiochus manus attollens in cælum hæc in verba prorumpit: Domine Jesu Christe, inquit, Fili Patris principio carentis unigenite, qui non justorum gratia; sed pro peccatorum pœnitentia venisti, suscipe spiritum meum et simul hunc in modum orantem evestigio vita defecit, et manifesta viro admirabiliter venia indulgetur. Quapropter ingens omnes tenuit admiratio, et nova pœnitudo populi animos occupavit: theatrum ipsum partim lacrymis, partim voluptate perfundebatur: hæc enim a delictorum remissione, illa vero a pœnitentia proficiscebatur, atque ob hæc omnia laudabatur Deus ab omnibus, etb salvator illius famulus Simeon celebrabatur. Sic autem hæc superna administrabat providentia, quæ et magnum Simeonem magis extollebat, omnibusque pœnitentiæ portam ad salutem sine excusatione amplectendam aperiebat.
34 Vojnici, ne znajući što se dogodilo (jer su sve snage usmjeravali jedino na to da uhvate Antioha; osobito zato što se glas o događaju zbog neobičnosti čina nikako nije činio dostatnim da izazove vjerovanje ako tko sam svojim očima ne bi vidio ono što se dogodilo), stoga s većom nego prije a drskošću i bestidnošću prilaze k velikomu Šimunu te uz veliku viku traže da im se preda počinitelj najtežih zlodjela, koji je nanio nepravde veće od svakoga oprosta, zatečen u najvećim zločinima, naposljetku rušitelj cijeloga grada, vičući ovo: „Zar tako smatraš da svoj sud treba pretpostaviti svim zakonima i odredbama? I onoga koji ih prezire gledaš blagim pogledom na sažaljenje? Nastojiš ga izbaviti od zasluženih kazni?” A on, ne popuštajući ništa od svoje uobičajene blagosti, odgovori vedrim i krotkim licem: „Budući da nisam ja pozvao čovjeka ovamo, nego ga je ovamo doveo zajednički Gospodar sviju, ono što sam ja najprije tvrdio, to isto sada potvrđuje njegov grob neizbrisivim svjedočanstvom istine: onaj koji ga je pozvao na pokajanje, taj ga je i odavde prenio i istrgnuo k sebi iz ljudskih stvari.” Nakon što je to rekao, kad im je čudesni Šimun pred očima pokazao mrtvo tijelo, sve je obuzeo nevjerojatan drhtaj, iz kojega su začeli veliku bol; zatim, zadobivši od one blažene duše oproštenje svoje zablude, otišli su kao glasnici ovoga velikoga čuda i nipošto lažljivi navjestitelji. a 'Ἀγένατος, bez koljena. Taj mu je nadimak možda prirastao zbog nekoga događaja, kaže Rosweyde.b Tako grčki: Καί ἐπὶ πάσον ὑμείτο Θεῖς, καὶ σωτὴρ ὁ ἐκείνου θεράπων ἐνεκηρύττετο.
34 Milites eorum quæ contigerant ignari, (nam in id unum, ut Antiochum comprehenderent, omnes vires conferebant; præsertim cum rumor rei gestæ propter facti insolentiam haudquaquam ad fidem faciendam sufficere videretur, nisi quis quod factum erat oculis ipse suis spectasset:) itaque majori quam ante a temeritate et impudentia ad magnum Simeonem accedunt, et hominem gravissimorum facinorum patratorem, qui injurias omni venia majores intulisset, in maximis sceleribus deprehensum, denique urbis universæ eversorem, magno clamore tradi sibi postulabant, ista vociferantes: Itane legibus omnibus ac decretis tuum judicium præferendum censes? eorumque contemptorem benigno ad commiserationem aspectu intueris? meritis suppliciis eximere contendis? Ille vero nihil de solita lenitate remittens, hilari et mansueto vultu respondit: Quoniam non ego virum huc accersivi, sed communis omnium Dominus huc eum perduxit, quod primum ego asserui, idipsum nunc ejus tumulus indelebili veritatis testimonio confirmat: qui ad pœnitentiam eum vocavit, idem et hinc transtulit, et ad se ex humanis eripuit. His dictis, cum funus illis admirabilis Simeon coram ostenderet, omnium animos tremor incredibilis occupavit, ex quo ingentem dolorem concepere, deinde erroris sui a beata illa anima venia obtenta, hujus tanti miraculi promulgatores, ac minime fallaces præcones abierunt. a 'Ἀγένατος, sine genibus. Id forte ei ex aliquo eventu cognomen adhæsit, inquit Rosweydus.b Ita Græce: Καί ἐπὶ πάσον ὑμείτο Θεῖς, καὶ σωτὴρ ὁ ἐκείνου θεράπων ἐνεκηρύττετο.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.