Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 5. siječnja

O sv. Šimunu Stilitu

DE S. SIMEONE STYLITA

Umire sv. Šimun, tijelo se prenosi u Antiohiju.

Moritur S. Simeon, corpus defertur Antiochiam.

Stajao je sveti Šimun na različitim stupovima četrdeset i sedam godina. Nakon njih pak pozva ga Gospodin. Bijaše a dan Priprave, i pozvan po običaju da dade blagoslov onima koji bijahu prignuli koljena, b.... i kako vidjeh ja najmanji, drugoga se dana uspeh k njemu i promatram njegovo lice, vidim da je svijetlo poput sunca, onakvo kakvo je obično bivalo kad bi me susreo ili govorio. Ali ništa ne odgovori. Najprije posumnjah da počiva. Ubrzo sam pak želio istražiti sigurnije, ali me strahopoštovanje i strah prema Božjemu mužu zadržavahu. Naposljetku, skupivši smjelost, rekoh: „Oče, što je to da mi ne govoriš? Mnogi čekaju tvoj blagoslov. Danas je naime treći dan otkako im uskraćuješ pozdrav.” I kad sam pričekao jedan sat, ponovno rekoh: „Ne govoriš mi, Oče?” I tada, ispruživši ruku, dotaknuh njegovu bradu i opazih da mu je tijelo postalo klonulo; i tada jasno spoznah da se preselio Gospodinu.

Stetit Sanctus Simeon in diversis columnis annos quadraginta septem. Post hosce autem evocavit eum Dominus. Eratque a dies Parasceves, et advocatus pro more ad benedictionem dandam iis qui flexerant genua, b.... et ut vidi minimus ego, secunda die ascendi ad illum, et contemplor vultum ejus, video esse clarum instar solis, talemque qualis esse solebat, cum vel occurreret mihi, vel loqueretur. At nihil respondit. Primum eum suspicatus sum quiescere. Mox vero certiora explorare cupiebam: sed me erga virum Dei reverentia ac metus retrahebat. Tandem sumpta fiducia, dico: Pater, quid est quod mihi non loquaris? Multi tuam exspectant benedictionem. Hodie enim tertius dies est cum salutatione eos privas. Et cum expectassem horam unam, iterum dico: Non loqueris mihi Pater? Et tunc extensa manu contigi barbam ejus, deprehendique corpus ejus languidum factum esse: tuncque cognovi plane quod ad Dominum emigrasset.

26 Tada također, razmaknuvši njegovu haljinu, izljubih mu noge; a cijelo je njegovo tijelo odisalo mirisom kao od pomasti, tako da sam se zaprepastio pred tim miomirisom. I kad sam malo zastao, pokrenu se cijelo njegovo tijelo sa stupom. I čuh glas koji mi govoraše: „Amen, amen.” Ja od straha ovako izgovorih: „Blagoslovi me, Oče, spomeni me se, posveti me u svome svetom počinku.”

26 Tum quoque, reducta ejus veste, pedes deosculatus sum: totumque ejus corpus odorem velut unguenti respirabat, adeo ut obstupuerim ad illam fragrantiam. Cumque paullisper constitissem, motum est totum ejus corpus cum columna. Audivique vocem quæ dicebat mihi: Amen, Amen. Ego præ timore ita locutus sum: Benedic mihi Pater, memento mei, sanctifica me in sancta tua requietione.

27 I kad sam otišao, nikomu nisam otkrio stvar, da ne bi možda nastala buna, nego sam po pouzdanu čovjeku javio antiohijskomu biskupu i prefektu Ardaburiju. Dođe dakle biskup Antiohije sa šest drugih biskupa i prefekt Ardaburije sa šest tisuća ljudi, da ga stanovnici toga kraja ne bi oteli. Tako su naime bili nakanili. Srebrni su zastori dakle visjeli sve do rešetaka stupa. Uspnuše se pak trojica biskupa, skinuše mu haljine i, izgovorivši tri psalma, spustiše ga. Tada napokon doznade sve mnoštvo da je preminuo. I nasta metež svega mnoštva, tako da se gora nije vidjela od mnoštva, kadova i baklji. Podiže se pak glas naricanja muškaraca i žena, tako da se činilo kako gora zajedno s njima tuguje. Pticama te pustinje okupljenima kod ograde nije bilo broja.

27 Cumque abiissem, nemini rem aperui, ne forte tumultus oriretur, sed per hominem fidum significavi Episcopo Antiocheno, Præfectoque Ardaburio. Venit ergo Episcopus Antiochiæ cum sex aliis Episcopis, et Præfectus Ardaburius cum sex virorum millibus, ne regionis istius incolæ eum raperent. Sic enim proposuerant. Cortinæ igitur argenteæ pendebant ad cancellos usque columnæ. Ascendunt vero Episcopi tres, demuntque ei vestes, dictisque Psalmis tribus, demittunt eum. Tuncque demum cognovit omnis turba quod diem obiisset. Factaque estconfusio totius multitudinis, adeo ut mons non appareret præ turba, suffitibus, et facibus. Vox vero planctus virorum et mulierum exorta, adeo ut mons eis una conlugere videretur. Volucrum istius deserti congregatarum ad mandram non erat numerus.

28 Kad su ga dakle spustili dolje i već mu pripravljali sprovod, dok je već bio četvrti dan od njegova preminuća, ipak je tijelo mrtvaca bilo tako skladno uređeno kao što je bilo kad je usnuo. I činilo se njegovo lice kao najcvjetnija ruža, a kosa i brada kao najčistiji snijeg. Biskup pak antiohijski spremao se uzeti dlake iz njegove brade, i odmah mu se osuši ruka. I reče mu: „Blagoslovljeni Božji, spašen si, ništa ti nije preostalo od zala ni od haljina po kreposti Božjoj.” I tada mu se ruka vrati u zdravlje. I odmah ga položi u lijes.

28 Ut igitur eum deorsum demiserant, jamque funus ei apparabant, cum jam dies esset ab ejus excessu quartus, itatamen compositum erat ad decorem corpus mortui, velut fuerat cum obdormiret. Et videbatur facies ejus quasi rosa floridissima, capillus barbaque; instar nivis purissimæ. Episcopus autem Antiochenus ex barba ejus pilos tollere parabat, et ocyus arefacta est manus ejus. Dixitque ei: Benedicte Dei, salvus es, nihil tibi reliquum est malorum, neque vestimentorum per virtutem Dei. Tuncque manus ei ad sanitatem rediit. Et protinus misit eum in sandapilam.

29 c Ja pak, braćo, najmanji, pet dana prije njegova preminuća vidjeh odjeću toga muža, a lice bijaše strašno, nisam kadar nikomu ispripovjediti njegov izgled. Um mi je zasigurno bio zanesen, niti sam od užasa mogao govoriti dok se nije probudio sveti otac naš. Kad je on pristupio, promatrah ga kako jede, ali što, ne znam. Otpjevao je i psalam, koji mi više ne dolazi u sjećanje, osim svršetka: „Amen.” Ja sam doista zadrhtao pri pogledu na toga muža. Lice mu je naime bilo sjajno kao sunce.

29 c Ego autem, fratres, minimus, quinque ante ejus excessum diebus viri amictum vidi, facies autem erat terribilis, non valeo cuiquam referre habitum ejus. Mens certe mihi rapta est, neque loqui præ horrore potui, quousque; experrectus fuit sanctus Pater Noster. Qui ut accessit, contemplatus sum eum edentem, at quid nescio. Cecinit et Psalmum, qui jam mihi in memoriam non venit, nisi extremum, Amen. Ego quidem ad aspectum viri exhorrui. Facies enim ejus splendida erat ut sol.

30 Položiše ga pak na nosila sa psalmima i himnima, dok su mnoštva naricala i pjevala tužaljku. Slično učiniše u Antiohiji, uz beskrajnu navalu mnoštva. Kad su pak već stiglid na mjesto koje se zove Mero, oko pet milja od Antiohije, stadoše mazge koje su nosile sveca i ne krenuše dalje. Ondje je naime bilo čudesno otajstvo. S desne strane toga puta bijaše grobnica u kojoj je stanovao neki čovjek. Bezglavo je naime ljubio udanu gospođu punih dvadeset godina, niti ju je mogao zadobiti. Gospođa napokon umre i bude pokopana u onoj grobnici. A on otvori vratnice grobnice i na mrtvome tijelu zadovolji požudu. Bez odgode: odmah bi kao okovima sputan i zadržan u grobnici. Sjedeći dakle neprestano na stubama grobnice, viđali su ga mnogi putnici u prolazu. I svatko mu je donosio ono što mu je trebalo za cijenu, jedan odjeću, drugi hranu. Božjim pak uređenjem dogodi se da je, kada je sv. Šimun bio donesen na to mjesto, grešnik, koji je bio lišen i glasa i sluha, iznenada dok su kola stajala trkom izišao iz grobnice vičući: „Smiluj mi se, sv. Šimune!”; i čim se uhvatio za kola, odmah se mazge pokrenuše odatle, i svi proslaviše Boga, tako da se ono mjesto potreslo od vike. A onaj je čovjek najglasnije od sviju vikao govoreći: „Danas sam po tebi spašen, slugo Božji, jer si me izbavio iz kazne.”

30 Imposuerunt vero eum in feretrum cum psalmis et hymnis, turbis plangentibus lessumque canentibus. Similiter fecerunt Antiochiæ, cum infinita turbarum frequentia. Cumque jam pervenissentd in locum qui vocatur Mero, quinque circiter milliaribus ab Antiochia, constiterunt mulæ quæ Sanctum portabant, neque processerunt. Mirabile enim ibi mysterium erat. Ad dextram enim viæ illius erat monumentum, in quo habitabat vir quidam. Perdite quippe amaverat matronam conjugatam viginti integros annos, neque ea valuerat potiri. Matrona tandem obiit, inque illo monumento sepulta est. At ille valvas monumenti aperuit, inque mortuo corpore libidinem explevit. Nec mora: ocyus quasi compedibus constrictus fuit, et detentus in monumento. Assidue igitur sedens in gradibus monumenti, a multis pasim viatoribus visebatur. Et unusquisque quorum indigebat ei afferebat pretio, alius indumenta, cibum alius. Ordinatione autem Dei factum est, ut cum S. Simeon ad eum locum delatus esset, peccator qui et voce et auditu privatus fuerat, repente stante rheda ex monumento cursim ascenderet, vociferans: Miserere mei S. Simeon; et prehensa rheda statim inde sese moverunt mulæ, omnesque Deum laudarunt, adeo quidem ut locus ille clamore concuteretur. At ille homo omnium maxime clamabat, dicens: Hodie per te servatus sum serve Dei, exemisti enim me ex pœna.

31 I sav grad iziđe u susret divnom prizoru: svi bijahu odjeveni u bijelu odjeću, s bakljama i himnima, te govorahu: „Došao je naš Pastir, donoseći nebesko blago.” I kličući svi dadoše slavu Bogu, te ga unesoše u crkvu zvanu Kasijanova. Ali nakon trideset dana zapovjedi vojskovođa Ardaburije da ga prenesu u veliku crkvu. I ondje mu je ponovno po Božjoj objavi sagrađena molitvena kapela, dostojna njegovih slavnih i svetih relikvija. I tako ga s velikom slavom i pjevanjem himana položiše u njegovu kapelicu, hvaleći Oca i Sina i Duha Svetoga. Mnogi su pak ljudi gradskomu biskupu ponudili veliku svotu zlata da ih učini dionicima svetih relikvija za blagoslov. Ali se nije usudio dati ništa zbog prisege koju bijaše položio. A onaj čovjek o kojemu je ovdje riječ, postavši samotnik, ustrajao je sve do kraja svoga života...e milošću i dobrostivošću Gospodina našega Isusa Krista, komu svaka hvala, čast i štovanje s vječnim Ocem i najsvetijim, najboljim i životvornim njegovim Duhom, sada i uvijek u vijeke vjekova, amen. a Glede dana slaže se latinski životopis.b Čini se da nešto nedostaje.c Ovo je prilično zbrkano, i u grčkome. d 'Εν τόπον ἐπελεγομένων Μέρω. vidi životopis po Metafrastu, pogl. 14, br. 37.e Opet se čini da nešto nedostaje.

31 Et universa civitas obviam processit mirando spectaculo: omnesque albo amictu induti erant, cum facibus et hymnis, dicebantque: Venit Pastor noster, thesaurum apportans cælestem. Et exultantes omnes gloriam Deo tribuerunt: intuleruntque eum ecclesie Cassiani dictæ. Verum post dies triginta jussit Dux Ardaburius, eum deferri in magnam ecclesiam. Et ibidem rursus revelatione Dei exstructum est ipsi oratorium, condignum gloriosis sanctisque ipsius Reliquiis. liquiis. Atque ita multa cum gloria et hymnodia deposuerunt eum in sacellum ejus, laudantes Patrem et Filium et Spiritum sanctum. Multi vero homines Episcopo urbis magnam auri summam obtulerunt, ut se participes faceret sanctarum reliquiarum in benedictionem. At non ausus fuit dare quidquam, propter jusjurandum quod dederat. At homo ille, de quo hic sermo, solitarius factus, ad suæ usque vitæ finem perseveravit,... e gratia et benignitate Domini nostri Jesu Christi, cui omnis laus, honos, et veneratio, cum æterno Patre et sanctissimo et optimo et vivifico ipsius Spiritu, nunc et semper in sæcula sæculorum, Amen.

a Consentit de die Latina vita.
b Videtur aliquid deesse.
c Hec satis confusa, etiam in Græco. d' Εν τόπον ἐπελεγομένων Μέρω. vide vitam per Metaphr. cap. 14, num. 37. e Aliquid rursus videtur deesse.

Drugi životopis

Alia vita

Sv. Šimuna Stilita

S. Simeonis Stylitæ

IZ STARIH LATINSKIH RUKOPISA.

Sv. Šimun iz revnosti za spasenjem postaje monah.

Sveti je Šimun od utrobe svoje majke bio izabran od Gospodina i od malena je razmišljao o djelima ugodnima Bogu. On bijaše sin nekoga po imenua Hezihija, a majka mu se zvalab Matana. Od njih najbrižljivije odgojen, kad mu bijašec trinaest godina, na sličnost blaženoga Davida pasao je ovce svoga oca.

EX VETERIBUS MSS. LATINIS.

S. Simeon salutis studio fit monachus.

Sanctus Simeon ex utero matris suæ a Domino electus est, et meditabatur a pusillo opera placentia Deo. Is erat filius cujusdam a Hesychii nomine: mater autem ejusb Mathana dicta est. A quibus diligentissime nutritus, cum esset annorumc tredecim, ad similitudinem B. David pascebat oves patris sui.

2 Jednoga pak dana, ugledavši crkvu vjernika, ostavivši stado otrča k njoj. Ušavši, ču nekoga kako čita apostolsko čitanje. I upitavši nekoga starca, reče: „Gospodine Oče, što je to što se čita?” Njemu starac odgovori: „Sine, bit duše, uzdržljivost i prezir ovoga svijeta čitaju se u tome čitanju.” A on reče: „Što je bit duše? Pouči me, Oče.” Reče starac: „Bojati se Boga svim srcem, svom dušom i svim umom.” Odgovarajući pak preblaženi Šimun reče: „Što je bojati se Boga?” Reče mu starac: „Sine, zašto me zamaraš? Možda me kušaš.” A on: „Ne kušam te, gospodine Oče, nego želim potpunije znati ono što si rekao.” I doda on: „Kao Boga te pitam. To želim naučiti, jer sam neuk i ne znam o tome što govoriš, Oče.” I starac mu reče: „Sine, ako želiš čuti ono što je istinito, pomno pazi na ono što govorim: ako tko neprestano posti, u svakome času upravlja Bogu dostojne prošnje i ponizuje samoga sebe pred Bogom i ljudima, te ne ljubi zlata, ni srebra, ni odjeće, ni posjeda, i poštuje oca i majku, te slijedi svećenika, taj će baštiniti kraljevstvo nebesko. Ako pak tko bude brbljav ili uvredljiv, ne poštujući oca ni majku, ni starijega ni bližnjega, taj će baštiniti vanjsku tamu koju je Bog pripravio đavlu. Sva ta dobra koja sam spomenuo, premda ih u Crkvi mnogi vjerno ispunjavaju, ipak se lakše uz Božju pomoć ispituju id vježbaju u samostanu.”

2 Quadam vero die videns ecclesiam fidelium, relictis pecoribus cucurritad eam. Ingressusque audivit quemdam Apostolicam lectionem recitantem. Et interrogans quemdam Senem, ait: Domine Pater, quid est istud quod legitur? Cui Senior respondit: Fili, substantia animæ, et continentia, et contemptus sæculi istius, in lectione ista legitur. Et ille: quid est substantia animæ? doce me Pater. Ait Senior: Timere Deum ex toto corde, ex toto animo, et ex tota mente. Respondens autem beatissimus Simeon ait: Quid est timere Deum? Dixit illi Senior: Fili quare me fatigas? forsitan tentas me. Et ille: Non tento te Domine Pater, sed plenius quod dixisti scire desidero. Et addidit ille: Quasi Deum te interrogo. Ista discere volo, quia idiota sum, et ignorans de his quæ dicis Pater. Et Senior dixit illi: Fili, si quod verum est audire desideras, diligenter attende quæ dico: Si quis jejunaverit jugiter, et obsecrationes Deo dignas reddiderit per momenta, et humiliaverit seipsum in conspectu Dei et hominum; et non diligit aurum, neque argentum, neque vestimentum, neque possessiones; et honorat patrem et matrem, et Sacerdotem prosequitur; hic hereditabit Regnum cælorum. Si quis vero fuerit multiloquus aut injuriosus, patrem aut matrem non honorificans, nec seniorem, nec proximum; iste hereditabit tenebras exteriores, quas paravit Deus diabolo. Ista omnia bona quæ commemoravi licet in Ecclesia a multis fideliter impleantur, facilius tamen cum Dei adjutorio in monasterio examinantur etd exercentur.

3 Čuvši to, preblaženi Šimun pade pred noge onoga starca govoreći: „Ti si moj otac i moja majka, i učitelj dobrih djela, i ti si vodič u kraljevstvo nebesko. Ti si naime zadobio dušu koja je već tonula u propast. Gospodin neka ti uzvrati za moju dušu. To je naime ono što izgrađuje, kao što i spašava. Ja ću pak, gospodine, poći, kako si me poučio, u samostan kamo Gospodin htjedne, i neka bude njegova volja na meni.” Reče mu onaj starac: „e Sine, prije nego što uđeš u samostan, reći ću ti ovo otajstvo, to jest otkrit ću ti pravilo i stegu samostana. Imat ćeš nevolja. Nužno ti je služiti i bdjeti u golotinji, if strpljivo podnositi zla: jer će ti se nanositi nepravde, budući da si postao dragocjena posuda Gospodinu.”

3 Audiens hæc beatissimus Simeon cecidit ad pedes illius Senis dicens: Tu es pater meus et mater mea, et doctor bonorum operum, et tu deductor ad regna cælorum. Tu enim acquisisti animam, quæ jam mergebatur in perditionem. Dominus reddat tibi vicissitudinem pro anima mea. Ista enim sunt quæ ædificant, sicut et salvant. Ego autem, Domine, vadam, sicut docuisti me, in monasterium ubi Dominus voluerit, et fiat voluntas ejus in me. Dicit ei ille Senior: e Fili priusquam ingrediaris monasterium, dicam tibi mysterium istud, id est regulam et disciplinam monasterii tibi aperiam. Tribulationes habiturus es. Necesse est tibi, servire et vigilare in nuditate, etf patienter sustinere mala: injuriæ enim tibi sunt irrogandæ, quia factus es vas pretiosum Domino.

4 I odmah, oprostivši se s tim starcem, skočivši, preblaženi Šimun pođe u samostan sv.g Timoteja, veličanstvena muža. I baci se pred vrata samostana, krozh tri dana ne jedući i ne pijući. Četvrtoga pak i dana izišavši opat Timotej podiže ga i reče mu: „Odakle si, sine, ili od kojih roditelja? Zašto si tako iscrpljen mršavošću? I koje je tvoje ime? Zar si kakvo zlo počinio? Ili si možda sluga pa si, bojeći se svoga gospodara, pobjegao pod zaštitu samostana?” A blaženi Šimun reče sa suzama: „Nipošto, gospodine, nisam počinio nikakav zločin niti ijednomu čovjeku dugujem službu, nego želim biti sluga Božji ako on htjedne. Ako pak želiš spasiti moju izgubljenu dušu, zapovjedi mi da uđem u samostan i da služim svoj braći, i ne dopusti da se ovdje dulje k mučim.”

4 Et statim valedicto illi seniori exiliens beatissimus Simeon ibat in monasterium S.g Timothei magnifici viri. Projecitque se ante fores monasterii, perh tres dies non manducans neque bibens. Die vero i quarta egrediens Abbas Timotheus elevavit eum, et dicit illi: Unde es fili, aut de quibus parentibus? Quare sic macie affectus es? Et quod est nomen tuum? Numquid mali aliquid gessisti? Aut forsitan servus es, et dominum tuum timens ad monasterii defensionem fugisti? At B. Simeon dixit cum lacrymis: Nequaquam Domine aliquod crimen admisi, nec alicui homini servitium debeo; sed opto ut sim servus Dei, si ipse voluerit. Si autem volueris servare animam meam perditam, jube me introire monasterium, et fratribus omnibus servire, et ne patiaris me hic k exercuiari diutius.

5 Tada uhvati njegovu ruku i, uvodeći ga u samostan, reče braći: „Dječice moja, evo predajem vam ovoga mladića: poučite ga pravilima samostana.” Proveo je pak u tome samostanu oko l četiri godine, služeći Bogu bez prigovora i svoj braći iskazujući poslušnost sa svom poniznošću. U njima je brzo m i savršeno naučivši prošao cijeli psaltir. I primajući svoju n dnevnu hranu, potajno ju je dijelio siromasima, ne brinući se za sutra. Braća su naime, kako bijaše običaj, postila sve do večeri, a on je samo sedmoga dana uzimao hranu.

a Rukopis iz Liègea: Isici; sv. Maksimina: Ysici; Saint-Omera: Hisirici, a na rubu Isici; Rosweyde: Susocionis; u Ripollu: Ysichii.
b Rukopis u Ripollu: Marabana, kod drugih se naziva Marta. Vidi što se dolje pripovijeda o njezinoj smrti.
c Rukopis u Ripollu: dvadeset sedam.
d Rosweyde: umnožavaju se.
e U rukopisu sv. Maksimina to se opširnije izlaže, gotovo kao u prvome životopisu.
f Drugi: neprestano.
g Metafrast spominje dva samostana, u jednome od kojih je živio ii, a u drugome x godina. Onaj koji se ovdje zove Timotej, kod Metafrasta i Teodoreta naziva se Heliodor, možda nazvan Timotej pošto se odrekao prijašnjega imena, ili je imao dva imena. Slavi se 1. veljače kod Grka neki Timotej, za kojega naš Rader nagađa da je bio ovaj učitelj sv. Šimuna. i Drugi: petoga. k Drugi: spaljujem, drugi: optužujem. l Rukopisi sv. Maksimina i u Ripollu: šest mjeseci, drugi: četiri mjeseca. m Rukopis u Saint-Omeru: pripravio. n Rosweyde: božansku, i dodaje na rubu: svakodnevno se pričešćuje, što se ne potvrđuje niti se nalazi ni u jednome drugom rukopisu.

Zbog prevelike revnosti u pokori izbačen iz samostana, biva s čašću vraćen.

Jednoga pak dana, izišavši na zdenac, kad je vidio vjedro kojim su crpli vodu kako ima uže od najoporije palme, koja se naziva a ruscus, uze ga i najčvršće omota oko svoga gologa tijela od bokova sve do lopatica, te vrativši se reče braći: „Iziđoh zagrabiti vode, ali ne nađoh užeta na vjedru.” Oni mu pak rekoše: „Šuti, brate, da za to možda ne dozna opat dok ne prođe vrijeme.” Istrunulo je pak u kratkome vremenu njegovo tijelo od vezivanja i oporosti užeta, jer ga je sjeklo i ušlo sve do kostiju, tako da se jedva vidjelo. Jednoga pak dana, izišavši neki od braće, nađoše ga kako daje svoju hranu siromasima, pa ušavši rekoše opatu: „Odakle si nam doveo ovoga čovjeka? Ne možemo se naime uzdržavati kao on. Od nedjelje do druge nedjelje nastavlja post, a hranu koju prima dijeli siromasima; ali i najteži smrad uzdiže se iz njegova tijela, tako da nitko ne može stajati pokraj njega; pa i kad hoda, crvi mu padaju s tijela. Doista mu je i ležaj pun crva.”

5 Tunc apprehendit manum ejus, et inducens in monasterium dixit fratribus: Filioli mei, ecce trado hunc juvenem vobis: docete eum canones monasterii. Fecit autem in monasterio illo quasi l annos quatuor, serviens Deo sine querela, et omnibus fratribus præstans obedientiam cum omni humilitate. In quibus psalterium velociter m et perfecte discendo percurrit. Et accipiens cibum suum n diurnum, occulte pauperibus erogabat, non sollicitus de crastino. Fratres enim, utusus erat, jejunabant usque in vesperum; ille vero septimo tantum die cibum sumebat.

a Ms. Leod. Isici. S. Max. Ysici. Aud. Hisirici, et in margine Isici. Rosw. Susocionis. Rip. Ysichii.
b Ms. Rip. Marabana, aliis Martha dicitur. Vide quæ infra de ejus morte narrantur.
c Ms. Rip. viginti septem.
d Rosw. exaggerantur.
e In ms. S. Maximini hæc fusius exponuntur, fere ut in priori vita.
f Alii. indesinenter.
g Metaphrastes duorum monasteriorum meminit, in quorum altero n, in altero x annis vixerit. Qui hic Timotheus, apud Metaphrasten et Theodoretum Heliodorus dicitur, fortassis priore abdicato nomine, Timotheus dictus: aut binominis fuerit. Colitur 1 Februar. a Græcis Timotheus quidam, quem hunc S. Simeonis magistrum esse conjicit Raderus noster. i Alii. quinta. k Alii. cremari, alii,criminari. l Mss. S. Max. et Rip. menses sex, alii, menses quatuor. m Ms. Audom. paravit. n Rosw. divinum; additque in margine: quotidie communicat, quod non probatur; nec habetur in ullo alio ms.

Ob nimium pænitentiæ studium e monasterio ejectus, cum honore reducitur.

Una autem die egressus ad puteum, cum vidisset situlam unde hauriebant aquam, funem habentem de palma asperrima, quæ a ruscus dicitur; apprehendit illum, et corpori suo nudo arctissime circumtorsit a renibus usque ad scapulas, et regressus dixit fratribus: Exivi haurire aquam, et funem non inveni in situla. Illi autem dixerunt ei: Tace frater, ne forte cognoscat hoc Abbas, donec tempus prætereat. Putrefactum est autem in parvo tempore corpus ejus de obligatione et asperitate funis, quia secabat eum, et usque ad ossa ingressus est, ita ut vix appäreret. Quadam vero die exeuntes aliqui ex fratribus, invenerunt eum dantem cibum suum pauperibus, et ingredientes dixerunt Abbati: Unde nobis adduxisti hominem istum? Non enim possumus abstinere sicut ispe. De Dominica in alteram Dominicam jejunium continuat: et cibos quos accipit pauperibus erogat: sed et fœtor gravissimus de corpore ejus ascendit, ita ut nullus juxta eum stare possit: etiam cum ambulat vermes de corpore ejusb cadunt. Etenim lectulus ejus vermibus plenus est.

7 I izišavši opat, nađe onako kako su rekli. Tada ga pozva i reče: „Sine, što je to što braća govore o tebi? Zar ti nije dovoljno postiti kao i mi? Ili nisi čuo Evanđelje koje govori o učiteljima: ‘Nije učenik nad učiteljem: bit će naime savršen ako bude kao njegov učitelj’? Reci mi, sine, odakle dolazi ovaj takav smrad i odakle su ovi crvi kojima je pun tvoj ležaj?” Stojeći tako, blaženi Šimun pognute glave ništa mu ne odgovaraše. I razljućeni opat reče: „Svucite ga i vidite odakle dolazi ovaj smrad.” I svlačeći ga, nađoše uže utisnuto oko njegova tijela i uronjeno u raspuknutu kožu, tako da se od njega nije vidjelo ništa osim vrška. Povikavši pak opat jakim glasom reče: „Odakle si nam došao, o čovječe? Želiš uništiti, kako vidim, pravilo samostana. Molim te dakle, otiđi odavde i pođi kamo želiš.” Pa ipak su s trudom i bolju skinuli s njegova tijela uže kojim je bio omotan, zajedno s njegovim trulim mesom. Uloživši pak trud i pomnju kroz mnogo dana, izliječiše ga. Stoji na stupu. Ozdravlja.

7 Et egressus Abbas, invenit sicut illi dixerunt. Tunc vocavit illum, et dixit: Fili, quid est quod dicunt fratres de te? Non tibi sufficit jejunare sicut et nos? Aut non audisti Evangelium dicens de Doctoribus: Quia non est discipulus super magistrum: erit enim perfectus si sit sicut Doctor ejus? Dic mihi, fili,

EX MSS. LATINIS.fili, fœtor iste talis unde procedit? et unde isti sunt vermes, quibus plenus est lectus tuus? Stans itaque B. Simeon inclinato capite, nihil respondebat ei. Et iratus Abbas ait: Expoliate eum, et videte unde fœtor iste procedat. Et expoliantes eum, invenerunt funem circa corpus ejus impactum, et rupta cure immersum, ita ut nihil appareret ex eonisi summitas. Exclamans autem Abbas voce magna ait: Unde nobis advenisti, o homo? Destruere vis, ut video, regulam monasterii. Rogo ergo te, recede hinc, et perge quo cupis. Et tamen cum labore et dolore tulerunt a corpore ejus funem, de quo erat involutus, una cum carne ejus putrida. Facientes autem illi studium et diligentiam per multos dies, sanaverunt eum.Stat in columna.

8 Nakon toga pak iziđe iz samostana a da nitko nije znao i uđe u pusti zdenac nedaleko od samostana, u kojemu nije bilo vode, nego su ondje prebivali nečisti duhovi. I iste je noći objavljeno opatu da mnoštvo ljudi okružuje njegov samostan s toljagama i mačevima govoreći: „Daj nam Šimuna, slugu Božjega, Timoteju! Ako pak ne daš, spalit ćemo te s tvojim samostanom, jer si ogorčio pravedna čovjeka.” I probudivši se, reče braći: „Dječice moja, vidio sam viđenje i veoma sam se uznemirio u njemu.” I izloži opat što je bio vidio. I druge noći vidje mnoštvo snažnih muževa kako stoje uza nj i govore: „Daj nam slugu Božjega Šimuna: ljubljen je od anđela. Zašto si gac mučio? Veći je od tebe pred Bogom i zaslugom i milošću. Svi su se naime anđeli ražalostili zbog njega. Njega pak Bog ima postaviti svijetu tako da čini mnoga znamenja koja nitko nije učinio.” Ustavši pak opat s velikim strahom, reče monasima: „Braćo, potražite mi onoga čovjeka i dovedite na ovo mjesto, da ne bismo možda zbog njega svi pomrli. Uistinu je svetac Božji. Velika sam naime čudesa vidio i čuo o njemu. Vidio sam ga naime kako stoji usred anđela koji drže stražu nad njim.”d Ulazi u suhi zdenac. Slavan je čudesima. Opat dvostrukim viđenjem prestrašen traži ga.

8 Post hæc autem exiit de monasterio nullo sciente, et ingressus est in desertum puteum non longe a monasterio, in quo non erat aqua; sed immundi spiritus habitabant ibi. Et ipsa nocte revelatum est Abbati, quod multitudo populorum circumdarent monasterium suum cum fustibus et gladiis, dicentes: Da nobis Simeonem servum Dei Timothee. Sin autem, incendemus te cum monasterio tuo, quoniam exasperasti hominem justum. Et evigilans, dixit ad fratres: Filioli mei, visionem vidi, et multum turbatus sum in illa. Et exposuit Abbas quod viderat. Et in nocte alia vidit multitudinem virorum fortium ad stantium sibi, et dicentium: Da nobis servum Dei Simeonem: dilectus est ab Angelis. Quare eumc vexasti? Major te est apud Deum et merito et gratia. Omnes enim Angeli contristati sunt propter illum. Istum autem proponere habet Deus mundo, ita ut multa signa faciat quæ nemo fecit. Exurgens autem Abbas cum timore grandi, dixit ad monachos: Fratres, requirite mihi hominem illum, et adducite in hunc locum, ne forte propter illum omnes moriamur. Vere sanctus Dei est. Mirabilia enim magna vidi et audivi de illo. Vidi enim eum stantem in medio Angelorum, excubias super eum celebrantium.dIn siccum puteum intrat.Claret miraculis.

9 Tada svi monasi iziđoše tražiti ga i, obilazeći posvuda, ne nađoše ga. I došavši javiše opatu govoreći: „Nijedno mjesto nismo ostavili gdje ga nismo tražili, osim jedinoga u pustom zdencu.” A on im reče: „Molim vas, braćo, poći ću i ja s vama da ga tražimo. Uistinu je svetac Božji.” I uzevši sa sobom petoricu od njih, dođe k zdencu. Ugledavši ih, blaženi ih Šimun poče zaklinjati govoreći: „Molim vas, sluge Božje, ostavite me jedan sat da predam svoj duh. Još malo nedostaje. Veoma je pak izmučena duša moja, jer sam ogorčio Gospodina.” I reče mu opat: „Dođi, slugo Božji, pođimo u samostan. Sada sam naime spoznao o tebi da si uistinu sluga Božji.” A kako on nije htio,d silom ga dovode u samostan; i svi padaju pred njegove noge plačući i govoreći: „Sagriješismo protiv tebe, slugo Božji, oprosti nam.” Blaženi pak Šimun uzdisaše govoreći: „Zašto me opterećujete, braćo, truloga i najponiznijega psa, nesretnoga i grešnoga? Vi ste naime sluge Božje i moji oci.” I provede ondje jednu godinu.g Nalazi se u zdencu. Obraća razne narode.d Antonije skuplja crve i vraća mu ih.

a Dodaje rukopis iz Liègea: nevezanu nikakvim bitumenom ni žbukom.
b Rukopis iz Liègea: četiri.
c Rukopisi u Ripollu i sv. Maksimina: osam.
d Rukopis u Ripollu: deset.
e Drugi: dvadeset dvije.
f Rosweyde: Armacene, od Armace, ili radije Armaxe, grada u Kapadociji kod Antonina, ali smatra da treba čitati Armence, kako imaju i svi rukopisni kodeksi kojima sam se služio.
g Tako neki rukopisi, a u Ripollu Lagos, drugi Lautos, Rosweyde Laotos, o kojoj riječi bilježi ovo: „Ovaj narod nigdje ne nalazim. Riječ na grčkome zvuči ‘ušati narod’. Jesu li to isti kao Panociji? Izidor, knj. 11. Orig., pogl. 11: ‘Pripovijeda se da su Panociji u Skitiji tako raširene veličine ušiju da njima pokrivaju cijelo tijelo. Πᾶν se naime na grčkome jeziku kaže sve, a ὦτα uši.’ Narode koje ovaj Životopis ima: Saracene, Perzijance, Armacene, Laote i Alofile, umjesto njih kod Teodoreta imaš Izmaelce, Perzijance, Armence, Ibere i Homerite. Isti su kod Kedrena osim Homerita, osim ako tko ne želi posumnjati da je kod njega δστιμέρας, svakodnevni, iskvareno od Homerita, ili obratno kod Teodoreta, ili radije da je Kedren svoje prenio iz kasnijega mjesta Teodoretova, gdje izostavlja Homerite, premda ih na ranijem mjestu pridružuje drugima.” To Rosweyde, ali treba čitati Laze. Λαζοί, Lazi su skitski narodi kod Stjepana, a kod Ptolemeja, Tab. 3 Azije, Λαζαί ili Ζίαι, koji drže primorje Kolhide. Homeriti su arapski narodi, o kojima ćemo opširnije govoriti 24. i 27. listopada, kada o sv. Areti i Elesbaanu.
h Rukopis sv. Maksimina: Azabine. Narode Sretne Arabije Ptolemej nabraja kao Astagene ili Astapene, drugi Asatene; možda Asabene ili Asapene, ili Arabene? To se ime javlja u životopisu po Metafrastu. U istoj su Arabiji bili Rabaniti, kako je očito iz Ptolemeja, Tab. Azije 6, ili Arabaniti; jesu li umjesto Adijabena, asirskih naroda, možda stavljeni Azabeni, ili oni koji su drugima Azazeni, ili Asibeni, odnosno stanovnici Antiohije u Mezopotamiji, koja se naziva i Migdonija, od domorodaca Ἀσιέη, odakle Ἀσιέηνος, kaže Stjepan? i Ne sjećam se da se drugdje tom riječju označuje poseban narod, nego samo općenito stranci. k Opširnije se to pripovijeda u Rosweydeovu izdanju na ovaj način: „Tada se zavidni đavao preobrazio u lik anđela, sjajeći u blistavilu s ognjenim konjima, i ognjena kola pojaviše se pokraj stupa gdje je stajao blaženi Šimun, te zasjaše bljeskom i sjajem kao da sjaje likom anđela. I reče đavao blagim riječima: ‘Šimune, čuj moje riječi koje ti je Gospodin zapovjedio. Poslao me svoga anđela s ognjenim kolima i ognjenim konjima da te uznesem kako sam uznio Iliju. Već je tvoje vrijeme. I ti se slično uspni već sa mnom na kola: jer je Gospodin neba i zemlje poslao ova, uziđimo zajedno na nebesa, da te vide anđeli i arkanđeli s Marijom, Majkom Gospodnjom, s apostolima i mučenicima, ispovjedaocima i prorocima, jer se raduju vidjeti te da moliš Gospodina koji te stvorio na svoju sliku. Već sam ti rekao, ne oklijevaj uzići.’ Šimun, dovršivši molitvu, reče: ‘Gospodine, želiš li mene grešnika uznijeti na nebo?’ I podižući desnu nogu da se popne na kola, podiže desnu ruku i učini znak Kristov. Kad je učinio znak križa, odmah se đavao nigdje nije pojavio, nestao je sa svojim dokazom kao prah pred licem vjetra. Tada je Šimun spoznao da je to đavolska vještina.” abc Vrativši se dakle k sebi, reče svojoj nozi: „Nećeš se vratiti natrag odavde, nego ćeš stajati ovdje sve do moje smrti, dok me grešnika ne pozove Gospodin.” U međuvremenu je đavao na hladnoći stavio ranu na njegovo bedro, te je istrunulo tako da mnoštvo crva Stoji na stupu, obraća mnoge, biva kušan od zloduha.

Nakon toga izišavši potajno pođe na goru nedaleko od samostana, i ondje provede mnogo vremena; sagradi sebi zatvor od suhoga kamena a i stajaše takob tri godine. I mnogi su dolazili k njemu na molitvu. Zatim načini sebi nizak stup od četiri lakta i stajaše na njemuc četiri godine. A mnoštvo crva što je vrvjelo iz njega silazilo je s njegova tijela i teklo s njegovih nogu na stup, a sa stupa na zemlju. Cijelu je pak godinu stajao na stupu na jednoj nozi. Neki mu je pak mladić stajao uza nj, po imenu Antonije, itd.

Crv pretvoren u biser, majci uskraćen pogled, zadobiven vječni pokoj. a Čuvši paka Basilik, kralj Saracena, glas o njemu, dođe k njemu s velikom poniznošću i vjerom da bi zavrijedio primiti njegov blagoslov. I gledajući ga kako stoji gore i moli, iznenada pade crv s njegova tijela na zemlju; i potrčavši uhvati ga s vjeromb i stavi na svoje oči. Blaženi pak Šimun, vidjevši to, reče: „Zašto si to učinio, slavni mužu, i zašto si me opteretio, jer sam težak pod svojim grijehom? Crv je s moga truloga tijela ono što si stavio na svoje oči.” Kad je to kralj Basilik čuo, otvori svoju ruku i nađe najdragocjeniji biser, te reče blaženomu Šimunu: „Nije ovo truli crv, nego je najdragocjeniji biser.” A on mu reče: „Čovječe, to ti je dano po tvojoj vjeri, a ne po mojim zaslugama. I bit će blagoslovljeno u tvojim rukama u sve dane tvoga života. Tražio si blagoslov, od Gospodina će ti se dati.” I tako se vrati čovjek pun vjere i radosti.

9 Tunc omnes Monachi exierunt requirere eum, et ubique perambulantes non invenerunt eum. Et venientes nuntiaverunt Abbati dicentes: Nullum locum reliquimus, ubi non quæsissemus eum, nisi tantummodo in deserto puteo. At ille dicit eis: Rogo vos, fratres, vadam et ego vobiscum ad quærendum eum. Vere sanctus Dei est. Et sumens secum quinque ex illis venit ad puteum. Vidensque illos B. Simeon, cæpit adjurare eos dicens: Rogo vos servi Dei, relinquite me una hora ut reddam spiritum meum. Modicum adhuc deficiens est. Valde autem fatigatur anima mea, quoniam exasperavi Dominum. Dixitque ad illum Abbas: Veni serve Dei, eamus ad monasterium. Nunc autem cognovi de te, quod vere servus Dei es, illo vero nolente,d adducunt eum vi ad monasterium: et omnes prosternunt se ad pedes ejus flentes et dicentes: Peccavimus in te serve Dei, indulge nobis. Beatus autem Simeon gemebat dicens: Quare me gravatis, fratres, canem putridum et humilimum, infelicem et peccatorem? Vos enim estis servi Dei et patres mei. Fecitque ibi annum unum.gReperitur in puteo.Varias gentes convertit.dAntonius colligit vermes, eique reddit.a Addit ms. Leod. nullo bitumine vel cæmento ligatam.b Ms. Leod. quatuor.c Mss. Rip. et S. Max octo.d Ms. Rip. decem.e Alii, vinginti duos.f Rosw. Armacenos, ab Armaca, vel potius Armaxa urbe Capadociae apud Antoninum, sed legendum censet Armenios, uti etiam habent omnes mss. codices, quibus sum usus.g. Ita mss. aliquot, at Rip. Lagos, alii Lautos, Rosweydus Laotos, in quam vocem ista notat: Gentem hanc nullibi invenio. Auritum populum vox Grece sonat. An iidem qui Panotii? Isidorus lib. II. Orig. cap. II. Panotios apud Scythiam esse ferunt tam diffusa aurium magnitudine, ut omne corpus ex eis contegant. πᾶν enim Greco sermone omne, ωτα aures dicuntur. Quas hæc Vita gentes habet, Saracenos, Persas, Armacenos, Laotos, et Allophylos. eorum loco apud Theodoretum habes Ismaelitas, Persas, Armenios, Iberes, Homeritas. Iidem apud Cedrenum exceptis Homeritis, nisi quis suspicari velit, apud eum δστιμέρας, quotidianos, ex Homeritis depravatum; vel contra apud Theodoretum, vel potius Cedrenus sua expressit ex posteriore loco Theodoreti, ubi Homeritas omittit, licet priore loco eos aliis adjungat. Hæc Rosweydus, sed Lazos legendum. Λαζοι, Lazi Scythiæ populi sunt Stephano, Ptolemæo Tab. 3. Asiæ, Λαζαι vel Ζίαι, qui maritina Colchidis tenent. Homeritæ Arabiæ populi sunt, de quibus pluribus agemus XXIV et XXVII Octob. cum de SS. Areta et Elesbaan.h Ms. S. Max. Azabinos. Arabiæ felicis populi a Ptolemæo numerantur Astageni vel Astapeni, aliis Asateni, an forte Asabeni vel Asapeni? an Arabeni? nomen hoc in vita per Metaphrasten occurrit. Fuere in eadem Arabia Rhabanitæ, ut patet ex Ptolem. Tab. Asiæ 6, vel Arabanitæ, an pro Adiabenis Assyriæ populis positi forte Azabeni? an qui aliis Azazeni? an Asibeni sive incolæ Antiochiæ Mesopotamiæ, quæ et Mygdonia dicitur, ab indigenis' Ασιέη, unde 'Λαιέηνος, inquit Stephanus?i Haud memini alias hac voce peculiarem gentem significari, at solum generaliter alienigenas.k Fusius hac narrantur in editione Rosweydi, in hunc modum: Tunc invidus diabolus transformavit se in speciem Angeli, fulgens in splendore cum equis igneis, et currus igneus apparuit juxta columnam, ubi stabat beatus Simeon, illuxitque cumfulgore et splendore quasi specie Angeli fulgens. Et dixit diabolus blandis sermonibus: Simeon, audi verba mea, quæ tìbi Dominus mandavit. Misit me Angelum suum cum curru igneo et equis igneis, ut rapiam te, quomodo rapui Eliam. Tempus tuum jam est. Et tu similiter ascende jam mecum in currum: quia Dominus cæli et terræ transmisit hunc, ascendamus pariter in cælos; ut videant te Angeli et Archangeli cum Maria matre Domini, cum Apostolis et Martyribus, Confessoribus et Prophetis: quia gaudent videre te, ut ores Dominum qui te fecit ad imaginem suam. Etiam locutus sum tìbi, ne tardes adscendere. Simeon completa oratione, dixit: Domine, vis rapere me peccatorem in cælum? Et elevans dexterum pedem ut adscenderet in currum, levavit dexteram manum, et fecit signaculum Christi. Cum signum crucis fecisset, continuo diabolus nusquam comparuit, cum argumento suo evanuit, sicut pulvis ante faciem venti. Tunc intellexit Simeon artem esse diaboli.abcReversus ergo in se, dixit pedi suo: Non reverteris retrorsum hinc, sed stabis hic usque ad obitum meum, donec accersiat Dominus me peccatorem. Interea diabolus in frigore apposuit vulnus super femur ejus, et putrefactum est ita ut multitudo vermium In columna stat, multos convertit, tentatur a dæmone.

Post hæc egressus occulte perrexit in montem non longe a monasterio, ibique multum temporis fecit: ædificavitque sibi clausuram de sicca petra a et stetit sic annosb tres. Et veniebant ad eum multi ad orationem. Deinde fecit sibi columnam brevem quatuor cubitorum, stetitque super eam annosc quatuor. Et vermium scatescens de eo, descenderet de corpore ejus, decurrebatque de pedibus ejus in columnam, et de columna in terram. Anno autem integro stetit in columna super unum pedem. Quidam autem juvenis adstitit ei, Antonius nomine, etc.

Vermis in unionem mutatus, matri negatus aspectus: æterna requies obtenta.

a Audiens autem a Basilicus Rex Saracenorum famam ejus, venit ad eum cum grandi humilitate et fide, ut ejus benedictionem accipe mereretur. Et videns illum stantem sursum, et orantem, subito cecidit vermis de corpore ejus ad terram; et currens aprehendit illum cum fide,b et posuit super oculos suos. Beatus vero Simeon videns hoc ait: Quare hoc fecisti vir illustris? et quare me gravasti? quia gravis sum sub peccato meo? Vermis est de corpore meo putrido, quem oculis tuis imposuisti. Cum hæc Basilicus Rex audisset, aperuit manum suam, et invenit pretiosissimam margaritam: et dixit ad B. Simeonem: Non est istud vermis putridus, sed est pretiosissima margarita. At ille dixit ei: Homo, hoc secundum fidem tuam non pro meritis meis datum est tibi. Et benedicetur in manibus tuis omnibus diebus vitæ tuæ. Quæsisti benedictionem, a Domino dabitur tibi. Et sic reversus est homo plenus fide et gaudio.

14 Nakon mnogo pak vremena doznavši njegova majka za njega, došavši htjela ga je vidjeti; ali joj bi zabranjeno, jer žena nije ulazila na to mjesto. I reče joj: „Strpi se, majko, malo vremena, i zajedno ćemo se vidjeti ako Bog htjedne.” A ona, čuvši to, poče naricati i moliti da ga vidi; i raspuštenih vlasi prekoravala ga je govoreći: „Sine, zašto si to učinio? Za utrobu koja te nosila zasitio si me tugom; za dojenje kojim sam te dojila dao si mi uzdahe; i za poljupce kojima sam te ljubila uzvratio si mi najgorčim suzama; za trud i bol koje sam za tebe pretrpjela stavio si mi najokrutnije rane.” I toliko je govorila da je sve nazočne rasplakala. Čuvši on njezine glasove, stavi svoje lice u svoje ruke i gorko zaplaka, poručujući joj i govoreći: „Počini malo, majko, i vidjet ćemo se u vječnome pokoju.” A ona poče govoriti: „Tako ti Krista koji te izgrađuje, ako postoji mogućnost da te vidim nakon toliko vremena tuđega meni! A ako ne postoji, barem da čujem tvoj glas i odmah ću umrijeti, jer je tvoj otac umro u žalosti zbog tebe. I nemoj me u ovoj gorčini upropastiti, sine!” I od žalosti i naricanja utonu u san. Provela je pak tri dana i tri noći ne prestajući ga preklinjati.

14 Post multum vero temporis cognoscens mater sua de eo, veniens volebat videre eum: et prohibita est, quia mulier in illum locum non ingrediebatur. Et dicit illi: Sustine mater modicum tempus, et simul nos videbimus, si Deus voluerit. At illa hæc audiens cœpit plangere et rogare ut videret eum; et solutis crinibus increpabat eum dicens: Fili, quare hoc fecisti? Pro utero qui te portavit, satiasti me luctu: pro lactatione, qua te lactavi, dedisti mihi suspiria: et pro osculis quibus te osculata sum, reddidisti mihi amarissimas lacrymas: pro labore et dolore, quos pro te passa sum, posuisti mihi sævissimas plagas. Et tantum locuta est ut omnes adstantes faceret flere. Audiens ille voces ponit faciem suam in manus suas, et plorat amarissime, mandans illi et dicens: Quiesce modicum, mater, et videbimus nos in æterna requie. At illa cœpit dicere: Per Christum qui te ædificat, si est possibilitas videndi te in tanto tempore alienum a me. Et, si non est, vel vocem tuam audiam, et statim moriar; quia pater tuus in tristitia propter te mortuus est. Et non me in ista amaritudine perdas, fili. Et de tristitia et planctu in somnum conversa est. Habebat autem tres dies et tres noctes, non cessans deprecari eum.

15 Tada blaženi Šimun, upravljajući molitvu za nju Gospodinu, ona predade duh. I sabravši njezino tjelešce, dovedoše ga pred njegovo lice, i on poče najgorče plakati govoreći: „Gospodin neka te primi u radosti, jer si bila u nevolji i trudila si se zbog mene, i nosila si me u utrobi devet mjeseci, i dojila me i hranila u trudu.” I dok je on to govorio, majčino se lice oznojilo, a tijelo joj se pokrenulo,c dok su svi koji su bili nazočni gledali. On pak podiže oči k nebu govoreći: „Gospodine Bože nad vojskama, koji sjediš nad kerubinima i istražuješ temelje bezdana; koji si poznao Adama prije nego što je postao; koji si obećao bogatstva nebeskoga kraljevstva onima koji ljube tvoje ime; koji si govorio Mojsiju iz ognjenoga grma; koji si blagoslovio Abrahama, oca našega; koji si uveo u raj duše pravednika, a duše bezbožnika survao u propast; koji si ponizio dva lava blizancad i ublažio silne kaldejske ognjeve svojim slugama; koji si Iliji poslao hranu na goru po gavranima koji su je donosili; primi njezinu dušu u miru i smjesti je na mjesto otaca, jer je tvoja moć u vijeke vjekova, amen.”

a Tako rukopis i Vincent iz Beauvaisa, a rukopis sv. Maksimina: Basilicus.
b Ovdje je obred štovanja.
c Rukopis u Ripollu: dok smo se svi mi počeli radovati.
d Dodaje rukopis iz Liègea: Nabukodonozora i Holoferna.

15 Tunc B. Simeon, faciens orationem pro illa ad Dominum, illa reddidit spiritum. Et colligentes corpusculum ejus, adducunt in conspectu ejus, et cœpit amarissime flere dicens: Dominus suscipiat te in gaudio, quoniam tribulata es, et laborasti propter me, et portasti me in utero novem mensibus, et lactasti et nutrivisti me in labore. Et hæc eo dicente, matris vultus sudavit, et corpus ejus commotum est,c omnibus qui aderant inspicientibus. Ille autem levavit oculos ad cælum, dicens: Domine Deus virtutum, qui sedes super Cherubim, et scutaris fundamenta abyssi; qui cognovisti Adam antequam esset; qui promisisti regni cælestis divitias diligentibus nomen tuum; qui locutus es Moysi de rubo ignis; qui benedixisti Abraham patrem nostrum; qui introduxisti in paradiso animas justorum, et animas impiorum meristi in perditionem; qui duos geminos leonesd humiliasti, et fortia Chaldæorum incendia mitigasti servis tuis; qui Eliæ corvis deferentibus in montem escam misisti; suscipe animam ejus in pace, et coloca eam in locum patrum, quia tibi est potestas in sæcula sæculorum, Amen.

a Ita MS. et Vincent. Bellovac. at ms. S. Max. Basilicus.
b Ritus venerationis hic est.
c Ms. Rip. nos omnes gaudere incipientes.
d Addit ms. Leod. Nabuchodonosor et Holofernem.

Razna dobročinstva udijeljena smrtnicima.

Varia mortalibus collata beneficia.

Poslije ovih dana ponovno su mu načinili stup visok četrdeset lakata i stajao je na njemu šesnaest godina sve do svoje smrti. U to je vrijeme pokraj njega obitavao golem zmaj i boravio je na sjevernoj strani, odakle ondje ni trava nije rasla, kojemu je usto drvo ušlo u lijevo oko i pomračilo mu vid. Jednoga pak dana gle, dolazio je onaj slijepi zmaj vukući se i primakao se vratima samostana pokraj stupa, nikome ne škodeći, i položio svoje desno oko na prag samostana, ležeći tri dana i ne postavljajući zasjedu nikomu od onih koji su ulazili. Tada je sv. Šimun zapovjedio da ga poliju zemljom i vodom. I odmah je iz njegova oka iskočilo drvo dugačko jedan lakat. Vidjevši to, svi su proslavili Boga, premda su bježali od straha. No sama se zvijer sklupčala i ostala nepomična na mjestu sve dok sav narod nije prošao. I napokon ustavši, klanjao se gotovo dva sata pred vratima samostana i tako se vratio u svoje leglo.

Post hos vero dies rursum fecerunt illi columnam habentem cubitos quadraginta, et stetit in ipsa annos a sedecim usque ad obitum suum. Quo tempore draco grandis nimis habitabat juxta eum, et stabat in parte aquilonis: unde nec herba ibidem nascebatur, cui etiam introivit lignum in oculumb sinistrum, et obtenebravit ei visum. Quadam autem die ecce veniebat cæcus ille draco trahens se, et applicuit ad ostium monasterii juxta columnam, nemini nocens, et posuit oculum suum dextrum in limine monasterii, per dies tres jacens nulli intrantium insidias faciens. Tunc jussit S. Simeon, ut de terra et aqua perfunderetur. Et statim exilivit de oculo ejus lignum, habens cubitum unum. Videntes autem omnes glorificaverunt Deum: fugiebant tamen propter metum. Sed bestia ipsa involvit se, et mansit in loco immobilis quamdiu omnis populus pertransiret. Et tandem surgens adoravit per duas fere horas ad ostium monasterii, et sic reversus est in cubili suo.

17 Neka je žena noću ožednjela i došla k vrču piti vode, u kojem je bila malena zmija, te je pijući progutala tu zmiju i ona je ostala u njezinu trbuhu i bila u njoj tri godine. A mnogi liječnici, zaklinjači i čarobnjaci uložili su trud oko nje, ali nisu ništa postigli. Poslije mnogo dana dovedena je svetomu Šimunu. A on je zapovjedio da joj se u usta stavi zemlje i vode. I ona je glasno povikala. I odmah je iz njezinih usta izašla zmija čija je duljina bila tri lakta. Istoga je časa uginula i za svjedočanstvo mnogima bila je ondje obješena sedam dana. I žena je ozdravila od onoga časa.

17 Mulier quædam sitiens nocte, venit ad hydriam bibere aquam, in qua erat parvulus serpens: et bibens transglutivit serpentem illum, et remansit in ventre ejus; et fuit in ea annis tribus. Sed et multi medici, et incantatores etc magi adhibentes illi studiom, nihil profecerunt. Post multos vero dies adducta est ad sanctum Simeonem. Atd ille jussit de terra et de aqua in ore ejus mitti. Et illa exclamavit fortiter. Statimque exivit de ore ejus serpens cujus longitudo erat cubitorum trium. Eodem hora crepuit, et ad multorum testimonium suspensus est ibi septem diebus. Et sana facta est mulier ex illa hora.

18 Mnoga su pak i nebrojena njegova čudesa, koja bi tko jedva mogao nabrojiti. Ipak, koliko mi snage dopuštaju, izložit ću ih kratkim govorom. Dogodilo se da se na onome mjestu nije mogla naći voda te je sav narod i sve životinje bilo u pogibelji zbog oskudice vode. Vidjevši sv. Šimun njihovu nevolju, stao je na molitvu. Oko desetoga pak sata dana iznenada se raspukla zemlja i nastala je velika provalija s istočne strane samoga samostana te se pronašla kao neka špilja koja je imala neprocjenjivu količinu vode. Tada je zapovjedio da se u nju načini ulaz, to jest sedam prilaza, i od tada je ondje voda obilovala sve do današnjega dana.

18 Multæ autem et innumeræ sunt virtutes ejus, quas enumerare vix quis valeat. Tamen prout sunt vires, brevi explicabo sermone. Factum est ut aqua in illo loco non inveniretur, et periclitabatur omnis populus, et omnia animalia præ aquæ penuria. Videns autem S. Simeon contritionem eorum, stetit ad orationem. Circa horam vero diei decimam subito disrupta est terra, et factum est chaos magnum ab Orientali parte ipsius monasterii: et inventa est quasi spelunca inæstimabilem habens aquam. Tunc jussit in ea fieri introitum, id est septem aditus: et ex eo abundavit ibi aqua usque in hodiernum diem.

19 Jednom su prilikom neki dolazeći izdaleka na njegovu molitvu u podne skrenuli nakratko u sjenu stabla zbog vrućine da se odmore. I dok su sjedili, gle, pokraj njih je prolazila bređa košuta. I rekli su joj: „Krepošću i molitvom sv. Šimuna zaklinjemo te, stani malo da te uhvatimo.” I istoga je časa stala. I uhvativši je, ubili su je bezbožnom drskošću i pojeli neki dio od nje, te su odmah onijemjeli i počeli rikati poput košute. Trčeći pak dođoše k Božjemu čovjeku noseći njezinu kožu i proboraviše ondje dvije godine, te su jedva jednom uspjeli zadobiti zdravlje. Težak je naime njihov grijeh. A kožu same košute objesili su ondje za svjedočanstvo mnogima.

19 Quodam tempore venientes quidam de longe ad orationem ejus, meridiana diverterunt paullulum ad umbram arboris propter æstum ad repausandum. Cumque sederent, ecce prægnans cerva præteribat secus illos. Et dixerunt ad eam: Per virtutem et orationem S. Simeonis te adjuramus, modicum sta ut comprehendamus te. Et eadem hora stetit. Et apprehendentes eam occiderunt impiissima temeritate: et manducaverunt partem aliquam ex ea; statimque obmutuerunt, et cœperunt balare sicut cerva. Currentes autem venerunt ad virum Dei portantes corium ejus, et fecerunt ibi duos annos: et vix aliquando sanitatem recipere potuerunt. e Iniquum est enim peccatum eorum. Corium autem ipsius cervæ suspenderunt ibi ad testimonium multorum.

20 Također je u onim krajevima bio golem leopard koji je ubijao i ljude i životinje. Došli su pak ljudi iz onoga mjesta i javili sv. Šimunu da leopard čini tolika zla. A on je zapovjedio da se ona mjesta poškrope zemljom i vodom iz samostana. I tako bi učinjeno. I kad je onaj leopard došao onamo, odmah je pao i izdahnuo. Tražeći ga, našli su ga mrtva. Skinuvši njegovu kožu, objesili su je pokraj one koju su bili ogulili s košute. Vidjevši to, svi su proslavili Šimunova Boga.

20 Pardus quoque immanis erat in locis illis, qui et homines et animalia interficiebat. Venerunt autem homines loci illius, et nuntiaverunt S. Simeoni, quod tanta mala pardus operaretur. At ille jussit de terra et aqua monasterii aspergi loca illa. Et factum est. Et cum pardus ille ibi venisset, statim cecidit et expiravit. Requirentes invenerunt ipsum mortuum. Cujus pellem tollentes suspenderunt juxta illam quam cervæ detraxerant. Videntes autem omnes glorificaverunt Deum Simeonis.

21 I koga god bi ozdravio, zapovijedao bi mu govoreći: „Idi u kuću svoju i proslavi Boga koji te izliječio, i ne usudi se reći da te Šimun izliječio, da ti se iznenada

21 Et quemcumque sanabat, præcipiebat illi dicens: Vade in domum tuam, et honorifica Deum qui te curavit: et ne audeas dicere quod Simeon te curavit, ne subito

IZ LATINSKIH RUKOPISA. Dopušta da se kunu njime. iznenada ne bi dogodilo nešto gore. I ne usudi se kleti imenom Gospodnjim, jer je to grijeh, nego se radije kuni mnome poniznim i grešnikom, bilo pravedno, bilo nepravedno.” I zbog toga se svi istočni i barbarski narodi koji su u onim krajevima kunu njime. a Rukopis iz Audomara: trinaest. Rukopis sv. Maksimina i Ripuarijski: četrdeset, a Ripuarijski rukopis dodaje: i ukupno vrijeme njegova života iznosilo je 10 godina, ali dvaput navodi stup od xl. lakata: prvi put kaže da je na njemu živio xl; a drugi put xvi godina. Čini se da je na jednome od ta dva mjesta prepisivač zadrijemao.c Rukopis iz Liègea: Marsi. O moći Psila i Marsa protiv zmija raspravlja Plinije u 28. knjizi, 3. poglavlju, i drugdje. Marsi su narod Italije.d Rukopis sv. Maksimina ima samo da joj je za piće ponuđena voda blagoslovljena Svečevim molitvama.e Ne vidi se u čemu se sastoji težina ovoga nedjela, osim ako je ova košuta pripadala drugomu i bila čuvana u zvjerinjaku ili ogradi, ili su je možda ubili uz hule i bezbožne šale, ili se pak to dogodilo u dan u koji nije bilo dopušteno jesti meso.

EX MSS. LATINIS. Per se ut jurent permittit. subito aliquid deterius tibi contingat. Et ne præsumas jurare per nomen Domini, quia peccatum est: sed magis per me humilem et peccatorem jura, sive juste, sive injuste. Et ob hanc rem omnes Orientales et barbaræ gentes quæ sunt in illis regionibus, per ipsum jurant. a Ms. Aud. tredecim. ms. S. Max. et Rip. quadraginta, additque ms. Rip. et factum est totum tempus vitæ suæ anni 10, sed bis habet de columna xl. cubitorum: primo dicit in ea xl; secundo xvi annis habitasse. Alterutro loco videtur oscitasse librariusc Ms. Leod. Marsi. De Psyllorum Marsorumque vi contra serpentes agit Plinius lib. 28, cap. 3, et alibi. Italiæ populi sunt Marsi.d Ms. S. Max. solum habet, aquam Sancti orationibus benedictam, ei in potum oblatam.e Non apparet in quo gravitas flagitii hujus consistat, nisi aut alterius fuerit hæc cerva, intraque vivarium aut septum custodita; aut forte cum blasphemiis et jocis impiis eam occiderint; aut denique id factum sit die quo vesci carnibus fas non erat.

Razotkrivena prijevara, kažnjena lakomost.

Prodita fraus, avaritia castigata.

Poslije ovoga dva su neka druga, radeći zajedno i zajedno privređujući kroz pet godina, podijelila među sobom ono što se činilo da su stekli. Jedan pak od njih prevari svoga druga, uzevši potajno od zajedničkoga rada stotinu zlatnih solida, te ih sakri u svoje čizme po pedeset u svaku, a da njegov drug za to nije znao. I poslije toga što je preostalo podijeliše jednako. Dakle onaj drugi drug nije znao za prijevaru svoga druga te mu reče: „Brate, radili smo tolike godine i što nam je Gospodin darovao podijelili smo jednako. Pođimo stoga k sv. Šimunu.” I odoše zajedno. A kad dođoše k njemu, zamoliše da se pomoli za njih. I upita ih sv. Šimun: „Odakle ste?” I rekoše: „Mi smo bili drugovi i zajedno smo radili, i što nam je Gospodin darovao po tvojim molitvama, podijelili smo jednako. Sada smo dakle došli zahvaliti Bogu.” Njima sv. Šimun reče: „Pazite da niste učinili kakvu prijevaru.” A oni rekoše: „Nikakvu prijevaru nismo učinili, gospodine, nego smo pošteno sve podijelili.” Tada sv. Šimun reče onomu koji je bio prevario svoga druga: „Skini čizmu sa svoje noge i daj je svomu drugu, i tako ćete biti jednaki.” Kad to bi učinjeno, reče sv. Šimun onomu komu je čizma bila dana: „Otvori tu čizmu i solide koje nađeš, za koje te drug bio prevario, zadrži za sebe, da u potpunosti budete jednaki, jer i u onoj drugoj čizmi tvoj drug ima isto toliko, i vratite se kući u miru.”

Post a hæc duo quidam socii simul laborantes et simul colligentes per annos quinque diviserunt inter se quod visi fuerant acquisisse. Unus autem ex ipsis fraudem fecit socio suo, subtractis de communi labore auri solidis centum: et abscondit in caligulis suis quinquagenos per singulas, ignorante socio suo. Et post hæc quod reliquum fuit, diviserunt æqualiter. Ergo ille alius collega ignorabat fraudem socii sui, et dixit ad eum: Frater laboravimus tot annis, et quod Dominus donavit nobis, partiti sumus æqualiter. Eamus ergo ad S. Simeonem. Et abierunt pariter. Cumque venissent ad eum, rogaverunt ut pro ipsis oraret. Et interrogavit eos S. Simeon: Unde estis? Et dixerunt: Nos socii fuimus, et simul laboravimus: et quod Dominus donavit nobis per orationes tuas, divisimus æqualiter. Nunc ergo venimus gratias agere Deo. Quibus S. Simeon dixit: Videte ne aliquam fraudem feceritis. At illi dixerunt: Nullam fraudem fecimus Domine, sed simpliciter omnia divisimus. Tunc S. Simeon dixit illi qui fraudem fecerat socio suo: Tolle caligulam de crure tuo, et da socio tuo, et sic eritis æquales. Quod cum factum fuisset, dixit S. Simeon illi cui caligula data fuerat: Aperi illam caligulam, et solidos quos inveneris, quibus te socius fraudaverat, habeto tibi, ut ad integrum sitis æquales, quia et in illa alia caligula socius tuus aliud tantum habet, et ad propria redite cum pace.

23 Bijaše neki vrlo bogat čovjek, i taj bijaše iz grada Antiohije, čija je kuća iznenada izgorjela u požaru, te je onaj čovjek iz nje izašao gol. Ode stoga k sv. Šimunu vičući i govoreći mu: „Gospodine, kuća mi je u požaru izgorjela i u njoj je propao moj imetak.” Reče mu sv. Šimun: „Koliko si solida ondje imao?” A on reče: „Imao sam tri tisuće.” A bl. Šimun reče: „Gle, ne želiš reći: Imao sam pola mjere. Zašto ne govoriš istinu? O čovječe, imao si sedam mjera solida i nikada nisi učinio ništa dobro, nisi pomogao braći, nisi odjenuo gole, nisi zbrinuo siročad, nisi pružio utjehu udovicama, nisi nikada u crkvi prinio dar: a što sada tražiš?” A on odgovori: „One solide, gospodine, koje sam izgubio.” Reče mu sv. Šimun: „Pogledaj gore.” I pogleda te vidje nebo. I reče sv. Šimun: „Što vidiš?” A on reče: „Vidim nebo.” I reče sv. Šimun: „Koliko je visoko nebo, toliko su u dubinu zemlje propali oni solidi, zato što od njih nisi učinio ništa dobro.”

23 Erat homo quidam dives valde, et hic erat de civitate Antiochia, cujus domus subito incendio combusta, et exinde homo ille nudus exivit. Abiit ergo ad S. Simeonem clamans et dicens ei: Domine, domus mea incendio concremata est, et periit in ea facultas mea. Dixit ad eum S. Simeon: Quantos solidos ibidem habuisti? Et ille ait: Habui tria millia. Et B. Simeon dixit: Ecce non vis dicere: Habui medium modium. Quare non dicis veritatem? O homo, habuisti septem modios solidorum, et numquam aliquid boni fecisti, non fratribus subvenisti, non nudos vestisti, non orphanos continuisti, non viduis solatium præstitisti, non in ecclesia aliquando oblationem obtulisti: et modo quid quæris? At ille respondit: Illos solidos Domine quos perdidi. Dixit ei S. Simeon: Respice sursum. Et respexit, viditque cælum. Et dixit S. Simeon: Quid vides? At ille ait: Video cælum. Et dixit S. Simeon:b Quantum altum est cælum, tantum in profundum terræ introierunt illi solidi, pro eo quod exinde nihil boni fecisti.

a Ovo poglavlje nedostaje u Rosweydeovu izdanju i nekim rukopisima, a nalazi se u rukopisu iz Liègea i sv. Maksimina.
b Ovo je hiperbola. Sigurno je naime da je veći prostor između neba i zemlje negoli je promjer čitave zemlje.

a Hoc caput deest in edit. Rosueydi, et quibusdam MSS. habetur in Leod. et S. Max.
b Hæc est hyperbole. Nam certum est, majus esse inter cælum ac terram spatium, quam sit totius terræ diameter.

Izvanredno obraćenje razbojnika, smrt.

Latronis egregia conversio, mors.

Neki glasoviti razbojnik imenom Antioh, koji je bio nazvan i Gonata, čineći mnoga zla, dok su ga mnogi progonili i nije se mogao sakriti od njih, jednoga dana bježeći poput lava pred licem mnogih progonitelja, iznenada uđe u samostan i zagrlivši stup sv. Šimuna poče najgorkije plakati. A on mu reče: „Tko si ili odakle si došao, čovječe? Ili zašto si ovamo ušao?” Odgovori onaj: „Ja sam razbojnik Gonata, koji sam učinio sva zla, i dolazim ovamo činiti pokoru.” Reče mu sv. Šimun: „Takvih je naime kraljevstvo nebesko, ali nemoj iskušavati moju bijednu dušu pa da se ponovno nađeš u istim zločinima koje si počinio.” Dok je on to govorio, gle, dođoše službenici iz Antiohije govoreći: „Predaj nam neprijatelja i zločinca Gonatu, da se grad iznenada ne bi digao na bunu, jer zvijeri su već spremne da ga proždru.” Odgovori im sv. Šimun: „Dječice moja, nisam ga ja ovamo doveo, jer onaj koji ga je doveo veći je od nas i takvima pritječe u pomoć, jer takvih je kraljevstvo nebesko. Nego ako možete, uđite i uzmite ga odavde; ja pak ne mogu, jer se bojim onoga koji ga je poslao k meni.”

Quidam latro famosissimus nomine Antiochus, qui etcognominabatur a Gonathas, multa mala faciens, cum a multis persequeretur, et non posset se ab illis abscondere, quadam die quasi leo a facie multorum persequentium fugiens, subito ingressus est monasterium, et amplexatus columnam S. Simeonis, cœpit amarissime flere. At ille dixit ei: Quis es, aut unde venisti homo? aut cur huc introisti? Respondit ille: Ego sum Gonathas latro, qui omnia mala feci, et venio huc pœnitere. Ait illi S. Simeon: Talium est enim regnum cælorum: sed ne velis tentare meam miseram animam, et iterum inveniaris in ipsa scelera quæ gesissi. Hæc illo dicente, ecce Officiales venerunt ab Antiochia dicentes: Trade nobis inimicum et maleficum Gonathan, ne subito commoveatur in seditionem civitas: bestiæ enim paratæ sunt ad devorandum eum. Respondit eis S. Simeon: Filioli mei, non ego huc illum adduxi: quoniam qui adduxit eum, major nobis est, et istis talibus subvenit: etenim talium est regnum cælorum. Sed si potestis, intrate et accipite eum hinc: ego autem non possum, quia timeo eum qui illum misit ad me.

25 Čuvši to oni ljudi, vratiše se s velikim strahom i sve javiše u Antiohiji. A Gonata je sedam dana grlio i držao stup te reče bl. Šimunu: „Gospodine, ako zapovijedaš, želim poći.” Odgovori onaj: „Zar opet žuriš k istim zlima?” Reče Gonata: „Ne, gospodine, nego se moje vrijeme već ispunilo.” I dok je to govorio, ispusti duh.

25 Audientes hæc viri illi, regressi sunt cum timore magno, et nuntiaverunt omnia in Antiochia. At vero Gonathas per septem dies amplexans et tenens columnam, dicit ad B. Simeonem: Domine si jubes, ambulare volo. Respondit ille: Iterum ad ipsa mala festinas? Dixit Gonathas: Non Domine, sed tempus meum jam impletum est. Et cum hæc loqueretur, reddidit spiritum.

26 I kad su ga htjeli pokopati pokraj samostana, gle, dođoše drugi službenici iz Antiohije govoreći: „Daj nam neprijatelja Božjega i našega. Sav je naime grad uznemiren zbog njega.” Odgovori im bl. Šimun: „Onaj koji ga je doveo došao je s mnoštvom nebeske vojske, onaj koji ima moć baciti u pakao vaš grad sa stanovnicima u njemu, koji je i ovoga pomirio sa sobom. I ja sam se bojao njega da iznenada i mene ne ubije, zato sam dobrostivo primio ovoga koji se utekao k meni. Nemojte stoga više uznemiravati i zamarati mene ponizna i siromašna.” I vratiše se sa strahom javljajući sve što su čuli i vidjeli. a Vincent iz Beauvaisa, Rosweydeovo izdanje i Ripuarijski rukopis: Jonata, rukopis sv. Maksimina: Zonata. Ispravnije u dvama drugim životopisima: Agonat.

26 Et cum vellent eum sepelire juxta monasterium, ecce alii Officiales venerunt ab Antiochia, dicentes: Da nobis inimicum Dei et nostrum. Omnis enim civitas turbata est propter illum. Respondit eis B. Simeon: Qui illum adduxit, venit cum multitudine cælestis militiæ, qui potens est in tartarum mittere civitatem vestram cum habitantibus in ea; qui etiam hunc reconciliavit sibi. Et ego timui eum, ne subito et me occideret: ideo benigniter ipsum confugientem ad me recepi. Ne ergo amplius inquietetis et fatigetis me humilem et pauperem. Et reversi sunt cum timore, nuntiantes omnia quæ audierant et viderant. a Vincentius Belvac. editio Rosw. et ms. Rip. Jonathas, MS. S. Max. Zonathas. Rectius in duabus aliis vitis Agonatus.

Razna dobročinstva udijeljena smrtnicima, zajednički i pojedinačno.

Varia mortalibus, communiter et privatim, impensa beneficia.

Neka kraljica, budući da je bila nerotkinja, posla k sv. Šimunu moleći da od Gospodina izmoli da se samoj kraljici daruje porod, jer sramotu zbog toga nije mogla podnositi. Njoj sveti muž ovako poruči: „Vrati se u kuću svoju i Gospodin će dati učinak tvojim prošnjama.” Vrativši se, ona ubrzo zače i rodi sina koji pet godina niti je hodao niti govorio. Tada kraljica, približivši se krajevima svetoga muža, posla k njemu svoga muža s djetešcem plačući. Kad su pristupili, reče im bl. Šimun: „Ostanite ovdje, moćan je Bog pomoći dječaku.” Dok su oni ondje boravili, dječak je ozdravio te se vratiše u miru.

Regina a quædam cum esset sterilis, misit ad S. Simeonem, deprecans ut a Domino obtineret partum dari ipsi Reginæ: improperium enim ex eo non valebat sustinere. Cui sanctus vir ita mandavit: Revertere in domum tuam, præstabitque Dominus petitionibus tuis effectum. Quæ reversa, mox partum concepit, peperitque filium, qui per annos quinque nec ambulabat nec loquebatur. Tunc prope fines viri sancti accedens Regina, misit ad eum virum suum cum infantulo plorans. Qui cum accessissent, dixit eis B. Simeon: Manete hic, potens est Deus adjuvare puerum. Manentibus autem eis, puer sanatus est: et reversi sunt cum pace.

28 Jednoga dana, dok su neki vojnici išli k svetomu mužu, bijaše neka žena koja ga je željela vidjeti. No kako nije mogla, kad je vidjela da ide više vojnika, uzevši vojničku odjeću, pođe s njima. A kad su stigli na određeno mjesto, reče žena vojnicima: „Ostavite me, ako želite, da čuvam vaše životinje, jer se ne usuđujem s vama ući u prebivalište Božjega čovjeka. Vi dakle uđite po njegov blagoslov.” Kad su ušli, reče im sv. Šimun: „Je li jedan vojnik od vas ostao vani?” Oni rekoše: „Jest, gospodine, čuva naše životinje.” Reče im sv. Šimun: „Idite k njemu i ovako mu recite: Nemoj se uznemiravati niti ulazi protiv moje odredbe. Jer i Gospodin je, vidjevši tvoju vjeru, smilovao se tebi.” Izišavši, molili su ga, misleći još uvijek da je vojnik, a ne žena, da im kaže istinu. I žena im otkri svu istinu. Čuvši to, vojnici blagosloviše Gospodina diveći se njezinoj vjeri.

28 Una die ambulantibus quibusdam militibus ad sanctum virum, mulier quædam erat cupiens videre eum. Sed quia non poterat, ut vidit milites plures euntes, accipiens habitum militarem, comitabatur cum eis. Pervenientibus autem eis ad dispositum locum, dicit mulier militibus: Relinquite me, si vultis, ad animalia vestra servanda, quia non audeo vobiscum introire in habitaculum viri Dei. Vos ergo ingrædimini gredimini ad benedictionem ejus. Cumque fuissent ingressi, dicit eis S. Simeon: Unus miles ex vobis foris remansit? Qui dixerunt: Etiam Domine; animalia nostra servat. Dixit eis S. Simeon: Ite ad eum, et sic dicite ei: Noli vexari, neque ingrediaris contra propositum meum. Nam et Dominus videns fidem tuam misertus est tui. Qui egredientes precabantur eum, quem adhuc opinabantur esse militem, non mulierem, ut veritatem illis diceret. Et mulier patefecit eis omnem veritatem. Et audientes milites benedixerunt Dominum, admirantes fidem ejus.

29 Jednom pak prilikom, kad je došlo mnoštvo ljudi da prime od njega blagoslov, uspe se njegov poslužitelj po običaju s kadionicom vičući: „Slugo Božji, ovaj narod čeka tvoj blagoslov, zapovjedi da ih se otpusti. Gle, već mnogo sati čekaju izdržljivo na tebe.” I ne dade nikakva odgovora. A nakon malo vremena reče narodu koji mu se klanjao: „Predraga braćo, molim da mi ne zamjerite zbog kašnjenja, jer sam u duhu osjetio da sam bio u pomoći velikoj lađi koja je bila u pogibelji na moru s gotovo tri stotine ljudi, da se pomolim za njih; i pomolio sam se za njih Gospodinu Isusu Kristu, koji im je pružio svoju pomoć.” I blagoslovivši ih, otpusti ih u miru.

29 Quodam autem tempore veniente multitudine hominum, ut benedicerentur ab eo; ascendit minister ejus secundum consuetudinem cum thymiaterio, clamans: Famule Dei, populus hic benedictionem tuam expectat, jube dimitti eos. Ecce enim multas horas sustinentes expectant te. Et nullam responsionem dedit. Et post paullulum ait ad populum inclinantem sibi: Fratres carissimi, rogo ne molesti sitis mihi de tarditate, quia magnae navi periclitanti in mari cum hominibus fere trecentis sensi in spiritu præsidio me fuisse, ut pro illis orarem; et oravi pro ipsis ad Dominum Jesum Christum, qui eis suum præstitit auxilium. Et benedicens eos, dimisit in pace.

30 U ono je dakle vrijeme u istome kraju bila velika srdžba božanske kazne, te su se svi Antiohijci razlili k njemu moleći ga da se pomoli za njih. Mnoga su se naime događala rušenja kuća i smrt nebrojenih ljudi, tako da su česti potresi pomicali i sam Šimunov stup. Tada im bl. Šimun plačući reče: „Braćo moja, ne dolaze ova zla bez razloga. Svi su skrenuli s puta, zajedno su postali nekorisni u svojim požudama. U tolikome mnoštvu nema nikoga tko čini dobro.” I zapovijeda im da se svi zajedno s njim bace ničice na molitvu, te je i sam s njima molio Gospodina, dok su svi sa suzama vikali: „Gospodine, smiluj se.” I kad su dio dana proveli u vapajima s uzdasima, reče im sv. Šimun: „Od ovoga mnoštva svih vas jedan je uslišan zajedno sa mnom. Glas se naime začuo u mojim ušima koji mi reče: Uslišan si ti i ovaj ratar, pokazujući mi ga, da biste znali koliko vrijedi pravedan čovjek pred Gospodinom.” Tada zapovjedi onomu rataru da dođe pred sve; i dok se svjetina čudila, reče mu: „Brate, budi ustrajan u svim svojim dobrim djelima. Poznato mi je da si iz ove svjetine jedini ti uslišan od Gospodina. Nego udovolji nam i reci kakvo je tvoje dobro djelo, da te ovi čuvši nasljeduju.” A on je to odbijao priznati, nego je izjavljivao da je najnedostojniji i grešnik. Njemu sv. Šimun reče: „Nemoj, sine, skrivati dobro djelo Božje u sebi, jer ti ne zapovijedamo da kažeš radi hvalisanja, nego da zahvaljujući Bogu otkriješ svoja djela ostalima, kako bi ih poželjeli nasljedovati.” Tada poče govoriti onaj čovjek: „Budući da sam ratar, običaj mi je da ono što privrijedim dnevnim radom podijelim na tri dijela: jedan za siromahe, drugi za državnu blagajnu, a treći za svoju hranu, želeći, prema onome što se čita u Evanđelju, zadovoljan vlastitom plaćom dati što je Božje Bogu, a što je carevo caru. Ali i nikada nisam nikomu postavljao zasjede niti sam naškodio svomu bližnjemu, želeći njemu kao i sebi.” Čuvši to, Antiohijci su ga častili cjelivajući njegovu dobrohotnost. Njih bl. Šimun otpusti u miru.

30 Tempore igitur illo erat ira divinæ animadversionis magna in regione eadem, et diffusi sunt ad eum omnes Antiocheni, deprecantes eum, ut oraret pro illis. Multæ enim ruinæ fiebant domorum, et mors hominum innumerabilium, ita ut frequenter terrae motus etiam ipsius Simeonis columnam moverent. Tunc B. Simeon lacrymans dixit eis: Fratres mei, non sine causa hæc mala veniunt. Omnes declinaverunt, simul inutiles facti sunt in suis voluptatibus. Non sunt in tanta multitudine qui faciant bonum. Et jubet eos omnes in oratione secum prosterni, ipseque cum eis fecit orationem ad Dominum, omnibus clamantibus cum lacrymis: Domine miserere. Et cum diei partem in vocibus cum gemitu consumpsissent, dixit eis S. Simeon: Ab hac omnium vestrum multitudine unus mecum exauditus est. Nam vox in auribus meis audita est, quæ dixit mihi: Exauditus est tu, et agricola iste, innotescens eum mihi, ut sciretis quantum valet homo justus apud Dominum. Tunc jussit agricolam illum venire coram omnibus; et mirante turba dixit ei: Frater, persistens esto in omnibus bonis operibus tuis. Cognitum mihi est quod tu solus ab hac turba exauditus es a Domino. Sed satisfac nobis, quid tibi boni operis sit, ut isti audientes te imitentur. Ille autem hoc confiteri recusabat: sed se indignissimum ac peccatorem protestabatur. Cui S. Simeon ait: Noli fili bonum opus Dei in te abscondere: nec enim pro jactantia jubemus ut dicas; sed ut Deo gratias agens opera tua ceteris pandas, quatenus ea imitari appetant. Tunc cæpit dicere homo ille: Cum sim agricola, consuetudo mihi est ut diurno labore quæ operatus fuero in tres partes dividam: unam in pauperes, alteram in fisco, tertiam in victu meo; cupiens, juxta illud quod legitur in Evangelio, proprio stipendio contentus reddere quæ sunt Dei Deo, et quæ sunt Cæsaris Cæsari. Sed et numquam insidiatus sum alicui, nec nocui proximo meo, cupiens ei sicut mihi. Hæc audientes Antiocheni honorabant eum, deosculantes benignitatem ejus. Quos.B. Simeon dimisit in pace.

31 Neki opak čovjek, imenom Julijan, zamolio je Ardaburija, zapovjednika vojske, govoreći: „Zapovjedi mi, gospodine, i ja ću se uspeti, skinuti onoga Šimuna sa stupa i obasuti ga pogrdama. Zavodnik je naime i zavodi narod.” I dobivši dopuštenje, ode s mnogima. Pristupivši pak, njegovi drugovi prisloniše ljestve uza stup da se uspne i odande skine sv. Šimuna. I dok se uspinjao do treće prečke, odvojiše se ljestve od stupa te osta visjeti na oko četiri lakta od zemlje i visio je u zraku, a svi su se čudili. Viseći pak, od tjeskobe i boli nape svoj luk želeći ustrijeliti sv. Šimuna, i odmah mu se osuši ruka te nije mogao odapeti strijelu; i ne samo kostobolja u rukama, nego ga je i kostobolja u nogama sputala sve do njegove smrti zbog drskosti i smionosti. A preblaženi je Šimun stajao na stupu četrdeset i sedam godina. a Ovo poglavlje nedostaje u Rosweydeovu izdanju i nekim rukopisima.

31 Quidam homo malignus, Julianus nomine, Ardaburium Magistrum militum rogavit, dicens: Jube mihi Domine, et ego ascendens, deponam Simeonem illum de columna, et afficiam contumeliis. Seductor est enim, et seducit populum. Et accepto permissu abiit cum plurimis. Accedentes autem socii ejus erexerunt scalam ad columnam ut ascenderet, et inde deponeret S. Simeonem. Et ascendente eo usque ad tertium gradum, segregata est scala a columna, et suspensus est a terra quasi cubitis quatuor, et pendebat in aere, et omnes mirabantur. Pendens autem præ angustia et dolore tetendit arcum suum, volens sagittare S. Simeonem; et statim arefacta est manus ejus, nec potuit emittere sagittam: et non solum chiragra, sed etiam podagra detentus est, usque ad obitum suum, pro præsumptione etaudacia. Stetit autem beatissimus Simeon in columna quadraginta et septem annis. a Hoc caput abest a Rosweydi editione, et quibusdam mss.

Umire sv. Šimun, tijelo se prenosi u Antiohiju.

Moritur S. Simeon, corpus Antiochiam defertur.

Poslije mnogo pak godina, kad se približio dan njegove smrti, dogodilo se jednoga dana, to jest u petak, da se prignuo na molitvu, kako mu je bio običaj, i preselio se Gospodinu. I sav je narod čekao od njega blagoslov, ustrajući tri dana od petka do nedjelje. I Svetac Božji ostao je tri dana onako kako se bio prignuo. Tada sam se ja prestrašen uspeo k njemu i stajao nemalo vremena pred njim te mu rekoh: „Ustani, gospodine, i blagoslovi nas, jer narod već tri dana i tri noći čeka blagoslov od tebe.” I kad mi ništa nije odgovorio, ponovno mu rekoh: „Zašto me žalostiš? Ili čime sam te uvrijedio? Zaklinjem tvoga anđela da mi se oprosti. Ili si možda otišao od nas i počivaš u Gospodnjem miru?” I osjetivši da ne govori, pomislih da nikomu ne kažem, jer sam se bojao dotaknuti ga.

Post multos vero annos imminente die obitus sui, factum est una die, hoc est a sexta Sabbati, inclinavit se ad orationem, sicut consuetudo erat ei, et migravit ad Dominum. Et omnis populus expectabat ab eo benedictionem, sustinens tres dies a sexta Sabbati usque ad Dominicam. Et Sanctus Dei per tres dies quemadmodum se inclinaverat ita permansit. Tunc ego pavefactus ascendi ad ipsum, et non parvo horæ spatio steti in conspectu ejus, dixique ad eum: Surge Domine, et benedic nos; quoniam populus tres dies et tres noctes habet expectans benedictionem a te. Et cum nihil responderet mihi, ego iterum dixi ad eum. Quare me contristas? aut quid offendi? b Supplico Angelo tuo remitti mihi. Aut forsitan a nobis migrasti, et quiescis in Dominica pace? et sentiens quod non loqueretur, cogitavi ut nulli dicerem, quia timebam illum tangere.

33 I stojeći gotovo pola sata, prignuh se i prislonih svoje uho da osluhnem, i nije bilo daha, nego se samo kao miris mnogih miomirisa dizao s njegova tijela. I tako shvatih da je počinuo u Gospodinu. I posve smeten, najgorkije zaplakah, i prignuvši se cjelivah njegove oči, i zagrlivši bradu i vlasi njegove glave, uzdišući i ričući prijekorno rekoh: „Komu me, gospodine, ostavljaš? Ili gdje ću tražiti tvoj anđeoski nauk? Kakav ću odgovor dati o tebi? Ili tko će pogledati tvoj stup bez tebe a da ne zaplače? Što ću odgovoriti bolesnicima kad dođu i budu te ovdje tražili, a ne nađu te? Što ću reći ili što ću prozboriti? Ja ponizni vidim te danas, a sutra gledam nadesno ili nalijevo i ne nalazim te. A kojim ću plaštem prekriti tvoj stup? Jao meni! Kad dođu neki izdaleka tražeći te i ne nađu te, što ću odgovoriti ili što ću učiniti ja bijednik?”

33 Et stans quasi hora media inclinavi me, et posui aurem meam ad auscultandum, et non erat flatus, nisi tantum quasi odor multorum aromatum ascendebat de corpore ejus. Et sic intellexi quia requievit in Domino. Et hebefactus nimis ploravi amarissime, et inclinans mec osculatus sum oculos ejus, et barbam complexus, crinesque capitis ejus, cum gemitu et rugitu increpans dixi: Cui me Domine derelinquis? vel ubi requiram Angelicam tuam doctrinam? Quale responsum dabo de te? aut quis respiciat columnam tuam sine te, et non lugeat? Quid respondebo infirmis, quando venient et quærent te hic, et non invenient? Quid dicam, aut quid loquar? Ego humilis video te hodie, crastina vero considero ad dextram sive sinistram, non invenio te. At quo amictu operiam columnam tuam? Heu me! quando venient aliqui de longe quærentes te et non invenient, quid respondebo, vel quid agam miser ego?

34 I govoreći to, od velike žalosti zaspah, i odmah mi se ukaza govoreći: „Ne boj se, jer neću ostaviti ovaj stup, niti ovo mjesto, niti ovu blagoslovljenu goru na kojoj sam prosvijetljen, nego siđi, umiri narod i potajno javi o meni u Antiohiji da ne nastane buna u narodu. Ja sam pak počinuo kako je Gospodin htio. A ti ne prestaj služiti na ovome mjestu i Gospodin će ti uzvratiti nagradom na nebesima.” Probudivši se pak iz sna prestrašen, rekoh: „Gospodine, sjeti me se u svome svetom počinku”; i podignuvši njegove haljine, padoh k njegovim nogama i cjelivah njegove stope, i držeći njegove ruke stavih ih na svoje oči govoreći: „Blagoslovi me, zaklinjem te, gospodine.” I ponovno zaplakah i rekoh: „Kakve ću moći uzeti od tebe za uspomenu?” I dok sam to govorio, pomaklo se njegovo tijelo, a ja sam se bojao dotaknuti ga.

34 Et hæc dicens præ multa tristitia obdormivi, statimque apparuit mihi dicens: Noli timere, non enim derelinquam columnam hanc, nec locum, nec montem hunc benedictum, in quo illuminatus sum, sed descende, satisfac populo, et annuntia de me secrete Antiochiæ, ne tumultus fiat in populo. Ego autem requievi, sicut Dominus voluit.d Tu autem ne cesses ministrare in hunc locum, et Dominus reddet tibi mercedem in cælis. Exurgens autem a somno pavefactus dixi: Domine memento mei in requie sancta tua; et sublevans vestimenta ejus, procidi ad pedes ejus, et osculatus sum vestigia illins, et tenens manus ejus posui super oculos meos dicens: Benedic obsecro me Domine. Et iterum flevi et dixi: Quales reliquias tollam a te in memoriam? Et hæc dicente me motum est corpus illius: ego autem timui tangere eum.

35 I da nitko ne bi doznao, siđoh brzo i poslah vjernoga brata u Antiohiju k biskupu. On odmah dođe s trima biskupima, a s njima i zapovjednik vojske Ardaburije sa svojima. I razapevši zastore oko stupa, odvezaše njegove haljine, jer su bile pričvršćene zbog vjetra. I skinuvši ga sa stupa, položiše ga pred oltar pokraj stupa. Skupivši se pak, ptice su letjele iznad stupa kličući kao da tuguju, tako da su svi vidjeli. I naricanje naroda i teglećih životinja odjekivalo je na sedam milja. Ali i gore i polja i stabla ražalostiše se oko onih mjesta.

35 Et ut nemo sciret, descendi celeriter, et fratrem fidelem misi Antiochiam ad Episcopum. Qui statim e veniens cum tribus Episcopis, et cum iis Ardaburius Magister militum cum suis. Et extendentes cortinas circa columnam, defixerunt vestimenta ejus; erant enimf confixa propter auram. Et deponentes eum de columna,g posuerunt ante altare juxta columnam. Colligentes autem se aves volabant super columnam clamantes quasi lugentes, ita ut omnes viderent. Et planctus populi et jumentorum resonabat per millia septem. Sed et montes et campi et arboresh contristati sunt circa loca illa.

36 Posvuda pak unaokolo nastade tamna magla. Ja sam pak promatrao anđela koji je dolazio pohoditi ga. Oko desetoga pak sata sedam je starješina razgovaralo s anđelom čije je lice bilo kao munja, a haljine kao snijeg. I njegov sam glas u strahu i trepetu promatrao tako dugo dok sam mogao gledati. Kakvo je pak to bilo otajstvo, ne znam. Jer i onaj učenik koji je biskupu javio da je preminuo reče da je u skrovitijim satima često viđao anđela kako s njim razgovara, čiji je izgled bio kao munja, a haljine kao snijeg.

36 Ubique autem nebula tenebrosa facta est per circuitum. Ego autem considerabam Angelum venientem ad visitandum eum. Circa horam vero i decimam seniores septem loquebantur cum Angelo, cujus vultus erat sicut fulgur, et vestimenta sicut nix. Et vocem ejus in timore et tremore tamdiu consideravi, quamdiu respicere potui. Quod tamen fuerit mysterium ignoro. Nam et ille k discipulus qui eum defunctum Episcopo nuntiavit, dixit se secretioribus horis frequenter Angelum vidisse cum illo loquentem, cujus species erat tamquam fulgur, et vestimenta ejus sicut nix.

37 Kad je pak sv. Šimun ležao na odru, papa Antiohije htjede za blagoslov dotaknuti nešto od njegove brade, ali čim je ispružio svoju ruku, odmah se osušila. I mnoge su se molitve i prošnje upućivale Bogu za njega, te mu je tako ruka bila vraćena u prijašnje stanje. I podignuvši njegovo tijelo s odrom, odnesoše ga u Antiohiju. Sav je pak narod koji je bio unaokolo toga kraja naricao što im se odnose takve moći i što je antiohijski biskup zakleo da nitko ne dotiče njegovo tijelo.

37 Cum autem jaceret S. Simeon in feretrum, volens Papa Antiochiæ de barba illius pro benedictione aliquid contingere, ut extendit manum suam, statim arefacta est. Et multæ orationes et obsecrationes fiebant ad Deum pro eo: et sic restituta est manus ejus. Et elevantes corpus ejus cum feretro, deduxerunt Antiochiam. Omnis autem populus, qui erat per circuitum regionis illius, plangebat, quia tales reliquiæ tollebantur ab eis: et quia Episcopus Antiochiæ adjuravit ut nemo tangeret corpus ejus.

38 Kad su pak stigli na petu milju od Antiohije, u selo koje se zove Meroja, nitko ga nije mogao pomaknuti. Na tome je mjestu bio drevni spomenik pokraj puta i ondje bijaše neki čovjek gluh i nijem jedanaest godina, koji iznenada dođe, pade ničice pred odar i poče vikati govoreći: „Dobro došao, slugo Božji, tvoj me je naime dolazak spasio, i ako zavrijedim živjeti, služit ću ti u sve dane života svoga.” I ustavši, uhvati jednu od mazgi koje su nosile odar, i odmah se pomakne s toga mjesta, te tako ozdravi od onoga časa, i svi dadoše slavu Bogu. A grijeh onoga čovjeka bijaše ovakav: taj je ljubio ženu drugoga i želeći s njom počiniti preljub nije mogao, te je ona umrla i bila položena u grobnicu. A on ode i oskvrnu njezin grob, te odmah onijemi i ogluši i osta prikovan na onome mjestu.

38 Venientes vero in quinto milliario ab Antiochia in vico qui dicitur Meroe, nullus potuit movere eum. In quo loco erat antiqua memoria juxta viam, et erat ibi quidam homo surdus et mutus per annos l undecim, qui subito veniens cecidit pronus ante feretrum, et cæpit clamare dicens: Bene venisti serve Dei: tuus enim adventus me salvavit; et si meruero vivere, ego tibi serviam omnibus diebus vitæ meæ. Et elevans se apprehendit unum de m burdonibus qui portabant feretrum, statimque movit se de loco isto: et ita sanus factus est ex illa hora; et omnes dederunt gloriam Deo. Peccatum autem hominis illius tale erat: Hic amabat alterius uxorem, et volens eam adulterare, non potuit; et mortua est, et posita in monumento. At ille ivit et violavit sepulchrum ejus, statimque obmutuit et surdus factus est, et obligatus est in loco illo.

39 Tada iziđoše svi iz grada Antiohije i dočekaše tijelo sv. Šimuna na zlatu i srebru, sa psalmima i himnima, pjesmama, svjetiljkama i palminim granama, te ga odnesoše u veću Kasijanovu crkvu, odakle ga po objavi Gospodnjoj prenesoše u drugu crkvu koja se zove Sloga pokore. I gle, pojavi se čovjek držeći zlatnu palicu u ruci, odjeven u lanenu odjeću, i stajao je ondje tako dugo dok grob nije bio sa svom pomnjom zatvoren. I više se nije ukazao u onim krajevima niti je ikada viđen.

39 Tunc exeuntes omnes de civitate Antiochia, susceperunt corpus S. Simeonis super aurum et argentum, cum psalmis et hymnis, canticis, et lampadibus, et ramis palmarum, et portaverunt in Cassiani ecclesiam majorem; de qua revelatione Domini transtulerunt in ecclesiam aliam quæ vocatur n Concordia pœnitentiæ. Et ecce vir auream virgam in manu tenens, lineis indutus affuit: et tamdiu ibi stetit, quamdiu cum omni diligentia clausum est sepulchrum. Et ultra non apparuit in locis illis, nec aliquando visus est.

40 Mnoga se također čudesa događaju na njegovu grobu, više negoli za njegova života. I čovjek koji je ozdravio služio je ondje sve do dana svoje smrti. Mnogi su pak nudili blago antiohijskomu biskupu iz vjere tražeći moći od njegova tijela, ali zbog prisege nikomu nije dao.

40 Multæ etiam virtutes fuunt ad sepulchrum ejus, magis quam in vita sua. Et homo qui sanus factus est ibi servivit usque in diem mortis suæ. Multi autem obtulerunt thesauros Episcopo Antiochiæ, pro fide, poscentes reliquias de corpore ejus, sed propter jusjurandum nemini o præstitit.

41 Ja ponizni i grešni Antonije izložio sam ovo čitanje ukratko koliko sam mogao. Blažen pak onaj tko ga ima napisano i bude ga čitao u crkvi i u domu Gospodnjem te bude slavio njegov spomen, primit će nagradu od Svevišnjega, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova, amen. a Niti peti siječnja četvrte godine Leonove pada u petak, nego u utorak, niti prvi rujna kada ga časte Grci.b Rukopis sv. Maksimina: Zaklinjem te tvojim anđelom da mi oprostiš.c Rosweyde: Obred štovanja kojim su cjelovom doticali najodličnije udove i dijelove tijela. Sv. Jeronim u Vita S. Pauli primi eremitæ pogl. 11: Cjelovavši njegove oči i ruke. Tako odmah zatim iz poniznosti: I cjelivah njegove stope.d Rukopis iz Liègea: uzvrat na nebesima.e Dodaje rukopis sv. Maksimina: drugoga dana.f Rosweyde: izrađene od zlata, koje se čitanje ne sviđa i nedostaje u svim rukopisima kojima sam se služio.h Opširnije se to izlaže u rukopisu iz Liègea: Stojeći u blizini, nekakvim su znakovima neplodnosti i jalovosti pokazivali da su ožalošćeni smrću Božjega čovjeka. Gore su naime s dolinama, ne zeleneći se nikakvim proljetnim zelenilom, ježile od zimske suhoće. Stabla pak, ne bujajući nikakvom plodnošću cvjetova niti debljajući urodom plodova, smatralo se da su se osušila onim prokletstvom kojim se osušila smokva za koju se čita da ju je Gospodin ogladnjevši prokleo. k Više je bilo učenika sv. Šimuna, od kojih se Sergije spominje u Vita S. Danielis Stylitæ 11. prosinca. m Rosweyde: Premda je burdo dvosmislena riječ, jasno je da se ovdje razumije o životinji, jer je u grčkom μονδαι. Izidor, 12. knjiga Orig., pogl. 1: Burdo, od konja i magarice. Glossarium: Burdo, ήμιονος ἐξ ἐππον χαι δνου θηλειας. Tako mula ήμιονος ἐξ ἐππον θηλειας χαι δνου, što je kod Varona, De re rustica, knj. 2, pogl. 8: Od kobile i magarca nastaje mula, a obratno od konja i magarice mazga. Spomen mazga nalazi se u L. XLIX. D. De legat. knj. III. n Rukopis iz Liègea: Sloga i Pokora. Rukopis iz Audomara: Pokornička. Rosweyde: Pokora. o Dodaje rukopis iz Liègea: Bio se naime zakleo u tjeskobi osušene ruke da nikada neće rastaviti sklop njegova tijela, nego ga cjelovita čuvati na jednome mjestu, za kojega je ipak vjerovao da je, premda ne tijelom, posvuda prisutan zaslugama; i tako u potvrdu ove prisege njegova ruka, mrtva od suhoće, podižući prste ustade na zdravlje. p Odavde je očito da je ovo drevni životopis koji je napisao Antonije, već davno preveden na latinski, ali proširen i raširen na Zapadu.

41 Ego humilis et peccator Antonius in quantum potui lectionem hanc breviter p exposui. Beatus autem qui habet illam scriptam, et legerit in Ecclesia et in domo Domini, et commemorationem ejus fecerit, mercedem ab Altissimo recipiet, cui est honor et gloria in sæcula sæculorum, Amen. a Neque quintus Januarii anno iv Leonis incidit in feriam vi, sed in feriam III, neque primus Septembris quo eum colunt Græci.b Ms. S. Maximini: Te adjuro per Angelum tuum remittas mihi.c Rosweydus: Ritus venerationis, qua præstantissima quæque membra, et partes corporis osculo delibabant. S. Hieronymus in Vita S. Pauli primi eremitæ cap. xi. Osculatis ejus oculis manibusque. Sic mox ex humilitate: Et osculatus sum vestigia illius.d Ms. Leod. vicissitudinem in cælestibus,e Addit ms. Max. alio die.f Rosw. conficta ab auro, quæ lectio non placet, et abest ab omnibus mss. quibus usus sum.h Pluribus verbis id exponitur in ms. Leod. Cominus stantes, se gravari obitu viri Dei quibusdam indiciis infæcunditatis et sterilitatis significabant. Nam montes cum vallibus, nulla viriditate vernantes, hiemali ariditate horrebant. Arbores vero nulla florum feracitate pubescentes, vel fructuum proventu pinguescentes, ca maledictione credebantur aruisse, qua aruit ficus cui Dominus esuriens legitur maledixisse. k Plures fuerunt S. Simeonis discipuli,e quibus Sergius memoratur in vita S. Danielis Stylitæ xi Decemb. m Rosweydus: Etsi burdo ambignum sit vocabulum, clarum hic intelligi de animali; quia in Græco μονδαι Isidorus lib. 12, Orig. cap. 1. Burdo, ex equo et asina. Glossarium: Burdo, ήμιονος ἐξ ἐππον χαι δνου θηλειας. sic mulus ήμιονος ἐξ ἐππον θηλειας χαι δνου. quod apud Varronem est II, de RR. cap. viii. Ex equa et asino fit mulus; contra ex equo et asina hinnus. Burdonum mentio fit in L. XLIX. D. De legat. lib. III. n Ms. Leod. Concordia et Pœnitentia. ms. Aud. Pœnitentialis. Rosw. Pœnitentia. o Addit ms. Leod. Juraverat enim in angustia manus arefactæ, se compagem corporis ejus numquam solvere, sed integrum uni loco servare; quem tamen, etsi non corpore, ubique crederet meritis esse: et sic in hujus juramenti attestatione, manum suam mortuam ariditate, digitis se subrigentibus ad sanitatem surrexisse. p Hinc patet, esse hanc antiquam vitam ab Antonio scriptam, versam jam olim Latine, sed amplificatam. vulgatamque in Occidente.

5. siječnja Kalendar godine