Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 5. siječnja

O sv. Šimunu Stilitu

DE S. SIMEONE STYLITA

Sadržaj (26)
  1. § I. Glasovito ime Šimuna Stilita Starijega.
  2. § II. Odakle naziv Stiliti. Kakav je bio oblik stupa.
  3. § III. Životna dob sv. Šimuna Stilita.
  4. § IV. Tko je napisao životopis sv. Šimuna.
  5. § V. Koji su ga drugi pisci spomenuli.
  6. Životopis sv. Šimuna
  7. Čudesnom se pokorom izmučuje, izbačen iz samostana biva s čašću vraćen.
  8. Umire sv. Šimun, tijelo se prenosi u Antiohiju.
  9. Drugi životopis
  10. Sv. Šimuna Stilita
  11. Razna dobročinstva udijeljena smrtnicima.
  12. Razotkrivena prijevara, kažnjena lakomost.
  13. Izvanredno obraćenje razbojnika, smrt.
  14. Razna dobročinstva udijeljena smrtnicima, zajednički i pojedinačno.
  15. Umire sv. Šimun, tijelo se prenosi u Antiohiju.
  16. Drugi životopis sv. Šimuna Stilita
  17. Najveća navala naroda k njemu.
  18. Razna dobročinstva iskazana Izmailcima.
  19. Isprošeno i izliječeno potomstvo nerotkinji.
  20. Žena, još ne ušavši u mandru, prepoznata i blagoslovljena.
  21. Obraćenje razbojnika Antioha i njegova pobožna smrt.
  22. Božanski spoznaje odsutne i buduće stvari.
  23. Potiče monahe Teodozija i Danijela na uzvišenija djela i na razne načine pomaže barbarima.
  24. Njegove svakodnevne vježbe. Savjeti dani raznima.
  25. Relikvije koje je zatražio car Leon. Hram na brdu na kojemu je stajao.
  26. O relikvijama i hramu sv. Šimuna.

Umire sv. Šimun, tijelo se prenosi u Antiohiju.

Stajao je sveti Šimun na različitim stupovima četrdeset i sedam godina. Nakon njih pak pozva ga Gospodin. Bijaše a dan Priprave, i pozvan po običaju da dade blagoslov onima koji bijahu prignuli koljena, b.... i kako vidjeh ja najmanji, drugoga se dana uspeh k njemu i promatram njegovo lice, vidim da je svijetlo poput sunca, onakvo kakvo je obično bivalo kad bi me susreo ili govorio. Ali ništa ne odgovori. Najprije posumnjah da počiva. Ubrzo sam pak želio istražiti sigurnije, ali me strahopoštovanje i strah prema Božjemu mužu zadržavahu. Naposljetku, skupivši smjelost, rekoh: „Oče, što je to da mi ne govoriš? Mnogi čekaju tvoj blagoslov. Danas je naime treći dan otkako im uskraćuješ pozdrav.” I kad sam pričekao jedan sat, ponovno rekoh: „Ne govoriš mi, Oče?” I tada, ispruživši ruku, dotaknuh njegovu bradu i opazih da mu je tijelo postalo klonulo; i tada jasno spoznah da se preselio Gospodinu.

26 Tada također, razmaknuvši njegovu haljinu, izljubih mu noge; a cijelo je njegovo tijelo odisalo mirisom kao od pomasti, tako da sam se zaprepastio pred tim miomirisom. I kad sam malo zastao, pokrenu se cijelo njegovo tijelo sa stupom. I čuh glas koji mi govoraše: „Amen, amen.” Ja od straha ovako izgovorih: „Blagoslovi me, Oče, spomeni me se, posveti me u svome svetom počinku.”

27 I kad sam otišao, nikomu nisam otkrio stvar, da ne bi možda nastala buna, nego sam po pouzdanu čovjeku javio antiohijskomu biskupu i prefektu Ardaburiju. Dođe dakle biskup Antiohije sa šest drugih biskupa i prefekt Ardaburije sa šest tisuća ljudi, da ga stanovnici toga kraja ne bi oteli. Tako su naime bili nakanili. Srebrni su zastori dakle visjeli sve do rešetaka stupa. Uspnuše se pak trojica biskupa, skinuše mu haljine i, izgovorivši tri psalma, spustiše ga. Tada napokon doznade sve mnoštvo da je preminuo. I nasta metež svega mnoštva, tako da se gora nije vidjela od mnoštva, kadova i baklji. Podiže se pak glas naricanja muškaraca i žena, tako da se činilo kako gora zajedno s njima tuguje. Pticama te pustinje okupljenima kod ograde nije bilo broja.

28 Kad su ga dakle spustili dolje i već mu pripravljali sprovod, dok je već bio četvrti dan od njegova preminuća, ipak je tijelo mrtvaca bilo tako skladno uređeno kao što je bilo kad je usnuo. I činilo se njegovo lice kao najcvjetnija ruža, a kosa i brada kao najčistiji snijeg. Biskup pak antiohijski spremao se uzeti dlake iz njegove brade, i odmah mu se osuši ruka. I reče mu: „Blagoslovljeni Božji, spašen si, ništa ti nije preostalo od zala ni od haljina po kreposti Božjoj.” I tada mu se ruka vrati u zdravlje. I odmah ga položi u lijes.

29 c Ja pak, braćo, najmanji, pet dana prije njegova preminuća vidjeh odjeću toga muža, a lice bijaše strašno, nisam kadar nikomu ispripovjediti njegov izgled. Um mi je zasigurno bio zanesen, niti sam od užasa mogao govoriti dok se nije probudio sveti otac naš. Kad je on pristupio, promatrah ga kako jede, ali što, ne znam. Otpjevao je i psalam, koji mi više ne dolazi u sjećanje, osim svršetka: „Amen.” Ja sam doista zadrhtao pri pogledu na toga muža. Lice mu je naime bilo sjajno kao sunce.

30 Položiše ga pak na nosila sa psalmima i himnima, dok su mnoštva naricala i pjevala tužaljku. Slično učiniše u Antiohiji, uz beskrajnu navalu mnoštva. Kad su pak već stiglid na mjesto koje se zove Mero, oko pet milja od Antiohije, stadoše mazge koje su nosile sveca i ne krenuše dalje. Ondje je naime bilo čudesno otajstvo. S desne strane toga puta bijaše grobnica u kojoj je stanovao neki čovjek. Bezglavo je naime ljubio udanu gospođu punih dvadeset godina, niti ju je mogao zadobiti. Gospođa napokon umre i bude pokopana u onoj grobnici. A on otvori vratnice grobnice i na mrtvome tijelu zadovolji požudu. Bez odgode: odmah bi kao okovima sputan i zadržan u grobnici. Sjedeći dakle neprestano na stubama grobnice, viđali su ga mnogi putnici u prolazu. I svatko mu je donosio ono što mu je trebalo za cijenu, jedan odjeću, drugi hranu. Božjim pak uređenjem dogodi se da je, kada je sv. Šimun bio donesen na to mjesto, grešnik, koji je bio lišen i glasa i sluha, iznenada dok su kola stajala trkom izišao iz grobnice vičući: „Smiluj mi se, sv. Šimune!”; i čim se uhvatio za kola, odmah se mazge pokrenuše odatle, i svi proslaviše Boga, tako da se ono mjesto potreslo od vike. A onaj je čovjek najglasnije od sviju vikao govoreći: „Danas sam po tebi spašen, slugo Božji, jer si me izbavio iz kazne.”

31 I sav grad iziđe u susret divnom prizoru: svi bijahu odjeveni u bijelu odjeću, s bakljama i himnima, te govorahu: „Došao je naš Pastir, donoseći nebesko blago.” I kličući svi dadoše slavu Bogu, te ga unesoše u crkvu zvanu Kasijanova. Ali nakon trideset dana zapovjedi vojskovođa Ardaburije da ga prenesu u veliku crkvu. I ondje mu je ponovno po Božjoj objavi sagrađena molitvena kapela, dostojna njegovih slavnih i svetih relikvija. I tako ga s velikom slavom i pjevanjem himana položiše u njegovu kapelicu, hvaleći Oca i Sina i Duha Svetoga. Mnogi su pak ljudi gradskomu biskupu ponudili veliku svotu zlata da ih učini dionicima svetih relikvija za blagoslov. Ali se nije usudio dati ništa zbog prisege koju bijaše položio. A onaj čovjek o kojemu je ovdje riječ, postavši samotnik, ustrajao je sve do kraja svoga života...e milošću i dobrostivošću Gospodina našega Isusa Krista, komu svaka hvala, čast i štovanje s vječnim Ocem i najsvetijim, najboljim i životvornim njegovim Duhom, sada i uvijek u vijeke vjekova, amen. a Glede dana slaže se latinski životopis.b Čini se da nešto nedostaje.c Ovo je prilično zbrkano, i u grčkome. d 'Εν τόπον ἐπελεγομένων Μέρω. vidi životopis po Metafrastu, pogl. 14, br. 37.e Opet se čini da nešto nedostaje.

Drugi životopis

Sv. Šimuna Stilita

IZ STARIH LATINSKIH RUKOPISA.

Sv. Šimun iz revnosti za spasenjem postaje monah.

Sveti je Šimun od utrobe svoje majke bio izabran od Gospodina i od malena je razmišljao o djelima ugodnima Bogu. On bijaše sin nekoga po imenua Hezihija, a majka mu se zvalab Matana. Od njih najbrižljivije odgojen, kad mu bijašec trinaest godina, na sličnost blaženoga Davida pasao je ovce svoga oca.

2 Jednoga pak dana, ugledavši crkvu vjernika, ostavivši stado otrča k njoj. Ušavši, ču nekoga kako čita apostolsko čitanje. I upitavši nekoga starca, reče: „Gospodine Oče, što je to što se čita?” Njemu starac odgovori: „Sine, bit duše, uzdržljivost i prezir ovoga svijeta čitaju se u tome čitanju.” A on reče: „Što je bit duše? Pouči me, Oče.” Reče starac: „Bojati se Boga svim srcem, svom dušom i svim umom.” Odgovarajući pak preblaženi Šimun reče: „Što je bojati se Boga?” Reče mu starac: „Sine, zašto me zamaraš? Možda me kušaš.” A on: „Ne kušam te, gospodine Oče, nego želim potpunije znati ono što si rekao.” I doda on: „Kao Boga te pitam. To želim naučiti, jer sam neuk i ne znam o tome što govoriš, Oče.” I starac mu reče: „Sine, ako želiš čuti ono što je istinito, pomno pazi na ono što govorim: ako tko neprestano posti, u svakome času upravlja Bogu dostojne prošnje i ponizuje samoga sebe pred Bogom i ljudima, te ne ljubi zlata, ni srebra, ni odjeće, ni posjeda, i poštuje oca i majku, te slijedi svećenika, taj će baštiniti kraljevstvo nebesko. Ako pak tko bude brbljav ili uvredljiv, ne poštujući oca ni majku, ni starijega ni bližnjega, taj će baštiniti vanjsku tamu koju je Bog pripravio đavlu. Sva ta dobra koja sam spomenuo, premda ih u Crkvi mnogi vjerno ispunjavaju, ipak se lakše uz Božju pomoć ispituju id vježbaju u samostanu.”

3 Čuvši to, preblaženi Šimun pade pred noge onoga starca govoreći: „Ti si moj otac i moja majka, i učitelj dobrih djela, i ti si vodič u kraljevstvo nebesko. Ti si naime zadobio dušu koja je već tonula u propast. Gospodin neka ti uzvrati za moju dušu. To je naime ono što izgrađuje, kao što i spašava. Ja ću pak, gospodine, poći, kako si me poučio, u samostan kamo Gospodin htjedne, i neka bude njegova volja na meni.” Reče mu onaj starac: „e Sine, prije nego što uđeš u samostan, reći ću ti ovo otajstvo, to jest otkrit ću ti pravilo i stegu samostana. Imat ćeš nevolja. Nužno ti je služiti i bdjeti u golotinji, if strpljivo podnositi zla: jer će ti se nanositi nepravde, budući da si postao dragocjena posuda Gospodinu.”

4 I odmah, oprostivši se s tim starcem, skočivši, preblaženi Šimun pođe u samostan sv.g Timoteja, veličanstvena muža. I baci se pred vrata samostana, krozh tri dana ne jedući i ne pijući. Četvrtoga pak i dana izišavši opat Timotej podiže ga i reče mu: „Odakle si, sine, ili od kojih roditelja? Zašto si tako iscrpljen mršavošću? I koje je tvoje ime? Zar si kakvo zlo počinio? Ili si možda sluga pa si, bojeći se svoga gospodara, pobjegao pod zaštitu samostana?” A blaženi Šimun reče sa suzama: „Nipošto, gospodine, nisam počinio nikakav zločin niti ijednomu čovjeku dugujem službu, nego želim biti sluga Božji ako on htjedne. Ako pak želiš spasiti moju izgubljenu dušu, zapovjedi mi da uđem u samostan i da služim svoj braći, i ne dopusti da se ovdje dulje k mučim.”

5 Tada uhvati njegovu ruku i, uvodeći ga u samostan, reče braći: „Dječice moja, evo predajem vam ovoga mladića: poučite ga pravilima samostana.” Proveo je pak u tome samostanu oko l četiri godine, služeći Bogu bez prigovora i svoj braći iskazujući poslušnost sa svom poniznošću. U njima je brzo m i savršeno naučivši prošao cijeli psaltir. I primajući svoju n dnevnu hranu, potajno ju je dijelio siromasima, ne brinući se za sutra. Braća su naime, kako bijaše običaj, postila sve do večeri, a on je samo sedmoga dana uzimao hranu.

a Rukopis iz Liègea: Isici; sv. Maksimina: Ysici; Saint-Omera: Hisirici, a na rubu Isici; Rosweyde: Susocionis; u Ripollu: Ysichii.
b Rukopis u Ripollu: Marabana, kod drugih se naziva Marta. Vidi što se dolje pripovijeda o njezinoj smrti.
c Rukopis u Ripollu: dvadeset sedam.
d Rosweyde: umnožavaju se.
e U rukopisu sv. Maksimina to se opširnije izlaže, gotovo kao u prvome životopisu.
f Drugi: neprestano.
g Metafrast spominje dva samostana, u jednome od kojih je živio ii, a u drugome x godina. Onaj koji se ovdje zove Timotej, kod Metafrasta i Teodoreta naziva se Heliodor, možda nazvan Timotej pošto se odrekao prijašnjega imena, ili je imao dva imena. Slavi se 1. veljače kod Grka neki Timotej, za kojega naš Rader nagađa da je bio ovaj učitelj sv. Šimuna. i Drugi: petoga. k Drugi: spaljujem, drugi: optužujem. l Rukopisi sv. Maksimina i u Ripollu: šest mjeseci, drugi: četiri mjeseca. m Rukopis u Saint-Omeru: pripravio. n Rosweyde: božansku, i dodaje na rubu: svakodnevno se pričešćuje, što se ne potvrđuje niti se nalazi ni u jednome drugom rukopisu.

Zbog prevelike revnosti u pokori izbačen iz samostana, biva s čašću vraćen.

Jednoga pak dana, izišavši na zdenac, kad je vidio vjedro kojim su crpli vodu kako ima uže od najoporije palme, koja se naziva a ruscus, uze ga i najčvršće omota oko svoga gologa tijela od bokova sve do lopatica, te vrativši se reče braći: „Iziđoh zagrabiti vode, ali ne nađoh užeta na vjedru.” Oni mu pak rekoše: „Šuti, brate, da za to možda ne dozna opat dok ne prođe vrijeme.” Istrunulo je pak u kratkome vremenu njegovo tijelo od vezivanja i oporosti užeta, jer ga je sjeklo i ušlo sve do kostiju, tako da se jedva vidjelo. Jednoga pak dana, izišavši neki od braće, nađoše ga kako daje svoju hranu siromasima, pa ušavši rekoše opatu: „Odakle si nam doveo ovoga čovjeka? Ne možemo se naime uzdržavati kao on. Od nedjelje do druge nedjelje nastavlja post, a hranu koju prima dijeli siromasima; ali i najteži smrad uzdiže se iz njegova tijela, tako da nitko ne može stajati pokraj njega; pa i kad hoda, crvi mu padaju s tijela. Doista mu je i ležaj pun crva.”

7 I izišavši opat, nađe onako kako su rekli. Tada ga pozva i reče: „Sine, što je to što braća govore o tebi? Zar ti nije dovoljno postiti kao i mi? Ili nisi čuo Evanđelje koje govori o učiteljima: ‘Nije učenik nad učiteljem: bit će naime savršen ako bude kao njegov učitelj’? Reci mi, sine, odakle dolazi ovaj takav smrad i odakle su ovi crvi kojima je pun tvoj ležaj?” Stojeći tako, blaženi Šimun pognute glave ništa mu ne odgovaraše. I razljućeni opat reče: „Svucite ga i vidite odakle dolazi ovaj smrad.” I svlačeći ga, nađoše uže utisnuto oko njegova tijela i uronjeno u raspuknutu kožu, tako da se od njega nije vidjelo ništa osim vrška. Povikavši pak opat jakim glasom reče: „Odakle si nam došao, o čovječe? Želiš uništiti, kako vidim, pravilo samostana. Molim te dakle, otiđi odavde i pođi kamo želiš.” Pa ipak su s trudom i bolju skinuli s njegova tijela uže kojim je bio omotan, zajedno s njegovim trulim mesom. Uloživši pak trud i pomnju kroz mnogo dana, izliječiše ga. Stoji na stupu. Ozdravlja.

8 Nakon toga pak iziđe iz samostana a da nitko nije znao i uđe u pusti zdenac nedaleko od samostana, u kojemu nije bilo vode, nego su ondje prebivali nečisti duhovi. I iste je noći objavljeno opatu da mnoštvo ljudi okružuje njegov samostan s toljagama i mačevima govoreći: „Daj nam Šimuna, slugu Božjega, Timoteju! Ako pak ne daš, spalit ćemo te s tvojim samostanom, jer si ogorčio pravedna čovjeka.” I probudivši se, reče braći: „Dječice moja, vidio sam viđenje i veoma sam se uznemirio u njemu.” I izloži opat što je bio vidio. I druge noći vidje mnoštvo snažnih muževa kako stoje uza nj i govore: „Daj nam slugu Božjega Šimuna: ljubljen je od anđela. Zašto si gac mučio? Veći je od tebe pred Bogom i zaslugom i milošću. Svi su se naime anđeli ražalostili zbog njega. Njega pak Bog ima postaviti svijetu tako da čini mnoga znamenja koja nitko nije učinio.” Ustavši pak opat s velikim strahom, reče monasima: „Braćo, potražite mi onoga čovjeka i dovedite na ovo mjesto, da ne bismo možda zbog njega svi pomrli. Uistinu je svetac Božji. Velika sam naime čudesa vidio i čuo o njemu. Vidio sam ga naime kako stoji usred anđela koji drže stražu nad njim.”d Ulazi u suhi zdenac. Slavan je čudesima. Opat dvostrukim viđenjem prestrašen traži ga.

9 Tada svi monasi iziđoše tražiti ga i, obilazeći posvuda, ne nađoše ga. I došavši javiše opatu govoreći: „Nijedno mjesto nismo ostavili gdje ga nismo tražili, osim jedinoga u pustom zdencu.” A on im reče: „Molim vas, braćo, poći ću i ja s vama da ga tražimo. Uistinu je svetac Božji.” I uzevši sa sobom petoricu od njih, dođe k zdencu. Ugledavši ih, blaženi ih Šimun poče zaklinjati govoreći: „Molim vas, sluge Božje, ostavite me jedan sat da predam svoj duh. Još malo nedostaje. Veoma je pak izmučena duša moja, jer sam ogorčio Gospodina.” I reče mu opat: „Dođi, slugo Božji, pođimo u samostan. Sada sam naime spoznao o tebi da si uistinu sluga Božji.” A kako on nije htio,d silom ga dovode u samostan; i svi padaju pred njegove noge plačući i govoreći: „Sagriješismo protiv tebe, slugo Božji, oprosti nam.” Blaženi pak Šimun uzdisaše govoreći: „Zašto me opterećujete, braćo, truloga i najponiznijega psa, nesretnoga i grešnoga? Vi ste naime sluge Božje i moji oci.” I provede ondje jednu godinu.g Nalazi se u zdencu. Obraća razne narode.d Antonije skuplja crve i vraća mu ih.

a Dodaje rukopis iz Liègea: nevezanu nikakvim bitumenom ni žbukom.
b Rukopis iz Liègea: četiri.
c Rukopisi u Ripollu i sv. Maksimina: osam.
d Rukopis u Ripollu: deset.
e Drugi: dvadeset dvije.
f Rosweyde: Armacene, od Armace, ili radije Armaxe, grada u Kapadociji kod Antonina, ali smatra da treba čitati Armence, kako imaju i svi rukopisni kodeksi kojima sam se služio.
g Tako neki rukopisi, a u Ripollu Lagos, drugi Lautos, Rosweyde Laotos, o kojoj riječi bilježi ovo: „Ovaj narod nigdje ne nalazim. Riječ na grčkome zvuči ‘ušati narod’. Jesu li to isti kao Panociji? Izidor, knj. 11. Orig., pogl. 11: ‘Pripovijeda se da su Panociji u Skitiji tako raširene veličine ušiju da njima pokrivaju cijelo tijelo. Πᾶν se naime na grčkome jeziku kaže sve, a ὦτα uši.’ Narode koje ovaj Životopis ima: Saracene, Perzijance, Armacene, Laote i Alofile, umjesto njih kod Teodoreta imaš Izmaelce, Perzijance, Armence, Ibere i Homerite. Isti su kod Kedrena osim Homerita, osim ako tko ne želi posumnjati da je kod njega δστιμέρας, svakodnevni, iskvareno od Homerita, ili obratno kod Teodoreta, ili radije da je Kedren svoje prenio iz kasnijega mjesta Teodoretova, gdje izostavlja Homerite, premda ih na ranijem mjestu pridružuje drugima.” To Rosweyde, ali treba čitati Laze. Λαζοί, Lazi su skitski narodi kod Stjepana, a kod Ptolemeja, Tab. 3 Azije, Λαζαί ili Ζίαι, koji drže primorje Kolhide. Homeriti su arapski narodi, o kojima ćemo opširnije govoriti 24. i 27. listopada, kada o sv. Areti i Elesbaanu.
h Rukopis sv. Maksimina: Azabine. Narode Sretne Arabije Ptolemej nabraja kao Astagene ili Astapene, drugi Asatene; možda Asabene ili Asapene, ili Arabene? To se ime javlja u životopisu po Metafrastu. U istoj su Arabiji bili Rabaniti, kako je očito iz Ptolemeja, Tab. Azije 6, ili Arabaniti; jesu li umjesto Adijabena, asirskih naroda, možda stavljeni Azabeni, ili oni koji su drugima Azazeni, ili Asibeni, odnosno stanovnici Antiohije u Mezopotamiji, koja se naziva i Migdonija, od domorodaca Ἀσιέη, odakle Ἀσιέηνος, kaže Stjepan? i Ne sjećam se da se drugdje tom riječju označuje poseban narod, nego samo općenito stranci. k Opširnije se to pripovijeda u Rosweydeovu izdanju na ovaj način: „Tada se zavidni đavao preobrazio u lik anđela, sjajeći u blistavilu s ognjenim konjima, i ognjena kola pojaviše se pokraj stupa gdje je stajao blaženi Šimun, te zasjaše bljeskom i sjajem kao da sjaje likom anđela. I reče đavao blagim riječima: ‘Šimune, čuj moje riječi koje ti je Gospodin zapovjedio. Poslao me svoga anđela s ognjenim kolima i ognjenim konjima da te uznesem kako sam uznio Iliju. Već je tvoje vrijeme. I ti se slično uspni već sa mnom na kola: jer je Gospodin neba i zemlje poslao ova, uziđimo zajedno na nebesa, da te vide anđeli i arkanđeli s Marijom, Majkom Gospodnjom, s apostolima i mučenicima, ispovjedaocima i prorocima, jer se raduju vidjeti te da moliš Gospodina koji te stvorio na svoju sliku. Već sam ti rekao, ne oklijevaj uzići.’ Šimun, dovršivši molitvu, reče: ‘Gospodine, želiš li mene grešnika uznijeti na nebo?’ I podižući desnu nogu da se popne na kola, podiže desnu ruku i učini znak Kristov. Kad je učinio znak križa, odmah se đavao nigdje nije pojavio, nestao je sa svojim dokazom kao prah pred licem vjetra. Tada je Šimun spoznao da je to đavolska vještina.” abc Vrativši se dakle k sebi, reče svojoj nozi: „Nećeš se vratiti natrag odavde, nego ćeš stajati ovdje sve do moje smrti, dok me grešnika ne pozove Gospodin.” U međuvremenu je đavao na hladnoći stavio ranu na njegovo bedro, te je istrunulo tako da mnoštvo crva Stoji na stupu, obraća mnoge, biva kušan od zloduha.

Nakon toga izišavši potajno pođe na goru nedaleko od samostana, i ondje provede mnogo vremena; sagradi sebi zatvor od suhoga kamena a i stajaše takob tri godine. I mnogi su dolazili k njemu na molitvu. Zatim načini sebi nizak stup od četiri lakta i stajaše na njemuc četiri godine. A mnoštvo crva što je vrvjelo iz njega silazilo je s njegova tijela i teklo s njegovih nogu na stup, a sa stupa na zemlju. Cijelu je pak godinu stajao na stupu na jednoj nozi. Neki mu je pak mladić stajao uza nj, po imenu Antonije, itd.

Crv pretvoren u biser, majci uskraćen pogled, zadobiven vječni pokoj. a Čuvši paka Basilik, kralj Saracena, glas o njemu, dođe k njemu s velikom poniznošću i vjerom da bi zavrijedio primiti njegov blagoslov. I gledajući ga kako stoji gore i moli, iznenada pade crv s njegova tijela na zemlju; i potrčavši uhvati ga s vjeromb i stavi na svoje oči. Blaženi pak Šimun, vidjevši to, reče: „Zašto si to učinio, slavni mužu, i zašto si me opteretio, jer sam težak pod svojim grijehom? Crv je s moga truloga tijela ono što si stavio na svoje oči.” Kad je to kralj Basilik čuo, otvori svoju ruku i nađe najdragocjeniji biser, te reče blaženomu Šimunu: „Nije ovo truli crv, nego je najdragocjeniji biser.” A on mu reče: „Čovječe, to ti je dano po tvojoj vjeri, a ne po mojim zaslugama. I bit će blagoslovljeno u tvojim rukama u sve dane tvoga života. Tražio si blagoslov, od Gospodina će ti se dati.” I tako se vrati čovjek pun vjere i radosti.

14 Nakon mnogo pak vremena doznavši njegova majka za njega, došavši htjela ga je vidjeti; ali joj bi zabranjeno, jer žena nije ulazila na to mjesto. I reče joj: „Strpi se, majko, malo vremena, i zajedno ćemo se vidjeti ako Bog htjedne.” A ona, čuvši to, poče naricati i moliti da ga vidi; i raspuštenih vlasi prekoravala ga je govoreći: „Sine, zašto si to učinio? Za utrobu koja te nosila zasitio si me tugom; za dojenje kojim sam te dojila dao si mi uzdahe; i za poljupce kojima sam te ljubila uzvratio si mi najgorčim suzama; za trud i bol koje sam za tebe pretrpjela stavio si mi najokrutnije rane.” I toliko je govorila da je sve nazočne rasplakala. Čuvši on njezine glasove, stavi svoje lice u svoje ruke i gorko zaplaka, poručujući joj i govoreći: „Počini malo, majko, i vidjet ćemo se u vječnome pokoju.” A ona poče govoriti: „Tako ti Krista koji te izgrađuje, ako postoji mogućnost da te vidim nakon toliko vremena tuđega meni! A ako ne postoji, barem da čujem tvoj glas i odmah ću umrijeti, jer je tvoj otac umro u žalosti zbog tebe. I nemoj me u ovoj gorčini upropastiti, sine!” I od žalosti i naricanja utonu u san. Provela je pak tri dana i tri noći ne prestajući ga preklinjati.

15 Tada blaženi Šimun, upravljajući molitvu za nju Gospodinu, ona predade duh. I sabravši njezino tjelešce, dovedoše ga pred njegovo lice, i on poče najgorče plakati govoreći: „Gospodin neka te primi u radosti, jer si bila u nevolji i trudila si se zbog mene, i nosila si me u utrobi devet mjeseci, i dojila me i hranila u trudu.” I dok je on to govorio, majčino se lice oznojilo, a tijelo joj se pokrenulo,c dok su svi koji su bili nazočni gledali. On pak podiže oči k nebu govoreći: „Gospodine Bože nad vojskama, koji sjediš nad kerubinima i istražuješ temelje bezdana; koji si poznao Adama prije nego što je postao; koji si obećao bogatstva nebeskoga kraljevstva onima koji ljube tvoje ime; koji si govorio Mojsiju iz ognjenoga grma; koji si blagoslovio Abrahama, oca našega; koji si uveo u raj duše pravednika, a duše bezbožnika survao u propast; koji si ponizio dva lava blizancad i ublažio silne kaldejske ognjeve svojim slugama; koji si Iliji poslao hranu na goru po gavranima koji su je donosili; primi njezinu dušu u miru i smjesti je na mjesto otaca, jer je tvoja moć u vijeke vjekova, amen.”

a Tako rukopis i Vincent iz Beauvaisa, a rukopis sv. Maksimina: Basilicus.
b Ovdje je obred štovanja.
c Rukopis u Ripollu: dok smo se svi mi počeli radovati.
d Dodaje rukopis iz Liègea: Nabukodonozora i Holoferna.

Razna dobročinstva udijeljena smrtnicima.

Poslije ovih dana ponovno su mu načinili stup visok četrdeset lakata i stajao je na njemu šesnaest godina sve do svoje smrti. U to je vrijeme pokraj njega obitavao golem zmaj i boravio je na sjevernoj strani, odakle ondje ni trava nije rasla, kojemu je usto drvo ušlo u lijevo oko i pomračilo mu vid. Jednoga pak dana gle, dolazio je onaj slijepi zmaj vukući se i primakao se vratima samostana pokraj stupa, nikome ne škodeći, i položio svoje desno oko na prag samostana, ležeći tri dana i ne postavljajući zasjedu nikomu od onih koji su ulazili. Tada je sv. Šimun zapovjedio da ga poliju zemljom i vodom. I odmah je iz njegova oka iskočilo drvo dugačko jedan lakat. Vidjevši to, svi su proslavili Boga, premda su bježali od straha. No sama se zvijer sklupčala i ostala nepomična na mjestu sve dok sav narod nije prošao. I napokon ustavši, klanjao se gotovo dva sata pred vratima samostana i tako se vratio u svoje leglo.

17 Neka je žena noću ožednjela i došla k vrču piti vode, u kojem je bila malena zmija, te je pijući progutala tu zmiju i ona je ostala u njezinu trbuhu i bila u njoj tri godine. A mnogi liječnici, zaklinjači i čarobnjaci uložili su trud oko nje, ali nisu ništa postigli. Poslije mnogo dana dovedena je svetomu Šimunu. A on je zapovjedio da joj se u usta stavi zemlje i vode. I ona je glasno povikala. I odmah je iz njezinih usta izašla zmija čija je duljina bila tri lakta. Istoga je časa uginula i za svjedočanstvo mnogima bila je ondje obješena sedam dana. I žena je ozdravila od onoga časa.

18 Mnoga su pak i nebrojena njegova čudesa, koja bi tko jedva mogao nabrojiti. Ipak, koliko mi snage dopuštaju, izložit ću ih kratkim govorom. Dogodilo se da se na onome mjestu nije mogla naći voda te je sav narod i sve životinje bilo u pogibelji zbog oskudice vode. Vidjevši sv. Šimun njihovu nevolju, stao je na molitvu. Oko desetoga pak sata dana iznenada se raspukla zemlja i nastala je velika provalija s istočne strane samoga samostana te se pronašla kao neka špilja koja je imala neprocjenjivu količinu vode. Tada je zapovjedio da se u nju načini ulaz, to jest sedam prilaza, i od tada je ondje voda obilovala sve do današnjega dana.

19 Jednom su prilikom neki dolazeći izdaleka na njegovu molitvu u podne skrenuli nakratko u sjenu stabla zbog vrućine da se odmore. I dok su sjedili, gle, pokraj njih je prolazila bređa košuta. I rekli su joj: „Krepošću i molitvom sv. Šimuna zaklinjemo te, stani malo da te uhvatimo.” I istoga je časa stala. I uhvativši je, ubili su je bezbožnom drskošću i pojeli neki dio od nje, te su odmah onijemjeli i počeli rikati poput košute. Trčeći pak dođoše k Božjemu čovjeku noseći njezinu kožu i proboraviše ondje dvije godine, te su jedva jednom uspjeli zadobiti zdravlje. Težak je naime njihov grijeh. A kožu same košute objesili su ondje za svjedočanstvo mnogima.

20 Također je u onim krajevima bio golem leopard koji je ubijao i ljude i životinje. Došli su pak ljudi iz onoga mjesta i javili sv. Šimunu da leopard čini tolika zla. A on je zapovjedio da se ona mjesta poškrope zemljom i vodom iz samostana. I tako bi učinjeno. I kad je onaj leopard došao onamo, odmah je pao i izdahnuo. Tražeći ga, našli su ga mrtva. Skinuvši njegovu kožu, objesili su je pokraj one koju su bili ogulili s košute. Vidjevši to, svi su proslavili Šimunova Boga.

21 I koga god bi ozdravio, zapovijedao bi mu govoreći: „Idi u kuću svoju i proslavi Boga koji te izliječio, i ne usudi se reći da te Šimun izliječio, da ti se iznenada

IZ LATINSKIH RUKOPISA. Dopušta da se kunu njime. iznenada ne bi dogodilo nešto gore. I ne usudi se kleti imenom Gospodnjim, jer je to grijeh, nego se radije kuni mnome poniznim i grešnikom, bilo pravedno, bilo nepravedno.” I zbog toga se svi istočni i barbarski narodi koji su u onim krajevima kunu njime. a Rukopis iz Audomara: trinaest. Rukopis sv. Maksimina i Ripuarijski: četrdeset, a Ripuarijski rukopis dodaje: i ukupno vrijeme njegova života iznosilo je 10 godina, ali dvaput navodi stup od xl. lakata: prvi put kaže da je na njemu živio xl; a drugi put xvi godina. Čini se da je na jednome od ta dva mjesta prepisivač zadrijemao.c Rukopis iz Liègea: Marsi. O moći Psila i Marsa protiv zmija raspravlja Plinije u 28. knjizi, 3. poglavlju, i drugdje. Marsi su narod Italije.d Rukopis sv. Maksimina ima samo da joj je za piće ponuđena voda blagoslovljena Svečevim molitvama.e Ne vidi se u čemu se sastoji težina ovoga nedjela, osim ako je ova košuta pripadala drugomu i bila čuvana u zvjerinjaku ili ogradi, ili su je možda ubili uz hule i bezbožne šale, ili se pak to dogodilo u dan u koji nije bilo dopušteno jesti meso.

Razotkrivena prijevara, kažnjena lakomost.

Poslije ovoga dva su neka druga, radeći zajedno i zajedno privređujući kroz pet godina, podijelila među sobom ono što se činilo da su stekli. Jedan pak od njih prevari svoga druga, uzevši potajno od zajedničkoga rada stotinu zlatnih solida, te ih sakri u svoje čizme po pedeset u svaku, a da njegov drug za to nije znao. I poslije toga što je preostalo podijeliše jednako. Dakle onaj drugi drug nije znao za prijevaru svoga druga te mu reče: „Brate, radili smo tolike godine i što nam je Gospodin darovao podijelili smo jednako. Pođimo stoga k sv. Šimunu.” I odoše zajedno. A kad dođoše k njemu, zamoliše da se pomoli za njih. I upita ih sv. Šimun: „Odakle ste?” I rekoše: „Mi smo bili drugovi i zajedno smo radili, i što nam je Gospodin darovao po tvojim molitvama, podijelili smo jednako. Sada smo dakle došli zahvaliti Bogu.” Njima sv. Šimun reče: „Pazite da niste učinili kakvu prijevaru.” A oni rekoše: „Nikakvu prijevaru nismo učinili, gospodine, nego smo pošteno sve podijelili.” Tada sv. Šimun reče onomu koji je bio prevario svoga druga: „Skini čizmu sa svoje noge i daj je svomu drugu, i tako ćete biti jednaki.” Kad to bi učinjeno, reče sv. Šimun onomu komu je čizma bila dana: „Otvori tu čizmu i solide koje nađeš, za koje te drug bio prevario, zadrži za sebe, da u potpunosti budete jednaki, jer i u onoj drugoj čizmi tvoj drug ima isto toliko, i vratite se kući u miru.”

23 Bijaše neki vrlo bogat čovjek, i taj bijaše iz grada Antiohije, čija je kuća iznenada izgorjela u požaru, te je onaj čovjek iz nje izašao gol. Ode stoga k sv. Šimunu vičući i govoreći mu: „Gospodine, kuća mi je u požaru izgorjela i u njoj je propao moj imetak.” Reče mu sv. Šimun: „Koliko si solida ondje imao?” A on reče: „Imao sam tri tisuće.” A bl. Šimun reče: „Gle, ne želiš reći: Imao sam pola mjere. Zašto ne govoriš istinu? O čovječe, imao si sedam mjera solida i nikada nisi učinio ništa dobro, nisi pomogao braći, nisi odjenuo gole, nisi zbrinuo siročad, nisi pružio utjehu udovicama, nisi nikada u crkvi prinio dar: a što sada tražiš?” A on odgovori: „One solide, gospodine, koje sam izgubio.” Reče mu sv. Šimun: „Pogledaj gore.” I pogleda te vidje nebo. I reče sv. Šimun: „Što vidiš?” A on reče: „Vidim nebo.” I reče sv. Šimun: „Koliko je visoko nebo, toliko su u dubinu zemlje propali oni solidi, zato što od njih nisi učinio ništa dobro.”

a Ovo poglavlje nedostaje u Rosweydeovu izdanju i nekim rukopisima, a nalazi se u rukopisu iz Liègea i sv. Maksimina.
b Ovo je hiperbola. Sigurno je naime da je veći prostor između neba i zemlje negoli je promjer čitave zemlje.

Izvanredno obraćenje razbojnika, smrt.

Neki glasoviti razbojnik imenom Antioh, koji je bio nazvan i Gonata, čineći mnoga zla, dok su ga mnogi progonili i nije se mogao sakriti od njih, jednoga dana bježeći poput lava pred licem mnogih progonitelja, iznenada uđe u samostan i zagrlivši stup sv. Šimuna poče najgorkije plakati. A on mu reče: „Tko si ili odakle si došao, čovječe? Ili zašto si ovamo ušao?” Odgovori onaj: „Ja sam razbojnik Gonata, koji sam učinio sva zla, i dolazim ovamo činiti pokoru.” Reče mu sv. Šimun: „Takvih je naime kraljevstvo nebesko, ali nemoj iskušavati moju bijednu dušu pa da se ponovno nađeš u istim zločinima koje si počinio.” Dok je on to govorio, gle, dođoše službenici iz Antiohije govoreći: „Predaj nam neprijatelja i zločinca Gonatu, da se grad iznenada ne bi digao na bunu, jer zvijeri su već spremne da ga proždru.” Odgovori im sv. Šimun: „Dječice moja, nisam ga ja ovamo doveo, jer onaj koji ga je doveo veći je od nas i takvima pritječe u pomoć, jer takvih je kraljevstvo nebesko. Nego ako možete, uđite i uzmite ga odavde; ja pak ne mogu, jer se bojim onoga koji ga je poslao k meni.”

25 Čuvši to oni ljudi, vratiše se s velikim strahom i sve javiše u Antiohiji. A Gonata je sedam dana grlio i držao stup te reče bl. Šimunu: „Gospodine, ako zapovijedaš, želim poći.” Odgovori onaj: „Zar opet žuriš k istim zlima?” Reče Gonata: „Ne, gospodine, nego se moje vrijeme već ispunilo.” I dok je to govorio, ispusti duh.

26 I kad su ga htjeli pokopati pokraj samostana, gle, dođoše drugi službenici iz Antiohije govoreći: „Daj nam neprijatelja Božjega i našega. Sav je naime grad uznemiren zbog njega.” Odgovori im bl. Šimun: „Onaj koji ga je doveo došao je s mnoštvom nebeske vojske, onaj koji ima moć baciti u pakao vaš grad sa stanovnicima u njemu, koji je i ovoga pomirio sa sobom. I ja sam se bojao njega da iznenada i mene ne ubije, zato sam dobrostivo primio ovoga koji se utekao k meni. Nemojte stoga više uznemiravati i zamarati mene ponizna i siromašna.” I vratiše se sa strahom javljajući sve što su čuli i vidjeli. a Vincent iz Beauvaisa, Rosweydeovo izdanje i Ripuarijski rukopis: Jonata, rukopis sv. Maksimina: Zonata. Ispravnije u dvama drugim životopisima: Agonat.

Razna dobročinstva udijeljena smrtnicima, zajednički i pojedinačno.

Neka kraljica, budući da je bila nerotkinja, posla k sv. Šimunu moleći da od Gospodina izmoli da se samoj kraljici daruje porod, jer sramotu zbog toga nije mogla podnositi. Njoj sveti muž ovako poruči: „Vrati se u kuću svoju i Gospodin će dati učinak tvojim prošnjama.” Vrativši se, ona ubrzo zače i rodi sina koji pet godina niti je hodao niti govorio. Tada kraljica, približivši se krajevima svetoga muža, posla k njemu svoga muža s djetešcem plačući. Kad su pristupili, reče im bl. Šimun: „Ostanite ovdje, moćan je Bog pomoći dječaku.” Dok su oni ondje boravili, dječak je ozdravio te se vratiše u miru.

28 Jednoga dana, dok su neki vojnici išli k svetomu mužu, bijaše neka žena koja ga je željela vidjeti. No kako nije mogla, kad je vidjela da ide više vojnika, uzevši vojničku odjeću, pođe s njima. A kad su stigli na određeno mjesto, reče žena vojnicima: „Ostavite me, ako želite, da čuvam vaše životinje, jer se ne usuđujem s vama ući u prebivalište Božjega čovjeka. Vi dakle uđite po njegov blagoslov.” Kad su ušli, reče im sv. Šimun: „Je li jedan vojnik od vas ostao vani?” Oni rekoše: „Jest, gospodine, čuva naše životinje.” Reče im sv. Šimun: „Idite k njemu i ovako mu recite: Nemoj se uznemiravati niti ulazi protiv moje odredbe. Jer i Gospodin je, vidjevši tvoju vjeru, smilovao se tebi.” Izišavši, molili su ga, misleći još uvijek da je vojnik, a ne žena, da im kaže istinu. I žena im otkri svu istinu. Čuvši to, vojnici blagosloviše Gospodina diveći se njezinoj vjeri.

29 Jednom pak prilikom, kad je došlo mnoštvo ljudi da prime od njega blagoslov, uspe se njegov poslužitelj po običaju s kadionicom vičući: „Slugo Božji, ovaj narod čeka tvoj blagoslov, zapovjedi da ih se otpusti. Gle, već mnogo sati čekaju izdržljivo na tebe.” I ne dade nikakva odgovora. A nakon malo vremena reče narodu koji mu se klanjao: „Predraga braćo, molim da mi ne zamjerite zbog kašnjenja, jer sam u duhu osjetio da sam bio u pomoći velikoj lađi koja je bila u pogibelji na moru s gotovo tri stotine ljudi, da se pomolim za njih; i pomolio sam se za njih Gospodinu Isusu Kristu, koji im je pružio svoju pomoć.” I blagoslovivši ih, otpusti ih u miru.

30 U ono je dakle vrijeme u istome kraju bila velika srdžba božanske kazne, te su se svi Antiohijci razlili k njemu moleći ga da se pomoli za njih. Mnoga su se naime događala rušenja kuća i smrt nebrojenih ljudi, tako da su česti potresi pomicali i sam Šimunov stup. Tada im bl. Šimun plačući reče: „Braćo moja, ne dolaze ova zla bez razloga. Svi su skrenuli s puta, zajedno su postali nekorisni u svojim požudama. U tolikome mnoštvu nema nikoga tko čini dobro.” I zapovijeda im da se svi zajedno s njim bace ničice na molitvu, te je i sam s njima molio Gospodina, dok su svi sa suzama vikali: „Gospodine, smiluj se.” I kad su dio dana proveli u vapajima s uzdasima, reče im sv. Šimun: „Od ovoga mnoštva svih vas jedan je uslišan zajedno sa mnom. Glas se naime začuo u mojim ušima koji mi reče: Uslišan si ti i ovaj ratar, pokazujući mi ga, da biste znali koliko vrijedi pravedan čovjek pred Gospodinom.” Tada zapovjedi onomu rataru da dođe pred sve; i dok se svjetina čudila, reče mu: „Brate, budi ustrajan u svim svojim dobrim djelima. Poznato mi je da si iz ove svjetine jedini ti uslišan od Gospodina. Nego udovolji nam i reci kakvo je tvoje dobro djelo, da te ovi čuvši nasljeduju.” A on je to odbijao priznati, nego je izjavljivao da je najnedostojniji i grešnik. Njemu sv. Šimun reče: „Nemoj, sine, skrivati dobro djelo Božje u sebi, jer ti ne zapovijedamo da kažeš radi hvalisanja, nego da zahvaljujući Bogu otkriješ svoja djela ostalima, kako bi ih poželjeli nasljedovati.” Tada poče govoriti onaj čovjek: „Budući da sam ratar, običaj mi je da ono što privrijedim dnevnim radom podijelim na tri dijela: jedan za siromahe, drugi za državnu blagajnu, a treći za svoju hranu, želeći, prema onome što se čita u Evanđelju, zadovoljan vlastitom plaćom dati što je Božje Bogu, a što je carevo caru. Ali i nikada nisam nikomu postavljao zasjede niti sam naškodio svomu bližnjemu, želeći njemu kao i sebi.” Čuvši to, Antiohijci su ga častili cjelivajući njegovu dobrohotnost. Njih bl. Šimun otpusti u miru.

31 Neki opak čovjek, imenom Julijan, zamolio je Ardaburija, zapovjednika vojske, govoreći: „Zapovjedi mi, gospodine, i ja ću se uspeti, skinuti onoga Šimuna sa stupa i obasuti ga pogrdama. Zavodnik je naime i zavodi narod.” I dobivši dopuštenje, ode s mnogima. Pristupivši pak, njegovi drugovi prisloniše ljestve uza stup da se uspne i odande skine sv. Šimuna. I dok se uspinjao do treće prečke, odvojiše se ljestve od stupa te osta visjeti na oko četiri lakta od zemlje i visio je u zraku, a svi su se čudili. Viseći pak, od tjeskobe i boli nape svoj luk želeći ustrijeliti sv. Šimuna, i odmah mu se osuši ruka te nije mogao odapeti strijelu; i ne samo kostobolja u rukama, nego ga je i kostobolja u nogama sputala sve do njegove smrti zbog drskosti i smionosti. A preblaženi je Šimun stajao na stupu četrdeset i sedam godina. a Ovo poglavlje nedostaje u Rosweydeovu izdanju i nekim rukopisima.

Umire sv. Šimun, tijelo se prenosi u Antiohiju.

Poslije mnogo pak godina, kad se približio dan njegove smrti, dogodilo se jednoga dana, to jest u petak, da se prignuo na molitvu, kako mu je bio običaj, i preselio se Gospodinu. I sav je narod čekao od njega blagoslov, ustrajući tri dana od petka do nedjelje. I Svetac Božji ostao je tri dana onako kako se bio prignuo. Tada sam se ja prestrašen uspeo k njemu i stajao nemalo vremena pred njim te mu rekoh: „Ustani, gospodine, i blagoslovi nas, jer narod već tri dana i tri noći čeka blagoslov od tebe.” I kad mi ništa nije odgovorio, ponovno mu rekoh: „Zašto me žalostiš? Ili čime sam te uvrijedio? Zaklinjem tvoga anđela da mi se oprosti. Ili si možda otišao od nas i počivaš u Gospodnjem miru?” I osjetivši da ne govori, pomislih da nikomu ne kažem, jer sam se bojao dotaknuti ga.

33 I stojeći gotovo pola sata, prignuh se i prislonih svoje uho da osluhnem, i nije bilo daha, nego se samo kao miris mnogih miomirisa dizao s njegova tijela. I tako shvatih da je počinuo u Gospodinu. I posve smeten, najgorkije zaplakah, i prignuvši se cjelivah njegove oči, i zagrlivši bradu i vlasi njegove glave, uzdišući i ričući prijekorno rekoh: „Komu me, gospodine, ostavljaš? Ili gdje ću tražiti tvoj anđeoski nauk? Kakav ću odgovor dati o tebi? Ili tko će pogledati tvoj stup bez tebe a da ne zaplače? Što ću odgovoriti bolesnicima kad dođu i budu te ovdje tražili, a ne nađu te? Što ću reći ili što ću prozboriti? Ja ponizni vidim te danas, a sutra gledam nadesno ili nalijevo i ne nalazim te. A kojim ću plaštem prekriti tvoj stup? Jao meni! Kad dođu neki izdaleka tražeći te i ne nađu te, što ću odgovoriti ili što ću učiniti ja bijednik?”

34 I govoreći to, od velike žalosti zaspah, i odmah mi se ukaza govoreći: „Ne boj se, jer neću ostaviti ovaj stup, niti ovo mjesto, niti ovu blagoslovljenu goru na kojoj sam prosvijetljen, nego siđi, umiri narod i potajno javi o meni u Antiohiji da ne nastane buna u narodu. Ja sam pak počinuo kako je Gospodin htio. A ti ne prestaj služiti na ovome mjestu i Gospodin će ti uzvratiti nagradom na nebesima.” Probudivši se pak iz sna prestrašen, rekoh: „Gospodine, sjeti me se u svome svetom počinku”; i podignuvši njegove haljine, padoh k njegovim nogama i cjelivah njegove stope, i držeći njegove ruke stavih ih na svoje oči govoreći: „Blagoslovi me, zaklinjem te, gospodine.” I ponovno zaplakah i rekoh: „Kakve ću moći uzeti od tebe za uspomenu?” I dok sam to govorio, pomaklo se njegovo tijelo, a ja sam se bojao dotaknuti ga.

35 I da nitko ne bi doznao, siđoh brzo i poslah vjernoga brata u Antiohiju k biskupu. On odmah dođe s trima biskupima, a s njima i zapovjednik vojske Ardaburije sa svojima. I razapevši zastore oko stupa, odvezaše njegove haljine, jer su bile pričvršćene zbog vjetra. I skinuvši ga sa stupa, položiše ga pred oltar pokraj stupa. Skupivši se pak, ptice su letjele iznad stupa kličući kao da tuguju, tako da su svi vidjeli. I naricanje naroda i teglećih životinja odjekivalo je na sedam milja. Ali i gore i polja i stabla ražalostiše se oko onih mjesta.

36 Posvuda pak unaokolo nastade tamna magla. Ja sam pak promatrao anđela koji je dolazio pohoditi ga. Oko desetoga pak sata sedam je starješina razgovaralo s anđelom čije je lice bilo kao munja, a haljine kao snijeg. I njegov sam glas u strahu i trepetu promatrao tako dugo dok sam mogao gledati. Kakvo je pak to bilo otajstvo, ne znam. Jer i onaj učenik koji je biskupu javio da je preminuo reče da je u skrovitijim satima često viđao anđela kako s njim razgovara, čiji je izgled bio kao munja, a haljine kao snijeg.

37 Kad je pak sv. Šimun ležao na odru, papa Antiohije htjede za blagoslov dotaknuti nešto od njegove brade, ali čim je ispružio svoju ruku, odmah se osušila. I mnoge su se molitve i prošnje upućivale Bogu za njega, te mu je tako ruka bila vraćena u prijašnje stanje. I podignuvši njegovo tijelo s odrom, odnesoše ga u Antiohiju. Sav je pak narod koji je bio unaokolo toga kraja naricao što im se odnose takve moći i što je antiohijski biskup zakleo da nitko ne dotiče njegovo tijelo.

38 Kad su pak stigli na petu milju od Antiohije, u selo koje se zove Meroja, nitko ga nije mogao pomaknuti. Na tome je mjestu bio drevni spomenik pokraj puta i ondje bijaše neki čovjek gluh i nijem jedanaest godina, koji iznenada dođe, pade ničice pred odar i poče vikati govoreći: „Dobro došao, slugo Božji, tvoj me je naime dolazak spasio, i ako zavrijedim živjeti, služit ću ti u sve dane života svoga.” I ustavši, uhvati jednu od mazgi koje su nosile odar, i odmah se pomakne s toga mjesta, te tako ozdravi od onoga časa, i svi dadoše slavu Bogu. A grijeh onoga čovjeka bijaše ovakav: taj je ljubio ženu drugoga i želeći s njom počiniti preljub nije mogao, te je ona umrla i bila položena u grobnicu. A on ode i oskvrnu njezin grob, te odmah onijemi i ogluši i osta prikovan na onome mjestu.

39 Tada iziđoše svi iz grada Antiohije i dočekaše tijelo sv. Šimuna na zlatu i srebru, sa psalmima i himnima, pjesmama, svjetiljkama i palminim granama, te ga odnesoše u veću Kasijanovu crkvu, odakle ga po objavi Gospodnjoj prenesoše u drugu crkvu koja se zove Sloga pokore. I gle, pojavi se čovjek držeći zlatnu palicu u ruci, odjeven u lanenu odjeću, i stajao je ondje tako dugo dok grob nije bio sa svom pomnjom zatvoren. I više se nije ukazao u onim krajevima niti je ikada viđen.

40 Mnoga se također čudesa događaju na njegovu grobu, više negoli za njegova života. I čovjek koji je ozdravio služio je ondje sve do dana svoje smrti. Mnogi su pak nudili blago antiohijskomu biskupu iz vjere tražeći moći od njegova tijela, ali zbog prisege nikomu nije dao.

41 Ja ponizni i grešni Antonije izložio sam ovo čitanje ukratko koliko sam mogao. Blažen pak onaj tko ga ima napisano i bude ga čitao u crkvi i u domu Gospodnjem te bude slavio njegov spomen, primit će nagradu od Svevišnjega, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova, amen. a Niti peti siječnja četvrte godine Leonove pada u petak, nego u utorak, niti prvi rujna kada ga časte Grci.b Rukopis sv. Maksimina: Zaklinjem te tvojim anđelom da mi oprostiš.c Rosweyde: Obred štovanja kojim su cjelovom doticali najodličnije udove i dijelove tijela. Sv. Jeronim u Vita S. Pauli primi eremitæ pogl. 11: Cjelovavši njegove oči i ruke. Tako odmah zatim iz poniznosti: I cjelivah njegove stope.d Rukopis iz Liègea: uzvrat na nebesima.e Dodaje rukopis sv. Maksimina: drugoga dana.f Rosweyde: izrađene od zlata, koje se čitanje ne sviđa i nedostaje u svim rukopisima kojima sam se služio.h Opširnije se to izlaže u rukopisu iz Liègea: Stojeći u blizini, nekakvim su znakovima neplodnosti i jalovosti pokazivali da su ožalošćeni smrću Božjega čovjeka. Gore su naime s dolinama, ne zeleneći se nikakvim proljetnim zelenilom, ježile od zimske suhoće. Stabla pak, ne bujajući nikakvom plodnošću cvjetova niti debljajući urodom plodova, smatralo se da su se osušila onim prokletstvom kojim se osušila smokva za koju se čita da ju je Gospodin ogladnjevši prokleo. k Više je bilo učenika sv. Šimuna, od kojih se Sergije spominje u Vita S. Danielis Stylitæ 11. prosinca. m Rosweyde: Premda je burdo dvosmislena riječ, jasno je da se ovdje razumije o životinji, jer je u grčkom μονδαι. Izidor, 12. knjiga Orig., pogl. 1: Burdo, od konja i magarice. Glossarium: Burdo, ήμιονος ἐξ ἐππον χαι δνου θηλειας. Tako mula ήμιονος ἐξ ἐππον θηλειας χαι δνου, što je kod Varona, De re rustica, knj. 2, pogl. 8: Od kobile i magarca nastaje mula, a obratno od konja i magarice mazga. Spomen mazga nalazi se u L. XLIX. D. De legat. knj. III. n Rukopis iz Liègea: Sloga i Pokora. Rukopis iz Audomara: Pokornička. Rosweyde: Pokora. o Dodaje rukopis iz Liègea: Bio se naime zakleo u tjeskobi osušene ruke da nikada neće rastaviti sklop njegova tijela, nego ga cjelovita čuvati na jednome mjestu, za kojega je ipak vjerovao da je, premda ne tijelom, posvuda prisutan zaslugama; i tako u potvrdu ove prisege njegova ruka, mrtva od suhoće, podižući prste ustade na zdravlje. p Odavde je očito da je ovo drevni životopis koji je napisao Antonije, već davno preveden na latinski, ali proširen i raširen na Zapadu.

✠

5. siječnja Kalendar godine