Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 5. siječnja

O sv. Šimunu Stilitu

DE S. SIMEONE STYLITA

Sadržaj (26)
  1. § I. Glasovito ime Šimuna Stilita Starijega.
  2. § II. Odakle naziv Stiliti. Kakav je bio oblik stupa.
  3. § III. Životna dob sv. Šimuna Stilita.
  4. § IV. Tko je napisao životopis sv. Šimuna.
  5. § V. Koji su ga drugi pisci spomenuli.
  6. Životopis sv. Šimuna
  7. Čudesnom se pokorom izmučuje, izbačen iz samostana biva s čašću vraćen.
  8. Umire sv. Šimun, tijelo se prenosi u Antiohiju.
  9. Drugi životopis
  10. Sv. Šimuna Stilita
  11. Razna dobročinstva udijeljena smrtnicima.
  12. Razotkrivena prijevara, kažnjena lakomost.
  13. Izvanredno obraćenje razbojnika, smrt.
  14. Razna dobročinstva udijeljena smrtnicima, zajednički i pojedinačno.
  15. Umire sv. Šimun, tijelo se prenosi u Antiohiju.
  16. Drugi životopis sv. Šimuna Stilita
  17. Najveća navala naroda k njemu.
  18. Razna dobročinstva iskazana Izmailcima.
  19. Isprošeno i izliječeno potomstvo nerotkinji.
  20. Žena, još ne ušavši u mandru, prepoznata i blagoslovljena.
  21. Obraćenje razbojnika Antioha i njegova pobožna smrt.
  22. Božanski spoznaje odsutne i buduće stvari.
  23. Potiče monahe Teodozija i Danijela na uzvišenija djela i na razne načine pomaže barbarima.
  24. Njegove svakodnevne vježbe. Savjeti dani raznima.
  25. Relikvije koje je zatražio car Leon. Hram na brdu na kojemu je stajao.
  26. O relikvijama i hramu sv. Šimuna.

Božanski spoznaje odsutne i buduće stvari.

Neka se u ovom moru čudesa iznese lađa koja nosi neizmjernost i po posredovanju njegovih molitava pruži spasenje onima koji su u pogibelji na moru. Nju je naime jednom usred mora zahvatila najteža oluja i, dok su već silovito udarali o nju valovi, činilo se da će gotovo potonuti. Ploveći, odloživši svaku vještinu i svaku nadu u sretan ishod, jedni drugima su dok su se grlili upućivali posljednje riječi spasenja iščekujući pogibelj; naposljetku bacaju posljednje sidro i, obnavljajući u mislima sjećanje na Šimuna prema zajedničkomu Gospodaru, u isti mah imaju njega na stupu kako moli za njihovo spasenje i u isti mah njega ponovno kako im se ukazuje na lađi; i odmah su opazili da im je more postalo naklono: jer je, zapuhavši ubrzo blag povjetarac, vođena punim jedrima kroz mirno more stigla na kopno.

36 Neka se o njemu ne prešuti ni ono. Vidjevši jednom da je sa stupa palo šiblje, reče Šimun: „Bič će nam Bog poslati nakon dvije godine.” Već je bilo blizu vrijeme koje je on odredio, i zemlja nije donijela baš ništa, lišena kiša; zahvatila ju je naime silna suša, a ujedno su je glad i pošast, zla koja odatle nastaju, pogađale teže od svake kazne i gorko mučile ljude. Takve je dakle oči uma imao Šimun, toliko očišćene od svake zemaljske tmine da je sve buduće stvari gledao kao da su već sadašnje. Zatim je prorekao pošast gusjenica. Ali nije bio tako brz i spreman u naviještanju Božje srdžbe da bi bio nemaran ili nemoćan u odganjanju zla; nego je unaprijed opominjao da bi ono što je unaprijed viđeno manje škodilo: „Jer unutar prijetnji”, govorio je, „još stoji određena kazna; samo ispravimo ono u čemu smo sagriješili.” To je pak govorio skrivajući dobra djela vlastitih napora; odatle je htio da se posvjedoči ne toliko njegova pouzdanost prema Bogu koliko njihovo pokajanje; znao je naime da neće zanemariti one koji su podnijeli nezaslužene stvari, nego je bio uvjeren da će se vlastitim posredovanjem srdžba božanskoga božanstva smekšati i da će on moći zaustaviti prijeteći bič. Još nije bilo prošlo trideset dana, kadli gle, silan oblak gusjenica koji se razlio uokolo umalo nije prekrio cijelo lice zemlje. Ljudi nisu imali čemu se dobromu nadati u budućnosti, niti su pak mogli spoznati hoće li biti ikakva rješenja zla; naposljetku su već posve očajavali da će izbjeći toliku pogibelj od gmazova i nisu očekivali ništa drugo nego odatle najneposredniju propast, jer su plodovi zemlje dijelom još neiznikli, a dijelom već bili uništeni od gusjenica. A Šimun je jedva zamolio Boga, kadli gle, sve je mnoštvo gusjenica, koje je gotovo uništilo hranu za tegleću stoku, smjesta bilo uništeno, a da plodovima zemlje namijenjenima ljudskim potrebama nije bila nanesena baš nikakva šteta.

37 Vrijedno je da se ovome doda i ono. Dva su se pruta jednom činila da se spuštaju s neba ovome promatraču onih nevidljivih stvari, od kojih je jedan bio nagnut prema izlazećemu suncu, a drugi a prema sjeveru. Objasnio je da to viđenje označava provalu Perzijanaca i Skita na Rimljane te je to viđenje ispripovjedio nazočnima. A on je sam uz veliko prolijevanje suza i molitvama preklinjao Boga; i nije prestao s molitvom dok Perzijanci, potaknuti protiv Rimljana, pošto je među njima izbila građanska nesloga, nisu raspustili ratnu spremu. A Skiti, doznavši za oklijevanje Perzijanaca, i sami su se smirili te puku nisu pružili povoda za nemir.

38 Takav je bio onaj čudesni Šimun: toliko se brinuo za zajedničko spasenje sviju da nije zanemarivao ni pojedinaca. Ali je bio i glasnik i prorok. Znao je to biskup Teodoret, kojega smo već prije spomenuli.b Njega je silno napadao neki čovjek, zbog čega je navlačio tugu i teško podnosio optužbu. Nakon što se pak, kako se kaže u poslovici, naprezao svim užadima i nije vidio da od svoga truda postiže ikakav plod, tada je pribjegao čudesnomu Šimunu kao vrhuncu svake nade i povjerio mu sav svoj slučaj. On ožalošćeni duh okrepljuje utjehom, opominje da treba podnositi klevete, pokazujući i iz svetih stranica kolika dobit proizlazi iz kušnji; zatim, zastavši malo: „A ti moraš”, reče, „i Bogu zahvaliti koliko god možeš najvećom zahvalom, predragi; nakon petnaest dana umrijet će tvoj protivnik: tada ćeš napokon od sebe odbiti svu ovu oluju.” Kad se dakle navršio onaj broj dana, onaj je zamijenio život smrću, a ovaj je, izvan svake bure, stao u miru, jer je potpora božanskoga božanstva postavila svršetak riječima sv. Šimuna.

a Drukčije Teodoret: „A padali su na istočnu i zapadnu zemlju.” Baronije to odnosi na godinu 130., kad je nakon smrti Jazdegerda nasljednik Vararan na svoju štetu prekršio savez. Ali tada na samom početku rat nije bio ugašen zbog građanskih nesloga, kao što je očito iz onoga što pripovijeda Sokrat, 7. knjiga, 18. poglavlje, a da se to ovdje dogodilo molitvama sv. Šimuna pišu Teodoret i Metafrast. O perzijskim kraljevima koji su slijedili Jazdegerda i Vararana vidi Agatiju, 4. knjiga, i Petra Teixeiru, 1. knjiga o perzijskim kraljevima.
b Mnogo je toga pretrpio od protivnika Teodoret, što nabraja Baronije u 3. i 6. svesku.

Potiče monahe Teodozija i Danijela na uzvišenija djela i na razne načine pomaže barbarima.

a Procvjetao je također veliki Teodozije, natopljen rječitošću ovoga svetoga jezika, Teodozije, kažem, onaj vrhunac i glava duhovnih vježbi te pastirske mudrosti. On je nedavno u najdubljoj odaji uma njegovao ljubav prema kreposti, ali je još nije imao rasplamsanu u oganj; pristupa zajedničkomu učitelju spasenja i, približivši se stupu, prije nego što je iz usta ispustio ikakav glas, biva ovako oslovljen od čudesnoga Šimuna: „Dobro došao, Božji čovječe Teodozije.” Tada se zapanjio zbog predznanja vlastitoga imena, jer je, premda još nije bio došao do spoznaje toga muža, bio oslovljen vlastitim imenom kao da je dugo vremena živio s njim. Stoga je, približivši glavu zemlji, zatražio da mu se udijeli blagoslov. Njegovoj molbi Šimun nije samo udovoljio nego mu je i zapovjedio da se popne gore k njemu, potaknuo ga kad je došao k njemu na asketske borbe te reče: „Prijatelju Teodozije, radosno kreni na put; Gospodin će upravljati tvoje korake.” Nije pak zaustavio govor do ovoga, nego mu je prorekao i budućnost, naime da će doći do velike kreposti i mnoge koji su zapleteni u svjetovnu ispraznost uvesti u monaški život; naposljetku da će biti postavljen na čelo mnoštva ljudi, da će doći do izvanredne veličine i uzvišenosti kreposti, da će mnoge učiniti nasljedovateljima svojih napora i prinijeti ih Bogu. Sve je to čudesni Šimun prorekao Teodoziju, a je li se poslije dogodilo, znat će onaj tko bude čitao životopis toga Teodozija.

40 Neka u sredinu istupib Danijel, koji je poduzeo isto natjecanje sa Šimunom i neka na sebi otkrije darove njegova proročkoga jezika. Još je naime pod učiteljem i pastirom vježbao napore asketskoga natjecanja Danijel, i obuzela ga je silna želja da se popne na stup i licem u lice razgovara sa Šimunom. Kad je dakle jednom sa svojim učiteljem stigao k Šimunu, obojicu je najusrdnije zamolio: ovoga da mu dopusti uspon na stup, a zatim učitelja da mu odobri uspon. Ispunjena mu je želja obaju, jer se slobodno popeo na stup. Kad ga je Šimun prikladno primio dok je dolazio, reče: „Ohrabri se i pokaži se kao muž, sine Danijele; jer moraš podnijeti mnoge napore radi zajedničkoga Gospodara. Ali raduj se; jer, ojačavan njegovom milošću, pošto svladaš zajedničkoga neprijatelja, naposljetku ćeš uživati ono blaženstvo koje čeka one koji se tako hrabro bore.” I ujedno, položivši ruku na Danijelovu glavu, zapečatio ga je molitvama koje je već bio izrekao.

41 Te su riječi, tako izrečene, poslije dobile potvrdu u djelu. Šimun je naime otpustio Danijela od sebe ispunjenoga milošću i blagoslovom te ga je otada još više nosio u srcu i rasplamtio se velikom ljubavlju prema njemu dok je još bio nazočan, ali i žudnjom kad je bio odsutan nakon odlaska. Kad je jednomc iz Mezopotamije Danijel polazio u Jeruzalem radi štovanja svetih mjesta, a odatle je želio poći u pustinju, gle, Šimun, uzevši putničku odjeću, nazočan ga je zadržao od onoga puta na koji je već bio gotovo stupio, kako iz mnogih razloga tako ponajviše da ne bi imao ništa zajedničko sd pokvarenošću Samarijanaca; jer je tada među njima bila podignuta silna i okrutna pobuna koja je put prema Jeruzalemu učinila pogibeljnim zbog zlikovaca koji su posvuda putnicima prijetili pljačkom i pokoljem. Naprotiv pak Danijela nagovara da krene prema Bizantu, gdje mu neće nedostajati ništa što pripada spasenju duše. Bilo je pak oko večeri kad je sv. Šimun, uzevši lik putnika, to zapovjedio Danijelu. Kad je on svratio u svratište i iščekivao suputnika da zajedno počinu, taj se nigdje nije pojavio. Ali kad je Danijel pošto je večerao zaspao, ponovno mu se ukazao Šimun i zapovjedio isto što i prije; a on je, budna duha, otresavši san s očiju, izvršio naloge. Mnogo poslije, kad je Šimun ostavio svoje slabo tijelo i stup te bio prenesen u prebivališta besmrtnih i blaženih duhova, ponovno se učinilo Danijelu da stoji uz njega u snu te ga, pozvavši na stupni život, zapovjedio da se i on popne na stup. Ugledavši to, ustavši iz postelje, odmah kako mu je viđenje objavljivalo, tako je odlučio popeti se na stup i stupio je u isti način života koji je prije obdržavao Šimun, učinivši se kao novi Elizej koji je sebi za uzor postavio Iliju. I to je zasad dovoljno.

42 e Perzijski kralj, koji dotad nije dopustio da ga iko pobijedi, bio je svladan samim čuvši glas o ovome mužu: tako je pomno ispitivao o njemu sve koji su često dolazili k Šimunu, kakav je život toga muža i kakva su čudesa; i spomen na Šimuna nije bio manji od javnih briga; a nije se isticao samo život muža, nego i sam glas. Štoviše, i njegova žena, zapanjena čudesnim Šimunovim čudesima zajedno sa suprugom, zatražila je da joj se od njega pošalje blagoslovljeno ulje i najradosnije ga je primila; njime je izliječila ne samo vlastite bolesti nego je pružila lijek i mnogim rođacima, kakvim god zlom bili pritisnuti. I uistinu su svi podanici samoga kralja, zahvaćeni glasom o mužu i pomno upoznavši njegova djela, posvuda nazivali Šimuna božanskim čovjekom.

43 Budući da je kraljica Izmailaca bila nerotkinja i teško podnosila lišenost djece te nije crpila nikakvu ugodu iz stvorenih stvari, najprije je poslala neke ugledne muževe koji su preklinjali da bi mogla začeti i roditi; nakon što je pak ispunila svoju želju, oslobođena svake tuge i ispunjena mirom duše kao i ugodom, uzevši rođenoga kraljevića pohrlila je k sv. Šimunu; i kako je njegova ograda bila nepristupačna ženama, poslavši k njemu sina, molila je da mu udijeli svoj blagoslov: „Tvoj je”, reče, „onaj snop, jer sam ja sa suzama i molitvama posijala sjeme, a ti si učinio snop božanske milosti, izmamivši kišu odozgo.” Žena se dakle, postigavši ono što je tražila s velikom željom, radosno vratila u svoju kuću. A mi, dokle ćemo u govoru pratiti stvari uzvišenije od svakoga ljudskoga uma?

a Jedanaestoga siječnja donijet ćemo životopis sv. Teodozija Cenobiarha, gdje se to isto pripovijeda i govore se stvari koje su se dogodile pred kraj života cara Marcijana.
b To se isto opširnije pripovijeda 11. prosinca u životopisu sv. Danijela Stilita, i drugo što ćemo niže prenijeti o relikvijama sv. Šimuna.
c Nešto drukčije u životopisu sv. Danijela: kaže se naime da je, nakon što je došao iz svoga samostana u mandru sv. Šimuna, odatle otišao prema Jeruzalemu.
d O zlodjelima Samarijanaca opširnije ćemo raspravljati u životopisu mlađega Šimuna Stilita 24. svibnja. Ali ono što Baronije pod godinom 452., br. 27. kaže da je Danijelu bilo zabranjeno poći u Jeruzalem zbog pobune koju su podigli eutihijanski monasi protiv jeruzalemskoga biskupa Juvenala, to se u Danijelovu životopisu ne kaže, premda ga on navodi.
e To drukčije pripovijeda Teodoret i pokazuje odakle mu je to poznato, pišući ovako: „Imao je također velik glas kod perzijskoga kralja: kako su naime pripovijedali poslanici koji su došli k njemu, pomno se raspitivao kakav je njegov život i kakva su čudesa. Kažu pak da je i njegova supruga i zatražila ulje udostojano njegova blagoslova i primila ga kao najveći dar. Štoviše, i svi kraljevi pratioci, i ganuti glasom i primajući mnoge klevete koje su protiv njega smislili magi, pomno su ispitivali; i kad su razumjeli, nazivali su ga božanskim čovjekom. A ostalo mnoštvo, prilazeći i goničima mula i slugama i vojnicima, nudilo je i novac i molilo da budu dionici ulja blagoslova.”

Njegove svakodnevne vježbe. Savjeti dani raznima.

Stajao je on noći i dane svima vidljiv; i kad su vrata bila otvorena, a nemali dio ograde uklonjen, bio je svima izložen kao prizor koji nadilazi svako divljenje, čas dugo stojeći, čas učestalo prigibajući tijelo i prinoseći Bogu poklon. Mnogi su pak pokušali izbrojiti te poklone: jednom je pak netko pred ljubiteljem kreposti Teodoretom izvijestio da je izbrojio tisuću dvjesto četrdeset i četiri poklona. Prigibajući se, čelom je uvijek doticao nožne prste;b lako je naime trbuh zbog nedostatka hrane dopuštao da se leđa prignu.

45 Nadalje, iz onog neprekidnog i nadnaravno divnog stajanja dogodilo se da je na jednoj nozi zadobio ogroman čir, iz kojega je teklo mnogo sukrvice. Ali ništa od toga nije slomilo njegovu mudrost; sve je naime velikodušno podnosio, svladavajući napore spremnošću duha. Taj je pak čir jednom bio prisiljen nekome pokazati. Bio je naime neki muž po dostojanstvu đakon, revnitelj kreposti: taj je, potaknut Šimunovim glasom, došaoc iz Ravene i, popevši se na vrh onoga brda, rekao: „Reci mi, po samoj istini, jesi li ti čovjek ili pak neka druga narav bez tijela koja je lažno uzela ljudski lik?” Kako su prisutni s negodovanjem primili to pitanje, božanski je Šimun smirio metež i, okrenuvši se k njemu, rekao: „Zašto me ti to pitaš?” Drugi dometne: „Zato što svi koje čujem da o tebi govore tvrde da niti uzimaš hranu niti hvataš san; oboje je pak svojstveno čovjeku: nitko naime tko ima ovu narav ne živi bez sna ili hrane.” Na to Šimun zapovjedi da se k stupu prislone ljestve i opomene ga da se popne k njemu: kad je onamo stigao, najprije mu naloži da opipa ruke, zatim da zavuče ruku unutard kožne haljine te ne samo da vidi noge, nego i da promotri onaj preteški čir. Čim je vidio veličinu čira koji je gnojio, siđe sa stupa i, uputivši se k Teodoretu, o kojemu je prije bio govor, sve mu točno ispripovjedi. Odatle se vrati u domovinu kao najrječitiji glasnik borbi ovoga muža koje nadilaze svaku narav.

46 Drugim naime borcima izmjene dana ugodnim nekim popuštanjem prekidaju napore; ovome je pak odmor od one neprekidne pokore bila promjena napora.e Sunce je već bilo zašlo, a on je tada, pružajući ruke prema umnom i nezalazećem Suncu, stajao čitave noći, niti snom svladan niti lijenošću pobijeđen, sve dok se ono ponovno ne bi vratilo na istočni obzor i okončalo tugu noći ljupkošću dana. Zatim su nakon ovih borbi slijedile druge vježbe, druga djela, konačno i drugi, mnogo teži načini molitve.

47 Tako je on u tolikim tegobama, u tolikom mnoštvu sjajno izvršenih djela, u tolikom broju čudesa, popevši se na vrhunac kreposti, nadmašivši nadaleko sve smrtnike, bio tako umjeren u osjećajima duše, tako blag i drag, da je davao odgovore svakome tko bi mu pristupio, bilo da su mu pristupali obrtnici, bilo prosjaci, bilo seljaci. Kao što je pak sve ostale daleko ostavljao za sobom dostojanstvom kreposti, tako je više nego u drugih na njegovim usnama cvjetala ljupkost duhovnih govora i neka božanska uvjerljivost, te je dvaput dnevno držao pobudne besjede, začinjene nekom osobitom milinom, koje su donosile vrlo veliku korist: i poticao ih je da gledaju u nebo i krilima kreposti uzlete uvis; i zapovijedao im je da, ostavivši zemlju, promatraju pripravljeno kraljevstvo nebesko: drugi put opet da se boje prijetnji pakla, da preziru zemaljsko, konačno da iščekuju buduće.

48 Moglo ga se također vidjeti kako sudi: mnogi su naime, koji su prije raznim sramotnim djelima okaljali svoj život, nakon njegova suda postali istaknuti ljubitelji pravednosti: i onaj koga bi njegova presuda proglasila pobijeđenim, odlazio je ipak veseo ništa manje od pobjednika. Ali to i slično obavljao je nakon devetoga sata, jer je cijelu noć i dnevno vrijeme sve do devetoga sata provodio moleći. Nakon devetoga sata najprije je prisutnima tumačio sveti nauk; zatim je pojedinim molbamaf pružao lijek i donosio pravedan sud, razrješavajući sporove onima koji su sumnjali i međusobno se razilazili. Oko zalaska sunca ponovno je stupao u razgovor s Bogom.

49 I dok je bio u tome, i tako podijeljen na mnoge poslove, nije zanemarivao ni brigu za Crkve, čas pobijajući bezbožnost pogana, čas slamajući drskost Židova, drugi put konačno raspršujući društvo heretika; čas opominjući kralja o takvim poslovima preko glasnika, čas potičući srca prvaka na ljubav prema Bogu i preporučujući pastirima Crkava veću brigu za stada. Dostojno je pak spomenuti jedan pojedinačni slučaj.

50 g Teodozije Mlađi, na kojega je nasljedstvom prešlo rimsko žezlo (vladao je naime kao mladić, te je stoga radi razlikovanja od djeda nazvan Mlađim): taj dakle pobožni Teodozije, naveden opakošću nekih ljudi koji su za novac (jao!) izdali pobožnost, dopustio je Židovima u gradu Antiohiji da imaju svoje sinagoge kao i prije. Doznavši to, Šimun, veoma gorljivi revnitelj za božanske stvari i pobožnost, žestoko je osudio bezbožnost toga čina i s najvećom ga slobodom ukorio. Ovaj odmah promijeni odluku i opozove vlastite odredbe, te ih ne samo oduze Židovima, nego i samoga pretora (on mu je naime bio došapnuo te opake zamisli) ukloni iz javne službe i baci u toliku pogibelj da se bojao za svoj život i sigurnost, da mu zajedno s preturom ne budu oduzeti. To je Teodozije učinio još kao mladić: zatim je uputio pismo Šimunu, čudu svijeta, i ponizno zamolio oproštenje za svoj prijestup koji je počinio tuđom krivnjom.h a Ovo ima Teodoret.b Malo drukčije Teodoret: „Jer kako trbuh jednom u tjednu prima hranu, i to neznatnu, kolika je pričest božanskih sakramenata, dopušta leđima da se lako prignu.” Odatle se zaključuje da je on svakoga tjedna običavao primati Kristovo tijelo. Jer kad bi Teodoret govorio o drugoj hrani, proturječio bi sam sebi, budući da je prije napisao da se on običavao okrijepiti hranom tek četrdesetoga dana. Haræus svakako proturječi sam sebi kad najprije piše da je običavao uzimati hranu tek četrdesetoga dana, a poslije jednom u tjednu. Isto ima Alfons Villegas.c Na grčkom je Ἀπο 'Περείωνης. Teodoret u Hervetovu prijevodu ima „iz Arabene”, u Longovu „iz Ramene”. Vidi bilješke uz 3. poglavlje drugoga životopisa, slovo h.d Villegas i Ribadeneira imaju „kostrijetnu”.e Teodoret piše da je on to običavao činiti blagdanima.f Jasnije Teodoret: „kad bi izvršio neka ozdravljenja”.g Isto pripovijedaju Evagrije, knj. 1, pogl. 13, Nicefor, knj. 14, pogl. 51, Baronije, sv. 3, god. 432, br. 51. Pod br. 49 navodi (što također ovamo spada) pismo istoga Teodozija kojim moli Šimuna da se potrudi oko uspostave mira među Crkvama, a osobito da odvrati antiohijskoga patrijarha Ivana od obrane Nestorijeva nauka.h Ovamo valja ubrojiti ono što spominje Evagrije, knj. 2, pogl. 9, naime da je car Leon uputio pisma kako biskupima tako i drugim pobožnim muževima preporučenima zbog monaškoga načina života, a poimence Šimunu Stilitu, u kojima ih je pitao za savjet o Kalcedonskom saboru i o slučaju Timoteja Elura, koji je, okaljan svim sramotnim djelima, prigrabio aleksandrijsku stolicu nakon što je zaklan sv. Proterije (o kojemu ćemo govoriti 28. veljače). I doista je Šimun odgovorio Leonu, a antiohijskom patrijarhu Baziliju uputio je drugo pismo, koje navodi isti Evagrije, i Nicefor, knj. 15, pogl. 19, te Baronije pod god. 488, koji se ipak čini da griješi kad smatra da je tada Šimunov poslanik caru Leonu bio monah Sergije, kako ćemo reći 11. prosinca uz životopis sv. Danijela Stilita: tada je naime Sergije javio Danijelu Šimunovu smrt i predao mu dar poslan caru. Istomu je sv. Šimunu poslala poslanika carica Eudokija da ga pita što misli o Kalcedonskom saboru, jer je sama dugo tvrdokorno pristajala uz Eutihovu herezu. „Znaj”, reče sv. Šimun, „da je zli duh, vidjevši bogatstvo tvojih kreposti,

OD PISCA METAFRAASTA zatražio tebe da te rešeta kao pšenicu i po onom pogubnom Teodoziju (koji je, protjeravši biskupa sv. Juvenala, o kojemu ćemo govoriti 2. srpnja, prigrabio jeruzalemsku stolicu, po sljedbi eutihijanac, o kojemu piše Baronije pod god. 432, br. 27) pokvario tvoju dušu.” Zatim je upućuje k sv. Eutimiju, kako opširnije pripovijeda monah Ćiril u životopisu istoga Eutimija 20. siječnja, Nicefor, knj. 13, pogl. 13, Baronije pod god. 431, br. 18 i dalje.

51 I takav je dakle bio ovaj događaj: a kako da se ne ispripovjedi onaj drugi? Neki putnici, skrenuvši sa svoga puta, ugledaju na polju koje nije bilo mnogo udaljeno, nego otprilike na onoj udaljenosti na kojoj oko pogledom može raspoznati stvari, golemoga jelena kako pase: obuzeti željom za zvijeri, kako pri ruci nisu imali čime bi jelena na brzinu ulovili, posluživši se novom vrstom mreže, naime zazvavši Šimunovo ime, odmah uhvate zvijer kao da je sputana nekim okovima, zakolju je i pripreme večeru, obradovani objema stvarima odjednom, i lovom na životinju i gozbom. Ali tu radost nedugo zatim smijeni bol koja je nadošla. Jer im se i govor kao ugasio, i glas, uz čiju su pomoć uhvatili jelena, iznenada prekinuo. Stoga, ispitujući sami sebe sa svih strana, kako ni nagađanjem nisu mogli dokučiti uzrok toj stvari, kimanjem su se međusobno ispitivali i istraživali iz kojega im je razloga nestao glas. Napokon su naslutili razlog i spoznali da su u tu nesreću upali zbog svoje zloće: božanski im je naime Šimun, kakve je već bio blagosti, dobrostivo darovao jelena; oni su se pak previše okrutno poslužili darom te su se vlastitim rukama nemilosrdno latili klanja zvijeri. Stoga ponovno s velikom boli i jadikovanjem priteknu Šimunu, iznesu jelenju kožu, koju su tada nosili u ruci, kao dokaz svoje nečovječnosti i okrutnosti; on se smiluje njihovu kajanju i priznanju, vrati im sposobnost govora te ih otpusti od sebe jednako zahvalne zbog primljenoga dobročinstva i radosne.

52 Nedugo zatim a silan je potres uzdrmao grad Antiohiju i okolna mjesta: njega je slijedilo podizanje mora, a također i pukotina koja se na strašan način protezala sve do istočnih brda. Tako je sve hramove i zgrade sravnio sa zemljom, jedne rušeći s vrha, druge čupajući iz temelja. Povrh toga ljudi zajedno s raznim vrstama životinja, jedni zatrpani unutar srušenih kuća, i sami su zajedno okončali život, dok su drugi u raspuklini zemlje, kao da im je na brzinu pripravljen grob, na žalostan način živi pokapani. U tako gorkoj propasti, kad se tako nepodnošljiv bič bez razlike obarao na svaki spol i dob, jedina je i svima zajednička utjeha bio onaj divni Šimun. Njime se služe kao pomiriteljem kod Boga i, našavši olakšanje, bivaju oslobođeni svojega zla. On naime, nakon što jeb najprije ukorio njihovu raskoš i neumjerenost te druge opačine, i dovoljno ih izgrdio, potakne ih da svi jednodušnim glasom sa suzama zavape: „Kyrie eleison”, to jest „Gospodine, smiluj se”. Zatim, želeći im umilostiviti Boga i potaknuti ih na skrušenost, i sam se obrati molitvi.

53 Kako se molitva sa suzama otegnula nadugo, dade znak puku nalažući rukom šutnju, a sam, očitujući glasom i osjećajem žestoku bol, provali u ove riječi: „Ljudi braćo”, reče, „ono što ću vam reći najprije meni žestoko muči srce i najdublju dušu probada kao nekom ranom: znam doduše da će to isto i vas žestoko pogoditi, ipak ću reći: pogledajte, zaklinjem vas, u kolikom ste broju, koliko ste suza prolili, kakav ste vapaj ispustili; ipak je Bog samo jednome od sviju priklonio uho, i jedino je njegova molitva doprla do njegovih ušiju.” Rekavši to, zazove poimence nekoga čovjeka i zapovjedi mu da pred svima koji slušaju pristupi k njemu: „Tvoja je”, reče, „molitva zaustavila pravedni Božji gnjev, pa će stoga prestati svako zlo, kolikogod ga je bilo. Reci mi pak, ništa ne izostavljajući, čime si osobito tako omilio Bogu? Zapovijeda ti naime Bog da sve izložiš, kako bi se oni koji nasljeduju krepost potaknuli da čine isto.” Ovaj se pak još mnogo više bojao te je sebe proglašavao grešnikom i lišenim svake kreposti, i da nije svjestan da je u cijelom životu učinio išta dobro, makar i nehotice. Kad je pak božanski Šimun veoma navaljivao i silio ga da govori, tada napokon ovako reče: „Život uzdržavam radom ruku, posvećen obrađivanju zemlje, i spavam pod vedrim nebom; najprije sebi obrađujem svoju njivicu, a u drugo vrijeme služim i svakome tko želi za ugovorenu plaću; sabirući pak kako ono što mi urodi s vlastitoga imanjca, tako i ono što primam kao plaću od obrađivanja zemlje, dijelim to na tri dijela: prvi darujem potrebitima, drugim plaćam godišnji porez, a treći dio trošim na nužne potrebe. Pritom nikad ne priznajem da sam u životu učinio nešto dobro.” To je čulo nebrojeno mnoštvo ljudi; kad je ono vidjelo da se Božji gnjev ublažava, a niz bičeva zaustavlja, zapanjeno, kako je i dolikovalo, sa suzama je proslavilo Boga; svi su zahvalili Šimunu, onoga su seljaka veličali radosnim poklicima, ispratili ga, pozdravili, zagrlili, zahvalili mu, nasljedovali njegovu krepost, a sami sebe optuživali zbog nemara u dobrim djelima: mnogima konačno koji su živjeli u susjedstvu to je bio koristan primjer da dušom prigrle ono što je bolje.

a Taj se potres dogodio 2. godine cara Leona; pripovijeda ga Evagrije, knj. 2, pogl. 12, Nicefor, knj. 13, pogl. 20, Baronije pod god. 463, br. 27 i dalje.
b Čini se da Evagrije navodi isti uzrok ovoga potresa: Τεναν̄ μεν παρὰ τοῦ χατ' ἄυττην δήμου παραγεγνημένων, πρὸς πάσαν ἐλβαχχευθέντων μανίαν, πάσης τε θηριώδους ἐπέκεινα γενορένων γνώμης, ώσπερ δὲ προοίμον τοῖς τοιούτοις χακοῖς παραχρομένων. „Kad su se neki iz naroda pomamili u svakom bezumlju i postali gori od svake zvjerske ćudi, te kao da su dali uvod takvim zlima.” Nicefor također kaže da je to bio početak tih zala, što pobrēw τῶν θείων νόμων δι ἐκείτες γενόμενοι, θηριώδεις πρὸς πάσαν γνώμην ἐγένοντο, μανία πάση ἐλβαχχευθέτες. „što su građani, postavši tuđi božanskim zakonima, postali zvjerski u svakoj namjeri, pomamivši se svakim bijesom.” I tako se čini da obojica bilježe iste opačine koje ovdje svetac dotiče, βαστώνην καὶ ἔχραστιν: „raskoš i neumjerenost”, i ono što ih obično slijedi, požudu za prolijevanjem ljudske krvi. Baronije na navedenome mjestu, br. 29, smatra da ta zla nisu potekla niotkuda drugdje nego iz bezbožnosti heretičke opačine, koja je, niknuvši iz zloga sjemena Nestorija koji je ondje dugo boravio, uzrasla pod patrijarhom Ivanom. Da je ondje svakako bilo mnogo apolinarista, pokazuje isti Baronije pod god. 471, br. 7.

Umire sv. Šimun, tijelo se prenosi u Antiohiju.

54 Šimun, urešen mnogim i to velikim dobročinstvima, nakon što je ukupno poživiob pedeset i šest godina, razriješivši okov tijela, prešao je k svome Ljubljenome da ga čišće i bliže uživa. Kad se tvar raspala, napokon su ga oni koji su tada boravili na zemlji povjerovali da je čovjek, u što se prije, zbog podnošenja napora koje je nadilazilo svaku narav i tolikih znamenja preslavnih kreposti, nitko nije mogao uvjeriti. Odijelio se od tijela onaj koji se prije bio odrekao svih tjelesnih stvari i duhom boravio na nebesima te nerijetko bio dionikom anđeoskih sjajeva; sada se pak vraća svojim prijašnjim željama. Tijelo je već bilo bez duše i ostavljeno bez duha: pa ipak se ni tako nije moglo suzdržati od uobičajenih vježbi: odbilo je naime leći na zemlju makar i radi kratka odmora, nego je na stupu ostalo uspravno, živo izražavajući lik svoga borca.

55 Nakon što je pak, smrvljeno u prah, platilo dug zemlji, nebeski umjetnik nije ni njegov prah zanemario kao lišen časti; nego je, pohranjeno u časnome grobu, zasjalo mnogim čudesima:c koja nisu učinjena samo oko groba, nego i u svim

Relikvije koje je zatražio car Leon. Hram na brdu na kojemu je stajao.

mjestima u kojima je onaj čudesni muž boravio i podnosio one izvrsne borbe, a sva su ona, noseći na sebi kao neki znak uzajamnoga natjecanja u čudesima, posvuda bila obilnije uzvisivana božanskim darovima.

56 Nedugo zatim, kad jed Leon prozvan Velikim sjedio za kormilom Carstva, u vrijeme kad je ie Martirije bio upravitelj svetih stvari, s veoma sjajnim sjajem sprovod svetoga tijela prenesen je iz mandre u grad Antiohiju. Sunce je na neki način činilo sjetnim i tužnim golemo mnoštvo svjetiljaka, kako onih koji su pratili tako i onih koji su izlazili u susret; a mnoštvo svake dobi koje se onamo slijevalo sa svih strana činilo je tijesnima samo brdo i polja. Bio je prisutan vojskovođa istočnih četa Ardaburije, koji je svoje kopljanike postavio kao stražare svetim relikvijama i, suprotstavivši njihovu stražu kao zid, štitio ih od navale susjednih gradova: pojedini su naime gradovi nastojali sebi ugrabiti to sveto blago i smjestiti ga kod sebe.

57 Dok je međutim kovčeg svetoga tijela, vožen na kolima,f stigao do onoga mjesta kojemu je ime Meros, a koje se nalazi s desne strane onima koji dolaze u Antiohiju, kola su iznenada stala nepomično te su bila posve spriječena na putu koji je vodio u grad. To neočekivano zaustavljanje kola svima je ulilo ne manje divljenja nego straha. Neki čovjek iziđe naglo iz grobnice, kakvih je nemalo bilo sagrađeno uz ono mjesto, te se velikim trkom uputi prema svetome lijesu: i dok je vičući svjedočio o različitim duševnim nemirima, ujedno je i sam jadno oplakivao svoje zločine; k tome je tražio da bude oslobođen okova i biča: a bič kojim je bio mučen bio je zli demon koji je nekoć skočio na njega dok je drsko nanosio nasilje mrtvu tijelu neke žene, te mu je odmah neraskidivim okovima stegnuo ruke, ružno mu iskrivio oči, utjerao mu drhtavicu i otada ga sve dotad držao svezana uz grob obeščašćene žene, neprestano ga pritišćući dok je plaćao kaznu za tako tešku uvredu. Od tih je okova, čim je dotrčao k svetome lijesu, odmah bio oslobođen: kad se to dogodilo, kola su se smjesta pokrenula te su s najsjajnijom pratnjom unesena u grad, koji je željeno blago primio u vlastito krilo i smjestio u slavnu Kasijanovu crkvu. Malo zatim, kad je nadošlo božansko viđenje, sagrađen je drugi hram na obližnjem mjestu, u koji su položeni sveti ostaci. Onaj pak koji je od njega zadobio olakšanje od zla, učinivši od toga vremena nemali napredak u kreposti, postao je crkvenjakom toga hrama: i promjenu života nabolje svetac je isplatio kao pravednu plaću, niti mu se moglo dogoditi išta draže od spasenja samoga molitelja.

a To se također navodi u Teodoretovu djelu Philotheus, ali je dodao netko drugi, budući da je Teodoret umro prije Šimuna. A nedostaje u Surijevu izdanju, iz prijevoda Alberika Longa.
b Naime u monaškoj vježbi. Vidi što je rečeno u Predgovoru, § 3.
c U Teodoreta stoji: „Ne samo kod kovčega svetih relikvija, nego i kod spomenika njegove najviše kreposti i dugotrajne borbe: mislim na onaj veliki i slavni stup ovoga pravednoga i hvale vrijednoga Šimuna.”
d Kedren piše da je sv. Šimun umro četvrte godine Leonove, Kristove 460.
e Taj je Martirije godine 460. zadobio antiohijsku stolicu, a napustio ju je godine 471. zbog pobuna koje su protiv njega podigli komes Zenon i Petar Valjar.
f Κατὰ τὴν Μερὸν τὸ χωρίον. U latinskom je životopisu Meroe. Jer osim Meroe u Etiopiji, εστι καὶ Μεροὴ, kaže Stjepan, κατα ἐνατολλῆς τῆς περὶ Δάφνην 'Αντιοχείας. „Postoji i Meroe istočno od Antiohije kod Dafne”, tako on, koji drugdje kaže da je Dafna preslavno predgrađe Antiohije prema istoku.

58 Kad je zatim sveta urna glasom o čudesima obuhvatila cijeli okolni kraj, onaj koji je upravljao Rimskim Carstvom, o kojemu je malo prije bio govor, napiše pismo Antiohijcima kojim zapovijeda da se ostaci svetoga tijela prenesu u kraljevski grad. Oni naprotiv poniznim molbama mole cara da najveći i divljenja vrijedan grad, koji je već toliko puta iskusio nebeski gnjev te bio gotovo do temelja srušen i pretvoren u pepeo, ne liši tolikoga dobra; da odande ne uklanja onoga koji običava i odvraćati Božji gnjev i zaustavljati bičeve poslane s neba, a kojega su sebi postavili umjesto svih bedema, zida i oružja. Naposljetku mole da im ne oduzima izvor svake nade: jer i kad ih ne bi ponovno zadesila božanska osveta, grad bez utvrda ipak ostaje otvoren navalama neprijatelja.b Potaknut tim riječima, car je dopustio Antiohijcima da zadrže zajedničko blago: koje je, premda je bilo pohranjeno kod njih, ipak svojim čudesima nadaleko obilazilo sva mjesta i svakome postajalo vlastitim blagom.

59 Nac vrhu brda na kojemu je božanski Šimun dovršio tako slavne borbe sagrađen je hram koji je sa svake strane obuhvaćao četiri trijema, što su ih od vrha krova podupirali stupovi od klesanoga kamena: između njih ležalo je dvorište pod vedrim nebom, posvuda obasjano obilnim suncem: u njemu se mogao vidjeti onaj stup od četrdeset lakata na kojemu je proveo onaj anđeoski život. Nadalje, na vrhu trijemova bili su prozori kroz koje su donji prostori primali dnevno svjetlo. Na onoj dakle strani gdje se ulaznicima nalijevo nalazio stup, sjala je zvijezda koja je nebeske zvijezde zasjenjivala sjajem ništa manje nego veličinom: ona je čas zalazila, čas ponovno izlazila; i na svakome dijelu prozora presvijetlo je blistala; onima koji su bili prisutni činilo se da se približava zemlji i obilazi je, te je bila tako neizreciva sjaja i ljepote da se veličini čuda ništa nije moglo dodati, te je sve promatrače poticala da pjevaju doista božanske pohvale božanskome Šimunu, izvodeći odatle zaključak o sjaju kojim on, stojeći pred velikim svjetlom, vječno uživa, i čišće obasjan od Trojstva, primajući jednu zraku iz jedinoga božanstva, u Kristu Isusu Gospodinu našem, kojemu svaka slava, čast i vlast u vijeke vjekova, amen.

a Isto pripovijeda Evagrije, knj. 1, pogl. 13, i jasnije izlaže ovdje navedeni razlog: Διὰ τὸ μὴ ὑπάρχεν τείχος τῆ πόλει (πέπτωκε γὰρ ἐν ὁργῇ) ἦγάγομεν τὸ πανάγιον σώμα, ὁπως ἡμῖν γένηται τείχος καὶ ὁχόρωμα. Što Christophorson ovako prevodi: „Budući da grad nema bedema (srušio ih je naime carev bijes), donijeli smo presveto Šimunovo tijelo da nam bude umjesto zida i utvrde.” Ali ono πέπτωκε γὰρ ἐν ὁργῇ, „srušili su se naime u gnjevu”, ne čini mi se prikladno prevedenim, jer se nigdje drugdje o tome ne nalazi spomen. Ispravnije bi se to odnosilo na potres, kako stoji kod Nicefora: Πέπτωκε γὰρ ἐν ὁργῇ σεισμοῦ μεγάλου γεγενημένου „Srušio se (zid) silovitim naletom velikoga potresa.”
b Da su ipak neke njegove relikvije prenesene u Carigrad, očito je iz životopisa Danijela Stilita.
c Ono što slijedi dodat ćemo iz Evagrija, malo opširnije opisano.

O relikvijama i hramu sv. Šimuna.

Iz Evagrijeve Hist. Eccles., knj. 1, pogl. 13 i 14.

1 Evagrije Sholastik, koji je pod Tiberijem II. bio kvestor, a pod Mauricijem predstojnik za čuvanje spisa, u 1. knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 13 i 14, dok pripovijeda druge stvari o sv. Šimunu, koje su mjestimice gore navedene u bilješkama, pripovijeda o relikvijama njegova tijela i o hramu i ovo uistinu divljenja vrijedno, što je sam svojim očima vidio.

2 Dok su mnogi drugi dijelovi toga tijela sačuvani sve do našega vremena, sam vlastitim očima vidio glavu, dok je Gregorije, muž velika imena, u to vrijeme upravljao biskupstvom te Crkve, ab Filipik usrdno molio da mu se pošalju relikvije svetaca,c kako bi sigurnije vodio vojne pohode na Istoku. I što se čini veoma vrijednim divljenja, vlasi pričvršćene na glavi nimalo nisu propale, nego su ostale čitave upravo kao da živi i boravi među ljudima. Isto tako kožica čela, premda se stisnula u bore i osušila, ipak je ostala neraspadnuta: također i mnogi od zuba koji nisu bili iščupani rukama vjernih ljudi: a oni su svojim oblikom pokazivali kakav je bio onaj božanski Šimun i kakva stasa. Ondje se također čuvao željezni lanac koji je nosio oko vrata: s kojim je (jer ni mrtva Šimuna nije napustilo ono drago željezo) tijelo slavljeno govorom svih ljudi, koje je podnijelo tako teške napore, postiglo božanske časti. Pojedina bih njegova djela pripovijedajući nabrojio kako na vlastitu korist tako i na korist čitatelja, da o istima nije Teodoret, kao što rekoh gore, opširnije i opsežnije raspravljao.

3 Zatim ću pismeno zabilježiti drugo što sam vidio vlastitim očima. Obuzimala me veoma velika želja da vidim hram toga svetoga Šimuna. Udaljen je pak odd Teopolisa, to jest Antiohije, najviše tristo stadija, smješten na samome hrptu brda. Domoroci ga zovu mandra: mislim da je tome mjestu stroga životna stega, koju je u njemu provodio presveti Šimun, dala to ime. Uspon pak brda proteže se na dvadeset stadija. Zgrada hrama sagrađena je u obliku križa, lijepo ukrašena trijemovima s četiriju strana. Trijemovima su pak pridodani stupovi, skladno izrađeni od uglačana kamena, koji veoma vješto podižu krov u visinu. Prema sredini hrama nalazi se predvorje pod vedrim nebom, izrađeno vrhunskim umijećem, u kojemu stoji onaj stup od četrdeset lakata na kojemu je onaj zemaljski i tjelesni anđeo proveo nebeski život. A trijemovi, koje smo spomenuli, imaju u krovu kao neke rešetke, koje nazivaju prozorima, okrenute kako prema predvorju tako i prema samim trijemovima. Nalijevo od stupa, u jednoj od rešetaka, sam, sa svim mnoštvom seljaka koji su ondje zajedno okupljeni obilazili oko stupa, vidio zvijezdu neobične veličine kako juri duž cijele pukotine i sipa sjaj: i to ne jednom, dvaput ili triput, nego češće, i kako ista često iščezava te se iznenada ponovno pojavljuje: a ona se vidi samo na blagdan toga presvetoga muža.

4 Ima onih koji spominju (a čudu svakako valja vjerovati kako zbog vjere onih koji pripovijedaju to isto, tako i zbog drugoga što smo sami vidjeli) da su vidjeli pravi lik njegove osobe kako lebdi amo-tamo, spuštene brade i glave, kako je običavao,e pokrivene tijarom. Muškarcima koji dolaze na to mjesto otvoren je slobodan i lak ulaz: i oni sa svojim teglećim životinjama često obilaze stup. Provodi se pak najpomnija straža da žena (f iz kojega razloga, doista ne znam reći) nikad ne uđe u hram: nego ako neke dođu, stoje izvan praga, diveći se čudu. Nasuprot naime sjajnoj zvijezdi smještena su jedna od vrata. Toliko Evagrije, što donosi i Nicefor, knj. 14, pogl. 81.

a On je, nakon što je protjeran sv. Anastazije Sinait (nepravedno doduše, ali ipak na za to sazvanu zboru biskupa i uz očuvanje prividno zakonita pravnoga oblika), postavljen za antiohijskoga patrijarha godine 572., izvrstan muž, kako na više mjesta iz Evagrija pokazuje Baronije. O njemu će se ponovno govoriti 21. travnja u životopisu sv. Anastazija Sinaita i 22. svibnja u životopisu mlađega Šimuna Stilita.
b On je bio vojskovođa istočnih četa pod carem Mauricijem, koji mu je dao za ženu svoju sestru Gordiju. Nakon mnogih slavnih djela protiv Perzijanaca i drugih neprijatelja, kad je Foka prigrabio carstvo, primio je svećeništvo i slijedio miran život, jednako kao i supruga Gordija. Mnogo o njemu piše Baronije, sv. 7 i 8, iz Evagrija, djela Historia miscella i drugih.
c Ovamo također spada ono što se navodi u djelu Historia miscella, knj. 17, pogl. 10, da je Filipik četvrte godine Mauricijeve, uzevši nerukotvorenu Kristovu sliku, izvojevao slavnu pobjedu nad Perzijancima.
d Theopolis, to jest Božji grad. Najveći grad Istoka, kaže Stjepan Bizantinac, koji je nakon potresa tako nazvao Justinijan, dok se prije zvao Antiohija. Isto navodi Evagrije, knj. 4, pogl. 6, i Baronije pod god. 528., Justinijana II., br. 21.
e Iz životopisa sv. Danijela Stilita očito je da je on običavao pokrivati glavu kukuljicom. Jer κουχείον τῆς χεραλῆς χάλυμα, „kukuljicu kao pokrivalo glave”, dar koji je poslao caru Leonu, monah je Sergije, budući da car, zauzet raznim državnim poslovima, nije mogao dovoljno obratiti pozornost na to, darovao Danijelu. Kukuljicama su se zapravo pokrivale glave dječaka. Tako sv. Dorotej, besjeda 1: Λαμβάνομεν δὲ χαί κουκούλλιον τούτου δὲ εστι σύμβολον τῆς ταπεινώσεως: τὰ νηπια γὰρ τὰ μικρὰ, τὰ ἄκακα, φοροῦσι κουκούλλια, ἄνηρωπος δὲ τέλειος κουκούλλιον σὺ φορεί. Ψμείς σὺν δια τούτου φοροῦμεν ἴνα νηπείζωμεν τῇ χακια, ώς λέγει ὁ Απόστολος. „Uzimamo i kukuljicu. Ona je znak poniznosti. Malena naime djeca i nedužni nose kukuljice, a odrastao čovjek ne nosi kukuljicu. Mi je dakle zato nosimo da bismo u zloći bili mala djeca, kako kaže Apostol” itd. Kasijan također u djelu Institutiones, knj. 1, pogl. 4, govoreći o egipatskim monasima, kaže: „Služe se naime neprestano danju i noću sasvim malim kukuljicama koje se spuštaju sve do granice šije i ramena, kojima pokrivaju samo glavu; naime kako bi se i oponašanjem samoga pokrivala opominjali da trajno čuvaju nedužnost i jednostavnost male djece.” A to što Evagrije kukuljicu naziva tijarom, odatle je očito da je bila zašiljena i κουνοειδῇ, „stožasta”, kakve su kapuljače mnogih asketa na Zapadu. Nicefor, knj. 9, pogl. 14, potvrđuje oboje, i da su kukuljice monaha bile zašiljene, i da su ih monasi preuzeli po uzoru na dječje kape. Τοδὲ τῆς χεραλῆς χάλυμα, kaže, εἰς δὲν λήγον ώσθ' ἀποὺς εἶναι χαί μῇ ἀμύνεσθαι, χάθαρως δὲ χαί ἀκεραίως βιεῖον ἐπίστης τοῖς γάλλατε τρεφαμένοις παιτεῖν, οῖς γίλον τιαύταις εἰ δόνης τιάραις χαλύπτεσθαι, αλ το ήγεμονιον σέπτουσα τε ἄμα χαί πριθάλπουσι. „Pokrivalo pak glave završava u šiljak kako bi bili jednostavni i ne osvećivali se za nepravde, te živjeli čisto i neporočno poput dojenčadi, čije se glave običavaju pokrivati takvim lanenim kapama koje ujedno štite i griju dio koji ima prvenstvo i vlast nad razumom.” Riječ cuculla nije toliko monaška koliko neki misle, budući da je starinska i latinska; premda je cucullus češći kod poganskih pisaca. Sv. Jeronim u životopisu sv. Hilariona kaže: „Ostavljajući mu sve svoje bogatstvo, naime Evanđelje, tuniku od vrećevine, kukuljicu i plaštić.” I malo poslije sv. Hilarion zapovijeda da ga pokopaju onako kako je bio odjeven, u kostrijetnoj tunici, kukuljici i seljačkom ogrtaču. Sv. Paulin, pjesma 13, Kiteriju:

„A dar tunike, kojim bijaše ukrasio druga, udvostručuje darom kukuljice.”f Nema sumnje da se to dogodilo zato što sveti muž, dok je živio, unutar ograde svoje mandre nije pripustio nijednu ženu, pa ni vlastitu majku, kao što je gore rečeno.

✠

5. siječnja Kalendar godine