Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 5. siječnja

O sv. Šimunu Stilitu

DE S. SIMEONE STYLITA

Sadržaj (26)
  1. § I. Glasovito ime Šimuna Stilita Starijega.
  2. § II. Odakle naziv Stiliti. Kakav je bio oblik stupa.
  3. § III. Životna dob sv. Šimuna Stilita.
  4. § IV. Tko je napisao životopis sv. Šimuna.
  5. § V. Koji su ga drugi pisci spomenuli.
  6. Životopis sv. Šimuna
  7. Čudesnom se pokorom izmučuje, izbačen iz samostana biva s čašću vraćen.
  8. Umire sv. Šimun, tijelo se prenosi u Antiohiju.
  9. Drugi životopis
  10. Sv. Šimuna Stilita
  11. Razna dobročinstva udijeljena smrtnicima.
  12. Razotkrivena prijevara, kažnjena lakomost.
  13. Izvanredno obraćenje razbojnika, smrt.
  14. Razna dobročinstva udijeljena smrtnicima, zajednički i pojedinačno.
  15. Umire sv. Šimun, tijelo se prenosi u Antiohiju.
  16. Drugi životopis sv. Šimuna Stilita
  17. Najveća navala naroda k njemu.
  18. Razna dobročinstva iskazana Izmailcima.
  19. Isprošeno i izliječeno potomstvo nerotkinji.
  20. Žena, još ne ušavši u mandru, prepoznata i blagoslovljena.
  21. Obraćenje razbojnika Antioha i njegova pobožna smrt.
  22. Božanski spoznaje odsutne i buduće stvari.
  23. Potiče monahe Teodozija i Danijela na uzvišenija djela i na razne načine pomaže barbarima.
  24. Njegove svakodnevne vježbe. Savjeti dani raznima.
  25. Relikvije koje je zatražio car Leon. Hram na brdu na kojemu je stajao.
  26. O relikvijama i hramu sv. Šimuna.

§ I. Glasovito ime Šimuna Stilita Starijega.

Crkveni kalendari navode trojicu Šimuna Stilita. Starijega i prvoga začetnika te ustanove Latini štuju 5. siječnja, a Grci 1. rujna. Griješi naime Baronije kada piše da se njegov rođendan za nebo slavi 24. svibnja, nepromišljeno slijedeći Menologij kardinala Sirleta, u kojem se, dok se toga dana govori o Šimunu Mlađem, neispravno dodaje da je njegova djela pismeno predao Teodoret, biskup Cira: poznato je naime da je Teodoret umro mnogo prije nego što se Šimun Mlađi rodio. Drugi dakle Šimun Stilit, onaj s Čudesne gore, zabilježen u Rimskom martirologiju 3. rujna, u Grka se štuje 24. svibnja, kojega ćemo dana o njemu opširnije govoriti. Trećega isti Grci slave 26. srpnja, a naziva se prezbiterom i arhimandritom; to je možda onaj isti kojega spominje Ivan Mosho u 37. poglavlju djela Pratum spirituale, odnosno 10. knjige djela De Vitis Patrum, kao pogođenoga munjom.

2 Starijega ovako slavi Rimski martirologij 5. siječnja: „U Antiohiji sv. Šimuna monaha, koji je mnogo godina živio stojeći na stupu, odakle je i dobio ime Stilit; njegov život i življenje bijahu čudesni.” Gotovo isto imaju Beda, Hraban, Usuard i Bellini, a opširnije Adon, Notker i drugi. Grčki menologij 1. rujna: „Spomendan sv. oca našega Šimuna Stilita, koji je živio za cara Leona Velikoga i Martirija, biskupa grada Antiohije, iz pokrajine Cilicije, iz kaštela Sesana; stupivši u monaški život, uspeo se na stup, na kojem je stajao četrdeset i sedam godina, te je, učinivši mnoga čudesa, u miru počinuo.” Isto imaju toga dana mineji i grčki Anthologion koji je odobrio Klement VIII. Kristofor Patricije i prokonzul Mitilene u sažetku Menologija istoga dana kaže: Συμεδὲν ἀννυνείσθω μοτ, οὐτερ στύλος τὸ γνώρισμα. „Neka mi bude hvaljen Šimun, kojemu je znamenje stup.”

3 Franjo Maurolico u martirologiju na 5. siječnja ovako o njemu piše: „Kod Antiohije sv. Šimuna Stilita čudesnoga: jer je u suhu zdencu živio više godina, a na stupu je četrdeset godina živio stojeći na jednoj nozi. Pokojnoga su oplakale i ptice.” Ali griješi Maurolico što smatra da je u suhu zdencu živio više godina, gdje je bio tek nekoliko dana, a ni u tome što natuknjuje da je na stupu neprestano stajao oslonjen na jednu nogu, nego samo jednu godinu. Petar Galesini: „U Antiohiji sv. Šimuna Stilita monaha, koji je četrdeset godina bio zatvoren u šuplji stup, uzimajući hranu jednom tjedno, te je živio o kruhu, korijenju bilja i vodi. Tim čudesnim uzdržavanjem i svetošću taj je muž, slavan i po mnogim čudesima, prešao Gospodinu.” No odakle je Galesini doznao da je bio zatvoren u šuplji stup? Suprotno će postati očito iz sljedećega paragrafa. Niti je uzimao hranu jednom tjedno, osim na početku monaškoga života, nego tek četrdesetoga dana, kako će se reći u Životopisu.

§ II. Odakle naziv Stiliti. Kakav je bio oblik stupa.

Vrijedi truda, dok govorimo o Stilitima, izložiti kakvo je značenje te riječi i kakav je bio oblik stupa. Prvo ovako ukratko izlaže naš Rosweyde u bilješci uz životopis sv. Šimuna Stilita: „Gramatičari izvode i στύλος i στήλη iz istoga korijena ὑστημι, stojim. Suda kaže: Στυλίτης, ό ἐπι κίονος ιστάμενος, Stilit je onaj koji stoji na stupu. Tko je prvi kod Rimljana sagradio ćeliju na stupu, uči nas Askonije uz Ciceronov govor In Q. Cæcilium, koji se naziva Divinatio in Verrem: ‘Menije je, prodajući svoju kuću cenzorima Katonu i Flaku da se ondje sagradi bazilika, zadržao za sebe pravo jednoga stupa na koji bi postavio krov od isturenih dasaka, odakle bi i on i njegovi potomci mogli gledati gladijatorske igre koje su se još tada davale na forumu, odakle su po tom istom Meniju nazvani menijani.’ Fest kaže: ‘Menijanske građevine nazvane su po Meniju: on je naime prvi preko stupova produžio grede kako bi se proširili gornji dijelovi.’ Glosa kaže: Mænianum, ἐξώστρα. Menianus, ἐχθέτης.” Toliko Rosweyde. Gotovo isto ima Rader u 3. dijelu djela Viridarium, 4. poglavlje, o Stilitima, gdje dodaje: „Στήλη je bio u pravom smislu nadgrobni kamen postavljen na humke pokojnika s natpisom.” I odmah dodaje da su se na stupove sramote (στήλαις) običavali urezivati razlozi krivnje i djela zločinaca, te da su to na neki način bile ploče ili stupovi proskripcija. Odakle se λόγον στήλευτικόν i epistola στήλευτικὴ uzimaju za pogrdni spis kojim se zločini optuženika izlažu javnomu čitanju.

5 O obliku ovako raspravlja isti Rader: „Stupovima, koje ja pretpostavljam svim čudesnim egipatskim piramidama i ukrašenim i oslikanim obeliscima, kolosima i Trajanovim stupovima zbog samih zvijezda koje su nad njima sjale, oblik je, kako smatram, bio uglavnom okrugao, a visina različita. Začetnik naime Stilita, Šimun, najprije se uspeo na stupić od samo šest lakata (odnosno devet stopa), zatim od dvanaest, poslije od dvadeset i dva, a naposljetku od trideset i šest, ili, kako prenose Nicefor i drugi, od četrdeset lakata. Prostor, odnosno ćelija ili boravište postavljeno na stupovima u kojem su boravili, bio je na svaku stranu širok dva lakta, odnosno tri stope, bez krova, kako bi slobodno promatrali čitavo nebo te, izloženi svim vremenskim nepogodama, imali obilniju sjetvu i žetvu strpljivosti. Neki su imali vratašca, a drugi ih nisu imali jer je silina oluje odnijela dio ograde. Ljestve su se prislanjale kada bi se ili drugi uspinjali k njima ili oni silazili k drugima, što su činili ili nikada ili samo pozvani u najvećim pogibeljima države. Mučili su se pak neprestanim stajanjem: nije naime bilo mjesta za ležanje ili lijeganje; mogli su doduše sjediti, ali nigdje ne čitam da su sjedili, i smatram da nikada nisu. Jer prvih četrdeset dana Šimun se dao privezati uz gredu, a drugih četrdeset dana uskoro je stajao slobodan bez oslonca, stršeći gornjom polovicom tijela poput propovjednika na ambonu. Premda to ne bih tvrdio za sve.” Toliko Rader. O mjeri boravišta sagrađenoga na vrhu stupa isto svjedoči Evagrije u 1. knjizi, 13. poglavlju, da je jedva iznosilo dva lakta, kao i Nicefor u 14. knjizi, 51. poglavlju.

§ III. Životna dob sv. Šimuna Stilita.

O životnoj dobi sv. Šimuna naš Rosweyde u bilješci uz njegov životopis u 1. knjizi djela De Vitis Patrum prenosi ovo: „O vremenu u kojem je živio, prema Teodoretu, kaže Baronije, mogu se razabrati njegovi počeci dok kaže da je na stupu boravio već u vremena antiohijskoga biskupa Melecija, koji je živio za cara Valenta i otišao s ovoga svijeta one godine kada je održan veliki Carigradski sabor, za konzulata Sijagrija i Euharija, koja se prema točnijim kronografima broji kao 381. godina od Krista. Šimun ga je pak nadživio, kako kaže Kedren, sve do IV. godine cara Leona Velikoga, što se također zaključuje iz Djela Danijela Stilita. To je 460. godina od Krista, po kojem računu izlazi da je preminuo već stariji od stotinu godina.” Kod Nicefora na rubu stoji da je Šimun živio sto i jednu godinu, ali u samom tekstu nema ništa takvo.

7 Evagrije sažetak njegova strogo proživljena života ovako skuplja u 1. knjizi, XIII. poglavlju: Διέτρυψε τοίνυν ἐν σαρκι τόνδε τόν δίον, διαθέλευσων ἐτη ἐξ και πεντήκοντα. 'Εν μέν τῷ πρώτῳ φροντιστηρίῳ, ἐνθα τὰ θεῖα κατηχήθη, ἐτη ἐννέα' ἐν δὲ ἀυτῇ καλουμένη Μάνδρῳ, ἐπτὰ και τεσσαράκοντα' ἐν τινι μέν στενωπῷ ἐτεσι δέκα τόν ἀγώνα διανύσας' ἐν δὲ κίοις εραχυτέροις ἐπτά' και ἐπι τεσσαρακονταπήχει, ἐτη τριάκοντα: „Taj je dakle Šimun, provodeći u tijelu ovaj strogi način života, produžio život na 56 godina. U samostanu naime u kojem je najprije naučio božanska pravila življenja živio je 9 godina. U Mandri pak, tako se naime zove, XLVII godina: i od tih godina X je proveo na posve tijesnome mjestu; na nižim stupovima VII; naposljetku na stupu od četrdeset lakata XXX.” Isto ima Nicefor u XIV. knjizi, II. poglavlju, gdje se u broj potkrala pogreška. Umjesto dvadeset devet treba naime pisati trideset. Ako je taj račun točan, nije mogao dosegnuti stotu godinu. Inače bi trebalo tvrditi da je tek kad je imao 44 godine prvi put stupio u samostan, što se ne slaže sa Životopisom koji je ovdje napisao Antun, a koji piše da je u samostan stupio odmah od rane mladosti.

8 Iz toga se izvodi ovaj sažetak života: kad je imao trinaest godina, pasao je ovce. Odatle je, čini se, stupio u samostan, gdje je živio I godinu, zatim 3 godine u zatvorenosti; poslije 4 godine na stupu od 4 lakta, ponovno 12 godina na stupu od 12 lakata, opet 12 godina na stupu od 20 lakata, zatim 4 godine na stupu od 30 lakata, naposljetku 16 godina na stupu od 40 lakata. I tako se dobiva 51 godina pokorničke vježbe, što se ne razlikuje mnogo od Evagrijeva broja.

9 Kod Teodoreta stoji da je 2 godine ostao u prvom samostanu, X godina u Heliodorovu samostanu, III godine u selu Telanesu, XXVIII godina na stupu sve do vremena kada je Teodoret napisao njegov Životopis. Ovdje se dobivaju samo 43 godine vježbe, ali je u to vrijeme još živio.

10 Kedren u djelu Compendium historiæ kaže da se XXV. godine Teodozija Mlađega uspeo na stup, a IV. godine Leona preminuo. Iz toga razdoblja prema računu Baronijevih Anala proizlazi samo 28 godina.

11 Toliko Rosweyde. Valja ispitati pojedinosti. O Meleciju koji je imao posla sa sv. Šimunom Baronije je preuzeo podatak iz Teodoreta, 26. poglavlje djela Philotheus, koji ovako piše: „Pošto je pak onaj čudesni Melecije, kojemu je tada bila povjerena skrb za biskupstvo područja grada Antiohije, muž razborit, slavan po mudrosti i urešen oštroumnošću duha itd.” Tako prevodi Gentianus Hervetus. No Alberik Longus iz Salenta prevodi: „Kada je pak Melecije, koji je tada bio na čelu antiohijskoga područja.” Iz tih riječi nije posve jasno da je taj Melecije bio patrijarh Antiohijske stolice, premda to jasno tvrdi Metafrast. Kad bi Šimun stajao na stupu već od vremena Melecija Velikoga (čiji ćemo životopis donijeti 12. veljače), kako ga nigdje ne bi spomenuli ni sv. Ivan Zlatousti ni povjesničari njegova doba? Smatram dakle da je ovaj Melecije kojega hvali Teodoret bio biskup druge stolice u antiohijskom području. Jer osim onoga Melecija, Teodoretova druga na saboriću protiv sv. Ćirila, koji je možda s neke manje stolice pod antiohijskim patrijarhom bio premješten u Neocezareju, u Kalcedonskom se saboru često spominje drugi Melecije, biskup Larise, koji je na tom saboru zamjenjivao svoga metropolita Domna, biskupa Apameje u Drugoj Siriji. Larisa je pak grad Kasijotide, u kojoj se pokrajini nalazi i Antiohija. Premda, ako je to bio ovaj Melecije, čini se da tada još nije bio biskup Larise, budući da je u vrijeme Efeškoga sabora, godine 431., biskup Larise bio Julijan, koji je potpisao isti onaj raskolnički saborić. Bio je možda korbiskup antiohijskoga patrijarha: čitamo naime da su neki Kalcedonski sabor potpisali po korbiskupima. Kakva je bila služba korbiskupa, objašnjava Antiohijski sabor održan godine Kristove 341., za konzulata Marcelina i Probina, od arijanskih biskupa, u 8. i 10. kanonu, gdje ih naziva τοὺς ἐν ταῖς κώμαις, ἡ ταῖς χώραις, ἡ τοὺς καλουμένους χωρεπισκόπους, „one koji su postavljeni po selima ili krajevima, zvane korbiskupi”, kako stoji u prijevodu Dionizija Maloga.

12 Ako je takav korbiskup bio onaj Melecije kojega hvali Teodoret (kao što posve nagađam da jest), već se ruši temelj Baronijeva proračuna. Tome se pridružuje i to što je Domno Antiohijski, kako prenose Nicefor u 14. knjizi, 51. poglavlju i Evagrije u 1. knjizi, 13. poglavlju, došao k Šimunu i ugledavši ga ostao zapanjen od divljenja: odakle se zaključuje da nije mnogo prije toga Šimun počeo boraviti na onome previsokom stupu. A Domno se, kako navodi Baronije pod godinom 432., povukao iz pustinje protiv volje sv. Eutimija kako bi obratio svoga ujaka Ivana, antiohijskoga patrijarha koji je bio naklonjen Nestoriju; zatim ga je godine 436. naslijedio u biskupstvu. Kakav bi mu pak bio povod za toliku zapanjenost da je Šimun već pedeset godina držao to mjesto? Štoviše, od onoga vremena kada je Šimun započeo onaj strogi način uzdržavanja pod stegom Blasta ili Basa, pa sve dok Teodoret nije napisao djelo Philotheus, proteklo je samo 28 godina! A barem tri godine prije onoga susreta s Melecijem bio je preuzeo to gladovanje. Dakle, ako je to bio Melecije Veliki, te bi godine valjalo brojiti već od godine 377. ili 378.; i morali bismo priznati da je Teodoret pisao godine Kristove 405. ili 406., što on sam pobija dok u pismu Euzebiju, biskupu Ancire, među ostalim djelima koja je napisao nakon Efeškoga sabora nabraja i knjigu o životima svetaca.

13 Budući da dakle stvari tako stoje, a broj godina koji je predao Evagrije slijede mineji, Sirletov Menologij i Anthologion koji je odobrio Klement VIII., ne vidim zašto bismo mu se protivili: osobito stoga što se čini da se slaže i Metafrast dok kaže da je proživio punih pedeset i šest godina, naime u vježbanju redovničkoga života.

14 Pogreška pak koju Rosweyde bilježi da se potkrala u brojeve kod Nicefora nije ispravljena ni u točnom izdanju Frontona Ducæusa. U grčkom se ipak izričito kaže ἐτη τριάχοντα, „XXX godina”, da je proveo na stupu od četrdeset lakata.

13 Broj godina pak koji Rosweyde zatim izvodi iz latinskoga životopisa što ga je sam izdao nije, kako će niže postati očito, posve pouzdan, budući da se rukopisni kodeksi, iskvareni nemarom prepisivača, nemalo razilaze. Ovdje bi nam se prema tomu životopisu najviše svidio (kad se ne bi protivio Teodoret) ovaj račun: u kući roditelja živio je 13 godina, u prvom samostanu IV, u ćeliji 3 ili IV, na stupu od četiri stope IV, na stupu od dvanaest lakata XII, na stupu od 20 lakata 12 godina, na stupu od 30 lakata 4 godine, naposljetku na stupu od 40 lakata 16 godina, te se tako dobiva 68 ili 69 godina života, a 55 ili 56 godina monaške vježbe, što se bliže primiče Evagrijevu broju; i taj je broj izražen u latinskom životopisu u 8. poglavlju, broj 33. Mnogo manje godina broji Antun u prvom životopisu, koji ćemo donijeti iz grčkih rukopisa, ali je očito da se potkrala neka pogreška.

§ IV. Tko je napisao životopis sv. Šimuna.

Životopis sv. Šimuna napisao je njegov učenik Antun, na kojega ukazuje Evagrije kada u 1. knjizi, 13. poglavlju ovako piše: Τούτου τὰς θεοσημείας γέγραφε μὲν καὶ τις τῶν ἀυτοπτῶν γενομένων' γέγραφε δὲ, καὶ λογίως ἀπέθετο καὶ Θεοδώρητος ό τῶν Κυρεστῶν ἐπισκοπήσας. „Njegova je djela, koja su posve bila znamenja božanske moći, opisao netko od onih koji su ih vlastitim očima vidjeli; opisao ih je i rječito izložio i Teodoret, koji je bio biskup Cira.” Ovdje donosimo dvostruki životopis, za koji se kao pisac navodi Antun. Prvi, napisan na grčkom, primili smo iz knjižnice presvijetloga bavarskoga vojvode, a na latinski ga je preveo Vilim Gratius iz Bruggea, svećenik naše Družbe. Za njega bih, jer je mnogo kraći, radije vjerovao da ga je napisao Antun. Ovako naime kaže Metafrast: Μέγας τοίνυν ούτως ῶν, καὶ πολὺς τὴν φήμην γενόμενος, πολλῶν ἐτυχε καὶ τῶν γραφέων, ἀλλ' οὐδείς οὐδέπω κατὰ μέρος τὰ κατ' αὐτοῦ διεξήλθεν, ὅπως ἀπαντα καθήχεν έαντῆ; οὐδὲ ἀκριδῶς, ὅπως ἐκαστα είχεν, ἐγραψεν. „Budući da je dakle bio tako velik i slavan po glasu, dobio je i mnoge pisce. Ali nitko još nije pojedinačno izložio sve što mu se dogodilo, kako se sve međusobno povezivalo, niti je točno napisao kako je svaka pojedinost stajala.” A to Metafrast obećava da će sam učiniti. Ipak drugi životopis, davno objavljen pod Antunovim imenom, nema mnogo manje od Metafrastova.

17 Smatramo dakle da je on već nekoć sastavljen iz onoga kraćega Antunova izvještaja, uz dodatak onoga što se o njemu prenosilo bilo usmenom predajom bilo u spisima drugih. Svakako nije vjerojatno da životopis onoga za kojega Teodoret prenosi da je bio toliko slavan u Rimu i po čitavu Zapadu nije i ondje bio objavljen. Njega je iz najstarijega kodeksa samostana sv. Lovre u Liègeu, napisanoga prije godine Kristove 1024., prepisao naš Rosweyde, a mi smo ga usporedili s drugim rukopisima carskoga samostana sv. Maksimina u Trieru, sv. Marije de Ripatorio i crkve sv. Audomara. U kodeksu iz Ripatorija bio je mjestimice skraćen. Isti je životopis, ali većinom s ponešto drukčijim izričajem, izdao u 1. knjizi djela De Vitis Patrum isti Rosweyde.

18 O ovom je životopisu nekoć strogu ocjenu izrekao Ivan Hesselius iz Leuvena i pripisao je knjizi samostana Parc, koja nosi naslov Passionale de Sanctis per annum, dok je ondje predavao teologiju. Objavio ju je Ivan Molanus, Hesseliusov učenik; ona glasi ovako: „Životopis Šimuna koji je stajao na stupu (koji počinje: ‘Sv. Šimun bijaše od utrobe majke svoje od Gospodina izabran i od malena je razmišljao o djelima ugodnim Bogu. On bijaše sin po imenu Izika’) ne sviđa se ne samo zbog bajkovitih pojedinosti, nego zato što se kaže da je ljude poučavao: ‘Ne usuđuj se zaklinjati Bogom, jer je to grijeh, nego radije mnome poniznim i grješnikom, pa se zaklinji bilo pravedno bilo nepravedno.’ Ovaj životopis nije napisao Teodoret, nego možda Šimun Metafrast, koji ga je napisao nakon Teodoreta, kako svjedoči Nicefor u 14. knjizi, 51. poglavlju.” Tako Hesselius. No dobro je što je, kako svjedoči isti Molanus, govorio da ovu i druge slične ocjene želi ponovno pregledati i preraditi pošto te povijesti ponovno pažljivije pročita. Možda mu se tada ne bi činilo bajkovitim ono što se divno pripovijeda u tom životopisu, a dopuštenje onim barbarskim ljudima da se zaklinju njegovim imenom prosudio bi po onom načelu po kojem se kaže da se manje zlo smije savjetovati onomu koji će zasigurno učiniti jedno ili drugo, bilo iz tvrdokorne volje bilo iz loše navike. Vincent iz Beauvaisa u 53. poglavlju 20. knjige prenosi to isto. Baronije, inače strog ocjenjivač, kada navodi Djela Šimunova izdana u djelu Vitæ Patrum, ne dodaje ništa čime bi naznačio da mu se ne sviđaju. Sigebert iz Gemblouxa u djelu Chronicon pod godinom 458. iznosi upravo to iz Šimunova životopisa: „Šimun”, kaže, „koji je 40 godina stajao zatvoren na stupu, proslavio se čudesnom svetošću u Antiohiji; on je među ostalim opominjao neka se nitko ne zaklinje imenom Božjim ili kojega sveca, nego radije Šimunovim imenom, obećavajući da će od Boga izmoliti nekažnjivost onomu tko bi se lažno zakleo njime.”

19 Naposljetku je životopis sv. Šimuna izvrsno nakon Velikoga Teodoreta, kako piše Nicefor u 14. knjizi, 51. poglavlju, napisao njegov imenjak Šimun Metafrast, iznoseći svima u njemu neku novu i čudesnu gozbu od svakovrsnih jela. Baronije u djelu Notæ ad Martyrologium, Rader u 3. dijelu djela Viridarium SS., 4. poglavlje, Molanus u djelu Annotationes ad Martyrologium Usuardi, Heribert Rosweyde u djelu Vitæ Patrum i Petar Ribadeneira u djelu Flos SS. pišu da taj spis ne postoji. Mi ga prvi iznosimo iz grčkoga rukopisa francuskoga kralja, na latinski prevedenoga od istoga Vilima našega Gratiusa. Sve prijašnje gotovo je od riječi do riječi prepisano iz 26. poglavlja Teodoretova djela Philotheus, kako će biti očito onomu tko usporedi.

§ V. Koji su ga drugi pisci spomenuli.

Šimunov životopis koji donosimo na drugom mjestu izdao je naš Heribert Rosweyde u 1. knjizi djela De Vitis Patrum iz drugih rukopisa, ali s ponešto drukčijim izričajem. Onaj pak koji je prvi od sviju, dok je Šimun još bio živ, napisao Teodoret, biskup Cira, nalazi se objavljen kako u samim Teodoretovim djelima tako i kod Lovre Surija u 1. svesku djela De Vitis SS. u prijevodu Alberika Longusa iz Salenta, a zatim i u 9. knjizi djela De Vitis Patrum našega Rosweydea u prijevodu Gentiana Hervetusa.

21 Osim toga, njegov su životopis napisali i mnogi drugi: Vincent iz Beauvaisa u 20. knjizi, 51., 52., 53. i 54. poglavlju; Petar de Natalibus u 2. knjizi, 43. poglavlju. Ipak ovoga potonjega valja ispraviti dok kaže: prvo, da je stajao zatvoren u šupljem stupu četrdeset godina; drugo, da je u suhu zdencu više godina činio čudesnu pokoru; treće, da je na stupu od 12 lakata ostao 40 godina; četvrto, da je zmaj opasan za ljude, koji je jurio prema gradu, po njegovoj molitvi, kad mu se drvo zabilo u oko, odmah otišao u pustinju; peto, da ga je opat Antun, koji ga je došao posjetiti, našao mrtva i pokopao. Da je sve to lažno, lako će razumjeti svatko tko pročita životopis. Pisali su i Franjo Haræus iz Utrechta; kartuzijanac Kornelije Grasius, koji je ono što prenosi o prijenosu relikvija sv. Šimuna u Carigrad preuzeo iz životopisa sv. Danijela, kako ćemo niže reći. No što kaže da su tada pronađene posve sačuvane vlasi i kožica na čelu, ne smješta ispravno u Leonovo vrijeme, jer Šimun nije bio tako davno umro; niže ćemo reći da se to dogodilo IV. godine Mauricija, naime godine Kristove 586.

22 Alfons Villegas u 1. dijelu djela Flos SS., među takozvanim Sancti Extravagantes, također pripovijeda Šimunova djela, ponajviše iz Teodoretova djela Philotheus i Evagrija: ali osim drugoga što ćemo niže zapaziti u bilješkama, valja ispraviti prvo to što prenosi da je preminuo za Teodozija Mlađega, oko godine Kristove 440., budući da je poznato da je živio nakon Kalcedonskoga sabora, da se car Leon s njim savjetovao, da je pisao Baziliju, antiohijskomu patrijarhu itd.; drugo, što kaže da su njegove relikvije prenesene u Antiohiju u Ciliciji, dok su prenesene u Antiohiju u Siriji, koja leži na Orontu.

23 Naš Petar Ribadeneira u 2. dijelu djela Flos SS., ali neispravno kaže da ga Grci slave 24. svibnja, kako smo rekli u 1. paragrafu. Životopis koji je Ribadeneira napisao na španjolskom preveo je na latinski Jakov Kanizije, na nizozemski Heribert Rosweyde, obojica naši, a na talijanski Gratiamaria Gratii. Tako su na jezicima svih naroda bile slavljene hvale toga velikoga muža.

24 Mnogo su o njemu pisali Evagrije i Nicefor, koje ćemo često navoditi. Spominje ga Teodor Čitač u 1. knjizi djela Collectanea; Mihael Glika u 4. dijelu djela Annales, koji ipak griješi dok prenosi da se sv. Šimun uspeo na stup za vladavine Marcijana; Životopis sv. Danijela Stilita na 11. prosinca; Životopis sv. Teodozija Cenobijarha na 11. siječnja; monah Ćiril u životopisu sv. Eutimija na 20. siječnja; Životopis sv. Auksencija na 14. veljače; Suda pod natuknicom Symeon, koji svjedoči da je car Marcijan običavao dolaziti k njemu u pučkom odijelu; Juraj Kedren pod XXV. godinom Teodozija i IV. godinom Leona; sv. Grgur Turski u djelu De gloria Confessorum, 26. poglavlje; Baronije u djelu Notæ ad Martyrologium i u djelu Annales na raznim mjestima, osobito pod godinom 460., broj 17 i dalje; sv. Eulogije, aleksandrijski biskup, u 9. govoru kod Focija, kodeks 230. Pismo cara Teodozija upućeno sv. Šimunu Stilitu, da moli za mir Crkve i sigurnost Carstva te da odvrati Ivana, antiohijskoga patrijarha, od branjenja Nestorijeve stranke, navodi se u Efeškom saboru, 3. dio, 23. poglavlje. Sv. Šimun spominje se na II. nicejskom, odnosno VII. ekumenskom saboru, 4. čin. Spominje ga i sv. Ivan Damaščanski u 3. govoru o slikama; Alfons Ciacconius u životopisu Hilara; naš Jakov Gualterius u djelu Tabula Chronologica, III. stoljeće; naš Jakov Gordonus pod godinom 460.; Henrik Spondanus i Abraham Bzovius u sažetku Baronijevih Anala; Sigebert pod godinom 458. Postoji i elegantan XXI. epigram našega Vincenta Guinisija o sv. Šimunu.

25 Naposljetku, vrlo se časno spominje sv. Šimun 3. siječnja u prvom životopisu sv. Genoveve, 6. poglavlje, broj 26, i u drugom životopisu, 6. poglavlje, broj 22; navodeći ta mjesta, Baronije ovako piše: „I u Galiji je njegov glas bio vrlo poznat, jer je njegovu čudesnu svetost naviještala sv. Genoveva, koja ga je, premda daleko odsutna, ipak božanskim nadahnućem poznavala kao da je nazočan, kako je očito iz Djela iste sv. Genoveve.” Štoviše, iz Djela je prije očito da je Šimun naviještao Genovevinu svetost, da joj je po trgovcima slao pozdrave i molio je da moli za njega. U drugom se životopisu ipak natuknjuje da je to poznavanje po božanskoj objavi bilo uzajamno.

26 Protiv magdeburških klevetnika izvrsno ga je obranio presvijetli kardinal Belarmin u 2. svesku, 2. opća kontroverzija, 2. knjiga, De monachis, 39. poglavlje, te Alan Copus u 2. dijalogu, 18. poglavlju.

Životopis sv. Šimuna

NAPISAO NJEGOV UČENIK ANTUN, PREVEO VILIM GRATIUS IZ DRUŽBE ISUSOVE.

Sv. Šimun u trinaestoj godini postaje monah.

Novo se i čudesno otajstvo dogodilo u naše vrijeme. Stoga se i meni, grješniku Antunu i najmanjemu od njegovih učenika, svidjelo pismeno zabilježiti ono što sam doznao. Ovo veliko otajstvo donosi naime veliku korist za skrušenost duše. Zato vas potičem: priklonite uši onomu što ću vam pripovjediti.

2 Sveti i preblaženi naš otac Šimun, još kao dječak, pasao je stada svoga oca, baš kao prorok David. Nedjeljom je pak odlazio u svetu Božju crkvu i slušao božanska Pisma. Kad je odrastao, jednoga je dana, potaknut strahom Božjim, ušao u crkvu i, čuvši čitanje Apostola, upitao nekoga starca: „Reci mi, oče, što je to što se čita?” Odgovori starac: „O uzdržljivosti duše, sine.” Ponovno upita bl. Šimun: „A što je uzdržljivost duše?” Odgovori starac: „Zašto me kušaš raspitujući se o tome? Vidim naime da si i mlad po dobi i ujedno obuzet velikim neznanjem.” Na to će bl. Šimun: „Ne činim to, oče, da te kušam, nego me privlači spomen uzdržljivosti.” Tada starac reče: „Uzdržljivost je spasenje duše, vođa svjetlosti koji uvodi u kraljevstvo nebesko.” Reče mu bl. Šimun: „Pouči me, oče, o onome što govoriš, jer sam neuk.” Odgovori starac: „Sine, uzdržljivost je kad tko posti čista srca i Bogu prinosi svoje molitve sa svakim strahom i poštovanjem: naimeb u prvi sat jednu molitvu, također u šesti i deveti sat, slično i noćne molitve, i drugo tome slično što zatim valja činiti noću. A sve se to uredno obavlja u samostanu. Jesi li razumio, sine, što si čuo? Promisli sve to u svojem srcu. Treba naime da gladuješ i žeđaš, da budeš gol, da podnosiš nepravde, da te udaraju po obrazima i napadaju pogrdama, da uzdišeš i plačeš, da bdiješ i tek lagano okusiš san, da sada podnosiš loše, a sada dobro zdravlje, da težiš i odričeš se te se ponizuješ, da trpiš progonstvo i budeš bičevan, da te traže i hvataju, da mnogo pretrpiš od ljudi, a da te još ne krijepi utjeha Gospodnjih anđela. Jesi li sada čuo sve ovo, sine? Gospodin slave neka ti dade dobar um po svojoj volji.”

3 Kad je to čuo bl. Šimun, iziđe iz crkve i ode na pusto mjesto te se prostrt ničice baci na zemlju sedam dana plačući i moleći Boga, i ne ustade ni da uzme hrane ni pića. Nakon sedmoga dana ustade i dotrča u samostan te se odmah baci pred noge arhimandritu plačući i zaklinjući: „Smiluj se”, reče, „meni grješniku i bijedniku, spasi dušu koja propada a želi služiti Bogu.” Reče arhimandrit: „Tko si, odakle si, kako ti je ime i otkuda nam dolaziš?” Odgovori blaženik: „Rodom sam doduše slobodan, ime mi je Šimun; ali za roditelje i odakle sam došao nemoj pitati, gospodine, nego otkupi jedinu dušu koja propada.” Kad je to čuo arhimandrit, dobrostivo ga podiže sa zemlje i reče: „Ako dolaziš od Boga, Bog će te čuvati i braniti od svakoga zla, zasjeda, pogibelji i napasti; a ti ćeš svoj braći iskazivati poslušnost da te svi ljube.” A njegovi ga roditelji dvije godine nisu prestali oplakivati i tražiti. Blaženi pak Šimun ostade u samostanu služeći svoj braći te se lako omilio svima, ispunjavajući svako pravilo samostana.

a Otuda također postaje vjerojatnije da je ovaj životopis napisao Antun.
b Gle kako je drevan običaj crkvenih časova.

Čudesnom se pokorom izmučuje, izbačen iz samostana biva s čašću vraćen.

Nađe pak kod zdenca iz kojega se crpla voda vjedro koje je imalo a uže ispleteno od čekinja; odriješivši ga, povuče se nakratko, njime opaše cijelo tijelo i odjene odozgo svoju kabanicu od kostrijeti, te ušavši u samostan reče braći: „Iziđoh da zagrabim vode, ali ne nađoh užeta.” Rekoše mu braća: „Šuti, da za to ne dozna arhimandrit.” I nitko nije osjetio da mu je uže omotano oko tijela. Ostao je pak tako okob godinu dana. Ali uže je izjelo njegovo meso i prodrlo sve do kostiju, te se počelo prekrivati istrunulim mesom. Zbog smrada pak nitko nije mogao stajati blizu njega, niti je komu padalo na pamet otajstvo koje je učinio. Ali i njegov se ležaj napunio crvima. Primao je također hranu koja se svakodnevno davala i dijelio je siromasima.

5 Slučajno dakle izišavši neki od monaha, zateče ga kako siromasima dijeli kruh i mahunarke koje je bio primio: jer dok su svi postili do večeri, on je produljivao gladovanje od nedjelje do nedjelje. Taj monah ušavši oklevetao ga je kod arhimandrita govoreći: „Ovaj čovjek želi prevratiti naš samostan i pravilo koje si nam dao.” Arhimandrit reče: „Kako želi prevratiti pravilo?” Reče mu brat: „Mi smo prihvatili postiti do večeri, a ovaj jede samo nedjeljom; hranu pak koju primi daje siromasima. Niti je to jedino, nego iz njegova tijela izlazi nepodnošljiv smrad, tako da nitko ne može stajati blizu njega, a i ležaj mu vrvi crvima: više to ne možemo podnositi. Štoviše, ako ga dulje zadržiš ovdje, mi odlazimo odavde. Pošalji ga dakle onamo odakle je došao.” Kad je to čuo arhimandrit, pogođen čuđenjem, pristupi k njegovu ležaju i nađe ga puna crva, niti je ondje mogao stajati zbog smrada. „I gle”, reče, „drugoga Joba!”, te ga dozvavši ovako ukori: „Što si to učinio, o čovječe? Odakle ovaj smrad? Zašto varaš braću? Zašto razaraš pravilo samostana? Zar si kakva sjenovita utvara? Jer kad bi uistinu bio čovjek i rođen iz ljudskoga braka, bio bi nam rekao iz kojega si roda i odakle si ovamo prispio.”

6 Slušajući to, blaženi Šimun spuštena pogleda šutješe, a suze su mu obilno padale iz očiju na zemlju. Tada arhimandrit, kao obuzet nekim bijesom, reče: „Svucite ga da vidimo odakle nastaje ovaj smrad.” Pokušaše ga dakle svući, ali nikako nisu mogli, tako su mu haljine bile slijepljene s istrunulim mesom. Tri su ga dana stoga neprestano namakali mlakom vodom i uljem, te su ga i tako jedva mogli svući. Nađoše pak uže tako urezano u tijelo da se već gotovo nije moglo ni vidjeti. A mnoštvo crva što je vrvjelo iz rana bilo je beskrajno. Doista je ta neizlječiva nevolja zaprepastila monahe. I počeše se međusobno dogovarati kojim bi lijekom mogli izvaditi uže. Vikao je pak blaženi Šimun: „Pustite me, braćo, pustite me da ovako umrem, smrdljivi pas; pustite da se moji zločini ovako kazne, jer ja sam more grijeha.” Arhimandrit pak i braća obilno su plakali promatrajući tu neobičnu ranu. I reče mu arhimandrit: „Još ti nije ni osamnaest godina, a kakve to uopće grijehe imaš?” Odgovori blaženi Šimun: „Prorok David kaže: ‘Evo, u bezakonjima sam začet, i u grijesima me zače majka moja.’ Tako i ja.”

7 Zadivio se arhimandrit njegovoj mudrosti, što je seoski mladić bio tako ganut strahom Božjim; i pozvavši liječnike, s velikim trudom i mukom pobrinuo se da se uže istrgne iz njegova tijela, tako da su ga svi već smatrali mrtvim. Naposljetku su ga u pedeset dana velikom pomnjom i vještinom djelomično izliječili; i reče mu arhimandrit: „Sine, evo ozdravio si, otiđi kamo ti drago.” Čuvši to, blaženi Šimun iziđe iz samostana. Bijaše pak u blizini zdenac bez vode. I velika sila nečistih duhova prebivala je u njemu; ne samo njih nego i ljutica, riđovki i zmija. Zbog toga su se mnogi bojali prolaziti kraj toga mjesta. Ali blaženi Šimun, izišavši iz samostana, a da ga nitko nije vidio, baci se u taj zdenac i sakri se u njegovu zakutku sedam dana.

8 Vidje nadalje u snu arhimandrit kako je samostan okružen velikim mnoštvom ljudi, koji svi bijahu odjeveni u bijele haljine i noseći baklje u rukama vikahu: „Spalit ćemo te ako nam ne predaš Božjega slugu Šimuna: zašto si ga izbacio? Što je skrivio? Zar ne znaš da je veći od tebe i da će se većim naći na dan suda?” I odmah se probudivši, arhimandrit, dršćući cijelim tijelom, reče braći: „Koliko ja uviđam, braćo, onaj je čovjek pravi sluga Božji; mnogo sam naime ove noći pretrpio zbog njega. Nego, molim vas, rastrčite se i potražite ga, i neka se nitko od vas ne vraća ovamo dok ga ne nađe.” Izišavši pak, braća su ga posvuda tražila; i kako ga nisu mogli naći, javiše to arhimandritu: „Nijedno mjesto nismo propustili gdje ga nismo tražili, osim jedinoga onoga suhoga zdenca; u nj se pak nitko ne usuđuje spustiti.” Reče arhimandrit: „Učinivši znak Kristov, siđite s bakljama i potražite ga.” A oni otišavši izliše molitve nad zdencem, te se petorica monaha spustiše po spuštenome užetu. Gmazovi ugledavši baklje pobjegoše u kutove. A blaženi Šimun ugledavši ih povika govoreći: „Preklinjem vas, pustite me malo dok ne predam duh: žalim naime nemalo što još nisam ispunio ono radi čega sam se ovamo bacio.” Ali monasi ga uhvatiše, kao da je kakvo zlo počinio, i dovedoše k arhimandritu.

9 Kad on vidje blaženoga Šimuna, padne mu pred noge i reče: „Oprosti mi, slugo Božji, što sam protiv tebe iz nerazboritosti sagriješio. I preklinjem te da dopustiš da ti sam budeš meni poglavar i da me poučiš onomu što znaš.” Ali blaženi Šimun nije prestajao plakati i moliti; i boravivši tri godine u samostanu, potajno od sviju iziđe i ode u pusto mjesto, blizu kojega bijaše selo koje se nazivac Thalampsin, i ondje od suhoga kamenja sagradi malu kolibu u kojoj provede četiri godine, mučeći samoga sebe postovima i podnošenjem kiša i žege, a mnogi su dolazili k njemu. Hrana mu pak bijaše namočena leća i voda.

a Na grčkome je χαίνον τριχινον.
b Teodoret ima 40 dana.
c Na grčkome: ἐγγυστα δὲ αὐτοῦ ἦν χωρίον ἐπιλεγόμενον Θέλλαμψιν.

Živi na stupu, moli za pokojnu majku.

Zatim sagradi sebi stup od četiri lakta i stajaše na njemu sedam godina. A njegov se sveti glas raširi na sve strane. Nakon toga sagradiše mu mnoštva dvije ograde od suhoga kamenja, napraviše vrata unutar ograde i podigoše mu stup od četrdeset lakata: na njemu je stajao petnaest godina čineći mnoga ozdravljenja, nasljedujući začetnika Krista, vraćajući slijepima vid, hromima hod, čisteći gubavce, nijemima dajući sposobnost govora, uzetima korak, a i onima koji su bili iscrpljeni dugom bolešću donoseći pomoć. Povrh toga zapovjedi i naloži svakomu: „Ako te tko upita tko te je ozdravio, reci: ‘Bog.’ Čuvaj se da ne rekneš: ‘Šimun’; ako rekneš, proričem ti da ćeš ponovno upasti u ista zla. I ovo ti kažem da nikada ne lažeš niti se kuneš Bogom; a ako ti je nužno, a zakuni se mnome poniznim, bilo ozbiljno bilo lažno: velik je naime grijeh i pogibelj kleti se Bogom.”

11 Čudo. Čuj čudesno otajstvo. Njegova majka, kad je napokon dvadeset i sedme godine doznala u kojemu kraju boravi, došavši željela ga je vidjeti; i dok je obilno plakala u predvorju njegove ograde, nije joj bilo dopušteno da ga vidi, nego je, prislonivši ljestve uza zid ograde, pala na zemlju; i poruči joj blaženi Šimun: „Oprosti mi sada, majko, i, ako budemo dostojni, u onome ćemo se vijeku međusobno vidjeti.” Kad je majka to čula, još se više raspali željom da ga vidi. A svetac joj poruči govoreći: „Sjedi malo i počini, i ubrzo ću te vidjeti.” I sjede u predvorju ograde te odmah predade duh Gospodinu. I zapovjedi da je unesu; položiše je pak pred stup; on je pogleda i poče ovako govoriti: „Gospodine Bože nad vojskama, vođo zalutalih, upravitelju kerubina, koji si kao ovcu vodio Josipa, koji si slavnom snagom ojačao proroka Davida, koji si Lazara četverodnevnoga uskrisio, primi u miru dušu službenice svoje.” Kad se on tako pomolio, majčino se tijelo pokrenu i licem se nasmiješi; i svi koji su stajali uokolo vidješe to i proslaviše Boga. Uostalom, obavivši joj sprovod, pokopaše je pred stupom, iskazavši joj ondje posljednju počast. a Vidi što je rečeno u Predgovoru, § 4.

Razna ozdravljenja bolesnika, crv pretvoren u biser.

Čuj drugo, novo i čudesno. Neki su izdaleka išli na molitvu i susrete ih košuta na paši, i to bređa, pa reče jedan od njih: „Zaklinjem te krepošću sv. Šimuna da te uhvatim”, i iznenada košuta stade. A oni je uhvatiše, ubiše i meso pojedoše, a koža osta ondje. I odmah im se jezik sveza kao lijepkom; i kad htjedoše govoriti, ne mogoše. Brzo stoga dotrčaše, padajući pred stup i moleći lijek; i kad su ondje neko vrijeme u nazočnosti mnogih proboravili i s velikim kajanjem čekali, vratiše se zdravi svojima, slaveći Boga.

13 Dogodilo se također da je neka žena, noću uhvaćena žeđu, s vodom progutala malu zmiju. A ona, hranjena, poprimi velik rast u njezinu trbuhu. Mnogi su se pak liječnici trudili da je izvade, ali uzalud. Odnesoše je stoga k svecu i ispripovjediše mu kako stvar stoji. A on reče: „Stavite joj u usta malo vode i zemlje.” I čim zvijer to osjeti, obori je na tlo, i iziđe duga četiri lakta, dođe pred stup i, kao da se poklonila mužu koji je usred anđela podizao glavu, izdahnu; i svi koji su stajali uokolo proslaviše Boga.

14 Zatim mu stup učiniše višim; podigoše ga naime na oko četrdeset lakata. I nadaleko i naširoko raširi se njegov glas, tako da je i Saracene potaknuo k njemu, koji su od njega bili i obraćeni na strah Božji. Čovjekomrzac dakle đavao, kako mu je običaj kušati Božje sluge i rugati im se, preobrazi se u lik Gospodnji, sjedeći na kerubinskim kolima, i reče svecu: „Dođi i uspni se na ova kola te primi svoju krunu.” Svetac, ne misleći da je to isprazna prikaza, podiže nogu i stavi je na kola; a kad je duhom spoznao da su to đavolske smicalice, brzo povuče nogu od već prepoznate utvare i primi od đavola udarac u bedro, kao blaženi Job, odakle bolest nazvana a Pannucula; i zgrči mu se bedro, te se otada poče oslanjati samo na jednu nogu i na njoj je stajao dugo vremena sve do smrti. A nebrojeni su crvi padali na zemlju s njegova bedra. Zato ja, najmanji, nisam imao drugoga posla nego da ih skupljam i podignute vraćam na mjesto odakle su bili pali, dok je svetac govorio: „Jedite odakle vam je dao Gospodin.”

15 Dogodilo se pak Božjim migom da je k njemu došao kralj Saracena. I kad se približio stupu i zatražio blagoslov od sveca, poče ga svetac opominjati; i dok su razgovarali, pade crv s njegova bedra, te Saracen obrati pozornost, ali ipak nije znao što je to što je palo; i dotrčavši, podigne toga crva, prisloni ga na oči i na srce, te iziđe van noseći ga u ruci. Poruči mu svetac govoreći: „Pristupi, odbaci teret koji je pao s mene grešnika; smrdljiv je naime crv iz smrdljiva mesa. Zašto kaljaš svoje ruke, slavni mužu?” I dok je sveti muž to govorio, pristupi Saracen i reče mu: „Ovo će mi biti na blagoslov i na otpuštenje grijeha”; i otvorivši desnicu, vidi da se crv pretvorio u dragocjen biser; i vidjevši to, Saracen proslavi Boga. a Na grčkome πενούχλα, koja riječ, kako u Glossario bilježi Ivan Meursius, znači i kugu λογεμόν; ovdje se uzima za velik čir, koji Teodoret naziva hironijskim, to jest velikim, kao da mu je potreban izvrstan liječnik poput Hirona, a naziva se i telefskim, kako kaže Hadrijan Junius u Nomenclatore.

Obraćenje razbojnika Antioha i njegova pobožna smrt.

Bijaše u gradua Izaurejaca neki vođa razbojnika, po imenu Antioh Agonat, čija su se razbojstva posvuda razglašavala. Jednom je na nj poslana snažna četa vojnika, a također i višeb patricija da ga uhode i dovedu u Antiohiju, ali nisu mogli zbog njegove goleme snage. Otpremiše dakle dovoljan broj i sav se grad podiže protiv njega. Iziđoše odabrani vojnici, opremljeni oružjem, njih stotinu pedeset i šest, i nađoše ga u svratištu kako pije vino. On, doznavši za stvar, poče izvoditi prizor. U blizini pak bijaše rijeka; a imao je kobilu kojoj je zapovijedao kao čovjeku; i ustavši, baci na nju svoje haljine i reče joj: „Idi i ondje me čekaj.” Bez oklijevanja iziđe kobila iz svratišta grizući i poskakujući, te otišavši pričeka ga na rijeci. Iziđe i razbojnik s isukanim mačem i poče vikati govoreći: „Odmaknite se svi brzo da vas sve ne sasiječem.” I nitko se ne usudi staviti ruke na nj; odmah uzjaše kobilu, odjuri najbrže što može i, zagrlivši svečev stup, glasno povika: „Spasi dušu koja propada, slugo Božji!” A sv. Šimun reče: „Što hoćeš, čovječe?” A on: „Ja sam onaj glasoviti poglavica razbojnika koji sam ovamo utekao da se spasim.” Reče svetac: „Ako možeš pobuditi bol zbog grijeha.” Odgovori poglavica razbojnika: „Zbog toga sam ovamo došao.” Dok je on još govorio, stigoše vojnici, nađoše ga kako razgovara sa svecom i rekoše svecu: „Nije pravedno, sveti Oče, da primaš ovoga zločinca; pusti ga da plati kaznu.” Odgovori im sveti Šimun: „Ja ga, sinovi moji, nisam ovamo dozvao, nego će onaj koji poznaje njegovu nakanu i djela učiniti s njime milosrđe. Ja ga naime ne mogu progoniti. Znajte pak da je pokajnicima kraljevstvo nebesko. Ta s Gospodinom našim Isusom Kristom razapeta su dvojica razbojnika: jedan je od njih zadobio kraljevstvo nebesko, a drugi je primio kako je zaslužio. Ako se pak tko može oduprijeti onomu koji ga je ovamo poslao, neka dođe i odvede ga odavde.” Rekavši to, otpusti ih.

17 Kad su oni odlazili, reče mu razbojnik: „Gospodine moj, ja odlazim.” Reče mu svetac: „Zar se ponovno vraćaš svojim zločinima?” Odgovori razbojnik: „Nipošto, Oče, nego me zove Gospodin Krist.” I ispruživši ruke prema nebu, izgovori samo ovo: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, primi duh moj.” I plakao je dva sata, tako da je i sveca i nazočne potaknuo na suze; i prignuvši glavu prema stupu, predade duh Bogu. Mnoštvo ga opremi i pokopa pred ogradom. Nedugo zatim dođoše vojnici da ga odvedu i počeše govoriti svecu: „Pusti zločinačkoga čovjeka da primi kako je zaslužio.” Svetac pak reče: „Braćo, onaj koji ga je ovamo poslao moćniji je od vas i od nas; on ga je trebao kao muža sebi korisna. Poslao je stoga po njega dvojicu strašnih naoružanih vojnika, koji bi mogli razoriti i cijeli grad sa stanovnicima. Oni su ga odveli; a ja, najniži od smrtnika, ugledavši njihov strašni izgled, prestrašen nisam se usudio proturječiti im, da ne bi i mene ubili.” A oni, doznavši što se s njime dogodilo i kako je slavno predao dušu, i sami proslaviše Boga te se sa strahom vratiše u Antiohiju.

a Izaurija je pokrajina Azije između Likaonije i Cilikije kod gore Taura, i grad iste pokrajine koji se kod Ptolemeja zove Isaura, a kod drugih Klaudiopol.
b Na grčkome je ἄχειπάτρει, što bi se možda bolje prevelo kao magistrati ili prefekti.

Voda za stanovnike, potomstvo isprošeno za nerotkinju, blagoslov podijeljen odsutnomu, spašena lađa.

Dogodilo se da je stanovnicima toga kraja nestalo vode, tako da su umirali od žeđi; svetac se molio Bogu sedam dana i ni s kim nije govorio, nego je bio predan molitvi; i sedmoga dana oko devetoga sata iznenada provre najobilnija voda na istočnoj strani ograde; kopajući pak nađoše špilju neizmjerna izvora voda. Mnoštva su ondje sagradila sedam otvora i svi proslaviše Boga.

19 Bijaše neka nerotkinja, kraljica Saracena. Dođe ona moleći sveca da joj molitvama isprosi potomstvo od Boga. I kad je dugo i mnogo molila, dok je sveti muž pridruživao svoje molitve, poruči joj svetac da ode kući, jer će Gospodin učiniti ono što je njoj na korist. Otišavši kući, ona ubrzo zače i rodi kćerkicu. Kad je ona već navršila pet godina, niti je govorila niti je hodala nogama. Majka sa svojim mužem i kćerkicom pristupi ponovno i s poštovanjem se prostre na zemlju pred svetim mužem. Njima on odgovori: „Čekajte, i Gospodin će donijeti pomoć.” I kad su ondje ostali već sedam dana, ne osjetiše nikakve pomoći te tužni odoše govoreći: „Nije htio Gospodin izliječiti je.” Krenuvši dakle na put, okrenuše se da pogledaju svečev stup, i gle, iznenada kći povika govoreći: „Slava tebi, Bože sv. Šimuna!” Njezini roditelji, vidjevši čudo, proslaviše Boga koji čini čudesa po svojim svecima.

20 Jednoga dana, dok su vojnici putovali, neka žena, odavno željna vidjeti svetoga Šimuna, razmišljajući u sebi na koji bi način mogla postići svoju želju, čim ih vidje da su već krenuli na put, i sama se odjene u vojničku opremu te se s njima dade na put. Kad su stigli do mjesta stupa, reče ona vojnicima: „Ako želite ovdje nakratko ostaviti konje, uđite i primite blagoslov od sveca; a kad iziđete, ući ću i ja da i ja zavrijedim primiti blagoslov od njega.” Kad su oni dakle ušli i iskazali poštovanje svecu, reče im on: „Neki je vojnik ostavljen od vas vani.” Oni pak rekoše: „Tako je, časni Oče.” A svetac im reče: „Iziđite i recite mu: ‘Budi dobra srca, jer je uslišana tvoja molitva i blagoslovljen si od Gospodina.’” Vojnici je upitaše: „Koje si dobro djelo učinio? Jer nam je svetac zapovjedio: ‘Izišavši recite vojniku koji čeka pred vratima: Budi dobra srca, jer je uslišana tvoja molitva i blagoslovljen si od Gospodina.’” Odgovori ona: „Priznajem vam, braćo, da sam žena i da sam veoma željela vidjeti sveca. Grešnica sam naime.” Vojnici, čuvši tu stvar, zaprepastiše se, proslaviše Boga i slavu sveca, te u miru nastaviše svoj put.

21 Bijaše jednom pristupilo veliko mnoštvo ljudi da primi blagoslov od njega. Uspne se dakle poslužitelj s kadionicom i glasno govoraše svecu: „Slugo Božji, mnoštvo strpljivo čeka tvoj blagoslov; zapovjedi dakle i otpusti ih, jer te evo već dugo čekaju.” Ali on ništa ne odgovori poslužitelju, jer njegov duh nije bio kod njega. I dok je tako sam vikao, a ipak nije dobivao odgovora, poče naricati kod stupa misleći da je svetac preminuo. Mnoštvo, vidjevši to, poče žalosno jadikovati i naricati velikim lelekom, žaleći zbog svojih grijeha. Malo poslije vrati se njegov duh i odgovarajući reče mnoštvu: „Braćo, velika je lađa na moru u ovo isto vrijeme bila u pogibelji; na njoj se vozilo tristo duša i svi su vikali moleći moju pomoć s velikim plačem; ja sam, promotrivši taj prizor, zazvao Boga uvijek dugotrpljiva prema našim grijesima, te pristupivši k moru pružio im ruku i spasio ih.” I čuvši to, mnoštva proslaviše Boga sv. Šimuna. On ih s blagoslovom otpusti kućama.

Izliječena zmija, stišan potres, obuzdani opaki.

Drugo čudo svetoga oca našega Šimuna želim vam ispripovjediti. Ženka zmije zadobila je golem čir, tako da se od boli njezino režanje i siktanje čulo na milju udaljenosti. Njezin mužjak, sućuteći njezinoj muci, dođe s njom k svecu; i kad su stigli do stupa, počeše ići odvojeno, jer se ženka, ne usuđujući se doći pred svečevo lice, povuče na onu stranu gdje su obično sjedile žene. Mužjak pak, ušavši s mnoštvom muškaraca, pokloni se stupu, mičući glavom gore-dolje, kao da moli pomoć svetoga muža. Mnoštva, ugledavši golemu zmiju, prestrašena pobjegoše. Vidjevši to, sv. Šimun reče mnoštvu: „Ne bojte se, braćo; došla je da postane dionicom naše molitve, jer se njezina bolesna družica povukla na mjesto žena.” I reče zmiji: „Uzmi malo zemlje, odnesi je svojoj družici, stavi je na nju i dahni, pa ćeš joj izliječiti zlo.” Zmija, uzevši blata, ode da je izliječi. Vidjevši to, mnoštva pođoše za njom i vidješe ženku kako stoji uspravno i ima golem čir. Tada joj mužjak stavi uzeto blato i, dahnuvši pred očima sviju, izliječi je, te zajedno odoše. Mnoštva, vidjevši čudo, proslaviše Boga.

23 Dogodilo se, kada je ljudima toga kraja prijetila neka velika nevolja, da su se svi slili k njemu kako bi umilostivili Boga. Posvuda su se naime vidjele mnoge ruševine zgrada i smrti ljudi, tako da se i svetac sa stupom tresao kao list na vjetru. Svetac dakle, plačući zajedno s ostalima, reče: „Svi skrenuše, zajedno postaše pokvareni; nema tko bi činio dobro, nema ni jednoga; ne slušate me, nego se natječete u pohlepi. Vaša su bludničenja i nepravde preobilovale. Lakše mi je razgovarati sa svojim Gospodinom nego s vama nevjernima.” I ujedno zapovjedi da prestanu prošnje. A kad se on pomolio, ponovno se s olujom vjetrova pogibelj pojača. I zapovjedi im da poviču: „Kyrie eleison”, to jest: „Gospodine, smiluj se.” I kad su malo pričekali, davši im mir, pomoli se; dovršivši molitve, reče mnoštvu: „Braćo, od vas sviju uslišana je jedna duša. Da vam pružim punu vjeru u tu stvar, evo postavit ću ga u sredinu među vas.” I zapovjedivši mu da istupi, ovako mu se obrati: „Vjeruj mi, brate, da si od svih ovih ti jedini uslišan. Nego reci mi, što si dobra učinio?” Odgovori on svecu: „Oprosti, Oče, ja sam čovjek grešnik.” Naposljetku prisiljen od sveca (jer je i s neba dolazio glas koji govoraše: „Uslišana je tvoja molitva i molitva ovoga seljaka koji stoji u sredini među njima”), prizna im: „Ja sam čovjek seljak i običavam dnevne zarade podijeliti na tri dijela: prvi darujem siromasima, drugi za porez državi, a treći trošim na svakodnevne izdatke. Dosad nisam prestao čuvati to životno pravilo.” Svi ga dakle zagrliše, iskazaše mu poštovanje i gurali su se da bi mogli vidjeti takva muža.

24 Čujte drugo. Bijaše neki čovjek po imenu Julijan, koji je služioa Ardaburiju. On, zahvaćen nekom mahnitošću, poče neprestano navaljivati na Ardaburija govoreći: „Dopusti mi da se uspnem i zgrabim ga sa stupa, obaspem pogrdama i kaznim kako želim. Varalica je naime i zavodi ljude.” I dotrčaše k njemu; i prislonivši ljestve, uspne se Julijan na stup, uzdajući se da ga može srušiti. Kad se popeo na treću prečku, ljestve se odmaknuše od stupa i ostadoše visjeti u zraku oko četiri lakta od zemlje. I svi koji su gledali zaprepastiše se i uplašiše.b Ardaburije, potaknut gnjevom, nategnu svoj luk želeći probosti sveca; i odmah mu se ruka ukoči, niti je mogao odapeti strijelu; i ne samo da mu je ruka bila zahvaćena ukočenošću nego su mu i noge bile pogođene kostoboljom sve do kraja života.

a Dvojica bijahu Ardaburija: prvi izvrstan vojskovođa pod Teodozijem Mlađim, konzul god. 427., otac Asparov, kako izvješćuje Sokrat, knj. 7, pogl. 23; drugi bijaše sin Asparov, od Marcijana postavljen za vojskovođu istočnih četa, kako donosi Suda. I to je onaj koji je tijelo sv. Šimuna odveo u Antiohiju, kao što će se dolje reći.
b Drugi to pripovijedaju o samome Julijanu.

✠

5. siječnja Kalendar godine