Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 5. siječnja

O sv. Šimunu Stilitu

DE S. SIMEONE STYLITA

§ I. Glasovito ime Šimuna Stilita Starijega.

§ I. Simeonis Stylitæ senioris celebre nomen.

Crkveni kalendari navode trojicu Šimuna Stilita. Starijega i prvoga začetnika te ustanove Latini štuju 5. siječnja, a Grci 1. rujna. Griješi naime Baronije kada piše da se njegov rođendan za nebo slavi 24. svibnja, nepromišljeno slijedeći Menologij kardinala Sirleta, u kojem se, dok se toga dana govori o Šimunu Mlađem, neispravno dodaje da je njegova djela pismeno predao Teodoret, biskup Cira: poznato je naime da je Teodoret umro mnogo prije nego što se Šimun Mlađi rodio. Drugi dakle Šimun Stilit, onaj s Čudesne gore, zabilježen u Rimskom martirologiju 3. rujna, u Grka se štuje 24. svibnja, kojega ćemo dana o njemu opširnije govoriti. Trećega isti Grci slave 26. srpnja, a naziva se prezbiterom i arhimandritom; to je možda onaj isti kojega spominje Ivan Mosho u 37. poglavlju djela Pratum spirituale, odnosno 10. knjige djela De Vitis Patrum, kao pogođenoga munjom.

Tres Simeones Stylitas fasti ecclesiastici exhibent. Senior, ejusque instituti primus parens v Januarii colitur a Latinis, a Græcis i Septembris. Fallitur enim Baronius dum scribit ejus natalem agi xxiv Maii, Menologium Cardinalis Sirleti temere secutus, in quo cum de juniore Simeone eo die agatur, illud non recte adjicitur, res ab eo gestas a Theodoreto Cyri Episcopo litteris traditas esse: constat enim Theodoretum multo ante vita functum esse, quam junior Simeon nasceretur. Alter igitur Simeon Stylita in monte mirabili, in Martyrologio Romano relatus III Septembris, colitur a Græcis xxiv Maii, quo die de illo pluribus agemus. Tertius ab iisdem Græcis celebratur xxvi Julii, vocaturque Presbyter et Archimandrita; idem fortassis, qui a Joanne Moscho cap. 37, Prati spiritualis, sive libri 10, de Vitis PP. fulmine ictus memoratur.

2 Starijega ovako slavi Rimski martirologij 5. siječnja: „U Antiohiji sv. Šimuna monaha, koji je mnogo godina živio stojeći na stupu, odakle je i dobio ime Stilit; njegov život i življenje bijahu čudesni.” Gotovo isto imaju Beda, Hraban, Usuard i Bellini, a opširnije Adon, Notker i drugi. Grčki menologij 1. rujna: „Spomendan sv. oca našega Šimuna Stilita, koji je živio za cara Leona Velikoga i Martirija, biskupa grada Antiohije, iz pokrajine Cilicije, iz kaštela Sesana; stupivši u monaški život, uspeo se na stup, na kojem je stajao četrdeset i sedam godina, te je, učinivši mnoga čudesa, u miru počinuo.” Isto imaju toga dana mineji i grčki Anthologion koji je odobrio Klement VIII. Kristofor Patricije i prokonzul Mitilene u sažetku Menologija istoga dana kaže: Συμεδὲν ἀννυνείσθω μοτ, οὐτερ στύλος τὸ γνώρισμα. „Neka mi bude hvaljen Šimun, kojemu je znamenje stup.”

2 Seniorem ita celebrat Martyrologium Romanum v Januarii: Antiochiæ S. Simeonis monachi, qui in columna stans multos annos vixit, unde et Stylitæ nomen accepit: cujus vita et conversatio extitit admirabilis. Eadem fere habent Beda, Hrabanus, Usuardus, Bellinus; et fusius Ado, Notkerus, aliique Menologium Græcorum i Septembris: Commemoratio S. P. N. Simeonis Stylitæ, qui fuit sub Imperatore Leone Magno, et Martyrio Antiochenæ urbis Pontifice, a provincia Ciliciæ ex castello Sesan: qui monasticam vitam ingressus in columnam ascendit; in qua quadraginta septem annos stetit, et multis per eum editis miraculis in pace quievit. Eadem habent eo die Menæa, et Græcorum Anthologion a Clemente VIII approbatum. Christophorus Patricius et Proconsul Mitylenæus in epitome Menologii eodem die: Συμεδὲν ἀννυνείσθω μοτ, οὐτερ στύλος τὸ γνώρισμα. Laudetur a me Symeou, cujus insigne columna.

3 Franjo Maurolico u martirologiju na 5. siječnja ovako o njemu piše: „Kod Antiohije sv. Šimuna Stilita čudesnoga: jer je u suhu zdencu živio više godina, a na stupu je četrdeset godina živio stojeći na jednoj nozi. Pokojnoga su oplakale i ptice.” Ali griješi Maurolico što smatra da je u suhu zdencu živio više godina, gdje je bio tek nekoliko dana, a ni u tome što natuknjuje da je na stupu neprestano stajao oslonjen na jednu nogu, nego samo jednu godinu. Petar Galesini: „U Antiohiji sv. Šimuna Stilita monaha, koji je četrdeset godina bio zatvoren u šuplji stup, uzimajući hranu jednom tjedno, te je živio o kruhu, korijenju bilja i vodi. Tim čudesnim uzdržavanjem i svetošću taj je muž, slavan i po mnogim čudesima, prešao Gospodinu.” No odakle je Galesini doznao da je bio zatvoren u šuplji stup? Suprotno će postati očito iz sljedećega paragrafa. Niti je uzimao hranu jednom tjedno, osim na početku monaškoga života, nego tek četrdesetoga dana, kako će se reći u Životopisu.

3 Franciscus Maurolycus in Martyrologio ad v Januarii ita de eo scribit: Apud Antiochiam S. Simeonis Stylitæ admirabilis: nam in puteo sicco pluribus annis, in columna per annos quadraginta stans super unum pedem vixit. Defunctum etiam aves defleverunt. Sed fallitur Maurolycus, quod in puteo sicco existimet pluribus annis vixisse, ubi pauculis tantum diebus fuit: neque quod innuit, assidue pede uno nixus in columna stetit, sed uno solum anno. Petrus Galesinius: Antiochiæ S. Simeonis Stylitæ monachi, qui in columnam cavam annis quadraginta inclusus, in hebdomada cibum semel capiens pane herbarumque radicibus et aquæ potu vicitabat. Qua admirabili abstinentia et sanctitate vir, multis etiam miraculis clarus migravit ad Dominum. Verum unde didicit Galesinius cavæ columnæ inclusum fuisse? Contrarium patebit ex § sequenti. Nec semel in hebdomada cibum capiebat, nisi in principio vitæ monasticæ; sed quadragesimo demum die, ut in Vita dicetur.

§ II. Odakle naziv Stiliti. Kakav je bio oblik stupa.

§ II. Stylitæ unde dicti. Quæ columnæ forma.

Vrijedi truda, dok govorimo o Stilitima, izložiti kakvo je značenje te riječi i kakav je bio oblik stupa. Prvo ovako ukratko izlaže naš Rosweyde u bilješci uz životopis sv. Šimuna Stilita: „Gramatičari izvode i στύλος i στήλη iz istoga korijena ὑστημι, stojim. Suda kaže: Στυλίτης, ό ἐπι κίονος ιστάμενος, Stilit je onaj koji stoji na stupu. Tko je prvi kod Rimljana sagradio ćeliju na stupu, uči nas Askonije uz Ciceronov govor In Q. Cæcilium, koji se naziva Divinatio in Verrem: ‘Menije je, prodajući svoju kuću cenzorima Katonu i Flaku da se ondje sagradi bazilika, zadržao za sebe pravo jednoga stupa na koji bi postavio krov od isturenih dasaka, odakle bi i on i njegovi potomci mogli gledati gladijatorske igre koje su se još tada davale na forumu, odakle su po tom istom Meniju nazvani menijani.’ Fest kaže: ‘Menijanske građevine nazvane su po Meniju: on je naime prvi preko stupova produžio grede kako bi se proširili gornji dijelovi.’ Glosa kaže: Mænianum, ἐξώστρα. Menianus, ἐχθέτης.” Toliko Rosweyde. Gotovo isto ima Rader u 3. dijelu djela Viridarium, 4. poglavlje, o Stilitima, gdje dodaje: „Στήλη je bio u pravom smislu nadgrobni kamen postavljen na humke pokojnika s natpisom.” I odmah dodaje da su se na stupove sramote (στήλαις) običavali urezivati razlozi krivnje i djela zločinaca, te da su to na neki način bile ploče ili stupovi proskripcija. Odakle se λόγον στήλευτικόν i epistola στήλευτικὴ uzimaju za pogrdni spis kojim se zločini optuženika izlažu javnomu čitanju.

Operæ pretium est, dum de Stylitis agimus, quæ vocis notio, quæ columnæ forma fuerit, exponere. Prius ita breviter exequitur Rosweydus noster in Notatione ad S. Simeonis Stylitæ vitam: Ducitur a Grammaticis et στύλος et στήλη ab eadem origine ὑστημι, sto. Suidas: Στυλίτης, ό ἐπι κίονος ιστάμενος, Stylita qui columnam insistit. Quis primus apud Romanos super columnam cellulam struxerit, docet nos Asconius in Ciceronis Orationem in Q. Cæcilium, quæ Divinatio in Verrem dicitur: Mænius cum domum suam venderet Catoni et Flacco Censoribus ut ibi basilica ædificaretur, exceperat jus sibi unius columnæ, super quam tectum projiceret ex provolantibus tabulis, unde et ipse et posteri ejus spectare munus gladiatorium possent, quod etiam tum in foro dabatur, unde ab eodem Mænio dicta sunt Mæniana. Festus: Mæniana ædificia a Mænio sunt appellata: is enim primus ultra columnas extendit tigna, quo ampliarentur superiora. Glossa: Mænianum, ἐξώστρα. Menianus, ἐχθέτης. Hæc Rosweydus. Eadem fere habet Raderus Viridarii parte 3, c. 4 de Stylitis, qui addit: Στήλη erat, proprie cippus sepultorum tumulis impositus, cum inscriptione. Moxque subdit, στήλαις ignominiæ causas nocentium facta inscribi solita, fuisseque quodammodo tabulas seu columnas proscriptionum. Unde λόγον στήλευτικόν, et epistolam στήλευτικὴν pro scripto famoso accipi, quo rei crimina publice legenda proponuntur.

5 O obliku ovako raspravlja isti Rader: „Stupovima, koje ja pretpostavljam svim čudesnim egipatskim piramidama i ukrašenim i oslikanim obeliscima, kolosima i Trajanovim stupovima zbog samih zvijezda koje su nad njima sjale, oblik je, kako smatram, bio uglavnom okrugao, a visina različita. Začetnik naime Stilita, Šimun, najprije se uspeo na stupić od samo šest lakata (odnosno devet stopa), zatim od dvanaest, poslije od dvadeset i dva, a naposljetku od trideset i šest, ili, kako prenose Nicefor i drugi, od četrdeset lakata. Prostor, odnosno ćelija ili boravište postavljeno na stupovima u kojem su boravili, bio je na svaku stranu širok dva lakta, odnosno tri stope, bez krova, kako bi slobodno promatrali čitavo nebo te, izloženi svim vremenskim nepogodama, imali obilniju sjetvu i žetvu strpljivosti. Neki su imali vratašca, a drugi ih nisu imali jer je silina oluje odnijela dio ograde. Ljestve su se prislanjale kada bi se ili drugi uspinjali k njima ili oni silazili k drugima, što su činili ili nikada ili samo pozvani u najvećim pogibeljima države. Mučili su se pak neprestanim stajanjem: nije naime bilo mjesta za ležanje ili lijeganje; mogli su doduše sjediti, ali nigdje ne čitam da su sjedili, i smatram da nikada nisu. Jer prvih četrdeset dana Šimun se dao privezati uz gredu, a drugih četrdeset dana uskoro je stajao slobodan bez oslonca, stršeći gornjom polovicom tijela poput propovjednika na ambonu. Premda to ne bih tvrdio za sve.” Toliko Rader. O mjeri boravišta sagrađenoga na vrhu stupa isto svjedoči Evagrije u 1. knjizi, 13. poglavlju, da je jedva iznosilo dva lakta, kao i Nicefor u 14. knjizi, 51. poglavlju.

5 De forma ita disserit idem Raderus: Columnarum, quas ego omnibus Ægypti prodigiosis pyramidibus elaboratis, et pictis obeliscis, colossis, columnisque Trajani, propter ipsa quæ supra illas fulgebant sidera antepono; forma fere fuit, ut arbitror, rotunda, altitudo varia. Auctor enim Stylitarum Simeon primum columnellam ascendit non nisi senum cubitorum (sive novem pedum) mox duodenum, postea vicenum duum, postremo tricenum senum, sive, ut Nicephorus et alii tradunt, quadragenum. Modius seu cella sive domicilium columnis impositum, in quo consistebant, in omnem partem binos cubitos seu tres pedes patebat, tecto nullo, ut libere cælum omne comtemplarentur, et omnibus injuriis cæli expositi majorem haberent tolerantiæ segetem et messem. Januas habebant nonnulli, nullas alii, quod tempestatis violentia parietis partem disjecisset. Scalæ admovebantur, cum vel alii ad illos enitebantur, vel illi ad alios se demiterent, quod quidem vel numquam, vel ad summa Reipub. pericula devocati factitabant. Statione porro æterna se cruciabant: nec enim jacendi vel decumbendi spatium erat: poterant tamen sedere; sedisse vero nusquam lego, numquam puto. Nam primis quadraginta diebus Simeon ad trabem se alligari curavit, alterisque quadraginta mox liber absque adminiculo consistebat, medio corpore superne velut Ecclesiastes in ambone extabat. Etsi de omnibus non affirmarim. Hactenus Raderus. De domicilii supra columnam exædificati mensura, idem testatur Evagrius lib. 1, cap. 13, vix duorum fuisse cubitorum, et Nicephorus lib. 14, cap. 51.

§ III. Životna dob sv. Šimuna Stilita.

§ III. S. Simeonis Stylitæ ætas.

O životnoj dobi sv. Šimuna naš Rosweyde u bilješci uz njegov životopis u 1. knjizi djela De Vitis Patrum prenosi ovo: „O vremenu u kojem je živio, prema Teodoretu, kaže Baronije, mogu se razabrati njegovi počeci dok kaže da je na stupu boravio već u vremena antiohijskoga biskupa Melecija, koji je živio za cara Valenta i otišao s ovoga svijeta one godine kada je održan veliki Carigradski sabor, za konzulata Sijagrija i Euharija, koja se prema točnijim kronografima broji kao 381. godina od Krista. Šimun ga je pak nadživio, kako kaže Kedren, sve do IV. godine cara Leona Velikoga, što se također zaključuje iz Djela Danijela Stilita. To je 460. godina od Krista, po kojem računu izlazi da je preminuo već stariji od stotinu godina.” Kod Nicefora na rubu stoji da je Šimun živio sto i jednu godinu, ali u samom tekstu nema ništa takvo.

De S. Simeonis ætate hæc tradit Rosweydus noster in Notatione ad ejus vitam lib. 1, de vitis PP. De tempore quo vixit, ex Theodoreto, inquit Baronius, ejus primordia colligi possunt, dum ait columnam jam incoluisse temporibus Meletii Episcopi Antiocheni, qui sub Valente Imp. vixit, desiitque ab humanis eo anno, quo celebrata est magna Synodus Constantinopolitana, Siagrio et Euchario Coss. qui numeraturannus a Christo juxta veriores Chronographos cccLXXXI. Supervixit autem Simeon, ut ait Cedrenus, usque ad iv annum Leonis M. Imp. quod etiam colligitur ex Actis Danielis Stylitæ. Est annus is a Christo cccclx, qua ratione jam centenario major obdormisse dignosceitur. Apud Nicephorum in margine' habetur vixisse Simeonem cui annos, sed nihil tale in textu.

7 Evagrije sažetak njegova strogo proživljena života ovako skuplja u 1. knjizi, XIII. poglavlju: Διέτρυψε τοίνυν ἐν σαρκι τόνδε τόν δίον, διαθέλευσων ἐτη ἐξ και πεντήκοντα. 'Εν μέν τῷ πρώτῳ φροντιστηρίῳ, ἐνθα τὰ θεῖα κατηχήθη, ἐτη ἐννέα' ἐν δὲ ἀυτῇ καλουμένη Μάνδρῳ, ἐπτὰ και τεσσαράκοντα' ἐν τινι μέν στενωπῷ ἐτεσι δέκα τόν ἀγώνα διανύσας' ἐν δὲ κίοις εραχυτέροις ἐπτά' και ἐπι τεσσαρακονταπήχει, ἐτη τριάκοντα: „Taj je dakle Šimun, provodeći u tijelu ovaj strogi način života, produžio život na 56 godina. U samostanu naime u kojem je najprije naučio božanska pravila življenja živio je 9 godina. U Mandri pak, tako se naime zove, XLVII godina: i od tih godina X je proveo na posve tijesnome mjestu; na nižim stupovima VII; naposljetku na stupu od četrdeset lakata XXX.” Isto ima Nicefor u XIV. knjizi, II. poglavlju, gdje se u broj potkrala pogreška. Umjesto dvadeset devet treba naime pisati trideset. Ako je taj račun točan, nije mogao dosegnuti stotu godinu. Inače bi trebalo tvrditi da je tek kad je imao 44 godine prvi put stupio u samostan, što se ne slaže sa Životopisom koji je ovdje napisao Antun, a koji piše da je u samostan stupio odmah od rane mladosti.

7 Evagrius summam Vitæ ejus severe actæ ita colligit lib. 1, cap. XIII. Διέτρυψε τοίνυν ἐν σαρκι τόνδε τόν δίον, διαθέλευσων ἐτη ἐξ και πεντήκοντα. 'Εν μέν τῷ πρώτῳ φροντιστηρίῳ, ἐνθα τὰ θεῖα κατηχήθη, ἐτη ἐννέα' ἐν δὲ ἀυτῇ καλουμένη Μάνδρῳ, ἐπτὰ και τεσσαράκοντα' ἐν τινι μέν στενωπῷ ἐτεσι δέκα τόν ἀγώνα διανύσας' ἐν δὲ κίοις εραχυτέροις ἐπτά' και ἐπι τεσσαρακονταπήχει, ἐτη τριάκοντα: Iste Simeones hoc severum vivendi genus in carne traducens, vitam ad LVI annos propagavit. Nam in monasterio, in quo primum divinas vivendi præceptiones didicit, annos vixit ix. In Mandra autem, sic enim vocatur, XLVII atque horum annorum, x in loco admodum angusto confecit: in columnis brevioribus, VII denique in columna quadraginta cubitorum, XXX. Eadem habet Nicephorus libro XIV, cap. II in quo errorin numerum irrepsit. Nam pro unde triginta, scribendum triginta. Quæ putatio si vera est, non potuit pervenisse ad centesimum annum. Alioqui necesse esset asserere eum, cum XLIV erat annorum, primum ingressum esse monasterium, quod non quadrat cum Vita hic ab Antonio scripta, qui eum statim ab adolescentia ingressum esse monasterium scribit.

8 Iz toga se izvodi ovaj sažetak života: kad je imao trinaest godina, pasao je ovce. Odatle je, čini se, stupio u samostan, gdje je živio I godinu, zatim 3 godine u zatvorenosti; poslije 4 godine na stupu od 4 lakta, ponovno 12 godina na stupu od 12 lakata, opet 12 godina na stupu od 20 lakata, zatim 4 godine na stupu od 30 lakata, naposljetku 16 godina na stupu od 40 lakata. I tako se dobiva 51 godina pokorničke vježbe, što se ne razlikuje mnogo od Evagrijeva broja.

8 Ex quo hæc Vitæ summa colligitur: Cum erat tredecim annorum, pascebat oves. Inde videtur ingressus monasterium, ubi vixit anno 1, inde III annis in clausura: post IV annis in columna cubitorum IV, iterum XII annis in columna cubitorum XII, rursus XII annis in columna cubitorum XX, post IV annos in columna cubitorum XXX, demum XVI annos in columna cubitorum XL. Atque ita exercitationis anni exsurgunt II haud multum differentes a numero Evagrii.

9 Kod Teodoreta stoji da je 2 godine ostao u prvom samostanu, X godina u Heliodorovu samostanu, III godine u selu Telanesu, XXVIII godina na stupu sve do vremena kada je Teodoret napisao njegov Životopis. Ovdje se dobivaju samo 43 godine vježbe, ali je u to vrijeme još živio.

9 Apud Theodoretum habetur, quod II annos mansit in primo monasterio: x annis in monasterio Heliodori: III annos in vico Telanesso: XXVIII annis in columna, in id tempus, quo Theodoretus ejus Vitam scripsit. Hic tantum habentur anni XIII exercitationis sed eo tempore adhuc vivebat.

10 Kedren u djelu Compendium historiæ kaže da se XXV. godine Teodozija Mlađega uspeo na stup, a IV. godine Leona preminuo. Iz toga razdoblja prema računu Baronijevih Anala proizlazi samo 28 godina.

10 Cedrenus in Compendio historiæ ait, an. XXV Cedreni. Theodosii junioris eum columnam ascendisse, et an. IV Leonis vita functum. Ex quo intervallo juxta computum Annalium Baronii conficiuntur tantum anni XXVIII.

11 Toliko Rosweyde. Valja ispitati pojedinosti. O Meleciju koji je imao posla sa sv. Šimunom Baronije je preuzeo podatak iz Teodoreta, 26. poglavlje djela Philotheus, koji ovako piše: „Pošto je pak onaj čudesni Melecije, kojemu je tada bila povjerena skrb za biskupstvo područja grada Antiohije, muž razborit, slavan po mudrosti i urešen oštroumnošću duha itd.” Tako prevodi Gentianus Hervetus. No Alberik Longus iz Salenta prevodi: „Kada je pak Melecije, koji je tada bio na čelu antiohijskoga područja.” Iz tih riječi nije posve jasno da je taj Melecije bio patrijarh Antiohijske stolice, premda to jasno tvrdi Metafrast. Kad bi Šimun stajao na stupu već od vremena Melecija Velikoga (čiji ćemo životopis donijeti 12. veljače), kako ga nigdje ne bi spomenuli ni sv. Ivan Zlatousti ni povjesničari njegova doba? Smatram dakle da je ovaj Melecije kojega hvali Teodoret bio biskup druge stolice u antiohijskom području. Jer osim onoga Melecija, Teodoretova druga na saboriću protiv sv. Ćirila, koji je možda s neke manje stolice pod antiohijskim patrijarhom bio premješten u Neocezareju, u Kalcedonskom se saboru često spominje drugi Melecije, biskup Larise, koji je na tom saboru zamjenjivao svoga metropolita Domna, biskupa Apameje u Drugoj Siriji. Larisa je pak grad Kasijotide, u kojoj se pokrajini nalazi i Antiohija. Premda, ako je to bio ovaj Melecije, čini se da tada još nije bio biskup Larise, budući da je u vrijeme Efeškoga sabora, godine 431., biskup Larise bio Julijan, koji je potpisao isti onaj raskolnički saborić. Bio je možda korbiskup antiohijskoga patrijarha: čitamo naime da su neki Kalcedonski sabor potpisali po korbiskupima. Kakva je bila služba korbiskupa, objašnjava Antiohijski sabor održan godine Kristove 341., za konzulata Marcelina i Probina, od arijanskih biskupa, u 8. i 10. kanonu, gdje ih naziva τοὺς ἐν ταῖς κώμαις, ἡ ταῖς χώραις, ἡ τοὺς καλουμένους χωρεπισκόπους, „one koji su postavljeni po selima ili krajevima, zvane korbiskupi”, kako stoji u prijevodu Dionizija Maloga.

11 Hactenus Rosweydus. Singula expendenda sunt. De Meletio, qui cum S. Simeone egit, accepit Baronius ex Theodoreto cap. 26 Philothei, ita scribente: Postquam autem Meletius ille admirabilis, cui tunc mandata erat cura Episcopatus regionis Antiochenæ civitatis, vir cordatus et prudentia clarus, et ingenii solertia ornatus, etc. Ita vertit Gentianus Hervetus. Ast Albericus Longus Salentinus: Cum vero Meletius, qui tunc Antiochenæ regioni præfectus erat. Quibus exverbis non liquido constat, Meletium illum Antiochenæ Sedis Patriarcham fuisse, licet id clare asserat Metaphrastes. Si jam inde a Magni Meletii (cujus vitam XII Februarii dabimus) tempore, in columna stetisset Simeon, quomodo non ejus uspiam vel S. Joannes Chrysostomus, vel illius æquales historici meminissent? Arbitror igitur hunc Meletium a Theodoreto laudatum, alterius fuisse Sedis Episcopum, in regione Antiochena. Nam præter Meletium illum Theodoreti collegam in Conciliabulo contra S. Cyrillum, qui fortassis a minori aliqua sede sub Antiocheno Patriarcha ad Neocæsareensem fuit translatus; alius sæpe memoratur in Synodo Chalcedonensi Meletius Larissæ Episcopus, qui in ea Synodo vices obiit Metropolitæ sui Domni Apameæ Syriæ II Episcopi. Est autem Larissa urbs Cassiotidis, qua in provincia et Antiochia quoque est. Quamquam si hic Meletius fuit, non videtur tum Larissæ adhuc Episcopus fuisse, cum Concilii Ephesini tempore, anno CDXXXI.

Episcopus Larissæ esset Julianus, qui eidem schismaticorum conciliabulo subscripsit. Fuit fortassis Chorepiscopus Patriarchæ Antiocheni: nam et quosdam legimus Concilio Chalcedonensi per Chorepiscopos subscripsisse. Quod munus esset Chorepiscoporum, exponit Concilium Antiochenum, anno Christi cccxli, Marcellino et Probino Coss. ab Arianis Episcopis celebratum, can. 8 et 10, ubi eos vocat τοὺς ἐν ταῖς κώμαις, ἡ ταῖς χώραις, ἡ τοὺς καλουμένους χωρεπισκόπους, qui in vicis vel pagis constituti sunt Chorepiscopi, ut habet versio Dionysii Exigui.

12 Ako je takav korbiskup bio onaj Melecije kojega hvali Teodoret (kao što posve nagađam da jest), već se ruši temelj Baronijeva proračuna. Tome se pridružuje i to što je Domno Antiohijski, kako prenose Nicefor u 14. knjizi, 51. poglavlju i Evagrije u 1. knjizi, 13. poglavlju, došao k Šimunu i ugledavši ga ostao zapanjen od divljenja: odakle se zaključuje da nije mnogo prije toga Šimun počeo boraviti na onome previsokom stupu. A Domno se, kako navodi Baronije pod godinom 432., povukao iz pustinje protiv volje sv. Eutimija kako bi obratio svoga ujaka Ivana, antiohijskoga patrijarha koji je bio naklonjen Nestoriju; zatim ga je godine 436. naslijedio u biskupstvu. Kakav bi mu pak bio povod za toliku zapanjenost da je Šimun već pedeset godina držao to mjesto? Štoviše, od onoga vremena kada je Šimun započeo onaj strogi način uzdržavanja pod stegom Blasta ili Basa, pa sve dok Teodoret nije napisao djelo Philotheus, proteklo je samo 28 godina! A barem tri godine prije onoga susreta s Melecijem bio je preuzeo to gladovanje. Dakle, ako je to bio Melecije Veliki, te bi godine valjalo brojiti već od godine 377. ili 378.; i morali bismo priznati da je Teodoret pisao godine Kristove 405. ili 406., što on sam pobija dok u pismu Euzebiju, biskupu Ancire, među ostalim djelima koja je napisao nakon Efeškoga sabora nabraja i knjigu o životima svetaca.

12 Si Chorepiscopus ejusmodi fuit ille Theodoreto laudatus Meletius, (ut omnino fuisse conjicio) jam collabascit calculi Baroniani fundamentum. Accedit quod Domnus Antiochenus, ut refert Nicephorus lib. 14, cap. 51, et Evagrius lib. 1, cap. 13, ad Simeonem venit, eoque viso consternatus est præ admiratione: unde conjicitur, non multo ante cæpisse Simeonem in præalta illa columna morari. At Domnus, ut habet Baronius, an. cdxxxii, ab eremo, invito S. Euthymio recessit, ut avunculum suum Joannem Antiochenum Patriarcham Nestorio faventem converteret: anno deinde cdxxxvi, ei in Episcopatu successit. Quæ vero ei fuisset tanti stuporis causa, si jam annis quinquaginta stationem illam tenuisset Simeon? Quid? quod ab eo tempore, quo rigidam illam abstinentiæ rationem, sub Blasti aut Bassi disciplina, iniit Simeon, usque dum Philotheum scripsit Theodoretus, anni fluxerunt solum xxviii? Atqui annis minimum tribus ante illum cum Meletio congressum, eam assumpserat inediam. Ergo si Magnus Meletius is fuit, jam ab anno ccclxxvii aut ccclxxviii numerandi illi erunt anni; sique anno Christi cdv vel cdvi scripsisse Theodoretum fateamur necesse est; quod ipsemet refellit, dum in epistola ad Eusebium Ancyræ Episcopum inter alia a se post Synodum Ephesinam scripta recenset librum de vitis Sanctorum.

13 Budući da dakle stvari tako stoje, a broj godina koji je predao Evagrije slijede mineji, Sirletov Menologij i Anthologion koji je odobrio Klement VIII., ne vidim zašto bismo mu se protivili: osobito stoga što se čini da se slaže i Metafrast dok kaže da je proživio punih pedeset i šest godina, naime u vježbanju redovničkoga života.

13 Cum ergo hæc ita sint, et numerum annorum ab Evagrio traditum sequantur Menæa, Menologium Sirleti, et Anthologion a Clemente VIII probatum, non video cur ei refragemur: præsertim cum et Metaphrastes assentiri videatur, dum ait totos sex et quinquaginta annos vixisse, in vitæ nimirum religiosæ exercitatione.

14 Pogreška pak koju Rosweyde bilježi da se potkrala u brojeve kod Nicefora nije ispravljena ni u točnom izdanju Frontona Ducæusa. U grčkom se ipak izričito kaže ἐτη τριάχοντα, „XXX godina”, da je proveo na stupu od četrdeset lakata.

14 Quem vero Rosweydus in numeros apud Nicephorum irrepsisse errorem notat, is nec in Frontonis Ducæi accurata editione correctus est. In Græco tamen expresse dicitur ἐτη τριάχοντα, annos xxx, in quadraginta cubitorum columna transegisse.

13 Broj godina pak koji Rosweyde zatim izvodi iz latinskoga životopisa što ga je sam izdao nije, kako će niže postati očito, posve pouzdan, budući da se rukopisni kodeksi, iskvareni nemarom prepisivača, nemalo razilaze. Ovdje bi nam se prema tomu životopisu najviše svidio (kad se ne bi protivio Teodoret) ovaj račun: u kući roditelja živio je 13 godina, u prvom samostanu IV, u ćeliji 3 ili IV, na stupu od četiri stope IV, na stupu od dvanaest lakata XII, na stupu od 20 lakata 12 godina, na stupu od 30 lakata 4 godine, naposljetku na stupu od 40 lakata 16 godina, te se tako dobiva 68 ili 69 godina života, a 55 ili 56 godina monaške vježbe, što se bliže primiče Evagrijevu broju; i taj je broj izražen u latinskom životopisu u 8. poglavlju, broj 33. Mnogo manje godina broji Antun u prvom životopisu, koji ćemo donijeti iz grčkih rukopisa, ali je očito da se potkrala neka pogreška.

13 Quem deinde ex vita Latina a se edita colligit annorum numerum Rosweydus, is, ut infra patebit, non omnino est certus, cum MSS. codices, negligentia librariorum vitiati, haud parum discrepent. Hic juxta eam vitam nobis maxime probaretur (nisi Theodoretus obstaret) calculus: In domo parentum vixit annos xiii, in primo monasterio IV, in cella III vel IV, in quatuor pedum columna IV, in duodecim cubitorum columna XII, in columna cubitorum XX, annos XII in columna cubitorum XXX, annos IV tandem in columna XL cubitorum annos XVI, sique efficiuntur vitæ LXVIII vel LXIX, monasticæ exercitationis LV vel LVI qui ad numerum Evagrii propius accedunt: atque is numerus exprimitur in Latina vita cap. 8, nu. 33. Pauciores longe annos numerat Antonius in vita prima, quam e Græcis MSS. dabimus: sed aliquod mendum irrepsisse in comperto est.

§ IV. Tko je napisao životopis sv. Šimuna.

§ IV. Vita S. Simeonis a quo scripta.

Životopis sv. Šimuna napisao je njegov učenik Antun, na kojega ukazuje Evagrije kada u 1. knjizi, 13. poglavlju ovako piše: Τούτου τὰς θεοσημείας γέγραφε μὲν καὶ τις τῶν ἀυτοπτῶν γενομένων' γέγραφε δὲ, καὶ λογίως ἀπέθετο καὶ Θεοδώρητος ό τῶν Κυρεστῶν ἐπισκοπήσας. „Njegova je djela, koja su posve bila znamenja božanske moći, opisao netko od onih koji su ih vlastitim očima vidjeli; opisao ih je i rječito izložio i Teodoret, koji je bio biskup Cira.” Ovdje donosimo dvostruki životopis, za koji se kao pisac navodi Antun. Prvi, napisan na grčkom, primili smo iz knjižnice presvijetloga bavarskoga vojvode, a na latinski ga je preveo Vilim Gratius iz Bruggea, svećenik naše Družbe. Za njega bih, jer je mnogo kraći, radije vjerovao da ga je napisao Antun. Ovako naime kaže Metafrast: Μέγας τοίνυν ούτως ῶν, καὶ πολὺς τὴν φήμην γενόμενος, πολλῶν ἐτυχε καὶ τῶν γραφέων, ἀλλ' οὐδείς οὐδέπω κατὰ μέρος τὰ κατ' αὐτοῦ διεξήλθεν, ὅπως ἀπαντα καθήχεν έαντῆ; οὐδὲ ἀκριδῶς, ὅπως ἐκαστα είχεν, ἐγραψεν. „Budući da je dakle bio tako velik i slavan po glasu, dobio je i mnoge pisce. Ali nitko još nije pojedinačno izložio sve što mu se dogodilo, kako se sve međusobno povezivalo, niti je točno napisao kako je svaka pojedinost stajala.” A to Metafrast obećava da će sam učiniti. Ipak drugi životopis, davno objavljen pod Antunovim imenom, nema mnogo manje od Metafrastova.

Vitam S. Simeonis scripsit Antonius ejus discipulus, quem Evagrius significat, cum lib. 1 cap. 13 ita scribit: Τούτου τὰς θεοσημείας γέγραφε μὲν καὶ τις τῶν ἀυτοπτῶν γενομένων' γέγραφε δὲ, καὶ λογίως ἀπέθετο καὶ Θεοδώρητος ό τῶν Κυρεστῶν ἐπισκοπήσας. Hujus res gestas, quæ omnino divinae virtutis signa erant, scripsit aliquis ex iis qui oculis conspexerant. Scripsit etiam, diserteque exposuit Theodoretus Cyrensis Episcopus. Duplicem vitam hic damus, cujus Antonius auctor citatur. Priorem Græce scriptam e bibliotheca Serenissimi Bavariæ Ducis accepimus, quam Latine reddidit Guilielmus Gratius Brugensis Societatis nostræ Sacerdos. Eam, quia brevior longe, crediderim potius ab Antonio esse scriptam. Ita namque Metaphrastes: Μέγας τοίνυν ούτως ῶν, καὶ πολὺς τὴν φήμην γενόμενος, πολλῶν ἐτυχε καὶ τῶν γραφέων, ἀλλ' οὐδείς οὐδέπω κατὰ μέρος τὰ κατ' αὐτοῦ διεξήλθεν, ὅπως ἀπαντα καθήχεν έαντῆ; οὐδὲ ἀκριδῶς, ὅπως ἐκαστα είχεν, ἐγραψεν. Magnus igitur adeo cum esset, famaque celebratus, multos quidem nactus scriptores est. Verum nemo prorsus omnia quomodo ei evenerint singillatim exposuit; neque accurate, ut singula sese habuerint, scripsit. Quod scilicet facturum se Metaphrastes pollicetur. Verum altera pridem sub Antonii nomine vulgata vita haud multo pauciora habet Metaphraste.

17 Smatramo dakle da je on već nekoć sastavljen iz onoga kraćega Antunova izvještaja, uz dodatak onoga što se o njemu prenosilo bilo usmenom predajom bilo u spisima drugih. Svakako nije vjerojatno da životopis onoga za kojega Teodoret prenosi da je bio toliko slavan u Rimu i po čitavu Zapadu nije i ondje bio objavljen. Njega je iz najstarijega kodeksa samostana sv. Lovre u Liègeu, napisanoga prije godine Kristove 1024., prepisao naš Rosweyde, a mi smo ga usporedili s drugim rukopisima carskoga samostana sv. Maksimina u Trieru, sv. Marije de Ripatorio i crkve sv. Audomara. U kodeksu iz Ripatorija bio je mjestimice skraćen. Isti je životopis, ali većinom s ponešto drukčijim izričajem, izdao u 1. knjizi djela De Vitis Patrum isti Rosweyde.

17 Arbitramur igitur eam jam olim ex breviore illa Antonii relatione coneinnatam, additis quæ vel fama vel aliorum scriptis de eo ferebantur. Certe quem Theodoretus adeo celebrem tradit fuisse Romæ, totoque in Occidente, ejus non isthic quoque vulgatam fuisse vitam, credibile non est. Eam e vetustissimo codice monasterii S. Laurentii Leodii exarato ante annum Christi Mmxxiv descripsierat Rosweydus noster, quam nos cum aliis MSS. Imperialis monasterii S. Maximini Treviris, S. Mariæ de Ripatorio, Ecclesiæ S. Audomari contulimus. In codice Ripatorii erat passim contracta. Eandem, sed phrasi plerumque aliquantulum discrepante, edidit lib. 1 de vitis PP. idem Rosweydus.

18 O ovom je životopisu nekoć strogu ocjenu izrekao Ivan Hesselius iz Leuvena i pripisao je knjizi samostana Parc, koja nosi naslov Passionale de Sanctis per annum, dok je ondje predavao teologiju. Objavio ju je Ivan Molanus, Hesseliusov učenik; ona glasi ovako: „Životopis Šimuna koji je stajao na stupu (koji počinje: ‘Sv. Šimun bijaše od utrobe majke svoje od Gospodina izabran i od malena je razmišljao o djelima ugodnim Bogu. On bijaše sin po imenu Izika’) ne sviđa se ne samo zbog bajkovitih pojedinosti, nego zato što se kaže da je ljude poučavao: ‘Ne usuđuj se zaklinjati Bogom, jer je to grijeh, nego radije mnome poniznim i grješnikom, pa se zaklinji bilo pravedno bilo nepravedno.’ Ovaj životopis nije napisao Teodoret, nego možda Šimun Metafrast, koji ga je napisao nakon Teodoreta, kako svjedoči Nicefor u 14. knjizi, 51. poglavlju.” Tako Hesselius. No dobro je što je, kako svjedoči isti Molanus, govorio da ovu i druge slične ocjene želi ponovno pregledati i preraditi pošto te povijesti ponovno pažljivije pročita. Možda mu se tada ne bi činilo bajkovitim ono što se divno pripovijeda u tom životopisu, a dopuštenje onim barbarskim ljudima da se zaklinju njegovim imenom prosudio bi po onom načelu po kojem se kaže da se manje zlo smije savjetovati onomu koji će zasigurno učiniti jedno ili drugo, bilo iz tvrdokorne volje bilo iz loše navike. Vincent iz Beauvaisa u 53. poglavlju 20. knjige prenosi to isto. Baronije, inače strog ocjenjivač, kada navodi Djela Šimunova izdana u djelu Vitæ Patrum, ne dodaje ništa čime bi naznačio da mu se ne sviđaju. Sigebert iz Gemblouxa u djelu Chronicon pod godinom 458. iznosi upravo to iz Šimunova životopisa: „Šimun”, kaže, „koji je 40 godina stajao zatvoren na stupu, proslavio se čudesnom svetošću u Antiohiji; on je među ostalim opominjao neka se nitko ne zaklinje imenom Božjim ili kojega sveca, nego radije Šimunovim imenom, obećavajući da će od Boga izmoliti nekažnjivost onomu tko bi se lažno zakleo njime.”

18 De hac vita severam olim censuram tulit Joannes Hesselius a Lovanio, adscripsitue libro Parcensis monasterii, qui inscribitur Passionale de Sanctis per annum, cum isthic Theologiam prælegeret. Eam vulgavit Joannes Molanus Hesselii discipulus; quæ sic habet: Vita Simeonis qui in columna stetit, (quæ incipit, S. Simeon ex utero matris suæ a Domino electus est, et meditabatur a pusillo opera placentia Deo. Hic erat filius Isici nomine) displicet, non solum ob fabulosa; sed quia ipse dicitur docuisse homines: Ne præsumas jurare per Deum, quia peccatum est: sed magis per me humilem et peccatorem, et jura sive juste sive injuste. Hanc vitam non scripsit Theodoretus, sed fortassis Metaphrastes Simeon, qui eam post Theodoretum scripsit, teste Nicephoro lib. 14, cap. 51. Ita Hesselius. Sed bene habet, quod, ut idem Molanus testatur, hanc aliasque id genus censuras dicebat se revisere atque recudere velle, postquam eas historias denuo accuratius relegisset. Fortassis neque fabulosa visa ei tunc fuissent, quæ admiranda in ea vita narrantur: et per suum nomen jurandi facultatem factam barbaris illis hominibus censuissetea ratione, qua dicitur minus malum suaderi posse ei, qui omnino alterutrum facturus sit, sive ex obstinata voluntate, sive ex mala consuetudine. Vincentius Bellovac. cap. 53, lib. 20 idem refert. Baronius, cetera severus censor, cum Acta Simeonis citat in vitis PP. edita nihil addit quo ea sibi non probari indicet. Sigebertus Gemblacensis in Chronico ad an. cdlviii hoc ipsum ex Simeonis vita profert. Simeon, inquit, qui xl annis inclusus in columna stetit, mira sanctitate Antiochiæ claruit: qui inter cetera monebat, ne quis per Dei aut Sancti alicujus nomen, imo per nomen Simeonis juraret, promittens impunitatem in se pejeranti se a Deo postulaturum.

19 Naposljetku je životopis sv. Šimuna izvrsno nakon Velikoga Teodoreta, kako piše Nicefor u 14. knjizi, 51. poglavlju, napisao njegov imenjak Šimun Metafrast, iznoseći svima u njemu neku novu i čudesnu gozbu od svakovrsnih jela. Baronije u djelu Notæ ad Martyrologium, Rader u 3. dijelu djela Viridarium SS., 4. poglavlje, Molanus u djelu Annotationes ad Martyrologium Usuardi, Heribert Rosweyde u djelu Vitæ Patrum i Petar Ribadeneira u djelu Flos SS. pišu da taj spis ne postoji. Mi ga prvi iznosimo iz grčkoga rukopisa francuskoga kralja, na latinski prevedenoga od istoga Vilima našega Gratiusa. Sve prijašnje gotovo je od riječi do riječi prepisano iz 26. poglavlja Teodoretova djela Philotheus, kako će biti očito onomu tko usporedi.

19 Demum S. Simeonis vitam optime post Magnum Theodoritum, ut scribit Nicephorus lib. 14, c. 51, ei cognominis Simeon Metaphrastes conscripsit; novum quoddam et admirandum in ea ex omnis generis cibariis convivium omnibus proponens. Hanc Baronius in Not. ad Martyrol. Raderus parte 3. Viridarii SS. cap. 4. Molanus in Annot. ad Martyrol. Usuardi, Heribertus Rosweydus in vitis PP. Petrus Ribadineira in Flore SS. scribunt non extare. Nos primi eam proferimus ex ms. Græco Regis Galliæ, Latine versam ab eodem Guilielmo Gratio nostro. Priora omnia fere ad verbum e Theodoreti Philotheo cap. 26 descripta sunt, ut conferenti patebit.

§ V. Koji su ga drugi pisci spomenuli.

§ V. Qui alii scriptores ejus meminere.

Šimunov životopis koji donosimo na drugom mjestu izdao je naš Heribert Rosweyde u 1. knjizi djela De Vitis Patrum iz drugih rukopisa, ali s ponešto drukčijim izričajem. Onaj pak koji je prvi od sviju, dok je Šimun još bio živ, napisao Teodoret, biskup Cira, nalazi se objavljen kako u samim Teodoretovim djelima tako i kod Lovre Surija u 1. svesku djela De Vitis SS. u prijevodu Alberika Longusa iz Salenta, a zatim i u 9. knjizi djela De Vitis Patrum našega Rosweydea u prijevodu Gentiana Hervetusa.

Quam secondo loco damus Simeonis vitam, ea ab Heriberto Rosweydo nostro lib. 1 de vitis PP. edita ex aliis est MSS. sed phrasi paullulum discrepante. Quam vero primus omnium, cum in vivis adhuc esset Simeon, scripsit Theodoretus Cyri Episcopus, ea tum in ipsis Theodoreti operibus vulgata extat, tum a Laurentio Surio tom. 1 de vitis SS. ex interpretatione Alberici Longi Salentini, ac deinde in ejusdem Rosweydi nostri lib. 9 de vitis PP. ex interpretatione Gentiani Herveti.

21 Osim toga, njegov su životopis napisali i mnogi drugi: Vincent iz Beauvaisa u 20. knjizi, 51., 52., 53. i 54. poglavlju; Petar de Natalibus u 2. knjizi, 43. poglavlju. Ipak ovoga potonjega valja ispraviti dok kaže: prvo, da je stajao zatvoren u šupljem stupu četrdeset godina; drugo, da je u suhu zdencu više godina činio čudesnu pokoru; treće, da je na stupu od 12 lakata ostao 40 godina; četvrto, da je zmaj opasan za ljude, koji je jurio prema gradu, po njegovoj molitvi, kad mu se drvo zabilo u oko, odmah otišao u pustinju; peto, da ga je opat Antun, koji ga je došao posjetiti, našao mrtva i pokopao. Da je sve to lažno, lako će razumjeti svatko tko pročita životopis. Pisali su i Franjo Haræus iz Utrechta; kartuzijanac Kornelije Grasius, koji je ono što prenosi o prijenosu relikvija sv. Šimuna u Carigrad preuzeo iz životopisa sv. Danijela, kako ćemo niže reći. No što kaže da su tada pronađene posve sačuvane vlasi i kožica na čelu, ne smješta ispravno u Leonovo vrijeme, jer Šimun nije bio tako davno umro; niže ćemo reći da se to dogodilo IV. godine Mauricija, naime godine Kristove 586.

21 Vitam præterea ejus scripsise alii complures: Vincentius Bellovacensis lib. 20, cap. 51, 52, 53, 54. Petrus de Natalibus lib. 2, cap. 43. Corrigendus tamen hic dum ait: Primo, in columna concava eum inclusum quadraginta annis stetisse; Secundo, in puteo sicco pluribus annis miram pænitentiam egisse; Tertio, in columna 12 cubitorum annis XL permansisse; Quarto, draconem populis infestum, versus civitatem properantem, ejus oratione, ligno in oculum impacto, in deserta illico abiisse; Quinto, Ab Abbate Antonio, qui ad eum visendum venerat, mortuum repertum esse, ac sepultum. Quæ omnia falsa esse, quivis vita perlecta facile intelliget. Scripsit et Franciscus Haræus Ultrajectinus; Cornelius Grasius Carthusianus, qui quod-translatas S. Simeonis Constantinopolim reliquias tradit, ex S. Danielis vita accepit, ut infra dicemus. Sed quod ait capillos tunc omnino integros repertos, frontisque cuticulam, non recte ad Leonis tempora revocat, cum non ita pridem mortuus Simeon esset; Mauritii anno IV id accidisse infra dicemus, Christi nimirum DLXXXVI.

22 Alfons Villegas u 1. dijelu djela Flos SS., među takozvanim Sancti Extravagantes, također pripovijeda Šimunova djela, ponajviše iz Teodoretova djela Philotheus i Evagrija: ali osim drugoga što ćemo niže zapaziti u bilješkama, valja ispraviti prvo to što prenosi da je preminuo za Teodozija Mlađega, oko godine Kristove 440., budući da je poznato da je živio nakon Kalcedonskoga sabora, da se car Leon s njim savjetovao, da je pisao Baziliju, antiohijskomu patrijarhu itd.; drugo, što kaže da su njegove relikvije prenesene u Antiohiju u Ciliciji, dok su prenesene u Antiohiju u Siriji, koja leži na Orontu.

22 Alphonsus Villegasparte 1 Floris SS. in Sanctis Extravagantibus, ut vocat, Simeonis quoque gesta narrat, præcipue ex Theodoreti Philotheo et Evagrio: sed præter alia quæ inferius in Notis observabimus, corrigendum, Primo, quod traditiobiisse sub Theodosio juniore, circa annum Christi CDXL cum constet post Concilium Chalcedonense vixisse, a Leone Imper. consultum, ad Basilium Patriarcham Antiochenum scripsisse, etc. Secundo quod ait translatas ejus reliquias Antiochiam Ciliciæ; cum Antiochiam Syriæ, quæ ad Orontem deportatæ sint.

23 Naš Petar Ribadeneira u 2. dijelu djela Flos SS., ali neispravno kaže da ga Grci slave 24. svibnja, kako smo rekli u 1. paragrafu. Životopis koji je Ribadeneira napisao na španjolskom preveo je na latinski Jakov Kanizije, na nizozemski Heribert Rosweyde, obojica naši, a na talijanski Gratiamaria Gratii. Tako su na jezicima svih naroda bile slavljene hvale toga velikoga muža.

23 Petrus Ribadineira noster parte 2 Floris SS. sed non recte ait celebrari eum a Græcis XXIV Maii, ut § 1 diximus. Vitam a Ribadineira Hispanice scriptam, vertit Latine Jacobus Canisius, Belgice Heribertus Rosweydus, nostri ambo; Italice Gratia maria Gratii. Ita omnium gentium linguis magni illius vrii celebratæ sunt laudes.

24 Mnogo su o njemu pisali Evagrije i Nicefor, koje ćemo često navoditi. Spominje ga Teodor Čitač u 1. knjizi djela Collectanea; Mihael Glika u 4. dijelu djela Annales, koji ipak griješi dok prenosi da se sv. Šimun uspeo na stup za vladavine Marcijana; Životopis sv. Danijela Stilita na 11. prosinca; Životopis sv. Teodozija Cenobijarha na 11. siječnja; monah Ćiril u životopisu sv. Eutimija na 20. siječnja; Životopis sv. Auksencija na 14. veljače; Suda pod natuknicom Symeon, koji svjedoči da je car Marcijan običavao dolaziti k njemu u pučkom odijelu; Juraj Kedren pod XXV. godinom Teodozija i IV. godinom Leona; sv. Grgur Turski u djelu De gloria Confessorum, 26. poglavlje; Baronije u djelu Notæ ad Martyrologium i u djelu Annales na raznim mjestima, osobito pod godinom 460., broj 17 i dalje; sv. Eulogije, aleksandrijski biskup, u 9. govoru kod Focija, kodeks 230. Pismo cara Teodozija upućeno sv. Šimunu Stilitu, da moli za mir Crkve i sigurnost Carstva te da odvrati Ivana, antiohijskoga patrijarha, od branjenja Nestorijeve stranke, navodi se u Efeškom saboru, 3. dio, 23. poglavlje. Sv. Šimun spominje se na II. nicejskom, odnosno VII. ekumenskom saboru, 4. čin. Spominje ga i sv. Ivan Damaščanski u 3. govoru o slikama; Alfons Ciacconius u životopisu Hilara; naš Jakov Gualterius u djelu Tabula Chronologica, III. stoljeće; naš Jakov Gordonus pod godinom 460.; Henrik Spondanus i Abraham Bzovius u sažetku Baronijevih Anala; Sigebert pod godinom 458. Postoji i elegantan XXI. epigram našega Vincenta Guinisija o sv. Šimunu.

24 Multa de eo scripsise Evagrius et Nicephorus sæpe a nobis citandi. Ejus meminit Theodorus Lector lib. 1 Collectaneorum; Michael Glycas par. 4 Annal. qui tamen fallitur, dum Marciano regnante columnam ascendisse S. Simeonem tradit; Vita S. Danielis Stylitæ x1 Decemb. vita S. Theodosii Cænobiarchæ x1 Januar. Cyrillus monachus in vita S. Euthymii, xx Januar. Vita S. Auxentii xiv Februar. Suidas verbo Symeon, qui testatur Marcianum Imperatorem ad eum plebeio habitu ventitare solitum; Georgius Cedrenus ad an. XXV Theodosii, et IV Leonis. S. Gregorius Turonensis de gloria Confessor. cap. 26. Baronius in Notis ad Martyrol. et in Annalibus variis locis, præcipue ad an. CDLX, num. 17 et sequentibus; S. Eulogius Episcopus Alexandrinus orat. 9, apud Phototim Cod. 230. Litteræ Theodosii Imperatoris ad S. Simeonem Stylitam datæ, ut pro Ecclesiæ pace atque Imperii incolumitate oraret, et Joannem Antiochenum Patriarcham a Nestorii tuendis partibus revocaret, recitantur in Concilio Ephesino par. 3, cap. 23. S. Simeonis mentio fit in 2 Synodo Nicæna sive 7 accumenica, act. 4. Ejus dem meminit S. Joannes Damascenus orat. 3, de imaginibus; Alfonsus Ciacconius in Hilaro; Jacobus Gualterius noster in Tabula Chronol. Seculo 3 Jacobus Gordonus noster ad an. CDLX. Henricus Spondanus et Abrahamus Bzovius in epitome Annal. Baronii. Sigebertus ad an. CDLVIII. Extat et Vincentii Guinisii nostri elegans de S. Simeone epigramma XXI.

25 Naposljetku, vrlo se časno spominje sv. Šimun 3. siječnja u prvom životopisu sv. Genoveve, 6. poglavlje, broj 26, i u drugom životopisu, 6. poglavlje, broj 22; navodeći ta mjesta, Baronije ovako piše: „I u Galiji je njegov glas bio vrlo poznat, jer je njegovu čudesnu svetost naviještala sv. Genoveva, koja ga je, premda daleko odsutna, ipak božanskim nadahnućem poznavala kao da je nazočan, kako je očito iz Djela iste sv. Genoveve.” Štoviše, iz Djela je prije očito da je Šimun naviještao Genovevinu svetost, da joj je po trgovcima slao pozdrave i molio je da moli za njega. U drugom se životopisu ipak natuknjuje da je to poznavanje po božanskoj objavi bilo uzajamno.

25 Denique S. Simeonis mentio fit perhonorifica III Januarii in S. Genovefæ priore vita, cap. 6, n. 26, in altera cap. 6, num. 22, quæ loca citans Baronius ita scribit: In Galliis etiam notissima extitit ejus fama, prædicante ejus admirabilem sanctitatem S. Genovefa, quæ licet longe absens, eum tamen velut præsentem divinitus noverat, ut constat ex ejusdem S. Genovefæ Actis. Imo potius ex Actis constat, Simeonem Genovefæ sanctitatem prædicasse, eique salutem per negotiatores impertitum, et ut pro se oraret rogasse. In secunda tamen vita innuitur, mutuam hanc fuisse ex divina revelatione notitiam.

26 Protiv magdeburških klevetnika izvrsno ga je obranio presvijetli kardinal Belarmin u 2. svesku, 2. opća kontroverzija, 2. knjiga, De monachis, 39. poglavlje, te Alan Copus u 2. dijalogu, 18. poglavlju.

26 Contra calumniatores Magdeburgenses eumdem egregie defendit Illustrissimus Cardinalis Bellarminus tom 2, Controv. general. 2, lib. 2, De monachis cap. 39, et Alanus Copus Dial. 2, cap. 18.

Životopis sv. Šimuna

Vita s. Simeonis

NAPISAO NJEGOV UČENIK ANTUN, PREVEO VILIM GRATIUS IZ DRUŽBE ISUSOVE.

AUCTORE ANTONIO EJUS DISCIPULO INTERPRETE GUILIELMO GRATIO SOC. JESU.

Sv. Šimun u trinaestoj godini postaje monah.

S. Simeon tredecennis fit monachus.

Novo se i čudesno otajstvo dogodilo u naše vrijeme. Stoga se i meni, grješniku Antunu i najmanjemu od njegovih učenika, svidjelo pismeno zabilježiti ono što sam doznao. Ovo veliko otajstvo donosi naime veliku korist za skrušenost duše. Zato vas potičem: priklonite uši onomu što ću vam pripovjediti.

Novum et mirabile a nostris temporibus factum mysterium est. Visum proinde et mihi Antonio peccatori, discipulorumque ejus minimo, ea quæ sum assecutus mandare litteris. Magnum enim mysterium hocce ad animi compunctionem habet utilitatem. Quamobrem adhortor vos, advertite aures ad ea quæ narraturus sum vobis.

2 Sveti i preblaženi naš otac Šimun, još kao dječak, pasao je stada svoga oca, baš kao prorok David. Nedjeljom je pak odlazio u svetu Božju crkvu i slušao božanska Pisma. Kad je odrastao, jednoga je dana, potaknut strahom Božjim, ušao u crkvu i, čuvši čitanje Apostola, upitao nekoga starca: „Reci mi, oče, što je to što se čita?” Odgovori starac: „O uzdržljivosti duše, sine.” Ponovno upita bl. Šimun: „A što je uzdržljivost duše?” Odgovori starac: „Zašto me kušaš raspitujući se o tome? Vidim naime da si i mlad po dobi i ujedno obuzet velikim neznanjem.” Na to će bl. Šimun: „Ne činim to, oče, da te kušam, nego me privlači spomen uzdržljivosti.” Tada starac reče: „Uzdržljivost je spasenje duše, vođa svjetlosti koji uvodi u kraljevstvo nebesko.” Reče mu bl. Šimun: „Pouči me, oče, o onome što govoriš, jer sam neuk.” Odgovori starac: „Sine, uzdržljivost je kad tko posti čista srca i Bogu prinosi svoje molitve sa svakim strahom i poštovanjem: naimeb u prvi sat jednu molitvu, također u šesti i deveti sat, slično i noćne molitve, i drugo tome slično što zatim valja činiti noću. A sve se to uredno obavlja u samostanu. Jesi li razumio, sine, što si čuo? Promisli sve to u svojem srcu. Treba naime da gladuješ i žeđaš, da budeš gol, da podnosiš nepravde, da te udaraju po obrazima i napadaju pogrdama, da uzdišeš i plačeš, da bdiješ i tek lagano okusiš san, da sada podnosiš loše, a sada dobro zdravlje, da težiš i odričeš se te se ponizuješ, da trpiš progonstvo i budeš bičevan, da te traže i hvataju, da mnogo pretrpiš od ljudi, a da te još ne krijepi utjeha Gospodnjih anđela. Jesi li sada čuo sve ovo, sine? Gospodin slave neka ti dade dobar um po svojoj volji.”

2 Sanctus et Beatissimus Pater Noster Simeon ætate etiam tum puer patris sui pecora pascebat, quemadmodum David Propheta. Diebus vero Dominicis sanctam Dei ecclesiam adibat, ac divinas audiebat scripturas. Cumque adolevisset, ac Dei timore compunctus quadam die ingressus esset ecclesiam, audita lectione Apostoli, quæsivit ex sene quodam: Dic mihi pater, quidnam illud est quod legitur? Respondit senex: De continentia animæ, fili. Sciscitatur denuo B. Simeon: Et quid est animæ continentia? Respondit senex: Quid me tentas, ista sciscitando? Video enim te et juvenem ætate, et magna simul teneri ignorantia. Ad hæc B. Simeon: Non hoc, inquit, Pater, ago ut te tentem, sed invitat me continentiæ mentio. Tum senex, Continentia, inquit, salus animæ est, dux lucis, introducens in regnum cælorum. Dicit ei B. Simeon: Doce me, Pater, quæ dicis; rudis enim sum. Respondit senex: Fili, continentia est, si quis jejunat mundo corde, et Deo orationes suas persolvit cum omni timore et reverentia: videlicetb prima hora orationem unam, sexta quoque et nona, similiter et nocturnas precationes, aliaque; his similia et quæ consequuntur noctu facienda. Hæc autem omnia rite peraguntur in monasterio. Intellexisti fili, quæ audisti? Perpende hæc omnia in corde tuo. Oportet enim te esurire et sitire; nudum esse, et injuriis affici, et colaphis cædi, et conviciis impeti, gemere et plorare; vigilare, et vix leviter somnum libare, nunc adversa, nunc prospera valetudine uti; expetere et renuntiare, ac humiliari; persecutionem pati et flagris cædi; perquiri et deprehendi, multa ab hominibus perpeti, et necdum ab Angelis Domini solatio levari. Audisti nunc fili hæc omnia? Dominus gloriæ det tibi mentem bonam secundum voluntatem suam.

3 Kad je to čuo bl. Šimun, iziđe iz crkve i ode na pusto mjesto te se prostrt ničice baci na zemlju sedam dana plačući i moleći Boga, i ne ustade ni da uzme hrane ni pića. Nakon sedmoga dana ustade i dotrča u samostan te se odmah baci pred noge arhimandritu plačući i zaklinjući: „Smiluj se”, reče, „meni grješniku i bijedniku, spasi dušu koja propada a želi služiti Bogu.” Reče arhimandrit: „Tko si, odakle si, kako ti je ime i otkuda nam dolaziš?” Odgovori blaženik: „Rodom sam doduše slobodan, ime mi je Šimun; ali za roditelje i odakle sam došao nemoj pitati, gospodine, nego otkupi jedinu dušu koja propada.” Kad je to čuo arhimandrit, dobrostivo ga podiže sa zemlje i reče: „Ako dolaziš od Boga, Bog će te čuvati i braniti od svakoga zla, zasjeda, pogibelji i napasti; a ti ćeš svoj braći iskazivati poslušnost da te svi ljube.” A njegovi ga roditelji dvije godine nisu prestali oplakivati i tražiti. Blaženi pak Šimun ostade u samostanu služeći svoj braći te se lako omilio svima, ispunjavajući svako pravilo samostana.

3 Hæc cum audisset B. Simeon, exiit de ecclesia, abiitque in locum desertum, et se pronum humi prostravit dies septem plorans, et Deum orans, neque ut cibum sumeret aut potum surrexit. Post diem septimum surgens accurrit ad Monasterium, moxque se ad pedes Archimandritæ abjecit, plorans et obtestans: Miserere, inquit, mei peccatoris, et tærumnosi, serva animam pereuntem, et desiderantem servire Deo. Dixit Archimandrites: Quis es? et cujas? aut quod tibi est nomen? et unde nobis ades? Respondit Beatus: Genere quidem ingenuus suum, nomen mihi est Simeon; atqui parentes et unde venerim quærere noli, Domine, sed redime unicam animam pereuntem. Quod ut audiit Archimandrites, benigne eum a terra allevat: Et, si, inquit, a Deo ades, Deus custodiet te, et defendet ab omni malo, insidiis, periculis et tentationibus: et omnibus fratribus obsequium impendes, ut ab omnibus ameris. At parentes ejus duos annos non destiterunt eum deflere et perquirere. Beatus autem Simeon commoratus est in Monasterio, famulans omnibus fratribus, facileque omnibus se acceptum reddidit, implens omnem Monasterii regulam.

a Otuda također postaje vjerojatnije da je ovaj životopis napisao Antun.
b Gle kako je drevan običaj crkvenih časova.

a Hinc etiam probabilius fit, ab Antonio scriptam esse hanc vitam.
b En quam antiqua Ecclesiasticarum horarum consuetudo.

Čudesnom se pokorom izmučuje, izbačen iz samostana biva s čašću vraćen.

Mirabili pænitentia se macerat, ejectus e monasterio, cum honore reducitur.

Nađe pak kod zdenca iz kojega se crpla voda vjedro koje je imalo a uže ispleteno od čekinja; odriješivši ga, povuče se nakratko, njime opaše cijelo tijelo i odjene odozgo svoju kabanicu od kostrijeti, te ušavši u samostan reče braći: „Iziđoh da zagrabim vode, ali ne nađoh užeta.” Rekoše mu braća: „Šuti, da za to ne dozna arhimandrit.” I nitko nije osjetio da mu je uže omotano oko tijela. Ostao je pak tako okob godinu dana. Ali uže je izjelo njegovo meso i prodrlo sve do kostiju, te se počelo prekrivati istrunulim mesom. Zbog smrada pak nitko nije mogao stajati blizu njega, niti je komu padalo na pamet otajstvo koje je učinio. Ali i njegov se ležaj napunio crvima. Primao je također hranu koja se svakodnevno davala i dijelio je siromasima.

Invenit autem ad puteum, ex quo aqua hauriebatur, situlam habentem a funem textum e setis; quo dissoluto secedit tantisper, eoque totum corpus circumcingit, ac lacernam suam cilicinam superinduit, ingressusque Monasterium, dixit fratribus: Exii ut aquam haurirem, et funem non inveni. Dicunt ei fratres: Tace, ne resciscat hoc Archimandrites. Et nemo sensit funem ejus corpori esse circumvolutum. Perduravit autem ita circiterb anno uno. At vero funis depastus est carnes ejus, et penetravit usque ad ossa, et carne putrefacta tegi cæpit. Præ graveolentia autem nemo prope eum consistere poterat: nec cuiquam mysterium quod patraverat in mentem veniebat. Sed et stratum ejus vermibus repletum est. Accipiebat quoque cibum qui quotidie præbebatur, et erogabat in pauperes.

5 Slučajno dakle izišavši neki od monaha, zateče ga kako siromasima dijeli kruh i mahunarke koje je bio primio: jer dok su svi postili do večeri, on je produljivao gladovanje od nedjelje do nedjelje. Taj monah ušavši oklevetao ga je kod arhimandrita govoreći: „Ovaj čovjek želi prevratiti naš samostan i pravilo koje si nam dao.” Arhimandrit reče: „Kako želi prevratiti pravilo?” Reče mu brat: „Mi smo prihvatili postiti do večeri, a ovaj jede samo nedjeljom; hranu pak koju primi daje siromasima. Niti je to jedino, nego iz njegova tijela izlazi nepodnošljiv smrad, tako da nitko ne može stajati blizu njega, a i ležaj mu vrvi crvima: više to ne možemo podnositi. Štoviše, ako ga dulje zadržiš ovdje, mi odlazimo odavde. Pošalji ga dakle onamo odakle je došao.” Kad je to čuo arhimandrit, pogođen čuđenjem, pristupi k njegovu ležaju i nađe ga puna crva, niti je ondje mogao stajati zbog smrada. „I gle”, reče, „drugoga Joba!”, te ga dozvavši ovako ukori: „Što si to učinio, o čovječe? Odakle ovaj smrad? Zašto varaš braću? Zašto razaraš pravilo samostana? Zar si kakva sjenovita utvara? Jer kad bi uistinu bio čovjek i rođen iz ljudskoga braka, bio bi nam rekao iz kojega si roda i odakle si ovamo prispio.”

5 Forte igitur prodiens monachorum quispiam, offendit eum pauperibus panem ac legumina, quæ acceperat, largientem: nam cum omnes jejunarent ad vesperam, ille a Dominica ad Dominicam usque inediam protrahebat. Monachus ille ingressus, apud Archimandritam eum calumniatus est, dicens: Hic homo evertere vult monasterium nostrum, et regulam quam nobis dedisti. Archimandrites: Quomodo, inquit, evertere vult regulam? Dicit ei frater: Nos ad vesperam jejunare recepimus, hic Dominicis solum diebus comedit; cibum vero, quem accepit, dat pauperibus. Neque hoc solum, sed et ab ejus corpore procedit fœtor intolerabilis, ut nemo prope eum stare queat, tum et stratum ejus vermibus scatet: nec amplius perferre possumus. Quin si eum hic diutius retineas, nos hinc discedimus. Eum igitur eo unde advenit dimijte. Hoc ut audivit Archimandrites, admiratione perculsus ad stratum ejus accessit, et invenit vermibus plenum, nec stare ibi præ fœtore poterat. Et ecce, inquit, alterum Jobum, eumque accersitum ita increpuit: Quid hoc fecisti, o homo? unde hic fœtor? quid fallis fratres? quid dissolvis regulam Monasterii? Ecquid umbratilis larva es? si enim revera homo esses, et humano connubio procreatus, indicasses nobis quo genere esses, et unde huc appulisses.

6 Slušajući to, blaženi Šimun spuštena pogleda šutješe, a suze su mu obilno padale iz očiju na zemlju. Tada arhimandrit, kao obuzet nekim bijesom, reče: „Svucite ga da vidimo odakle nastaje ovaj smrad.” Pokušaše ga dakle svući, ali nikako nisu mogli, tako su mu haljine bile slijepljene s istrunulim mesom. Tri su ga dana stoga neprestano namakali mlakom vodom i uljem, te su ga i tako jedva mogli svući. Nađoše pak uže tako urezano u tijelo da se već gotovo nije moglo ni vidjeti. A mnoštvo crva što je vrvjelo iz rana bilo je beskrajno. Doista je ta neizlječiva nevolja zaprepastila monahe. I počeše se međusobno dogovarati kojim bi lijekom mogli izvaditi uže. Vikao je pak blaženi Šimun: „Pustite me, braćo, pustite me da ovako umrem, smrdljivi pas; pustite da se moji zločini ovako kazne, jer ja sam more grijeha.” Arhimandrit pak i braća obilno su plakali promatrajući tu neobičnu ranu. I reče mu arhimandrit: „Još ti nije ni osamnaest godina, a kakve to uopće grijehe imaš?” Odgovori blaženi Šimun: „Prorok David kaže: ‘Evo, u bezakonjima sam začet, i u grijesima me zače majka moja.’ Tako i ja.”

6 Hæc audiens B. Simeon demisso vultu tacebat, et lacrymæ ubertim ab ejus oculis in terram cadebant. Tum Archimandrites quodam quasi furore percitus: Exuite, inquit, eum, ut videamus unde hic fœtor oriatur. Tentarunt ergo eum exuere, sed plane non valuerunt, ita erant ejus indumenta putrefactæ carni agglutinata. Tres igitur dies jugiter eum tepida aqua atque oleo macerarunt, et ægre eum vel sic exuere potuerunt. Repererunt autem ita corpori funem implexum, ut jam propemodum cerni non posset. Vermium vero e plagis scaturientium copia erat infinita. Monachos sane immedicabile id malum attonitos reddidit. Et deliberare inter se cæperunt, quo remedio funem excipere possent. Clamabat autem B. Simeon: Sinite me, fratres, sinite me sic mori, canem fœtidum; sinite scelera mea sic puniri, ego enim peccatorum pelagus sum. Archimandrites autem et fratres ubertim flebant, inusitatam eam plagam intuentes. Dixitque ei Archimandrites: Nondum duo de viginti annos natus es, et quæ tandem habes peccata? Respondit B. Simeon: Propheta David inquit: Ecce enim in iniquitatibus conceptus sum, et in peccatis concepit me mater mea. Et ego pariter.

7 Zadivio se arhimandrit njegovoj mudrosti, što je seoski mladić bio tako ganut strahom Božjim; i pozvavši liječnike, s velikim trudom i mukom pobrinuo se da se uže istrgne iz njegova tijela, tako da su ga svi već smatrali mrtvim. Naposljetku su ga u pedeset dana velikom pomnjom i vještinom djelomično izliječili; i reče mu arhimandrit: „Sine, evo ozdravio si, otiđi kamo ti drago.” Čuvši to, blaženi Šimun iziđe iz samostana. Bijaše pak u blizini zdenac bez vode. I velika sila nečistih duhova prebivala je u njemu; ne samo njih nego i ljutica, riđovki i zmija. Zbog toga su se mnogi bojali prolaziti kraj toga mjesta. Ali blaženi Šimun, izišavši iz samostana, a da ga nitko nije vidio, baci se u taj zdenac i sakri se u njegovu zakutku sedam dana.

7 Miratus est Archimandrites illius sapientiam, quod adolescens rusticanus ita esset Dei timore compunctus; Medicisque advocatis, magno labore et molestia funem a corpore ejus avelli curavit, ut omnes eum jam pro mortuo haberent. Intra dies tandem quinquaginta magno studio et industria eum ex parte curarunt; dicitque ei Archimandrites: Fili, ecce convaluisti, quo libet discede. Quod ut audiit B. Simeon, monasterio egreditur. Erat vero in propinquo puteus sine aqua. Et magna vis spirituum impurorum eum inhabitabat; nec horum modo, sed et aspidum et viperarum ac serpentium. Quamobrem multi juxta locum illum transire verebantur. At B. Simeon egressus e Monasterio, nemine vidente in eum se puteum dejecit, et in recessu ejus septem diebus delituit.

8 Vidje nadalje u snu arhimandrit kako je samostan okružen velikim mnoštvom ljudi, koji svi bijahu odjeveni u bijele haljine i noseći baklje u rukama vikahu: „Spalit ćemo te ako nam ne predaš Božjega slugu Šimuna: zašto si ga izbacio? Što je skrivio? Zar ne znaš da je veći od tebe i da će se većim naći na dan suda?” I odmah se probudivši, arhimandrit, dršćući cijelim tijelom, reče braći: „Koliko ja uviđam, braćo, onaj je čovjek pravi sluga Božji; mnogo sam naime ove noći pretrpio zbog njega. Nego, molim vas, rastrčite se i potražite ga, i neka se nitko od vas ne vraća ovamo dok ga ne nađe.” Izišavši pak, braća su ga posvuda tražila; i kako ga nisu mogli naći, javiše to arhimandritu: „Nijedno mjesto nismo propustili gdje ga nismo tražili, osim jedinoga onoga suhoga zdenca; u nj se pak nitko ne usuđuje spustiti.” Reče arhimandrit: „Učinivši znak Kristov, siđite s bakljama i potražite ga.” A oni otišavši izliše molitve nad zdencem, te se petorica monaha spustiše po spuštenome užetu. Gmazovi ugledavši baklje pobjegoše u kutove. A blaženi Šimun ugledavši ih povika govoreći: „Preklinjem vas, pustite me malo dok ne predam duh: žalim naime nemalo što još nisam ispunio ono radi čega sam se ovamo bacio.” Ali monasi ga uhvatiše, kao da je kakvo zlo počinio, i dovedoše k arhimandritu.

8 Vidit porro in somnis Archimandrites a magna virorum multitudine circumdari Monasterium, qui candidis omnes vestibus induti, ac faces manibus gestantes inclamabant: Comburemus te, nisi servum Dei Simeonem nobis tradas: cur ipsum ejecisti? quid commisit? an nescis eum te majorem esse, majoremque in die judicii inventum iri? Et simul experrectus Archimandrites, totoque contremiscens corpore, fratribus ait: Quantum ego perspicio, fratres, homo ille verus Dei servus est; multa enim nocte hac passus sum propter eum. Sed, amabo, discurrite et quærite eum; nec vestrum quisquam eo non invento huc redeat. Egressi vero fratres ubique eum quæsiverunt: cumque eum invenire non potuissent, id Archimandritæ renuntiarunt: Nullum prætermisimus locum, ubi non eum quæsierimus, præter solum puteum illum siccum; in eum vero nemo audet se demittere. Dixit Archimandrites: Facto signo Christi, cum facibus descendite, et eum quærite. At illi digressi, preces supra puteum fuderunt, et quinque monachi per demissum funem descenderunt. Reptilia visis facibus in angulos refugerunt. At B. Simeon conspicatus eos, exclamavit dicens: Obsecro vos, sinite me paullisper, dum reddam spiritum: doleo enim non mediocriter, quod cujus gratia huc me conjeci, nondum id implevi: sed monachi correptum eum, quasi mali aliquid perpetrasset, ad Archimandritam adduxerunt.

9 Kad on vidje blaženoga Šimuna, padne mu pred noge i reče: „Oprosti mi, slugo Božji, što sam protiv tebe iz nerazboritosti sagriješio. I preklinjem te da dopustiš da ti sam budeš meni poglavar i da me poučiš onomu što znaš.” Ali blaženi Šimun nije prestajao plakati i moliti; i boravivši tri godine u samostanu, potajno od sviju iziđe i ode u pusto mjesto, blizu kojega bijaše selo koje se nazivac Thalampsin, i ondje od suhoga kamenja sagradi malu kolibu u kojoj provede četiri godine, mučeći samoga sebe postovima i podnošenjem kiša i žege, a mnogi su dolazili k njemu. Hrana mu pak bijaše namočena leća i voda.

a Na grčkome je χαίνον τριχινον.
b Teodoret ima 40 dana.
c Na grčkome: ἐγγυστα δὲ αὐτοῦ ἦν χωρίον ἐπιλεγόμενον Θέλλαμψιν.

Živi na stupu, moli za pokojnu majku.

Zatim sagradi sebi stup od četiri lakta i stajaše na njemu sedam godina. A njegov se sveti glas raširi na sve strane. Nakon toga sagradiše mu mnoštva dvije ograde od suhoga kamenja, napraviše vrata unutar ograde i podigoše mu stup od četrdeset lakata: na njemu je stajao petnaest godina čineći mnoga ozdravljenja, nasljedujući začetnika Krista, vraćajući slijepima vid, hromima hod, čisteći gubavce, nijemima dajući sposobnost govora, uzetima korak, a i onima koji su bili iscrpljeni dugom bolešću donoseći pomoć. Povrh toga zapovjedi i naloži svakomu: „Ako te tko upita tko te je ozdravio, reci: ‘Bog.’ Čuvaj se da ne rekneš: ‘Šimun’; ako rekneš, proričem ti da ćeš ponovno upasti u ista zla. I ovo ti kažem da nikada ne lažeš niti se kuneš Bogom; a ako ti je nužno, a zakuni se mnome poniznim, bilo ozbiljno bilo lažno: velik je naime grijeh i pogibelj kleti se Bogom.”

9 Qui ut B. Simeonem vidit, ad pedes ejus procidens: Condona mihi, inquit, serve Dei, quod in te per imprudentiam commisi. Et obsecro te, ut te ipsum præfectum mihi esse patiaris, et doceas quæ scis. Verum B. Simeon non destitit plorare et orare: et tres annos in monasterio commoratus, clam omnibus exiit, et discessit in locum desertum, prope quem vicus erat quic Thalampsin dicitur, ibique ex siccis lapidibus parvam casam construxit, in qua annos quatuor exegit; jejuniis sese, imbribus, æstusque molestia perferenda affligens, multique ad eum accedebant. Victus autem ejus erat lens macerata, et aqua.

a Græce est, χαίνον τριχινον.
b Theodoretus habet 40 dies.
c Græce, ἐγγυστα δὲ αὐτοῦ ἦν χωρίον ἐπιλεγόμενον Θέλλαμψιν.

Vitam agit in columnna, matri mortue bene precatur.

Dehine construxit sibi columnam cubitorum quatuor, et stetit super eam annos septem. Sancta vero ejus fama quaquaversum dimanavit. Post hæc construxerunt ei turbæ duas mandras e siccis lapidibus, ostiumque intra mandram fecerunt, et columnam ipsi cubitorum quadraginta erexerunt: in hac stetit annos quindecim multas curationes faciens, auctorem imitans Christum, cæcis visum restituens, claudis gressum, leprosos mundans, mutis loquendi facultatem tribuens, paralyticis incessum, iis quoque qui longa ægritudine confecti erant, opem afferens. Edixit adhæc et præcepit unicuique: Si quis roget quis te sanaverit, dicito: Deus. Cave dixeris, Simeon; si dixeris, prædico in eadem denuo mala recides. Et hoc dico tibi ne umquam mentiaris, juresve per Deum; sin necesse sit tibi, a jura per me humilem, sive serio sive falso: magnum enim peccatum et periculum est per Deum jurare.

11 Čudo. Čuj čudesno otajstvo. Njegova majka, kad je napokon dvadeset i sedme godine doznala u kojemu kraju boravi, došavši željela ga je vidjeti; i dok je obilno plakala u predvorju njegove ograde, nije joj bilo dopušteno da ga vidi, nego je, prislonivši ljestve uza zid ograde, pala na zemlju; i poruči joj blaženi Šimun: „Oprosti mi sada, majko, i, ako budemo dostojni, u onome ćemo se vijeku međusobno vidjeti.” Kad je majka to čula, još se više raspali željom da ga vidi. A svetac joj poruči govoreći: „Sjedi malo i počini, i ubrzo ću te vidjeti.” I sjede u predvorju ograde te odmah predade duh Gospodinu. I zapovjedi da je unesu; položiše je pak pred stup; on je pogleda i poče ovako govoriti: „Gospodine Bože nad vojskama, vođo zalutalih, upravitelju kerubina, koji si kao ovcu vodio Josipa, koji si slavnom snagom ojačao proroka Davida, koji si Lazara četverodnevnoga uskrisio, primi u miru dušu službenice svoje.” Kad se on tako pomolio, majčino se tijelo pokrenu i licem se nasmiješi; i svi koji su stajali uokolo vidješe to i proslaviše Boga. Uostalom, obavivši joj sprovod, pokopaše je pred stupom, iskazavši joj ondje posljednju počast. a Vidi što je rečeno u Predgovoru, § 4.

Razna ozdravljenja bolesnika, crv pretvoren u biser.

Čuj drugo, novo i čudesno. Neki su izdaleka išli na molitvu i susrete ih košuta na paši, i to bređa, pa reče jedan od njih: „Zaklinjem te krepošću sv. Šimuna da te uhvatim”, i iznenada košuta stade. A oni je uhvatiše, ubiše i meso pojedoše, a koža osta ondje. I odmah im se jezik sveza kao lijepkom; i kad htjedoše govoriti, ne mogoše. Brzo stoga dotrčaše, padajući pred stup i moleći lijek; i kad su ondje neko vrijeme u nazočnosti mnogih proboravili i s velikim kajanjem čekali, vratiše se zdravi svojima, slaveći Boga.

11 Miraculum. Audi mirabile mysterium. Mater ipsius septimo demum et vigesimo anno cum rescivisset uti terrarum degeret, accedens cupiebat eum videre: et cum ubertim fleret in vestibulo mandræ ejus, non est ei concessum ut illum cerneret; sed scalis appositis ad mandræ parietem in terram corruit; significavitque ei B. Simeon: Da veniam mihi in præsentia, mater; et, si digni erimus, in illo saeculo nos invicem videbimus. Mater ut hoc audiit, magis videndi ejus desiderio inflammata est. At significavit ipsi Sanctus dicens: Asside paullisper, et quiesce, moxque te videbo. Deseditque in vestibulo mandræ, et confestim spiritum tradidit Domino. Jussitque eam inferri: posuerunt vero eam ante columnam: ille eam intuitus, sic fari cæpit: Domine Deus virtutum, dux errantium, moderator Cherubinorum, qui deduxisti velut ovem Joseph, qui inclyta auxisti virtute Prophetam David, qui Lazarum quatriduanum resuscitasti, accipe in pace animam famulæ tuæ. Illo ita precato matris corpus commotum est, ac vultu subrisit: omnesque adstantes id viderunt, et Deum laudarunt. Ceterum exequiis ejus factis, sepelierunt eam ante columnam, justa ei ibidem persolventes. a Vide quæ in Præf. § 4, dicta sunt.

Variæ infirmorum curationes, vermis in unionem mutatus.

Aliud audi novum ac mirabile. Quidam e longinquo ad orationem ibant, et occurrit illis pascens cerva, eademque prægnans, dixitque unus ex illis: Adjuro te per virtutem S. Simeonis, ista ut te comprehendam: et subito stetit cerva. At illi eam comprehensam occiderunt, carnesque comederunt, pellis vero ibi remansit. Et statim lingua eorum quasi visco constricta est; cumque loqui vellent, nequiverunt. Ocyus igitur accurrerunt, procidentes ante columnam, medelam petentes; et cum aliquamdiu multis præsentibus ibi moram traxissent, et cum magna pœnitudine expectassent, reversi sunt sani ad propria, glorificantes Deum.

13 Dogodilo se također da je neka žena, noću uhvaćena žeđu, s vodom progutala malu zmiju. A ona, hranjena, poprimi velik rast u njezinu trbuhu. Mnogi su se pak liječnici trudili da je izvade, ali uzalud. Odnesoše je stoga k svecu i ispripovjediše mu kako stvar stoji. A on reče: „Stavite joj u usta malo vode i zemlje.” I čim zvijer to osjeti, obori je na tlo, i iziđe duga četiri lakta, dođe pred stup i, kao da se poklonila mužu koji je usred anđela podizao glavu, izdahnu; i svi koji su stajali uokolo proslaviše Boga.

13 Accidit etiam ut mulier quædam nocte siti correpta, cum aqua parvum anguem deglutiret. At ille nutritus magnum incrementum in ventre ejus cepit. Multi vero Medici laborarunt ut eum educerent: at nequicquam. Deportant igitur eam ad Sanctum, eique narrant ut res se habeat. Ille vero: Mittite, inquit, in os ejus aliquantum aquæ et terræ. Et ut sensit fera, humi eam affligit, et egreditur longa quatuor cubitos, proceditque ante columnam, et virum, medio Angelorum inferentem caput, quasi venerata expirat: omnesque qui adstabant Deum laudarunt.

14 Zatim mu stup učiniše višim; podigoše ga naime na oko četrdeset lakata. I nadaleko i naširoko raširi se njegov glas, tako da je i Saracene potaknuo k njemu, koji su od njega bili i obraćeni na strah Božji. Čovjekomrzac dakle đavao, kako mu je običaj kušati Božje sluge i rugati im se, preobrazi se u lik Gospodnji, sjedeći na kerubinskim kolima, i reče svecu: „Dođi i uspni se na ova kola te primi svoju krunu.” Svetac, ne misleći da je to isprazna prikaza, podiže nogu i stavi je na kola; a kad je duhom spoznao da su to đavolske smicalice, brzo povuče nogu od već prepoznate utvare i primi od đavola udarac u bedro, kao blaženi Job, odakle bolest nazvana a Pannucula; i zgrči mu se bedro, te se otada poče oslanjati samo na jednu nogu i na njoj je stajao dugo vremena sve do smrti. A nebrojeni su crvi padali na zemlju s njegova bedra. Zato ja, najmanji, nisam imao drugoga posla nego da ih skupljam i podignute vraćam na mjesto odakle su bili pali, dok je svetac govorio: „Jedite odakle vam je dao Gospodin.”

14 Columnam dein ejus altiorem fecerunt; extulerunt quippe ad cubitos circiter quadraginta. Et longe lateque fama ejus sparsa est, adeo ut et Saracenos ad illum exciret, qui et ad timorem Dei ab ipso conversi sunt. Hominum igitur osor diabolus, ut illi mos est tentare servos Dei, et eis insultare, in formam sese Domini transmutavit, currui Cherubico insidens; dixitque Sancto: Ades, et conscende currum hunc, et accipe coronam tuam. Sanctus, non existimans inane esse spectrum, pedem sustulit, curruique imposuit: ubi vero spiritu cognovit diaboli esse technas, ocyus pedem retraxit a deprehenso jam phantasmate, et in femore plagam a diabolo accepit, quemadmodum B. Job: unde morbus a Pannucula dictus: et convulsum est femur illius: et uno solum pede deinceps niti cæpit, et in eo stetit longo tempore usque ad mortem. Vermes vero innunerabiles in terram ab ejus femore ceciderunt. Quare ego minimus nil aliud habebam negotii quam ut eos colligerem, sublatosque reponerem in locum unde ceciderant, dicente Sancto: Edite, unde vobis dedit Dominus.

15 Dogodilo se pak Božjim migom da je k njemu došao kralj Saracena. I kad se približio stupu i zatražio blagoslov od sveca, poče ga svetac opominjati; i dok su razgovarali, pade crv s njegova bedra, te Saracen obrati pozornost, ali ipak nije znao što je to što je palo; i dotrčavši, podigne toga crva, prisloni ga na oči i na srce, te iziđe van noseći ga u ruci. Poruči mu svetac govoreći: „Pristupi, odbaci teret koji je pao s mene grešnika; smrdljiv je naime crv iz smrdljiva mesa. Zašto kaljaš svoje ruke, slavni mužu?” I dok je sveti muž to govorio, pristupi Saracen i reče mu: „Ovo će mi biti na blagoslov i na otpuštenje grijeha”; i otvorivši desnicu, vidi da se crv pretvorio u dragocjen biser; i vidjevši to, Saracen proslavi Boga. a Na grčkome πενούχλα, koja riječ, kako u Glossario bilježi Ivan Meursius, znači i kugu λογεμόν; ovdje se uzima za velik čir, koji Teodoret naziva hironijskim, to jest velikim, kao da mu je potreban izvrstan liječnik poput Hirona, a naziva se i telefskim, kako kaže Hadrijan Junius u Nomenclatore.

Obraćenje razbojnika Antioha i njegova pobožna smrt.

Bijaše u gradua Izaurejaca neki vođa razbojnika, po imenu Antioh Agonat, čija su se razbojstva posvuda razglašavala. Jednom je na nj poslana snažna četa vojnika, a također i višeb patricija da ga uhode i dovedu u Antiohiju, ali nisu mogli zbog njegove goleme snage. Otpremiše dakle dovoljan broj i sav se grad podiže protiv njega. Iziđoše odabrani vojnici, opremljeni oružjem, njih stotinu pedeset i šest, i nađoše ga u svratištu kako pije vino. On, doznavši za stvar, poče izvoditi prizor. U blizini pak bijaše rijeka; a imao je kobilu kojoj je zapovijedao kao čovjeku; i ustavši, baci na nju svoje haljine i reče joj: „Idi i ondje me čekaj.” Bez oklijevanja iziđe kobila iz svratišta grizući i poskakujući, te otišavši pričeka ga na rijeci. Iziđe i razbojnik s isukanim mačem i poče vikati govoreći: „Odmaknite se svi brzo da vas sve ne sasiječem.” I nitko se ne usudi staviti ruke na nj; odmah uzjaše kobilu, odjuri najbrže što može i, zagrlivši svečev stup, glasno povika: „Spasi dušu koja propada, slugo Božji!” A sv. Šimun reče: „Što hoćeš, čovječe?” A on: „Ja sam onaj glasoviti poglavica razbojnika koji sam ovamo utekao da se spasim.” Reče svetac: „Ako možeš pobuditi bol zbog grijeha.” Odgovori poglavica razbojnika: „Zbog toga sam ovamo došao.” Dok je on još govorio, stigoše vojnici, nađoše ga kako razgovara sa svecom i rekoše svecu: „Nije pravedno, sveti Oče, da primaš ovoga zločinca; pusti ga da plati kaznu.” Odgovori im sveti Šimun: „Ja ga, sinovi moji, nisam ovamo dozvao, nego će onaj koji poznaje njegovu nakanu i djela učiniti s njime milosrđe. Ja ga naime ne mogu progoniti. Znajte pak da je pokajnicima kraljevstvo nebesko. Ta s Gospodinom našim Isusom Kristom razapeta su dvojica razbojnika: jedan je od njih zadobio kraljevstvo nebesko, a drugi je primio kako je zaslužio. Ako se pak tko može oduprijeti onomu koji ga je ovamo poslao, neka dođe i odvede ga odavde.” Rekavši to, otpusti ih.

15 Accidit vero Dei nutu, ut ad eum veniret Rex Saracenorum. Et cum propius ad columnam accessisset, benedictionemque a Sancto postulasset, cæpit eum Sanctus admonere: et dum colloquerentur, cecidit vermis a femore ejus, advertitque animum Saracenus, verumtamen nesciebat quidnam illud esset quod ceciderat: et accurrens vermem illum tollit, oculsque et cordi applicat, abitque foras eum in manu gestans. Significat ei Sanctus dicens: Accede, abjice onus, quod decidit a me peccatore; vermis est enim fœtidus ex fœtida carne. Quid manus tuas violas vir illustris? Et hæc dicente viro Sancto, accessit Saracenus, dixitque ei: Hoc mihi erit in benedictionem, et in remissionem peccatorum: et aperiens dextram videt vermem in unionem pretiosum esse mutatum; et videns Saracenus glorificavit Deum. a Græce πενούχλα, quæ vox, ut in Glossario notat Joan. Meursius etiam λογεμόν pestem significat: hic pro magno ulcere accipitur, quod Chironium appellat Theodoretus, id est, magnum, quasi Chirone præstante Medico opus habens, quod et Telephium dicitur, ut ait Hadr. Junius in Nomenclatore.

Antiochi latronis conversio, pia mors.

Erat in a Isaureorum urbe latronum dux quidam, Antiochus Agonatus nomine, cujus ubique celebrabantur latrocinia. Summissa aliquando in eum est valida militum manus, complures itemb Patricii eum ut pervestigarent, et Antiochiam perducerent: sed nequiverunt propter immane ejus robur. Expedierunt ergo numerum qui sufficeret, omnisque civitas in eum commota est. Exierunt milites lecti, armis instructi centum quinquaginta sex, inveneruntque eum in diversorio vinum potantem. Ille re cognita tragædiari cæpit. In propinquo autem flumen erat: equam autem habebat, cui velut homini imperabat: et surgens in eam vestimenta sua injecit, dixitque ei: Abi, et ibi me opperire. Nec mora, exiit equa e diversorio mordicans et saltabunda, ac digressa expectavit eum in flumine. Prodiit et latro stricto ense, cæpitque vociferari dicens: Facessite cuncti ocyus, ne omnes contrucidem. Nec ullus ausus fuit manus ei injicere: statimque equam conscendit, abitque celerrime, et Sancti columnam amplexus magna voce clamat: Serva animam pereuntem, serve Dei. At S. Simeon: Quid tibi vis, inquit, homo? At ille: Ego ille sum famosus princeps latronum, qui huc confugi, ut server. Ait Sanctus: Si possis dolorem excitare de peccatis. Respondit princeps latronum: Ejus gratia huc veni. Eo adhuc loquente superveniunt milites, eumque cum Sancto colloquentem inveniunt, et dicunt Sancto: Non æquum est, sancte Pater, ut maleficum hunc recipias; dimitte eum ut pœnas pendat. Respondit ipsis Sanctus Simeon: Ego, filii mei, eum huc non advocavi; sed ille qui scit propositum ejus et facta, faciet cum eo misericordiam. Ego enim persequi eum non possum. Scitote vero penitentium esse regnum cælorum. Etenim cum Domino nostro Jesu Christo crucifixi sunt duo latrones; horum unus regno cælorum potitus est, alter prout meritus erat accepit. Si quis autem queat resistere ei qui eum huc misit, veniat, eumque hinc abripiat. Quo quidem dicto dimisit eos.

17 Kad su oni odlazili, reče mu razbojnik: „Gospodine moj, ja odlazim.” Reče mu svetac: „Zar se ponovno vraćaš svojim zločinima?” Odgovori razbojnik: „Nipošto, Oče, nego me zove Gospodin Krist.” I ispruživši ruke prema nebu, izgovori samo ovo: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, primi duh moj.” I plakao je dva sata, tako da je i sveca i nazočne potaknuo na suze; i prignuvši glavu prema stupu, predade duh Bogu. Mnoštvo ga opremi i pokopa pred ogradom. Nedugo zatim dođoše vojnici da ga odvedu i počeše govoriti svecu: „Pusti zločinačkoga čovjeka da primi kako je zaslužio.” Svetac pak reče: „Braćo, onaj koji ga je ovamo poslao moćniji je od vas i od nas; on ga je trebao kao muža sebi korisna. Poslao je stoga po njega dvojicu strašnih naoružanih vojnika, koji bi mogli razoriti i cijeli grad sa stanovnicima. Oni su ga odveli; a ja, najniži od smrtnika, ugledavši njihov strašni izgled, prestrašen nisam se usudio proturječiti im, da ne bi i mene ubili.” A oni, doznavši što se s njime dogodilo i kako je slavno predao dušu, i sami proslaviše Boga te se sa strahom vratiše u Antiohiju.

a Izaurija je pokrajina Azije između Likaonije i Cilikije kod gore Taura, i grad iste pokrajine koji se kod Ptolemeja zove Isaura, a kod drugih Klaudiopol.
b Na grčkome je ἄχειπάτρει, što bi se možda bolje prevelo kao magistrati ili prefekti.

Voda za stanovnike, potomstvo isprošeno za nerotkinju, blagoslov podijeljen odsutnomu, spašena lađa.

Dogodilo se da je stanovnicima toga kraja nestalo vode, tako da su umirali od žeđi; svetac se molio Bogu sedam dana i ni s kim nije govorio, nego je bio predan molitvi; i sedmoga dana oko devetoga sata iznenada provre najobilnija voda na istočnoj strani ograde; kopajući pak nađoše špilju neizmjerna izvora voda. Mnoštva su ondje sagradila sedam otvora i svi proslaviše Boga.

17 His vero abeuntibus dixit ei latro: Mi Domine, ego quidem abeo. Dixit ei Sanctus: Iterumne ad scelera tua reverteris? Respondit latro: Nequaquam Pater, sed vocat me Dominus Christus. Et extensis in cælum manibus hoc solum locutus est: Domine Jesu Christe Fili Dei, suscipe spiritum meum. Ploravitque horas duas, ita ut et Sanctum et adstantes ad lacrymas quoque provocaret: et inclinato columnam versus capite spiritum Deo reddidit. Turbæ composuerunt eum, et sepelierunt ante mandram. Nec multo post veniunt milites rāpturi eum, cœperuntque Sancto dicere: Dimitte maleficum hominem, ut recipiat prout meritus est. Sanctus vero: Fratres, inquit, is qui eum huc misit, potentior est vobis et nobis, ille eo opus habuit ut viro sibi utili. Misit ergo in ipsum duos milites terribiles armatos, qui vel totam valerent exscindere cum incolis urbem. Hi eum abripuerunt: ego vero abjectissimus mortalium, intuitus eorum terribilem speciem, exterritus contradicere eis non fui ausus, ne et me interficerent. Hi autem cognito quid de ipso factum fuisset, et quam præclare animam tradidisset, laudarunt et ipsi Deum, et cum timore reversi sunt Antiochiam.

a Isauria regio est Asiæ inter Lycaoniam et Ciliciam ad Taurum montem, ejusdemqne regionis urbs, quæ Ptolemaeo Isaura, aliis Claudiopolis.
b Græce est ἄχειπάτρει; quod melius fortassis Magistratus, vel Præfecti verteretur.

Aqua accolis, sterili proles obtenta, benedictio absenti impertita, servata navis.

Accidit ut aqua illius regionis incolis deesset, adeo ut siti extinguerentur, Sanctus Deum precatus diebus septem nemini locutus est, sed orationi intentus erat: et septima die circa horam nonam repente ebulliit aqua copiosissima ad Orientalem partem mandræ: fodiendo autem invenerunt specum immensæ aquarum scaturiginis. Struxerunt vero ibidem turbæ ora septem, omnesque Deum glorificarunt.

19 Bijaše neka nerotkinja, kraljica Saracena. Dođe ona moleći sveca da joj molitvama isprosi potomstvo od Boga. I kad je dugo i mnogo molila, dok je sveti muž pridruživao svoje molitve, poruči joj svetac da ode kući, jer će Gospodin učiniti ono što je njoj na korist. Otišavši kući, ona ubrzo zače i rodi kćerkicu. Kad je ona već navršila pet godina, niti je govorila niti je hodala nogama. Majka sa svojim mužem i kćerkicom pristupi ponovno i s poštovanjem se prostre na zemlju pred svetim mužem. Njima on odgovori: „Čekajte, i Gospodin će donijeti pomoć.” I kad su ondje ostali već sedam dana, ne osjetiše nikakve pomoći te tužni odoše govoreći: „Nije htio Gospodin izliječiti je.” Krenuvši dakle na put, okrenuše se da pogledaju svečev stup, i gle, iznenada kći povika govoreći: „Slava tebi, Bože sv. Šimuna!” Njezini roditelji, vidjevši čudo, proslaviše Boga koji čini čudesa po svojim svecima.

19 Regina quædam erat Saracenorum sterilis. Venit hæc rogans Sanctum, ut sibi precibus prolem a Deo impertraret. Et cum diu multumque precata esset, sancto viro preces suas jungente; significavit ei Sanctus, domum ut discederet; Dominum facturum quod e re ejus esset. Illa domum digressa, paullo post concepit, peperitque filiolam. Hæc jam annos quinque nata, neque locuta est, neque ingressa pedibus. Mater cum viro suo et filiola accessit iterum, seque ante virum sanctum humi venerabunda prostravit. Quibus ille respondit: Expectate, et Dominus opem feret. Cumque jam isthic mansissent diebus septem, nihil auxilii sensere, ac mæsti discessere, dicentes: Noluit Dominus ei mederi. Illi ergo viam ingressi, conversi sunt ut columnam Sancti adspicerent, et ecce, repente filia exclamavit dicens: Gloria tibi Deus S. Simeonis. Parentes ejus viso miraculo laudaverunt Deum, qui mirabilia facit per Sanctos suos.

20 Jednoga dana, dok su vojnici putovali, neka žena, odavno željna vidjeti svetoga Šimuna, razmišljajući u sebi na koji bi način mogla postići svoju želju, čim ih vidje da su već krenuli na put, i sama se odjene u vojničku opremu te se s njima dade na put. Kad su stigli do mjesta stupa, reče ona vojnicima: „Ako želite ovdje nakratko ostaviti konje, uđite i primite blagoslov od sveca; a kad iziđete, ući ću i ja da i ja zavrijedim primiti blagoslov od njega.” Kad su oni dakle ušli i iskazali poštovanje svecu, reče im on: „Neki je vojnik ostavljen od vas vani.” Oni pak rekoše: „Tako je, časni Oče.” A svetac im reče: „Iziđite i recite mu: ‘Budi dobra srca, jer je uslišana tvoja molitva i blagoslovljen si od Gospodina.’” Vojnici je upitaše: „Koje si dobro djelo učinio? Jer nam je svetac zapovjedio: ‘Izišavši recite vojniku koji čeka pred vratima: Budi dobra srca, jer je uslišana tvoja molitva i blagoslovljen si od Gospodina.’” Odgovori ona: „Priznajem vam, braćo, da sam žena i da sam veoma željela vidjeti sveca. Grešnica sam naime.” Vojnici, čuvši tu stvar, zaprepastiše se, proslaviše Boga i slavu sveca, te u miru nastaviše svoj put.

20 Die quadam militibus iter facientibus mulier quædam pridem Sancti Simeonis videndi cupida, secumque perpendens qua ratione voti fieri compos valeret, ut eos jam iter ingressos vidit, et ipsa militari ornatu se induit, cumque iis in viam se dedit. Cum ad locum columnæ pervenissent, dixit illa militibus: Si hic relinquere tantisper equos vultis, intrate et sumite a Sancto benedictionem; cumque egressi fueritis, ingrediar et ego, ut et benedictionem ab eo percipere merear. Illis ergo ingressis, Sanctumque veneratis, dixit eis: Miles quidam relictus a vobis est foris. Hi vero dixerunt: Ita est venerabilis Pater. Sanctus vero dixit eis: Exite et dicite ipsi: Bono animo esto, exaudita est enim oratio tua, et benediceris a Domino. Milites rogarunt eam: Quod bonum opus fecisti? Præcepit enim nobis Sanctus: Egressi dicite militi, qui præ foribus præstolatur: Bono animo esto, exaudita est oratio tua, et benediceris a Domino. Respondit illa: Confiteor vobis fratres, quod mulier sum, multumque desideravi videre Sanctum. Peccatrix enim sum ego. Milites re audita, stupefacti sunt, Deumque laudaverunt, et claritatem Sancti, et in pace iter suum prosecuti sunt.

21 Bijaše jednom pristupilo veliko mnoštvo ljudi da primi blagoslov od njega. Uspne se dakle poslužitelj s kadionicom i glasno govoraše svecu: „Slugo Božji, mnoštvo strpljivo čeka tvoj blagoslov; zapovjedi dakle i otpusti ih, jer te evo već dugo čekaju.” Ali on ništa ne odgovori poslužitelju, jer njegov duh nije bio kod njega. I dok je tako sam vikao, a ipak nije dobivao odgovora, poče naricati kod stupa misleći da je svetac preminuo. Mnoštvo, vidjevši to, poče žalosno jadikovati i naricati velikim lelekom, žaleći zbog svojih grijeha. Malo poslije vrati se njegov duh i odgovarajući reče mnoštvu: „Braćo, velika je lađa na moru u ovo isto vrijeme bila u pogibelji; na njoj se vozilo tristo duša i svi su vikali moleći moju pomoć s velikim plačem; ja sam, promotrivši taj prizor, zazvao Boga uvijek dugotrpljiva prema našim grijesima, te pristupivši k moru pružio im ruku i spasio ih.” I čuvši to, mnoštva proslaviše Boga sv. Šimuna. On ih s blagoslovom otpusti kućama.

Izliječena zmija, stišan potres, obuzdani opaki.

Drugo čudo svetoga oca našega Šimuna želim vam ispripovjediti. Ženka zmije zadobila je golem čir, tako da se od boli njezino režanje i siktanje čulo na milju udaljenosti. Njezin mužjak, sućuteći njezinoj muci, dođe s njom k svecu; i kad su stigli do stupa, počeše ići odvojeno, jer se ženka, ne usuđujući se doći pred svečevo lice, povuče na onu stranu gdje su obično sjedile žene. Mužjak pak, ušavši s mnoštvom muškaraca, pokloni se stupu, mičući glavom gore-dolje, kao da moli pomoć svetoga muža. Mnoštva, ugledavši golemu zmiju, prestrašena pobjegoše. Vidjevši to, sv. Šimun reče mnoštvu: „Ne bojte se, braćo; došla je da postane dionicom naše molitve, jer se njezina bolesna družica povukla na mjesto žena.” I reče zmiji: „Uzmi malo zemlje, odnesi je svojoj družici, stavi je na nju i dahni, pa ćeš joj izliječiti zlo.” Zmija, uzevši blata, ode da je izliječi. Vidjevši to, mnoštva pođoše za njom i vidješe ženku kako stoji uspravno i ima golem čir. Tada joj mužjak stavi uzeto blato i, dahnuvši pred očima sviju, izliječi je, te zajedno odoše. Mnoštva, vidjevši čudo, proslaviše Boga.

21 Accesserat aliquando magna hominum multitudo, ut ab eo benediceretur. Ascendit ergo minister cum suffinento, qui magna voce Sancto dicebat: Serve Dei, turba benedictionem tuam patienter exspectat; jube ergo et dimitte eos, ecce enim jam dudum exspectant te. At ille nihil respondit ministro: neque enim spiritus ejus penes illum erat. Dumque ita solus vociferaretur, nec responsum tamen acciperet, cæpit ad columnam ejulare, obiisse Sanctum existimans. Turba id conspicata cæpit lugubriter famentari et plangere ejulatu magno, dolentes de peccatis suis. Aliquanto post reversus est spiritus ejus, respondensque dixit turbæ: Fratres, magna navis in mari hoc eodem tempore periclitabatur; vehebantur ea animæ trecentæ, et omnes clamabant auxilium meum implorantes planctu multo: ego rem præsentem contemplatus, invocavi longanimem semper in peccatis nostris Deum: et ad mare accedens manum iis præbui, eosque servavi. Et audientes turbæ glorificaverunt Deum S. Simeonis. Ille cum benedictione eos dimisit in propria.

Serpens curata, sedatus terræmotus, coerciti improbi.

Aliud miraculum Sancti Patris Nostri Simeonis cupio vobis narrare. Serpens femina ulcus ingens contraxit, ut e dolore fremitus ejus ac sibilus ad miliare andiretur. Masculus ejus condolens cruciatui, cum ea ad Sanctum adivit; cumque ad columnam pervenissent diversi ire cœperunt, femina enim non audens in Sancti conspectum venire, secessit in eam partem qua mulieres solebant considere. Mas vero cum multitudine virorum ingressus, columnam veneratus est, capite sursum deorsum moto, quasi Sancti viri opem implorans. Turbæ conspicatæ molem serpentis exterritæ fugerunt. Quod ut vidit S. Simeon dixit turbæ: Ne metuite fratres, ævera accessit, ut orationis nostræ particeps fiat, quia compar ejus ægra ad locum mulierum concessit. Dixitque serpenti: Tolle aliquantum terræ, et defer eam ad comparem tuam, eique imponens adspira, atque malo illius medeberis. Serpens sumpto luto abiit illam curaturus. Conspicatæ id turbæ secutæ sunt eum, videruntque feminam rectam stare, et habere ingentem abscessum. Tum masculus sumptum lutum ei imposuit, et adspirans inspectantibus omnibus eam sanavit, unaque discesserunt. Turbæ viso miraculo Deum laudaverunt.

23 Dogodilo se, kada je ljudima toga kraja prijetila neka velika nevolja, da su se svi slili k njemu kako bi umilostivili Boga. Posvuda su se naime vidjele mnoge ruševine zgrada i smrti ljudi, tako da se i svetac sa stupom tresao kao list na vjetru. Svetac dakle, plačući zajedno s ostalima, reče: „Svi skrenuše, zajedno postaše pokvareni; nema tko bi činio dobro, nema ni jednoga; ne slušate me, nego se natječete u pohlepi. Vaša su bludničenja i nepravde preobilovale. Lakše mi je razgovarati sa svojim Gospodinom nego s vama nevjernima.” I ujedno zapovjedi da prestanu prošnje. A kad se on pomolio, ponovno se s olujom vjetrova pogibelj pojača. I zapovjedi im da poviču: „Kyrie eleison”, to jest: „Gospodine, smiluj se.” I kad su malo pričekali, davši im mir, pomoli se; dovršivši molitve, reče mnoštvu: „Braćo, od vas sviju uslišana je jedna duša. Da vam pružim punu vjeru u tu stvar, evo postavit ću ga u sredinu među vas.” I zapovjedivši mu da istupi, ovako mu se obrati: „Vjeruj mi, brate, da si od svih ovih ti jedini uslišan. Nego reci mi, što si dobra učinio?” Odgovori on svecu: „Oprosti, Oče, ja sam čovjek grešnik.” Naposljetku prisiljen od sveca (jer je i s neba dolazio glas koji govoraše: „Uslišana je tvoja molitva i molitva ovoga seljaka koji stoji u sredini među njima”), prizna im: „Ja sam čovjek seljak i običavam dnevne zarade podijeliti na tri dijela: prvi darujem siromasima, drugi za porez državi, a treći trošim na svakodnevne izdatke. Dosad nisam prestao čuvati to životno pravilo.” Svi ga dakle zagrliše, iskazaše mu poštovanje i gurali su se da bi mogli vidjeti takva muža.

23 Accidit cum magna quædam calamitas hominibus ejus regionis impenderet, ut omnes ad eum confluerent, ad Deum placandum. Multæ enim passim ruinæ ædificiorum cernebantur, mortesque hominum, adeo ut et Sanctus cum columna ut folium a vento concuteretur. Sanctus ergo cum ceteris collacrymans dixit: Omnes declinaverunt, simul inutiles facti sunt, non est qui faciat bonum, non est usque ad unum; non auditis me, sed avaritia certatis. Fornicationes vestræ et injustitiæ superabundaverunt. Facilius mihi est est loqui cum Domino meo, quam vobiscum infidelibus. Simulque jussit cessare supplicationes. Cumque ipse orasset, iterum cum ventorum tempestate periculum increbuit. Jussitque eos exclamare: Kyrie eleison, id est, Domine miserere. Cumque aliquantisper expectassent, data eis pace, preces fecit; quibus completis, dixit turbæ: Fratres, e vobis omnibus una exaudita est anima. Cujus rei ut vobis plenam fidem faciam, ecce statuam eum in medio vestrum. Jussumque prodire, ita alloquitur: Crede mihi frater quod ex his omnibus tu solus exauditus es. Sed die mihi, quid boni fecisti? Respondit ille Sancto: Da veniam Pater, homo ego sum peccator. Coactus tandem a Sancto, (nam et veniebat cælitus vox dicens: Exaudita est tua precatio, istiusque rustici qui in medio eorum stat) confessus est iis: Homo ego sum rusticus, sol eoque mercedes diurnas in tria partiri; primum largior pauperibus, secundum ad tributum Reipublicæ, tertium sumptibus quotidianis impendo. Hactenus eam vitæ regulam servare non destiti. Omnes ergo eum complexi, venerati sunt, urgebantque ut virum talem possent videre.

24 Čujte drugo. Bijaše neki čovjek po imenu Julijan, koji je služioa Ardaburiju. On, zahvaćen nekom mahnitošću, poče neprestano navaljivati na Ardaburija govoreći: „Dopusti mi da se uspnem i zgrabim ga sa stupa, obaspem pogrdama i kaznim kako želim. Varalica je naime i zavodi ljude.” I dotrčaše k njemu; i prislonivši ljestve, uspne se Julijan na stup, uzdajući se da ga može srušiti. Kad se popeo na treću prečku, ljestve se odmaknuše od stupa i ostadoše visjeti u zraku oko četiri lakta od zemlje. I svi koji su gledali zaprepastiše se i uplašiše.b Ardaburije, potaknut gnjevom, nategnu svoj luk želeći probosti sveca; i odmah mu se ruka ukoči, niti je mogao odapeti strijelu; i ne samo da mu je ruka bila zahvaćena ukočenošću nego su mu i noge bile pogođene kostoboljom sve do kraja života.

a Dvojica bijahu Ardaburija: prvi izvrstan vojskovođa pod Teodozijem Mlađim, konzul god. 427., otac Asparov, kako izvješćuje Sokrat, knj. 7, pogl. 23; drugi bijaše sin Asparov, od Marcijana postavljen za vojskovođu istočnih četa, kako donosi Suda. I to je onaj koji je tijelo sv. Šimuna odveo u Antiohiju, kao što će se dolje reći.
b Drugi to pripovijedaju o samome Julijanu.

24 Aliud audite. Homo erat quidam, Julianus nomine, qui a Ardaburio serviebat. Hic quadam correptus insania, assidue instare cæpitapud Ardaburium, dicens: Permitte mihi, ascendam et rapiam eum ex columna, 'probrisque afficiam, et plectam ut volo. Impostor enim est, et decipit homines. Et cucurrunt ad eum; scalaque admota columnam ascendit Julianus, se eum posse deturbare confidens. Cumque ad tertium ascendisset gradum, sublata est scala a columna, et suspensa est in aere quatuor circiter a terra cubitis. Omnesque qui intuebantur stupebant, timueruntqueb Ardaburius ira commotus arcum suum tetendit, Sanctum volens transfigere; et confestim manus ipsius stuporem contraxit, nec sagittam valuit emittere; et non tantum manus stupore, sed et pedes podagra correpti fuere, ad vitæ usque finem.

a Duo fuere Ardaburii: prior Dux egregius sub Theodosio juniore, Consul an. CDXXVII, pater Asparis, ut rgfert Socrates lib. 7, cap. 23, alter Asparis filius fuit. a Marciano Dux Orientalium copiarum constitutus, ut habet Suidas. Atque is est qui corpus S. Simeonis Antiochiam deduxit, ut infra dicetur.
b Alii de ipso Juliano id referunt.

5. siječnja Kalendar godine