Drugi životopis sv. Šimuna Stilita
AUTOR ŠIMUN METAFRAT VILIM GRATIUS IZ DRUŽBE ISUSOVE.
Podrijetlo sv. Šimuna i počeci redovničkoga života u dvama samostanima.
Muža najglasovitijega po slavi i veliko čudo nastanjenoga svijeta Šimuna poznaju svi podložni Rimskomu Carstvu: njegovo je ime preletjelo sve do Skita i Nomada; Perzijanci i Indijci, narod Etiopljana i tko god nastanjuje drugi kraj svijeta, jedni gledajući vlastitim očima, neki saznajući po čuvenju njegova djela, proslavljali su ga pohvalama. Budući da je dakle bio tako velik i slavan, dobio je doduše mnoge pisce, ali nije bilo nikoga tko bi njegove kreposti dosad pojedinačno obuhvatio spisom, niti je itko upravio um na to da ih pojedinačno točno izloži. A oni koji su u prijašnjim vremenima u kratkom sažetku raspravljali o njegovu životu, letimično su se dotaknuli ponečega što obuhvaća njegovu srednju dob, a tako slavna njegova djela nisu doveli do kraja. Stoga će naš govor o ovome mužu biti nadasve koristan, te ćemo stvar započeti od početka i nastaviti do kraja. No bojim se da se potomcima pripovijedanje ne bi učinilo sličnijim bajkama i lišenim istine. Ljudi su naime navikli prirodom mjeriti prošle događaje: kad pak nešto prijeđe granice prirode, neupućeni u božanske stvari smatraju da je svaki govor o tome lažan. Budući pak da ovaj muž nije popustio zakonima prirode, niti je podnio išta ljudsko, nego je u smrtnome tijelu pokazao postojanost bestjelesnih bića, osobito stoga što su onima koje je on poučio božanskim stvarima ispunjena sva zemlja i sama mora, odatle ću dakle započeti svoje pripovijedanje.
2 Između Sirije i Cilicije smješteno je neko selo koje stanovnici nazivaju Sisan: iz njega je bio podrijetlom ovaj divni Šimun. I najprije su ga roditelji naučili pasti ovce, da bi se u tome ubrojio među nekadašnje muževe velikih kreposti, mislim na patrijarha Jakova, uzdržljivoga Josipa, zakonodavca Mojsija, kralja i proroka Davida, kao i Miheja te napokon ostale najsvetije muževe toga reda.
3 Kad su pak jednom zbog silne količine snijega koji je
Divna pokora i uzdržljivost.
No nije se zaustavio na tim stvarima niti je obuzdao ovu spremnost, nego je Bogu, tajnomu istražitelju svih tajni, prinio borbu. Svi znate kako su hrapava i kako su, čim se i lagano rukama dotaknu, neugodna užad ispletena od palme. Takvim je užetom Šimun opasivao bokove, ne samo izvana, nego je činio da gotovo sraste s kožom, i tako ga je snažno stezao da se sav onaj dio tijela posvuda rastakao u gnoj. Deset je dana ili više tako proveo, kad gle, dok se rana već pogoršavala, gnoj koji je otuda tekao zajedno s krvlju odavao je skrivenu unutarnju ranu. Tada jedan od promatrača upita što je uzrok tolikoj krvi. Dok je Šimun govorio da uopće nema nikakve boli, nimalo nije uvjerio prisutne, jer je krv tekla naočigled sviju i iznad svakoga čovjekova povika i strpljivosti proturječila te gotovo likovala nad tajnom. Stoga, kad je jedan od suboraca silom stavio ruku na njegov bok, napokon je doznao uzrok i cijelu stvar javio poglavaru: koji ga je, dok ga je oštro korio i prijekorima osuđivao toliku okrutnost toga čina, jedva napokon oslobodio okova, te je on strpljivo podnio da ga odriješe, ali se uporno protivio da se rani primijeni ikakav lijek.
8 Stoga, kad su asketski drugovi vidjeli da Šimun čini ove i ovima slične stvari, te s jedne strane nisu se mogli natjecati ni s njegovim najmanjim krepostima, a s druge strane ne podnoseći da budu nadmašeni, zapovjediše mu da ode iz sela, da ne bi možda, kako su govorili, slabijima postao uzrokom kakve štete. Šimun, zaputivši se u gorsku samoću, nađe neko jezero bez vode, ne odveć duboko, u koje se spusti, ustrajući u uobičajenim molitvama i razmatranjima. Poslije pet dana počeše se zbog toga čina kajati oni koji su bili uzrokom njegova otpusta: stoga poslaše dvojicu izabranih iz čitava broja da potraže Šimuna, kojima bi naloženo da ga, ako ga igdje nađu, vrate u zajednički samostan. Lutajući posvuda po gori, oni naiđu na pastire ovaca, te kad su ih upitali za njega opisujući mužev izgled i odjeću, oni im prstom pokazaše najbliže jezero u koje se bio bacio. Žureći k tome mjestu, dozvaše Šimuna njegovim imenom i spuštenim užetom izvukoše ga iz bunara, ne bez velika truda: uspon naime obično biva teži od silaska.
9 Odande ga ponovno vratiše u zajednicu braće: ondje je Šimun boravio kratko vrijeme te otišao u selo Telanis (ono je smješteno u podnožju gore), gdje je našao malu kolibu i u nju se zatvorio na tri godine. Ovdje se pak neprestano trudio nagomilati sebi bogatstvo kreposti, stupajući u preslavnu borbu s Mojsijem i Ilijom, te je punih četrdeset dana ustrajao bez hrane.
10 e Blaz pak bijaše muž pobožan prema Bogu i veoma brižan za napredak i korist braće; osim toga, u ono vrijeme predstojnik svećenika koji su živjeli po selima, obilazio je unaokolo sebi povjerena mjesta, sve više i više jačao monahe za duhovni život potičući ih na veću ustrajnost u molitvama i povećanje postova. Dogodilo se pak da je jednom po svojoj službi pohodio i Šimuna; on je tako velika muža primio kao savjetnika svoga načina života i s njime priopćio tajne svoje duše. Dok je Blaz spoznavao tako strm i silovit način življenja, ozbiljno je opominjao Šimuna i savjetovao mu da nasilnu smrt ne smatra krepošću, nego da naprotiv takvu krepost drži krajnjim bezumljem, odvajanjem od Boga i napokon najizravnijom smrću duše. Nato pak Šimun reče: „Stavi pokraj mene deset kruhova, kao i posudicu vode, da kad vidim da tijelo pada s neba ovce bijahu prisiljene ostati kod kuće, dobivši slobodno vrijeme ode s roditeljima u svetu crkvu: ondje, kad je čuo evanđeoski glas koji blaženima proglašava one koji tuguju i plaču, a nesretnima one koji se smiju, kao i dostojnima nasljedovanja sve koji su čista srca i što god je ovima slično dodano, upitao je jednoga od prisutnih što tko čineći postiže svaku od ovih stvari: tada drugi, koji je, kako se čini, također bio štovatelj kreposti, savjetuje mu monaški život i pokazuje njegovu uzvišenu filozofiju.
4 Šimun dakle, primivši sjeme božanske riječi i sakrivši ga u najdublje zakutke duše, pobježe u obližnji hram svetih mučenika, ondje licem i koljenima prikovan uz zemlju moli Boga, koji želi spasiti sve ljude, da ga upravi na pravi put pobožnosti. Dok se tome neko vrijeme posvećivao, pomalo tone u san te napokon spoznaje ovakvo viđenje. Učinilo mu se da iskapa neke temelje, a zatim da od nekoga tko je stajao pokraj njega čuje da jarak iskopa još dublje. Kad je dakle već, kako mu je bilo zapovjeđeno, ustrajao u iskopavanju, poče se odmarati od posla. Kad gle, ponovno onaj koji mu se bio ukazao zapovijeda da kopa dalje i da ne prestaje s poslom. Kad je treći i četvrti put zapovjedio da se to učini, te napokon zbog prevelike dubine jarka nije mogao dalje kopati, izjavljuje da je već dovoljno iskopano i zapovijeda da se podigne građevina, te opominje da, pošto sada prestane s tim trudom, gradnja odsada neće biti teška. Ovomu proročanstvu odgovorio je ishod. Viđenje je naime značilo da će ono što je potom učinio prijeći granice prirode. Monaški mu je naime život, nakon onih izvanrednih napora koje je Šimun u početku podnio, uspio po želji srca.
5 Odande, kad je ustao, svratio je u obližnju zajednicu monaha: boraveći ondje dvije godine, željan savršenije kreposti ode u selo Teledu, u kojem je divnomu mužu Heliodoru bila povjerena briga za monahe, koji se od šezdeset i pet godina koliko je bio proživio, isto toliko, izuzevši tri, bio zatvorio u ćeliju, jer je tri proveo u dojenju i ranom djetinjem odgoju; od treće je naime godine života od roditelja bio posvećen Bogu i ušao u ovo divno stado monaha. Taj je muž po primjeru onoga velikog Jakova bio jednostavan te je napokon dosegao toliki stupanj blagosti i pobožnosti da je, nadmašivši asketska pravila, nadišao sve ljude svakom vrstom kreposti i napokon postao blizak samomu Bogu.
6 Stigavši k njemu ovaj naš petoborac, onaj borac pobožnosti proveo je deset godina u toj duhovnoj borbi: premda je imao osamdeset suboraca, sve ih je nadmašio; dok su drugi uvijek uzimali hranu nakon dva dana, on je sam cijeli tjedan provodio bez hrane, što je ostalo mnoštvo drugova veoma teško podnosilo, jer nisu mogli nasljedovati Šimuna te su govorili da je njegova duhovna vježba neka pomutnja i drskost.
a Teodoret ga naziva Sesan. Na grčkom je ovdje Σισάν.
b Na grčkom je: ἐπι τὸν πλησιον τῶν ιερῶν μαρτύρων ἀποτρέχει ναν, otrči u obližnji hram svetih mučenika.
c Opširno se opisuje položaj Telede 22. siječnja u Vita S. Eusebii. U Vita S. Danielis Stylitæ 11. prosinca Telada se naziva Τελλαδάν.
d Teodoret dodaje da Šimun nije ušao u samostan sv. Euzebija, nego u drugi koji je iz njega niknuo, a sagradili su ga Euzebona i Abiton, koje je nakon njihove smrti naslijedio Heliodor. Čini se pak da o tom Heliodoru govori Sozomen u 6. knjizi, pogl. 33 i 34, gdje nabraja glasovite monahe Kelesirije. Teodoret piše da se s njim susreo i da se divio njegovoj jednostavnosti i čistoći duše.
e Teodoret kaže da su i sami poglavari to teško podnosili oskudijeva hranom, odmah nešto uzmem i to zasluženo okrijepim.” Odobrava se Šimunovo mišljenje: pokraj njega se stavljaju kruhovi s vodom, zatvaraju se vrata kućice i umjesto zasuna obljepljuju glinom, da mjesto ostane nepristupačno svakomu tko bi došao. Kad je napokon prošlo četrdeset dana, staje pred vrata onaj divni Blaz, dolazeći ponovno pohoditi Šimuna; uklonivši glineni zatvor, uđe u kuću i nađe broj kruhova nimalo umanjen, a mješinu još uvijek punu vode; uz to vidi svoga borca ispružena na zemlji, koji je jedino znakom disanja pokazivao da nije mrtav; nije se naime mogao ni pomaknuti ni na koji način govoriti, jer su životni duhovi zbog duga gladovanja bili gotovo ugašeni. Stoga onaj božanski Blaz, navlaživši spužvom vode Šimunova usta i ujedno ih opravši, pruži mu znakove svetih otajstava.
11 Primivši ih, počeo se krijepiti: zatim, pomalo ustajući sa zemlje, obnavljao je tijelo laganom hranom, naime divljom salatom i vodopijom. Stoga je Blaz prestao dalje koriti onoga koji je bio gotovo iscrpljen gladovanjem, nego se radije zadivio muževljevoj umjerenosti te se vratio vlastitomu stadu da ono veliko čudo ispripovjedi svojoj braći (imao ih je više od dvije stotine f). Šimun se pak od onoga vremenag u svemu životu služio istim postom te je punih trideset i devet dana provodio bez ikakve hrane; četrdeseti dan, završetak sadašnje uzdržljivosti, davao je početak budućoj, te je iscrpljeno tijelo, koje nije bilo doraslo neprekidnu stajanju, nego je već ležalo, kao rukom podizao. Kad bi post već iznova započinjao, preuzimao je uobičajeno stajanje pjevajući nebeske himne i uspravan ih posvećivao Bogu. Kad bi stigao do polovice četrdesetnice, prekomjerni umor prisiljavao ga je i protiv volje da sjedne, jer su se tjelesne snage zbog gladovanja pomalo trošile. Zatim, kad bi protekao određeni krug dana, prestajale su životne radnje te su i njega obarale na tlo: no on se ni u takvu stanju nije suzdržavao od svetih himana, nego su mu olakšanje napora, štoviše hrana, a napokon i san bile božanske riječi. Takav je bio način života Šimunu, već dostojnu neba, premda je prebivao na zemlji.
12 Pošto ga je pak stup držao uzdignuta u visinu, činilo se da je zaboravio na sve što postoji u prirodi, odbijao je svako sjedalo i priliku za lijeganje. K tomu je postavio uspravnu gredu povrh stupa, za koju se tako čvrsto privezivao da mu ni kad bi htio nije bilo moguće ni sjesti ni nagnuti se, te je na taj način dovršavao ono trkalište četrdesetodnevnoga posta. Kasnije pak, zadobivši obilniju milost s neba, nije trebao ni tu pomoć: nego je punih četrdeset dana, oslobođen okova, bez krova, uspravan, nenagnut, nenahranjen, štoviše gotovo bez tijela, stajao kao neki živi i oduhovljeni stup.
a Teodoret kaže da je to čuo od onoga koji je, dok je on ovo pisao, bio na čelu samostana.
b Sasvim se drukčije ovo pripovijeda u dvama drugim životopisima.
c Teodoret kaže da su to bili poglavari toga vježbališta.
d Teodoret: Telanes, i dodaje da je to selo smješteno podno vrha gore na kojoj je poslije visoko stajao. Haræus ga naziva gradom Telasinom.
e Teodoret ga naziva Basom.
f Ovdje Teodoret izlaže strog način njihova života.
g Ribadeneira kaže da je to Šimun činio jednom godišnje, a da je poslije zbog tjelesne slabosti bio prisiljen ublažiti tu strogost. Navodi Teodoreta, ali Teodoret to ne kaže; njegove su riječi ove: Vrijeme pak i navika mnogo su oduzeli od napora.
Najveća navala naroda k njemu.
Ali naše izlaganje preteklo je poredak učinjenih djela, koja poput miomirisnih cvjetova sve privlače k sebi. Neka pak naše pripovijedanje napreduje držeći se prijašnjega. Nakon što je u spomenutoj kućici ustrajao tri godine, popeo se na onaj poznati vrh brda, gdje je, okružen unaokolo zidom, imao nastambu pod vedrim nebom u kojoj se borio s hladnoćom i vrućinom. Osim toga nabavio je sebi željezni lanac dug dvadeset lakata, kojemu je jedan kraj pričvrstio za golem kamen, a drugi je prstenom prilagodio vlastitoj nozi, da ne bi ni kad bi htio mogao prijeći određene međe. Štoviše, trajno je boravio unutra, upravljajući pogled jedino u nebo; i tako je ostajao prikovan u njegovu promatranju kao da se već duhom čini da ondje prebiva; ipak ga je još veća i vatrenija čežnja nosila prema Stvoritelju nebeskih stvari. Tada jeb Melecije, muž u kojemu se pobožnost nastanila,c koji je upravljao kormilom patrijaršijskoga prijestolja u Antiohiji, potaknut na prizor toga muža glase koji se već nadaleko širio, nakon što ga je vidio kako boravi pod vedrim nebom, a uz to i željezni lanac privezan uz drugu nogu, jedno je doduše držao predmetom divljenja, ali željezni lanac nipošto nije odobrio, govoreći da je suvišan, budući da je um dostatan da tijelu nametne razumne veze. Toga se onaj čudesni Šimun bez oklijevanja poslušno pridržava te, naredivši da se pozove kovač, zapovijeda da se noga oslobodi željezne veze; ali i oslobođen nije ni tada prešao međe lanca: jer ga je Kristova ljubav držala čvršće svezanim od svakoga željeznoga okova.
14 Nadalje, na onom dijelu potkoljenice koji je bio opasan željezom bila je podmetnuta ovčja koža, koja je zauzimala isti prostor na potkoljenici kao i željezo, da ne bi slučajno udarajući u golo meso teško ranila kožu. Nakon što je dakle željezni lanac bio skinut, a podmetnuta koža uklonjena,d pojavilo se više od dvadeset stjenica koje su se skrivale u njegovoj potkoljenici i hranile se mesom. I neka me ovdje nitko s pravom ne kori što to pripovijedam, dok stoje na raspolaganju druga velika i nadnaravna djela koja se spominju. Jer neću izostaviti ni ove najsitnije pojedinosti, niti zato što su stjenice malene životinjice zbog toga stvaraju malene boli u ljudskome tijelu svojim ubodima ili zadaju manje neugode. Znaju to oni koji su to iskusili. Doduše, sam je lanac bio dostatan kao svjedočanstvo veće izdržljivosti, ali uz dodatak stjenica toliko dugo ustrajati u tom zlu, osobito kad je bilo lako i rukom ih ubiti te se tako osloboditi boli, koje je on naprotiv nastavljao hraniti i toviti vlastitim mesom, što ne izjednačuje veličinu koliko god slavne izdržljivosti?
15 Budući da se dakle Šimunov glas već nadaleko širio kroz ne znam koje krajeve svijeta, znamo da su k njemu hrlili ne samo susjedi nego i oni koji su bili udaljeni mnogo dana, štoviše mjeseci hoda, svaki tražeći lijek za tegobu kojom je bio mučen. Niti su se vraćali onakvima kakvima su k njemu dolazili: nego dok su dolazili tužni i žalobni, odlazili su radosni i vedri, pošto je svatko pronašao lijek za svoje bolesti; naposljetku, odloživši svaku nevolju i nesreću, radosnim glasom i jezikom zahvaljivali su Bogu i Šimunu. Svaki je dakle put koji je vodio k ovome liječniku nalikovao na trg; a mjesto na kojemu se okupljalo mnoštvo koje je naviralo imalo je oblik grada, dok su jedni žalosno oplakivali bolest, a drugi slavili zadobiveno zdravlje. I to se nije dogodilo samo jedanput, nego češće, tako da je onaj tko je izdaleka opažao mnoštvo naroda nagađao da je to grad; a onomu tko bi pristupio izbliza činilo se da to više nije grad, nego skup mnogih gradova prema mnoštvu različitih naroda.
16 Što sada vrijedi nabrajati Sirijce ili Cilicijce, ili čete Feničana, ili sve one kojima je postalo poznato rimsko žezlo? Ondje je hrlio i narod Izmailaca, i Arapa, također Perzijanaca, Armenaca i sav narod koji nastanjuje Iberiju. Štoviše, i Homeriti i oni udaljeniji od njih ispunjavali su broj ovoga višejezičnoga mnoštva. Dolazili su sa Zapada ne malobrojni, poput Britanaca, Hispanaca i Gala, te svi koji su nastanjivali središnje krajeve.
17 Jedva se riječima može izraziti koliko je na Istoku zasjala krepost ovoga muža: jer se i sam Rim toliko zadivio ovome čudesnom mužu i iskazao mu toliko časti i štovanja da je na mnogim stupovima posvuda, trijemovima, ogradama odaja, naposljetku gotovo na svakom mjestu urezivao njegov lik, kao da će odatle zadobiti blago neizmjernih dobara.
18 Tolika je milost i ljepota sjala na Šimunovu licu da bi, ako bi tko, neprijateljski i mrsko raspoložen prema drugome, upravio oči u njega, već i sam njegov pogled u trenu izbrisao iz duše svaku mržnju i neprijateljstvo te međusobno povezao duše vezom prijateljstva, sloge i dobrohotnosti. To je odatle očito. Različiti narodi od onih koji su k njemu hrlili, koji su se prije radovali međusobnoj krvi, nakon što bi s obje strane došli pred Sveca, najprije su raspršivali neprijateljstva, a zatim sklapali savez među sobom, pretvarajući potom stara neslaganja u plemenito natjecanje dok se svatko svim trudom nastoji prestići druge i prvi zadobiti blagoslov toga muža. Velikim se činilo i dotaći usnama ili rukama noge svetoga muža. Mnogi koji su dotaknuli samo kožu kojom je bio odjeven (jer mu je to bila jedina odjeća) smatrali su da su posve zadobili svaki blagoslov. Ali opipati njegovu ruku ili poljubiti ustima, to je pripadalo onima kojima je prisnost stečena krepošću davala obilniju slobodu nego drugima.
a Teodoret: desnu nogu.
b Tko je bio taj Melecije, istražili smo u Predgovoru, § 3. Haræus, Grasius, Metafrast i drugi čine ga antiohijskim biskupom.
c Grčki: πον ἀρχιερατικον θρόνον τοῦ Ἀντιόχου δείπων.
d Villegas nije ispravno preveo komarce ili mušice; htio je napisati stjenice.
Stajanje na stupu, odobreno od otaca.
Kad su pak oni koji su dolazili nadmašivali svaki broj, ponajprije da bi izbjegao čast, zatim zato što ga je pritiskala neugoda, a i zato što je silno želio biti koliko je mogao bliže nebu, ne samo duhom i mišlju nego i samim tijelom, smislio je ono stajanje na stupu. I najprije je stup podignut na šest lakata, zatim je produljen na dvanaest, poslije na dvadeset dva, a naposljetku je sva visina iznosila trideset šest lakata.
20 Ako se to nekima čini novim i gotovo nevjerojatnim, nije čudno: jer kako su mnoga i velika djela, za koja nije postojao nikakav prijašnji uzor, prvi poduzeli ovaj borac, tako svakako i onaj stupni život nije za prezir ne samo zato što nema uzora, nego i zato što je, bez ikakva uzora, radije postavljen drugima za uzor, te je hvalevrijedan. Osobito to što nije poduzet bez zrela promišljanja i božanskoga poticaja posvjedočit će ono što slijedi. a Izmailce naime, koji su narasli na više desetaka tisuća i bili obavijeni tminama bezbožnosti, ovaj je novi način življenja na stupu odatle istrgnuo te, rasvjetljujući njihove umove svjetlom božanske riječi, učinio sinovima svjetla i dana one koji su prije bili sinovi noći i tame. Naposljetku, prihvativši zakone iz onih božanskih usta, spremno su se odrekli orgija Venere (b ovdje je naime zloduh bio njihovo zavičajno božanstvo). Mnogi pak Iberi, kao što je rečeno, Perzijanci i Armenci, držeći za ruglo drevnu zabludu, i sami su priključeni evanđeoskom nauku.
21 Dok je dakle Šimun smišljao taj novi način življenja na stupu, njegov se glas što je moguće brže proširio na sve strane (jer sam glas u tako novim stvarima običava se služiti nekako bržim krilima),c oci koji su duhovnim vježbama i naporima od pustinje činili neki nebeski grad, zapanjeni tim toliko neobičnim i stranim ustrojem života, šalju neke k ovome uzvišenom čovjeku i naređuju im da ga zbog tako stranih izuma ukore te pouče da pođe uobičajenim i svim svecima utrtim putem i da ne prezire onaj koji je pregazio toliki zbor blaženika i kojim je došao do neba i ušao u one vječne šatore. Zatim, bojeći se da se taj njegov ustroj uistinu ne sviđa Bogu i želeći iskušati to njegovo djelo, naložili su onima koje su slali k njemu da, ako vide da čovjek, ostavivši vlastitu volju, želi sići s visine, odmah se usprotive i zapovjede mu da ostane pri prvoj nakani te ne dopuste da zanemari cilj. Na taj su način naime smatrali da taj ustroj života potječe jedino od Boga i da više nema razloga da sumnjaju u buduće: jer ondje gdje je početak dobar, jasno je da će takav biti i svršetak. Naprotiv pak, ako bi se rasrdio i ne bi prihvatio opomenu ni u najmanjemu, nego bi jednostavno i bez razloga slijedio vodstvo vlastite volje, da je jasno kako je daleko od kreposti poniznosti te da stoga takve misli valja prosuditi kao da mu ih je došapnuo jedino zloduh. Stoga naređuju da ga, ako stvar tako stoji, odmah odatle otrgnu i prisile da siđe sa stupa makar i protiv svoje volje.
22 Nakon što su tako sastavljeni nalozi i poslanici stigli k Šimunu, ocu svake poslušnosti i poniznosti, oni su od poštovanja zaboravili da ga i samim pogledom oslove, niti su se usudili zagledati u njega; ipak, kako zbog naloga otaca koji su ih poslali (jer u tome je savršenstvo službe) tako i sami izlažu sve što su im oci povjerili. A on, krotka duha, uistinu krotak i ponizna srca, primajući ukor, nije proturječio, nije se rasrdio, nije provalio u pogrde, štoviše nije progovorio ni malo ni mnogo; nego, primajući prijekor najvedrijim licem i oborenih očiju, najprije pobožno zahvalivši Bogu, a zatim ispovjedivši da samim ocima mnogo duguje zbog tolika staranja i brige, nimalo ne oklijevajući sprema se sići sa stupa. Ali oni su to odmah zabranili, otkrivajući namisao otaca, čijim su autoritetom proglasili da je stajanje na stupu trajno utvrđeno i odobreno. Naposljetku, moleći Šimunu najbolji svršetak i čvrst počinak od neprestanih napora, otišli su odatle. Ali uzvišenost njegove poniznosti i veličinu poslušnosti može se vidjeti u mnogim drugim stvarima.
a Opširnije to razlaže Teodoret i Kedren pod dvadeset petom godinom mlađega Teodozija.
b Isto proizlazi iz Evagrija, 6. knjiga, 21. poglavlje, gdje pripovijeda da je zlatni kip Venere Naaman, vođa Saracena, rastopivši ga u vatri, razdijelio siromasima.
c Toga nema kod Teodoreta. Prenosi se i kod Evagrija, 1. knjiga, 13. poglavlje, i Nicefora, 14. knjiga, 51. poglavlje. Suda pod natuknicom Šimun kaže da su egipatski monasi poslali to poslanstvo svetomu mužu.
Prihvaćajući božanske stvari, uskraćuje svoj pogled i majci; odaje počast pokojnoj.
Ali naše izlaganje, ponovno prihvaćajući pravi red koji je pripovijedanje u međuvremenu prekinulo, neka izloži. Dok su Izmailci, podijeljeni u tri plemena, pristupali Šimunu, vođi spasenja, i gnušali se drevne bezbožnosti te napokon uživali božansko krštenje, dok su jedni drugima prenosili pouku o svetim obredima, bio je ondje ponekad nazočan i Teodoret, biskup Cira. Njemu dakle Božji čovjek predaje ne maleno mnoštvo naroda i potiče ga da izgovori uobičajene molitve nad njima i da ihb krsti. Dok biskup poduzima da izvrši njegove zapovijedi, svatko od njih se natjecao da prvi opere ljage svojih zločina i izbriše prljavštinu bezbožnosti; svatko je nastojeći prvi zadobiti milost pravio neku svađu od svete stvari: tako su neuljudno hrlili k njemu da su ga jedni vukli ovamo, a drugi pak natrag. Oni pak koji su bili podalje zalijetali su se na druge i pružali ruke. Neki su hvatali njegovu bradu, a neki haljinu; naposljetku je malo nedostajalo da rastrgnu čovjeka, da čudesni Šimun nije podigao glas odozgo: tako je naime obuzdao njihove neuredne navale da su se svi odmah promijenili te su radi primanja milosti pristupali sa svom skromnošću i bili uronjeni u božansku kupelj. Tako je buktinja njegova jezika mogla i prestrašiti one koje je htio i prosvijetliti; oboje je naime pružalo uzroke bratskoga spasenja. O božanskim je zapovijedima uspostavljao neprekidna razmatranja. Ali ni u njihovu opsluživanju nije mirovala njegova marljivost: jer da im nije dodao još nešto više, smatrao bi to ne malom štetom; tolikom se neprekidnom revnošću služio i toliko je neumorna duha bio u svemu tome.
24 I oca je doduše, kao što je prije izviješteno, ali i majku ostavio, prianjajući uz onoga jedinoga kojega je ljubio i sav se usmjeravajući na ljubav prema njemu, što je glavno u Gospodnjoj zapovijedi. Ali je i ono k ostalome dodao sam od sebe.c Već je bilo prošlo dvadeset sedam godina otkako se ovaj muž, uzvišeniji od svijeta, odrekao zakona naravi i svega što je na svijetu, kadli gle, majka, noseći u svojoj utrobi urođeni oganj sinovske naklonosti i ne mogavši drukčije ugasiti plamen, ode svome sinu koji je još živio u tijelu bez tijela (tako me razum prisiljava da o njemu govorim), želeći pogledati sina i uživati njegov razgovor, kojega je tako dugo bila lišena. A on, doznavši za majčin dolazak, vidi kako je i majci iskazao čast i udovoljio zapovijedi. Njezinu susretu doduše nije udovoljio, nego je naredio da joj se ovo javi: „Ako se tebi, o majko, tako učini, međusobni ćemo pogled sačuvati za drugi vijek; i ako bude Bogu ugodno naše življenje, nakon što odavde preselimo, u Kristu ćemo se međusobno gledati mnogo prisnije i jasnije.” Naredio je da joj se to prenese. Ali kako majka zbog ognja ljubavi, koji joj je iznutra izjedao dušu, nije shvatila ono što je bilo rečeno, nego je još izgarala željom da vidi sina: „Ja bih doduše”, ponovno kaže po glasniku, „o majko, radije primio tebe ono što je oboma nama prikladno, i ne bih tako požurivao međusobni susret. Ali budući da, kako vidim, sve smatraš drugotnim prema svojim željama, prije toga ja moram mirovati. A tebe ću uskoro vidjeti; tako se naime učinilo Bogu.” Majka, primivši obećanje s najvećim užitkom i željom, podigla je duh i toliko se obradovala i razveselila nadom u budući događaj da se činilo kao da već gotovo vidi sina, grli ga i ljubi, naposljetku da već čuje njegov glas. Stvar je dobila takav ishod. Ona je malo poslije završila život i predala dušu Bogu, ona koja je u životu bila sretna i blažena, a na kraju mnogo sretnija jer je čula da je majka takvoga sina i iza sebe ostavila njega urešena tolikim krepostima.
23 Božanski pak Šimun zapovjedi da se njezino tijelo unese unutar mandre (tako se zvao ograđeni prostor oko stupa); bio je naime oko stupa sagrađen zid da ženama ne bude dopušteno ući. Nakon što je dakle majka bila unesena, vidio ju je sin onako kako je prije bio obećao; pošto joj je iskazao uobičajene počasti i izlio molitve za nju, pokopao ju je pokraj stupa. Tako je majci iskazao dužnu čast i zapovijed Gospodnju nije samo sačuvao nego je nastavio i povećavati vlastitim napretkom.
a Cir navodi Aubert Le Mire među autokefalnim metropolama podložnima antiohijskom patrijarhu. Udaljen je dva dana hoda od Antiohije, kako sam Teodoret u 2. poglavlju prenosi. To nije onaj grad koji se kod Ptolemeja zove Kiropolis; jer Kiropolis je u Mediji uz Kaspijsko more, a Cir je u Siriji, kod Stjepana Κύρρος, odakle, kako kaže, potječe i Κύρρέσσης te sama pokrajina Κύρρέσσαχ. I kod Ptolemeja je Κύρρος, ali se bojim da nije ispravno. Jer kod Prokopija, 2. knjiga o Justinijanovim građevinama, naziva se Κύρρος i prenosi se da su ga sagradili Židovi i nazvali po imenu kralja Kira.
b Kod Teodoreta nema nikakva spomena krštenja, nego samo svećeničkoga blagoslova.
c Ova povijest o majci nedostaje kod Teodoreta.
Razna dobročinstva iskazana Izmailcima.
Odatle je ponovno poput najjasnije buktinje zasjao u svakoj vrsti izvanrednih kreposti, kojima je i one koji su ležali u najgušćim tminama noći i kao u olujama mora, bezbožnosti kažem, dovodio do prave luke pobožnosti; i moglo se vidjeti kako mnogi Šimunovom pomoću uživaju mir vedrijega povjetarca. a Bijahu jednom zajedno dva plemena onoga izmailanskoga naroda koji sam malo prije spomenuo; oba su ponizno molila blagoslov iz njegovih usta kako bi ga kao najobilniji dar prenijela svome filarhu; ali oko samoga dara iznenada je među njima izbila ne mala prepirka i pobuna: jedna je strana smatrala da blagoslov najprije treba prenijeti svome plemenskom starješini, druga je davala prednost svome zapovjedniku i nastojala ugrabiti blagoslov. Tako bi stvar, dok su se plemena međusobno razilazila, izbila u barbarsku okrutnost da Šimun, muž najljubazniji prema miru i slozi, nije strogom prijetnjomb stišao metež te ih, udijelivši jednaku molitvu i blagoslov, otpustio u miru. Tada si napokon mogao vidjeti kako oni koji su prije bili nevjernici i vitlali jezikom protiv pobožnosti kao kopljem, sada za blagoslov svetoga muža biraju činiti i trpjeti bilo što. Niti bi tako bjesnjeli jedni protiv drugih da nisu jasno vjerovali kako blagoslov ovoga božanskoga muža ima najveću snagu.
27 Sada neka u sredinu istupi drugi zapovjednik, i sam knez Saracena. Taj pristupivši zaklinje onu svetu glavu da mu ne bude teško pomoći čovjeku na putu kojemu su oslabjeli tjelesni udovi: govorio je pak da je taj kod Kalinika (to je bila najveća tvrđava) obolio, da je bolest u punoj snazi i još na početku te da mu je bolest preteška, kako zato što nije navikao ležati tako i zato što je želio svladati one silne nevolje napora. To je on molio; i ujedno zapovijeda da se uvede čovjek klonulih udova i postavi pred čudesnoga Šimuna kao prizor dostojan sažaljenja, ne bi li ga ikako samim izgledom nesreće sklonio na milosrđe. A on, izveden u sredinu, oplakivao je zlo koje ga je snašlo, poticao svetoga muža na sažaljenje i naposljetku tražio da se oslobodi svoga zla. A ovaj, brz na sažaljenje i obilan u suosjećanju, brinući se najprije za ozdravljenje duše nego tijela, zapovijeda bolesniku da se odrekne bezbožnosti svojih roditelja; znao je naime da se još time naslađuje. Kad je pak on rado poslušao i ispunio zapovijedi, tada ga Šimun, uistinu veliko čudo svijeta, upita vjeruje li u Oca i njegova jedinorođenoga Sina i u Duha Svetoga. Dok pak drugi otvoreno ispovijeda da vjeruje, kaže: „Vjerujući u te osobe, ustani”; i odmah je riječ (o neizreciva tvoja, Kriste, milosti prema čovjeku!) postala ozdravljenje slaboga od bolova.c On je pak, i u tome oponašajući svoga Gospodina, zapovjedio da sam nosi svoju postelju na ramenima, što je i nazočne poticalo na veću zahvalnost.
28 I ovo nikako ne treba prešutjeti. Neki ugledan čovjek među Izmailcima, koji su već pristupili Kristu, bio je, po svjedočanstvu časnoga Šimuna, položio zavjet da do smrti nikada neće okusiti ništa od životinje koja je imala život. S vremenom, ne znam kojim razlogom, bilo da je zaboravio na zavjet ili da ga je namamila pohota, ubio je pticu; dok ju je spremao pojesti (o čudesne li stvari!), u trenu se pretvorila u narav kamena, pa mu ni kad je to silno želio nije bilo dopušteno okusiti, jer je kamen odbijao tek. Zapanjen tom stvari, barbarin bez oklijevanja pristupa učitelju pokore, otkriva svoj grijeh i krivnju s najvećim kajanjem srca te pita kako može učiniti da božanstvo opet učini sebi naklonjenim, kojemu je iznevjerio zadanu vjeru, niti je bio iznevjeren u svojoj molbi. Jer čudo koje se dogodilo oko ptice, premda ne odmah, ipak je s vremenom imalo za svjedoke oči mnogih:d prsa su naime, koja su zadržala vlastiti oblik, mnogi poslije vidjeli da se sastoje od kosti i kamena, kako bi kost očitovala prvotnu narav, a kamena tvar nanesena odozgo svjedočila o pretvorbi mesa.
29 e Neki drugi zapovjednik plemena Saracena, ubrojen u stado vjernika, i sam dođe k velikomu Šimunu. I naposljetku, postigavši ono radi čega je došao, sjede uz stup, berući najslađe cvjetove onoga svetoga jezika i uživajući u njegovu govoru dok je bilo dopušteno. U međuvremenu od crva koji su vrvjeli iz svete noge (jer je zbog onoga neprekidnoga i neprestanoga stajanja na nozi zadobio ranu, pa je potkoljenica postala svojevrsno prebivalište crva) jedan se otkotrljao sa stupa i pao pred zapovjednikove noge; njega je on u trenu pokupio pohlepnim rukama i časno položio u njedra te ga je prinosio očima, ustima, ušima i ostalim udovima kao olakšanje za sve bolesti; i (o pretjeranosti ljubavi!) vjerovao je da ono što časti nije crv, nego nešto božansko, i da to gleda očima i nosi uokolo: vjera je naime nadilazila pogled, a čežnja je skrivala oblik. Kad je veliki Šimun to vidio sa svoga višeg mjesta, ukori zapovjednika zbog časti iskazane crvu te ga jasno pouči i da je pao s njegova tijela i da je to samo crvić kojemu iskazuje čast, te da nije dolično da se ono što je nastalo iz raspadanja i truljenja opipava rukama ili dotiče kojim drugim dijelom tijela. Kad je zapovjednik otvorio ruku da pogleda kakav je to crv, nađe ga (o čudo!) pretvorena u dragulj istaknut sjajem i ljepotom, pa ode odatle radujući se daru vjere i obogaćen čudom dragulja.
a Teodoret kaže da je bio nazočan i da je riječima pokušao utišati metež.
b Teodoret dodaje da ih je on nazvao psima.
c Teodoret to pripovijeda nešto drukčije: zapovjedio je da zapovjednik plemena ponese na svojim ramenima sve do samoga šatora (a imao je veoma veliko tijelo), i on je to uistinu prihvativši odmah otišao.
d Drukčije, i ne ispravno, kako mislim, kaže Teodoretov prevoditelj da je u njegovim prsima viđen dio ptice koji se sastojao od kosti i kamena.
e Ovo čudo nedostaje kod Teodoreta.
Isprošeno i izliječeno potomstvo nerotkinji.
Neka žena a rođena od ne baš neplemenita roda, udana za kneza Saracena, bila je nerotkinja; a osim toga imala je ovo povećanje svoje nesreće: muž joj je često predbacivao bezdjecnost. Stoga je, željna djece, pošla k velikomu Šimunu, gdje je stojeći na predvorju ograde (jer ženama je svaki ulazak bio zatvoren) oplakivala svoju sudbinu, jadikovala nad bolešću, iznosila muževe pogrde, molila i ne rijetko preko onih kojima je bilo dopušteno ući preklinjala, zaklinjala i tražila uklanjanje nerodnosti: dodavala je da bi, samo da vidi potomstvo od sebe, rado prolila svoj život. Ovaj najbožanskiji Šimun nipošto nije zaboravio svoje uobičajeno sažaljenje; nego, smilovavši se tim vrućim ženinim suzama, svojim joj je molitvama uklonio lišenost poroda te joj je, potaknuvši je da ode kući, dodao da će Bog, koji je od početka sazdao ljudsku narav, njezinu nerodnost s porodom promijeniti na bolje. Tada se ona (jer nipošto nije dolikovalo sumnjati u ono što su ona božanska usta izrekla kao pokrenuta od Boga) veoma ohrabrila, vratila se kući, bez odgađanja začela te poslije postala majkom djevojčice, čiji je rođendan roditeljima proslavljen uz veliku raskoš. Ali je u kratku vremenskom razdoblju završila sreća, a svečanu je radost zamijenila gorka tuga i oslobođenje od nesreće pretvorilo se u težu žalost; toliko da roditelji smatraju nesrećom što su ikada rodili, a mnogi bi više voljeli prijašnju bezdjecnost. Djevojčica je već imala tri godine i već su se očekivali prvi mucavi glasovi i dječji hod, ono što roditeljima obično bude najmilije; ali je ona ostajala prikovana uz krevetić, posve nijema i nepokretna, jer je imala i noge kao oduzete i jezik svezan, te se roditeljima činila kao neka nakaza, a takva baštinica obitelji ne samo da je bila nedostojna sjaja predaka nego je imala donijeti i sramotu njihovu ugledu i svim rođacima krajnju sramotu. Kad roditelji, prepuštajući se bolu više nego što je pravedno, nisu nipošto napredovali, ponovno utječu dovitljivu i marljivu liječniku neizlječivih stvari te mu doduše zahvaljuju na dobročinstvima, ali mole i žarko preklinju da ne dopusti da potomstvo koje su od Boga isprosili ostane dulje u takvu stanju, kako im dar ne bi bio više na sramotu i porugu, zbog čega život rađa veću tugu i žalost nego radost i veselje, nego da se udostoji ukloniti oduzetost udova i potomstvo učiniti cjelovitim i savršenim. To su govorili sa suzama i ustrajali očekujući milosrđe. Šimun je, kao riznica sažaljenja, neko vrijeme riječima ublažavao nesreću i nije dopustio da se dugo muče u duši; sedmi je dan zatim tekao otkako se činilo da je njihova ustrajnost uzaludna: sasvim očajavajući glede zdravlja kćeri, puni tuge u duši i nemila lica vraćaju se kući, noseći kćer sa sobom i ljuteći se na sebe zbog nepravodobnih savjeta što su od početka htjeli da se i nazivaju roditeljima. Ali nakon što su prevalili toliki put da se stup više nije mogao vidjeti, djevojčica se okrene prema onome kraju u kojemu je stajao stup, i neočekivano joj se odveže svezani jezik te uzvikne: „Hvala i slava tebi, sveti Šimune!” Zatim, zadobivši pokret i snagu nogu, ravno krene kući, radosno poskakujući uz roditelje dok su išli. Oni, zapanjeni neočekivanim čudom, jedva su vjerovali vlastitim očima, nego su se zbog veličine želje bojali da kći nije uistinu ozdravila, a smatrali su da je to neka očna obmana. Zatim, spoznavši stvar pomno nakon brižljiva ispitivanja, kad su opazili da je kći posve zdrava, tada su počeli hvaliti Boga zbog iskazanih dobročinstava i slaviti Šimuna, njegova slugu; a slavlje priređeno zbog njezina ozdravljenja daleko je nadmašilo radost njezina rođendana. Naposljetku su se nazivali blaženima zbog poroda kćeri, a njih je puna radosti i svečanosti primila cijela razveseljena kuća. a Toga nema kod Teodoreta, koji pripovijeda drugi događaj, onaj koji je i ovdje malo niže o isprošenom sinu kraljice Izmailaca.
Žena, još ne ušavši u mandru, prepoznata i blagoslovljena.
Ali jedno Šimunovo djelo gotovo da me je mimoišlo. Ženu je bila obuzela božanska žudnja da svojim očima gleda svetoga muža i uživa njegovu milost i blagoslov; ali je toj želji zapreku postavljao pregradni zid koji je ženama zatvarao svaki ulazak. Pobožna gospođa, zahvaćena tim ognjem ljubavi, u duhu je sa sobom razmatrala sve putove i načine. U međuvremenu su neki vojnici krenuli na put radi viđenja Šimuna; žena, uzevši sličnu odjeću, prilagodila se u svemu njihovu izgledu; vidjevši da je sve to sigurno, uzjahavši konja brzo je s njima zajedno odjahala put. Kad su stigli do ograde, sjahujući s konja ti vojnici povjeravaju te konje ženi kao jednome od suboraca, jer još nije bilo očito da je žena. Ona je rado prihvatila povjereno da ga čuva kod sebe, želeći od njih postići jednaku uslugu; tako se naime s njima pogodila da će zauzvrat povjeriti njihovu povjerenju svoga konja nakon što se vrate od pogleda na Šimuna: to joj je bila jedina briga, na to je usmjeravala sve svoje misli, da zadobije pogled na svetoga muža i uživa njegov blagoslov. Ali joj nikako nije pošlo za rukom da postigne svoje želje: nakon što su naime vojnici stigli k Šimunu i već ispunili želju, tada im ovako reče božanski Šimun: „Jedan je doduše od vas ostavljen; kad dođete k njemu, javite mu ovim riječima: a Molitva tvoga uma došla je do ušiju Gospodnjih; već ti je Gospodin Bog, koji istražuje najdublje želje i misli srca, udijelio svoj blagoslov: zadobivši njegov blagoslov i vrhunac svojih želja, neće biti nimalo potrebno da ovamo dođeš.” Nakon što je to izgovorio čudesni Šimun, vojnici, izišavši iz ograde, ne manje su se zadivili razgovoru svetoga muža nego što su se divili kreposti suborca ostavljenoga vani (jer su ga vojnici još oslovljavali imenom, a nisu naslućivali da je žena); jer su vjerovali da onaj koga hvale tako velika i tako blažena usta nije urešen ničim manjim nego izvanrednim uresima kreposti. Izišavši dakle van, smjesta su javili ono što su imali u nalogu; zatim su raznim pitanjima zamorili blaženu gospođu, i tko je i odakle je urešena tolikim zaslugama kreposti. Jer nikako, dodavali su, ona medotočna i blaga usta, onaj blaženi Šimunov jezik, ne bi tako časno spomenuo tebe da u tebi nije skriveno pohranjeno neko blago kreposti. Tada ona, spoznavši da svetomu mužu ništa od njezinih stvari nije skriveno, tim muževima, makar i nevoljko, otkri tajne svoga duha govoreći ovim riječima: „Mene je doduše, braćo, već odavno obuzela silna želja da licem u lice gledam svetoga muža i očima vidim darove i milosti Duha koji su u njemu; a kako je bilo zabranjeno na bilo koji način ući kroz pregradu postavljenu ženama, smatrala sam pravednim sakriti spol (jer sam žena) i varkom postići njegov pogled; ali budući da ne mogu ostati skrivena onomu koji je poznavatelj i skrivenih stvari, rado ću odavde otići i neću se protiviti ovome nalogu, jer sam već zadobila blagoslov; i ne zato što sam se sakrila, nego zato što sam otkrivena, isprosila sam milost koju sam željela.” Nakon što je to izgovorila ona čestita žena, vojnici su se još mnogo više zadivili mužu i svatko se vratio u svoj kraj. a Drukčiji ishod slična nauma, ali poduzeta s nekom (kako se čini) preuzetnošću i drskošću, prenosi sv. Grgur Turski u djelu De gloria Confessorum, 26. poglavlje, gdje govoreći o sv. Šimunu piše ovako: „Nakon što se pak, goreći svetošću, uspeo na viši stup, nije dopustio da ga vidi ne samo strana žena nego ni vlastita majka. I sada brani samo to mjesto od pristupa ovoga spola. Naime pripovijedaju da je neka žena bila obučena u mušku odjeću i da je htjela ući u baziliku stupa. Razmišljala je u sebi nesretnica da odjećom može učiniti ono čime bi mogla ostati skrivena Svevišnjemu, ne znajući onu apostolovu riječ: 'Jer Bog se ne da izrugivati', i premda je ondje došavši do hrama podigla nogu da stupi na sveti prag, ipak je odmah srušivši se unatrag pala i umrla; i to je bilo dovoljno narodima da se nijedna žena više ne bi usudila to učiniti, kad je na njoj vidjela tako loše dosuđenu osvetu.” Isto prenosi i Adon iz Viennea u martirologiju, Notker i neki rukopisi pod Bedinim imenom.
Obraćenje razbojnika Antioha i njegova pobožna smrt.
I to je uistinu takvo čudo. Tko bi pak mimoišao ono što se potom pripovijeda o njemu? Razbojnik daleko najokrutniji od svih pljačkaša i najkrvoločniji, imenom Antioh, nadimkom a Agonat, predvodio je četu ubojica te je podložnicima zapovijedao ne više razboritošću nego tjelesnom snagom i drskošću duha te izvanrednom smionošću u upuštanju u pogibelji. Tolikom je naime tjelesnom snagom i brzinom nogu raspolagao i toliko se u njih uzdao da nije oklijevao napadati i pljačkati najmnogoljudnija sela, pa i sama predgrađa grada Antiohije. Kad god je bilo potrebno jahati na konju, uzjahivao je kobile radi veće brzine.
Njega je, nakon što je glas mnogih razglasio da se bez ikakva sprječavanja bavi razbojničkim životom, mnogima postavio zamke; a osobito oni kojima je bila povjerena briga da kažnjavaju zločince svim su se silama trudili uhvatiti Antioha. Kad je jednom boravio u svratištu i ondje pio, četa od sto pedeset vojnika, smatrajući to pogodnim vremenom da ga uhvati, opkoli kuću sa svih strana. Ali on, čim je osjetio zamku, ne popuštajući ni zbog tereta trbuha ni zbog omamljenosti od vina ništa od svoje razbojničke drskosti, ustaje kipući od srdžbe; pošto je što je brže mogao stavio na kobilu zavežljaj odjeće, u ruci isukuje mač te, neprestano njime mašući u zraku poput bjesomučnika i mahnita čovjeka, nikomu nije dopustio da mu se približi, te sav tako zastrašujući izlazi iz svratišta. I kobila mu je ne malo pomogla da ulije strah: ona je naime i prednjim kopitima skakala na one koji su nailazili i ujedala zubima te je bila posve dostatna da zapanji one koji su prilazili i ulije im velik strah. Kad je svime time zbunio mnoštvo vojnika, imajući osim toga glas o svojim djelima kao da mu otvara put, mnogo mu pomaže i ulijeva strah mnogima koji ga još nisu bili vidjeli, izbjegava krajnju pogibelj te, uzjahavši živinče, poput drugoga razbojnika bježi k Šimunu pričvršćenu uz stup: znao je naime da je učenik onoga koji je radi spasenja ljudskoga roda bio prikovan na križ. I tada je razbojnik, sav slomljen od boli, na jadan način izdaleka vikao: „Spasi dušu koja propada, sveti Bože; sačuvaj, kažem, ovu dušu. E, jao meni! Kakvo će mi biti utočište? Koga ću naći da odagna svako zlo? Sva je nada u spasenje nestala, niti mi je preostalo vremena da dalje tražim lijek; zaslužujem tisuću smrti zbog svijesti o svojim zlodjelima, niti ih se bojim, makar bilo dopušteno češće umrijeti. Što naime ima zastrašujuće smrt koja se zadaje mačem? Koliko je to mala kazna, biti samo jednom lišen sadašnjega svjetla, za onoga koji je mnogima oduzeo život i svakodnevno se kaljao krvlju svojih sunarodnjaka? Ali onaj neugasivi oganj i vječne muke ulijevaju mi strah i toliko me uznemiruju da mi gotovo oduzimaju prisebnost; sav se zgrozim pri samoj pomisli na to, koja mi razdire najdublje srce, jer mi ruke još kaplju bratskom krvlju, a svježa pokolja drugova još su mi pred očima. Kakva mi dakle ostaje nada u utjehu? Kakav put spasenja? Pruži pomoć, slugo Božji, meni koji sam lišen svakoga savjeta; pruži ruku duši dovedenoj u krajnju pogibelj propasti.”
33 Dok on to i slično jadikuje pred svetim mužem, snažno ga je ganuo na sažaljenje nad njegovim nesrećama; on je i prije nego što je započeo govor promatrao pokajanje najdubljega srca. Suosjećajući dakle s razbojnikom, počeo je velikom čovječnošću riječi okrepljivati njegov duh i zapovjedio mu da se dobro nada. Dok se to tako događalo, vojnici, vidjevši da on više ne pruža ruke uvis na način razbojnika nego molitelja, najokrutnije traže da im se preda na kaznu; toliko da su pred svetom glavom nevjerojatnom drskošću govorili da ne priliči niti da je u skladu s ljudskim sudom pomagati čovjeku koji je vlastitom rukom ubio toliko ljudi. Ali ona mirna i krotka usta, ne mareći mnogo za njihova duga brbljanja, govore ovako: „Onaj koji uvijek želi pokajanje grešnika, taj je i ovoga, koji je već srljao u ponor propasti, mimo svake nade sačuvao neozlijeđena i doveo ovamo, a ne ja. Kako dakle da itko preda u ruke mučitelja onoga koga je on sam pozvao vlastitim rukama?” Ona se ruka vojnika, čuvši to, povukla, jer su se i sami bojali kreposti toga muža, premda su svim žarom nasrtali na Antioha. A sam Antioh baca se potrbuške na zemlju, lijući vruće suze i gorko uzdišući. Naposljetku je s velikim osjećajem, poput razbojnika razapetoga na križu s Kristom, pokazujući pokajanje duha, otkrivao Bogu svoje prijestupe; ali mu je mnoštvo zlodjela zatvaralo svaki pristup k odredbi božanske blagosti. No dok se služi dobrim posrednikom, molitvama božanskoga Šimuna, ubrzo i sam zadobi oproštenje grijeha. Tako je glas s neba potvrdio zagovor svetih usta, obećavajući da je naime razbojnikovo pokajanje prihvaćeno te ujedno da mu je blizu kraj života i skori odlazak k zajedničkomu Gospodaru svih, dajući i ovaj znak posve prikladan za božansku dobrostivost prema njemu. Kad su dakle i same te riječi odjeknule u razbojnikovim ušima, okrene se k vođi pokore i ispripovjedi mu neobičan glas; dok još riječi zastajkuju među usnama, Antioh, podižući ruke k nebu, provali u ove riječi: „Gospodine Isuse Kriste”, reče, „jedinorođeni Sine Oca koji nema početka, koji nisi došao radi pravednika, nego radi pokajanja grešnika, primi moj duh”, i u isti čas dok se tako molio ugasio mu se život, a čovjeku se na čudesan način udjeljuje očit oprost. Zbog toga je sve obuzelo silno divljenje i novo je pokajanje ispunilo duše puka; samo se gledalište dijelom natapalo suzama, a dijelom ispunjavalo ugodom: jer je ova dolazila od oproštenja prijestupa, a one od pokajanja, te je zbog svega toga Bog bio hvaljen od sviju, ab spasitelj onoga bio je slavljen njegov sluga Šimun. Tako je pak time upravljala višnja providnost, koja je velikoga Šimuna još više uzvisivala i svima otvarala vrata pokajanja koje treba prigrliti radi spasenja bez isprike.
34 Vojnici, ne znajući što se dogodilo (jer su sve snage usmjeravali jedino na to da uhvate Antioha; osobito zato što se glas o događaju zbog neobičnosti čina nikako nije činio dostatnim da izazove vjerovanje ako tko sam svojim očima ne bi vidio ono što se dogodilo), stoga s većom nego prije a drskošću i bestidnošću prilaze k velikomu Šimunu te uz veliku viku traže da im se preda počinitelj najtežih zlodjela, koji je nanio nepravde veće od svakoga oprosta, zatečen u najvećim zločinima, naposljetku rušitelj cijeloga grada, vičući ovo: „Zar tako smatraš da svoj sud treba pretpostaviti svim zakonima i odredbama? I onoga koji ih prezire gledaš blagim pogledom na sažaljenje? Nastojiš ga izbaviti od zasluženih kazni?” A on, ne popuštajući ništa od svoje uobičajene blagosti, odgovori vedrim i krotkim licem: „Budući da nisam ja pozvao čovjeka ovamo, nego ga je ovamo doveo zajednički Gospodar sviju, ono što sam ja najprije tvrdio, to isto sada potvrđuje njegov grob neizbrisivim svjedočanstvom istine: onaj koji ga je pozvao na pokajanje, taj ga je i odavde prenio i istrgnuo k sebi iz ljudskih stvari.” Nakon što je to rekao, kad im je čudesni Šimun pred očima pokazao mrtvo tijelo, sve je obuzeo nevjerojatan drhtaj, iz kojega su začeli veliku bol; zatim, zadobivši od one blažene duše oproštenje svoje zablude, otišli su kao glasnici ovoga velikoga čuda i nipošto lažljivi navjestitelji. a 'Ἀγένατος, bez koljena. Taj mu je nadimak možda prirastao zbog nekoga događaja, kaže Rosweyde.b Tako grčki: Καί ἐπὶ πάσον ὑμείτο Θεῖς, καὶ σωτὴρ ὁ ἐκείνου θεράπων ἐνεκηρύττετο.
✠