POGLAVLJE XXV. Oslobođeni opsjednutnici.
Uistinu pak sada mi se govor ponovno potiče da drugim stvarima napasem vaše uši. Jer ne dopušta da prestane neprekidni slijed čudesa, uvijek više izazivajući govor i uvijek težeći žarkom revnošću napredovati k onomu što je pred nama, što je izvrsnije i ugodnije, kao da se sam sa sobom natječe i želi ono što je prethodilo nadvladati onim što slijedi. Naime, dvije cisterne, za koje kruži glas da su ih od početka iskopali Amorejci, udaljene dva stadija od općinstva (cenobija), obnavlja veliki Eutimije dok je još bio na zemlji, kao što smo već prije izložili: i pošto je na otvor jedne stavio vrata, dodijeli je lavri za napajanje: a drugu ustupa u određeno vrijeme onim Agarencima koje je sam bio krstio. Kad su dakle cisterne bile u takvu stanju, i jedna bila dodijeljena lavri, a druga Agarencima; onu pustinju, koja je inače bila suha i gotovo bez vode, zahvatila je oskudica kiše. Oni dakle koji su nastavali lavru, bojeći se nestašice vode, utvrđuju vrata cisterne ključevima i zasunima.
143 Kad su pak a prefekti koji su bili pod rimskom vlašću, Areta i Asuad, podigli jedni protiv drugih oružje i rat, barbari raspršeni često po pustinji i novac su pljačkali, i kuće rušili, i činili sve drugo što se u takvim prilikama obično događa nasilno i tiranski. Dok smo mi pak jednom sjedili pred ulazom u općinstvo (cenobij), pristupe neka dvojica barbara, a s njima je bio nazočan i neki kršćanin, imenom Talama, koji je bio rođak Agarenaca koje je nekoć bio krstio Eutimije. Dovodili su pak jednoga barbara iz svoga mnoštva, kojega je i samoga opsjedao neki okrutni demon. Kad su dakle pristupili, izloži nam Talama razlog, naime da su jednom barbari došli k lavri da napoje svoje deve, i kad su našli vrata postavljena na cisternu, ovaj kojega opsjeda demon, malo više barbarski razdražen, teškim ih kamenom razbije; njega pak odmah zauzvrat daleko teže udari demon, i otada je ležao zgrčen i izmučen, i s ustima punim pjene.
144 A ja, reče, pristupivši, i skrhan u duši što se barbarin tako nalazi, zajedno s ovim muževima podignem ga i donesem k Svecovoj škrinji, da odakle je primio nevolju, odatle nađe i lijek za zlo. Jer istomu pripada i kazniti zbog drskosti, i ponovno izliječiti zbog blagosti. Kad je dakle onaj koji je patio bio položen k lijesu i nije potom ostao mnogo vremena, našao je ozdravljenje veće nego što je molio; ne samo oslobođen od bolesti, nego i imajući duh prosvijetljen božanskijim svjetlom, i ne mnogo dana poslije kršten.
145 A i kći sestre ovoga istoga Talame bila je držana pod vlašću nečistoga demona. Ona dakle iz Lazarija (ondje je naime stanovao Talama) donesena k škrinji moći, bez ikakva drugoga primijenjenog lijeka osim posvećenja ovoga lijesa: ne više od tri dana dostaju za potpuno oslobođenje od onoga koji ju je mučio.
146 Što bi pak rekao o sinu Agarenca Argoba? To je naime bilo ime oca. Kojega je, dok je pasao stada u pustinji, napao neki prokleti duh, te je bio izopačen ne samo umom, nego i izgledom i očima. Donesen pak i sam k škrinji moći, ubrzo se posve uspravlja i, imajući sve vraćeno na svoje mjesto, vraća se ocu.
147 Mogao bi tko nabrojiti mnogo drugih takvih stvari, štoviše i nebrojeno mnogo. Naime, neku ženu, koja je s mužem stanovala u selu Betabudisonu, dok je jednom u podne sjedila kod kuće, napadne teški demon: i punih se šest mjeseci borila s njim, i mužu je činila život težim od smrti. Budući da je on dakle taj slučaj podnosio nepodnošljivo i nije mogao naći nikakve utjehe za tegobu, odluči utjeći se velikomu Eutimiju: i uzevši tako mahnitošću obuzetu suprugu, dođe s njom u samostan. Budući da pakb ženama nije dopušteno ulaziti, sjedio je u predvorju, čineći što je mogao, služeći se postom i molitvom, i svake večeri pijući iz posvećenja škrinje, s uljem svjetiljke. Treće pak sljedeće noći pojavivši joj se veliki Eutimije, kaže joj: Evo, ozdravila si, idi u svoju kuću, i odmah se i bolest raspršila, i prestalo je ludilo, i žena se zdrave pameti vraća kući. Od toga pak vremena, kao ona koja se sjećala dobročinstva koje je primila od Sveca, svake je godine dolazila u samostan, i sam prag i tlo koje je pred ulazom i samu prašinu grleći ljubila, i pozivala braću na gozbu te ih primala što je moguće čovječnije. I to je dakle takvo, i takvo da ni po čemu ne zaostaje veličinom ni za jednim od prijašnjih.
148 A ono pak svjedoči svojim jezikom i glasom i sam onaj koji je pretrpio nevolju i na Svecovu grobu postigao ozdravljenje, budući da je još živ u samostanu i jedan od onih monaha koji su u njemu. Ima naime u samostanu neki brat, rodom Galaćanin, imenom Prokopije. Taj je dakle Prokopije, dok je još boravio u građanskim metežima, bio opsjednut od zloga demona i imao ga je dugo kao sustanara koji je ono što je bilo unutra ispunjavao bukom, kako mi je sam ispripovijedao. Nakon što je pak, ostavivši svijet, pristupio samostanu i bio primljen u zajednicu braće te se poklonio škrinji moći, zli je demon odmah bio razobličen, kao svjetlo od tame, i izveden na vidjelo, te se spoznalo da je Prokopije opsjednut, trpeći sve ono što je svojstveno onima koji su tako pogođeni: tako da je često bio rastrgan i valjao se po zemlji; a osim toga imao je svezan jezik i nije mu bilo dopušteno ni govoriti kako je bio navikao: kojega i samoga liječi veliki Eutimije i oslobađa ga ujedno i od bolesti i ludila, i od spona jezika: kao što se sve do današnjega dana pokazuje nazočan u samostanu, ne samo zdrav i slobodan od svake bolesti, nego istaknut svakom umjerenošću i strpljivošću, i u njemu vukući slatki jaram Kristov prema svojim snagama.
149 Ovomu bi slijedilo izložiti ono što se dogodilo onomu Kseniku. Dok smo mi naime jednom sjedili na ulazu u samostan i držali neku motiku u ruci i čistili, dođe ovaj s velikom bukom, kao neka oluja gonjen od zloga demona, i jasnim glasom vičući: Što imam ja s tobom, slugo Božji Eutime? Kamo me nasilno vučeš? Ne izlazim. Zatim ga pred vratima baci zli demon, i pade padom bijednim onima koji su gledali. Kad smo dakle s vratarom Babilom ustali i jedva ga podigli, vodimo ga k škrinji moći. On se pak još uvijek služio i sličnim glasovima, ovako vičući: Zašto me na silu kidate i razvlačite? Zašto me vodite k mojemu neprijatelju? Zašto me žestoko vučete k onomu koji me uvijek pali? O nasilja! Neću ići s vama, nego ću izići i neću više ostati. Nakon što smo pak veoma umorni stigli sa Ksenikom k samomu grobu Sveca, ponovno ga i obori demon: i pošto je svu onu noć proveo posve nijem, ujutro ustaje trijezan i zdrave pameti, nemajući ni najmanjih ostataka prijašnjega stanja. Kad smo dakle s njim sjeli za objed, za večerom ga upitasmo što mu se jučer dogodilo, i kako je ovamo došao, i što je vikao? A on govoraše da sve to ne zna, i da niti kako je ovamo došao niti što je vikao uopće nije znao. a 19. godine Justinijanove, Kr 348., opsjeo je Hozroje Stariji Edesu, u koje se vrijeme, ili odmah potom, dogodio ovaj unutarnji rat vojskovođa.b Da ženi nije dopušteno ući u lavru, prenosi isti u Životu sv. Ivana Šutljivoga. Slično o mandri sv. Šimuna Stilita spomenuto 5. siječnja.
Uklonjena letargija.
Budući da je pak ovo takvo i što se tiče naravi čudesa ne ostavlja ništa što bi ga nadmašilo, ustupa samo onomu što se dogodilo u selu Betagabejaca, k čemu se sada okreće naš govor. Bio je naime u samostanu neki prezbiter, podrijetlom iz toga sela, imenom Ahtabije, koji je u njemu proveo četrdeset i pet godina i pokazao da valjano izvršava Kristove zapovijedi. Imao je pak i nekoga brata po rodu u selu a Tagabejaca: koje je udaljeno do dvanaestoga miljokaza od Gaze, koji nije činio ništa slično ili srodno bratu, Romana (tako se naime zvao), nego je živio raskošno i dokono. Kad mu je pak netko pozavidio na imetku, zločinački mu je spremao zasjede i pokušavao ga oteti. Kad je pak promašio cilj i bio ranjen još žešćim žalcem zavisti, dođe u Eleuteropol i protiv njega unajmi nekoga vračara, pribavljajući bijednik štetu drugoga za veliku cijenu. I on se poslužio onim vještinama koje je znao. Roman pak, kao onaj koji nije predvidio ništa od onoga što se spremalo, boravio je na polju; nimalo se ne čuvajući onih čaranja koja su se protiv njega kovala, i mučen također tjelesnom tromošću (budući da je Bog prekidao njegovu veliku nemarnost i vraćao njegov duh k revnosti i marljivosti, te je stoga dopustio da donekle bude pobijeđen zasjedama zloga, kao što će malo poslije pokazati ono što će se dodati), biva odnesen kući. Zatim, kad je zlo još žešće pritisnulo, on je ležao od vodene bolesti i bio je posve otpisan od liječničkoga umijeća. A oni koji su mu pripadali i prijatelji sjedili su uokolo, prolijevajući zbog njega posljednje suze rastanka.
151 Kad je on dakle bio tako veoma teško pogođen i očekivao samu smrt, otvorivši jedva i posve mutno oči, tako da se jedva moglo razaznati, moli one koji su bili nazočni da se malo povuku: i sam ostavljen i okrenut zidu, kao nekoć onaj veliki Ezekija, u skrušenosti srca ovako se pomolio: Bože nad vojskama, koji si rekao: Kad se obratiš i uzdahneš, tada ćeš biti spašen; sam pogledaj na me, i iz ove nužde i nevolje koja me pritišće izbavi me. U međuvremenu pak, kad mu je pao na pamet, zazivao je velikoga Eutimija protiv ove bolesti, i prinosio ga Bogu kao zagovornika, i po njemu molio da bude oslobođen.
152 Zatim, kao da je bio u zanosu, vidi nekoga po odjeći monaha, sijedih vlasi, kako stoji uza nj i govori: Što želiš da ti učinim? I on, podijeljen između straha, reče, i radosti, upita: Tko si ti, Gospodine? A Eutimije reče: Onaj kojega si sam nedavno zazvao: i nemoj se nimalo bojati moga izgleda, nego da vidim od čega patiš i koji je dio tijela primio nevolju. Kad je pak pokazao trbuh, on, podigavši svoje sastavljene prste i služeći se njima kao mačem, rasiječe ono što je na trbuhu bilo oteklo, i onu bolest izluči i razlije, i iz trbuha izvuče kao neku pločicu načinjenu od kositra, koja je imala neke znakove, te je na stolu stavi pred njegove oči. Zatim, kad je rukom spojio rez i pomazao ga, te učinio dio cijelim i zdravim, potom mu izloži cijeli događaj: zavist nastalu iz bogatstva, unajmljivanje vračara, zazivanje demona. Tebe pak ni tako, reče, ne bi pobijedile spletke neprijateljeve, da sam nisi pružio povod. Evo naime, koliko je vremena otkako se nisi pobrinuo ni doći u crkvu, ni pristupiti neoskvrnjenim sakramentima: nego si živio bez brige i skrbi, što se ticalo tvoje duše? Budući da je dakle Bog potaknut milosrđem prema tebi, odsada pazi na samoga sebe i nemoj više zanemarivati brigu za svoje spasenje.
153 Čim je to čuo Roman, i odmah ustade zdrav, pošto je oteklina koja je bila u trbuhu već splasnula: i sazvavši svoje najbliže, navijesti im i Svecov dolazak, i ono novo i neobično rasijecanje prstima, i cijelo, da jednom riječju kažem, viđenje. Zatim pak prijeđe i k nama, te i poglavaru samostana, i bratu Ahtabiju, i svima nama to ispripovjedi. A onoga dana u koji se dogodilo čudo sve do današnjega dana slavi najveći blagdan i svake godine zahvaljuje Svecu. Ali ovo je dakle takvo. a Zar Tabata, ili Tabaha, ili Tabasa, domovina sv. Hilariona, selo udaljeno oko pet milja od Gaze? O kojem govori sv. Jeronim u njegovu Životu 21. listopada.
Krivokletnik i kradljivac kažnjeni.
Ono pak što sada govor kreće kazati, bojim se da se mnogima ne učini nevjerojatnim i ne sasvim sukladnim njegovim običajima i blagosti: toliki pokazuje žar i tako savršenu revnost protiv onih koji se krivo kunu. Ima naime neko selo prema istoku sunca, udaljeno od lavre Farana deset stadija, koje se i samo zove Faran: koje, kako smatram, nije primilo nadimak, nego je samo radije dalo ime lavri. A neki muž, imenom Kirijak, podrijetlom iz njega, pasao je stado: i dok je pasao stado po onim pustinjama, od nekoga koji je bio podrijetlom iz istoga sela, koji je i sam bio siromah, povjerava se njegovoj vjeri drugih deset ovaca po broju, da ih pase zajedno sa svojima. Kad je pak prošlo prilično vremena, siromah bi doveden u tako neumoljivu nuždu da, nemajući ništa drugo, odmah pogleda na stado i morade ga prodati. Budući da je pak Kirijak bio zla duha, kako se čini, i ni malomu dobitku nije pretpostavio istinu, vraćao je samo osam, i tvrdio da ih je toliko od početka primio. Kad je pak onaj tražio druge dvije povrh tih, Kirijak je poricao, i stvar im je vodila k prepirci, te su obojica među sobom vodila veliku svađu.
153 A neki suci uzeti među njima ponudiše prisegu onomu koji bi htio prisegnuti, da se na taj način među njima izgladi spor. Kad je pak Kirijak odlučio prisegnuti, siromah je od njega zahtijevao prisegu po škrinji moći velikoga Eutimija: i već im je bio određen dan, te će po njoj samoj prisegnuti ili radije krivo prisegnuti, silazio je sa siromahom u samostan. Kad su pak stupili na onaj put koji iz Jeruzalema vodi u Jerihon i kad su već vidjeli samostan, videći siromah Kirijaka posve predana krivokletstvu i kao da na vrhu jezika drži prisegu, i obuzet strahom, upravo kao da će sam prisegnuti ili krivo prisegnuti, reče: Hajde, brate, vratimo se. Nama je naime za stvaranje povjerenja dovoljna i sama spremnost na prisegu, niti treba išta više dodavati. Kad je on to rekao, molio ga je da se ne kune. On pak nije podnosio, nego je smatrao da čini besmislicu ako i samim činom ne izvrši krivokletstvo. Nakon što je dakle ušao u samostan i počinio ono teško nedjelo pred škrinjom moći te doveo krivokletstvo do kraja; on je, kao onaj koji je uistinu bio bezuman, rekao u srcu svome: Nema Boga: ili radije sam zaboravivši Boga, smatrao je da će i njemu ostati skriven.
156 I tada se vratio kući, ludo radostan kao zbog nekoga prirasta dobitkom koji je stekao krivokletstvom. Sutradan pak on je ležao budan u postelji oko ponoći: i učini mu se da se, pošto su se vrata njegove kuće sama od sebe otvorila, približava neki stari monah s petoricom mlađih, držeći u desnoj ruci štap, a obilnim svjetlom obasjavajući cijelu kuću, i gledajući ga strašnim pogledom, strogim glasom govori: Što si se dakle, luđače, usudio protiv Eutimijeve škrinje? A njega, kad su mu usta bila stegnuta i nije mogao naći ništa čime bi se opravdao, nego mu je jezik bio sputan kao u gluha, zapovjedio je onima koji su bili oko njega da ga predaju na kažnjavanje. Zatim, kad su ga četvorica rastegla, predao je petomu štap u ruku i naložio da ga snažno izudara, da ne bude preziratelj Boga, ni krivokletnik, ni varalica tuđega. Nakon što se pak činilo da je dobio dovoljno udaraca, zadržavši ruku mladića, uhvati ga za kosu i reče: Zar ne znaš, bezbožniče, da postoji Bog koji to sudi na zemlji? Evo pak ove noći od tebe traže dušu. A ono što si nepošteno oteo, čije će biti? Zbog toga ti je pak nanio ovu kaznu, da iz toga drugi postanu bolji i izbjegnu onu pogibelj koja prijeti od krivokletstva, ili radije samu prisegu uopće, pa makar htjeli reći istinu.
157 Kad je on to zaprijetio Kirijaku i rekao, odmah ode s onima koji su bili oko njega. A on sam, i viđenjem smeten, i inače ne mogavši podnositi boli nanesene udarcima, posluži se oštrijim glasom i pozva one koji su bili blizu, te pokaza rane, i otvoreno prizna krivokletstvo, i pred njima oplaka svoju nesreću. Zatim ih zamoli da ga odnesu k Svecovoj škrinji, govoreći: Možda će onaj koji je zadao ove nepodnošljive udarce lakše izliječiti, budući da je učenik onoga kojemu je urođeno radije činiti dobro nego kažnjavati. Jer protiv takvih boli jedva bi dostajale ruke liječnika. Kad su pak oni to čuli i vidjeli kakve je teške udarce primio, i sami su bili obuzeti ne malim strahom, ali ipak popuštajući njegovoj želji, ovako smisle način da ga iznesu. Napune dvije vreće pljevom, i kad su ih ravno poprijeko stavili na nekoga magarca, polože ga zatim u sredinu i odnesu u samostan i k škrinji. Kad su nam oni ispripovjedili sve što mu se dogodilo i pokazali rane koje je primio na leđima, uliju tolik strah braći da nitko otada niti je sam dopuštao komu da se kune po Svecovoj škrinji, niti je, koliko je bilo do njih, drugomu nudio prisegu.
158 Kad su pak oni tada kod nas proveli jedan dan, vidjevši da je Kirijak lišen i tanke i slabe nade u život i da gleda prema smrti, budući da mu se utroba izlila, a usta nisu mogla ni najmanje zadržati povraćanje, podignu ga i odnesu natrag kući. A on, jedva preživjevši onu noć, umre sutradan.
159 U ono pak vrijeme i neki strani putnik, primljen na gostoprimstvo u samostanu, kad je radi molitve pristupio u crkvu i razgledao sve što je u njoj bilo, u ponoć prišavši grobu Sveca, srebrnu a χέσην koja je stajala nad njim odnosi ne samo neopranim, kako se kaže, nego uistinu i svetogrdnim rukama, te noću potajno iziđe a da ga nitko nije vidio. Od svih pak onih koji su bili u samostanu nitko nije otkrio prijevaru, nego se nije znalo što je učinjeno. Ujutro pak Prokopije, koji je bio na čelu vrata, koji je i prije od Sveca bio postigao veliko ozdravljenje, odmaknuvši se malo od ulaza, nađe onoga stranca (o čuda!) nekako pričvršćena poput stupa. Zbunjen dakle u duhu i ne znajući što bi učinio, otkrije tajnu vrataru. A on ga uvede u samostan; i učini da pred svom nazočnom braćom prizna čudo. Pripovijedao je pak nešto novo i gotovo nevjerojatno. Govorio je naime da je oko ponoći ukrao onu srebrnu χόνην: da je odmah izišao sa životinjama samostana i noću zatim brzim korakom prevalio put ne manji od trideset stadija, a da nikako nije prešao granice samostana, nego da je u zoru bio nađen pred njim samim kao svezan i kao onaj koji se nije mogao ni najmanje pomaknuti. Lopova je naime nekako svezalo ono što je krađom bilo oteto, i činilo da ostanu oni koji su pretrpjeli krađu. Mi smo se svi zbog toga zapanjili i divili se ovoj velikoj Svecovoj moći. Kad smo dakle primili svetu χόνην i mužu (jer bio je siromah) dali što je bilo dovoljno za popudbinu, otpustili smo ga da ode kući. a χόνη lijevak, čini se da se razumije ampula, ili slična posudica namijenjena žrtvi.
POGLAVLJE XXVIII. Epilog. Razlog pisanja.
Ovo je od velikoga Oca Eutimija malo od mnogo toga što smo i sami vidjeli i što smo čuvši primili; da niti život koji je proveo u tijelu, niti čudesa koja su po njemu učinjena nakon preminuća ne budu nepoznata potomcima; budući da se oboje međusobno slaže i lijepo međusobno povezuje. Jer takva djela učinjena nakon smrti ne mogu biti drugoga, osim onoga koji je pokazao takav život na zemlji: niti bi drugi proveo takav život, osim onoga koji je nakon smrti slavan po takvim čudesima. Ja naime, koji sam i sam od njega postigao mnoge milosti i bio obdaren mnogim dobročinstvima od njega na tijelu i duši, kad sam vidio da njegova škrinja neprestano obiluje mnogim čudesima, i u sebi sam se uvijek divio i razmišljao kako je zadobio toliko pouzdanje kod Boga, te mi se duh poticao žestokom željom da točno doznam kakav je bio njegov život i kakvo je bilo njegovo vježbanje u kreposti, odakle mu je bila tolika prisnost i povezanost s Bogom.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.