Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 20. siječnja

O sv. Eutimiju Velikom, igumanu u pustinji svetoga Grada

DE S. EUTHYMIO MAGNO, HEGUMENO IN EREMO SANCTÆ CIVITÀTIS

Sadržaj (33)
  1. § II. Eutimijeva svetost, dan rođendana za nebo.
  2. § III. Životopis sv. Eutimija.
  3. § IV. Dob sv. Eutimija, učenika, nasljednika i šestorice jeruzalemskih patrijarha.
  4. Ćirilov predgovor,
  5. Iz staroga latinskog rukopisa.
  6. Napisao monah ćiril, preveo Gentian Hervet,
  7. Rođenje i odgoj sv. Eutimija.
  8. Nauke. Svećeništvo. Anahoretski život.
  9. Povlačenje u špilju. Podignut cenobij sv. Teoktista.
  10. POGLAVLJE IV. Obraćenje vojskovođe Aspebeta, njegova sina Terebona i njegove obitelji.
  11. Bijeg u pustinju Ruban, zatim u Zif. Sagrađen drugi samostan.
  12. Povlačenje u novu špilju. Sagrađena lavra.
  13. Žito umnoženo po Božjoj volji. Neposlušni kažnjen.
  14. Nepostojanost Marona i Klemacija ispravljena.
  15. Revnost vjere protiv Nestorija. Druge kreposti.
  16. Proroštva. Ozdravljenja.
  17. Kiša isprošena s neba.
  18. Obrana vjere i Kalcedonskog sabora.
  19. Povratak carice Eudokije od krivovjerja na pravovjernu vjeru.
  20. Početništvo sv. Sabe. Krepost sv. Gerazima.
  21. Početništvo sv. Sabe. Krepost sv. Gerazima.
  22. Razna djela milosrđa. Smrt carice Eudokije.
  23. Djela i smrt sv. Teoktista: i drugih Eutimijevih učenika.
  24. Prethodno naviješteni dan njegove smrti od sv. Eutimija i Domicijanov.
  25. Smrt Eutimija i Domicijana. Ukop.
  26. POGLAVLJE XX. Povod pretvaranja lavre sv. Eutimija u općinstvo (cenobij).
  27. POGLAVLJE XXI. Gradnja općinstva (cenobija).
  28. Tri prva nasljednika sv. Eutimija. Mir Crkava. Ulje sv. Eutimija.
  29. POGLAVLJE XXIV. Svetogrdnost kažnjena.
  30. POGLAVLJE XXV. Oslobođeni opsjednutnici.
  31. Uklonjena letargija.
  32. Krivokletnik i kradljivac kažnjeni.
  33. POGLAVLJE XXVIII. Epilog. Razlog pisanja.

Djela i smrt sv. Teoktista: i drugih Eutimijevih učenika.

Mnogo vremena poslije, kad je Eutimiju već bilo devedeset godina, pao je u tešku bolest i sveti Teoktist, koji je bio toliko blizu smrti da je i sam označio da će ubrzo preminuti, kao onaj kojemu je već bila najdublja starost i koji je bio pun ljudskih dana. Kad je dakle veliki Eutimije došao da ga pohodi i vidio da se nalazi u velikoj pogibelji, odluči ostati s njime nekoliko dana da bi, kad njegova sveta duša prijeđe k Gospodinu, on sam obavio posljednje počasti tijelu i u njemu ispunio sve ono što je običaj. Kad je pak patrijarh doznao da je Eutimije kod Teoktista i prosudio da je to sasvim zgodna prilika da dođe k njemu, pošto je blaženi Teoktist već prešao k Bogu a trećega dana rujna, dolazi k njemu ib zajednički od njih obavljen je ukop relikvija.

101 Zatim je patrijarh učinio ono što je nalagala žarka čežnja prema Eutimiju, i pošto je blago prihvatio one svete ruke i bio njima obgrljen i snažno ih zagrlio, usred zagrljaja je izrekao riječi koje svjedoče o čežnji: Već odavno sam ja žudio za ovim svetim rukama, i evo Bog mi je ispunio želju. Ali molim te, poštovani oče, i silno molim, najprije doduše da moliš Boga da se u meni trajno sačuvaju tvoja proročanstva. Zatim da mi također redovito pišeš o onome što se pokazuje, sve ono što zakon nalaže sinu. Tako je vrlo ljubazno razgovarao s Eutimijem i o svemu drugomu što je vrijeme zahtijevalo, te je susret nakon dugoga vremena prizivao u sjećanje. A on mu je onom svojom uobičajenom umjerenošću odgovorio: Ja to radije molim od tvoje blaženosti, da se u svojim zagovorima i molbama Bogu sjetiš i nas. A on odgovarajući reče: Nipošto, o oče, neću ti ispuniti ovu molbu. Ovo naime molim, da od tebe prvi primim. Dobro sam, naime, već iskusio djelovanje i snagu božanskih karizmi koje su u tebi. A on vrlo mirno i blago reče: Dopusti, poštovani oče, i izmole da se brineš za sadašnji samostan, zbog mene i zbog sebe i zbog same braće, i da mu providiš kako priliči. Na to patrijarh reče: Dok je još sveti Teoktist bio živ, ti si upravljao ovom pustinjom i učinio si je gradom glasovitim po mnoštvu i kreposti onih koji u njoj prebivaju, i pretvorio si je kao u nekakav drugi Jeruzalem za Krista, a sada opet kad je on preselio iz života, svoje ti ostavlja. On je dakle, rekavši to i oprostivši se sa Svecem, vratio se u svoje prebivalište.

102 Veliki pak Eutimije, pošto je postavio Marija, Terebonova strica,c koji je živio po kreposti i već bio poodmakle dobi, za upravitelja samostana, vraća se i sam u svoju Lavru. Kad je pak on u upravi samostana živio dvije godine i zatimd preselio iz života, sišavši ponovno veliki Eutimije, njegovo sveto tijelo pobožno polaže u veliku škrinju Teoktistovu, a nekomue Longinu, zbog života dostojna hvale, povjerava brigu o samostanu.

103 Odmah pak nakon smrti velikoga Teoktista, kad je Olimpije, biskup Skitopola, preminuo, Kozma, čuvar Križa, biva zaređen za biskupa umjesto njega; a Krizipu se povjerava služba čuvara Križa, i ni u tome nije omanulo Eutimijevo proročanstvo. Ali blaženi je Kozma, pošto je punih trideset godina ostao u toj službi, uf drugoj palestinskoj pokrajini zasjao velikim i lijepim djelima učinjenim po kreposti. A Krizip, koji je bio i njegov brat, pošto je dvanaest godina vršio službu čuvanja Križa i ostavio spise i mnogobrojne i zbog onoga o čemu raspravljaju hvalevrijedne, odlazi iz života. A njihov brat Gabrijel, pošto je bio, kao što smo prije rekli, prezbiter i upravitelj dvadeset i četiri godine, sagradio je sebi nekakav malen samostan u dolini časnoga hrama na Istoku, koji se nazivaoh svetoga Uzašašća. U njega se on, oponašajući bl. Eutimija, povlačeći nakon osmoga dana božanskih Bogojavljenja, zadržavao sve do blagdana Cvjetnice. Budući da je pak bio marljiv, imala je i darovitost koja mu je priskakala u pomoć. Od toga se dogodilo da je uvježbavao jezik i za govor Grka i Rimljana i također Sirijaca. Umire pak u osamdesetoj godini života u samostanu, i ondje mu je načinjen grob, i koji je znamenit po najvećim čudesima. I ono što se tiče Eutimijevih učenika takve je naravi, i takav je bio odlazak svakoga od njih.

a Godine Kristove 467., na taj ćemo dan o njemu govoriti.
b Eutimije je s velikom čašću pokopao njegovo tijelo. Kiril u Životu sv. Sabe.
c Marija dostojnoga i divnoga, u istomu Životu.
d Godine Kristove 469.
e Njegov se spomen nalazi i u Životu sv. Sabe i Kirijaka; ovdje Pavao, njemu zamijenjen mlađi Terebon.
f Skitopol, metropolitanska stolica druge Palestine, prve Cezareja, oboje pod Jeruzalemskim patrijarhatom.
g Malo ih je od njih sačuvano; i prvo je od ovoga propovijed o presvetoj Mariji Bogorodici, koju je izdao Ivan Pik Pariški zajedno s drugima i uvrstio u Knjižnicu svetih otaca u tri pariška izdanja i u kelnškome, ali 6. stoljeća, 2. dio, jer se nije znalo vrijeme. Drugo od ovoga je Pohvalni govor sastavljen o mučeniku sv. Teodoru, u kojem se spominje prezbiter Lucijan, kojemu je Gamalijel otkrio godine 418. na kojem su mjestu skrivena tijela sv. Stjepana, Nikodema, samoga Gamalijela i sina Abiba. I o mučeništvu ovoga sastavljeno je od njega. Potraži u Focijevoj biblioteci, odsjek 171.
h Paladije u Lausijačkoj povijesti, 104. poglavlje, spominje molitvenice na Maslinskoj gori na brdu Uzašašća, odakle je uzašao Isus. Nalazi se pak na Istoku svetoga grada. i O njemu ćemo govoriti 26. siječnja.

Prethodno naviješteni dan njegove smrti od sv. Eutimija i Domicijanov.

Ja se pak vraćam na njegova pravedna djela koja slijede. Jer i ovo su mi uz druge ispripovijedali Ivan Šutljivi i biskup te prezbiter Talelej. Govorili su, naime, da je dok su oni jednom boravili u pustinji, naišavši na njih blaženi Saba razgovarao, govoreći da je dok je još bio u općinstvu (cenobiju), nakon smrti Teoktistove uzašao zajedno s prefektom Longinom k velikom Eutimiju. A kad su se nekoliko dana zadržali oko Rubana s Martirijem i Ilijom, i kad je zajedno s njima bio nazočan sv. Gerasim: Budući da, reče, veliki Eutimije vidi mene i Domicijana spremna i radosna duha, uzevši obojicu, prolazio je kroz nutarnju pustinju. Hrana su nam pak bili korijeni melagrija. Zatim smo stigli u neku zemlju sasvim neobrađenu, suhu i posve bez vode. Ja sam pak, koji sam bio potpuno neiskusan i neupućen u načine življenja koji su u pustinji, pritisnut veoma žestokom žeđom malaksao duhom, i nisam imao čak ni noge koje bi mogle dostajati za dovršenje puta. Okrenuvši se pak, reče, veliki Eutimije, kad me ugledao tako već klonula i iscrpljena, potaknut mojim stanjem u duši: i malo se odvojivši od nas i prostrvši se na zemlju, molio je govoreći: Gospodine, daj vodu žednoj zemlji, tješeći brata u žeđi: i ustavši nakon molitve, uze motiku kojom smo, iskopavajući korijenje bilja, pribavljali sebi hranu, i malo rasiječe tlo, i odmah voda provre iz zemlje i dopušta da se pije. Kad je dakle popio i otklonio žeđ koja ga je pritiskala, zahvali Bogu koji neočekivano po svojim slugama čini takva čudesa.

103 Budući da je dakle Eutimije imao kod Boga takvo pouzdanje i s visine privukao toliku milost Duha, nije mu bilo skriveno ni vrijeme zajedničke smrti, ni bilo što se imalo dogoditi u njegovoj lavri, kako su mi o tome pripovijedali božanski Oci. Kažu, naime, da su osmoga pak dana nakon blagdana svjetala, kada je obično polazio u nutarnju pustinju, došli oni koji su ga imali ispratiti i svi koji su nipošto htjeli biti drugovi njegova hodočašća, među kojima su bili i Martirije i Ilija. Kad pak nisu našli ništa pripremljeno, niti ono što bi bilo prikladno za osamu, pače kad su ga zatekli posve nespremna, upitaše neće li sutra krenuti. A on reče: Čitav ću tjedan biti s vama u lavri, a u subotu u ponoć odvojit ću se od vas. To je pak rekao unaprijed označujući da će tada umrijeti.

106 Trećega dakle dana koji je potom uslijedio, kad je došao blagdan božanskoga Antuna, zapovjedi da bdiju u crkvi svu noć: i pošto je izvršio one noćne hvalospjeve, uzevši sa sobom prezbitere u ono što se zove đakonikon: Neću više, o braćo, s vama vršiti nikakva bdjenja, jer me već zove Bog iz sadašnjega života. Nego sada iziđite i pozovite mi Domicijana: a ujutro neka se okupi nekakav zbor Otaca. Ujutro su dakle svi s velikim žarom došli k njemu, i kad se malo suzdržao, počeo im je ovako govoriti.

107 Oci moji i braćo u Gospodinu ljubljena, i sinovi, ja već stupam na posljednji put svojih Otaca. Vi pak trebate pokazati svoju ljubav prema meni u čuvanju zapovijedi: među kojima je ponajviše ljubav, koja je veza savršenstva kreposti. Jer što je sol kruhu, to je ljubav krepostima. Niti je moguće bez nje da se krepost ispravno ponaša: budući da se svaka krepost po ljubavi i poniznosti prepoznaje kao čvrsta i postojana. Jer poniznost zna onoga koji se njome služi uzdići na vrhunac pravednih djela: ljubav pak i čvrsto drži i ne dopušta da padne s te visine. A ljubav je veća od poniznosti: što je očito iz samoga primjera Gospodina i Stvoritelja. Jer zbog svoje ljubavi prema nama samoga sebe dragovoljno ponizi i postade i kao mi. Treba mu dakle neprestano ispovijedati i prinositi hvalospjeve. Jer to je, da jednom riječju kažem, časno činiti svim ljudima. Mi pak prije drugih, i zbog sklopljenih ugovora s njime, i da svoj život, oslobođen od svakoga uznemiravanja i od poslova koji se tiču pribavljanja hrane, nipošto ne vodimo rastrgana i raspršena, i da sami na sebe zasebno pazimo. I tijela i duše, o braćo, treba uvijek čuvati čistima, i uobičajeno proslavljanje u sinaksi, i pravilo koje nam je odozgo predano treba da vi sa svom marljivošću čuvate. O onima koji trpe nevolju treba se brinuti prema svojim mogućnostima. Tko se od braće bori s nevaljalim mislima, neka ga vi uvijek utvrđujete i neka uživa neprestanu opomenu i pouku i zapovijed, da ne bi nepažnjom malo-pomalo bio spotaknut i teškim padom oboren od đavla. Nadalje pak dodajem vam i ovu posljednju zapovijed: Nikada se onima koji dolaze ne zatvaraju vrata: nego neka su uvijek otvorena svakomu putniku i kao najspremnija za primanje. Štoviše, i sam krov neka vam bude zajednički gostima i prolaznicima, i ono što imate neka bude stavljeno na raspolaganje potrebnima kao zajedničko. Tako ćete, naime, od Višnjega zadobiti obilnu pobožnu opskrbu.

108 Kad im je to zapovjedio, zatim ih je i upitao koga bi htjeli da im vlada i bude na čelu. A oni su svi kao jednim glasom odgovorili: Domicijana. On pak reče: Ali to se ne može dogoditi. Jer Domicijan neće ovdje ostati dugo vremena poslije mene: nego kad provede samo sedmi dan, odmah će poći za mnom. To je zaprepastilo sve koji su bili nazočni, budući da je bilo tako otvoreno i tako slobodno rečeno. Kad su dakle izgubili nadu u pogledu Domicijana, zatraže nekoga Iliju, ekonom nižega samostana, rodom iz Jerihona. K njemu se dakle odmah okrenuo veliki Eutimije i reče: Evo, svi te Oci biraju sebi za pastira i poglavara. Ti pak gledaj da paziš na sebe i na čitavo stado. A treba da znaš i ovo prije svega, da je Bogu bilo po volji da ova lavra ne tako dugo odavde postane općinstvo (cenobij). Zatim je naložio Iliji i gdje se ima sagraditi općinstvo i kako ga treba podići, te o primanju gostiju, psalmodiji i revnosti koju treba ulagati u pravilo, i o tome da se ne zanemaruju braća, a ponajviše oni koji su opterećeni nevaljalim mislima. Zatim pak ovo posljednje reče svima: Ako sam našao kakvo pouzdanje kod Boga, ovu ću prvu milost isprositi od Boga, da s vama i s vašim potomcima bude uvijek zajedno duhom u vijek.

a Sljedeće se pripovijeda i u Životu sv. Save.
b Da Grci slave osminu Bogojavljenja 14. siječnja, rekli smo gore; da su taj običaj obdržavali i Sirijci, zaključujemo odavde što je trećega dana od toga dana bio blagdan sv. Antuna.

Smrt Eutimija i Domicijana. Ukop.

Kad je to rekao, otpusti sve osim Domicijana: i kad je tri dana potom ostao u đakonikonu, u subotu noću a usne u miru i prelazi u ono blaženstvo koje je ondje, uistinu starac i pun dana, dvadesetoga dana mjeseca siječnja, u godini pak od stvorenja svijeta, sukladno vremenima što su ih zapisalib Hipolit, koji je bio drevni i poznat samim apostolima, ic Epifanije Ciparski, id Heron filozof i ispovjedalac, pet tisuća petsto šezdesetoj, a od dolaska Gospodina našega Isusa Krista u tijelue četiristo šezdeset petoj. Neka se pak zna i ovo o Eutimiju, da je po držanju bio nimalo hinjen i veoma blag; po izgledu pak jedar i bijel, i vrlo radostan i ugodan za gledanje, sasvim sijed zbog dobi, malo nižega rasta, guste brade i puštene do pojasa, zdrav i cjelovit u udovima tako da mu nije nedostajao ni prst, ni nokat, ni zub, ni malen ni velik dio tijela. I rođen je, kao što je gore rečeno, po objavi. Kad su mu bile tri godine, bio je posvećen Bogu, naime na početku velikoga Teodozija. Kad je pak prošao kroz sve crkvene redove, došao je u Jeruzalem oko dvadeset i devete godine svoga života. Kad je pak proveo šezdeset i osam godina u pustinji, u devedeset if devetoj godini svoje dobi, a šesnaeste godine Leonova carstva, preminu iz života.

110 Kad se pak glas brzo proširio po čitavom kraju, skupilo se mnoštvo monaha i laika koje se nije moglo lako prebrojiti. Štoviše, došao je i jeruzalemski patrijarh Anastazije, povevši sa sobom četu klerika i vojnika. S njim su pak bili Hrizip i Gabrijel, pa i đakon Fejd. Skupili su se odasvud i anahoreti koji su bili u pustinjama, među kojima je bio ig Gerasim. Sve je pak dovodila u zanos neprekidnost čudesa. Kad se dakle skupilo gotovo nebrojeno mnoštvo, sveto se tijelo sprječavalo od ukopa, kad je već bila deveta ura, dok vojnici, kako im je zapovjedio patrijarh, ne potisnuše mnoštvo: i tako se napokon jedva daje pristup božanskim Ocima da onomu tijelu, koje se tako hrabro borilo i mnogo pretrpjelo, iskažu posljednje počasti i s hvalospjevima koji dolikuju polože ga u bogatu lijes-škrinju. A bol zbog gubitka Eutimijeva mnogima je bila povod suzama: Martirija pak i Iliju dirala je daleko snažnije, i oni su veoma plakali. Ali kad ih je patrijarh utješio po Hrizipu, čuvaru Križa, i poslužio se opomenama koje su bile potrebne, potaknuo ih je da češće dolaze k njemu. Kad je pak ostavio u lavri đakona Fejda, povjerava mu posao gradnje: i vrativši se u sveti grad, šalje obrtnike na posao i građu, da se one blažene Eutimijeve moći polože na prikladno i dolično mjesto.

111 Domicijan pak, koji je bio uistinu velik i pravi učenik Velikoga, kao onaj koji je bio najtočniji oponašatelj njegova života, pošto je više od pedeset godina služio Svecu, nije se udaljio s mjesta: nego je ostao nadalje sve do šestoga dana od toga vremena, kao onaj koji je odlučio da nema više živjeti niti da je podnosivo da uopće gleda ovo svjetlo. Kad je pak već došao sedmi dan, noću mu se radostan pojavljuje Eutimije govoreći: Dođi ovamo, da postigneš slavu koja ti je pripravljena. Jer evo, reče, Bog ti je dopustio da i mi ovdje boravimo zajedno. To Domicijan navješćuje braći kad je došao na sinaksu. I tako i sam u radosti i nadi u buduća dobra prelazi iz života.

112 Đakon pak Fejd, skupivši mnoge radnike i uloživši veliku revnost, od špilje koja je u početku držala šutljivoga božanskoga Eutimija načini prelijepu i najveću crkvu: pošto je pak njezinu sredinu namijenio grobnici onoga velikoga Oca, s obje strane izrađuje grobnice prezbitera, poglavara i ostalih svetih muževa. Nakon što je pak već bilo dovršeno sve, patrijarh odmah šalje iz Jeruzalema ploču koja se imala položiti na grob, i srebrni vrč, i ogradu. Zatim i on sam silazi u lavru, i kad je sveto tijelo blaženoga muža s svjetiljkama i vlastitim hvalospjevima povjerio svojim rukama, prenosi ga u onu crkvu koju je sam nedavno sagradio i polaže ga u njegovu svetu škrinju, da se više nikada ne bi mogla otvoriti i da se ondje ne bi mogle uzeti ni kakve male njegove moći. Kad je pak položio ploču, odozgo kao oko prsiju pričvršćuje vrč. A ona od toga vremena do današnjega dana daje svaku vrstu milosti onima koji mu pristupaju s vjerom. I pošto je tako sjajno izvršio prijenos moći 7. dana svibnja, uzevši sa sobom Martirija i Iliju, ponovno se vraća u sveti grad i ređuje ih za prezbitere te ih upisuje u popis klera svetoga Uskrsnuća. I to je tako.

a God. Kr 473., vidi prolegomene br. 13.
b Euzebije, 6. knj. Crkv. pov; pogl. 16. Hipolit je, osim mnogih drugih komentara koje je sastavljao, napisao djelo o Uskrsu, u kojem također tumači slijed vremena itd. O njegovu Uskrsnom kanonu opširnije raspravlja naš Egidije Bucherije. Štuju ga 22. kolovoza.
c O njemu ćemo govoriti 12. svibnja; u knjigama protiv hereza opširnije raspravlja o vremenu, osobito u 51. herezi, tvrdnje Aloga, koje opširnim i učenim raspravama pobija naš Dionizije Petavije.
d Njega Sikst Sijenski, Posevin, Belarmin, Miraeus i drugi još nisu spomenuli; i različiti su sveci toga imena; ali tko je ovaj Ispovjedalac, nama je još skriveno.
e Ovu istočnjačku eru dotakli smo u Prolegomenima br. 13.
f Da treba čitati sedmoj, pokazano je na istome mjestu.
g U Životu sv. Kirijaka: Odlazi onim lijepim putem k Bogu veliki Eutimije. A Gerasim je vidio da njegovu svetu dušu odvode anđeli i da sjajno uzlazi k nebesima, odakle je bio pozvan. Kad je dakle odmah uzeo Kirijaka, uzađe u njegovu lavru i vlastitim rukama pokapa njegovo sveto tijelo, s onim poštovanjem koje dolikuje, i kad je učinio sve što se po običaju činilo, vratio se.

POGLAVLJE XX. Povod pretvaranja lavre sv. Eutimija u općinstvo (cenobij).

Preostaje pak sada da izložimo iz kojega razloga i kako je Eutimijeva lavra pretvorena u općinstvo (cenobij). Nužno je pak povesti pripovijest malo dublje, da tako pripovijedanje učinimo jasnim i razvidnim. Kad je već prošla jedna godina nakon smrti velikoga Eutimija, onaj veliki i Kristoljubivi car Leon a preminu iz života, ostavivši za nasljednika carstva svogab unuka Leona, posve malo dijete. Njega pak, pošto jec kratko poživio u carstvu, nasljeđuje otac Zenon, ali on je, budući da je neki Bazilisk iz zasjede provalio u carstvo,d pobjegao u Izauriju. Kad je pak Bazilisk zauzeo carstvo, saziva lažni sabor protiv božanskoga Kalcedonskoga sabora: na kojem nastojeći dio onih koji su bili raskolnici u svetome gradu, postavivši sebi za arhimandrita nekoga Geroncijae, poduzima mnoge novotarije protiv Crkve: i ne manje od onoga što se prije bio usudio Teodozije. Pete pak godinef poslije umire patrijarh Anastazije, već početkom mjeseca siječnja: Zenon pak, vrativši se iz progonstva, pobjeđuje Baziliska koji je još držao vlast i ponovnog zadobiva carstvo koje je bio izgubio. A na jeruzalemsku stolicu dolazi Martirije, o kojemu sam gore često spominjao, koji piše samomu caru Zenonu i carigradskom biskupu Akaciju o raskolnicima i njihovu bogohulstvu i herezi koju treba izbjegavati: i predavši pismo đakonu Fidu, nalaže mu i nemalo toga što treba usmeno reći.

114 Kad je pak on stigao u Jopu i ukrcao se na neku lađu koja je plovila uh Koricij, našavši se u samomu i Partenskom moru, upavši u veliku oluju i nevrijeme, u ponoć doživljava brodolom. Kad je pak već tonuo i nije se nikako mogao uzdići iznad valova, nego je, zato što je bio usred mora i što je noć bila mračna i nesigurna, propadao, neočekivano, ili radije jer je to dao Bog, naiđe na neko drvo: i kad je doplivao do nekoga mjesta i malo se oporavio od toliki nevolje, pade mu na pamet divljenja vrijedni Eutimije, i odmah je zazivao njegovu pomoć protiv pogibelji, i pružao mu obje ruke, i često zazivao njegovo ime. Dok se tako dakle mučio, odnekud mu se pojavljuje veliki Eutimije, prelazeći preko mora i sigurno hodajući po samim valovima. Kad ga je Fid iznenada ugledao, obuze ga divljenje. A želeći ga opet odmah osloboditi od duševne tjeskobe i straha, onim oslovljavanjem kojim se i prije služio reče: Ne boj se. Ja sam Eutimije, sluga Božji. Znaj da ovo putovanje nije dobro pred licem Božjim. Jer neće donijeti nikakve koristi majci Crkava. I zato treba da se vratiš onomu koji te poslao i da mu u moje ime zapovjediš neka ne bude zabrinut zbog odvajanja raskolnika: jer ne tako dugo odavde, nego dok on bude obnašao vrhovno svećeništvo, bit će ujedinjenje, i svi koji su u Jeruzalemu bit će jedno stado i pod jednim pastirom. A ti treba da dođeš u moju lavru i da ćelije braće srušiš od samih temelja, a da općinstvo (cenobij) sagradiš ondje gdje si sagradio moje groblje. Jer Bogu je draže da to bude ne lavra, nego radije općinstvo (cenobij).

113 To mu on zapovijeda i zaodijeva ga svojim plaštem. A on u zbilji, a ne u snu, odmah ugrabljen, na način možda nesličan onomu Habakukovu, tako lako i u tren oka biva postavljen na obalu, i kao da je ustao iz sna, (o božanske providnosti) nalazi se u svetome gradu. Tako pak neočekivano sačuvan u kući, odlaže onaj božanski Eutimijev plašt, koji je učinio da preleti toliku pučinu brže od ptice i sigurnije, a oblači uobičajenu odjeću: a ono (ali valja paziti; jer čudu srodno i slično čudo slijedi), kao da je ugrabljeno nekom rukom, iščezava i uklanja se iz sredine. Kad je dakle Fid došao k sebi i razmotrio kakva su ga zla bila pritisnula, valovi, virovi, noć, očaj i sva zla oluje; a zatim u duhu pretresao iznenadno rješenje ove nesavladive nevolje, i velikoga Eutimija, i kako mu se, kad je već bio iscrpljen i teško se gušio, ukazuje idući nogama po valovima i kao pružajući onu ruku te vedro lice ujedno i glas, i nalažući ono što je rečeno, i napokon stavljajući plašt, i prenoseći ga preko tolikoga mora kao krilata kroz zrak, i neosjetno vraćajući u njegovu kuću: kad je to Fid razmotrio u sebi, izusti one riječi s velikim divljenjem: Sada znam da je pravi i istinski sluga Božji veliki Eutimije, i da me on poslavši ga oslobodio od nevolje.

116 Zatim pak to ispripovjedi i majci. A ona rado prignuvši uši tome (jer nije ljubila samo sina, nego i Boga) i stoga obradovana pripovijedanjem kako onoga koji čuva tako i onoga koji je sačuvan, te prolijevajući i suze iz očiju, savjetova sinu da sve ispuni. Zatim pak prešavši i k patrijarhu, Fid mu sve javi. A on, zadivljen pripovijedanjem koje nadilazi svaki razum i svako očekivanje, reče: Uistinu je prorok Božji veliki Eutimije, i veliko je i neizrecivo pouzdanje koje ima kod Boga. Jer o onomu što će se dogoditi u lavri, dok smo mi svi bili svjedoci, prorekao je već na izmaku života u Kristu. Kad je to rekao, i sam dopušta Fidu da sagradi općinstvo (cenobij) i dopušta da k tomu pođe, izjavivši ujedno da će i on svim snagama zajedno prionuti uz posao.

a God. Kr 474., u mjesecu siječnju.
b Od kćeri Arijadne, udane za Zenona.
c Deset mjeseci.
d God. Kr 476. Za konzulata Bazilija i Armata, kao što se zaključuje iz poslanice pape Simplicija, pisane za njihova konzulata 10. siječnja, kojom potiče Zenona da kao car poduzme neke stvari: i nije se ondje dugo zadržao, kao što će biti očito iz povratka.
e Krivobiskupa protiv Anastazija, kao što dobro primjećuje Baronije god. 476., br. 41.
f Nakon smrti sv. Eutimija god. Kr 477., pošto je upravljao 18 godina, kako se kaže u Kronici Niceforovoj, i nekoliko mjeseci.
g Nakon 20 mjeseci otkako je bio prognan, kao što prenose Ciril u Životu sv. Save i Viktor Tununski; papa Simplicije čestita Zenonu na ponovno zadobivenom carstvu 9. listopada nakon konzulata Baziliska i Armata god. Kr 477.
h Korik kod Ptolemeja, Plinija, Strabona, Kvinta Kalabra, grad u Ciliciji. Korički rt, i na njemu Korička pećina, u kojoj raste najbolji šafran. i Štoviše Partensko ili Partenijsko more kod Makrobija, 7. knj. Saturn; dio je Sredozemnoga mora koji oplakuje Aziju i Afriku.

POGLAVLJE XXI. Gradnja općinstva (cenobija).

Kad je pak Fid primio veliku četu poslužitelja i graditelja kuća te jednoga od majstora, siđe u lavru, i sagradivši općinstvo (cenobij) i opasavši ga ogradom i jarkom, staru crkvu dodijeli braći za blagovaonicu, a drugu crkvu gradi više. Unutar pak općinstva (cenobija) podiže kulu, koja bi bila očito kao utvrda čitave pustinje, i postavlja je usred groblja. A smještaj mjesta na kojemu je podignuto ovo sveto općinstvo (cenobij), i da je lijep zbog ravnomjernosti i prikladan monasima za vježbanje ponajviše zbog umjerenosti zraka, opisat ću i pokazati govorom koliko budem mogao.

418 Postoji neko sasvim nisko brdo između dviju dolina koje se s istoka i zapada zajedno malo-pomalo stječu i na jugu se međusobno spajaju. Prema sjeveru se pak pruža prelijepa ravnica polja oko tri stadija, zamišljena najljepše što se može za užitak i radost. Kroz njezinu pak sredinu protječe bujica koja se spušta odozgo s brda koje je na istoku, i postaje na tom mjestu kao nekakav pojas. Na samomu pak nagibu brda prema ravnici, i njihovu skladnu miješanju i spajanju, uzdiže se kula kao nekakav vrh i tvrđava: a za kulom zatim slijedi izlaz koji je prema ravnici, koji s užitkom propušta one koji izlaze, kao da s neke osmatračnice gledaju dolje lijepe prizore one ravnice. Ali tko bi nabrajao narav mjesta, kako je blago i plodno, a kakvim je zrakom ujednačeno nad glavom, i ne služi se ni većom toplinom nego što je potrebno ni hladnoćom: nego izbjegavši iz obojega ono što donosi tegobu, izvrsno drži sredinu svakoga od toga, i hladnijima je toplije, a toplijima pak opet postupno hladnije, i posljedično veoma vlažnima suše, a prekomjerno suhima vlažnije, uz onu umjerenost koja svakomu odgovara?

119 Kad dakle čitava takva građevina općinstva (cenobija) zajedno s ukrasom nije trebala više od tri godine zbog mnogih ruku i snažne i predane službe, božanski su Oci htjeli da to predaju i posvete Crkvi s drugim ukrasom i umijećem, ali ih je opet sprječavala oskudica vode. Jer u onoj pustinji kiši samo zimi. Budući da je pak ona bila velikim dijelom suha i bez vode, ponestalo joj je vode, osobito oko proljetne ravnodnevnice, osim ako bi možda u nekim udubinama cisterni ostali kakvi mali ostaci vode. To ih je pak činilo veoma neodlučnima i zbunjenima, kao one koji su bili pritisnuti neumoljivim nužnostima naravi. Svakako poglavar Ilija i đakon Fid javljaju Longinu, poglavaru nižega a samostana, i Pavlu, poglavaru samostanab Martirijeva, da se pobrinu da im se tovarnim životinjama prenese voda iz Fara.

120 Sljedeće pak noći, dok su oni bili spremni za put i dok su već bile okupljene tovarne životinje, te se noći blaženomu Iliji ukazuje onaj veliki Eutimije. Što to znači, pitajući, da danas okupljate tovarne životinje? Kad je pak on odgovorio: Da donesemo vodu iz Fara, zato što nam je ona sada posve ponestala; ukori ga govoreći: O vi malovjerni, iz kojega razloga niste zamolili Boga? Zar onaj koji je iz strme stijene napojio neposlušni narod i učinio da voda jednom provre iz magareće čeljusti za Samsona, neće moći i vama pribaviti za uporabu, samo ako molbu prinesete s vjerom? Zatim im je zabranio i put u Faru kao nimalo potreban. Jer će vam se napuniti vodom čak i najveće cisterne, ako ne budete čekali ni tri sata.

121 Kad se na ovo viđenje blaženoga Iliju probudio iz sna i odmah ga javio Fidu i ostalima, oslobodi tovarne životinje od namijenjene službe: a kad je već prošla noć i sunce svojim zrakama obasjavalo svu zemlju koju vidi, oblak, ne znam odakle, iznenada obuhvativši zrak koji je bio nad općinstvom (cenobijem), odmah provali u kišu. I sve je uokolo još kažnjavala slična pošast suše: a samo su oni koji su bili u općinstvu (cenobiju) neočekivano dobili vodu, kao da je netko ograničio kišu i nije joj dopustio da dalje napreduje. Nakon što su pak i cisterne bile pune vode i nije više bilo potrebe za kišama koje silaze s neba, oblak se odmah raspršio, i žestoka oluja kiša ponovno se vratila na vedrinu.

122 Kad je pak čudo uskoro proželo svu pustinju i doprlo već i do samoga nadbiskupa Martirija, sišavši on s velikom pratnjom u općinstvo (cenobij), obavi sjajnu sinaksu i bdjenje s mnogim svjetiljkama i kadionim mirisima. A obavlja sjajno i veličanstveno posvećenje, polažući pod žrtvenik neke dijelove moći mučenikac Taraha, Proba i Andronika, 7. dana mjeseca svibnja. A bila je većd dvanaesta godina nakon Eutimijeva preminuća. Kad je pak prošlo neko vrijeme, i đakon Fid preuzima biskupstvo grada koji se zovee Dor.

a Sv. Teoktista.
b Patrijarha, kojega je naslijedio ovaj Pavao, kojega je za svoga drugoga, ili pomoćnika, imao sv. Teodozije Cenobijarh u upravljanju ostalim općinstvima (cenobijima), postavljen od patrijarha Salustija na samrti god. Kr 493. Ciril u Životu sv. Save.
c Podnijeli su muku za Dioklecijana u Tarzu u Ciliciji. O njima govori Rimski martirologij 11. listopada.
d God. Kr 484.
e Doron, Dora, Dor, Ador itd., primorski grad, jedanaestu, ili, kako drugi hoće, devetu milju od palestinske Cezareje, onima koji idu prema Ptolemeidi. Treba čitati Adrichomija u plemenu Manašeovu s ovu stranu Jordana, pogl. 26.

Tri prva nasljednika sv. Eutimija. Mir Crkava. Ulje sv. Eutimija.

Ali kad sam došao na ovo mjesto, pade mi na pamet da o raskolnicima dodam ono što mi se također čini vrijednim da se kaže, kako bi se odavde jasnije pokazalo ono proroštvo božanskoga Eutimija koje je bilo na moru. Jer kad je već patrijarh Martirije, poklonivši vjeru Fidovu čudesnomu viđenju i onomu što je na moru prorekao onaj Veliki, prestao misliti o tim raskolnicima. Nije pak prošlo mnogo vremena, i kao nekim božanskijim pohodom Marcijan, kojega sam malo prije spomenuo, saziva sve u općinstvu (cenobiju) koje je on bio sagradio u svetom Betlehemu, i reče: Dokle ćemo se napokon, o braćo i Oci, prepirati da tijelo Crkve dijelimo na dijelove, i to dok nam nije ni poznato koja je volja Božja, nego to vjerujemo po vlastitim mislima? Treba dakle da razmotrimo da se ne bi slučajno dogodilo da oni koji misle da idu ravnim putem upadnu na bespuća. Jer nesigurne su ljudske misli, kažu sveta pisma, i ako se čini dobrim, slijedeći ono apostolsko i služeći se time kao primjerom, bacimo kocke pred biskupima i monasima: i ako kocka padne na monahe, treba nipošto ustrajati u onomu u čemu sada ostajemo i što nam se sviđa; ako pak na biskupe, da s njima općimo u zajedništvu. Kad je to mišljenje iznioa Marcijan, nije bilo nikoga od onih koji su bili nazočni tko ga ne bi pohvalio. Bacivši dakle kocku, monasi su je prihvatili, a svi su odmah s njom općili u zajedništvu, smatrajući da je prepoznata kao od Boga, osim samoga Geroncija i Romana. I svi se predajub idući k jedinstvu Crkve i odsada s njom uspostavljaju pravo i iskreno zajedništvo.

124 Kad ih je pak patrijarh lijepo primio ne samo, kako bi tko rekao, raširenih ruku, nego i u krilo srca, slavi sjajan i svečan blagdan. Jer vrlo je lijepo gradu svanulo dobro mira, i obradovale su se ulice jeruzalemske, i u svemu se slavio Bog. A Geroncije i Roman, pošto je jedan upravljao četrdeset i pet godina samostanima blažene Melane, a drugi sagradio samostan u kraju Tekoe, kako smo gore rekli, i zatim bili i od njih sramotno istjerani zbog bezbožnosti koja se onima činila očitom, otiđoše povlačeći se amo-tamo zli na zao način. Ali to se dogodilo u vremenima Zenonovim.

125 U sljedećim pak godinama, kad jec Anastazije nakon njega preuzeo vlast, ad barbari izvršili provalu i opustošili i opljačkali velik dio pustinje, srušili su i same šatore Agarenaca koje im je nedavno bio postavio veliki Eutimije. Zatim oni koji su među njima bili ugledniji podižu sebi druge u samostanu monaha Martirija i grade crkve. Kad su ih pak barbari ponovno napali, jedne ubijaju, druge odvode u zarobljeništvo, a neke tjeraju u druga sela, naime one koji su se iz te neočekivane pogibelji spasili kao nadmoćniji, jer je ta provala barbara ondje bila velika i veoma teška.

126 Blaženi pak Ilija, koji je pravedno upravljao Eutimijevim ovcama, pošto je punih trideset i osam godina vršio poglavarstvo i u njemu učinio mnoga sjajna i izvanredna djela te ostavio veliku ljubav prema sebi kod braće, koja u njima živi sve do današnjega dana, i sam sretnoe odlazi k Gospodinu. Kad je pak neki Šimun iz Apameje nakon njega preuzeo upravu i u njoj poživio samo tri godine, nasljeđuje gaf Stjepan, rodom Arapin: kad je on umro,g brat njegov Prokopije dao je samostanu šest stotina zlatnika od očinskih dobara.

127 U isto pak vrijeme i neki Cezarije iz Antiohije, koji je u građanskim službama često stekao dobar glas, kad je došao u sveti grad i ondje se zadržao prilično dugo vremena, zapade u neku tjelesnu veoma tešku bolest. Budući da pak nije bilo ruke koja bi ga izliječila, a bolest je nadilazila svaku izdržljivost i utjehu prijatelja, kad nije znao što bi dalje učinio, uteče se grobu divljenja vrijednog Eutimija, i ulje koje je iz njega teklo postaje odmah lijek za oslobođenje čovjeka, čim je samo bolesno mjesto bilo pomazano. A on, uzvraćajući zahvalnost za dobročinstvo, samostanu Sveca novac je jedanput već dao sjajno i veličanstveno, a drugi put je obećao da će davati i svake godine.

128 Vraćajući se pak kući, kad je došao kh biskupu Tripolisa, kako obično duša u takvim stvarima rado pamti teške stvari koje su već prošle, ispripovjedi mu pojedinosti, kako ga je napalo zlo i kako ruke liječnika i nazočnost ukućana, one za liječenje, a ovi za utjehu, nisu ništa vrijedili; i kako je, kad su svi izgubili nadu, došao k Eutimijevu grobu i kako je ondje, samo pomazan uljem, odmah i brže nego što bi se itko usudio nadati pače i poželjeti, našao ozdravljenje.

129 To je on pojedinačno pripovijedao biskupu. A neki Leoncije, njegov rođak, budući da je bio vrlo mlad po godinama, a dogodilo se da je bio nazočan pripovijedanju, odmah potaknut u duši čim je čuo i smišljajući u duhu nešto veće nego što je odgovaralo dobi, osudivši sve što je svjetovno, čime se mladež najčešće može lako prevariti i zarobiti, ravno dođe u samostan velikoga Eutimija i prihvati monaški život. Njega je pak, kad se pokazao glasovitim u kreposti, pozvavši biskup Stjepan, povjerio mu brigu za samostan koji je bio osnovan u čast velikoga mučenika i Leoncija. Ubrzo pak, pošto je i stolici ostavio nasljednika, preminu iz života dvadeset i drugoga dana mjeseca siječnja, pošto je punih dvadeset i jednu godinu bio na čelu općinstva (cenobija). Nadalje pak i Leoncije, njegov rođak, zaredi za biskupa k Orestijade nekoga Nila, prezbitera općinstva (cenobija) koji je išao u Antiohiju i kojega je primio u gostoprimstvo, kad je iz onoga što je bilo pri ruci dobio dovoljno. I to je tako.

a Velik je muž poslije bio Marcijan, u čijoj se žitnici žito od jednoga jedinoga zrna po Božjoj providnosti u jednoj noći veoma umnožilo, kao što je rečeno u Životu sv. Teodozija 11. siječnja br. 61. i 62. U Životu sv. Save naziva se svetim opatom i daleko najboljim mužem, koji je bio opomenut nebeskim viđenjem da sv. Savi priskrbi ono što mu je potrebno. Preminuo je kao opći arhimandrit svih samostana, kojega je postavio patrijarh Salustije, a naslijedili su ga sv. Sava i sv. Teodozije.
b Možda čuvajući, kao što se bilježi kod Surija i Baronija god. 477., br. 29., gdje to navodi, premda se dogodilo dugo poslije, kako zahtijeva red pripovijedanja.
c Za samoga konzula Olibrija god. 491., XIV. indikcije, u Životu sv. Save.
d Teofan, 13. knj., pogl. 10., navodi da se 11. godine Anastazijeve ponovno (ili drugi put) dogodio prodor Saracena u Feniciju i Siriju. Čini se da se taj raniji upad dogodio prije smrti hegumena Ilije.
e God. Kr 511.
f God. 514.
g Surije napominje da se čini da treba čitati njegova; od br. 96. nedostaje nam grčki rukopis.
h Bogat i glasovit grad Fenicije Tripolis opisuje Adrichomije među izvanjskim mjestima, pogl. 30. i Sv. Leoncije koji je podnio muku u Tripolisu slavi se 18. lipnja. k Sumnjamo da treba čitati Ortozijade. Ortosija blizu Tripolisa, nasuprot Cipru, također je biskupski grad, zajedno s Tripolisom, pod metropolitom Tirskim; opisuje ga Adrichomije među izvanjskim mjestima, pogl. 29.

Nasljednici sv. Eutimija. Svetogrdnik kažnjen. Vrijeme pisca Cirila.

Treba se pak vratiti na samostan velikoga Eutimija i ono što dalje slijedi valja dodati pripovijedanju. Nakon smrti poglavara Stjepanaa, Toma, koji je vukao podrijetlo iz Apameje, pošto ga je preuzeo sretna i cvatuća, umanji i okrnji. U vrijeme pak dok je on držao upravu samostana, ponovno k njemu dođe Antiohijski Cezarije i, primljen od njega čovječno i dobrostivo, kad je s njim sjeo za istu gozbu, zatim, kako obično biva, kad su se među njima poveli razgovori i kad je čuo da se u đakonikonu nalaze dijelovi onoga drva na kojemu je Gospodin onim svojim čudesnim naumom bio raspet; moli ga da mu se dopusti pokloniti onim svetim drvima i uzeti neki maleni njihov dio. Kad je dakle pristao onaj koji je bio na čelu samostana, u isti mu čas otvara oba vrata đakonikona, a otključava škrinje dragocjenosti, čineći nešto žarče i ljubaznije: i uđe Cezarije s onima koji su bili oko njega. Kad su se pak poklonili i zagrlili, uzimaju i neki dio onoga spasonosnog i časnog drva. Zatim, ušavši i u nutarnju prostoriju đakonikona, ponovno se vraćaju da se okrijepe.

131 A neki Teodor Galaćanin, koji ih je posluživao, često izlazeći kroz đakonikon i ulazeći k njima, dok su one svete škrinje bile otvorene, ukrade onih šest stotina zlatnika o kojima smo prije govorili, koji su bili položeni u tri tobolca. I poglavar pak, pazeći na Cezarija i njegove, nije primijetio što je učinjeno. Ujutro pak ustavši Teodor, pretvarao se da se ljuti i pokazivao da veoma negoduje što mu nije dopušteno uživati mir i tišinu. Stoga odlazi iz samostana, prividno kao da želi mjesto slobodno od buke, a uistinu jer je želio da ostane skriven i da sakrije zlato. Dok je dakle krenuo na put prema svetomu gradu, ondje gdje je bilo nasuprot samostanu monaha Martirija, polako sjednuvši i stavivši tobolce na koljena, uzevši pedeset zlatnika po broju iz jednoga od njih, stavlja ostale pod neki veliki kamen: i pošto je označio mjesto i učinio ga sebi prepoznatljivim koliko se moglo, zaputi se ravno u Jeruzalem, a odatle u Jopu.

132 Kad je pak unajmio konje i dao kaparu, vraća se k kamenu ispod kojega se krilo zlato: i kad je već bio blizu (o oko koje sve promatraš! o najpravedniji sudovi!), vidi neku zmiju najveću po veličini i strašnu po izgledu, koja je izgmizala ispod kamena i bila kao postavljena da čuva zlatnike, kako pokušava odbiti ga od tuđe stvari. On dakle, obuzet strahom, tada se vrati praznih ruku: sljedećega pak dana opet se vraća i opet nalazi onoga strašnoga čuvara zlata kako tako budno bdije nad čuvanjem zlata da mu nije bilo nipošto dopušteno ni pristupiti kamenu: pače, kad je krenuo da napadne, dugo ga je zmija tako proganjala da je imao dosta da odatle ode živ. Sutradan pak ponovno dođe na mjesto, i odmah doletjevši neka mjedena sila, udarivši Teodora kao nekom toljagom i zadavši mu određen udarac, obori ga i baci na tlo gotovo bez svijesti. A neki lazaroti, naišavši prolazeći i našavši ga gdje tako bijedno leži, prihvate ga i odnesu u ubožnicu (nosokomij) koja je u gradu.

133 Dok je pak ondje dugo ležao, vidi u snu nekoga starca koji ga oštro kori i govori: Ne možeš drukčije ustati nego ako najprije vratiš ukradeni novac Eutimijevu samostanu. Kad ga je dakle odatle pozvao onaj koji je bio na čelu primanja bolesnika, i priznaje krađu, i otkriva prijevaru, i iznosi i pred svjetlo istine iznosi razlog, koji je tada bio skriven, zašto je otišao iz samostana: i kako je pod neki kamen položio zlato, i kako ga je, kad je često dolazio i pokušavao ga uzeti, najprije zmija, strašna i po veličini i po izgledu, koja je izgmizala ispod kamena, čudesno i neočekivano otjerala; a zatim ga je neka sila koja je odnekud doletjela tako pogodila.

134 Kad su to čuli poglavar Toma i Leoncije, odmah uzađu u sveti grad, i stavivši Teodora u nekakva kola da im pokaže mjesto na kojemu je zlato bilo skriveno, nađu ga položena pod kamenom, a strašnoga čuvara ondje (o čuda!) nigdje nije bilo, kao da je kao pravim gospodarima prepustio blago. I oni odmah uzmu zlatnike, malo se brinući za one koje je bio potrošio Teodor. A on sam nije više osjećao nikakva zla i bio je zdrava tijela.

135 I Tomu pak, koji je osam godina bio na čelu Eutimijeva samostana, dvadeset i petoga dana mjeseca ožujka,b sedamdesete godine nakon Eutimijeva odlaska, blagi i milosrdni Gospodin odavde poziva. A Leoncije nakon njega preuzima poglavarstvo samostana, po kojemu sam ja, koji sam ovo zapisao, upisan uc popis braće toga stada. Ono što su mi dakle o ovome božanskom i divljenja vrijednom Eutimiju ispripovijedali Oci, da kažem kao božanski David: nisam sakrio od sinova njihovih u naraštaj i naraštaj. Treba pak nipošto ne prezirati ono što se dogodilo u moje vrijeme, budući da su oni kojima je iskazano dobročinstvo još živi i sudjeluju u onomu što se zbiva i služe se svjedočanstvom svoga viđenja: nego i sve do današnjega dana događaju se neočekivana čudesa, koja su potvrda onoga što je prethodilo i savršen pečat da o tome ne treba nipošto sumnjati.

136 d Šesnaeste dakle godine, kad sam primio monaški habit i kad me obuzimala žestoka želja za mirom i tišinom i za prebivanjem u pustinji, tražio sam inače časnu priliku da to postignem. Kad pak nisam našao nikakve druge, iznio sam da me obuzima velika želja da vidim posvetu jeruzalemske crkve i zamolio da mi se dopusti onamo poći. Otpušten pak od poglavara, kad sam već imao otići iz metropole Skita, majka mi daje ovu zapovijed, da ništa od onoga što se tiče duše ne činim sam od sebe bez opomene i savjeta Ivana Šutljivoga: Da se ne bi, reče, odmah na početku nepromišljeno zapleo u zabludu origenista. Kad sam dakle došao u sveti grad i poklonio se svetim mjestima u kojima je Gospodin radi nas provodio spasonosne dane, i kad sam se poklonio i drvu božanskoga Križa, zatim se uputim ke njemu. A on, pošto mi je dao i druge opomene i savjete, naposljetku mi i ovo zapovijeda: Ako želiš biti spašen, idi u samostan velikoga Eutimija i u njemu prebivaj. Kad sam to čuo, dolazim kroz pustinju što je moguće brže k Jordanu: i pošto sam prilično dugo vremena boravio s Ocima koji suf ondje bili, prispjevši u samostan onoga Velikoga, bio sam primljen. A Leoncije je bio taj kojemu je bila povjerena i briga za primanje i poglavarstvo samostana.

a Pogrešno je bilo dodano biskupa. To je onaj Stjepan Arapin, brat Prokopijev, gore br. 126; preminuo je god. Kr 334., kako se zaključuje iz br. 135.
b God. Kr 342.
c Ovo isto navodi, na citiranomu mjestu, u Životu sv. Ivana Šutljivoga, gdje dodaje VI. indikciju i 90. godinu života sv. Ivana, mjesec srpanj, kada je došao u samostan sv. Eutimija; što se nužno dogodilo god. Kr 343., koja je druga godina Leoncijeva poglavarstva. Vidi Prolegomene br. 9.
d Štoviše trinaeste. Vratio se sv. Sava iz Carigrada u Palestinu u rujnu, u devetoj indikciji god. Kr 530. Iz Jeruzalema polazi u Cezareju, odatle u Skitopol. Za učenika stječe dječaka Cirila, kojemu metropolit Teodozije strižući glavu postavlja u prvi crkveni stupanj. Vraća se Sava u lavru, i pošto je ondje proveo kratko vrijeme, bi zadržan bolešću, od koje preminu u desetoj indikciji, 5. prosinca god. Kr 531. Od devete dakle indikcije do sljedeće šeste protjecala je samo trinaesta godina, osim ako se ne kaže da je monaški habit primio prije, što ono mjesto u Životu sv. Save jedva dopušta da pomislimo.
e U lavru bl. Save.
f Ponajviše s monahom Senikulom u ubožnici (ksenodohiju) opata Eutimija, u Skitopolu po opomeni sv. Ivana koja mu je dana u snu. U njegovu Životu.

POGLAVLJE XXIV. Svetogrdnost kažnjena.

Dok je dakle ondje boravio, vidim u ono vrijeme nekoga rodom Cilicijca, po habitusu monaha, imenom Pavla, koji je došao iz samostana Martirijeva, kojega je posjedovao zao duh: a oni koji su bili povezani s njim dovodili su ga k grobu Eutimijevu. Kad je dakle monah bio položen kod škrinje moći, pojavivši se malo poslije veliki Eutimije, u ponoć izgoni demona. A to je bilo sigurno svjedočanstvo ozdravljenja: jer kad je iste noći Pavao uzašao na čas noćne psalmodije, postaje jedan od onih koji su pjevali i pred svima nama priznaje da ga je izliječio Bog. Kad su pak za ono što se dogodilo doznali monasi samostana Martirijeva, dolaze da ga opet vrate u svoj samostan. Ali on, htijući pokazati da je zahvalna duha i čuvajući u sebi zapisanu milost, ostade nadalje u općinstvu (cenobiju) i radosna duha zajedno s braćom podnosio svaki napor i službu.

138 Kad smo pak mi jednom skupljali hranu u pustinji, a to je bilo ono što se u puku obično naziva a Manuthia, dok smo skupljali upitasmo Pavla, koji je i sam bio ondje, što mu se dogodilo, i iz kojega je razloga došao u općinstvo (cenobij) i kakvo je ozdravljenje postigao kod škrinje moći. A on, kao onaj koji je već bio blizak nama i kod nas nije mogao ništa izmišljati, otvoreno redom nabraja: Ja sam, reče, dok mi je bila povjerena đakonska služba u samostanu Martirijevu, ne znam kako obolio od lakomosti i bio obuzet ljubavlju prema novcu. Budući da pak bijah siromah i ne znajući odakle bih pribavio sebi ni drahmu, pade mi na pamet da ukradem nešto od svetih posuda i da svaku od njih prodam za cijenu te tako na neki način sebi pribavim imetak. Kad sam pak bio pobijeđen tim nevaljalim mislima i odbacio strah Božji, ukradem ključeve sa žrtvenika: i kad sam otvorio mjesto u kojemu su bile pohranjene svete posude, od jednih sam ponešto prisvojio sebi, a drugo sam s prijezirom razdijelio i drugima. Zatim, kad sam obavio onu đakonsku službu, ključeve ponovno vraćam odnoseći ih na žrtvenik. Kad sam pak došao na večeru s nekom braćom i nasitio se pijenjem vina, bijednik legnem na ležaj. Odmah se pak svaka misao neuzdržljivosti razlijeva u moju dušu, kao da su sve navrle zajedno. A ja, kojemu je duh još bio pomućen od pijanstva, dragovoljno se predadoh tim mislima: one me, uzevši me pod svoje, tako pogodiše da mi se činilo da osjećam ženu koja je sa mnom i da ležim zajedno s njom.

139 Odmah dakle dođe k meni neki mračan i maglovit oblak: a to je bio zločinački demon koji me napao, od kojega pobijeđen kao zarobljen od nekoga neprijatelja, ostadoh dugo vremena od njega mučen, i kakvo li teško zlo nisam podnosio? Jer gdje bi neprijatelj našao zasićenje u činjenu zla, kad je to činiti bilo u njegovoj moći? Dok me moja braća, potaknuta milosrđem, ne podigoše i ne dovedoše k Svecovoj škrinji: i odmah, kao da sam došao k sebi i vratio se k sebi, vrućim sam suzama molio da se veliki Eutimije smiluje meni i oslobodi me od ove uvrede zločinačkoga demona: i uvečer sam zbog nje ležao moleći i nisam prestajao moliti. Već pak oko ponoći činilo mi se da se nalazim na nekakvu božanskom i divljenja vrijednom mjestu, kojega bi položaj, ljepotu i milost netko doduše poželio vidjeti, ali riječima nikako ne bi mogao izraziti. Činilo mi se pak da je i neka crna kapuljača puna vune stavljena na moju glavu: a ta vuna (o odagnatelju zala, slugo Božji Eutime!), daleko bilo da se stavlja ijednomu drugomu. Jer iznutra je umjesto vune bila urešena trnjem, i to ne podnošljivim ili osrednjim, nego bodljama pisaljki sličnima po veličini i duljini. A glavu mi je veoma probadala i nije mi uopće dopuštala ni da zinem ni da udahnem.

140 Dok sam dakle bio pritisnut takvim zlom, činilo mi se da jezikom prevrćem Eutimijevo ime i da ga molim. A on mi se odmah ukazuje, sjajeći uokolo mnogim svjetlom, sijedih vlasi, ozbiljna izgleda, radosnih očiju, niska stasa, puštene brade, odjeven u crnu haljinu i držeći štap u ruci, te reče: Što ti je potrebno? A što želiš da ti učinim? Kad sam pak ja plašljivo i drhtavo odgovorio: Smiluj se mojoj nevolji i oslobodi me od teškoga demona; on pak strože odgovarajući reče: Zar si ti uvjeren iz onoga što se događa da Bogu ništa nije skriveno? Naučio si iz onoga što si pretrpio koliki je zločin prezirati stvari Crkve, ili radije Božje, i nepromišljeno i lakomisleno ih onečišćivati? Jer kao što milost stvari posvećenih Crkvi očito prelazi k Bogu, a on pak zna odozgo davati uzdarja; tako oni koji se njima zloupotrebljavaju, ne vrijeđaju drugoga, nego samoga Njega, i ispaštaju zaslužene kazne. Jer ako su nekoć Ananija sa ženom, kad je ukrao od onoga što su sami bili prinijeli, podnijeli takve kazne da su oboje zajedno umrli zbog krađe, kakav će oprost postići onaj koji ne štedi ni tuđega prinosa? Nego uistinu, reče, ako sklopiš čvrst dogovor da više nećeš pružati nepravedne ruke na svete stvari niti se ugodno naslađivati primajući zle misli, utješit će te Bog i izliječiti te. Jer je blag i milosrdan, i ne želi smrti grešnika, kako uče božanska pisma, nego da se obrati i živi. Jer zbog toga su te snašla sadašnja zla što, premda ti je bila povjerena služba svetih stvari, ipak nisi sačuvao sebe vjernim Bogu, nego si odmah pogledao prema prijevari i krađi, žanjući, da pravo kažem, ondje gdje nisi sijao i skupljajući ondje gdje nisi rasijavao. Odavde proizlazi napuštenost koja biva od Njega: odavde nasrtaj tijela i neuzdržljivost, i ova teška bujica demona odavde je navalila na tebe.

141 Kad sam to čuo, obećavam mu da ću ubuduće primjenjivati oprez. I tada, reče, kad je zarežao na zločinačkoga demona i rukom uhvatio moju kapuljaču, jedva i na silu skida je s glave, a ona je odmah promijenila oblik i u Svecovoj ruci mi se činila kao neki nizak Etiopljanin koji ima oči slične ognju. A učinilo se da je i pred njegovim nogama iskopana najdublja jama: i njega je bacio u jamu, a meni se opet okrenuvši govori ono što je Krist rekao uzetomu: Evo, ozdravio si, nemoj više griješiti, nego pazi na samoga sebe da te ne zadesi što gore. A oslobođen te bolesti, pošto sam žarče zahvalio Bogu, od toga sam vremena sačuvan, sve do današnjega dana ne pogođen nikakvim zlom. Kad mi je to ispripovjedio Pavao, ja sam svima dodao zajedničko pripovijedanje. a Rado prilažem o ovoj riječi, koja nam inače nigdje drugdje nije zabilježena, nagađanje učenoga Adriana Cronmija (kojega obojica uvijek treba spominjati s čašću, jer smo od njega poučeni u svetom pismu i teološkim disciplinama): Držim, kaže, da je to hebrejska riječ; i da je treba pisati מנותיה manot-ja, to jest dijelovi, ili porcije, Božje, ili nekupljena jela koja su po Božjem dobročinstvu u pustinji brali sa stabala ili bilja. Slična je riječ u Esteri 2, r. 9. u hebrejskome, gdje se kaže da su Esteri dane njezine djevojke, hebr. njezine porcije, ili stvari koje su joj potrebne za uzdržavanje i odijevanje. Ali ondje יה, završna slova, označavaju množinu i ženski rodni dodatak. Mogla bi to biti i složena riječ od hebrejskoga i grčkoga, tako da μανενθια bude kao μάνει ἴωθεν, da bude aluzija na Man, ili manu Hebrejaca, koju je u Izlasku 16, r. 21. i Mudrosti 16, r. 28. trebalo skupljati prije izlaska sunca. I sam se man naziva kao dio ili porcija koja im se davala od Boga i pribavljala bez truda, premda i drugo etimološko tumačenje daje naš Tumač prema Septuaginti, Izl 16, 15., da מנחם Manhou bude kao מנחם Što je ovo?

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

20. siječnja Kalendar godine