POGLAVLJE IV. Obraćenje vojskovođe Aspebeta, njegova sina Terebona i njegove obitelji.
Sada pak naš govor već kreće na djela staroga Terebona, koja su mi svi stariji složnim glasom pripovjedili, a najpomnije onaj Terebon koji je bio unuk ovoga staroga Terebona, bio je na čelu plemena kod Saracena i među njima ostavio najveće ime po slavi. Valja pak započeti pripovijedanje izdaleka, kako bismo tako lakše mogli shvatiti cijelo izlaganje. Živio je kod Perzijanaca neki Grk imenom Aspebet, koji je bio vođa jednoga saracenskoga plemena. Kad su pak pred kraj vladavine kralja Jezdegerda magi pokrenuli progon protiv kršćana, smatrajući da se velikom revnošću moraju potruditi kako bi pohvatali sve kršćane, postave sve poglavare plemena koji su kod njih bili, pa i samoga Aspebeta, da pomno čuvaju sve putove kako nijedan kršćanin ne bi mogao potajno pobjeći u Rimsko Carstvo. Taj, dakle, Aspebet, vidjevši toliku navalu i bijes protiv kršćana te potaknut milosrđem zbog njihove nesreće, ne samo da im nije priječio bijeg nego im je pružio i ruku pomoćnicu. Zbog toga optužen kod kralja Jezdegerda i bojeći se njegove okrutnosti, odmah uze svoje imanje, rodbinu i dječaka Terebona te prebjegne k Rimljanima. Kad ih je primio Anatolije (on je naime tada bio jedan od upravitelja Istoka), smjesti ga u Arabiju i preda u Aspebetove ruke upravu nad Saracenima koji su ondje bili podložni Rimljanima, pokazavši tako otvoreno da je njegov primitak bio iskren i lišen svake prijevare.
19 Kad je on tako prešao k Rimljanima, njegov je sin Terebon, budući da je još bio nedorastao, štoviše pravi dječak, bio pogođen bičem zloduha tako da mu je desna strana tijela napola bila osušena i nalik mrtvoj te se nimalo nije mogla pokretati. To mu je pak bilo tako od glave do pete, tako da, premda je otac potrošio velik dio imanja na liječnike, Terebon od njihova umijeća nije primio nikakvu pomoć. Nakon što su pak preselili u Arabiju, dječak u snu nešto ugleda; probudivši se nakon viđenja, ispripovjedi ga ocu. On pak odmah uze dječaka i mnoge od barbara koji su se pokoravali njegovoj vlasti te dođe k špilji ovoga Eutimija i Teoktista. Da dođe onamo zapovijedalo mu je naime viđenje koje mu se bilo ukazalo. Braću pak, kad su ugledala toliko mnoštvo, obuze tjeskoba duše i strah, te nisu znali što će biti s njima. Ali blaženi Teoktist, istjeravši taj strah iz duše, smiona srca pristupi barbarima i upita ih kakva ih je potreba dovela ovamo. Oni pak rekoše: „Došli smo vidjeti Eutimija.” A blaženi Teoktist reče: „Ali on sada miruje i šuti te sve do subote ne dolazi nikomu pred oči niti s ikim razgovara.” Tada Aspebet, uzevši Teoktistove ruke, pokaže mu sina koji je bio napola osušen i čija je desna strana bila kao mrtva. Zatim i sinu dade znak obrvama. On pak započevši ispripovjedi cijelu stvar po redu.
20 „Kad sam ja”, reče, „u Perziji zadobio ovu nevolju, izmučen mnogim liječničkim i čarobnjačkim umijećima, nisam iz njih izvukao nikakve druge koristi osim što sam ih jedino osudio i što u njih nipošto ne mogu imati veliko pouzdanje. Zatim, nakon što smo došli u ovu arapsku zemlju, i ovdje sam se opet borio s prijašnjom nesrećom i mučile su me slične nevolje. Jedne sam noći pak u sebi razmišljao i promišljao bih li ikada našao kakvo oslobođenje od ove bolesti; budući da od onih koji su bili kod nas nisam vidio nikakva lijeka zlu, sam sa sobom ovako razgovarao: ‘O Terebone, gdje su sada ljekarska i čarobnjačka umijeća o kojima se priča kod Grka i Perzijanaca, gdje su njihove trice i korist kojom se obično razmeću? Gdje su pak opsjene zvjezdoznanaca, bajke naših praznovjerja i beskorisna zazivanja? Sve su to uistinu prijevare i očit podsmijeh, koji, velim, ne mogu ništa učiniti bez Tvorca i Gospodina svemira.’ Kad sam to, dakle, u sebi rekao i raspravio, najusrdnije sam zamolio Boga i od njega zatražio oslobođenje od bolesti, a zauzvrat sam obećao da ću mu uzvratiti promjenom života i da ću postati kršćanin.”
21 „U međuvremenu pak, dok se to događalo i dok sam se na taj način molio Bogu, malo-pomalo utonuvši u san, činilo mi se da vidim nekog monaha kojemu je visjela čupava brada, koji je već stario i bio prosijed, kako me pita kakva je to bolest i raspituje se kakvo nas je zlo snašlo. Kad sam mu pak pokazao bolest, on reče: ‘Hoćeš li ispuniti sve što si Bogu obećao?’ Zatim, kad sam ponovno obećao da ću spremna i čila duha sve ispuniti, reče: ‘Ja sam Eutimije koji boravim prema istočnoj pustinji u vododerini koja je pokraj puta što vodi prema Jerihonu, deset milja udaljen od Jeruzalema. Ako dakle želiš naći razrješenje zla, dođi k meni i Bog će te po nama ozdraviti.’ Kad sam to u snu vidio i probudio se, odmah sam ispripovjedio ocu, i evo, ostavivši sve po strani kako je zapovjedilo viđenje, sada smo došli ovamo; i usrdno te i žarko molimo da nam pokažeš onoga koji nam je po viđenju bio naznačen, uistinu božanskoga i čudesnoga liječnika.”
22 Kad je to čuo blaženi Teoktist i zadivio se viđenju kao očitu znaku Božje milosti, prekine Eutimiju mir i šutnju te mu sve po redu iznese: dječakovu bolest, nedostatak liječnika, obećanja dana zajedničkomu Gospodinu, onaj san, ukazano viđenje i, da jednom riječju kažem, ispripovjedi svaku pojedinost. On pak, uvjerivši se i sam da se ta stvar događa po nekoj božanskoj odluci, odmah siđe k barbarima; i pošto se žarko pomolio za dječaka te nad njim načinio znak križa, nije mu trebalo nikakvo vrijeme niti da dulje ustraje u molitvi, nego ga odmah učini krepkim i posve zdravim.
23 Zapanje se barbari nad onim što se dogodilo te brže negoli tijelo onoga koji je bolovao ozdrave i njihove duše, ili radije zajednički prime zdravlje duše i odmah postanu vjernici. Stoga, padajući ničice na zemlju, mole onu svetu dušu da budu zapečaćeni Kristovim pečatom i da postignu udio i ime kršćana.
24 Nije nipošto bilo svojstveno pobožnu i bogoljubnu mužu oklijevati u ovakvim stvarima. Nije dakle kod Eutimija bilo nikakva oklijevanja u tome. Nego, vidjevši da oni više srcem negoli ustima traže sveto krštenje, zapovjedi da se u nekom kutu špilje načini maleni zdenac, koji postoji sve do današnjega dana. I pošto je izgovorio molitve koje se običavaju govoriti i učinio sve što zakon u tome traži, najprije krsti Aspebeta, nazvavši ga Petrom, a zatim Marida, brata Aspebetove supruge, obojicu slavnih po rodu i istaknutih bogatstvom, ili radije onih koji su bogatstvo ukrašavali razboritošću i krepošću, odnosno samim se bogatstvom služili kao povodom i sredstvom za vježbanje kreposti; potom pak Terebona, a nakon njega i ostale. Pošto ih je četrdeset dana zadržao kod sebe, opomenuo ih, pomno poučio pobožnosti i vjeri te na sve načine učvrstio i ustalio ono što se odnosi na spasenje, otpusti ih u miru: ali više ne kao Agarence ni Išmaelce, nego kao one koji potječu od Sare i sigurne baštinike obećanja po božanskom krštenju.
25 Maris pak, koji je bio Terebonov ujak, nije se više htio osvrtati natrag niti je uopće više podnosio otići iz samostana. Nego, posvetivši mu sav svoj imetak i prezrevši sve što je na svijetu, ne smatrajući plemenite i uzvišene duše dostojnom želju koja se u to ulaže, prione uz jedinoga Boga i odluči cijeloga života živjeti pod njim, služeći se njime kao velikim vođom i učiteljem.
a Njegovo se rođenje naznačuje niže pod br. 62; bio je iguman donjega samostana sv. Teoktista.
b Osim onoga što se o njemu iznosi u ovom poglavlju, ponovno se o njemu govori pod br. 62, 78 i 97.
c On je ubrzo na krštenju nazvan Petrom, a zatim, najpotpunije poučen u dogmama kršćanske vjere, postao je biskupom Saracena (br. 39) i sudjelovao je na Efeškom saboru (br. 35).
d Marcelin u djelu Chronicon, za konzulata Teodozija IX. i Konstancija III.: „U Perziji bjesni progon protiv kršćana.” To je bila Kristova godina 420. Teodoret, knj. 5, pogl. 38, kaže: „U isto vrijeme (kad je patrijarh Teodot naslijedio Aleksandra u Antiohiji, za što smo 8. siječnja u djelu Vita S. Attici rekli da se dogodilo Kristove godine 420., što se i odavde potvrđuje), u isto, dakle, vrijeme perzijski kralj Jezdegerd potaknuo je progon protiv Crkava; ili radije, dok je on slabio od starosti i bolesti, potaknuli su ga magi.” Taj je progon okrutno nastavio Jezdegerdov sin Bahram, kojega stoga začetnikom progona navode Sokrat, knj. 7, pogl. 18, i Nicefor, knj. 14, pogl. 19.
e Ti su magi počela, a osobito oganj, ubrajali među bogove. Taj su pak progon pokrenuli razjareni time što je sv. Auda srušio πυρεῖον, odnosno hram ognja, kako ćemo reći 16. svibnja, a pripovijedaju Teodoret i Nicefor.
f Ovaj je Anatolije kod Prokopija, knj. 1 o Perzijskom ratu, vojvoda Istoka, a kod Teofana, knj. 14, pogl. 8, pretor Istoka. Teodozije ga je poslao kao poslanika perzijskom kralju Bahramu kad je zaratio protiv Rimskoga Carstva.
g On je nakon smrti sv. Teoktista bio iguman ovoga cenobija, kao niže pod br. 102.
Bijeg u pustinju Ruban, zatim u Zif. Sagrađen drugi samostan.
Kad se pak čudo pročulo po mnogim dijelovima pustinje, mnogi koji su trpjeli od bolesti i nemoći slijevali su se sa svih strana k božanskomu Eutimiju; i tako su, zadobivši bez naplate brzo i lako ozdravljenje, radosni odlazili kući. Stoga je u kratkom roku postao toliko slavan po cijeloj pustinji da ni cijela Palestina nije mogla obuhvatiti njegovo ime, nego je ono prelazilo i u okolne upravne oblasti i u njima se silno slavilo. To bi komu drugomu možda bilo na nasladu, ali Eutimiju je veoma dolazilo na um da se ljuti i teško to podnosi: ne samo zato što je zazirao od ljudske slave nego i zato što se sjećao prijašnjega mira i šutnje i kako je u njima bio nerazdvojan i udaljen od svake vreve. I stoga odluči potajno se povući u Ruban.
27 Ali božanski Teoktist, nekako naslutivši što on namjerava i priopćivši to braći, okupi sve te uputi zajedničke i žarke molbe da se smiluje njihovu sirotinjstvu i da ne prezre tako stado koje je sam utemeljio, a koje bi nakon njegova odlaska bilo bijedno rastrgano od zajedničkoga neprijatelja sviju. To reče i uvjeri ga da zasad ne odlazi i da ih ne ostavlja.
28 Ali kad ga je poslije još snažnije obuzela ljubav prema miru i šutnji te nije znao što da čini, uzevši sa sobom nekoga kome bijaše ime Domicijan, rodom iz Melitene, ali nimalo nemarnoga ljubitelja kreposti, izađe zajedno s njim a da nitko nije opazio te dođe u pustinju Ruban, koja se proteže prema jugu pokraj Mrtvoga mora; a zatim se uspe na neku visoku i od drugih gora udaljenu goru koja se zove Marda, seleći se u gore poput vrapca, kako kaže božanski David, i bježeći od lukova grešnika. Na toj je gori našao zdenac i srušene građevine, podigao hram i postavio žrtvenik, koji stoje sve do današnjega dana, te je ondje boravio neko vrijeme, pribavljajući za tjelesne potrebe ono što je ondje raslo od bilja i služeći se time kao raskošnom trpezom.
29 Zatim, kad mu je došla pomisao da uđe u pustinju Zif, koja je blizu sela Aristobulijade (da vidi, velim, one špilje koje su nekoć primile Davida kad ga je progonio Šaul), posluša je. I kad je došao te mu se mjesto svidjelo, ondje sagradi samostan. Propustiti pak uzrok gradnje toga samostana bila bi šteta za pobožne.
30 Nekomu je u selu Aristobulijadi teško bolovao sin i mučio ga je zao duh. Dok je tako trpio i dok ga je mučio okrutni zloduh, glasno je zazivao Eutimijevo ime: vikao je pak sam od sebe, ne svojom voljom, nego je onaj koji je nad njim vršio nasilje bio očito prisiljen. Vidjevši, dakle, roditelji i oni koji su mu bili u rodu da tako neprestano na jeziku ima Eutimijevo ime, a osobito kada bi ga onaj prokletnik snažnije napao, obilazili su i raspitivali se tko je taj Eutimije te su silno nastojali kako bi o njemu nešto doznali. Kako u raspitivanju za nj nisu morali mnogo truda uložiti (njegovom su slavom i imenom već bili puni krajevi svijeta), čuju da se nalazi između Parabariha i Aristobulijade. Uzevši stoga dječaka, odmah pođu k njemu. A čim im se on, dok su još izdaleka prilazili, ukazao mladiću, duh koji je u njemu prebivao, kao da je predosjetio djelovanje dobroga Duha koji je prebivao u Eutimiju, dade se u bijeg: ništa drukčije negoli plašljivi i malodušni neprijatelji koji i ne čekaju naoružane vojnike dok im se još približavaju, nego uzmiču prije nego što zametnu bitku. Iznenada, dakle, izmučivši i rastrgavši mladića, iščezne. Trebalo je naime da zli učini zlo i da svoj odlazak pokaže bijesnim i smušenim. A nakon što je on odstupio, ukazao se čovjek smiren i zdrave pameti, pokazujući da su ona oluja i teški valovi koji su prethodili pripadali drugomu, a ne njemu.
31 Kad se pak čudo u kratkom vremenu proširilo cijelom pustinjom, iz same Aristobulijade i okolnih sela u velikom broju hrle k njemu i grade mu samostan, u kojem su i mnogi pobožni i bogobojazni odlučili ostati, dok im je Bog odozgor davao ono što je bilo potrebno za tjelesne potrebe.
32 Nisu mu pak bile podložne samo one zvijeri koje se spoznaju umom, mislim na zle duhove, nego je i među ovima osjetilnima, kako krvoločnima tako i otrovnima, boraveći u pustinjama i družeći se s njima, nikada od njih osjetio kakvu zasjedu niti pretrpio ikakvu štetu. I neka nitko ne misli da u to ne treba vjerovati tko zna koliko je nepobjediva snaga dobroga Duha i kako lako može činiti sva čudesa. Onomu što govorim svjedoči more koje se štapom razdvaja, sunce koje se samom zapoviješću zaustavlja i priječi da dalje ide, oganj koji se pretvara u rosu, te sva ostala čudesa učinjena iznad svakoga očekivanja.
33 Događa se pak i nešto drugo u toj pustinji Zif, dostojno i uma onoga koji je to učinio, Eutimija, i savršene pobožnosti. Našavši naime neke koji su bolovali od Manijeva ludila i svojoj bolesti uvijek dodavali ponešto novo jer nije dolazio nitko tko bi bio sposoban izliječiti tu bolest, posvetivši se pohađanju onih koji su tako teško bolovali i pokazavši im se najprikladnijim liječnikom, pristupio im je s tolikom vještinom i doista postigao da odstupe od bolesti (to jest, isto je reći, od krivovjerja), tako da su se i sama njezina oca Manija otvoreno odrekli, podvrgli ga javnom prokletstvu i sami postali dijelom apostolske i pravovjerne vjere.
a On je otada bio njegov nerazdvojni drug više od pedeset godina, a sedmoga dana nakon njegove smrti i sam je preminuo iz ovoga života, kao što će biti razvidno iz onoga što slijedi, a osobito iz pogl. 18 i 19.
b U ovu je pustinju Ruban sv. Eutimije češće odlazio, niže pod br. 77, 84, 95, gdje se povezuje s pustinjom Kutilom. U ovu su se pustinju Ruban također povukli sv. Ivan Šutljivac, Saba, Gerasim i Kirijak, kako pokazuju njihova Djela. Ovu pustinju spominje Ivan Mosho u djelu Pratum spirituale, pogl. 167. Iz Rubana je sv. Saba izravno prešao k rijeci Jordanu. Stoga posve nagađamo da je pustinja Ruban ona pustinja u kojoj je Krist postio 40 dana i noći, koju noviji nazivaju pustinjom Karantane. Mogu se pogledati Adrichomius u poglavlju o Benjaminovu plemenu, br. 97, i Quaresmius, knj. 6, hodočašće 6, pogl. 12, koji iz raznih izvora prenosi da su monasi po Kristovu primjeru nekoć ovdje činili pokoru.
c „Postoji gora oko Mrtvoga mora koja se zove Marda, veoma visoka”, kaže Mosho u pogl. 158. Čini se da se zove gorom Karantane, na koju je đavao kušač odnio Krista. O njoj vidi Quaresmiusa gore.
d Mosho, Ćirilov suvremenik, svjedoči da su je u njegovo vrijeme nastanjivali anahoreti. A očevidac Bonifacije kod Quaresmiusa izvještava da se ondje nalaze bezbrojna tjelesa svetih anahoreta, tako očuvana da ni vlas s glave ne nedostaje.
e Isti Mosho piše da se u podnožju gore, uz rub mora, nalazio vrt anahoreta.
f Ta se pustinja u 1 Kr 24 naziva Engadi, u čijoj je špilji David odrezao skut plašta kralja Šaula. Nalazi se u Judinu plemenu, a udaljena je od Betlehema oko šest, a od Mrtvoga mora oko sedam milja, kako primjećuje Quaresmius, knj. 6, hodočašće 3, pogl. 10. A Adrichomius gore prenosi da se pustinja Karantane proteže sve do pustinje Tekoe i Engadija.
g Quaresmius svjedoči da još uvijek postoje dvije, široke 24 palme, a duge oko 80; kaže da je u jednoj opazio osobitu udubinu u kojoj misli da se skrivao David.
h Na grčkom Μεταξύ Βαρικῶν τε καὶ Ἀριστοβουλιάδος. i Quaresmius svjedoči da u blizini špilja još uvijek postoje temelji građevine i cisterna.
Povlačenje u novu špilju. Sagrađena lavra.
Pošto je pak i ovdje ponovno vidio da se mnogi slijevaju (sama je naime pustinja bila sa svih strana opkoljena selima, a blago koje je bilo kod njega dozivalo je ljubitelje ovih duhovnih i nebeskih bogatstava), ponovno uzimajući svoga učenika Domicijana, vraća se k braći i bl. Teoktistu; što su doduše njihove oči željele ne manje nego vodu ljeti oni koji trpe veliku žeđ. Kad je pak bio na nekome mjestu koje je udaljeno tri milje od samostana i našao da je ono prikladno, bilo da se gleda narav i položaj mjesta ili blagost podneblja, jer je prožeto najugodnijim i najvedrijim zrakom i sa svake strane je mirno i spokojno, s učenikom je ondje ušao u malu špilju i u njoj boravio.
35 Kad je pak božanski Teoktist doznao za njegov dolazak, nije se više mogao suzdržavati, nego polazi k njemu, pokrenut snažnom željom. Kad je pak rado i vidio i bio viđen, te ga duhovno zagrlio, nije htio da se od njega odvoji, vezan neizbježnim vezama ljubavi i privučen nevarljivim sirenama Eutihijevim. Molio je dakle da siđe u samostan i k braći i da živi zajednički s njima i zajednički se vježba. A on, jer je bio obuzet velikom ljubavlju prema miru i šutnji, u ovome doduše nije pristao uz Teoktista, nego je obećao da će svake nedjelje dolaziti k njemu i da će i on biti nazočan na sinaksi.
36 Kad je pak njegov dolazak ne znam na koji način bio javljen Aspebetu, koji je poslije dobio nadimak Petar, moglo se odmah vidjeti okupljeno mnoštvo Agarena. Jer pošto je on mnoge od njih iz svakoga roda i svake dobi okupio, kao onaj koji je prvi okusio dobro i nastojao da i oni budu dionici slatkoće, dolazi k Eutihiju. A on, veoma se obradovavši što ih je doveo, pošto ih je i radosnim očima pogledao i po običaju za njih pomolio, dovodi ih k braći i u samostan. Zatim, pošto ih je ondje krstio i poučio i od toga vremena sedam dana boravio s njima, nije smatrao da mu je više podnošljivo živjeti s mnogima, nego, obuzet velikom željom za mirom i šutnjom, kao što rekosmo, ponovno se vraća u uobičajenu samoću.
37 Kad je dakle Petar vidio da je on i bez doma i siromašan sjedi u samoći, uzvraćajući za najveća dobročinstva, naime krštenje i spasenje, barem osrednju zahvalnost, pozvavši graditelje uz veliku plaću, iskopao je u vrtu veliku cisternu koja ima dva ulaza, a koja i do današnjega dana ostaje iskopana; i kod cisterne gradi radionicu za pečenje kruha i podiže tri ćelije za Eutihija. Između njih pak gradi i bogomolju, tako da Eutihiju nije nedostajalo ništa od onoga što je pripadalo uporabi.
38 A mnoštvo Agarena, koje je, kao što prije rekoh, on sam krstio, želeći uvijek piti najslađi tok, a to je očito bio Eutihijev jezik, nije više podnosilo da se ni najmanje od njega udalji, nego se žestoko trudilo de ostane kod njega i prima slasti i vodu života, naime njegove molitve. A on, čuvajući za sebe nerazdvojno dobro mira i šutnje, ne dopušta da oni borave ovdje, nego pošto ih je odveo na drugo mjesto i zacrtao im hram i šatore (a to je mjesto između dvaju samostana), zapovijeda da ih sagrade onako kako stoji lik i veličina nacrta i da u njima stanuju. Kad su pak ondje sebi sagradili i kuće i u njima nadalje ustrajali, često je dolazio veliki Eutihije i uvijek je gledao kako su. Znao je naime koliku će iz toga imati dobit; i nije prestao to činiti dok nije očistio i uvježbao njihove duše i učinio da budu podložni svećeniku i đakonima. Zbog toga su ondje rado ostali ne samo oni koji su bili prije kršteni, nego i mnogi drugi od onih koji su svakodnevno dolazili k njemu i krstili se.g postavlja svećenika,
39 Kad su se dakle toliko množili sinovi Agarini i bili prevođeni u pravo plemstvo i rasli u različite čete, božanski Eutihije šalje ka Juvenalu, jeruzalemskome patrijarhu, tražeći da im se posveti biskup. A on mu šalje Petra, oca Terebonova, kao onoga koji je bio sposoban upravljati dušama i voditi ih u spasenje. Petar je dakle tako doista prvi posvećen za biskupab četa koje su bile u Palestini. A mnoštvo Saracena, nimalo drukčije nego bujice rijeka, neprestano je pritjecalo, i oni koji su tada pristupali pridodavani su prijašnjima, i svi oni, označeni pečatom krštenja, ubrajani su sa stadom kršćana. Ali o ovome je doduše dovoljno ono što je rečeno. A mi nadalje moramo usmjeriti govor onamo odakle smo skrenuli da ovo kažemo.h i k l m n o po Petru ishoduje da se dade biskup. čiji hram posvećuje Juvenal Jeruzalemski. 3 Braća koja dolaze k njemu,
40 Nije veliki Eutihije imao na umu da na onome mjestu sagradi ni općinstvo ni uopće lavru. Zato kad bi tko došao k njemu, bilo odričući se svijeta bilo donoseći nešto što je bilo potrebno za tjelesnu uporabu, od njega su ponovno upućivani bl. Teoktistu. Kad je pak već odozgo božanska providnost mudro odredila da se ta samoća nastani, kao ona koja je dobro znala ono što će biti, naime da će taj događaj mnogima biti uzrok spasenja, k njemu pristupaju neki, brojemc tri brata po tijelu, koji su bili izdanci Kapadocije, ali odgojeni u Siriji i ondje se vježbali u kreposti i nauku, cde fd Kozma,e Krizip if Gabrijel. A on, čineći kako je običavao, nije ni njih primio, otvoreno navodeći kao razlog mladenačku dob i uzajamnu želju naravi, za koju je također znao da u većini slučajeva slabi postojanost vježbanja, a osobito zato što je Gabrijel još bio mladić i golobrad. odozgo mu se naređuje da primi: Njih dakle iz tih razloga nikako nije htio primiti. A te noći došao mu je netko u snu i naložio da primi i braću: Jer su, kaže, poslani od samoga Boga; i da odsada bude spreman primiti svakoga tko pristupa i želi. Ujutro dakle, kad je primio ono lijepo bratstvo i srodstvo, kako mu je bilo naložilo viđenje, kaže Kozmi (on je naime bio prvi po dobi među braćom): Tako sam ja doduše učinio, kako mi je bilo naloženo od Boga, i uveo sam vas ovamo. Sada pak priliči da ti mlađega od braće, Gabrijela, zadržiš unutar ćelije i nikako mu ne dopustiš da iziđe. Jer je vrlo pogibeljna stvar i zasjeda za oči drugih ženski izgled, koji je tako gladak i uglađen. Zatim mu je otkrio i ponešto od onoga što će se dogoditi: Ne mislim, govoreći, da ćeš dugo vremena provesti život ovdje, nego će ti uskoro biti povjereno upravljanje Crkvom koja je u Skitopolisu. Ali to je učinjeno zbog njihova primanja. Grad Skitopolis. proriče budućnost. Prima mnoge druge.
41 Nakon njih pak dopustio je samome sebi da uđu svi koji žele i bio je odsada najspremniji da ih prima. Jer prima doduše nekogag Domna, koji je doduše krenuo iz grada Antiohije, a bio je bratić Ivana koji je upravljao onom Crkvom. Prima također i trojicu drugih, braću po rodu, zavičajem iz Melitene, rođake onoga Sinodija koji je s Akacijem odgojio Eutihija. A bila su im imenah Stjepan, i Andrija i k Gajan. Poslije njih pak i l Ivana iz Raithua, svećenika, i m Anatolija i n Talasija. Zatim pak i nekoga Ciriona iz Tiberijade, koji je i sam bio svećenik hrama koji je u o Skitopolisu posvećen mučeniku Baziliju. Pošto ih je dakle primio, potiče biskupa Petra da im sagradi neke male ćelije i vješto im ukrasi hram, i tako je ubrzo ondje osnovao lavru koja ni po čemu nije bila slabija od one koja je u Faranu.
42 Zatim pak i sam jeruzalemski patrijarh Juvenal, pošto je primio p sv. Pasarijona, koji je tada bio korepiskop, i q svećenika Hezihija, dolazi u lavru i posvećuje hram koji je ondje r, kad je Eutihije imao pedeset i dvije godine. Također ređuje za đakone Domicijana i Domna, dok su u red svećenika došli ubrojeni Ivan i Cirion. Zbog toga se radovao veliki Eutihije i imao dušu punu duševnoga mira, a ponajviše jer je vidio da u lavri borave Pasarijon s patrijarhom i božanski Hezihije, koji su bili znameniti u ostalome zboru onih koji su se vježbali. Ali sveti Pasarijon, pošto nije navršio ni sedmi mjesec od toga vremena, preminuo je u dubokoj starosti.
a O njegovu preminuću i vremenu patrijarhata niže u br. 96.
b Na grčkome Enteænos τνω παρεμβολων, kako je potpisao Efeški sabor godine Kristove 431. Πτρεος παρεμβολῆς biskup četa, taborišta ili šatora. Vidi što se o običajima Saracena 14. siječnja po sv. Nilu govori u povijesti pokolja sinajskih otaca.
c Njihova djela, kreposti i preminuće unio je Ciril u ovu povijest, osobito u br. 103.
d Niže u br. 37. Prenosi se da je postao svećenik i čuvar svetoga Križa u Jeruzalemu, a u br. 103. biskup Skitopolisa.
e Niže u br. 60. Ekonom lavre, čuvar svetoga Križa, najprije u lavri u br. 87., zatim u Jeruzalemu u br. 103., glasovit napisanim knjigama.
f Svećenik, utemeljitelj novoga samostana, istaknut čudesima u br. 103. i drugdje.
g Ovaj je naslijedio svoga ujaka Ivana u antiohijskome patrijarhatu. O obojici niže u 9. poglavlju.
h Niže u br. 37., postao biskup Jamnije, sudjelovao na Kalcedonskome saboru godine Kristove 431. i Bio je iguman samostana sv. Mene, kao što se kaže u br. 87. k Niže u br. 97. postavlja se za biskupa Madabe. l Naziva se biskupom Saracena niže u br. 72., sudjelovao na Kalcedonskome saboru, o Raithu rečeno 14. siječnja. m Svećenik Anatolije primio je u gostoprimstvo sv. Kvirijaka godine Kristove 465. n Drugi od ovoga Talasije slavi se 22. veljače, duhovni otac sv. Linneja. Pročitaj 22. poglavlje Teodoreta u Filoteju. o Skitopolis, nekoć Bet-Šean, na granicama Judeje i Galileje, kod izlaska rijeke Jordana iz Genezaretskoga jezera, malo skrećući prema jugu od Tiberijade. O njemu se niže često govori. Komu je mučeniku Baziliju ovdje bio posvećen hram, još nismo pročitali, jer ćemo u djelu donijeti više Bazilija. O hramu mučenika sv. Prokopija i bazilici sv. Tome apostola u istome gradu Skitopolisu govori u Životu sv. Save Ciril, rodom iz njega. p Sv. Pasarijon ponovno se spominje u br. 60. i 74., a za sv. Savu se kaže da je u samostanu sv. Pasarijona primljen u gostoprimstvo u Jeruzalemu, ali kojega se dana slavi još se ne sjećamo da smo pročitali. q Pohvalu bl. Tome jeruzalemskoga svećenika Hezihija navodi Fotije u Biblioteci, svezak 269. Isti u svesku 275. piše da je pročitao u Jakova, brata Gospodnjega, i Davida τνω βεπάτρω. Također govor dokazni jeruzalemskoga svećenika Hezihija o sv. Andriji apostolu, u prijevodu Karla Fabijana, objavljen je u Lyonu kod Tome Galleta, i odatle u Bibliotheca Patrum u Kölnu, 15. svezak, ili u Dodatku, a dva govora jeruzalemskoga svećenika Hezihija o bl. Djevici nalaze se u Bibliotheca Patrum trostrukoga pariškoga i kölnškoga izdanja. Napokon Raban Mauro u uvodu u Levitski zakonik upućenom biskupu Lisieuxa Freculfu ovako piše: Našao sam ovu knjigu prilično potpuno protumačenu od poštovanja vrijednog jeruzalemskoga svećenika Hezihija; iz nje sam Raban prikuplja mnogo toga, kao što predgovara Glossa ordinaria na Levitski zakonik, nalazi se tiskana u Parizu, i u svesku ili stoljeću 7. Bibliotheca Patrum iz kölnškoga izdanja. Napisao je također tumačenja na Ezekijela, koje spominje u predgovoru na Levitski zakonik; također na poslanicu Hebrejima, kao što napominje Siksto Sijenski u Bibliotheca sancta, 4. knjizi, po kojemu se kaže da je bio slušatelj i učenik bl. Grgura Nazijanskoga, biskupa, te da se istaknuo pod carem Honorijem godine Gospodnje 400. Za što sudimo da posve odgovara ovome Hezihiju, zbog kojega se stoga Eutihije, videći ga u pratnji Pasarijona i drugih istaknutih muževa u lavri, s pravom obradovao. Drugi je kod Moska, 46. poglavlje, bl. Isihije, svećenik Jeruzalemske Crkve, koji je zatim kao jeruzalemski patrijarh naslijedio Amosa godine Kristove 601., prema računu Baronija, br. 14., umro godine Kristove 609., a njega je naslijedio sv. Zaharija, kao što ondje Baronije, br. 3. Postoji poslanica pape sv. Grgura upućena njemu, 40. u 9. knjizi iz Registra, gdje se u svim izdanjima, Galotijevu, Pamelijevu i Siksta V., naziva Isihijem. Kod Nicefora u Kronici Izakijem. Njemu je Glossa ordinaria, jer se nije znalo za drugoga Hezihija, pripisala tumačenja na Levitski zakonik, a zatim su slijedili Possevino, Belarmin, Miraeus i drugi, premda nigdje ne naziva sebe biskupom ni patrijarhom, nego češće svećenikom, s čime se slažu Fotije i Raban i naslovi ili natpisi djela. r Godine Kristove 429.
Žito umnoženo po Božjoj volji. Neposlušni kažnjen.
Dok su pak ovaj veliki i čudesni Eutihije i braća koja su bila s njime u onoj novoj lavri bili pritisnuti velikom oskudicom potrebnih stvari, Božja providnost nije odbacila brigu za svoje, i ruka koja se otvara i ispunjava svako živo biće blagoslovom bila je i tada otvorena čudesnom brigom. Dogodilo se naime da je mnoštvo Armenaca, kojih nije bilo manje od četiristo po broju, silazeći prema Jordanu iz svetoga grada, skrenulo s vanjskoga puta, kao da im netko ide pred njima putem, i pristupilo onoj lavri; to je, kako smatram, mudro raspoređujući i vodeći providnost činila da bi snaga onoga velikoga oca postala još jasnijom. Kad je onaj veliki vidio da su oni ondje svratili da se barem malo odmore od napora puta, poziva Domicijana, kojemu je od njega bila povjerena uprava one lavre, i zapovijeda da im postavi stol. Kad je pak on iznio oskudicu i odgovorio da nema hrane ni za jedan jedini dan za braću, onaj, oslanjajući se na onoga koji je udovici pružio obilnu hranu zbog obilja njezine dobre volje, zapovijeda Domicijanu da ode k škrinji za kruh: Jer ćeš znati, kaže, što doduše žele sebi ljudske misli, a što pak može rasporediti i providjeti Božja milost mimo očekivanja.
44 A kad je on odmah popustio i pristupio (o neizreciva tvoja čudesa, Kriste!), našao je po nekoj božanskoj i mudroj providnosti kuću tako punu kruha da nije bilo lako ni malo otvoriti vrata, jer je to bilo priječeno zbog mnoštva koje je bilo unutra. Kad je dakle pozvao i drugu braću i zajedno s njima razvalio vrata, vidi ono što je bilo unutra, naime neko neizrecivo mnoštvo kruhova, i veliku također zalihu vina i ulja, i sasvim dostojnu Eutihijeve izvrsne darežljivosti u davanju.
43 Kad je to vidio Domicijan i zaključio da je to djelovanje Božje milosti, pao je pred noge velikoga Eutihija, moleći od njega oproštenje i nadoknađujući oskudicu i škrtošću snažnim pokajanjem. A on, kad je prema Domicijanu pružio i dobrohotan duh i ruku i podigao ga: O sine, kaže, tko sije u blagoslovima, u blagoslovima će i žeti. Oni dakle koji onima koji dolaze pružaju zajednički krov i sol, nepromišljeno sebi radije pribavljaju obilnu opskrbu, kao oni koji ne daju toliko koliko primaju. To pak i vi morate čuvati, o braćo, ako želite ugoditi Bogu i postići obilnu zalihu potrebnih stvari koja će vam biti dobrohotno pružana. Odatle je u njegovim riječima stajalo gomilanje dobara, i počela je lavra biti uspješna i sretna i rasti njezino mnoštvo, i broj braće doveden je do pedeset, i svakomu od njih bila je sagrađena ćelija i svakodnevno su se obavljala sveta otajstva.
46 Kad je pak u duhu razmišljao onaj kojemu je bila povjerena uprava da će za toliko mnoštvo braće biti potrebna i velika služba, nabavio je za lavru i mazge. Bio je pak u njoj netko, rodom Azijac, imenom Auksencije, koji je bio sposoban da služi mazgama. Kad ga je taj ekonom molio da preuzme tu službu, odgađao je i nije bio poslušan. Kad je pak stvar bila potrebna i korisna, uzevši sa sobom i svećenike Ivana i Ciriona, ekonom je ponovno molio s njima Auksencija. Kad pak ni tako nimalo nije slušao i već je došla subota, u koje je vrijeme bilo dopušteno sastati se s velikim Eutihijem, ekonom mu iznosi sve o Auksenciju. I on doduše odmah poziva brata; savjetuje pak da bude poslušan i da ne bude toliko tvrdokoran i neposlušan, te da ne slijedi vlastitu volju i odbija službu koja je općenito korisna braći. Kad pak on nije poštovao ni opomenu ni sam takav njegov izgled, nego je i tako otvoreno odbijao i kakav god izgovor nije iznosio da bi pokazao da je jedino volja u njegovoj vlasti, te se sada doduše ispričavao da je tuđinac i nevičan govoru toga kraja, a sada pak zasjedama tijela i različitim varkama zloga: Da me ne bi, kaže, ako me možda nađe udaljena od vaših očiju, spotaknuo i vršio djelo svoje zloće, i povrh toga, da ne bih, naviknut na brige i meteže, ostao odsada neskladan i tuđ miru i duševnomu spokoju.
47 Dok je on to govorio i iznosio štetu za dušu kao ono što je dovoljno da pokrene, veliki Eutihije opet: Ali ćemo moliti Boga, o sine, kaže, da zbog tvoje poslušnosti ne možeš biti uhvaćen ni od čega od onoga što škodi. Njegova je naime riječ: Nisam došao da mi služe, nego da služim; i: Ne vršim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao, Oca. Kad se pak zbog toga još više razdražio Auksencije i nikako nije popuštao, oštrije se oborivši na njega božanski Eutihije: Mi smo doduše, o sine, kaže, savjetovali ono što se činilo da je i tebi samomu korisno; a ti, ostajući u istome neposluhu, uskoro ćeš znati kakav je plod neposluha. Nije još završio ono što je rekao, a Auksencije, pretrpjevši ne znam odakle potres i pokret tijela, jadnik je pao na zemlju, dostojan samih suza zbog nevolje. A oni od braće koji su bili nazočni, pokrenuti samilošću prema njemu jer je bio tako jadno pogođen, molili su Eutihija, preklinjali i zaklinjali da pomogne onomu koji leži, i koji je već ispaštao prilično teške kazne neposluha. A on, da bi prema tako tvrdokornomu i neposlušnomu poslušao njih, bio je na raspolaganju; i kad ga je prihvatio svojim rukama, čini da ustane još drhteći Auksencije, dok su mu gotovo po svim udovima tijela još visjele kazne. Zatim, kad je nad njim primijenio i kao neki lijek znak križa, oslobađa čovjeka od toga stanja i odmah ga čini zdravim.
48 Kad je dakle Auksencije došao k sebi i došao mu na pamet neposluh, i shvatio i stanje koje ga je bilo snaslo i nije bio neuk da je to djelo samoga neposluha, ispaštao je veće kazne od a savjesti i obuzelo ga je neko snažno pokajanje; svakako je pao i pred noge Eutihijeve, moleći dijelom oproštenje za ono što je učinio, a dijelom za ubuduće sigurnost. Kad mu je pak on odmah oprostio (jer onaj čiji se duh jedva napokon okrenuo na srdžbu, kako da ne bi spremno potrčao prema samilosti?) i za ubuduće ga zaštitio molitvom, on rado, spremnim i čilim duhom, prihvaća službu oko mazgi. Tako stega Gospodnja, da kažem s Božjim pismom, i otvara uši i očito dodaje razumijevanje; i onaj koji je bio sagriješio, prije nego što je bio pognut i učinjen poniznim, neposluhom, poslije poniznosti i primljene stege prepoznat je kao spreman i pripravnik za poslušnost. To mi je ispripovjedio a anakoreta Kirijak; onaj, kažem, Kirijak koji je od rane mladosti bio ošišanb u samostanu Eutihijevu; a pošto je pakc s njegovim nasljednicima boravio prilično dugo vrijeme i od njih točno naučio svu njegovu vježbu i sav ustroj njegova života, poslije se u lavrid staroga Soukae kroz gotovo sedamdeset punih godina vježbao, glasovit u svakoj kreposti i pravednim djelima čestita života.
a O sv. Kirijaku ili Kvirijaku bilo je riječi u prolegomenima, br. 9. O njegovoj dobi u br. 12. i dalje. Život ćemo dati 29. rujna.
b Od samoga sv. Eutihija, kojega su blažene ruke dotaknule njegovu svetu glavu, ujedno ga oblačeći u redovničko odijelo i zazivajući na njega obilnije djelovanje Duha. Njegova Djela. To se dogodilo godine Kristove 463.
c Od sv. Eutihija, jer je bio golobrad, bio je poslan sv. Gerasimu; od čijega se preminuća vratio u lavru sv. Eutihija godine 475. i ondje ostao 10 godina, kao što se čita u njegovim Djelima.
d O njoj je bilo riječi u br. 2., u prolegomenima se dodaje staroga zbog nove lavre sagrađene nedaleko odatle.
e Tih sedamdeset godina računa se od odlaska iz samostana sv. Eutihija; od njih je služio 39 godina u lavri Souka, 10 je proveo u pustinjama dijelom Natufi, dijelom Rubi, 7 je ostao u Susakimu, 3 u špilji sv. Haritona, i ponovno 8 u Susakimu, te napokon pošto je proveo 2 godine u pećini sv. Haritona, umro je. Tako njegova Djela.
Nepostojanost Marona i Klemacija ispravljena.
Ono pak ispripovjedio mi je i sam da su se dvojica od braće, Maron i Klemacije, umorni od onoga surova i teškoga života koji su vodili u lavri, međusobno dogovorili da odatle potajno pobjegnu i noću se kriomice iskradu. To su oni doduše međusobno govorili i u sebi mislili. Ali onaj koji otkriva tajne i onima koji su njemu posvećeni govori po Izaiji: Neće ti više sunce biti svjetlost danju, niti će ti izlazak mjeseca osvjetljivati noć, nego će ti Gospodin biti vječna svjetlost; sam je i to otkrio svome sluzi. A ovako to čini: dok je naime šutio i mirovao jednoga puta ovaj veliki i čudesni Eutihije, učinilo mu se da zli Maronu i Klemaciju, kao pred očima sveca, nabacuje uzdu i vuče ih u najtežu zamku.
30 A on, čim je naslutio zasjede, poziva braću Marona i Klemacija, savjetujući ih, opominjući, moleći, poučavajući, raspravljajući, držeći opširan govor o trpljenju i o tome da je posvuda potrebna brižna budnost i oprez. Zatim im navodeći i primjer Adama i Joba, od kojih jedan doduše u raju nije sačuvao zapovijed, a drugi je pokazao svaku vrstu kreposti na smetlištu. Niti ispuštajući ovo, da redovnik ne smije primati misli koje mu podmeće zli, bilo da mu on predlaže žalost ili mržnju ili nepravednost ili selidbu na drugo mjesto, i da im ni od početka uopće ne poklanja pažnju, nego da ih svom snagom odbije i odbaci, da nas možda nepažljive ne bi spotaknuo po zasjedama i strmoglavio u žalostan pad. Ako pak tko ovdje možda ne može vježbati krepost, neka ne misli da će, ako prijeđe drugamo, ono čime se bavi moći lakše i ispravnije vršiti; jer dobro djelovanje ne nastaje iz naravi mjesta, nego iz slobodnoga opredjeljenja našega duha. A protivno ovome je i pogibeljno za redovnike i ono što ih može učiniti slabima i lišenima plodova kreposti. Jer ni biljka ne može donositi plodove ako se neprestano presađuje.
51 Radi veće pak uvjerljivosti onoga što je rekao, pripovijedao im je i o nekim egipatskim starcima. Govorio je dakle da je a bio neki brat u Egiptu koji je boravio u nekome samostanu; on, dok je neprestano bio pokretan na srdžbu, uzbuđivao se i uznemirivao, i gorčinom i ogorčenjem punio su mu se usta. Kad ga je pak obuzelo neko pokajanje što zbog te srdžbe i sklonosti uznemirenosti vodi rat sa sobom, i ako je što dobra već prije stekao, i to gubi, nagovara ga da ode iz samostana i živi sam za sebe u miru, jer će mu samoća uvelike koristiti za spokoj i za oslobođenje od uznemirenosti. Smatrao je naime da, ako ne bude nikoga na koga bi se srdio i na kome bi mogao iskaljivati ogorčenost, posve će se pomalo ugasiti onaj žestoki i vrlo brzo rasplamsani oganj srdžbe, te da će odsada biti blag i krotak i pun svakoga spokoja i mira. Kad je pak on to u sebi promislio, otišao je zatim iz samostana i provodio život sam u miru i šutnji; i kad je jednoga puta radi neke uporabe napunio vodomb čašu i htio je nakratko spustiti na tlo, nekom varkom zloga ona je bila prevrnuta. Kad se pak to dogodilo ne jednom, nego dvaput i triput zaredom, i naljutio se brat, i kad je bio svladan navalom srdžbe, odmah tako kako ju je držao, bacio je čašu na tlo i razbio je; i tako je od neprijatelja bio izvrgnut većemu i žešćem ruglu.
52 Na to se doduše smije Klemacije, kao onaj kojemu se duh bio razveselio duhovitim pripovijedanjem. Kad je pak to zapazio božanski Eutihije: Zar si i ti, kaže, brate, pokrenut od nekoga zloga zloduha, kad se tako besramno smiješ i tako drsko, dok bi trebalo radije oplakivati onoga koji prihvaća njegovo nagovaranje, ako govori istinu onaj koji će tada biti naš sudac, nazivajući blaženima doduše one koji plaču, jer će i oni, kaže, primiti utjehu, a jadnima one koji se smiju i ne poklanjaju pažnju sebi? I inače je znak očita neznanja i toga da je neupućen u stegu ako redovnik govori preko mjere ili se pokreće na bilo što ili se čak u govoru služi previše raspuštenom slobodom. Oci također raspuštenost nazivaju otvoreno majkom svih poroka.
53 Kad je on tako doduše ukorio Klemacija, ušao je u nutarnju ćeliju; a njega je odmah slijedila kazna, pa padajući ničice na zemlju, tresao se od drhtaja i užasa. A kad je Domicijan vidio Klemacija kako tako leži, i ujedno se divio Eutihijevoj blagosti i strogosti, koje su naime u njemu bile najbolje usklađene, te je ujedno bio vođen i samilošću zbog onoga što se dogodilo bratu, okuplja neke od otaca koji će posredovati za njega i uvodi ih zajedno s Maronom k Eutihiju. A on, jer je i po svojoj naravi bio sklon samilosti i nipošto nije prezirao njihovo posredovanje, zajedno s njima pristupa ležećemu Klemaciju, gasi njegov užas znakom križa i odmah zaustavlja drhtaj te pruža potpuno oslobođenje od toga stanja, govoreći neprestano: Pazi na samoga sebe i nemoj prezirati nauku i opomenu otaca, nego postani sav oko, kao što smo čuli o kerubinima, motreći sa svake strane samoga sebe, kao onaj koji uvijek prolazi usred zamki. Pošto je to savjetovao i predložio Klemaciju i njegovim primjerom učinio druge opreznijima, otpušta ga u miru. Ali to je doduše takve vrste; nije pak manje ni ono što slijedi zatim, ako nije i mnogo veće i sjajnije.
a To pripovijedaju u Vitae Patrum Rufin ili tko god je pisac te knjige, 3. knjiga, br. 98., i Pelagije, 5. knjiga, knjižica 15., br. 225.
b Pelagije surisculam. Rufin posudu.
Revnost vjere protiv Nestorija. Druge kreposti.
Kad se veliki i ekumenski a sabor u Efezu tada prvi put okupljao, Sinodije, koji je s Akacijem bio učitelj ovoga velikoga Eutihija dok je još bio dječak, pošto je došao u Palestinu da se pokloni časnim mjestima, dolazi također u lavru u pedeset i četvrtoj godini života velikoga Eutihija: dijelom doduše da vidi toga samoga Eutihija, a dijelom pak da pozdravi i svoje rođake Stjepana, Andriju i Gajana. Kad je pak vidio Eutihija, ispripovjedio mu je doduše o veoma bezbožnome krivovjerju Nestorija, koji je bezbožno (o pravednosti i stidu svećenika!)b kratko vrijeme predsjedao u Carigradu i svojim profanim i pokvarenim naucima uznemirio gotovo sav krug zemlje. Izložio mu je pak također i oc Cirilu Aleksandrijskome id Akaciju Melitenskome, kako su pokazali oštru i snažnu revnost za pravovjernu vjeru, i da će se uskoro u Efezu okupiti ekumenski sabor protiv onoga bezbožnika. Pošto je dakle Sinodije tako rekao, obradovao se u duhu Eutihije, kad je čuo takvo što o Akaciju, komu je često dolazio dok je bio dječak i od kojega je bio poučen u knjigama. Zatim pak, kad se Sinodije oprostio od njega, odlazi iz lavre, uzimajući rođaka Stjepana, i odlazi u sveti grad, te nagovarae onoga kojemu je bila povjerena uprava Crkve da i Stjepana uvrsti u broj svojih đakona. A on zajedno s njime ređuje i Kozmu Kapadokijca i obojicu ubraja u zbor đakona.
35 Kad su se pak već sa svih strana okupljali biskupi na sabor i onamo su također uskoro imali doćif biskupi Palestine, zapovijeda veliki Eutihijeg Petru, biskupu Saracena, da pristupih biskupima Cirilu Aleksandrijskome i Akaciju Melitenskome te da, što se god njima učini, izjavi da se i on s njima slaže. A on, vrativši se k Eutihiju pošto je dovršen sabor, izlaže mu sve pojedinačno što se u njemu dogodilo i kamo je krenulo. A on, kad je doznao i drugo od onoga što su učinili biskupi Istoka, i da je i Jovan, koji je upravljao u Antiohiji, premda je bio pravovjeran, bio naveden da misli isto što i Nestorije, bi mu srce ranjeno teškom tugom.
36 Na isti način bio je pogođen i Domno, njegov rođak. Zamolio je stoga Eutihija da mu se dopusti poći u Antiohiju, da uspravi svoga ujaka koji je bio spotaknut i podigne ga već kao ležećega. A on, pošto je unaprijed vidio da ondje neće biti siguran dolazak, nego radije njemu beskoristan i nimalo povoljan: Nipošto, kaže, o sine; ne treba da ti odlaziš iz lavre. Jer on i nema potrebe za tvojom nazočnošću. Nego, premda je malo skrenuo od prave vjere, ipak će ga Bog, koji zna da je njegovo srce ispravno, sam obratiti i dovesti k onomu što će biti dobro. I ti također, o sine, ako doduše u onome mjestu u kojem si pozvan ostaneš trajno u njemu, napredovat ćeš i zadobit ćeš slavu, pravu, kažem, slavu, i onu koja je od Boga i koja nikada ne propada. Ako pak, zanemarivši to i prezrevši misli o trpljenju, pokušaš otići iz lavre, zadobit ćeš doduše upravu koju drži tvoj l ujak, ali će ti je ponovno oduzeti m zli ljudi i varalice, pošto te najprije oni zavedu u neznanju. I to doduše Eutihije koji je među svetima.
37 A Domno, jer nije mnogo mario za te naloge, polazi u Antiohiju, i nije čak ni rekao zbogom svecu, niti mu je ikako dao do znanja svoj odlazak. Kad je pak bio ondje, sve što mu je bilo prorečeno dobilo je ispunjenje; i on se poslije, vođen velikim pokajanjem što nije bio poslušan, vraća k njemu, mučen teškom boli u utrobi i gorko oplakujući. A Juvenal ređuje Stjepana Melitenskoga za n biskupa Jamnije, a Kozmu Kapadokijca ubraja u red svećenika i predaje mu križeve da ih čuva.
38 To su pak o njemu prenijeli redovniku Kirijaku njegovi bliski i nasljednici. Nama je pak Kirijak otkrio sve, da ga nitko nikada nije vidio da jede, osim u subotu ili u nedjelju; da ni s kim ne razgovara i nikako se ni s kim ne sastaje, osim ako bi možda kakva potreba zahtijevala da se s njime sastane; da nikada ne leži na boku, nego sada doduše sjedi i malo sklapa oči, a sada pak držeći objema rukama uže koje je visjelo iz nekoga kuta krova ćelije, i tako umjereno okusivši neki san, govoreći možda sebi ono velikoga o Arsenija: Dođi ovamo, zli slugo. Tvrdili su naime da je i on bio nasljedovatelj Arsenijev; Arsenija, kažem, koji je u nekim očinskim običajima odgojio i poučio careve Arkadija i Honorija, i zato je po svetim ocima nazvan nazivom Oca, a poslije je u egipatskoj pustinji bio istaknut krepostima.
39 Njega je dakle Eutihije veoma pomno nasljedovao, i monasima koji su dolazili iz Egipta i prenosili štogod o ustroju njegova života rado je poklanjao pažnju, i nastojao je na nekim kao pločama svoje duše upisati njegova dobra, te je nasljedovao njegov mir i poniznost i njegovu šutnju; a povrh toga i poniznost odjeće, i uzdržljivost trbuha, i njegov budan i pozoran i trijezan duh, i ono što je po njemu govoreno: Arsenije, zašto si izišao? A skrušenost kako? Suze i noćna bdijenja i onu ljubav prema samoći i druženje ni s kim, a povrh toga samilost, moć rasuđivanja, u molitvi čilost i postojanost, i njegovu u svemu istaknutu jakost? Zar pak, kad je tako nasljedovao ustroj njegova života, nije bio dostojan i njegovih karizmi? Ili je bio doduše, ali ne jednakima? Nipošto, nego ga je uistinu u nečemu i nadmašio. Ali u međuvremenu izostavivši drugo, istinito ćemo pokazati kako je spoznao i prorekao buduće događaje. a Održan Efeški sabor godine 431., 22. lipnja.b Posvećen je, po svjedočanstvu Marcelina u Kronici, Sokrata u 7. knjizi, 29. poglavlju, i drugih, za konzulata Feliksa i Taura, godine Kristove 428., 4. 12. travnja.c O sv. Cirilu govorit ćemo 28. siječnja, gdje više o nestorijanskome krivovjerju.d Svetim ga naziva Baronije u Annales. Ni u kojim martirologijima nismo do sada našli njegovo ime. Njegova revnost na saboru sjajno se očituje, osobito u govoru punu duha održanom pred ocima, u kojemu je, prorekavši da će uskoro biti mir, potaknuo sve da ožive, uzmu snagu i usprave klonule snage. Pogledaj Efeška djela koja je objavio naš Peltan u 6. svesku, 11. poglavlju.f Nicefor u 14. knjizi, 34. poglavlju. Petoga dana poslije Duhova došao je Juvenal s palestinskim biskupima. Kad su se tako okupili, glasoviti i veliki Eutihije naložio je Petru, biskupu Saracena, kad je odlazio, da u svemu slijedi mišljenje Cirila Aleksandrijskoga i Akacija Melitenskoga, posvjedočivši da su oni stupovi i vrhunci prave vjere.g Ovoga su s tri druga biskupa poslali sa sabora k Nestoriju da ga opomenu da ne želi biti odsutan sa sjednice sabora, kao što se čita u 1. dijelu, 1. činu.h Koliko se čvrsto držao te opomene pokazuju njegove riječi iznesene na saboru: Ja se, kaže, u tome mišljenju (kojim se odobravao Nicejski sabor) upisujem kao sudionik, i poslanicu presvetoga i najčasnijega Cirila, kao onu koja sadrži ispravan i pobožan nauk, hvalim i odobravam, 2. dio, 1. čin. i Zametnuo je raskol, skupivši vijećničko okupljanje od 43 biskupa protiv sabora. Djela toga postoje zajedno s Efeškim saborom. k Iste godine, ponovno sazvavši sabor, osudio je nestorijansko krivovjerje, poslavši saborna pisma rimskome papi Sikstu III. i Cirilu Aleksandrijskome. l Naslijedio je ujaka Ivana, kad je umro Domno. Sudjelovao je na nepriznatome Efeškom saboru, godine Kristove 449., u mjesecu kolovozu. Osam mu godina pripisuje Nicefor u Kronici. m Osuđen je na spomenutome saboru i odrekao se patrijarhata. Maksimu, jer je kajući se zbog svoga čina našao da se briše vlastoručni potpis kojim je prije odobrio osudu Flavijana i Euzebija. n Lipomano i Surije Ismenije, pogrešno, bolje poslije češće Jamnea ili Jamnia po njima iskazano. Tako ovaj grčki rukopis, i tako se Stjepan, biskup Jamnije, češće čita u Djelima Kalcedonskoga sabora, na kojem je sudjelovao. Jamnija je biskupski grad pod metropolom Cezarejom Palestinskom, uz Sredozemno more, blizu Jaffe, u plemenu Danovu. Pogledaj ondje Adrichoma, br. 33. Odatle je očito da nije samo u kasnijim vremenima, kao što je on smatrao, u tome gradu bio biskup. o O sv. Arseniju opširnije ćemo govoriti 19. srpnja.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.